Rijeka, Croatia
Loading



 


Zdravko Matulja
Umro je Zdravko Matulja, jedan od najvećih, najkarizmatičnijih, najtrofejnijih, tehnički potkovanih hrvatskih motociklista. Rođen je u Voloskom (Opatija, Hrvatska) 13. lipnja 1957. Prva sportske iskušenja i radosti doživio je 1972. kada je osvojio Prvenstvo Zajednice općina Rijeka u spretnostnoj vožnji. Godine 1982., nakon iznimnih rezultata u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj, postaje jedini hrvatski europski prvak u klasi do 50 ccm, ali ne kao član tvorničke momčadi, već kao privatnik. Od 1983. do 1990. je u tri različite klase, 50, 80 i 125 ccm, nastupao na 17 utrka svjetskog prvenstva, da bi najbolji rezultat sezone ostvario 1984. s 12. mjestom u klasi 80 ccm. Umro je 26. prosinca 2022. RIP veliki čovječe.


riječki dvoglavi orao


Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Baccich (Bacci), Iti

Iti Baccich - BacciRođen: Sušak, 15. srpnja 1892.
Umro: Rim, 11. siječnja 1954.
Ime na rođenju: Iti Baccich (Bačić)

Roditelji: Eugenio (Iginio) i Isolina rođena Girardeli
Braća i sestre:
Braća: Icilio (Sušak, 2. srpnja 1879. - Rijeka, 28. kolovoza 1945.), Ino (1888-1961), Ipparco (1890-1916), Irzio (1893-1899)
Sestre: Ipazzia (1876-?), Io (1880-1971), Illa (1882-1935), Ippodamia (1884-?), Ippia (1894-1896) i Iris (1896-1944) i Irzia (1898-1908), Illiria (1900-1943)

Supruga: Clelia rođena Rocchetti ( ?? -31. prosinca 1937)
Djeca: Giuliana, Luciana Eugenia (?? - Rim, 30. studenog 2013.), Massimo i Maria Vittoria Adresa u Rijeci: Piazza Regina Elena 5

Političar i iredentista, sportski izvršni direktor i aktivan član Talijanskog olimpijskog odbora (CONI), povezan s "Associazione Nacionalista Italiana", a od travnja 1922. "Nacionalnom fašističkom strankom", kojoj je bio zamjenik generalnog tajnika (1930-1931) i član "Velikog fašističkog vijeća" (1930-1932) koje je osnovao Mussolini 15. prosinca 1922. Bio je među glavnim pristalicama pripajanja Rijeke Italiji.
Ali u Itijevom životu, slaganje s fašizmom nije značilo nekritičko slaganje s direktivama režima. Prije nego je došlo do konačnog raskida sa fašističkom strankom, i nakon 25. srpnja 1943. i rođenja RSI (Repubblica Sociale Italiana) kojoj se nije pridružio ni on ni Icilio, Iti je izrazio odbojnost prema rasnim zakonima i činio je sve da zaštiti Židove sa riječkog područja.

Iti Baccich je rođen na Sušaku od Eugena i Isoline rođene Gilardelli. Porijeklo obitelji Bačić seže u Dubrovnik. Od tamo je u Rijeku stigao Nicola Bačić, brodovlasnik i trgovac. On je utemeljitelj poznate riječke dinastije brodovlasnika. Od te bogate familije, današnji Fiumani pamte samo Ipparca, Ita i Icilia Baccicha. Obitelj Baccich (Bacci od 1930.) bila je u središtu mnogih događaja koji su obilježili gradsku povijest, pogotovo političku. Obitelj je bila snažnih talijanskih osjećaja, buržoaska i srednjoeuropska po odgoju.
Obitelj njegove majke, obitelj Girardelli je stara talijanska aristokratska obitelj porijeklom iz Milana koja je postala poznata tokom talijanskog "Risogimenta".

Obitelj Bacci na okupu
Familia Bacci u Sirolu kraj Ankone. S ljeva: Ila (sjedi na stolici), Iti, Ippazia, Icilio (u sredini, sa brkovima), Ippodamia, Ipparco, Ino, mama Isolina (sjedi u sredini), Io, Iris (sjedi na zemlji ljevo) i najmlađa sestra Illiria sjedi pod maminim nogama.

Iz njihovog braka rođeno je trinaestoro djece (dvoje je još umrlo kao novorođenčad).
Eugenio Baccich je bio vrlo osobita ličnost. Odabrao je za svoju djecu mitološka imena koja su sva započinjala slovom "I", kao Italija. Nitko od njih nije kršten u katoličkoj Austriji.
Najstarija sestra se zvala Ippazia i govorila je sedam jezika. Cijela obitelj je imala jaki osjećaj pripadnosti Italiji, političku predanost iredentizmu, a time i pripojenju Rijeke Italiji, što je oštro označilo životne izbore Icilia, Ipparca i Itija, protjeranih i traženih od strane Iti Baccich - Baccivlasti Dvostruke Monarhije i kasnije Jugoslavije.

Iti je završio studij u Firenci, gdje je između ostalog upoznao Scipia Slatapera i bio s njim među osnivačima Fiorentinskog odjela "Associazione nazionale Trento-Trieste".

Po izbijanju svjetskog rata pobjegao je iz Rijeke i dobrovoljno se javio u bersagliere, rod vojske u kojem je od 1912. godine služio njegov brat Ipparco (Sušak, 2. kolovoza 1890. - 12. listopada 1916.), koji je poginuo tokom napada na Veliki-Hribah i koji je odlikovan srebrnom medaljom u sjećanje.

Nakon rata i povratka u Rijeku sa činom poručnika, sa prijateljem Armandom Odenigom osniva je dnevni list "La Vedetta d'Italia". List se smatrao nacionalističkim borbenim glasilom iredentističkog, a potom i fašističkog pokreta. Program novina usredotočen je na obranu i očuvanje "drevnog talijanskog duha Rijeke". Prvo izdanje objavljeno je 27. kolovoza. 1919. Iti Baccich je bio u upravnom odboru. Njegovo djelovanje u novinama "La Vedetta di Italia", dalo je autoritativan glas D'Annunziu i poduprlo njegovu riječku avanturu u svakom pogledu.

Godine 1919. sudjelovao je u D'annunzijevoj avanturi zajedno sa starijim bratom Iciliom.

Završetkom D'Annunzieve avanture u Rijeci, Iti je nastavio i završio studij prava na Sveučilištu Macerata. Tamo ga je uspio upisati njegov brat Icilio, koji je u to vrijeme bio bilježnik u Anconi.
Na sveučilištu, zahvaljujući svojoj prijateljici, upoznaje sveučilišnu kolegicu Cleliu Rocchetti s kojom se ženi. Imali su četvero djece, Giulianu, Lucianu, Massima i Mariju Vittoriu.

Nakon povratka u Rijeku zaposlio se u uredu poznatog riječkog političara i odvjetnika Salvatorea Bellasicha (Rijeka, 26. ožujka 1890. - Salò, Italia, 25. rujna 1946.), kao forenzičar.

Na općinskim izborima 26. listopada 1919. koji su doveli Riccarda Gigantea u ured gradonačelnika, Baccich je izabran u općinsko predstavništvo na listi "Associazione Nazionalista Italiana" (Talijanske nacionalističke unije), a 28. studenog uključen je u dva općinska povjerenstva, školsko i disciplinsko.

Od travnja 1922. pridružio se delegaciji "Associazione Nazionalista Italiana" u Bologni gdje je predstavljao Rijeku na 5. kongresu Iti Baccich - BacciNacionalističke stranke u ulozi predstavnika Rijeke kao član Centralnog komiteta stranke.

Odmah nakon "marša na Rim" (od 27. do 29. listopada 1922.), bio je sa I. Stiglichem delegiran da otprati Attilia Depolija do Rima. Depoli je bio povjerenik s punim ovlastima države Rijeke. Depoli je otišao posjetiti Mussolinija da mu razjasni situaciju u vezi sa Rijekom.

Osnovana je "Federazione fascista fiumana", a Iti je odmah bio dio toga.
Od 1922. pridružuje se stranci u kojoj je od 1930. do 1931. bio zamjenik generalnog tajnika, a od 1930. do 1932. član "Gran Consiglio del Fascismo".

Nakon pripajanja Rijeke Kraljevini Italiji 24. ožujka 1929. izabran je u XXVIII zakonodavno tijelo Rijeke. Iti je predstavljao grad u Zastupničkom domu. Izabran je za člana Kraljevske deputacije Riječke provincije, a 1934. ponovno je potvrđen na tu funkciju.

Godine 1930., po svojoj volji, on i njegova braća i sestre mijenjaju prezime Baccich (Bačić) i talijanizira ga u Bacci odbacujući -ć- na kraju.

Od listopada 1930. do prosinca 1931., je bio tajnik "Partito nazionale fascista" (Nacionalne fašističke stranke) "Giovanni Giuriati".

Za vrijeme fašističkog režima bio je vrlo zaposlen kao sportski menadžer, sportski direktor, i aktivan član Talijanskog olimpijskog odbora. Od 7. listopada 1930. do 11. prosinca 1931. Iti Bacci vrši dužnost predsjednika "CONI" (talijanski državni olimpijski odbor).
Neki izvori, prije svega vezani uz "FIDAL" (talijanski atletski savez), tvrde da je taj položaj u stvari držao njegov brat Icilio. Neki izvori govore o dužnosti "povjerenika" (comisario), a ne predsjednika. CONI-ju je pripojio i novine "Il Littoriale" kojih je bio direktor.

 

Nakon što se preselio u Rim, ostao je u kontaktu s Rijekom.

Nakon toga predsjedao je riječkim brodogradilištem "Cantieri Navali del Carnaro". Nijemci su, naravno, pokušali preuzeti riječku industriju i prisvojiti proizvodnju brodogradilišta. Iti je branio brodogradilište i radnike, čak i kad su se događale sabotaže. Početkom 1945. je zbog ovoga osumnjičen za djelovanje protiv Nijemaca, uhićen je i pretučen. Nakon 10 dana Iti Baccich - Bacci i Clelia Rocchetije pušten iz zatvora zbog intervencije svog brata Icilija, senatora talijanskog kraljevstva.

31. prosinca 1937. Itiju umire supruga. Bio je to težak udarac za obitelj. Upala pluća odnjela ju je u samo tjedan dana, umrla je na Badnje veče. Pokopana je u Rijeci. Na slici desno, Iti i Clelia.

1939. postao je nacionalni vijećnik "Camera dei Fasci e delle Corporazioni" (donji dom zakonodavnog tijela Kraljevine Italije od 23. ožujka 1939. do 2. kolovoza 1943., u vrijeme vrhunca Nacionalne fašističke stranke Benita Mussolinija), i sve to radi do kolovoza 1943.
Ubrzo nakon proglašenja rasnih zakona isčlanio se iz stranke i vratio stranačku iskaznicu.
Nakon 8. rujna 1943. godine nije se pridružio Repubblica sociale italiana.

Nakon drugog svijetskog rata Iti definitivno napušta Rijeku i živi u Rimu. Obitelj je prvo živjela u ulici Viale Liège, a zatim su se preselili u hotel "Excelsior" u ulici Via Veneto, gdje je bio i Itijev ured.

Ali i nakon preseljenja u Italiju, Iti nije bio pošteđen sudskih procesa i optužbi za suradnju sa Fašistima. Proveo je u rimskom zatvoru dva mjeseca. Međutim, kazna ga nije spriječila da nastavi s radom kao odvjetnik, poslom koji je započeo mnogo godina ranije u Rijeci u uredu Salvatorea Bellasicha.

Iz papira u posjedu obitelji, jasno se vidi da je Iti bio vrlo blizak sa zajednicom riječke dijaspore, održavajući snažne prijateljske veze s Ruggerom Gherbazom (kasniji prvi predsjednik Slobodnog grada Rijeke u izgnanstvu od 1966. godine).

Itieva kćer Luciana se krajem rata pridružila talijanskim partizanima, a Giuliana se pridružila talijanskoj Komunističkoj partiji, što je Iti jako teško primio. Za njega je to bilo svetogrđe. Pa ipak, to uopće nije bio izolirani slučaj u dijaspori. Fenomen ljevičarstva nekih mladih prognanika ili djece žrtava koje su prognane od Jugoslavenski komunista, zaslužuje detaljnu analizu. Kao primjer može poslužiti primjer Alvisea Gigantea, sina senatora Riccarda Gigantea, ili slučaj Romane Sansa, kćerke Istarskog industrijalca kojem su komunisti sve oduzeli a zatim je morao pobjeći u Italiju.

Iti je umro u Rimu 1954. godine, a pokopan je na groblju u Macerati u Italiji.

 

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice