Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.


RIP Angel Nieto
Ángel Nieto Roldán (25 January 1947 – 3 August 2017) Spanish motorcycling giant has died in hospital in Ibiza, aged 70 from brain damage sustained in traffic accident when a car hit his quad bike on July 26. The 13-time World Champion – whose superstition always referred to his titles as 12+1 – was a MotoGP Legend and a key figure in establishing Spain as a world-beating force in Grand Prix motorcycle racing. 90 Grand Prix victories (4 of them on the racing tracks Preluk and Grobnik in my Croatia), 139 podiums (11 of them on the racing tracks Preluk and Grobnik in Croatia), 34 poles, 13 World Championship wins (7 x 125cc and 6 x 50cc). DEP maestro Ángel Nieto! Descansa en paz, leyenda.


 

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

 

Povijest grada Rijeke (1950 - 1975 godina)

Autopromet, na slici Alfa Mille1950. osnovana je tvrtka Autopromet. Prvi kamioni su poslijeratni modeli FORD, ŠKODA i OM Taunus snage 65-70 KS sa benzinskim motorima. Na slici ljevo kamion Alfa Mille.
1950.
01. Sječnja Sanitarno-epidemiološka stanica (SES) u Sušaku i Gradska SES u Rijeci sjedinjavaju se u oblasni Higijenski zavod Rijeka. Higijenski zavod je u tom razdoblju postigao značajne uspjehe, eradikaciju malarije kao poduhvat jedinstven u svijetu, a u zajednici s Veterinarskom službom, eradikaciju bruceloze na području Istre.
1950. 17. Sječnja
Riječki list objavljuje članak u kojem se osvrće na kulturu u Rijeci i piše: "Takmičenje postaje stalna forma kulturno-prosvjetnog rada u Rijeci."... "Objavljeni podaci govore o 54 knjižnice koje djeluju u Rijeci, ali je ipak tek jedan posto stanovnika učlanjeno u njih. Otvorena je 21 narodna knjižnica, 22 sindikalne s ukupno 40.210 knjiga i 58.833 čitatelja, te jedna naučna sa 100.000 knjiga."
1950. 28. Sječnja
izabran je u riječkoj firmi "Voplin" (Gradsko poduzeće PLIN-VODA), prvi radnički savjet u Rijeci, a dva dana kasnije, 30. Siječnja 1950. godine u poduzeću “Gradsko auto-tramvajsko poduzeće - GATPO” (budući "Autotrolej"). Za usporedbu 29. Prosinca 1949. u tvornici cementa Prvoborac u Solinu izabran je prvi radnički savjet u FNRJ. (Izvor: AUTOTROLEJ, O AUTOTROLEJU, POVIJEST)
1950. 31. Siječnja tvornica papira Rijeka prva je u FNRJ (Federativna Narodna Republika Jugoslavija, za mlađe čitatelje) uvela model radničkog samoupravljanja osnivanjem Radničkog savjeta. Također za mlađe čitatelje, radnički savjet je radnički organ u poduzeću koji zastupa njihove interese, pregovara s poslodavcima, participira u upravljanju poduzećem, delegira radničkog predstavnika u upravu poduzeća i sl. U SR Jugoslaviji radnički savjeti su najviši predstavnički organi upravljanja poduzećima u okvirima sustava “društvenog samoupravljanja".
1950. u Rafineriji se osniva prvi Radnički savjet. To je predstavničko tijelo radnika kojemu je ispočetka zadatak savjetodavno sudjelovati u vođenju Međunarodna "Nagrada Jadrana" na PrelukuRafinerije, a potom njome upravljati. U skladu s tadašnjim političkim običajem, Rafinerija nafte Rijeka mijenja 1953. ime u Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka, u čast istaknute osobe iz vrha vlasti.
1950. 25. Srpanj održana je prva motociklistička utrka za Međunarodnu "Nagradu Jadrana" na Preluku (Slika desno). Pobjednici: 125cc: Adriano Selec (Italija) Puch, 250cc: Benoit Nicolas Musy (Švicarska) - Moto Guzzi, 350cc: Ernst Vogel (Austrija) - AJS, 500cc: Benoit Nicolas Musy (Švicarska) - Moto Guzzi, Prikolice 600cc: Aleksandar Vidić/Slobodan Stojanović (Jugoslavija) - BMW. Veljko Metz (Jugoslavija) na Gileri je završio drugi u utrci 500cc. 29. Lipnja 1950. utrka na Preluci i zvanično postaje međunarodna pod nazivom "Prva nagrada Jadrana". (Izvor: Automotodrom Grobnik, Povijest, Također: wikipedia > Automotodrom Grobnik, Također: croinfo.net, forum: Tema: Auto i moto utrke na našem području, Također: enciklopedija.hr > automobilizam)
1950. 23. Prosinca po rješenju vlade FNRJ, "Jugoslavenska Linijska Plovidba" i "Jugoslavenska Slobodna Plovidba" spajaju se u "Jugoslavensku Linijsku Plovidbu" (nešto kasnije "Jugolinija"). (Izvor: Monografija Jugolinije(1973.) strana 61, Također: Forum Croinfo.net, Jugolinija)
1951. 21. Ožujka, nakon adaptacije, otvara se kino "Jadran". Godine 1950. proširena je kabina i montirani novi projektori (Iskra NP1), no kino nije radilosve dok Iskra nije isporučila zupčanike za struju frekvencije 42 Hz, kakva je bila u Rijeci (sve do 1952.), dok su projektori bili predviđeni za 50 Hz. Kino je otvoreno projekcijom filma "Nevjesta na prodaju" s Clodet Colbert i Robertom Joungom u glavnim ulogama.
1951. 01. Svibnja Prigodno otvorenje obnovljenoga stadiona na Kantridi. Zvuči neobično, ali u to vrijeme, krajem četrdesetih godina igralište na Kantridi je neko vrijeme služilo i kao parkiralište kamiona i odlagalište raznoraznog materijala, da bi polovinom pedesetih godina prošloga stoljeća opet započelo sustavnije uređenje terena i pomoćnih objekata. (Izvor: Marinko Lazzarich: "Stadion Kantrida – prvih sto godina", u: 100 godina Stadiona Kantrida, Adamić, Rijeka, 2013., str.48, Također: Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:23, u Problemi sjevernog Jadrana 13 (2014), str. 47-76)
1951. 29. Lipnja u Rijeci je rođen Darko Glavan (Rijeka, 29. lipnja 1951. - Varaždin, 12. srpnja 2009.), hrvatski povjesničar umjetnosti i glazbeni kritičar koji je glazbeno odgojio niz generacija. Glavan je bio intelektualac iznimne kulture koji se uz rock kritiku bavio i poviješću umjetnosti, poznavajući izvrsno strip, dizajn i slikarstvo. Umro je Varaždinu 2009. godine u prometnoj nesreći vračajući se sa koncerta Santane. (Izvor: wikipedia > Darko Glavan)
1951 29. Lipnja Neposredno poslje poljetanja sa aerodroma Grobnik, u namjeri da pretekne olujni oblak, kapetan Božo Miletić se avionom JU - 52 srušio na brdo Oštra u podnožju planine Risnjak. Upravljajući sporim ali veoma čvrstim i stabilnim avionom JU - 52, kapetan Miletić je bio uvjeren da će sa svojom avionom sa maksimalnom brzinom od 150 km/h uspjeti pobjeći nepredvidivom olujnom nevremenu nad Kvarnerom i da će se probiti prema Zagrebu, prije nego što mu oluja prepreči put. Izvlačio je iz letjelice i posljednji djelić snage da bi se popeo na sigurniju visinu, ali oluja u Kvarneru nema pravila ponašanja, niti "red vožnje". Žestoki udar oluje koja je toga danas harala jačinom od 200 kilometara na sat oborila je letjelicu. Poginulo je svih 15 Trolejbusni promet u Rijeciputnika i članova posade. (Izvor: telegram.hr>ANA LONJAK BOŽIČEVIĆ: Jedanaest najgorih avionskih nesreća u povijesti bivše Jugoslavije, 20. Travnja 2015)
1951. 24 (27?). Listopada uz prisutnost mnoštva građana Titovu je trgu, svečano je krenuo trolejbusni promet u Rijeci od željezničke stanice do Plumbuma i uvedena je druga trolebusna linija. Trolejbus je uključen u gradski promet jer je nagli razvoj grada Rijeke i njegove okolice diktirao je brži, moderniji i kvalitetniji prijevoz. Gradski narodni odbor, Povjereništvo za saobraćaj, odlučilo se za trolejbuse talijanske tvrtke "C.G.E. - FIAT", čija je ponuda bila najpovoljnija. GATPO (Gradski AuTobusni PrOmet - današnji Autotrolej) je imao 15 gradskih linija –jednu tramvajsku, dvije trolejbusne i 12 autobusnih. Putna je karta koštala 10 dinara a za djecu i invalide 5 dinara i za tramvaj i za trolejbus. Na slici ljevo, bivši prometni ured Autotroleja gdje se kupovalo mjesečne pretplatne karte, a ispred je bila stanica trolejbusa. (Izvor: Autotrolej, Povijest, Također: Fakultet prometnih znanosti, Mario Lukec: ANALIZA TEHNIČKO – EKSPLOATACIJSKIH KARAKTERISTIKA ELEKTRIČNIH VOZILA JAVNOG GRADSKOG PRIJEVOZA)
1951. 20. Studenog nakon podjele riječke biskupije na slovenski i hrvatski dio, hrvatski dio na upravu dobiva  senjsko-modruški biskup mons. Viktor Burić. (Izvor: ri-nadbiskupija.com, Povijesni osvrt)
1951. 29. Studenog svečano je otvoren planinarski dom na Platku. Dobrovoljnim radom radnog naroda grada Rijeke i okolice na izgradnji ovog doma ušteđeno je oko 1,2 milijuna dinara, a stanovnici riječkog područja su dobili novo izletište.
1951. 27. Prosinca umro u Polgárdiju Lajos grof Batthyány, kao najstariji sin grofa Géze i grofice Emme Batthyány. Bio je riječki guverner (kormányzó), Riječka Revija 1954.zastupnik Győra u parlamentu. Rođen u Egyedu 27. srpnja 1860.
1951. u Rijeku stižu Dominikanci koji danas opslužuju Crkvu sv. Jeronima uz koju je nekoć stajao augustinski samostan. Crkveni i samostanski skloppreuređeni su prema zamisli arhitekta Vladimira Grubešića. Obnovljene prostorije dominikanskog samostana blagoslovio je 30. Rujna 2001. godine dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.
1952. 20. Siječnja
Senjsko-modruški biskup Viktor Burić preuzima od Josipa Srebrnića upravu hrvatskoga dijela Riječke biskupije, nakon što ga je Sveta Stolica imenovala administratorom ad nutum Sanctae Sedis dekretom Konzistorijalne kongregacije od 15. Prosinca 1951. Istodobno, 13. Prosinca 1951. imenovan mu je svećenik Tršćansko-koparske biskupije Josip Pavlišić kao pomoćni biskup ad personam. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE)
1952. počela je izlaziti “Riječka revija” i održala se do 1968. godine mijenjajući više izdavača. Na slici desno primjerak revije iz 1954. godine. Prvi je izdavač bilo Narodno sveučilište Rijeka i Pula, potom Matica Hrvatska – ogranak Rijeka, a posljednji Riječko književno i naučno društvo. Ključna osoba svih sedamnaest godina izlaženja bio je Vinko Antić, čiji je rad osiguravao ujednačenost cijelog projekta. Krajem šezdesetih godina “Riječka revija”, izvršivši ulogu otkrivanja hrvatskih potencijala na ovom području, prestala je izlaziti potisnuta časopisom “Dometi” kojega pokreće Žvane Črnja 1968. godine, a izdaje Matica Hrvatska. Tijekom dvije godine izlaženja “Dometima” se priključuje “Kamov” s Nedeljkom Fabriom kao glavnim urednikom. Kraj “hrvatskog proljeća” je kraj i prvog razdoblja “Dometa” i “Kamova”. Nakon 1971. godine pa sve do 1992. godine ponovo izlaze “Dometi” ali u redizajniranom obliku

Gradsko poduzeće Čistoća
Jedno od prvih vozila za odžavanje čistoće u Rijeci,
slikano 1952 u parku na Mlaci

1952. 01. Travnja odlukom Narodnog odbora grada Rijeke, osnovana je "Čistoća" kao gradska ustanova za održavanje čistoće, zelenila i kupališta , iako je organizirano čišćenje gradskih površina počelo još 1946. godine. Od 348 radnika koje je poduzeće ukupno zapošljavalo, 99 ih je radilo na poslovima održavanja čistoće javno prometnih površina. U početku se financiranje djelatnosti vršilo se iz budžeta općine u fiksnom iznosu za cijelu godinu. Razvojem grada i industrije i djelatnost čišćenja se ubrzano razvijala. Od 1956. godine, odvoz kućnog smeća obuhvaća stroži centar grada sa "Karolina Riječka", burleskna komedija s tragičnom notomskromnim intenzitetom odvoza. U tom razdoblju građani postaju obveznici plaćanja odvoza kućnog smeća (slika ljevo). (Izvor: KD Čistoća, Povijest)
1952. U Lipnju, u potpunosti je ukinut tramvajski promet. Tramvaj gubi utrku sa suvremenijim prijevoznim sredstvom. (Izvor: Autotrolej, Povijest)
1952. 27. Rujna održana praizvedba Gervaisove "Karoline Riječke", ‘burleskne komedije s tragičnom notom’ u riječkom Narodnom kazalištu, i to istoga dana u Rijeci i Ljubljani, a nekoliko dana kasnije u Zagrebu i Beogradu (Slika desno plakat za riječku predstavu). Drago Gervais je napisao komediju "Karolina Riječka" 1952. godine, posvetivši je Karolini Belinić. Ova lijepa i mlada Riječanka je 1813. godine spasila Rijeku od bombardiranja engleske vojske tako što se s engleskim admiralom susrela "u četiri oka" na njegovom brodu. Glumile su najveće zvijezde onoga doba i predstava je doživjela velik uspjeh. 1981. godine, na isti je tekst Ljubo Kuntarić skladao rock operu "Karolina Riječka" s Radojkom Šverko u glavnoj ulozi. 2003 istu ulogu je dobila i naša poznata pjevačica zabavne muzike Severina Vučković. (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Letak Karolina Riječka, Također: Matica hrvatska, Vijenac 251, Neuspjela ironija)
Gradnja riječkog zimskog bazena na Školjiću1952. 02. Prosinca godine stižu strojevi na lokaciju gradnje novog riječkog zimskog bazena. Prema projektu Duška Marčete dipl. ing. arhitekture (1913-1993), započela je gradnja zimskog bazena na Školjiću na mjestu nekadašnjeg javnog perila (lavatoio publico) i "Bagno Ilona" na Školjiću (slika ljevo). Gradio se 11 godina. Otvoren je 19. Travnja 1963. čime su riječki plivači najzad dobili krov nad glavom. Bazen je bio dimenzija 25 x 12,5 metara, s dubinom vode od 1,80 do 3,80 metara, i bio je jedini bazen u Jugoslaviji s potpuno samostalnim izvorom toplinske energije. Suvremena kotlovnica bila je u stanju istovremeno podmirivati potrebe bazena i parnoga javnog kupališta, a njena toplinska energija mogla se ujedno koristiti za grijanje dvorane, te svih ostalih bazenskih i kupališnih prostorija. Dakle, kotlovnica je grijala objekt u cijelosti. Bazen je mogao primiti 900 prostornih metara vode, a njegove crpke mogle su ga napuniti za tada uzornih 14 sati i 20 minuta. Gledalište je podignuto s obje strane bazena (s tribinama, galerijama i ložom) sa, na sjedećim mjestima oko 400 gledatelja. Prvi direktor zimskog bazena, gradski sportski radnik Nikola Grego. Vaterpolistima taj 25-metarski bazen dimenzijama nije odgovarao, pa su i dalje koristili Gradsko kupalište na Delti, a utakmice su igrali u Rovinju i Voloskom. Inače, stari bazen na Školjiću počeo je odumirati kada je 1974. sagrađen prvi bazen na Kantridi. (Izvor: Moja Rijeka, Velid Đekić: Zimski bazen na Školjiću, malac koji nije htio narasti, Također: Radio Rijeka, Alen Čemeljić: Riječki bazeni - od Pičmana do Costabelle, 02.12.2014, Također: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 62/63, Boris Perović: STOLJEĆE PONOSA)
1952. u riječkoj Rafineriji nafte, skupina radnika priključila se akciji Općinskog odbora Crvenog križa u darovanju krvi, a a sljedeće godine osnovala i vlastiti "Aktiv dobrovoljnih davatelja krvi". Međutim Hrvatski crveni križ pogrešno tvrdi da je 2008. bila 55 godišnjica davanja krvi u organizaciji Hrvatskoga Crvenog križa (Dan dobrovoljnih davatelja krvi u Republici Hrvatskoj obilježava se 25. Listopada. Na taj je dan 1953. godine u Torpedov dizel motor AranŽeljezari Sisak održana prva akcija dobrovoljnog davanja krvi u organizaciji Hrvatskog Crvenog križa.). Ili nečija krv 1953. vrijedi više od Riječke 1952.? A knjiga Borislava Ostojića "Rijeka humanosti" tvrdi da je "Udruženje dobrovoljnih davalaca krvi" u Rijeci djelovalo već 1946. (Izvor: Borislav Ostojić: Rijeka humanosti: 125 godina Crvenog križa u gradu Rijeci 1881.-2006., Rijeka : Gradsko društvo Crvenog križa, 2007, Također: Rijeka Danas, Krivotvorenje povijesti: Kako je Zagreb ukrao ....)
1952. godine u tvornici "Torpedo" pokrenuta je serijska proizvodnja dizel motora. Prototip je mali univerzalni četverotaktni motor, jednocilindričke ležeće izvedbe snage 7-9KS pri 1000 odnosno 1250 okretaja u minuti. Taj je prvi motor nazvan T101. Nakon izrade prvih početnih serija tih motora pod imenom JADRAN motor, 1947./1948. nastavilo se proizvoditi pod imenom TORPEDO MOTOR. Tvornica krajem 1947. mijenja ime u "Poduzeće Aleksandar Ranković" i taj se motor od te godine proizvodi pod imenom "ARAN 7". Taj se mali motor uskoro pokazao vrlo uspješnim. Postao je najomiljenijim i najuspješnijim od svih motora riječke tvornice. Već je sljedeće godine proizvedeno 2000 kom.
1952. na poticaj TUIR-a (Talijanska unija za Istru i Rijeku) osnovan u Rijeci Edit (Edizioni Italiane), izdavačka kuća tal. manjine, i utemeljen časopis Panorama. Nastala je odlukom Talijanske unije radi ujednačavanja, koordiniranja i usmjeravanja periodičnih izdanja, tiskarske i knjižarske djelatnosti te svih vrsta izdavačke djelatnosti na tal. jeziku. Izdavačka kuća Edit će se 1959. spojiti s dnevnikom "La Voce del Popolo". (Izvor: Grupa Autora: Talijanska nacionalna zajednica (1945.–2003.) (PDF))
1952. Rijeci je bilo 70.421 turista koji su ostvarili 200.511 noćenja, uz prosječan boravak od 2,8 dana. Za usporedbu Opatiju je posjetilo 31.342 turista koji su, zahvaljujući 9,5 dana boravka ostvarili 301.342 noćenja. Po tim brojkama 1952. godine Rijeka je na razini države sudjelovala sa 4% turista i 3,5% noćenja. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1953. 01. Sječnja započinje sa radom "Dom narodnog zdravlja Rijeka". Djelovao je na području općine Rijeka i postigao značajan uspjeh u organizaciji izvanbolničke zdravstvene zaštite koja do tada nije bila posebno organizirana. Organizacijska jedinica Doma zdravlja Rijeka bila je i Higijensko-epidemiološka služba koja je obavljala preventivno-medicinsku zdravstvenu zaštitu. Ravnatelj je dr. Kajetan Blečić.
1953. 14. Sječnja Josip Broz Tito proglašen prvim predsjednikom FNRJ. Ujedno je i predsjednik vlade do 29. Lipnja 1963.
1953. Rafinerija nafte Rijeka mijenja ime u "Rafinerija nafte Boris Kidrič Rijeka", u čast istaknute osobe iz vrha vlasti.
1953. izlazi prvi broj lista "Rafinerijske novosti", glasila radnika kolektiva Rafinerije nafte "Boris Kidrič". Za glavnog i odgovornog urednika postavljen je Velimir Deželić. Posljednji broj lista izašao je 1963.
1953. 06. Ožujka Rešenjem narodnog odbora grada Rijeke, poduzeće "Gradsko auto-tramvajsko poduzeće" (GATPO), mijenja naziv u ,,Autotrolej". (Izvor: Wikipedia, Autotrolej, Također: Autotrolej, Povijest)
1953. 31. Ožujka Završen je popis stanovništa, gdje Rijeka po tom popisu ima 75.112 stanovnika, te postaje treći grad po veličini u NR Hrvatskoj. Prvi je Kvarnerska Rivijera 1953, Budućnost RijekaZagreb, a drugo mjesto drži Split, sa nekoliko stotina stanovnika više.
1953. Ožujak
Gradsko Auto-Tramvajsko Poduzeće (GATPO), mijenja naziv u Autotrolej, što je potvrđeno i Rješenjem Narodnog odbora grada Rijeke, broj 8502/53. (Izvor: www. autotrolej>O nama>Povijest, Također: Wikipedija, Autotrolej, Također: Wikipedija, Tramvajski promet u Rijeci)
1953. 17. Lipnja održano prvo izdanje međunarodnog omladinskog nogometnog turnira za igrače do 19 godina, "Kvarnerska rivijera" pod organizacijom NK Rijeke. To je bio treći najstariji omladinski turnir u Europi. U svom prvom izdanju Rivijera je okupila 16 momčadi iz cijelog svijeta. Pravo nastupa na turniru imaju igrači koji su do 1. Siječnja tekuće godine navršili 19 godina. Prva inozemna momčad koja je stigla na turnir bio je München 1860, prvi pobjednik bio je splitski Hajduk, a Kvarnerska rivijera je nakon Bellinzone i Viareggija, postala treći najstariji turnir za ovo godište i ubrzo jedan od najkvalitetnijih u cijeloj Europi. Na slici ljevo riječka "Budućnost", današnji "Orijent" na turniru. (Izvor: wikipedia>Kvarnerska rivijera, Također:HNK RIJEKA, TURNIRI, KVARNERSKA RIVIJERA, Također: Rijeka Danas, Zoran Mikulić: Iz povijesti riječkog nogometa: Omladinski nogomet)
1953. Narodno kazalište dobiva ime Ivana pl. Zajca.
1953. 22. Lipnja voljom sportskih djelatnika Sušaka "Fiskulturno društvo Budućnost" (osnovano je na Trsatu 22. Prosinca 1948.) u kome su se osim Trsaćana okupljali i drugi sušački sportaši, mijenja ime u "novi" "Orijent" koji je nastavio tradiciju onog "starog" iz 1919. godine. Inače, "Fiskulturno društvo Budućnost" preuzelo je tradiciju "NK Slavije". (Izvor: rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, Također: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak, Rijeka nogometa, 1873.-1948., Grafika Zambelli, Rijeka, 2006)
1953. osnovan je Dom narodnog zdravlja Rijeka, u kojem je bila objedinjena sva ambulantno-poliklinička zdravstvena služba za područje Općine Rijeka, a u svom statusu imao je i Higijensko-epidemiološki odjel sa zdravstvenim odgojem i Odsjekom za zdravstvenu statistiku. Od osnivanja Zavoda pa do odlaska u mirovinu 1973., Odsjek  za zdravstvenu statistiku izuzetno je kvalitetno i predano vodila demograf prof. Kristina Kirn (sestra Livija), organiziranjem centralnog prikupljanja, kontrole i obrade zdravstveno-statističkih podataka.
1953. Listopad
Washington i London odlučili su popustiti Talijanima i izjavili su da će svoju vojnu upravu u Zoni A Slobodnog Teritorija Trsta (praktično sâm grad) prepustiti Italiji. Talijanska vojska počela je demonstrativne pokrete prema granici s Jugoslavijom i Zonom A. Na to je Tito odgovorio mobilizacijom i prijetnjom da će u slučaju da i jedan talijanski vojnik uđe u Zonu A, JNA istoga časa izvršiti invaziju Trsta. U svim većim gradovima Jugoslavije izbile su organizirane demonstracije u kojima su mase dale iskreni odušak protutalijanskoj mržnji. U Trstu su nacionalisti pokušali izvjesiti talijanske zastave na javne zgrade što je američka vojna policija spriječila silom i pri tom bila isprovocirana na otvaranje vatre. Nekoliko talijanskih mladića je poginulo na stubištu crkve San Antonio. Njihovo mučeništvo izazvalo je u Trstu plebiscitarnu podršku priključenju Italiji. Nakon "Londonskog Memoranduma o suglasnosti" i sporazuma o povlačenju trupa s granice, problem je u tišini prepušten diplomatskim ekspertima i tršćansko pitanje je faktično riješeno u Listopadu 1954. zapravo na isti način kako je bilo i predloženo samo godinu dana ranije: Zona A STT-a s gradom Trstom pripala jeItaliji, a Zona B koja je već bila pod jugoslavenskom vojnom upravom – Jugoslaviji. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Londonski memorandum, Također: GEOGRAFIJA.HR, Ivan Zupanc: 50. obljetnica Londonskog sporazuma, Također: Filozofski fakultet u Rijeci, Ivan Zubović: TRŠĆANSKA KRIZA, Također: Elektronske Novine, Istorija (dobro)susedskih odnosa, Vuk Perišić: Jadransko pitanje (3))
1953.10. Listopada Istra i Rijeka su bili najžešći centri protuzapadnih demonstracija u Tršćanskoj krizi. Tadašnji glavni urednik "Riječkog lista" Vlado Olujić je 10. Listopada govorio na prosvjednom zboru u Rijeci. Već idućeg dana, stjecanjem neuobičajenih okolnosti, njegovo se ime više nije spominjalo u novinama jer ga je na mjestu glavnog urednika zamijenio Milan Slani, novinar beogradske "Borbe" došavši iz Beograda u Rijeku. (Izvor: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za povijest, Ivan Zubović: TRŠĆANSKA KRIZA, Rijeka, 2015.)
1953. 19. Studenog poduzeće pod nazivom „Autobusno poduzeće za Istru i Hrvatsko primorje“ registrirano je za međunarodni transport i preimenovano u "Autotrans" - ime koje se održalo do danas. U to vrijeme organiziraju se i novi poslovi u putničkom i teretnom prometu, a poduzeće se opredjeljuje za tipizaciju voznog parka s vozilima iz inozemstva. (Izvor: Autotrans, Povijest, Također: CROINFO.NET, Stari autobusi - Rijeka, Autotrans, Napisao: Z)
1953. Na Korzu je po prvi put uoči proslave Nove Godine postavljen skromni borić. (Izvor: Petar Grabovac: RIJEKA, Adamić 2014., str. 264.)
1954. Sječanj, vozni park Autotroleja sastoji se od 24 autobusa, tri prikolice i 10 trolejbusa. Prosječna dob autobusa u riječkom voznom parku iznosila je 11 godina. Namjeravajući osnažiti vozni park, Radnički savjet Autotroleja tada donosi odluku o kupnji londonskih autobusa na kat. Autotrolej je do konca 1955. izgubio zbog dotrajalosti 12 autobusa, među njima osam londonaca (autobusa na kat). Sljedeće godine istu sudbinu doživjela su još četiri autobusa, uključujući tri londonca.
HNK Rijeka1954. 15. Travnja puštena u promet elektrificirana dionica pruge Sušak-Pećine - Škrljevo, te pruga Brajdica - Sušak (Pećine).
1954. 16. Travnja "Riječki list" mijenja ime u "Novi list".
1954. 31. Svibnja u Lausani (Švicarska) sklopljen prvi ugovor Brodogradilišta "3. maj" sa NK Rijeka, prvi logostranim naručiteljem. Bio je to ugovor o izgradnji dva motorna teretna broda nosivosti 10 500 tona. Prvi brod iz serije "Silveretta", porinut je u Lipnju 1955. (Izvor: Skupina autora, "3. maj, monografija, SOUR Brodograđevne industrije 3. maj", Rijeka, 1984.)
1954. 03. Lipnja na izvanrednoj Skupštini održanoj u dvorani ondašnjeg "Transjuga", danas propale "Transadrije", nogometni klub "Kvarner"  mijenja ime u "NK Rijeka". Simbol "NK Rijeke" je bilo slovo R na obali mora i mala petokraka u gornjem ljevom dijelu grba (slika ljevo). Riječki klub mijenja grb (slika desno) i ukida petokraku jer klubovi koji su imali hrvatsku šahovnicu u grbu (koja je hrvatski simbol) na svojem su grbu morali obavezno imati zvijezdu. Zato je Dinamo imao zvijezdu (također i Orijent i dr.), a Rijeka ne jer je promjenila grb. Hajduk je imao šahovnicu i zvijezdu, a šahovnicu je kasnije skinuo i ostavio samopetokraku bez šahovnice! Možda je upravo zbog toga i bio uspješniji od Dinama u Jugoslavenskom prvenstvu! (Izvor: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948, Također: nk-rijeka.hr, Vremeplov, Također: nk-rijeka.hr, Povijest, Također: Riječani.com , 2015. , POVIJEST HNK RIJEKE, Nogomet na ovim prostorima, Također: Marinko Lazzarich: Kantrida bijelih snova, Izdavačka kuća Adamić d.o.o, 2008.)
Tvornica dizel motora 3.maj1954. u sklopu brodogradilišta "3. maj" osnovana je Tvornica diesel motora. Brodogradilište 3. maj i ”Sulzer Brothers Limited” potpisali su licencni ugovor za proizvodnju i prodaju Sulzer diesel motora. Licencni ugovor obnavljan je 1968., 1982. i 1998 i vrijedio je do 2010 godine (slika desno). (Izvor: Skupina autora, "3. maj, monografija, SOUR Brodograđevne industrije 3. maj", Rijeka, 1984., Također: , Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci, "3. maj" 1905.–2005., fotomonografija, "3. maj", Rijeka 2005)
1954. tokom Lipnja dopremljena su prva tri londonca (autobusa na kat) namijenjena riječkom "Autotroleju" (na Autobusi na kat riječkog Autotroleja, londoncislici ljevo gat "Keršovani" (danas De Franceschi), Časopis "Pomorstvo" u broju 2 iz 1965. godine donosi priču o uvozu londonaca sa slikom autobusa u riječkoj luci). U toku sljedećeg mjeseca stiglo je još 13 autobusa, pa je njihov broj na gradskim ulicama tijekom Srpnja porastao na šesnaest. Sve su to bili rabljeni autobusi marke AEC (model Regal II), s 33 sjedala. Vozila pristigla te godine u Rijeku bili su početno registrirani u Londonu još 1937., pa su prije dolaska u Rijeku već imala 17 godina intenzivna korištenja i 2. Svjetski Rat za sobom. Nakon manjih intervencija osam autobusa izašlo je na riječke ulice već sredinom Lipnja, ali sa malim problemom, umjesto na desnoj, vrata su se nalazila na lijevoj strani autobusa. Autobusi su do konca godine dobili ulaze i izlaze na desnoj strani. Dotrajalost je bila razlogom što je u Rujnu te godine šest londonaca moralo biti isključeno iz prometa, neki privremeno, neki u cijelosti. Financijsku potporu "Autotroleju" za kupnju autobusa pružio je Narodni odbor grada. Autotrolej je do konca 1955. zbog dotrajalosti izgubio 12 autobusa, među njima osam londonaca. Sljedeće godine istu sudbinu doživjela su četiri autobusa, uključujući tri londonca.
1953. 17. Lipnja Započeo prvi omladinski malonogometni turnir "Kvarnerska rivijera". "Kvarnerska rivijera" je nakon Bellinzone i Viareggija, postala treći najstariji turnir za godište igrača do 19 godina i ubrzo jedan od najkvalitetnijih u cijeloj Europi. Prva inozemna momčad koja je stigla na turnir bio je "München 1860", a prvi pobjednik bio je splitski "Hajduk". Riječkim igralištima prodefilirali su igrači koji su obilježili nogometnu povijest svojih zemalja poput Dina Zoffa, Gerda Mullera, Paula Breitnera, Zvonimira Bobana ili Davora Šukera. (Izvor: HNK RIJEKA, Kvarnerska rivijera, Također: Lokalpatrioti, Kvarnerska rivijera ponos našeg kraja, Također: Wikipedia, Kvarnerska rivijera, Također: Rijeka danas, Iz povijesti riječkog nogometa: Omladinski nogomet)
1954. 18. Kolovoza Novi list donosi razgovor s Radmilom Matejčić, direktoricom Narodnog muzeja, o restauraciji Trsatskog kaštela. "Cilj restauracije neće biti potpuna obnova Gradine, kao u doba Frankopana. Trsatska gradina je torzo i kao takva ona ima svojih čari. Pomoću cementnih injekcija učvrstit će se zidine, popraviti stepenice, urediti prilazi, a unutrašnjost nekih kula uredit će se za praktičnu upotrebu. Tako će u četverokutnoj kuli na ulazu biti smještena zbirka oružja. U kuli, u kojoj je neko vrijeme bio smješten arheološki muzej, bit će uređena kavana...." (Izvor: Facebook, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Piše: Igor Žic)
1954. 17. Rujna Narodni Odbor Rijeke i riječki Savjet za narodno zdravlje i socijalnu politiku upućuju Savjetu Medicinskog fakulteta u Zagrebu izvješće o zajedničkoj sjednici kojoj su bili nazočni dekan Medicinskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Andrija Štampar i predsjednik NO Rijeka Edo Jardas sa suradnicima i predstavnicima zdravstvene službe. Prihvaćen je prijedlog Medicinskog fakulteta u Zagrebu o o tomu da je "…jednoglasno prihvaćen prijedlog Medicinskog fakulteta u Zagrebu o utemeljenju filijale toga Fakulteta u Rijeci". Izabrana je komisija za provođenje te inicijative, a rukovodstvo grada Rijeke spremno je ustupiti budućem fakultetu zgradu preko puta hotela Bonavije (današnje sjedište Sveučilišne knjižnice). (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Prof. emeritus Juraj Sepčić: POLA STOLJEĆA MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI, str:2)
1954. u Rijeci djeluje 48 nogometnih klubova. To su bili: N.K. Rijeka, Magazzini Generali (kasnije "Lučki Radnik"), Arx. Concordia, Esperia, Edera, Juventus Enea, Libertas, Tarsia, Veloce, Iride, Aurora, Abbazia, Cantrida FC, CS Cantrida, Ricreatorio, Borgomarina, Leonida, Audace, Atlantica, Carnaro, Oratorio Salesiano, Circolo Impiegati, Aziendale, Toretta, Drenova, ASPM, Italia, Enea, Libia, Elcctra, Eneo, GUF, Ligiium, Dinamo, Romsa, Portuale, Torpedo,Cantieri Navali, Jadran (Kanrrida), Metallurgica, KIC, Titania, Semprc Uniti, Edison, Giovine Mlacca, Giovine Londonski memorandum u VjesnikuFiume, Istranin. Igrajući na raznim turnirima bili su izvor igrača za velike klubove. (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006)
1954. 05. Listopada u 12 sati u Londonu (u rezidenciji Anthony Edena) parafiran je "Memorandum o suglasnosti" (slika desno, vijest u Vjesniku od 06. Listopada 1954.) od strane jugoslavenskog ambasadora u Londonu, Vladimira Velebita i talijanskog poslanika Manlia Brosia, načelnika evropskog odjela Foreign Officea Geoffrey W. Harrisona i američkog ambasadora u SSSR-u Llewellyn E. Thompsona. Nastao je nakon Tršćanske krize i razriješio pitanje spornoga područja, "Slobodnog Teritorija Trsta (STT)". Memorandumom je ukinuta saveznička vojna uprava u STT-u, što je značilo da civilnu upravu u Zoni A s otprilike 290 000 stanovnika preuzima Italija, a u Zoni B s 90 000 stanovnika, Jugoslavija. Takvim ishodom je Jugoslavija, osim Zone B, memorandumom pripojila 11.5 km2 dubok pojas na Miljskom poluotoku unutar Zone A s oko 4 000 stanovnika. S druge strane, Italija je dobila preostali dio Zone A i sjeveroistočni ugao Zone B. Sporazum se sastojao od devet točaka i dva aneksa. Osim teritorijalnog razgraničenja, precizirana su prava nacionalnih manjina te zamjena vojnih uprava civilnim. Sporazum je sastavljen na engleskom, a vijest objavljena istog dana u 16 sati istodobno u Londonu, Washingtonu, Beogradu i Rimu. Francuska, Velika Britanija i SAD prihvatile su Memorandum i u svojim izjavama označile to rješenje konačnim. Međutim, Italija to rješenje nije dala na ratifikaciju parlamentu i nije ga držala konačnim. Narodna skupština FNRJ ratificirala je Memorandum. Formulacija u samom Memorandumu o "proširenju civilne uprave" Italije na Zonu A, a FNRJ na Zonu B bivšeg STT-a pružila je prostor za pretenzije i manipulacije što je kulminiralo 1974. proglašenjem Zone B talijanskim teritorijem od strane talijanskih političara. Osimskim sporazumima 10. Studenog 1975. koji su stupili na snagu tek 1977. prestao je vrijediti londonski Memorandum, a bivša tzv. Morganova granica tj. demarkaciona linija iz 1945. koja je dijelila dvije zone STT-a, proglašena je državnom. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Londonski memorandum, Također: GEOGRAFIJA.HR, Ivan Zupanc: 50. obljetnica Londonskog sporazuma, Također: Filozofski fakultet u Rijeci, Ivan Zubović: TRŠĆANSKA KRIZA, Također: putovanjapokrajinatrst > Srecko KariĆ: Londonski memorandum, posted Jan 10, 2012)
1954. 31. Listopada poslije prigodne svečanosti u Karlovcu otvorena je"nova" stara Lujzijanska cesta, što je dijelom negativno utjecalo na boravak turista u Rijeci, odnosno oni su počeli kroz grad brže prolaziti. Nova je, u ono vrijeme suvremena, cesta Karlovac – Rijeka potpuno zadovoljavala ondašnje prometne zahtjeve. Valja dodati da je ta prometnica bila vrlo dobro primljena u svijetu i da su njezine dionice kroz Gorski kotar proglašavane među najljepšima u Europi. Otvorio ju je Stjepan Lamer, tadašnji direktor Uprave za ceste Narodne Republike Hrvatske. Rekonstrukcija Lujzijane nije ozbiljnije dotakla područje od riječke Delte do Grobničkog polja, koje je koncem šezdesetih godina prošloga stoljeća jedva podnosilo potrebe naraslog prometa. Stara  Lujzinska cesta je prema zamisli Jurja Šipraka i Mirka Fućkana prepravljana od 1947. do 1954. godine. Na njenoj gradnji, u periodu od 1951. do 1954., radilo je 9.500 omladinaca organiziranih u "Dobrovoljne Omladinske radne brigade" iz svih djelova Hrvatske. Već sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća u prosjeku je dnevno tom trasom, koju je Filip Vukasović projektirao i izgradio za zaprežni promet, prometovalo oko 1.600 vozila s oko 95 tisuća bruto tonskih kilometara, pa su bila sve glasnija razmišljanja o gradnji nove suvremene prometnice. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija, broj 69, Goran Moravček: CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA, Također:GRAĐEVINAR 58 (2006), Branko Nadilo: GRADNJA DO PUNOG PROFILA NA AUTOCESTI RIJEKA – ZAGREB V, Galeb pred odlazak u Indiju i Burmu 1955.Također: Forum Croinfo.net, Tema: Nova Lujzijana Gornje Jelenje - Delnice i njeni preživjeli spomenici, Piše: zokxy, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1954. 30. Studenog neposredno pred održavanje azijsko-afričke konferencije u Bandungu, jugoslaveski predsjednik Josip Broz Tito kreće motornim brodom "Galeb " u posjetu Indiji i Burmi. "Galeb" su pratila dva razarača, "Triglav" i "Biokovo". Po prvi put bio je kao logistička potpora priključen trgovački brod "Dinara". Zapovjednik je bio admiral Mate Jerković, zapovjednik "Galeba" kapetan fregate Petar Vidan (koji je kasnije zapovijedao u još tri putovanja), dok je Dinarom zapovijedao kapetan duge plovidbe Juraj Uršičić iz Kostrene. Odred je isplovio iz Rijeke (na slici desno trenutak isplovljavanja) pristajući u lukama Port Said, Aden, Bombay, Vizagapatan, Calcutta, Rangoon, Madras, Cochin, Aden i Port Said. Nakon 75 dana provedenih na putovanju vratili su se 12. Veljače 1955. ponovno u Rijeku, dočekani od mnoštva ljudi iz Rijeke, Primorja, Istre i Gorskog kotara. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Orfeo Tićac: TRAGOM GALEBOVIH PUTOVANJA)
Prva TV antena na riječkim krovovima1955. 22. Sječnja na krov zgrade u tadašnjoj Končarevoj, a današnjoj Adamićevoj ulici postavljena je prva televizijska antena u Jugoslaviji (Slika ljevo) koja je primala javni signal. U to vrijeme još nije bilo televizijskog programa u Jugoslaviji, pa je antena bila okrenuta prema Italiji i hvatala signale TV postaje Monteverde - Padova. Kabel se je spuštao po vanjskoj strani zgrade do prizemlja gdje je bio izlog novootvorenog dućana električnih uređaja "Iskra" iz Kranja i koja je počela prodavati prve TV prijemnike. Televizor u prodaji je također bio domaći, proizvod "Instituta za Elektroveze" iz Ljubljane. Prvi signal RTV Zagreb, prve javne TV postaje u Jugoslaviji, emitiran je 15. Svibnja 1956. 1957. u Rijeci postoji več stotinjak TV prijemnika, a godinu dana kasnije već dvjestotinjak. 1968. Rijeka je na prvom 1954. - Tito na putu iz 3.maja, prema Zagrebumjestu u Jugoslaviji po broju TV prijemnika - 25.000 (1 na 6 stanovnika, kao i Zagreb). To je bio evropski prosjek, a Hrvatska je u to vrijeme imala 1 TV na 14 stanovnika. (Izvor: Radio Rijeka, Alen Čemeljić: Koliko je televizijskih prijemnika u Rijeci bilo 1968. godine?, Također: Novi List, Petar Ćućo Grabovac: Rijeka (4)..., Također: Petar Grabovac: MONOGRAFIJA GRABOVAC - RIJEKA)
1955. 12. Veljače Josip Broz Tito (Kumrovec, 7. Svibnja 1892. - Ljubljana, 4. Svibnja 1980.) dočekan je u Rijeci od mnoštva ljudi iz Rijeke, Primorja, Istre i Gorskog kotara završivši tako svoju 75 dnevnu rutu isplovivši s brodom Galeb iz Rijeke 30. Studenog 1954. pristajući u lukama Port Said, Aden, Bombay, Vizagapatan, Calcutta, Rangoon, Madras, Cochin, Aden i Port Said. Na slici deno, na putu iz 3.maja, prema Zagrebu na Fiumari.
1955. U „Hrvatskom kulturnom domu“ (Sušački Neboder) počimlje djelovati kino „Neboder“ i djeluje do 1970. Tu se i danas, doduše rijetko, održavaju kino predstave.
Biserka Perman1955. 16. Svibnja u Rijeci je rođena Biserka Perman (slika ljevo), najtrofejnija riječka kuglačica, višestruka prvakinja Jugoslavije i svjetska prvakinja. Završila je Tehničku školu – brodostrojarski smjer u Rijeci za zvanje brodostrojarskog tehničara. Kuglanjem se počela baviti 1972. godine, u KK "MGK" Rijeka. Nakon dvije godine boravka u matičnom klubu i 2 godine u KK "Lokomotiva" Rijeka, prelazi u KK "Rijeka", čiji je i danas član (danas "Rijeka KVIG"). Nastupila je na 19 svjetskih prvenstava, skupila preko 300 reprezentativnih nastupa i osvojila 23 medalje - 7 zlatnih, 6 srebrnih i 10 brončanih, uz 4 svjetska rekorda. Sa svojim klubom bila je pobjednica Svjetskog pokala (1985.) i Europa pokala (1998.), uz 7 drugih i 3 treća mjesta te jednim drugim i 2 treća mjesta na NBC pokalu. Na pojedinačnom Svjetskom kupu osvojila je 2 zlatne i 3 srebrne medalje. Prvenstvo Hrvatske (u sklopu Jugoslavije) osvajala je 38 puta, a Jugoslavije 17 puta (ekipno, u paru i pojedinačno). Bila je uspješna i kao juniorka. Nastupila je na dva europska prvenstva i osvojila 1 zlatnu i 1 brončanu medalju. Prvenstvo Republike Hrvatske osvajala je 8 puta. Za najbolju sportašicu Hrvatske proglašena je 3 puta, a 1982., u godini osvajanja naslova svjetske prvakinje proglašena je najboljom i u bivšoj državi. Proglašena je kuglačicom lige 3 puta, a kuglačicom godine 5 puta. Osobne rekorde rušila je u Đakovu (535 u 100 hitaca) i Ogulinu (663 u 120 hitaca). Proglašena je najboljom športašicom Jugoslavije 1982., a 1982., 1985. i 1992. najboljom hrvatskom športašicom; 1987. dobila je Republičku nagradu fizičke kulture. Saborska zastupnica SDP-a (2003–08). (Izvor: Kuglacki savez Osjeka, PERMAN Biserka, Također: enciklopedija.hr>Perman, Biserka)
Vlatko Matković1955. 31. Svibnja Nikita Hruščov, tadašnji prvi sekretar CK KPSS (centralnog komiteta komunističke partije Sovjetskog Saveza) posječuje Rijeku i brodogradilište 3. Maj. Bio je u pratnji svojih suradnika Anastasa Ivanoviča Mikojana i Nikolaja Aleksandroviča Bulganjina. Dok su prolazili brodogradilištem, radnici ih nisu, suprotno očekivanju, dočekali pljeskom, i sve Spomenik oslobođenja na Delti u Rijeciu protest sovjetskoj politici.
1955. 03. Svibnja na desetu obljetnicu oslobođenja Rijeke otkriven je na Delti "Spomenik oslobođenja" (slika ljevo). Vinko Matković (slika desno, slikan uz dio spomenika), autor spomenika, je svojim velebnim djelom ovjekovječio borbe postrojbe 4. armije tadašnje Narodnooslobodilačke vojske, borbe za oslobođenje Rijeke. 4. armija je u Travnju 1945. oslobodila istočni dio grada, odnosno područje Sušaka, a zatim 3. Svibnja i zapadni dio, čime je grad ujedinjen u cjelinu koju je do tada razdvajala Rječina. Spomenik oslobođenja na Delti, urbanističko-arhitektonsko rješenje potpisuju ing. arh. Zdenko Kolacio (Sušak, 24. IX. 1912 — Zagreb, 18. V. 1987) i ing. arh. Zdenko Sila. Duboke reljefe na vitkom postamentu u obliku slova T (Tito) izveo je Raoul Goldoni (Split, 27. I. 1919 – Zagreb, 24. III. 1983). Spomenik je podignut u duhu socijalističkog realizma, a položajem na vrhu Delte cijelom je okolnom prostoru dao vertikalno uporište. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 80, Zana Dragičević: SPOMENIK OSLOBOĐENJA NA DELTI)
1955. 12. Srpnja Na sjednici Republičkog vijeća izglasan je Zakon o osnivanju Medicinskog fakulteta u Rijeci koji će pripadati Sveučilištu u Zagrebu. Početak rada određen je za školsku godinu 1955./56. (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Prof. emeritus Juraj Sepčić: POLA STOLJEĆA MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI, str:5)
1955. 13. Srpnja Na sjednici Vijeća Medicinskog fakulteta u Zagrebu A. Štampar izvješćuje Vijeće Medicinskofg fakulteta u Zagrebu, ističući "…da će do osamostaljenja Vijeće Medicinskog fakulteta u Zagrebu izvršiti izbor nastavnika, a statut Medicinskog fakulteta u Zagrebu će vrijediti za Rijeku", i da "…samo habilitirana lica mogu biti nastavnici" te za v. d. dekana u Rijeci predlaže Silvija Novaka, redovitog profesora iz interne medicine. Taj prijedlog potpisuje dvadeset profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Tajnim glasovanjem S. Novak jednoglasno je potvrđen za v. d. dekana u Rijeci. (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Prof. emeritus Juraj Sepčić: POLA STOLJEĆA MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI, str:5)
1955. 14. Srpnja Sveučilišni savjet je izabrao komisiju za obavljanje priprema za otvaranje Medicinskog fakulteta i raspisao natječaj za nastavnike jedanaest predmeta. (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Prof. emeritus Juraj Sepčić: POLA STOLJEĆA MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI, str:6)
1955. 19. Srpnja NO Rijeke ustupa Medicinskom Fakultetu kompleks Branchetta u ulici Olge Ban na brojevima 20-22 i stavlja građevnom poduzeću "Jadran" na raspolaganje 14 milijuna dinara za uređenje privremenoga doma za studente i prostorije tajništva, a Izvršno vijeće NRH 15 milijuna dinara za uređenje predavaonica u dvjema općim bolnicama i kupnju opreme. Srednja medicinska škola trebala je ući u sastav Medicinskog fakulteta u Rijeci, a za prvoga tajnika imenovan je dr. Mato Gržeta. (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Prof. emeritus Juraj Sepčić: POLA STOLJEĆA MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI, str:6)
1955. 09. Kolovoza, na drugoj sjednici Kotarskog NO (Narodnog Odbora) Rijeka odlučeno je da se za koordinaciju rada triju gradskih općina Rijeke osnuje Gradsko vijeće. Općine su u gradsko vijeće općine trebale delegirati svoje predstavnike i to po sljedećem ključu: Sušak 10, Stari Grad 14 i Zamet 6.
1955. 01. Rujna u cijeloj Jugoslaviji počinje funkcionirati novi komunalni sustav, s novim kotarevima i općinama (komunama). Edi Jardasu prestaje funkcija predsjednika NO Rijeka (bio na toj funkciji od 1952. do 1955.), a gradsko područje Rijeke podijeljeno je na tri zasebne gradske općine: Sušak, Stari Grad i Zamet, svaka sa svojim upravnim aparatom. Taj je sustav podjele bio na snazi do 1. Ožujka 1962.
1955. 22. Listopada Vijeće Medicinskog fakulteta u Zagrebu bira prve nastavnike kojima je povjerena nastava u novootvorenom Medicinskom fakultetu u Rijeci: prof. Silvije Novak i prim. dr.Zdravko Kučić (interna medicina), prim. dr. Janko Komljenović (klinička kirurgija), prim. dr. Ante Medanić (opća kirurgija), prim. dr. Davor Perović (ginekologija), prim. priv. doc. dr. Zvonimir Sušić (neuropsihijatrija), dr. Franjo Jelašić (neurologija), prim. dr. Tvrtko Dujmušić i prim. dr. Jakov Bakotić (otorinolaringologija), prim. dr. Albert Filipovich (oftalmologija), doc. dr. Branko Cvitanović (higijena i socijalna medicina), doc. dr. Vladimir Palmović (sudska medicina), doc. dr. Karlo Pansini i dr. Petar Erak (pedijatrija), prim. dr. Oskar Kadrnka (stomatologija). Za honorarne nastavnike postavljeni su uglavnom primarijusi bolničkih odjela Opće bolnice Braće dr. Sobol u Rijeci i Opće bolnice na Sušaku. (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Prof. emeritus Juraj Sepčić: POLA STOLJEĆA MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI, str:6,)
1955. 21. Studenog u 10.30 svečano je otvoren Medicinski fakultet u Rijeci. U Gradskoj vijećnici u Rijeci za 6 studenata pete godine i 12 apsolvenata te nastavnike i brojne uglednike iz Rijeke i Zagreba, v. d. dekana prof. dr. Silvije Novak održao je nastupno predavanje na temu “Današnji značaj interne medicine”. Time je i službeno započela prva akademska godina najstarijeg riječkog fakulteta. Nastava je započela istoga dana, a upisano je u zimskome semestru 6 studenata i 12 apsolvenata. Na fakultetu nije upisan niti jedan Riječanin. Osnivanje Medicinskog fakulteta u Rijeci daje zamah razvoju kirurške djelatnosti, što dovodi do profiliranja supspecijalističkih odjela na riječkim kirurgijama. Već nakon dvije godine od osnutka potpuno se Snjeg u Rijeciosamostaljuje i postaje prvi fakultet u Hrvatskoj izvan Zagreba i kao takav najstarija je škola Sveučilišta u Rijeci. (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Prof. emeritus Juraj Sepčić: POLA STOLJEĆA MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI, str:7, Također: Novi list, 22. Studenog 1955.:Svečano otvaranje Medicinskog fakulteta, str:1, Također: Medicinski fakultet Rijeka, Povijest)
1955. Dom kulture "Vid Švalba" postaje "Pomorski i povijesni muzej Hrvatskoga primorja".
1956. 10. Veljače
ovo je jutro Rijeci donijelo najnižu temperaturu od početka mjerenja – izmjereno je -12,8°C (slika ljevo). Meteorološka mjerenja se u Rijeci vrše od 1948. godine. Drugo mjesto pripada 08. Siječnju 1985. godine s -11.4°C. U isto je vrijeme, tokom Veljače, živa se u termometru spustila kako slijedi: Rab minus 7,6 C (15. Veljače), Opatija minus 10,6 C (10. Veljače), Senj minus 16,6 C (10. Veljače), Pazin minus 21,3 C (16. Veljače), dok je u neposrednom planinskom zaledu u Gračacu (Lika) izmjereno čak 34,2 C ispod nule (17. Veljače). (Izvor: DHMZ, Apsolutno najniža temperatura zraka u Hrvatskoj, Također: RIMETEO, -8.7°C u Rijeci: 4. najniža temperatura u povijesti mjerenja, 12. siječnja 2017., Također: Prvi hrvatski meteorološki forum, Sa Istranet.org: VRIJEME I VREMENSKE POJAVE, Autor: AdriaticWeather)
1956. Brodogradilište „3.Maj“ zaključuje svoj prvi izvozni ugovor.
1956.
nove jugoslavenske vlasti, isprva zaokupljene drugim brigama, tek ove godine donose Zakon o dječjim vrtićima u NR Hrvatskoj, u kojem se izraz "vrtić" koristi u današnjem smislu. Ideološka indoktrinacija je neizbježna, a i određene su organizacijske forme koje je zakon predviđao, poput tvorničkih vrtića, govorile o promijenjenoj "klasnoj svijesti" upravnog aparata.
1956.
Izdavačko Poduzeće "Otokar Keršovani" izdaje prvo izdanje Sabranih djela Janka Polića Kamova.
1956. Riječko "Drvno industrijsko poduzeće Rade Šupić" kreće sa proizvodnjom skija.  Početak nije bio loš: s izvoznim trgovačkim poduzećem Eksportdrvo iste godine potpisan je ugovor o isporuci sedam tisuća pari skija na tržište SAD-a.  Prema podacima iz 1966. godine, Šupić je imao pogon skija, pogon šperploča (Njemačkoj tvrtki Schaub – Lorenz je u prvoj polovici 1956. isporučeno 15 tisuća kutija za radioaparate, a do konca godine uslijedilo je još 12 tisuća. Za domaću tvornicu radioaparata u Nišu je dogovorena proizvodnja 22 tisuće kutija),  te pogon tokarije, galanterije i ostalog. Iste su se godine pojavili i veliki poslovni gubici, pa je poduzeće 1967. godine dobilo prinudnu upravu, ali ni to nije pomoglo. Riječkog "DIP-a Rade Šupić" odavno više nema. Eto, nešto je u nas propalo i u socijalizmu, nije nam ekonomski došao glave samo hrvatski kapitalizam 1990-ih i 2000-ih. 
1957. 25. Ožujka u Rijeci je rođen Vojko Obersnel. Gradonačelnik Rijeke od 2000. godine , a nakon dva uzastopna mandata 2009. postaje i prvi izravno Rukometno igralište Zamet 1961izabrani gradonačelnik Rijeke. 2013. izabran je na svoj peti mandat (prvi mandat 2000.-2001.; drugi mandat 2001.-2005.; treći mandat 2005.-2009.; četvrti mandat 2009.-2013.; peti mandat 2013. -).
1957.
osnovan je Rukometni klub "Zamet". Natječe se u 1. hrvatskoj rukometnoj ligi od njenog osnutka, a do tada se natjecao i u 1. jugoslavenskoj. Uz brojne velike igrače i reprezentativce iz redova kluba izdvojio bi Valtera Matoševića i Alvara Načinovića, koji je ujedno i najuspješniji riječki sportaš svih vremena. RK Zamet uz prvu momčad okuplja još šest ekipa mlađih uzrasta što ukupno broji oko 200 igrača. Na slici ljevo utakmica na otvaranju novog rukometnog igrališta na Zametu 1961.
1957. 16. Travnja u kinu Partizan prikazan prvi film u cinemaskopu. Bio je to američki film "Do pakla i natrag". U ljeto iste godine godine ugrađeni su i tonski uređaji za magnetski ton, a prvi film prikazan u toj tonskoj tehnici bio je "Carmen Jones" u Kolovozu ili Rujnu te godine.
1957. 23. Travnja Sveučilišni savjet u Zagrebu, upućuje Vijeću Sabora NRH prijedlog za osamostaljenje Medicinskog fakulteta u Rijeci te se određuje kvota od 80 studenata za upis u prvu godinu. Druga i treća godina osnivat će se postupno iz naraštaja vlastitih studenata. Time Medicinski fakultet u Rijeci postaje prvi fakultet u Hrvatskoj osnovan izvan Zagreba.
1957.
 20. Lipnja Na osnovi Odluke Izvršnoga vijeća NR Hrvatske (br. 6462), Izvršno vijeće NRH donosi odluku o osamostaljenju fakulteta te se određuje kvota od 100 studenata za upis u prvu godinu. Time Medicinski fakultet u Rijeci postaje prvi fakultet u Hrvatskoj osnovan izvan Zagreba. (Izvor: Prof. dr. sc. Tomislav Rukavina: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, O nama, Također: Medicinski Fakultet u Rijeci, Povijest, Također: Uz 50. Obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Prof. emeritus Juraj Sepčić: POLA STOLJEĆA MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI, Također: wikipedija>Medicinski fakultet u Rijeci)
1957. u jesen je počeo raditi "Husar", prvi disko-klub u Rjeci na adresi Dežmanova 3. Time je Rijeka postavljena na mapu europskih noviteta te vrste. Pokrenulo ga je bilo riječko "Društvo prijatelja zabavne muzike", a u njemu su se okupljali mladi "skloni rocku", redovno organizirajući program nazvan "ples sa ploča". Iako izraz disko-klub tada još nije u bioupotrebljavan, "Husar" je bio prvi takav klub na području bivše Jugoslavije i jedan od prvih disko-klubova na europskom kontinentu. Klub je djelovao od 1957. do 1964. Prijedlog okupljanja tinejdžerske ekipe potekao jeod Vita Franovicha. Okupljanjeje dobilo službeni oblik  osnivanjem Društva prijatelja zabavne muzike. Imena članova društva su Vittorio Franovich Vito, Anton Host Tonči, Zoran Dimitrijević, Igor Barbalić, Zdravko Lešić, Antonio Brala Toni, Franko Kalčić Frenki,Davor Plešković, Anton Habčić Toni, Franco Ursich, Jurica Car, Zlatko Lenac i još neki. Za prvog predsjednika izabran je idejni začetnik operacije i vodeći organizator, Vito Franovich. (Izvor: Velid Đekić, Red! River! Rock! Riječka rock scena šezdesetih, KUD Baklje, Rijeka, 2013., str. 25.)
1957. 01. Srpnja Jugolinija otvara samostalnu liniju Jadran-NR Kina i Japan. Prvi brod koji je zaplovio tom linijom bio jebrod "Treći Maj". Ujedno je to i prvo putovanje broda jer je iz brodogradilišta odmah zaplovio prema Kini. Drugi brod na istoj liniji je brod "Šibenik", a treći "Uljanik". Kasnije je Jugolinija imala oko 20 brodova na toj ruti što je ujedno i najveći broj brodova na nekoj liniji Jugolinije. (Izvor: JUGOLINIJA, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1973., str. 186.)
1957. 01. Srpnja
u Sežani, kobnim padom s balkona završava životni i stvaralački put hrvatskog književnika, pjesnika, prozaiste i dramskog pisca Drage Gervaisa. Rođen je u Opatiji 18. Aprila 1904. U matičnoj knjizi rođenih upisan je pod imenom Carolus Iulius Oscar Gervais. Spomen - kosturnica u Parku heroja (Pančićev park) na TrsatuPisao je pripovijesti, feljtone i  komedije, ali je u povijes književnosti ušao prije svega kao čakavski i zavičajni pjesnik. Već prvom zbirkom  “Čakavski stihovi” izdanom 1929., postigao je velik uspjeh i postao ne samo pjesnik svoga zavičaja nego i jedan od naših najboljih dijalektalnih pjesnika. Na inicijativu nekolicine uglednih kulturnih djelatnika 1959. Narodni odbor Kotara Rijeka uspostavlja književnu nagrada Drago Gervais, što je kasnije preuzeo i Grad Rijeka. Od 1961. do 1975. Nagrada se dodjeljivala godišnje, od 1975. do 2007. Nagrada Drago Gervais se dodjeljuje bijenalno u kategoriji najboljeg neobjavljenog književnog djela za anonimni rukopis, a od 2007. i u kategoriji najboljeg objavljenog književnog djela na nekom od idioma čakavskog narječja hrvatskoga jezika. (Izvor: wikipedija > Drago Gervais, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 66/67, Vjekoslava Jurdana: OSTAVŠTINA DRAGE GERVAISA, Također: Istrapedija, Gervais, Drago, Također: LEKTIRE.HR, Drago Gervais)
1957. 04. Srpnja Savez boraca NOR-a (Narodno Oslobodilačkog Rata) podigao je spomen - kosturnicu u Parku heroja (Pančićev park) na Trsatukoja je bila projekt pokojnih arhitekata Zdenka Kolacija i Zdenka Sile. Na spomeniku su upisane riječi u spomen palim žrtvama:

PUZI SLOBODO NE TREBA DA LETIŠ
NEK TVOJE KOSTI POKRIVAJU KRPE
AL' JEDNOM IZNAD NAŠE MRTVE HRPE
ŽIVOTOM ĆEŠ SE SMRTI DA OSVETIŠ.

Stare gradske zidine ispod zgrade BrodomaterijalaTlocrt kosturnice na slici ljevo). (Izvor: Trsatski park – Park heroja,Objavljeno: 8. Travnja 2013., Također: Forum Croinfo.net, Tema: Park heroja - Trsatski park, Također: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za povijest umjetnosti, Jasmina Raković: MEMORIJALNI SPOMENICI NOB-E U RIJECI I OKOLICI)
1957. prilikom iskopa temelja za izgradnju nove zgrade Brodomaterijala, na terenu križanja Korza, ulice Gradnja zgrade BrodomaterijalaJ. Kraša i Sokol-Kule naišlo se na temeljne zidove koji su tekli u smjeru istok-zapad i sjever-jug (slika desno). Budući da se nije moglo provestidaljnje iskopavanje utvrđeno je da su to djelovi bivših zidova (barbacana) koji su opasivali Rijeku. Zgrada Brodomaterijala (gradnja na slici ljevo) je projekat arhitekta Andrije Čičin-Šaina.
1957. 15. Srpnja rješenjem NOK-a Rijeka započela je sa radom "Upravna škola". Radi kao dvogodišnja Stenodaktilografska škola, a odlukom NOO-a Stari grad Rijeka od 12. Srpnja 1960. godine pretvorena je u četverogodišnju "Upravno – administrativnu školu" Rijeka. Školske godine 1959./1960. dvogodišnja "Stenodaktilografska škola" postaje trogodišnja. Školske 1974./1975. godine "Upravna škola" se udružuje s "Ekonomskom školom" u "Ekonomsko-upravni školski centar". Od tada pa do danas učenici se za zanimanja u upravno-pravnoj, birotehničkoj struci i ekonomskoj struci obrazuju u jednoj jedinstvenoj školi. (Izvor: Ekonomska škola Mije Mirkovića Rijeka, O Školi, Povijest Ekonomske škole)
1957. 04. Listopada iako još nedovršena nakon adaptacije, zgrada Medicinskog fakulteta u Rijeci (takozvana zgrada "Branchetta") otvorila je vrata studentima prve godine za predavanja i vježbe. Radovi na uređenju zgrade povjereni su bez licitacije riječkoj projektantskoj kući "Rijeka-projekt" i građevnome poduzeću "Jadran" koje će godinama graditi većinu zgrada namijenjenih zdravstvu u našemu gradu.Problem studentske prehrane riješen je tako da se kavana "Kvarner", bivša "Pancera", preuredila u studentsku menzu (današnji "Index"). (Izvor: Uz 50. Obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Prof. emeritus Juraj Sepčić: POLA STOLJEĆA MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI, str: 13-16)
1957. 14. Listopada na Trsatu umire Andrija Rački (Fužine, 30. Studenog 1870 – Rijeka, 14. Listopada 1957), Andrija Račkihrvatski teolog i povjesničar (slika desno). Godine 1902. bio je postavljen za župnika franjevačkoga samostana na Trsatu, gdje je 24. Lipnja 1906. (dan osnutka glazbe) bio jedan od osnivača Gradske glazbe te je bio njezin predsjednik od utemeljenja do 1914. i, ponovno, od 1929. godine pa do smrti. Odmah po dolasku na Trsat Rački postaje aktivnim sudionikom i tamošnjega društvenog života. Osim župničkoga djelovanja, vodio je kancelarijske poslove, matični ured, a djelovao je i u dvije osnovne škole. Sudjelovao je u radu najvažnije tadašnje kulturno-političke hrvatske institucije na Trsatu – "Hrvatske čitaonice" i Pjevačkoga zbora "Jadranska vila" na Sušaku. 29. Listopada 1918. nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i nastanka kratkovremene Države SHS, Andrija Rački postaje članom njezina Narodnoga vijeća za Rijeku i Sušak. Razlog je tome vjerojatno njegovo iskustvo u borbi protiv germanskoga, romanskog i mađarskog posizanja, koje je najviše bilo vidljivo na području Kvarnera. Na temelju izvorne građe iz arhiva pojedinih samostana te gradskih arhiva Rijeke i Sušaka, napisao je više studija iz prošlosti Rijeke, Sušaka, Trsata i okolnih mjesta za razdoblje od srednjeg vijeka do XIX. st. Obavijest o njegovoj smrti objavljena je i u Novom Listu. Rački svojom djelatnošću stekao veliku popularnost među župljanima, a i šire, jer je bila utemeljena na kršćanskim humanim načelima. (Izvor: Maja POLIĆ: PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA, Također: Hrvatska Enciklopedija, Rački, Andrija)
1957. 18. Prosinca Iz produkcije pušten Njemački film/opereta/komedija "Der Graf von Luxemburg" (Grof Luxemburg) sniman u Rijeci i Berlinu.  Filmska ekipa tada je snimala u Narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Sniman je filmom u boji, a pred kamerom su mu se našli riječki balet, orkestar opere i veći broj statista. Film je trajao 1 sat i 31 minutu.
1958. 07. Travnja u Rijeci je izašao prvi broj "Narodnog zdravstvenog lista" (NZL). Utemeljitelj i organizator bio je tadašnji direktor riječkog Doma narodnog zdravlja dr. Kajetan Blečić. Prvi brojevi, tiskani na novinskom papiru velikog formata, govorili su o zaraznim bolestima koje su tada bile vodeći zdravstveni problem, o razvoju zdravstvene službe, otvaranju novih zdravstvenih objekata, počecima uporabe ultrazvuka i lasera u medicini. Članci su bili aktualni, primjereni vremenu i razvoju zdravstva i medicinske znanosti. Bitne razlike, u odnosu na današnju koncepciju, nema.
1958. NK Rijeka konačno ulazi u prvu jugoslavensku nogometnu ligu. Status prvoligaša je izboren kontinuiranim igranjem domaćih utakmica na Kantridi. Do tada lešnati teren igrališta na Kantridi dobio je travnati pokrivač. Osim centralne tribine stadion je do 1958. imao tek manje tribine s nekoliko redova i manjega kapaciteta iza svakoga gola, a sredinom šezdesetih godina uz postojeću tribinu dograđena je i produžena nova betonska tribina u smjeru zapada. (Izvor: Marinko Lazzarich: "Stadion Kantrida – prvih sto godina", u: 100 godina Stadiona Kantrida, Adamić, Rijeka, 2013., Također: Marinko Lazzarich, Kantrida bijelih snova, Adamić, Rijeka, 2008.)
1958. Osniva se Narodna čitaonica "Zamet", preteča današnjeg Ogranka Zamet. (Izvor: Rijeka sport, Ogranak Zamet kroz povijest, Također: GKR, Vremeplov)
1958. 30. Listopada Nakon što je 24. Svibnja 1958. Upravni odbor Jugolinije donio odluku o otvaranju pruge Jadran – Južna Amerika, motorni brod Drvar nosivosti 6.040 BRT, sagrađen u Rijeci 1956. za Riječku brodarsku kompaniju "Jugolinija" kreće iz Rijeke za Genovu, Barcelonu, Dakar, Rio de Jainero, Santos, Montevideo i Buenos Aires. Time je otvorio prvu Jugolinijinu prugu za Južnu Ameriku. (Izvor: Monografija JUGOLINIJA, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1973., str. 176.)
1958. Prva narudžba Jugoslavenske ratne mornarice prema Brodogradilištu „3.Maj“ bila je gradnja Razarača "Split", 2.195 Razarač R-11 Splitt istisnine (slika ljevo). Gradnja je započela još za stare Jugoslavije, 1939 (projekt je odobren 1938) u Splitu, po francuskim nacrtima, gdje je trebao biti zamjena za razarač "Dubrovnik", ne previše uspjelog vođu eskadre. Po prvobitnim planovima je trebao imati 5 topova 140 mm (ne znam da li iste kao na Dubrovniku, jer ti se nisu dobro pokazali). Rat je prekinuo gradnju kad su već kotlovi bili ugrađeni, ali turbine Parsons nisu bile isporučene. Za ugradnju svojih Tosi turbina, talijani su trebali proširiti brod, ali radovi su napredovali sporo, uz brojne sabotaže u splitskom škveru i brod je završio na dnu. 1947. brod je odtegljen u Rijeku, gdje je nakon deset godina završen. U sastav RM je svečano ušao 1958. kao R-11 Split. U artiljerijskom smislu – najubojitiji brod kojeg je imala JRM, teoretski je mogao ispaliti po granatu 127 mm u sekundi. Impresivan u svakom pogledu, posada je brojala preko 250 mornara i oficira. 1977 je izbrisan iz Flotne liste i remorkerimaodtegljen u Pulu. Ostao je u službi do 1984., u posljednjem razdoblju samo kao školski brod na lučkom vezu na Fizeli, nakon toga kod minske radionice i skladišta ispod Muzila. Izrezan je oko 1988. godine. Naoružanje 2 x 127mm, 12 x 40 mm Bofors ( 1x 4, 2x2 i 4 x 1) 4 x 20 mm Oerlikon, 5 TC 533 mm, 2 x impulsni bacač PP raketa "Jež", 6 x bacač dubinskih bombi, 2 klizača dubinskih bombi, mogućnost krcanja do 46 mina. (Izvor: Skupina autora, 3. maj, monografija, SOUR Brodograđevne industrije 3. maj, Rijeka, 1984., Također: , Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci, "3. maj" 1905.–2005., fotomonografija, 3. maj, Rijeka 2005., Također: druga trolejbusna linija u Rijeci, Mlaka - TrsatIV. međunarodna konferencija o industrijskoj baštini, dr. sc. Zvonimir Freivogel: TÁTRA, HUSZÁR & CO. – GRADNJA RAZARAČA I TORPILJARKI U RIJEČKIM BRODOGRADILIŠTIMA, str:21)
1959. 29. Ožujka na utakmici 14. kola 1. savezne nogometne lige između ”Rijeke” i ”Partizana” (3:3) je zabilježena prva i za sada jedina smrt jednog gledatelja i navijača na riječkim nogometnim terenima. Naime Josipu Bahoriću (60) je za vrijeme utakmice zatajilo srce i na putu do bolnice je umro, ustanovljeno je da je umro prirodnom smrću.
1959. 27. Srpnja otvorena je druga trolejbusna linija u Rijeci, Mlaka - Trsat. Bila je upriličena svečanost kojoj su uz brojne građane prisustvovali i gradski rukovodioci. Na slici desno svečani prolazak trolebusa ispod starog željezničkog mosta na Piramidi. (Izvor: Autotrolej, O Autotroleju, POVIJEST, Također: zeljeznice.net > forum > Topic: Trolejbusi)
1859. 01. Sječnja U palači gradskog magistrata počela sa radom Gradska štedionica.
1959. EDIT (Edizione Italiana), izdavačko poduzeće za izdanja na talijanskom jeziku spaja Ricardo Zanellase sa dnevnikom La Voce del Popolo, i to je najplodnije razdoblje EDIT-a, jer je tada ujedinjeno cijelo talijansko izdavaštvo, a razvijene su, s 12 zaposlenih, mnogobrojne i raznolike inicijative.
1959. 30. Ožujka u Rimu umire Riccardo Zanella (Rijeka, 27. Lipnja 1875. – Rim, 30. Ožujka 1959.), predsjednik Slobodne Države Rijeka (slika ljevo). (Izvor: Rijeka danas, Rijeka za radoznale – Riccardo Zanella, Također: wikipedia, Riccardo Zanella)
1959. Travnja Odlukom gradskog vijeća osniva se Služba kanalizacije. Iz Elaborata o procjeni kanalizacije grada Rijeke i procijeni njene vrijed, nosti vidljivo je nasljeđe javne kanalizacijske mreže ukupne dužine od 64 km koja je izgrađena iz 14 tipova kanala raznih profila i oblika (okrugli, kvadratni, jajoliki) od opeke, kamenih ploča, betona i drugih materijala.

Prvi trgovački brod na nuklearni pogon "Savannah"
Brod bez cimunjere "NS Savanah" na vezu.

1959. 21. Srpnja u Americi je porinut prvi trgovački brod na nuklearni pogon "Savannah" (slika desno). Nakon što je predsjednik Dwight Eisenhower 15. Travnja 1955. objavio odluku o izgradnji eksperimentalnoga trgovačkog broda na nuklearni pogon na temelju inicijative „Atoms for Peace“, kobilica broda Erazmo Tićac 1904-1968, rođen u Rijeci, vodeći konstruktor  nuklearnog broda Savannahpoložena je 1955. godine u brodogradilištu New York Shipbuilding Corporation u Camdenu,  da bi 21. Srpnja 1959. godine bio porinut. Koliko je brod bio važan govori podatak da je brod krstila Prva dama Mannie Eisenhower. Projektiranje je povjereno tvrtki The Sharp Brothers Inc., a Erazmo "Ben" Tićac, rođeni riječanin (iz Kostrene) bio je glavni projektant (slika ljevo). Na prvo putovanje krenuo je 20. Kolovoza 1962. godine. Brod je u ono doba koštao 46,9 milijuna dolara (18,600,000 $ brod, i 28,300,000 $ nuklearni reaktor i gorivo). Brod je imao dva reaktora, 13.599  GT, dužinu od 181 metara, snaga stroja je bila 15.100 kW, a maksimalna brzina 24 čvora.  Jednim punjenjem goriva mogao je ploviti gotovo tri i pol godine. Autonomija plovidbe je bila 350.000 NM bez uzimanja goriva. Brod je imao 124 člana posade. Bio u komercijalnoj uporabi od 1962. do 1972. Bio je to prvi teretni nuklearni brod na svijetu, ali prvi površinski nuklearni civilni brod uopće bio je ruski ledolomac Lenjin (1957.). Danas je Savannah na mrtvom vezu u sklopu Pomorskog muzeja u Mount Pleasantu, gradiću u američkoj saveznoj državi Južna Karolina. Erazmo Ben Tićac je rođen u Kostreni 20. Svibnja 1904. godine u poznatoj kostrenskoj kapetanskoj obitelji. Školovao se u Žurkovu, Kostreni i pomorskoj školi u Bakru, a karijeru brodograđevnog inženjera napravio je u SAD-u. Iskrcao se u USA 1924. godine kao kadet sa broda „Zvir“ gdje je odlučio ostati živjeti. Tu je završio studij brodogradnje, a i stekao bogatu karijeru brodograđevnog inženjera. Ime "Ben" Erazmo je dobio primanjem američkoga državljanstva. Tićac je također projektant specijalnog desantnog broda-doka (LSD – Landing Ship Dock), vojnog transportnog broda »Victory« te niza drugih brodova. Do smrti (1968.) bio je član prestižnih američkih udruga brodograđevnih inženjera. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 52, Orfeo Tićac: PROJEKTANT SAVANNAHA, Također: enciklopedija.hr>Savannah, Također: croatia.org>Erazmo Ben Ticac Croatian leading planner of Savannah nuclear ship 1959)

Che Guevara u Rijeci
Kao jedini dokument o svojedobnom posjetu Che Guevare Rijeci ostala je čuvena fotografija Petra Čuče Grabovca, tadašnjeg fotoreportera „Novog lista“, koji je Chea snimio u šetnji riječkim Korzom. Jedan je od sudionika te fotografije i riječki književnik i novinar Giacomo Scotti, koji je igrom slučaja upoznao Che Guevaru.

1959. 30. Srpnja Na inicijativu istaknutih riječkih znanstvenika, stručnjaka i gospodarstvenika, imenovano je povjerenstvo koje je izradilo iscrpan elaborat o potrebi osnivanja Strojarskog fakulteta u Rijeci, koji je u siječnju 1960. dostavljen Republičkom Saboru.
1959. godine poduzeću "VOPLIN" se pridružuje i Gradska kanalizacija.
1959. 19. Kolovoza
Ernesto Che Guevara posjetio je Rijeku. Kubanska delegacija doputovala je u Jugoslaviju kako bi doznala nešto o tome kako funkcioniraju „novi kurs“ i samoupravljanje u tvornicama, kao i u ostalim područjima građanskog života.U Rijeci su Che Guevara i njegovi pratitelji posjetili brodogradilište „3. maj“, a zatim su ručali u restoranu hotela „Park“ na Pećinama. Nakon toga su posjetili Trsatsku gradinu pa onda krenuli prema centru grada. Inače, ulaz u brodogradilište tom je prilikom bio dopušten samo lokalnim vlastima i političarima te novinarima koji su imali specijalne propusnice. Svi su morali biti u autima, a pješaci su bili isključeni (Slika desno). (Izvor: Novi List, Svjetlana Hribar: Che Guevara na Trsatskoj gradini na fotografijama iz albuma Slavke Glavan, Objavljeno: 26. svibanj 2013., Također: Željko Martan Revolucionar u Rijeci, Također: Monografija Petat Čučo Grabovac: Rijeka, Adamić, Rijeka, 2014)
1959. 08. Rujna započelo se sa gradnjom današnje OŠ Vežica. Iako je samo djelomično dovršena, sa 12 učionica, dvoranom za opće namjene, čitaonicom, dva kabineta i ambulantom, svečano je otvorena 08. Veljače 1961. Od 1964. do 1968. godine zbog pomanjkanja prostora i velikog broja učenika škola je radila u tri smjene. 1964. dovršava se školsko dvorište. 1967.  otvara se novo izgrađeno krilo zgrade sa šest učionica. 1971. izgrađena je montažna dvorana za tjelesni odgoj.
1959. 21. Rujna učenici ulaze u novu zametsku školsku zgradu koja nosi ime Osnovna škola "Ivan Ćiković Beli". Naime, prigradsko naselje Zamet postaje dio grada Rijeke, a zbog nagle izgradnje stambenih naselja i doseljavanja brojnih obitelji na zametsko područje raste i broj učenika te se javlja potreba za gradnjom nove školske zgrade. Godine 1992. donesena je odluka o promjeni imena škole i od tada se zove Osnovna škola "Zamet". (Izvor: Osnovna škola Zamet Rijeka, Sanja Dobrović Meštrović: Ukratko o povijesti Osnovne škole Zamet)
1959.  07. Prosinca doneseno je Rješenje N.O. općine Stari grad Rijeka o spajanju “Uprave groblja” i “Parkova i nasada”. Sve do godine 1990. postojala je takva organizacija i groblje zajedno sa djelatnošću klesarije, bilo je jedno od tri organizacije udruženog rada, koliko ih je bilo unutar komunalnog poduzeća Parkovi i nasadi. Ovdje se može spomenuti da je Rijeka jedan od prvih europskih gradova koji je djelatnost groblja odvojio od crkve i dao toj djelatnosti gradski komunalni značaj. Bilo je to odmah iza Beča, Budimpešte i Londona. (Izvor: Komunalno Drustvo Kozala, Povijest)
1960. Godine u brodogradilištu 3. Maj, za potrebe pogona gradske plinare, izgrađena je nova teleskopska plinosprema od 10.000 m3, a 1964. godine prepumpna stanica za UNP sa dva spremnika po 60 m3.
1960. godine Ukidanjem Radničkog doma na Sušaku u zgradu na Podvežici useljava se tadašnji Zavod za zapošljavanje koji djeluje do 1965. godine.
1960. 29. Ožujka Utemeljeno je lutkarsko kazalište „Domino“ kao jedno od pet profesionalnih lutkarskih kazališta uHrvatskoj, a od 1961. djeluje u današnjem prostoru. Godine 1993. kazalište je preimenovano u "Gradsko kazalište lutaka Rijeka". Od 1996. Dječja knjižnica Beli Kamikdjeluje u obnovljenoj zgradi, u dvorani sa 180 sjedala gdje sesvakodnevno održavaju predstave iz domaće i svjetske književne baštine za predškolsku i školsku djecu.
1960. 01. Ožujka Ukinuta je općina Bakar, a njeno je područje pripojeno općini Sušak. (Izvor: Zadarka Greblo i Ante Ljubičić: GRADSKO POGLAVARSTVO BAKAR 1468-1941)
1960. 06. Svibnja uz podršku mjesne zajednice Brajda otvoren je dječji odjel Narodne čitaonice, Dječja knjižnica "Beli Kamik" (slika ljevo). Prostorije su im na adresi Beli Kamik bb., a pokrivaju površinu od 130m2. Bile su zaposlene dvije djelatnice pedagoškog zvanja, a organizirali su se i susreti djece sa književnicima. Postati će kultno mjesto odrastanja generacija Riječana. 1990. Spajanjem knjižnica "Beli kamik" i "SušakIvan Matetić Ronjgov"nastaje nova Dječja knjižnica "Stribor" koja i danas djeluje kao generator odgoja malih čitatelja.
1960. 26. Lipnja u bolnici u Lovranu umire Ivan Matetić Ronjgov (Ronjgi, 10. Travnja 1880. - Lovran, 27. Lipnja 1960.) skladatelj, melograf i glazbeni pedagog. Sahranjen je na groblju u Opatiji. Fiksirao je "istarsku ljestvicu" - tonski niz od šest tonova i polutonova. Na temelju ovog otkrića mogao je zabilježiti narodna pjevanja ovog kraja, te skladati u tom duhu. 1925. objavio je radove "O istarskoj ljestvici" i "O bilježenju istarskih popijevki" te godinu dana kasnije raspravu "Još o bilježenju istarskih popijevki". Do umirovljenja 1938. bio je tajnik Muzičke akademije u Zagrebu. (Izvor: Wikipedia > Ivan Matetić Ronjgov, Također: istrapedia > L. Duraković : Matetić Ronjgov, Ivan, Također: enciklopedija.hr > Matetić Ronjgov, Ivan)
1960. objedinjuje se Higijenski zavod i Dom narodnog zdravlja Rijeka u jedinstvenu zdravstvenu ustanovu Zavod za zaštitu zdravlja Rijeka (ZZZZ).
1960. 08. Srpnja Ukazom i Zakonom o osnivanju Strojarskog fakulteta u Rijeci, Elektrotehničkog fakulteta u Splitu i Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu i Visoke poljoprivredne škole u Osijeku, Sabor NR Hrvatske je osnovao Strojarski fakultet u Rijeci. Nastava na Strojarskom fakultetu u Rijeci započela je već 09. Studenog 1960. (Izvor: Bernard Franković: 50. obljetnica Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Također: Narodne novine br. 31, god.16(122) od 3. kolovoza 1960.: Zakon o osnivanju Strojarskog fakulteta u Rijeci, Elektrotehničkog fakulteta i Kemijsko - tehnološkog fakulteta u Splitu i Visoke poljoprivredne škole u Osijeku, Također: Riteh, O Fakultetu, Povijest, Također: Wikipedia, Sveučilište u Rijeci, Također: Wikipedia, Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB))
1960. 27. Kolovoza Brodogradilište "3. maj" predalo je "Jugoslavenskoj Brod Petar Zoranić nakom primopredajetankerskoj plovidbi" dovršeni tanker "Petar Zoranić" (slika ljevo). Ime je dobio prema hrvatskom književniku Petru Zoraniću. Porinut je 20. Rujna 1959. godine. IMO broj bio mu je 5613855, 17.830 BRT, nosivosti 25.400 tona. U flotu zadarskog brodara "Jugotankera", današnje "Tankerske plovidbe", uvršten je 27. Rujna 1960. godine. Tanker “Petar Zoranić” je te 1960-te godine bio najveći brod izgrađen u jugoslavenskim brodogradilištima. Plovidbu je zauvijek okončao u stravičnom požaru 14. Prosinca 1960., 108. dana plovidbe. Tog dana zbila se najveća pomorska nesreća u hrvatskoj povijesti i jedna od najvećih tragedija te vrste u svijetu. Stariji pamte tragediju “Petara Zoranića”Bosporu - (turski İstanbul Boğazi i Karadeniz Boğazı), morskom tjesnacu između Europe i Azije. Dug 30 km, širok 660 m do 3,6 km, dubok do 124 m, kroz njega se plovidba obavlja kao na autoputu, u dvije trake. "Petar Zoranić” je 13. Prosinca 1960. isplovio iz crnomorske luke Tuapse u kojoj je ukrcao teret i to u prednje tankove 12,5 tisuća tona benzina, a u stražnje tankove 13 tisuća tona dizela. Na tankeru su se nalazile 52 osobe (50 pomoraca članova posade  te dvije supruge dvojce od Brod Petar Zoranić u požaru, članova posade). Tankerom je zapovijedao kapetan duge plovidbe Anton Sablić iz Kostrene. U tom je trenutku grčki tanker WORLD HARMONY plovio pogrešnom stranom tjesnaca i bez pilota – peljara. Zašto ? Nikada se neće točno saznati budući na zapovjednom mostu grčkog tankera nitko nije preživio. Odgovora na zvučne signale koje je slao "Petar Zoranić" nije bilo i sudar se jednostavno nije mogao izbjeći. U 2h i 40 min pramac grčkog tankera udario je i zario se oko 10 metara u desni pramčani dio "Petra Zoranića" pod kutom od otprilike 45 stupnjeva u predjelu tanka broj 2 u kojem se nalazio benzin. Nastala je strahovita eksplozija, plamen benzina prekrio je prednje nadgrađe. Od siline udarca jedan za drugim su eksplodirali i ostali tankovi u kojima je bio benzin (slika desno). Silina udarca probila je i grčki tanker. On je bio prazan, no od prethodnog putovanja ostali su nedegazirani tankovi tako da je i u njima nastala eksplozija. Plutajući sa morskim strujama prema obali, "Petar Zoranić" je udario u usidreni veliki putnički brod TARSUS" koji se je također zapalio. Za sudar bio je kriv grčki brod, a s obzirom na to da je brod bio osiguran, šteta je naplaćena, no tragedija je pogodila mnoge obitelji. U ovom tragičnom sudaru izgubljeno je ukupno 53 života i uništena su tri broda. Oni koji su živi izašli iz pakla Bospora mogu se smatrati čudom spašenima. Sa "Petra Zoranića", od 52 osobe spasilo se 29 mornara i obje žene. (Izvor: wikipedija > M/T Petar Zoranić, Također: Željeznice.net, Forum , Pomorski i riječni promet, Tema: Teretni brodovi,tankeri i ostali..., Također: wrecksite.eu , wreck database, SS Petar Zoranic)
1960. 15. Rujna započela je sa redovitim radom Škola za zdravstvene tehničare koja je obrazovala laboratorijske, sanitarne i rengen tehničare. Zdravstveni školski centar u Rijeci osnovan je 13. Ožujka 1974. (Izvor: Medicinska škola u Rijeci, Povijest)
1960. rekordne godine, filmove u riječkim kinima gledalo je 2.436.086 gledatelja, što je u odnosu na danas pravo čudo. Pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća bile su godine sa riječkim kinima, koja su se od Zameta do Sušaka, redom, zvala: Sloga (ne postoji još od 1963.), Viševica (ex Parigi i Impero, ugašena 1991., danas bezdušna bingo-dvorana), Beograd (ex San Giorgio, poslije Croatia, a danas Art-kino), Partizan (Fenice), JNA (prije toga i poslije toga – Filodrammatica), Garibaldi (ex Centrale, od devedesetih Kvarner, a poslije, jedan od riječkih kafića, a s vremena na vrijeme i pozornica Off teatra Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca), Jadran (prije gašenja jedina kino-dvorana s non-stop predstavama) i Neboder (otvoren 1955., danas Hrvatski kulturni dom).
1960.
riječka luka ostvaruje putnički promet od 1.112.000 putnika, za razliku od 1970. kada putnički promet pada na 329 000 putnika, a 1985. na samo 202 000 putnika.
1960. osnovani VIS "Uragani", jedan od prvih rock-bendova u socijalističkom dijelu Europe. S konstantnim glazbenim radom počinju 1962. (Izvor: Velid Đekić: Jesu li riječki Uragani prvi rock-bend u socijalističkom dijelu Europe?)
1960. 21. Listopada Narodni odbor općine Stari grad Rijeka na 34. sjednici donio je rješenje o osnivanju specijalne škole pod nazivom "Osnovna Pomoćna škola za djecu s mentalnom retardacijom". Taj se dan računa i kao dan kada škola počinje sa radom. Prvoj takvoj školi u Rijeci dodijeljena je na upotrebu zgrada bivšeg Doma za majke i dojenčad "Mira Raduna Ban" u Ulici Stane Vončine 1 na Potoku. Novčana sredstva za rad i održavanje Pomoćne škole osigurana su iz budžeta NOO Stari grad Rijeka kao osnivača škole. Četiri godine kasnije djelatnost se proširuje i otvara se "Škola za stručno osposobljavanje učenika s teškoćama u razvoju". Zbog specifičnih potreba polaznika u Centru se od 1968. godine provodi i tretman logoterapije, a od 1971. provodi se i fizioterapija te kineziterapija. Krajem šezdesetih godina otvaraju se prve skupine produženog stručnog postupka te grupa cjelodnevnog boravka. Škola je 1978. godine dobila naziv "CENTAR ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE" pod kojim djeluje i danas. Od 1980. godine u Centar se uključuju i djeca s većim teškoćama u razvoju te se od tada provodi odgoj i obrazovanje po dva posebna programa i to Program odgoja i osnovnog obrazovanja za djecu s lakom mentalnom retardacijom i Program odgoja i obrazovanja za djecu i mladež s umjerenom i težom mentalnom retardacijom Od 2003. godine škola uz navedene programe provodi i program koji je kombinacija Programa odgoja i obrazovanja za umjereno i teže mentalno retardiranu djecu i mladež. Centar je danas jedina takva škola na području Primorsko-goranske županije s otocima u kojoj se provodi odgoj, obrazovanje, habilitacija, rehabilitacija, radno i stručno osposobljavanje djece i mladih s  teškoćama. (Izvor: Centar za odgoj i obrazovanje Rijeka, Povijest, Također: Grad Rijeka, CENTAR ZA ODGOJ I OBRAZOVANJE)
1960. 21. Listopada Općinsko vijeće i Vijeće proizvođača NOO-e Stari Grad – Rijeka donijelo rješenje o osamostaljivanju pomorskoga odjela Narodnoga muzeja i o osnivanju Pomorskog Muzeja. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Povijest muzeja)
1960. 08. Studenog, ukazom od 8. Srpnja 1960. i Zakonom o osnivanju Strojarskog fakulteta u Rijeci, Elektrotehničkog fakulteta u Splitu i
Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Splitu i Visoke poljoprivredne škole u Osijeku, svečano se otvara Tehnički fakultet u Rijeci, tada pod imenom "Strojarski fakultet", u prisutnosti predstavnika republičkih organa, društveno-političkih i privrednih organizacija Rijeke i Pule. Nastava je započela 9. Studenog. Školske godine 1969./70. školuje i diplomirane inženjere brodogradnje te mijenja ime u Strojarsko-brodograđevni fakultet. Pod ovim imenom djeluje do 1973. godine kada je preimenovan u Tehnički fakultet. Godine 1971./72. započeo je sa izvođenjem nastave i na studiju građevinarstva, koji se 1976. godine osnivanjem Građevinskog fakulteta odvaja u samostalnu organizaciju. Danas je Tehnički fakultet Sveučilišta u Rijeci, sa svojih 10 zavoda, 34 katedri, 46 laboratorija, računalnim centrom i knjižnicom, moderna visokoškolska i znanstvena institucija, konkurentna na europskom i svjetskom tržištu Žutkaznanja. (Izvor: TEHNIČKI FAKULTET, O Fakultetu, Također: Strojarstvo 52 (2010), Bernard FRANKOVIĆ: 50. obljetnica Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Također: Više autora, Monografija Tehničkog fakulteta, 1856.-1960.-2000., Tehnički fakultet Rijeka, 2000.)
Žutka na riječkom kolodvoru1960. 21. Studenog u Rijeku je stigla prva lokomotiva serije JŽ 362 (HŽ 1061) serije 0xx, popularno zvana: "Žutka", 3 kV istosmjernoga sustava napajanja, trajne snage 2640 kW (slike ljevo i desno). Lokomotive serije 1061 koje prometuju u HŽ-u su napravljene od strane tvrtke "OMFP Ansaldo" iz Genove u Italiji . Rađene su za vuču pretežito teških vlakova na pruzi Rijeka - Zagreb. Budući da im je namjena univerzalna, te lokomotive vuku putničke i teretne vlakove brzinom do 120 km/h. Nadimak je dobila jer je prije bila obojana u žutu boju sa zelenim detaljima, a unatoč sadašnjem bojanju, lokomotiva još uvijek ima isti nadimak. (Izvor: wikipedija > HŽ serija 1061, Također: željeznice.net, HŽ 1061 (JŽ 362) Žutka)
1960. 13. Prosinca u kinu Partizan (današnji Teatro Fenice) nastupa britanski rock-bend "Colin Hicks and Cabin Boys". Bio je to prvi scenski nastup nekog britanskog rock sastava na prostoru Hrvatske i bivše Jugoslavije. (Izvor: Moja Rijeka, Velid Đekić: U kakvoj su vezi Rijeka i Tommy Steele, premijerna britanska rock-zvijezda?, Također: Velid Đekić Red! River! Rock!, (KUD Baklje, 2013.))
1960. 31. Prosinca VIS (vokalno - instrumentalni sastav) "Uragani" održavaju svoj prvi nastup u amaterskom kazalištu "Viktor Car Emin". Nastupili su kao kvartet u sastavu Mario Peharda na glasoviru, Mario Štiglić na bubnjevima, Milan Marčan i Dario Ottaviani na gitarama. Iste je večeri i Saša Sablić imao i svoj pjevački debi. (Izvor: Dokumentarni film, režija Bernardin Modrić: "Ritam Rock Plemena, Od Uragana Do Urbana")
1961. počinje izlaziti "Naš list" glasilo radnika kolektiva "Tvornice papira Rijeka". Za odgovornog urednika je postavljen Milan Oršanić. List je izlazio do 1992. kada je izašao posljednji broj 303.
1961. 19. Veljače Nakon masovne akcije cjepljenja protiv poliomijelitisa, u Rijeci je tijekom 6 sati cijepljeno 37.512 odoba što iznosi 93,97% upisanih. Poliomijelitis je zarazna bolest koju uzrokuju tri različita serotipa poliovirusa ( tipovi 1, 2 i 3). Poliomijelitis je odgovoran za invalidnost i smrt.

Utrka oslobođenja u Rijeci 2.	30. Travnja 1961
Startno-ciljna linija "Utrke Oslobođenja Rijeke"je bila na Obali Jugoslavenske Mornarice (sadašnja Riva)

1961. 30. Travnja, u tradiciji Rijeke i riječke okolice, prvi se puta priređuje velika međurepublička auto i moto utrka pod nazivom "Utrka Oslobođenja Rijeke" na stazi dugoj 1,150 m povodom 16. godišnjice Dana Oslobođenja 3. Svibnja. Utrka je bila međurepubličkog karaktera, a vožena je u konkurenciji kako automobila tako i motocikala. Održala se u centru grada i startno-ciljna linija je bila na Obali Jugoslavenske Mornarice (sadašnja Riva) (slika ljevo) ispred zgrade Jadrolinije. Trasa je išla u pravcu kazaljke na satu do Žabice gdje se je trasa po ulici Rade Končara (današnjoj Trpimirovoj ulici) vračala do Narodnog trga (današnji Jadransk trg), skretala na Korzo Narodne Revolucije (današnji Korzo), preko Trga Republike (današnji Trg Republike Hrvatske) i ponovo Korza, današnje Skarpine ulice na Beogradski trg (sadašnji Jelačićev trg) gdje je skretala prema moru po ulici Rossini (današnja Bribirska ulica) ponovo prema zapadu po ulici Ivana Zajca do startno-ciljne linije. Agilne sportske radnike u uspješnoj organizaciji nije spriječila kiša. Već je sljedeče godine utrka promjenila mjesto održavanja i premjestila se na Trsat, na kružnu "stazu" oko Trsata, dionicu dugu nešto više od 3.000 metara, jednu od najzahtjevnijih u Jugoslaviji u to vrijeme.
1961. 30. Svibnja odlukom Gradskoga narodnog odbora općine Sušak osnovan je Muzej narodne revolucije Rijeka. Muzej je smješten u kući grofa Lavala Nugenta koja se nalazi u Ulici Petra Zrinskog 12 na Sušaku. U Studenom 1976. godine Muzej narodne revolucije preseljen je u novu suvremenu, namjenski izgrađenu zgradu, sa stalnim postavom, ustrojenim zbirkama i zadovoljenim muzejskim standardima. Muzejska građa iz fundusa Muzeja narodne revolucije nakon preimenovanja 1994. godine, pohranjena je u pripadajuće zbirke Muzeja grada Rijeke. (Izvor: Muzej grada Rijeke, MUZEJ NARODNE REVOLUCIJE)
Vladimir Lukarić1961. 18. Lipnja Vladimir Lukarić (Rijeka, 22. Siječnja 1939. - ), postaje prvi nogometaš koji je iz riječkog kluba "Rijeka" postao državni reprezentativac i to na utakmici Jugoslavija - Maroko. Riječani i Sušačani i prije su igrali za jugoslavensku reprezentaciju, ali kao članovi nerječkih klubova. Vladimir Lukarić (slika desno) je odigrao cijelu utakmicu, dok je Pero Radaković zaigrao u 2. poluvremenu. Igračku karijeru zaopčeo je u Crikvenici, a u dva navrata je u NK Rijeci proveo ukupno 13 godina (1959. – 1969. i 1971. – 1973). Odigrao 453 utakmice i postigao 62 pogotka. Igrao i u švajcarskoj Bellinconi (1969. – 1971.). Najčešće igrao na mestu desnog krila. Za jugoslovensku reprezentaciju odigrao šest utakmica i postigao jedan gol, a posljednji je put igrao za reprezentaciju 1965. u Moskvi protiv SSSR-a (0:0). Kao trener radio je u NK Rijeci od 1989. do 1991., gde je trenirao sve uzraste. Počeo je kao trener omladinske škole 1980. Pomoćni je trener hrvatske reprezentacije 1990. u utakmici protiv SAD-a. Vodio je i Buje, Crikvenicu i Pomorac iz Kostrene. Sada je u mirovini, ali je još uvijek vezan za Riječki omladinski pogon.
1961. 21. Lipnja Sjedinjenjem Pomorskog i Narodnog muzeja, nastaje Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja koji se danas, pod istim nazivom, nalazi u Guvernerovoj palači. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Povijest muzeja)
1961. 28. Lipnja "Rješenjem o izmjeni Rješenja o osnivanju Pomorskog muzeja Rijeka", NO općine Stari grad donosi Rješenje o izmjeni naziva ustanove pa je tako Sjedinjenjem Pomorskog i Narodnog muzeja osnovan "Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja" s postavom u nekadašnjoj Guvernerovoj palači gdje kao središnja muzejska ustanova Primorsko-goranske županije djeluje i danas. Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka slijednik je dvaju muzejskih ustanova - Musea civica - Gradskog muzeja, čiji su počeci vezani uz 19. stoljeće i razvoj muzejske djelatnosti u Rijeci potaknute čašom koju car Franjo Josip I. poklanja Gradu sa željom da se pohrani u gradskom muzeju, te Gradskog muzeja Sušak osnovanog 1934. godine. Njihovim sjedinjenjem 1951. nastaje Muzej Hrvatskog primorja, koji 1953. mijenja naziv u Narodni muzej, a 28. Lipnja 1961. nastaje Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. (Izvor: POMORSKI I POVIJESNI MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Povijest muzeja, Također: Izdavač: Denis Nepokoj (ur.): MONOGRAFIJA: POMORSKI I POVIJESNI MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA RIJEKA, Također: wikipedija>Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja)
1961. U brodogradilištu “3.Maj” počinje proizvodnja brodskih pogonskih dizel strojeva pod licencnim sporazumom s renomiranim švicarskim proizvođačem GEBR. SULZER, Wintherthur. Prvi od pet sporohodnih motora (tip 3. MAJ-SULZER 6 RD 76) 7.800 ks ugrađen je na m/b "Joseph Conrad" za poljskog brodovlasnika. Od tada Brodogradilište u svoje brodove ugrađuje pogonske strojeve vlastite proizvodnje. Danas je pogon “Brodskih Motora” jedini koji još posluje pozitivno Igrani film "Karolina Riječka", 1961unutar “3. Maja” . (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka, 2005., str. 120.)
1961. Osnovan Ekonomski fakultet Rijeka.
1961. snimljen i pušten u opticaj cjelovečernji film "Karolina Riječka" (slika ljevo). Film je snimljen prema scenariju Zvonimira Berkovića i u režiji Vladimira Pogarčića, a u produkciji beogradskog "Avala Filma". Snimljen je u boji i 35mm cinemascopu. U glavnim ulogama su nastupili: Anne Aubrey (Karolina), Barry Jones (kapetan John Leard), Nikola Popović (gradonačelnik Paolo Scarpa), Bernard Lajarigge (francuski komandant grada), Antun Nalis (Andrija Belinić, Karolinin suprug), Karlo Bulić (Pjetro), Hermina Pipinić (njegova žena Marija), Mića Orlović (mister Host), Derren Neshbit, David McCallum, Tito Strozzi i dr. Inače, Karolina Belinić (Rijeka, 21. travnja 1791 - ?), ?), rođena Kranjec je spriječila uništenje grada, nagovorivši engleskog kapetana Johna Learda (1760. - 8. Listopad 1843.) da prestane sa bombardiranjem i paljenjem grada. Film "Karolina Riječka" poprilično je fascinantan uradak u okvirima ondašnje jugoslavenske kinematografije, koja je usprkos skromnim materijalnim uvjetima uspjela kreirati film koji ne izgleda bitno slabije od raskošnih holivudskih povijesnih produkcija četrdesetih i pedesetih. Inače, Karolina je bila udana za veletrgovca Andriju Belinića iz Lovrana, a njezin otac Franjo Kranjec, pomorski kapetan, posjednik i trgovac podrijetlom iz Voloskog, bio je u Rijeci britanski vicekonzul za Ugarsko primorje od 1797. do 1806., a nasljedio ga je na toj dužnosti sin Ignacije, Karolinin brat, pa se pretpostavlja da je Karolina iskoristila svoj položaj kćeri i sestre vicekonzula kako bi došla do engleskog zapovjednika. Karolina Belinić je 3. Srpnja 1813. imala 22 godine i već četvero djece.
1961. 06. Listopada prema rješenju NO Rijeka i nakon izrade potrebnog elaborata, osniva se Viša stomatološka škola u Rijeci što je potvrđeno i aktom Izvršnog vijeća Sabora od 16. Studenog 1961. (Izvor: Juraj Hraste: Stomatologija u Rijeci do osnivanja Stomatološkog studija, Također: Katedra za stomatologiju, Juraj Hraste, Angelina Surdučki: Desetljeće stomatološkog studija u Rijeci)
1961. Autotrolej, komunalno poduzeće za javni prijevoz produžuje trolebusne linije, čime su konačno formirane dvije planirane trolejbusne linije Trsat – Osmrtnica Dr. Zdravko KučićKantrida i Pećine – Zamet. Kupuje se deset novih trolejbusa, od čega devet tipa "Rade Končar" i jedan tipa "Erlikon", trolejbusni vozni par doseže svoj maksimum od 29 vozila. (Izvor: Autotrolej, Povijest)
1961. 21. Listopada u Riječkoj bolnici, nakon duge i teške bolesti umro je šef internog odjela Opće bolnice"Braće dr.Sobol" dr.Zdravko Kučić (osmrtnica na slici ljevo). (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 76, Mihael Sobolevski i Mladen Urem: DR. ZDRAVKO KUČIĆ)
1961. 16. Studenoga Nakon izrade potrebnog elaborata 6. Listopada 1961. godine osniva se Viša stomatološka škola u Rijeci prema rješenju NO Rijeka, što je potvrđeno i aktom Izvršnog vijeća Sabora od 16. Studenoga 1961. godine. U to vrijeme prema podatcima Republičkog Zavoda za zaštitu zdravlja u Hrvatskoj je nedostajalo 700-800 stomatologa, a bio je vrlo nepovoljan omjer broja stanovnika na jednog stomatologa. Primjerice u gradu Rijeci taj omjer je bio 1 : 3.049, na kotaru Rijeka 1 : 4.808, Puli 1 stomatolog na 6.428 stanovnika. Istodobno prema epidemiološkim podatcima prevalencija karijesa (KIO) bila je 95% što znači da na stotinu osoba samo je pet imalo potpuno zdravo zubalo, a Planinarsko društvo KamenjakMaja Strozzi-Pečićstomatološka zaštita djece i mladeži gotovo da nije postojala.(Izvor: Juraj Hraste: Stomatologija u Rijeci do osnivanja Stomatološkog studija, Također: Katedra za stomatologiju, Juraj Hraste, Angelina Surdučki: Desetljeće stomatološkog studija u Rijeci)
1961. 14. Prosinca iz odsjeka koji je djelovao pri tadašnjem PD Rijeka (kasnije PD Platak) osnovano je "Planinarsko društvo Kamenjak" (slika ljevo). (Izvor: Planinarsko društvo Kamenjak, Povijest)
1962. 26. Veljače
u Rijeci umrla Maja Strozzi-Pečić (Marija markiza Strozzi)(Zagreb, 19. prosinca 1882. - Rijeka, 26. veljače 1962.), hrvatska operna pjevačicasvjetskog glasa (slika desno). Potječe iz vrlo nadarene obitelji muzičara. Bila je sestra Tita Strozzija i kćer Marije Ružičke Strozzi i majka Borisa Papandopula. Thomas Mann je ustvrdio da ima jedan od najljepših glasova na svijetu, a Igor Stravinski joj je posvetio četiri svoje skladbe. (Izvor: Opera.hr, Marija Barbieri: MAJA DE STROZZI, Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, STROZZI-PEČIĆ, MAJA, Također: Matica hrvatska, Vijenac 228, Stoljeće jedne dinastije)
1962. 1. Ožujka Osnovana Općina Rijeka, čime su Općina Stari grad, Sušak i Zamet spojene u jedinstvenu općinu Rijeka. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1962. Razvoj djelatnosti i snaga profesionalne umjetničke zajednice rezultira donošenjem Zakona o bibliotekama na temelju kojega je "Narodna čitaonica riječka" postala matičnom bibliotekom kotara Rijeka s fondom od oko pedeset tisuća svezaka knjiga i oko tisuću svezaka periodike. Novom administrativnom podjelom po kojoj općine Rijeka, Sušak i Zamet postaju jedinstvena općina Rijeka dolazi do spajanja "Gradske biblioteke Sušak", "Narodne čitaonice Rijeka" i "Čitaonice Mlaka" u jedinstvenu ustanovu, Početak gradnje nebodera Novog Lista"Gradsku biblioteku Rijeka". Time završava povijest “Narodne Čitaonice Riječke”, ustanove koju i danas smatramo najvažnijom pravnom i stvarnom prethodnicom Gradske knjižnice Rijeka, koju je obogatila svojim knjižnim fondom i dostignutom razinom stručnoga rada. Narodna čitaonica s istim imenom i u istoj zgradi na Korzu postaje čitaonički odjel Gradske biblioteke Rijeka. (Izvor (djelomično): Matica hrvatska, Vijenac 175, Milka Šupraha-Perišić: Gradska knjižnica, Čuvari građanskoga vremena)
1962. Tvornica papira je osnovala pogone kudeljare u Vukovaru, Ođacima, Otoku i Koški, osiguravši si tako redovitu opskrbu sirovinom. (Izvor: Muzej grada Rijeke, KRONOLOGIJA Tvornice papira)
1962. Bolnica za dječje bolesti Kantrida dobiva status Klinike za dječje bolesti.
1962. 3. Ožujka
položen kamen temeljac za novi neboder Novog Lista. Na slici Ljevo početak gradnje i kopanje temelja novog nebodera. (Izvor: Novi List, Mišo Cvijanović: Teta Mira i Pepi, Objavljeno: 2. siječanj 2011. )
1962. godine na Gomili izgrađena zgrada Socijalnog osiguranja.
1962. 30. Travnja organizacija utrke "Oslobođenje Rijeke" koja se je 1961. vozila u centru grada, seli Izgled staze utrke motora oko Trsatase na kružnu "stazu" oko Trsata, dionicu dugu nešto više od 3.000 metara, jednu od najzahtjevnijih u to vrijeme u Jugoslaviji, a utrku organizira AMD "Rudolf Štiglić" (izgled staze na slici ljevo. Utrka dobiva ime "Trsatska utrka oslobođenja Rijeke". "Novi list" od 1. Svibnja, 1962. na strani 16 piše:

(...)"Na Trsatu su jučer održane tradicional­ne auto-moto trke Oslobođenje grada na kojima je sudjelovalo blizu 80 vozača iz Bo­sne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske. Tr­ke su privukle više od 20.000 gledalaca. Vo­zilo se na kružnoj stazi dugoj tri kilometra, a prema kubikaži mašina u pojedinim kate­gorijama vozilo se četiri, šest i osam krugo­va.
Pobjednici u pojedinim kategorijama su slijedeći:
motori do 50 ccm - Jakov Malaver ( Kranj ); motori do 125 ccm - Milutin Zavidić ( Rijeka ); motori do 175 ccm - Viktor Marčan ( Matulji ); motori do 250 ccm - Drago Štagljir ( Zagreb ), motori iznad 250 ccm - Josip Bevanda ( Ri­jeka ); motori s prikolicom - Stjepan Požar ( Zagreb ); auto­mobili do 850 ccm - Veljko Živčić.
Na ovom takmičenju rekord najbržeg kruga postavio je Vlado Fabijanec koji je jedan krug prešao prosječnom brzi­nom od 102 km.
"(...)

Opasna utrka Oslobođenja Rijeke, TrsatDomaćini slave tri pobjede: Milutin Zavidić (125 ccm, Ducati), Branko Bevanda (više od 250 ccm, BMW) i Veljko Živčić (automobili do 850 ccm, Fiat). Sve do 1967. godine, od kada se trsatske utrke boduju i za Prvenstvo tadašnje Jugoslavije niz pobjeda bez prekida ostvaruje Milutin Zavidić u klasi 175 ccm, a 1964. i 1965. godine priključuje mu se još jedan član AMD "Rudolf Štiglić" Branko Bevanda u klasi 250 ccm, doprinoseći 1965. i ekipnoj pobjedi domaćina na svojoj stazi, a redovni su i rekorderi staze. Pobjedu 1967. bilježi još jedan «domaćin» Paolo Maršanić u klasi 50 ccm. Godine 1968. prvu pobjedu na «domaćoj» stazi ostvaruje u klasi 250 ccm kasnije najuspješniji jugoslavenski motociklist svih vremena član AMD "Rudolf Štiglić" Marijan Kosić, ali i najavljuje novu eru stalnih dvoboja sa Brankom Bevandom. Slijedeće dvije godine Kosić u 175 ccm (Motomorini), a Bevanda u 250 ccm (Yamaha) pobjeđuju na Trsatu, Bevanda obara rekorde staze, a obojica postaju u svojim klasama prvacima države. Ujedno svom AMD "Rudolf Štiglić" donose   ekipnu pobjedu na utrci 1971. godine. Te je godine na subotnjem treningu po kiši tragično stradao sarajevski motociklist   Avdo Alić. Jedanaesta i posljednja moto utrka oko Trsata održana je 23. Travnja 1972. pred gotovo 30 tisuća gledatelja. Pamtit će se po dvostrukoj pobjedi Marijana Kosića u klasama 175 ccm i 250 ccm, te Kosićevim apsolutnim rekordom staze u vremenu 1:23,2 minuta voženim prosječnom brzinom 129,496 km/sat. Iste godine Kosić osvaja dvostruki naslov prvaka države. Na subotnjem treningu 22. Travnja dogodila se teška nesreća, kojom je prigodom zbog nesmotrenog pretrčavanja staze dvadesetogodišnje Riječanke Zlate Škare, među gledatelje uletio slovenski as Edvard Berden iz Škofje Loke koji je i sam postao doživotni invalid. Nastradalo je i 15 gledatelja. "Novi List" od 24. Travnja, 1972. na strani 9 piše:

(...)"»Yamaha« što ju je vozio trkač Edo Berdan iz Škofje Loke, koji je trebao u nedjeljnoj trci voziti za AMD Murske Sobote, nakon što je na pisti zahvatila nesretnu djevojku, počela je nemilice kositi gledaoce koji su stajali uz cestu. Na­kon što se »Yamaha« smirila, za njom je ostao stravičan pri­zor, a tek u riječkim bolnicama mogla se utvrditi bilanca teške nesreće: deset osoba pretrpjelo je teže, a pet lakše ozljede. Vozač Edo Berdan zadobio je prijelom lijeve podlaktice i potres mozga. Teško je stradala i Zlata Škare koju je motor prilikom strahovitog naleta odbacio čak 15 metara. U sudaru s »Yamahom« zadobila je potres mozga i prijelom lijeve nadkoljenice.« "(...)

Istog dana je i Ilija Marković iz Aranđelovca pao sa svog motocikla i teško se ozlijedio. (Izvor: Igor Žic: Desetljeće motociklističkih utrka oko Trsata)
VIS Uragani, Rijeka1962. 10. Lipnja u četvrtfinalu svjetskog nogometnog prvenstva u Čileu, Pero Radaković u 85. minuti matira njemačkog vratara Fahriana, izbacuje Njemačku iz Svjetskog prvenstva i uvodi tadašnju državu Jugoslaviju u polufinale. Fama o tom golu i riječkom reprezentativcu, preminulom na treningu 1. Studenoga 1966., trajat će dok je riječkog nogometa. Pero Radaković još uvijek je jedini riječki igrač koji je postigao gol na Svjetskom prvenstvu. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 78/79, Igor Duvnjak: LEGENDA O PERI RADAKOVIĆU, Također: wikipedia > Petar Radaković, Također: Sportnet, Povijest SP: Čile 1962.)
1962.
Netom ustaljena postava riječkog VIS (Vokalno Instrumentalni Sastav) Uragani (slika desno) počinje s konstantnim glazbenim radom. Sastav su osnovali Dario Ottaviani (solo gitara), Milan Marčan (ritam gitara), Marijan Peharda (pianino) i Ratko Štiglić (bubnjevi). Kasnije im se pridružuje i Saša Sablić kao vokal. Prvi nastupi grupe održani su u amaterskom kazalištu Viktor Car Emin. 1968. na mjesto vokalnog soliste dolazi Dalibor Brun, ali već slijedeće godine odlazi u tada iznimno popularnu beogradsku Korni grupu. Zamjenjuje ga Neda Radetić. 1970. sastav Uragani službeno obznanjuje definitivan prekid glazbene karijere. Link na pjesmu Uragana - "Školjka"
1962. 16. Lipnja u sušačkoj bolnici izvedeno eksperimentalno presađivanje bubrega na psu. (Izvor: Željko Fučkar: Povijest transplantacije bubrega na Sušaku, Također: Acta medica croatica, 2012 , Više autora: Transplantacija bubrega – 110-godišnja uspješna priča)
1962. 17. Lipnja u bolnici na Sušaku primijenjena je po prvi put u Hrvatskoj hemodijaliza kod bolesnika s uremijom. Pod nadzorom voditelja doktora J. Zec izvršena je tako zvana "jednokratna ili akutna dijaliza". (Izvor: Transplantacija bubrega)
1962. osnovana je Grupa Sonori. Već je u početku bila smatrana amalgamom mladosti i iskustva. Grupu su osnovali studenti Damir Kopajtić (solo gitara), Milan Marčan (ritam gitara), Ante Bahorić (tenor saksofon), Nikica Albaneže (bas gitara), Ratimir Galetović Ratko (bubnjevi) i vokalist Roland Šuster, jedini od njih sa dužim scenskim stažom. Vježbali su u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin, gdje su se svi priključili na jedno pojačalo. Tu se dogodila i prva ozbiljnija svirka Sonora, samo koji dan pred završetak 1962. Prvi repertoar grupe bile su izvedbe poznatih svjetskih grupa i solo Odron kamenja na Kantridi tokom utakmice Rijeka - Hajdukpjevača kao na primjer Shadowsa, Domenica Modugna, Elvisa Presleya, Cliffa Richarda, Roya Orbisona, The Mamas & The Papas i Beatlesa.
1962. 09. Rujna
pred 16 tsuća gledatelja na Kantridi, igrala se je izvanredno uzbudljiva utakmica. To je bila i prva prvenstvena pobjeda Rijeke nad Hajdukom, 4:0 (1:0), koja je mogla biti i mnogo uvjerljivija. Golove su dali Zadela, Veselica i Lukarić. Kakav se napadački nogomet igrao svjedoči i statistika udaraca u okvir vrata, danas gotovo nezamisliva – Rijeka – Hajduk 25:23! Ali taj dan nije upamćen kao dan izvanredne igre. Za vrijeme utakmice počele su se odronjavati stjene. Stadion je bio pun, jer je jadranski derbi privukao oko 5.000 gledatelja, koji su se znatnim dijelom uzverali i po stijenama. Prema novinskome izvješću, nakon što se odronio kamen zavladala je panika na sjevernom stajanju. Netko je zaviknuo “Pada kamenje” i zavladao je metež. Najgore su prošli gledatelji uz samu ogradu, jer ih je stampedo gledatelja pregazilo tražeći spas na travnjaku. Žičana ograda, koja je dijelila izgralište od gledališta pod pritiskom je popucala. Sve je završio sa “samo” 96 ozlijeđenih gledatelja, iako se u prvi mah spominjalo da ima i mrtvih. 11. Rujna, tek dva dana kasnije, na unutrašnjoj stranici "Novog lista" izašla je reportaža sa slikama Petra Grabovca o rušenju stijena na Kantridi. Utakmica je nakon nesreće ipak odigrana do kraja. Na slici desno, Dr. Lenković, kirurg riječke bolnice nosi stradalog dječaka do kola hitne pomoći. (Izvor: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str: 25, Također: Novi List, Mišo Cvijanović: Dan kad su se rušile grote Kantride: Rijeka u prvenstvu prvi put Hajduk pobijedila 9. rujna 1962., Objavljeno: 27. veljača 2016)
1962. 17. Rujna Na Turniću je s radom počela nova osnovna škola (danas) Eugen Kumičić. Prvo ime škole je bilo "Turnic", pa OŠ "Veljko Vlahović", danas nosi ime OŠ "Eugen Kumičić". 8. Ožujka 1963. škola se seli u novu zgradu, a nastava u novoj zgradi počinje 11. Ožujka 1963. i nosi ime OŠ "Krnjevo". Godine 1968. predan je školi sportski park i otvoreni su radovi na njezinoj dogradnji koji su dovršeni 1970. Škola je 1984. prva u Hrvatskoj dobila prometni poligon. Prvi ravnatelj škole bio je Mate Srok, a nakon 2 mjeseca zamjenio ga je Ilija Šukunda. Škola je imala i svoj školski list pod imenom "Polet" koji počinje izlaziti 1969., a 1972. proglašen  je najboljim listom osnovnih škola Hrvatske. Zanimljivo je da je u školi krajem 1978. godine organizirana "Škola za roditelje". (Izvor: Osnovna škola "Turnić" Rijeka, Povijest, Također: rijeka.hr > OSNOVNA ŠKOLA "TURNIĆ")
1962. 20. Rujna Ravnatelj sušačke bolnice "Dr Z.Kučić" dr. Ivo Margan dopisom obavješćuje zdravstvene ustanove u Irma GrammaticaRijeci o početku primjene umjetnog bubrega u Rijeci, dotadašnjim rezultatima rada i naputku za upućivanje bolesnika u kojih je potrebita dijaliza. On već tada najavljuje kako postoji mogućnost osnivanja Centra za dijalizu za šire regionalno područje. (Izvor: RAZVOJ DIJALIZE U KBC RIJEKA)
1962. 14. Listopada u Tavernuzze, kraj Firenze, umrla glumica Irma Grammatica (Rijeka, 25. Studenog 1867. – Firenza, 14. Listopada 1962.)(slika ljevo). Njezine dvije sestre  Emma i Anna su također bile poznate glumice. (Izvor: wikipedija > Irma Grammatica, Također: Le sorelle Gramatica)
1962. 23. Studenog Josip Broz Tito posjećuje Rijeku.
1963. u rafineriji radi ukupno 1.100 radnika, a kapacitet prerade nafte dosiže 600 tisuća tona.
1963. 01. Ožujka u Genovi umire Attilio Depoli, (Rijeka, 22. Listopada 1887. — Genova, 1. Ožujka 1963.) riječki povjesničar i političar. Postao je član, a potom i tajnik talijanskoga iredentističkog kluba "La Giovine Fiume" (osnovan 1905.) i nacionalističkog društva "Circolo accademico" u Rijeci, koje se uz ostala tamošnja talijanska društva izborilo za otvaranje talijanske gimnazije, u kojoj školske godine 1912/13. postaje profesorski pripravnik. Nakon aneksije Rijeke Italiji, on je predsjednik Štedionice i direktor zavoda "Liceo Scientifico". Depoli se ističe kao talijanski nacionalist i protivnik hrvatskih prava na Rijeku. Po kapitulaciji Italije 1943. napušta zemlju te je od 1945. do 1956. direktor gimnazija u Lodiju, Milanu i Genovi. Izdao više djela o povijesti Rijeke, a izradio je i priručnik "Bibliografia storica fiumana" (Fiume, 1924–26). Najviše priloga objavio je u časopisu "Fiume" koji je izlazio u Rimu, a u kojemu se koristio i pseudonimom Enrico Schiavoni (1956), potom u časopisima "Rassegna storica del Risorgimento", "Archivio veneto", u Trščanskom listu "Pagine istriane" i dr. Imao je bogatu knjižnicu, koja je ostala u Rijeci i kojoj se posve zagubio trag. (Izvor: TRECCANI, DIZIONARIO BIOGRAFICO, DEPOLI, Attilio, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, DEPOLI, Attilio)
1963. Ožujak započeli su prvi terenski radovi na izgradnji novog rafinerijskog pogona na urinjskom poluotoku na prostoru od 360 hektara. Proizvodna ekspanzija pogona rafinerije već početkom pedesetih potiče potrebu za njegovim širenjem, a to na staroj lokaciji nije moguće. Nekadašnji prigradski položaj rafinerije postao je unutargradski. Za najpovoljniju lokaciju izabran je Urinj. Urinjski je pogon pušten u rad 26. Studenog 1965.
1963. 11. Ožujka na Turniću je s radom započela nova osnovna škola. Gradnja školske zgrade započela je 1960. godine, izgradnja je dovršena 8. Ožujka 1963., a već 11. Ožujka 675 učenika okupljenih u 20 odjeljenja zajedno s nastavnicima preselilo je iz zgradeOŠ "Turnić" u novoizgrađenu školu. Prvo ime škole bilo je OŠ "Krnjevo ". Godine 1968. predan je školi sportski park i otvoreni su radovi na njezinoj dogradnji koji su dovršeni 1970. Od 23. Svibnja 1975. škola je nosila ime "OŠ Veljko Vlahović", a od 28. Kolovoza 1991. godine zove se OŠ "Eugen Kumičić". Škola je 1984. prva u Hrvatskoj dobila i prometni poligon. (Izvor: Osnovna škola "Eugen Kumičić" Rijeka, Povijest škole)
1963. Tvornica papira je u Gerovu osnovala samostalni pogon za proizvodnju krep-papira.
1963. 19. Travnja
, za vrijeme pape Ivana XXIII (Sotto il Monte kod Bergama, 25. Studenog 1881. - Rim, 3. Lipnja 1963.) Kongregacija svetih obreda, odobrila je Trsatskom svetištu novo ime blagdana 10. Svibnja, nazvavši ga blagdan "Majka Milosti od Svete nazaretske kućice".
Bazen na Školjiću1963. 19. Travnja nakon gotovo 11 godina gradnje napokon je otvoren zimski bazen na Školjiću (slika desno). Gradnja je započela 1952. godine po projektu Duška Marčete, dipl. ing. arhitekture (1913-1993). Izgradnjom zimskog bazena na Školjiću dimenzija 25 puta 12,5 metara, plivanje uzima još veći zamah u Rijeci. Bazen na Školjiću najstariji je hrvatski zatvoreni bazen. Ukupna neto površina bazenskih objekata Školjić iznosi oko 2400 m2. Plivači su tako dobili svoj krov nad glavom, ali vaterpolisti su se zbog neodgovarajućih dimenzija 25-metarskog bazena morali i dalje snalaziti na Gradskom kupalištu, odnosno kasnije kao gosti u Voloskom i Rovinju. Pomoćna plivališta postojala su u lučici tvornice Torpedo, odnosno na Grčevu. Ljeti su i plivači još uvijek koristili Gradsko kupalište. Sam Školjić, prije gradnje industrijskih pogona u 19. stoljeću, bio je najpopularnije gradsko šetalište i mjesto za rekreaciju. Tu je nekada bilo i prvo javno kupalište s 12 bazena s morskom i 6 bazena sa slatkom vodom. Nalazilo se tamo i staro kupatilo s vodenom i parnom kupelji. Treneri Ivo Schneller, Duško Pandur i Duško Vranić imaju sada uvjete za stvaranje nove generacije vrhunskih plivača i plivačica i mogu nastaviti gdje su stali njihovi predhodnici Branko Lončar, Zvonko Klemen i drugi treneri. Zimski bazen izbacuje na površinu nove još sjajnije zvijezde riječkog plivanja kao što su Nina Sabol, Mirna Rubeša, Diana Bauman, Spomenka Radovanović, Željka Halužan, Vesna i Vlasta Bem, Slavko Bonetti, Frane Rupčić, Ranko Dorčić, Stanko Rupčić. Inače, stari bazen na Školjiću počeo je odumirati kada je 1974. sagrađen prvi bazen na Kantridi. (Izvor: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, Također: Theodor de Canziani Jakšić: Riječki sportski počeci, u: Ljetopis Medicinske škole u Rijeci, sv. 8, Rijeka, 2001.)
1963. Dovršen je novi lučki silos kapaciteta 32.000 tona, prvi i do sada najveći silos ove vrste u nekoj jadranskoj luci. (Izvor: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka1988., str. 419.)
1963. počinje potpuno preuređenje hotela "Bonavia" (slika ljevo). Do tada je Bonavija imala Opsežni građevinski radovi na temeljima i na izgradnji novog dijela hotela Bonavia, 1963-1964. godine95 ležajeva, a dogradnjom šesterokatne ( kasnije sedmerokatne ) zgrade bilo je planirano da kapacitet hotel poraste na 382 kreveta. Prilikom projektiranja projektanti i ugostiteljski stručnjaci zamislili su da buduća "Bonavia" treba biti reprezentativni hotel B kategorije za potrebe tranzitnog turizma. Uvedeno je centralno grijanje u svim prostorijama, automatska telefonska centrala s priključcima u sobama, sve sobe raspolažu s vlastitim sanitarijama i uređajem za signalizaciju. Uređaj za klimatizaciju zraka bit će uveden u sve prostorije dnevnog boravka (restoran, kavana, bar, društvene prostorije, recepcija, dvorana za bankete). Bilo je različitih problema, od otkupa ukupno 16 stanova u zgradama predviđenim za rušenje (ex hotel Nazionale), pa do problema sa oborinskim vodama koje su onemogućavale temeljenje nove zgrade. Nakon što su radnici Jadrana imali mnogo teškoća s izgradnjom temelja, kada je to rješeno, radovi se odvijaju brzo. Do daljnjih kašnjenja na izgradnji dolazilo je povremeno zbog problema sa isporukom građevinskog materijala. Nova Bonavia primila je prve goste 27. Travnja 1965. godine, ali su još uvijek trajali radovi na baru i u prizemlju zgrade. (Izvor:DAR, JU 7, kut. 121, "Investicijski program dogradnje i adaptacije hotela Bonavia", str.4-5, Također: Novi list, "Raste hotel", objavljeno 13. Ožujka, 1964., str.4, Također: Novi list, "Do kraja 1965. kompletna Bonavia", objavljeno 23. Rujna 1964., str. 4)
1963. 18. Svibnja Novi list počinje izlaziti u jutarnjem terminu sa datumom od istog dana. Do tada je izlazio u 12 h sa sutrašnjim datumom.
1963. 13. Srpnja Skupština Općine Rijeka donosi rješenje o osnutku Osnovne škole "Ivan Ćiković Beli". (Izvor: OSNOVNA ŠKOLA "ZAMET", Također: Sanja Dobrović: Ukratko o povijesti Osnovne škole Zamet, 5. Lipnja 2016.)
1963. 12. Rujna U posjetu Hrvatskom kemijskom društvu u Rijeci, odnosno u Zavodu za kemiju i biokemiju na Medicinskom fakultetu u Rijeci, dolazi dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju, profesor Lavoslav Ružička (Vukovar, 13. Rujna 1887. - Mammern, Švicarska, 26. Rujna 1976.).
1963. 08. Studenog u Zagrebu je sklopljen ugovor o osnivanju "Poslovnog udruženja Jadranbrod", Udruženje hrvatske brodograđevne industrije - Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod d.d.koordinacijsko tijelo koje je povezivalo brodogradilišta i hrvatske proizvođače brodske opreme u zajedničkom nastupu prema svijetu (slika ljevo logo firme). Članovi su "3. maj", "Uljanik" i "Brodogradilište Split". Sljedeće godine udruženju su pristupili "Viktor Lenac", "Jozo Lozovina Mosor" iz Trogira i "Titovo brodogradilište" iz Kraljevice, te od 1966. brodogradilište "Tito" iz Beograda, koje je povremenogradilo morske brodove. Novi neboder Novog Lista u izgradnjiGodine 1997. udružile su se tvrtke "Hrvatska brodogradnja d.o.o."  i "Jadranbrod"  te nastaje nova tvrtka "Hrvatska brodogradnja – Jadranbrod d.d.". (Izvor: HBJ, Uvod, Također: db.o-db.ru,  База данных фирм, "hrvatska brodogradnja jadranbrod dd")
1963. 31. Prosinca na staru godinu u sušačkoj bolnici prvi je put uvedena metoda peritonejske dijalize. (Izvor: Željko Fučkar: Povijest transplantacije bubrega na Sušaku, Također: RAZVOJ DIJALIZE U KBC RIJEKA)
1964. 15. Veljače otvorenje novog nebodera "Novog Lista" (slika desno, slika iz Novog Lista). Osim "Novog lista" u njoj je danas i "Edit" s listom "La Voce del Popolo" i drugim izdanjima na talijanskom jeziku. (Izvor: Novi List, Mišo Cvijanović : Teta Mira i Pepi, Objavljeno: 2. siječanj 2011.)
1964. 01. Sječnja spajanjem "Rafinerije nafte Rijeka", "Naftaplina" Zagreb (poduzećem za istraživanje i proizvodnju nafte i plina) i "Rafinerije nafte Sisak" osnovana je tvrtka koja prvih 11 mjeseci djeluje pod nazivom "Kombinat za proizvodnju i preradu nafte i plina", a 26. Studenoga 1965. godine dobiva današnje ime "INA – Industrija nafte". (Izvor: INA, Povijest)
1964.
Gradske vlasti zamoljavaju vlasnike konjskih zaprega da se što više maknu sa gradskih ulica jer da "je sada u Rijeci 11.600 motornih vozila i zaprege stvaraju probleme", a vlasnicima motornih vozila sugerirano je da voze brže sve do dozvoljene brzine da se u gradu tokom ljetnih turističkih "gužvi" nebi stvarali zastoji. (Izvor: Igor Žic: Vozači 1964. zamoljeni: Vozite do daske, Žmigavac, Broj 63, Rujan 2014.)
1964. 22. Svibnja u petak je održan prvi je festival pod imenom "Rijeka '64." Nastaoje na poticaj Radio Zagreba, a prije svega tadašnjeg urednika za narodnu glazbu, Josipa Stojanovića. Već sljedeće godine, na prijedlog Alverne Smokvine (Od 1950. do 1960. radila je u listu "La voce dei popolo", od 1960. do 1962. u "Novom listu", od 1965. do 1968. godine u "Turističkom društvu Grada Rijeke", savjetnik za kulturu bila je od 1969. do 1971. godine i MIK - Melodije Istre I Kvarnera, logonapokon od 1971. do 1992. godine direktorica je "Koncertnog ureda Grada Rijeke") festival mjenja ime u "Festival Melodija Istre i Kvarnera", što su Vally Ružička, tadašnja direktorica Koncertnog ureda, Vojko Kiš i ostali u Savjetu odmah prihvatili. Festival (logo na slici ljevo) je time postao putujućom priredbom i otada se do 1969. održavao u Rijeci, Senju, Kraljevici, Lovranu i Opatiji. Osim "čakavice", u pjesmama se pojavljuje i talijanski dijalektalni jezik kojim govori ovdašnja talijanska nacionalna manjina. Prve riječi prve voditeljice festivala, kazališne i TV glumice Dunje Rajter, na noći otvorenja u dvorani tadašnjeg kina "Partizan" su bile: "Večeras, dragi Riječani, prisustvujemo rođenju jedne nove zabavno - muzičke manifestacije". Ispunjenu dvoranu kina "Partizan" zabavljali su Gudački zabavni orkestar pod dirigentskom palicom Zlatka Černjula i izuzetno popularni riječki "Uragani", Ana Štefok, Ivica Šerfezi, duo "Kvarnera", Višnja Korbar, Zvonimir Krkljuš, Toni Kljaković, Toni Leskovar, Ennio Machin, Aleksandar Mihić, Ante Bilanćić, Bruno Hrabar, Anton Šostar i Rudolf Mlinarić. Dvostruka pobjednica te godine bila je Ana Štefok s pjesmom "Nade" osvojila je nagradu publike, dok je stručni ocjenjivački sud izabrao njenu pjesmu "Bez jedra i vjetra". Tada taj festival još nije imao regionalno obilježje, nego su nastupili perspektivni izvođači, među kojima će se regrutirati oni koji su poslije postali pokretači rock scene na ovim prostorima poput Ire Kraljić ili Dalibora Bruna. Festival je u dugim godinama postojanja mjenjao imena od "Prvog pljeska", Festivala "Rijeka 64", "Melodije Kvarnera", i na kraju "Melodije Istre i Kvarnera". (Izvor: Festival MIK, E-monografija: FESTIVAL MELODIJE ISTRE I KVARNERA (1964 - 2014), Također: Istrapedia, Melodije Istre i Kvarnera, Također: Wikipedia, Melodije Istre i Kvarnera)
1964. 25. Lipnja podignuta prva kolona destilacijskog postrojenja rafinerije na Urinju. Kolona je Prvi terenski radovi na izgradnji Rafinerije INA, pogon Urinj 1963.dopremljena talijanskim brodom Fiume Nera i to ne izravno na Urinj, nego u riječku luku, u samo gradsko središte. Kolona je duga 38 metara, s promjerom od 4,3 metra (slika desno). Bila je jedan od naglomaznijih tereta što su prevoženi gradskim ulicama, za što je bilo zaduženo vučno vozilo poduzeća Autotrans. Gradsku trolejbusnu električnu mrežu iznad ulica od današnjega Jelačićeva trga do Plumbuma moralo se zbog toga podići cijeli metar. Da bi se dobilo ravan teren za izgradnju destilacijskog i ostalih postrojenja, na urinjskom poluotoku građevinari su 1963. iskopima odstranili 234 tisuće prostornih metara tla. Pripremni zahvati obavljeni te i sljedeće godine bili su najveći radovi te vrste na riječkom području poslije izgradnje riječke luke.
1964. 28. Lipnja točno na pedesetogodišnjicu otvorenja, a sada nakon kompletne adaptacije i Časopis La Batanadogradnje jednog kata, svečano je otvoren hotel Jadran na Pećinama. (Izvor: Igor Žic, Povijest riječkog hotela Bonavia, str:19, Također: Jasna Doričić: TURISTIČKA IZGRADNJA SUŠAKA -HOTEL JADRAN)
1964. Pokrenut časopis "La Battana" (Slika ljevo). Pokrenut je od strane talijanske nacionalne zajednice u Rijeci. Prvi članovi uredništva Eros Sequi (gl. urednik), Lucifero Martini i Sergio Turconi. U razdoblju 1964.–1889. i izišla su 92 broja. Objavljivao je poeziju, prozu i kritičke oglede autora pripadnika tal. nacionalne zajednice.
1964. 10. Lipnja u Rijeci umire arhitekt David Bunetta (Mrkopalj; 29. Prosinca 1891. — Rijeka, 10. Kolovoza 1964.). Između dva svjetska rata "izgradio je pola Sušaka", kako se pripovijedalo. Prema njegovim zamislima nadograđen je hotel Park, a projektirao je niz slikovitih vila na atraktivnim položajima uz morsku obalu Pećina (Kezele, Muller, Korlević, Vitezić, Ružić), ali i stambene zgrade na sušačkom Bulevardu. Projektira ljevaonice u brodogradilištu Rijeka i Kraljevica. Projektirao je i proširenu kapelu Presvetog Srca Isusova časnih sestara sv. Križa na Sušaku dovršenu 1931. godine. Ta je crkva danas sjedište sušačke Župe sv. Ćirila i Metoda. (Izvor: Wikipedia, David Bunetta, Također: Hrvatska Enciklopedia, BUNETTA, David, Također: FILOZOFSKI FAKULTET , Sara Moser : Sušački opus graditelja Davida Bunette između dva rata)
1964. 25. Srpnja po prvi put je krenula trajektna veza kopno - otok Krk i to na relaciji Črišnjeva - Voz. Saobraćao je moderni trajekt "Voz". Uspostavljanje ove trajektne linije odgađano je više puta, a uglavnom radi cestovne veze najprije radi ceste koja povezuje Jadransku magistralu sa pristaništem u Črišnjevi, a kasnije i sa cestom Voz - Omišalj. Nova veza povezivala je kopno i otok Krk osam puta na dan i to u oba smjera. (Izvor: Igor Žic: Vozači 1964. zamoljeni: Vozite do daske, Žmigavac, Broj 63, Rujan 2014.)
1964. godine sa "ENERGOINVESTOM" iz Sarajeva i firmom "ONIA-GEGI" iz Pariza prišlo se izgradnji novog postrojenja riječke plinare, kapaciteta 2 x 50.000 m3/dan, te je krajem 1966. godine počela proizvodnja gradskog plina iz naftnih derivata. Otada počinje novo razdoblje intenzivne plinifikacije Rijeke, te se broj potrošača kao i potrošnja stalno povećava. Počelo je na Savjetovanju plinara i koksara Jugoslavije 1956. godine kada je na inicijativu riječke Plinare dogovoreno da se dosadašnji način dobivanja gradskog plina isplinjavanjem kamenog ugljena zamijeni termo-katalitičkom pretvorbom tekućih i plinovitih ugljikovodika - baznog benzina, butan-propana (UNP) i metana. Plinara u Rijeci imala je već 1958. razrađen i odobren investicijski program, a 1962. odobren je glavni projekt za proizvodnju gradskog plina iz baznog benzina (C5-70) ili ukapljenog naftnog plina (UNP - cca 65% C4H10 + 35% C3H8) i vodene pare, obogaćenog sa isparenim UNP do 4200 kcal/m3.
1965. 01. Sječnja Spajanjem "Tvornice ambalaže 8. mart" iz Rijeke, pogona izrade limene ambalaže tvornice za preradu ribe "Jadranka" iz Vela Luke i Metalnom industrijom „Lim" iz Zagreba, nastao je "Metalografički kombinat Rijeka". Inače, "Tvornica ambalaže Milana Smokvine Tvrdog" osnovana je 1947. u Martinšćici u Kostreni. 1953. godine tvornica seli u Rijeku i mijenja ime u "Tvornica ambalaže 8. Mart". 1993. godine kada otpočinje i proces privatizacije, "Metalografički kombinat Rijeka" mijenja ime u sadašnje "MGK -pack" d.d. Godine 2000. završeno je kompletno preseljenje tvornice na novu lokaciju, slobodnu carinsku zonu, na industrijskoj zoni Kukuljanovo.
1965. 24. Ožujka prateći suvremene trendove u svijetskoj medicini, na internoj klinici riječke bolnice otvara se "Radioizotopni laboratorij". Za prvog šefa laboratorija postavljen je dr. Ivan Duvančić, specijalist interne medicine. 1974. Laboratorij prerasta u "Odsjek za Nuklearnu medicinu Interne klinike". Za šefa odsjeka postavljen je dr. Anton Burić, specijalist internist.
1965. 27. Travnja 6 godina nakon što su izrađeni projekti za novi hotel, hotel Bonavia primila je prve goste iako su još uvijek trajali radovi na baru i u prizemlju zgrade.
VIS Henric III, na Mlaci 1967. Vokalist Dalibor Brun grize nokte
1965. osniva se jedna od prvih pravih riječkih rock-grupa, VIS Henric III (slika desno). Edi Malovrh (vokal), Matijaž Kopač (solo gitara), Sergio Banov (ritam gitara), Zoran Kompanjet (bas), Andrija Fišćur (bubnjevi) bili su prva postava benda koji je nastao raspadom VIS-a Polaris. Prvi nastup Henrica III održan je u sječnju ili veljači 1966 na pozornici trsatske Čitaonice. Prve stvari koje su svirali bile su pjesme Roling Stonesa, Kiksa i Animalsa. Krajem 1966 Matijaž Kopač je pao i polomio prste na ruci i njega u bendu zamjenjuje Begnamin Stanić, dotadašnji gitarista Lovranskih VIS Bohema. Ljeta 1967 Edija Malovrha zamjenjuje Dalibor Brun, koji je došao iz VIS-a Sonori. Grupa će sa manjim promjenama u sastavu nastupati do Rujna 1970.
1965.
Skladba ”Fešta na palubi” grupe Sonori prva je glazbena tema riječkog rocka pretočena u diskografski zapis. Skladba se nalazi na LP izdanju ”Zvuci domovine” i vinilu ”Melodije Istre i Kvarnera” objavljenih početkom 1965. godine. ”Fešta na palubi” festivalski je izvedena u tadašnjem gradskom kinu Neboder 19. i 20. Svibnja, a druga večer festivala "Melodije Istre i Kvarnera" snimana je kamerama RTV Zagreb, pa je ta skladba ujedno prva tema riječkog rocka emitirana putem televizije.
1965. godine, usred ljeta, pod naletima strašne bure na Kvarneru, na riječkom je području savinuto 5 čeličnih stupova visokog električnog napona i porušeno je oko 15.000 četvornih metara šume blizu Novog Vinodolskog.
1966. 20. Rujna u Sušačkoj bolnici je, po prvi put u Hrvatskoj, a i u tadašnjoj Jugoslaviji, uvedeno liječenje bolesnika s kroničnom bubrežnom insuficijencijom, putem redovitih dijaliza pomoću vanjskog arteriovenskog shunta s tada najmodernijim postojećim modelom dijalizatora tipa Kiil. Tom novom metodom lječenja rukovodio je dr. Jerke Zec. (Izvor: diatransplant, RAZVOJ DIJALIZE U KBC RIJEKA, Također: Klinika za urologiju, Željko Fučkar: Povijest transplantacije bubrega na Sušaku)
1965. 29. Studenog urinjski pogon riječke rafinerije svečano je pušten u pogon. Preradbeni kapacitet urinjskog pogona je 2,1 milijuna tona. Rafinerija na Urinju i rafinerija na Mlaki razdjeljuju poslove. Pogon na Mlaki specijalizira se za proizvodnju maziva, pogon na Urinju za goriva. Novi razvojni ciklusi Brod-Bar Barba Rude u riječkoj lucipočetkom 1970-ih dovest će do podizanja riječkoga kapaciteta na četiri milijuna tona, čime Rijeka još jednom postaje najveći pogon te vrste u državi. Godine 1976. kapacitet će biti povećan na osam milijuna tona. Na slici desno prvi terenski radovi na izgradnji INA-inog pogona Urinj, 1963.
1966. na riječke ulice uvodi sa semaforizacija.
1965. u riječku luku je dotegljen "Barba Rude", brod koji će sljedećih godina biti centar nočnog života grada Rijeke (na slici ljevo). (Izvor: Igor Žic: Vozači 1964. zamoljeni: Vozite do daske, Žmigavac, Broj 63, Rujan 2014.)
1965. prve korizmene nedjelje je, točno tisuću i sto godina nakon ćirilometodske misije, u Hrvatskoj provedena odluka Drugoga vatikanskog sabora o uvođenju narodnih jezika u liturgiju katoličke crkve, čime je ostvaren cilj nastanka i dugovjekoga postojanja glagoljaštva u crkvama Rijeke i Istre. Zabrane i ograničenja glagoljanja, protjerivanja glagoljaša i paljenje i uništavanje glagoljičkih i inih hrvatskih štiva nisu uništile glagoljaštvo. Ono je u Rijeci trajalo od svoga nastanka u davnom 9. stoljeću do polovice 20. stoljeća, postiglo je svoj cilj i odigralo presudnu ulogu u vjerskom odgoju i u zaštiti samosvojnosti hrvatskoga naroda. (Izvor: Branko Fučić, Hrvatski glagoljski i ćirilski natpisi, str. 261.)
1966. Gradska knjižnica se seli u Palazzo Modello koji će desetljećima pa i danas ostati prepoznatljiva vizura mjesta gdje se ide po omiljenu literaturu. Do tada je u prostoru djelovala Riječka banka koja se seli u svoju novu zgradu. Nova zgrada Gradske biblioteke donijela je priljev korisnika, pa se samo u prvoj polovici 1967. godine bilježi 250.000 posjeta građana. Sljedeće je godine u istoj zgradi otvorena i Dječja knjižnica "Stari grad".
1966. U riječkoj Tvornici Torpedo proizveden je posljednji torpedo. U svome stoljetnom razvoju i proizvodnji torpeda u Rijeci, od prvih pokusa krajem 1866. do zadnjih isporuka oko 1966., tvornica je proizvela i isporučila više od 26.000 torpeda raznih modela. Najveći pronađeni serijski tvornički broj je 26.205 – za torpedo model TR 53/IV, proizveden 29. Srpnja 1965. i isporučen JNA 13. Rujna te godine. Proizvodnju torpeda u riječkoj su tvornici pratila još dva usporedna proizvoda vezana za uporabu torpeda – torpedne lansirne cijevi i visokotlačni zračni kompresori. (Izvor: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, str: 2, Također: Mladen Zoričić: Počeci naše pomorske strojograđevne industrije, Razvitak Tvornice motora TORPEDO u Rijeci, Pomorski Zbornik, Zagreb 1962.)
Pero Radaković1966. 01. Studenog na travnjaku pod stijenama na Kantridi, tokom treninga, u 29. godini života prestalo je kucati srce proslavljenog nogometaša Rijeke i reprezentativca Jugoslavije Pere Radakovića (Rijeka, 22. veljače 1937. - Rijeka, 1. studenoga 1966.) (slika ljevo, u dresu Jugoslavenske reprezentacije). Pozlilo mu je nakon što je na treningu doživio srčani udar,  na putu do bolnice jepreminuo. Prvi problemi sa srcem pojavili su se tijekom desetodnevne turneje po Zapadnoj Njemačkoj u proljeće 1963. Dvije godine kasnije, u proljetnom dijelu prvenstva, po preporukama liječnika dobio je odmor. Nakon tri mjeseca vratio se na teren i to u posljednjoj utakmici sezone protiv Crvene Zvezde u Beogradu. No bio je to prerani povratak, te je uslijedilo intenzivno liječenje, pregledi i terapije. Prva utakmica u sezoni 1966./67. protiv Željezničara na Kantridi označila je njegov povratak. Izdržao je prvu utakmicu. I drugu… Na trećoj, protiv Hajduka, srce nije izdržalo i sam je zatražio zamjenu u 25. minuti. No on je i dalje vježbao, bio je uporan i nije vjerovao liječnicima da više neće moći trčati terenom, uživati u atmosferi utakmica, čuti aplauze s tribina. Posljednji put nastupio je u prijateljskoj utakmici protiv Istre 17. Rujna 1966., a pobjedu Rijeke nad Beogradom 30. Listopada odgledao je s klupe. Umro je na treningu dva dana kasnije. (Izvor: wikipedija > Petar Radaković, Klub Sušačana, Sušačka Revija broj 78/79, Igor Duvnjak: LEGENDA O Sprovod Pere Radakovića na Trsatskom grobljuPERI RADAKOVIĆU, Također: HoćuRi,  M. Urban: Pedeseta godišnjica smrti Petra Radakovića)
1966. 02. Studenog na Trsatuje sahranjen nogometaš Rijeke Pero Radaković (Rijeka, 22. Veljače 1937. - Rijeka, 1. Studenoga 1966.), uz prisutnih 15.000 ožalošćenih građana i navijača iz cijele Jugoslavije (slika desno, sa pogreba). Dirljivim riječima od njega su se oprostili predsjednik Rijeke Milorad Doričić i predstavnik NSJ-a Milan Blažević, a posljednji pozdrav igrača uputio mu je Nedeljko Vukoje. Pero Radaković (slika ljevo) je okončao tragično u 29. godini života. Pozlilo mu je nakon što je na treningu doživio srčani udar,  na putu do bolnice je preminuo. Spadao je među rijetke igrače koji su rođeni u našem gradu i koji su svoj igrački vijek proveli do kraja u Rijeci. Omiljen, bio je najbolji igrač momčadi, a posebno se isticao kao odličan tehničar, sjajan dribler, organizator igre i dobar realizator. Za Rijeku je počeo igrati 1952. i u bijelom je dresu odigrao 408 utakmica i postigao 68 golova, a u njoj je stekao i status legende i najvećeg mita u povijesti "HNK Rijeke". U reprezentaciji Jugoslavije debitirao je 18. Lipnja 1961. u utakmici sa Marokom. Za Jugoslaviju je odigrao 19 utakmica, a posljednja mu je bila 27. Rujna 1964. u Beču s Austrijom. Proslavio se pogotkom koji je postigao na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu 10. Lipnja 1962. u 85. minuti igre matirao njemačkog golmana Fahriana, izbacio Njemačku i uvelo Jugoslaviju u polufinale Svjetskog prvestva (1:0), i donio jugoslovenskoj reprezentaciji prvu pobjedu nad Njemačkom u susretima na svjetskim prvenstvima. Njegov pogodak ujedno je Jugoslaviji donio 4. mjesto što je najveći doseg bivše države svih vremena. U sjećanje na Petra Radakovića, od 1969. godine igra se Američki nuklearni trgovački brod SavannahMemorijalni turnir "Pero Radaković" na kojem se natječu najmlađi nogometaši, a od svog osnutka, 1972. godine, omladinska škola HNK Rijeke nosi ime "Omladinska nogometna škola Petar Radaković". (Izvor: wikipedija > Petar Radaković, Klub Sušačana, Sušačka Revija broj 78/79, Igor Duvnjak: LEGENDA O PERI RADAKOVIĆU, Također: HoćuRi,  M. Urban: Pedeseta godišnjica smrti Petra Radakovića)
1966. 19. Studenog prvi je put u riječku luku uplovio američki nuklearni trgovački brod Savannah (Slika ljevo). 13. Svibnja 1968. uplovljava i u Splitsku Sjevernu luku, a nakon toga je još nekoliko puta uplovio i u Rijeku. Glavni projektant ovog “čuda tehnike“ naš je čovjek Erazmo Ben Tičac, pomorski arhitekt i inženjer brodogradnje. Rođen je u Kostreni 20. Svibnja 1904. godine u poznatoj kostrenskoj kapetanskoj obitelji. Školovao se u Kostreni i pomorskoj školi u Bakru, a karijeru brodograđevnog inženjera napravio je u SAD-u. Iskrcao se u USA 1924. godine kao kadet sa broda „Zvir“ gdje je odlučio ostati živjeti. Tu je završio studij brodogradnje, a i stekao bogatu karijeru brodograđevnog projektanta. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 52, Orfeo Tićac: PROJEKTANT SAVANNAHA, Također: enciklopedija.hr>Savannah, Također: croatia.org>Erazmo Ben Ticac Croatian leading planner of Savannah nuclear ship 1959)
1966. 20. Rujna uvedeno je na Sušaku liječenje s tada najmodernijim postojećim modelom dijalizatora,tipa Kiil, kojim se uspostavlja prvi puta liječenje redovitim dijalizama i to putem vanjskog arteriovenskog shunta, a bio je pogodan za liječenje akutnog i kroničnog bubrežnog zatajenja. (Izvor: RAZVOJ DIJALIZE U KBC RIJEKA)
1967. 20. Veljače
U Clevelandu (USA) umire Ulderico Sergo (Rijeka, 04. Srpnja 1913 - Cleveland (USA), 20. Veljače 1967.)., riječanin, boksač u bantam kategoriji koji je nastupao za talijansku reprezentaciju. Olimpijski je pobjednik u Berlinu 1936., europski prvak 1937. u Milanu i 1939. u Dublinu. U svim izvorima na koje sam naišao kaže se da je Italijan. (Izvor: wikipedia, Ulderico Sergo)
1967. sredinom Travnja Rijeku je potresala afera "kobalt-60" koja je unijela priličan strah među građane Rijeke. Punih se šest dana tragalo za radioaktivnom iglom koja je nestala iz skladišta Medicinskog fakulteta. U potragu se uključila i specijalna vojna postrojba nekadašnje JNA. Kobaltnu iglu su našla trojica dječaka (Biserko Volf (Buco), Olivio Kalegarić i Milan Pupić) igrajući se u parku riječkog Medicinskog fakulteta. Ušli su u skladište u kojem je bila igla i ne znajući što su našli, kobaltnu su iglu odnijeli kući. Nakon 6 dana potrage kobaltnu iglu je pronašao vojnik Slobodan Čendić iz Dragačeva uSrbiji, tada na odsluženju vojnog roka u Rijeci na Trsatu, u stanu obitelji Volf u tadašnjoj ulici Đure Strugara, današnjoj Bakar - Luka za rasute tereteOsječkoj ulici, a tamo ju je sakrio Biserko Volf (Buco), jedan od dječaka. O potrazi za opasnom iglom pisali su mnogi mediji bivše Jugoslavije, prigodna poštanska omotnica s posebnim žigom od toga danameđu kojima i Novi list. (Izvor: Novi List, Riječka afera iz 1967. Gdje su dječaci koji su prije 48 godina našli kobaltnu iglu?)
1967 17. Svibnja svečano pušten u promet Terminal za rasute terete u Bakru kapaciteta 3 milijuna tona (slika desno) - ima status jednog od najmodernijih terminala u Europi. Istog je dana započeto s iskrcavanjem željezne rudače s broda "Raunal" veličine 60.000 DWT. Na slici ljevo je prigodna poštanska omotnica s posebnim žigom od toga dana. (Izvor: 100 činjenica o Rijeci (uz srebrni jubilej), Rijeka travanj 1970., str. 56., Također: Forum Croinfo.net, Riječka Luka: Povijest, izgradnja, promet, autor: zokxy)
1967. Izgrađena je betonska gravitacijska brana na lokaciji Valići. Njena visina je 35,1 m, dužina u kruni166,3 m, a kapacitet akumulacije je svega 600.000 m3. Tijekom izgradnje javljala su se klizišta na desnoj obali, koja su Otvorenja podvožnjaka na Žabicitijekom izgradnje i sanirana. (Djelomični izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 8)
1967. 17. Lipnja pušten u promet podvožnjak ispod pruge u Kidričevoj ulici (današnja Krešimirova). Radovi su trajali 243 dana. Službeno je otvoren dan kasnije, 18. Lipnja (slika ljevo). (Izvor: Igor Žic: Priče iz riječke prometne povijesti, Žmigavac dodatak N.L.)
Riječki grb 1967 – 19981967. godine Rijeka je, četvrt stoljeća nakon ulaska u socijalizam dobila svoj prvi grb, izvedenicu Leopoldovog grba, koja čuva samu srž svoga izvornika, a sve bez napadnih socijalističkih obilježja. Štit plave boje u obliku brodskog pramca, u čijoj je sredini izvrnuti žuti vrč iz kojeg neprekidno teče voda. Orao je izostao, ali je barem stilizirani "vrč" ostao (slika desno)! U isto vrijeme grad je dobio i zastavu koja je bila u upotrebi od 1967. do 1998. Bila je svijetloplava sa dva bijela trokuta uz koplje koji, krajnje apstrahirani, predstavljaju tok Rječine i njezinu Deltu. Autor dizajna je Dorian Sokolić (1928. – 2005.), slikar i scenarist, koji je pobijedio na tada objavljenom natječaju za novi grb i zastavu. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Tamara Mataija: Osviještena baština – Zastave, Rijeka, Studeni 2012.)
1967. 01. Rujna "Veležito - Žitni fond za otkup, uskladištenje i distribuciju žitarica" i "Pek-Pod", spajuju se u jedinstveno poduzeće: "Prehrambeno Industrijski Kombinat" Rijeka. (Izvor: PIK d.d. Rijeka, Povijest)
1967. 04. Rujna loša financijska situacija i primjena novog Pravilnika o nagrađivanju po sistemu vozila ekonomske jedinice dovelo do ogromnog nezadovoljstva radnika "Autotransa", što je rezultiralo obustavom rada. To je za "Autotrans" bio jedan od najtežih udaraca u njegovoj povijesti, a posljedice štrajka osjećale su se i niz godina kasnije. (Izvor: Autotrans Revija, Godina 1, broj 1, Doris Žiković: "Vizije pretočene u stvarnost", Rujan 2007, str:4.)
1967. u Rijeci boravi jedna od najvećih kazališnih i filmskih glumica svoje generacije Vanessa Redgrave (na slici desno), kada je u riječkom kazalištu snimala plesnu scenu za film "Isadora" redatelja Karela Reizsa, o ljubavi plesačice i slavne umjetnice Isadore Duncan i pjesnika Sergeja Jesenjina. U filmu je uz Vanessu Redgrave, Jamessa Foxa i Jasona Robardsa igrao i Zvonimir Črnko. Nepoznata je činjenica da je tokom snimanja "ruske plesne scene" na pozornici riječkog kazališta, Vanessa, da bi ponovila stvarnu scenu iz Izidorinog života, počupala gornji dio haljine i onako sa golim prsima nastavila plesati. Statisti koji su glumili publiku u teatru, večinom riječani, nisu znali za tu scenu, pa su reagirali stvarno iznenađeno. To je bila reakcija "publike" koju je režiser Karel Reisz i htio, a na taj način i dobio. Nisu je mimoišla ni vrhunska filmska priznanja, poput Oscara. Bila je nominirana šest puta, a dobila ga je za ulogu Julije u istoimenom filmu 1977. godine. Vanessa Redgrave je cijeli život, a i danas, poznata po svome političkom aktivizmu - borila se protiv rata u Vijetnamu, okupacije Palestine, rata u Iraku, za prava izbjeglica... . (Izvor: vinkopersic.com, STRANI FILMOVI SNIMANI U RIJECI, Također: imdb, Isidora)
1968.
Proradila je Hidroelektrana "Rijeka".
1968. 23. Siječnja u kinu "Neboder" je održan "Susret riječkih VIS-ova" u kojem je nastupilo 11 Vokalno Instrumentalnih Sastava, i to: "The New", "Morituri", "Grejs", "Bohemi", "III. b", "Rondo", "Henric III", "Blow Up", "Uragani", "Kockari" i "Suveniri". Program je zamišljen kao natjecateljski, uz besplatan nastup bendova, a prihod je bio namijenjen "Fondu za pomoć omladine riječke Općine narodu Vijetnama". Susret riječkih VIS-ova preteča je festivala Ri rock. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Velid Đekić: STEREO)
1968. 28. Svibnja u bolnici na Sušaku učinjena je prva arteriovenska fistula (najpoželjniji način pristupa krvotoku za bolesnike koji su na redovitoj hemodijalizi, a ostvaruje se kirurškim spajanjem arterije i vene na podlaktici bolesnika. Zamjenila je arteriovenski shunt u pristupu krvotoku. Nakon 4 do Erazmo Tićac (Ben Tichaz)6 tjedana stvorena fistula može se koristiti za dijalizu. Takva vrsta pristupa uz odgovarajuću njegu može potrajati godinama. Ubrzo je osposobljenodesetak kirurga koji su suvereno obavljali sve angiokirurške postupke pristupa krvotoku za hemodijalizu. (Izvor: Acta Med Croatica, 65 (2011), Željko Fučkar: Povijest transplantacije bubrega na Sušaku, Također: Razvoj dijalize u KBC Rijeka)
1968. 22. Kolovoza u Millburnu (N.Y., USA) umire Erazmo Tićac (Ben Tichaz) (slika desno), glavni projektant broda "Savannah", prvog trgovačkog broda na nuklearni pogon. Rođen je u Kostreni 20. Svibnja 1904. Uspješnu karijeru i ime poznatog pomorskog arhitekta i brodograđevnog inženjera stekao je u Sjedinjenim Američkim Državama. Vodio je projektiranje znamenitog broda "Savannah", prvog trgovačkog broda na nuklearni pogon, a koji se u SAD-u smatra najznačajnijim i najljepšim brodom u američkoj pomorskoj povijesti. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 52, Orfeo Tićac: PROJEKTANT SAVANNAHA, Također: Croatia - USA, Erazmo Tićac (Ben Tichaz), planner of the Savannah nuclear ship)
Damir Urban1968. 19. Rujna u Rijeci je rođen glazbenik Damir Urban, jedan od najvećih glazbenika na ovimprostorima. Taj hrvatski rock pjevač, svestrani umjetnik, tekstopisac i gitarista zanimljivje zbog nekonvencionalnog javnog života i odnosa prema pop glazbi. Svoj prvi javni nastup imao je na riječkoj rock sceni kao šesnaestogodišnjak s srednjoškolskom grupom "La bellona" (na slici ljevo malo iza tog perioda) koju je osnovao 1984. godine i gdje svira bas gitaru, te piše tekstove i glazbu. Ali prve velike uspjehe doživio je s grupom "Laufer" koju osniva nekoliko godina kasnije. Nakon deset godina postojanja "Laufer" se 1996. raspao, no već s prvim albumima pod imenom "Urban & 4" osvojio je pregršt nagrada, a glazbeni kritičari pjesme nazivaju antologijskima. Nakon albuma “Otrovna kiša”, “Žena dijete” i “Retro” izdao je i album “Hello”, koji je nominiran za tri Porina. U razgovoru uoči ovogodišnjeg Porina objasnio je da je“od čovjeka koji je "zapravo skoro pa bez sluha i vlada s dva tona” došao do toga da ga nominiraju za Porin za nabolji vokal". Dobitnik je Nagrade grada Rijeke 1999. godine, a od 2004. član jeVijeća za nove medijske kulture pri Ministarstvu RH. 2006. izabran je za predsjednika glavnog odbora Hrvatske glazbene unije, a glazbena karijera mu idalje ide uzlaznom putanjom. (Izvor: wikipedija > Damir Urban, TAkođer: muzika.hr > Nikola Burčul: Ovo je 'Vrban Damir, pjevač Leta3' ili za one upućenije Damir Urban, objavljeno: 21.12.2011., Također: rirock.com > Robert Paulić: Kratka biografija - Urban je ključna osoba hrvatskog rocka, Objavljeno 25.03.2006.)
1968. 07. Rujna "prvim otvorenim prvenstvom Kvarnera", nakon obnove i ugradnja crvene šljake, svečano je otvorena Atletska staza stadiona na Kantridi. Šljaka je besplatno dobijena iz Rakeka u Sloveniji, a i radovi na ugradnji i nabijanju šljake također su izvršeni dobrovoljnim radom članova Atletskog kluba "Kvarner". (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006, Također: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA)
1968. 12. Listopada osnovna škola Kantrida useljava u novu školsku zgradu izgrađenu sredstvima samodoprinosa građana grada Rijeke. Inače, Klub Palach, Rijekapovijest Osnovne škole Kantrida počinje 1910. kada je osnovana hrvatska pučka škola. Od 1923. godine djeluje kao talijanska škola. Kao hrvatska škola ponovo je uspostavljena 1945
1968. 17. Studenog, u Kružnoj ulici je započeo s radom "Klub studenata" kojeg su vodili studenti Medicinskog fakulteta, kasnije poznat kao Omladinski kub "Jan Palach" mitsko mjesto riječke subkulture, stjecište i okupljalište riječke urbane gerile, rasadnik ideja i stvoritelj rock naraštaja (Slika desno). Započeo je sa radom na poticaj petorice studenata Medicinskog fakulteta, Borisa Trauba, Ivana Saftića, Ivana Krausa, Zmage Turka i Ratka Brnabića. Od 05. Veljače 1969. zove se Studentski klub "Jan Palach", po legendi studentskog pokreta i sinonimu češkog otpora protiv ruske okupacije Čehoslovačke. 1973. klub iz političkih razloga klub mijenja ime u Omladinski klub "Ivo Lola Ribar" (premda ga ljudi nikad ne prestaju zvati "Palach"), a ulaz se osim studentima dopušta i ostaloj omladini. Nakon prvog preuređenja 1978. u Klubu je uvedena zabrana prodaje alkohola, što je povećalo broj izgreda i klub zadobija vrlo lošu reputaciju. 80-te donose velike promjene u radu Kluba, koji dobija voditelje i bogat program. "Palach" postaje reprezentativan omladinski višenamjenski gradski prostor i u kojem se skuplja velik dio mladih Rijeke. Posjećenost je vrlo velika, a u klubu nastupaju najpoznatiji bendovi ondašnje rock scene. Koncem 80-tih, s promjenom političkog sistema "Palach" se financijski osamostaljuje. Zbog loše akustične izoliranosti i prevelike buke sanitarni inspektori zatvaraju Klub, kojem slijedi treća velika adaptacija. Sredinom 90-tih "Palach" postaje multimedijalni centar. 2013. Riječki klub "Palach" ponovo je zatvorio svoja vrata. Nakon pet godina i isteka zakupa prostora kluba, Alen Mance njegov bivši voditelj, prepušta Glagoljicavodstvo novim riječkim snagama. (Izvor: Moja Rijeka, Velid Đekić: Igor Mrduljaš, čovjek koji dao ime klubu Palach, 09.10.2013., Također: RiRock.com, Priča o Palachu - Od pomfrita do punka, Također: Moja Rijeka, Velid Đekić: Kako je klub Palach dobio ime)
1968. 30. Prosinca otvorena je u prostoru Sveučilišne knjižnice Rijeka, (tadašnjoj Naučnoj biblioteci) izložba glagoljice, u spomen na 25 godišnjicu sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom domovinom, a izvorno je zamišljena kao prikaz glagoljske kulture i baštine sjevernojadranskoga područja. Autori izložbe su akademik Branko Fučić, tadašnja ravnateljica Naučne biblioteke dr. Vanda Ekl i arhitekt Igor Emili. Izložba je trebala znanstvenim i terenskim istraživanjima argumentirati da priključeni anektirani dijelovi Hrvatske - Istra, Rijeka, Zadar i otoci - pripadaju matici zemlji. Izložba glagoljice u Sveučilišnoj knjižnici danas je stalni postav sa 127 eksponata koji govore priču o važnosti toga pisma u hrvatskoj i europskoj kulturnoj povijesti. Izvorno, glagoljica je bila namijenjena Slavenima u Moravskoj i Panoniji. Pismo (slika ljevo) je rođeno u 9. stoljeću. Na poziv kneza Rastislava, 863. g. Konstantin (upamćen kao Ćiril) i njegov stariji brat Metod iz Soluna dolaze na teritorij Moravske. Ćiril i Metod su u razdoblju od šest mjeseci osmislili 40 slova glagoljice, zatim su na slavenski jezik preveli dijelove Svetoga pisma i priredili temeljne bogoslužne knjige. Od 12. stoljeća izrasla je u hrvatsko nacionalno pismo. Međutim, na krajnjem zapadu svoje zemljopisne raširenosti, na istarsko-kvarnerskom području, glagoljica je doživjela svoj najburniji i najtrajniji procvat. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Glagoljica)
1969. Općina Rijeka je te godine imala oko 160.000 stanovnika, a sam grad 131.000 stanovnika (danas, 2014., grad ima 128.000 stanovnika). (Izvor: Igor Žic: Rijeka je 1969 bila magnet za turiste, Žmigavac, Broj 65, Rujan 2014.)
1969. 05. Veljače kultni klub u Kružnoj ulici dobio ime Jana Palacha. Odgovoran za odabir i promjenu imena bio je tadašnji predsjednik Saveza studenata Igor Mrduljaš koji je na nekom od sastanaka odgovornih drugova u gradskoj upravi odlučio je iznijeti vlastiti prijedlog o promjeni imena dotadašnjeg "Kluba studenata" kojeg su vodili studenti Medicinskog fakulteta, u "Omladinski klub Jan Palach". Početak priče o klubu "Palach" počinje sredinom revolucionarne 1968. godine kada su petorica studenata Medicinskog fakulteta, Boris Traub, Ivan Saftić, Ivan Kraus, Zmago Turk i Ratko Brnabić, pokrenuli inicijativu otvaranja studentskog kluba medicinara, po uzoru na već postojeći klub pri Pedagoškoj akademiji. Njihova ideja isprva nije naišla na odobrenje ondašnjeg Općinskog komiteta koji nije podržavao tu svojevrsnu separaciju riječke omladine na studentsku i ne studentsku populaciju, a posebice na nekoliko različitih studentskih klubova, ali ipak su ukazali na prostor u Kružnoj ulici gdje se tad nalazila studentska gostionica "Index". Ključeve prostora preuzeli su 17. Studenoga 1968. godine i u već u prvoj godini poslovanja ostvarili zaradu od 150 milijuna dinara. Klub je i dalje u toj godini nosio ime "Index", sve do Veljače 1969. kad su mu promjenili ime u Studentski klub "Jan Palach". 22. Veljače 1969. održana je osnivačka skupština omladinskog kluba "Jan Palach". Tko je bio Jan Palah? Češki student Jan Palach se 16. Siječnja, 1969. godine na Vaclavskim namestima, središnjem praškom trgu, spalio u znak protesta radi ulaska sovjetskih vojnih trupa u Prag, odnosno vojne okupacije tadašnje Čehoslovačke. Umro je u bolnici tri dana kasnije, 19. Sječnja. Zanimljivo je da se nakon Jana Palacha na istom mjestu 25. Veljače, te iste godine, spalio još jedan češki student, Jan Zajic. No, u legendu je ušao Jan Palach. Negdje oko 1973. klub "Palach" je potpao direktno pod upravu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Hrvatske OK SSOH i mjenja ime u "Omladinski Klub Ivo Lola Ribar". (Izvor: Moja Rijeka, Velid Đekić: Igor Mrduljaš, čovjek koji dao ime klubu Palach, 09.10.2013., Također: RiRock.com, Priča o Palachu - Od pomfrita do punka, Također: Moja Rijeka, Velid Đekić: Kako je klub Palach dobio ime, Također: Moja Rijeka, Velid Đekić: Nesvrstani Palach, 07.10.2014)
1969. Papa Pavao VI. osnovao je "Riječko-senjsku nadbiskupiju i metropoliju" sa sjedištem u Rijeci. Nastala je spajanjem Riječke i Senjsko-modruške ili Krbavske biskupije. Biskupsko sjedište u Rijeci je postalo metropolitansko, a prvim je nadbiskupom metropolitom imenovan mons. Viktor Burić koji je na toj službi ostao do umirovljenja 18 Travnja 1974. Bulom od 25. Svibnja 2000. godine Sveta Stolica je podijelila dio teritorija Riječko-senjske nadbiskupije i na njemu uspostavila novu Gospićko-senjsku biskupiju, a drugi je dio preimenovala u "Riječka nadbiskupija". (Izvor: wikipedija > Riječka nadbiskupija, Također: Hrvatska Biskupska Konferencija, Riječka nadbiskupija, Također: Dr. sc. Marko Medved: BISKUPI VIKTOR BURIĆI JOSIP PAVLIŠIĆ U FORMIRANJU RIJEČKO-SENJSKE NADBISKUPIJE I METROPOLIJE)
1969. 09. Lipnja u Rijeci, zahvaljujuči velikom zalaganju dugogodišnjeg direktora Gradske knjižnice Riječki bibliobus krenuo 1969.Rijeka, pokojnog Vladimira Pavlinića, započeo je sa radom bibliobus (slika ljevo ravnatelj i djelatnice Gradske biblioteke Rijeka poziraju ispred bibliobusa), prvi u Jugoslaviji, organiziran kao pokretna knjižnica za djecu i odrasle. Vozilo je kupljeno 1968. godine od talijanskog poduzeća Edit i već je imao ugrađene police. Bio je to stari autobus – pokretna knjižara dužine 7,5 m, zapremine 4.000 svezaka knjiga i 200 slikovnica smještenih u kutijama. Uz manje prilagodbe, bibliobus je u proljeće 1969. godine bio spreman za početak rada. Obilazi naselja u gradu Rijeci koja nemaju knjižnični ogranak na svojem području kako bi pružio te usluge svim stanovnicima Rijeke. Na riječkom području i okolici pokretne je knjižnice već početkom 20. stoljeća organiziralo Akademsko društvo "Jurislav Janušić" na Sušaku. Već 1935. godine, društvo "Narodno prosvjećivanje" donosilo je knjige u selo Jardasi. Tako je bilo pokriveno područje Gradskog poglavarstva Sušak, a knjige su (oko 100 svezaka u škrinjama) obično ostavljane mjesnom učitelju na čuvanje. Takav oblik opskrbe stanovništvaknjigama nastavio se i nakon Drugoga svjetskog rata. U prvih šest mjeseci rada u bibliobus se upisalo oko 600 članova. (Izvor: Ljiljana Črnjar, Stručni rad, Gradska knjižnica Rijeka: ČETRDESET GODINA RADA BIBLIOBUSNE SLUŽBE GRADSKE KNJIŽNICE RIJEKA, Također: wikipedia>Bibliobus, Također: PROLEKSIS ENCIKLOPEDIJA ONLINE, Bibliobus, Ažurirano: 5. Veljače 2014.) Iako se ovaj datum smatra početkom bibliobuske djelatnosti u Hrvata, treba znati da je već 1964. godine započelo s radom kombi vozilo Gradske knjižnice u Karlovcu prilagođeno za prijevoz knjiga. (Izvor: I. Pavić; N. Solomun: Pokretne knjižnice, Gradska knjižnica "Ivan Goran Kovačić", Karlovac : 1838.-2008. : prilozi za povjesnicu, urednica Frida Bišćan. Karlovac : Gradska knjižnica "Ivan Goran Kovačić", 2008. Str. 162.)
1969. 27. Srpnja Papa Pavao VI. bulom "Coetu instante" određuje uspostavu Riječko-senjske nadbiskupije i metropolije sa sjedištem u Rijeci. Nova Riječko-senjska nadbiskupija nastala je spajanjem hrvatskoga dijela Riječke biskupije sa Senjsko-modruškom tako da je Senjska jednakopravno spojena s Riječkom, a Modruška je prestala postojati. Provedba bule, odnosno službeni početak života nove nadbiskupije ostvaren je u Svibnju 1970. godine. Ustoličenje Viktora Burića za novoga nadbiskupa metropolita zbilo se 09. Svibnja 1970. u prvostolnoj crkvi sv. Vida, a službena provedba bule osnutka Trolebus u Rijeci krajem 60-tihnadbiskupije i metropolije sutradan, 10. Svibnja 1970. na Trsatu. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE)
1969. 16. Kolovoza Autotrolej, nakon osamnaest godina kruženja riječkim ulicama, zbog skupoće cijene prijevoza, povlači trolejbuse (slika ljevo) iz prometa da bi ustupili mjesto autobusima, koji su u doba jeftine nafte bili isplativiji. Statistike govore da su trolejbusi u svome prometovanju riječkim ulicama prešli 22,5 milijuna kilometara prevezavši više od 260 milijuna  putnika. Isti dan u paradi kroz Rijeku predstavljeno je 12 novih autobusa velikog kapaciteta, tipa Mercedes 0317-Kkoji se odmah uključuju u promet. Autobusi s motorima od 210 konjskih snaga i uz najveće su riječke uzbrdice prevozili 113 putnika. Time je započeta i tipizacija voznoga parka. Do kraja godine Autotrolej je kupio još 38 takvih autobusa svećom pogonskom snagom koji su bili prilagođene prometu u Rijeci i prigradu. Garažni brojevi novihbuseva subili od 233 do 272, a 273 je navodno bio poklon za veliku nabavku i zato je bio skraćeni Kmodel. Registarske oznake su bile od RI-250-68 pa redom do Ri-251-08  (točno 41 komad). (Izvor: Autotroleju, O Autotroleju, POVIJEST, Također: wikipedija > Tramvajski promet u Rijeci, Također:
groups.google.com/forum, Topic: KRONOLOGIJA POVJESNOG RAZVITKA JAVNOG PRIJEVOZA U RIJECI)

1969. 20. Kolovoza Odlukom pape Pavla VI., dotadašnja Senjsko-modruška biskupija sjedinjena je s hrvatskim dijelom Riječke biskupije i podignuta na čast nadbiskupije. K tome, uspostavljena je nova Riječko-senjska metropolija koju od tada čine Riječko-senjska nadbiskupija, Krčka i Porečko-pulska Start VN Jugoslavije na Prelukubiskupija. Crkva sv. Vida postaje metropolitanska ili prvostolna crkva. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Kolovoz - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 2, Milan Šimunović, Priprema i proslava uspostave metropolije, 403-430)
1969. 14. Rujna, održana je prva od 9 motorističkih utrka za Veliku Nagradu Jugoslavije. Utrka"Velika nagrada Jadrana" koja se do tada održavala na Preluku, po prvi se puta bodovala za Svjetsko prvenstvo (Slika desno). (Izvor: Formula1 dictionary, Preluka)
1969. izlazi prvi broj “Glasa Istre”, dnevnog lista štampanog u štampariji Novog Lista.
1969. Prateći štrajk lučkih radnika, Novi list je kao prvi u tadašnjoj socijalističkoj, samoupravnoj Jugoslaviji - taj događaj tretirao kao središnji događaj dana umjesto da vijest o štrajku "ugura" na neprimjetno mjesto u pet-šest redaka i kamuflira ga općim frazama. Novi list je ponovo tek u dvobroju od 13./14. Ožujka 1971., dvije godine poslije prvoga štrajka, pod naslovom "Crni petak riječke luke" opširno pisao o drugom općem štrajku lučkih radnika. (Izvor: Strčić-Bajzek-Kovačević-Šantić-Herljević: Novi list 1900.-2000., Adamić, Rijeka, 1999, str. 123 - 128.)
1970. 01. Sječnja, tek kad su građani Rijeke, onako istinski, počeli uživati u bogatu kazališnom repertoaru, gradske vlasti donose odluku o zatvaranju zgrade kazališta Ivan Zajc radi njezine dotrajalosti i temeljite obnove. Godine nebrige i polovičnih rješenja ostavile su traga na nekad velebnu kazališnu zdanju. Uzrok je bio u mekanom, nasutom terenu, a na to su upozoravali još 1883. i ugledni bečki arhitekti i projektanti kazališta Fellner i Helmer. Oni su bili otvoreno protiv lokacije na kojoj je grad planirao podići zgradu, tvrdeći, 1883., da je nasuti teren pod jakim plimnim strujama, vrlo loše mjesto za podizanje grandioznog objekta. Zbog neplanirano duge obnove praćene mnogobrojnim problemima, Riječani su gotovo dvanaest godina čekali otvorenje svog kazališta. Kazališna je djelatnost nastavljena u posve neadekvatnim uvjetima u današnjem Hrvatskom kulturnom domu. Otvorenje se obnovljene kazališne zgrade dogodilo 27. Studenog 1981. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Izložba, TEATARi, povijesni prizori, Rijeka, 2013., str:93)
1970. 12. Veljače u Sušačkoj bolnici, na psu izvršena eksperimentalna transplantacija bubrega, prva takve vrste u ovom dijelu Evrope. Operaciju izvršili operateri  prof.dr.sc. Vinko Frančišković (Rijeka, 3. Rujna 1919. – Rijeka, 7. Svibnja 1984.), dr. Miomir Zelić, dr. Petar Orlić, anesteziolog dr. Alenka Tito na otvorenju aerodroma RijekaSuzanić, i dr. Strižić.
1970. 03. Svibnja Josip Broz Tito svečano otvorio novi aerodrom "Rijeka" (Zračna luka Rijeka (ZLR)) na otoku Krku (slika ljevo). Nalazi se na otoku Krku, oko 1 km istočno od Omišlja. Od centra Rijeke, za čije je potrebe izgrađena, udaljena je oko 17 km zračnom linijom, odnosno oko 25 km cestom. Registrirana je za prihvat i otpremu zrakoplova, putnika i robe u komercijalnom zračnom prijevozu i školovanje letačkog osoblja. Asfaltna uzletno-sletna staza (USS) je dužine 2.500 m, širine 45 m i predviđena je za slijetanje i uzlijetanje konvencionalnih aviona. Prema klasifikaciji Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo (ICAO- International Civil Aviation Organization), USS ZLR ima kodnu oznaku 4E, donedavno najvišu moguću. USS zatvara sa sjeverom kut od 143° odnosno 323°. Pravac pružanja USS je dakle sjever, sjeverozapad-jug, jugoistok. (Izvor: CROINFO.NET, Vremeplov: Tito 03.05.1970. otvorio aerodrom na Krku (fotoreportaža)
1970. Svibnja Rijeka je postala prvi grad na prostorima bivše Jugoslavije koji je „učinio odlučan korak u ostvarivanju besplatnog školovanja“. Putem svoje za "Zajednice za financiranje osnovnog obrazovanja", Rijeka je iznašla sredstva za besplatne udžbenike svim osnovcima na području svoje tadašnje općine, postajući time prvi grad u državi koji je službeno proklamirano načelo obveznoga besplatnog školovanja ostvario u praksi, i to u cijelosti. Dogodilo se to u Svibnju 1970., a odnosilo se na sljedeću školsku godinu, 1970./71. To se odnosilo na đake koji su pohađali riječke osnovne škole, a također na đake iz riječke općine koji su se školovali u Cresu i Malom Lošinju. Za tu je namjenu izdvojeno 1,5 milijuna nekadašnjih dinara. Suradnikom u poslu bilo je riječko poduzeće Istrapapir. Školska je godina 1970./71. počela 2. Rujna, sa 18.600 riječkih učenika. Za njih su pripremljene 172 tisuće besplatnih udžbenika, ukoričenih u zaštitne plastične omote. Podjela knjiga je potrajala nekoliko dana. Neke škole podijelile su udžbenike već prvi dan (škole Vladimir Gortan, Drenova, Kozala, Nikola Tesla, Rudolf Tomšić, Vojak, Dolac (odjeljenja na hrvatskom jeziku)). U školama Ivan Ćiković Beli i Bobijevo svi su razredi odmah dobili knjige, osim prvog. U školi Dolac, poštujući ustavnu odredbu o nacionalnoj ravnopravnosti, za talijanske učenike pripremljeni su udžbenici na njihovu jeziku i dobili su ih sa danom zakašnjenja. Jedan dan su se također morali strpjeti đaci škola Matteotti, Belveder, Mario Genari i još nekih. Zbog manjka nekoliko naslova, dan-dva su na podjelu čekali učenici u školama Centar, Trsat i Orehovica. Četiri dana trebalo je đacima škole Gelsi da dobiju ono što im je pripadalo. S obzirom da zgrade nekih škola nisu bile osposobljene za nastavu na vrijeme, u njima su udžbenici podijeljeni nešto kasnije (Gornja Vežica, Pećine, Podmurvice). Mogu reći da sam i ja bio jedan od sretnika (više su bili sretni moji roditelji, da budem iskren) u OŠ Vladimir Gortan na Vojaku. (Izvor: mojarijeka.hr > VREMEPLOV U ŠKOLSKU GODINU 1970./71., Velid Đekić: Rijeka prva u Jugoslaviji dala osnovcima besplatne udžbenike, Objavljeno: 19.09.2012.)
1970. U brodogradnji radi 6.449 žitelja našeg kraja. (Izvor: 100 činjenica o Rijeci (uz srebrni jubilej), Rijeka travanj 1970., str. 50.)

Prijedlozi prof. K. Tonkovića za krčki most
Prijedlozi prof. K. Tonkovića za krčki most:
a-presjek prijelaza od Jadranova prema Krku,
b-presjek dvonamjenskog mosta kopno - otok sv. Marko - otok Krk

1970. godine raspisan je natječaj i prikupljeno je 18 projekata novog mosta kopno - otok Krk (slika desno). Projekti su bili u mnogim inačicama, od potpuno metalnog do potpuno betonskog. Iz današnje perspektive nije baš sigurno da je izabrana, armirano-betonska inačica baš najsretnije rješenje zbog korozije metalne armature u betonu.
1970. 15. Lipnja u bivšem noćnom baru "Neboder" otvoren je novi disko klub "Stereo 70". Klub su vodili Darijo Ottaviani (član  grupe Uragani) i Toni Habčić (Sinovi mora). Razloge za optimizam nudila je Opatija, u kojoj je od 1967. radio klub Plavi, a njemu se ubrzo pridružili Arcade i Klub 72. Nastupali su DJ-i za gramofonima umjesto žive muzike. Poznatiji DJ-i su Remigio Gabre (član grupa Henric III i Bohemi), Duško Novaković i Miodrag Đuza Stojiljković (kasnije legendarni glazbeni urednik Radio Rijeke). (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Velid Đekić: STEREO)
1970. u kinu "Partizan" današnjem "Teatru Fenice" prikazan film "Bitka na Neretvi"najgledaniji film u Rijeci svih vremena, koji su te godine gledala 79.004 gledatelja. Srebrena bi medalja pripala "Policijskoj akademiji" Hugha Wilsona iz 1985. sa 60.333 gledatelja, a bronca "Sutjesci" Stipe Delića iz 1973. sa 50.514 gledatelja. Brešanov "Kako Korzoje počeo rat na mom otoku", iz 1996, nije dospio ni do polovice tih rekorda. Taj rekord ni do danas nije oboren.
1970. osnovano je poduzeće "Učka" sa sjedištem u Pazinu. Primarni zadatak te firme je bio izgradnja tunela Učka.
1970. VIS (Vokalno Instrumentalni Sastav) "Uragani" službeno obznanjuje definitivan prekid glazbenog djelovanja.
1970. gradska vlast donijela odluku da se sa Korza potpuno protjeraju automobili. Riječani su time dobili pješačku oazu bez koje će uskoro biti nemoguće zamisliti lice njihova grada. Korzo se u godinama koje su prethodile tom događaju ponajviše koristilo kao idealan prostor za parkiranje u samom srcu grada. Dubrovački Stradun i riječki Korzo u tom su trenutku funkcionirali kao jedina pješačka carstva u hrvatskim gradovima. Na slici desno period sa automobilima.
1970. u Sobolima je postavljen spomenik podhumskim žrtavama. Obelisk je djelo kipara Šime Vulasa, a memorijalno područje uređeno je prema zamislima Duška Rakića i arhitekta Igora Emilija. (Izvor: FLUMINENSIA, G. Moravček: PODHUM)
1970. 13. Prosinca Radi pomanjkanja kapaciteta Centra za dijalizu Klinike za kirurgiju na Sušaku, planiran je i oformljen novi Centar s 9 kreveta za dijalizu sa svom pratećom tehnološkom opremom i osobljem uz rad u smjenama. Liječnici, koji su djelovali u Centru bili su većinom kirurzi i urolozi, a nekoliko godina kasnije se ukazala potreba za stalnim liječničkim kadrom Centra. U nekoliko mjeseci po otvaranju centra cijeli je njegov novoprimljen kapacitet bio zauzet bolesnicima. (Izvor: RAZVOJ DIJALIZE U KBC RIJEKA, Također: Acta Medica Croatica, 65 (2011) 323-329, Željko Fučkar, Povijest transplantacije bubrega na Sušaku)
1970. Započeta izgradnja dionice autoceste Orehovica - Kikovica u dužini od 11 kilometara, prve autoceste u Jugoslaviji. To je bio i prvi segment planirane autoceste Rijeka - Zagreb. Dionica je završena sljedeće godine, 1971., a nakon toga je više desetljeća ostao i jedini dio. Na dionici je izgrađeno 5 vijadukata i 2 podvožnjaka. Podvožnjaci povezuju dvije strane autoceste, a to su Kikovica i Kamenjak. Ovo je jedna od najzahtjevnijih Tvornica papiradionica u Republici Hrvatskoj na kojoj je 20 posto njezine dužine u objektima.
1970. Riječka tvornica papira slavi 150 godina. Nikada neće slaviti 200 godina (simbol Riječke Tvornice Papira na slici ljevo)
1971 – 1975.
u Brodogradilištu “3. maj” izgrađeno 32 broda ukupne nosivosti 1.200,000 bruto registarskih tona i to sve za izvoz.
1971.
Završena izgradnja robne kuće "Korzo".
1971.
izgrađen je Sportsko-rekreacijski centar Mlaka. Osnovna namjena je za kuglanje, tenis i karate. Uz to SRC Mlaka se povremeno koristi i za rekreaciju. Glavni dio objekta čine kuglana, mala dvorana za karate, tenis igralište i svlačionice. Gledalište ima 150 sjedećih mjesta. Bruto tlocrtna površina građevine iznosi 1.750 m2.
1971. godine izvršena je potpuna rekonstrukcija dvorane kina "Partizan" u stanje u kakvom je i danas. Za vrijeme radova kino je prestalo s radom samo jedan dan zbog montirane skele ispred pozornice i kini-platna. 1991. godine kinu "Partizan" je vraćeno staro ime - "TEATRO FENICE".
Jeka Primorja1971. 15. Sječnja udruživanjem zborova RKUD "Jedinstvo" (koji je zaista bio i preteča "Jeke Primorja"), OKUD "Mladost" i zbora "Ivan Matetić-Ronjgov" nastala je Kulturno umjetnička udruga "Jeka Primorja". Objedinjeni zbor imao je osamdesetak članova, a cijelu akciju spajanja pokrenuo je maestro Dušan Prašelj koji je bio umjetnički rukovoditelj (u određenim razdobljima ) svakog od ovih zborova. "Jeku primorja" je vodio sve do 1990. godine, a potom je vođenje preuzeo Krunoslav Kajdi, pa Davorin Haupfeld, Josip Vuk, Aleksandra Matić (1997-2008), Darko Đekić, a od 2010. Igor Vlajnić. Zbor je u svom programu nastavio tradiciju zborova koje je okupio – izvodio je klasične i suvremene zborske skladbe, istarski melos, negro spiritual, oratorije, povremeno sudjelovao u operama u HNK-a Ivana pl. Zajca. (Izvor: Novi List, Svjetlana Hribar: Vjerni tradiciji: "Jeka primorja" večeras koncertom slavi 45 godina rada, Objavljeno: 23. listopad 2015., Također: Mješoviti pjevački zbor KUU "Jeka Primorja", BIOGRAFIJA)
Vinko Frančišković i ekipa1971. 30. Siječnja, Nakon eksperimentalne faze na pokusnim životinjama, u KB “Dr. Zdravko Kučić” izvedena je prva uspješna transplantacija bubrega od živog davatelja u ovom dijelu Evrope (majka je dala sinu bubreg), pod vodstvom Dr. Vinka Frančiškovića (Rijeka, 3. Studeni 1919. – Rijeka, 7. Svibnja 1984.), uvrstivši time Rijeku u krug malog broja svjetskih medicinskih centara u kojim je moguć takav zahvat. Desetljećima priznati stručni, istraživački i znanstveni rad Odjela za urologiju na Klinici za kirurgiju, na kojem je i učinjena prva transplantacija bubrega u bivšoj Jugoslaviji je dao vrlo značajni doprinos hrvatskoj urologiji. Urolozi sa Sušaka su učinili prve transplantacije bubrega u Zagrebu, Sarajevu i Skopju. Multidisciplinarni izvršio transplantaciju (Slika desno): Prvi red s lijeva sjede: dr. Petar Orlić, dr. Ksenija Vujaklija-Stipanović (transfuzija), prof. dr. sc. Šime Vlahović (Zavod za fiziologiju, Medicinski fakultet Rijeka), prof. dr. sc. Vinko Frančišković, dr. Tomislav Tićac, dr. Jerko Zec. Drugi red s lijeva stoje: dr. Giampaolo Velčić, dr. Miomir Zelić, dr. Damir Dimec, dr. Nikola Gržalja (Zavod za mikrobiologiju), prof. dr. sc. Danijel Rukavina (Zavod za iziologiju, Medicinski fakultet Rijeka), dr. Ante Šepić, dr. Alenka Suzanić (anesteziologija), dr Vjerislav Peterković, dr. Duje Vukas, dr. Branimir Budisavljević, dr. Andrej Gudović. (Izvor: Predavanje, Drugi Hrvatski simpozij o supstitucijskom liječenju renalne insuficijencije i transplantacijskoj medicini: Više autora: 25 godina transplantacije bubrega u KBC-u Rijeka, Također: Grad Rijeka, OBILJEŽENO 35. GODINA OD PRVE TRANSPLANTACIJE BUBREGA Također: Željko Fučkar: Povijest transplantacije bubrega na Sušaku)
1971. 07. Ožujka održan je prvi "ženski rally" sa startom na legendarnom Preluku. Bilo je šezdeset prijavljenih vozačica, a vozilo se na dionici Preluk-Lovran-Jušići-Krnjevo-Preluk, dugoj 41km. (Izvor: Monografija Autoklub Rijeka1946. - 2006., izdavač Adamić, 2007.)
1971. 23. Ožujka položen je kamen temeljac za "Dvoranu mladosti" na Trsatu (Novi List na slici ljevoNovi list: Položen kamen temeljac za Dvoranu Mladosti). “Dvorana mladosti izgrađena je drugim samodoprinosom” nije baš najtočnija formulacija jer će se dobar dio projekta financirati drugim financijskim kanalima, a ne samim samodoprinosom koji je izglasan referendumom 26. Svibnja 1968. godine, odmah nakon "Dana mladosti" i slavlja Titova rođendana. 78 posto izašlih na birališta izjasnilo se za samodoprinos. “U osnovi to je objekt za mlade, ali će imati univerzalniji karakter, jer će osim sportskih aktivnosti u Dvorani moći organizirati i mnoge druge aktivnosti”, govorilo se na polaganju kamena temeljca. Bili su tu prisutni i projektanti, dipl. ing. arh. Slavko Jelinek i dipl. ing. arh. Stjepan Krajač, te predstavnici Građevinskog poduzeća “Jadran Rijeka” koji će kasnije izvesti radove same izgradnje. Jelinek je naglasio i da će se nakon toga graditi i objekti koji će upotpuniti kontekst Dvorane mladosti - trebali su to biti objekti ugostiteljsko-trgovinske namjene koji s dvoranom čine jednu skladnu cjelinu. Predviđena je i garaža za 400 automobila. Dvorana mladosti trebala je biti dovršena u roku od 18 do 20 mjeseci, što znači da se javnosti trebala dati na uporabu krajem 1972. Konačno je otvorena za "Dan armije", 22. Prosinca 1973. godine. (Izvor: gkr, Kristian Benić: Dvorana mladosti: betonska (samodoprinosna) priča kao dom nove knjižnice)
1971. 31. Ožujka je zaočela gradnja balonom pokrivenog bazena na Kantridi. Uglavnom je financirana iz samodoprinosa, ali veliku financijsku pomoć pružio je i Joško Skoblar, bivši igrač i trener NK Rijeke (neki kažu "Najbolji igrač Rijeke svih vremena"), i drugi najbolji stranac u povijesti francuske Lige, a ujedno je proglašen za najboljeg stranog igrača u povijesti "Marseillea". Tri puta je bio najbolji strijelac francuskog prvenstva (1971., 1972. i 1973.), a 1971. je sa 44 gola dobio Zlatnu kopačku za najboljeg strijelca Europe i postavio je povijesni rekord francuske Ligue 1, koji traje i danas. Izabran je za najboljeg stranog igrača francuskog prvenstva 1970. i 1971. godine. U Rijeku je došao 1975. kao Zlatna kopačka iz Marseillea. Bazen će biti otvoren 25. Svibnja 1972.
1971. 03. Svibnja tokom utrke "Trsatske utrke oslobođenja grada Rijeke" koja se je održavala po kiši, pogiba sarajevski motociklist Avdo Alić.
Nesreća aviona na Krku1971. 23. Svibnja Zrakoplov beogradske kompanije "Aviogenex" Tupolev TU-134A, registracije YU-AHZ, na letu 130 iz aerodroma Gatwick u Londonu prema Krku, srušio se, eksplodirao i izgorio nakon slijetanja u zračnu luku Rijeka na otoku Krku (slika ljevo). Poginulo je 78 (72 britanska turista, 3 domaće stjuardese, tročlana obitelj Pupačić), a preživilo 5 ljudi (jedan putnik, 4 člana posade). Razlog nesteće je bilo grubo sletanje i pucanje gume na desnom kotaču aviona tokom lošeg vremena popraćenog jakom burom. To je dovelo do prevrtanja aviona i požara. Među žrtvama je bio i slavni hrvatski poet Josip Pupačić (Slime kraj Omiša, 19. rujna 1928. - Krk, 23. Svibnja 1971.) sa suprugom i kćeri. (Izvor: wikipedia>Aviogenex>Flight 130, Također: aviation-safety.net, Također: Enciklopedija FLUMINENSIA, Goran Moravček: Zrakoplovna nesreća na Krku 1971. Godine, objavljeno 23. Svibnja 2013.)
Koksara Bakar1971. 31. Svibnja Na “povijesnoj” sjednici riječke Općinske skupštine nametnuta je žiteljima Bakra i okolice odluka o gradnji bakarske Koksare (slika desno). Neda Andrić je “upoznala odbornike i sa stavom Bakrana prema lokaciji” te iako se “mještani nisu suglasili da se na Goraninu u Bakru gradi koksara” odluka je nametnuta političkom silom. Neda Andrić, tadašnja gradonačelnica Rijeke, kojoj je Bakar teritorijalno pripadao, te Marijan Kalanj, sekretar riječkog Općinskog komiteta Saveza komunista, istakli su kako je Bakar “najidealnije mjesto za novu veliku jugoslavensku koksaru”. Koksara je prestala s radom 26. Rujna 1994., nakon 16 godina rada, i u to je vrijeme prerađeno 16 milijuna tona ugljena, 440 tisuća tona Most na Rječini otvoren 1972koksnog katrana i 5 milijuna prostornih metara koksnog plina. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Bakarska Koksara – političko čudovište, 31. Svibnja 2013., Također: GRAĐEVINAR 57 (2005), Branko Nadilo, Marija Sočić: RUŠENJE ARMIRANOBETONSKOG DIMNJAKA KOKSARE U BAKRU)
1972. 13. Svibnja uz veliku svečanost pušten je u promet i treći most preko Rječine (slika ljevo). Novi most povezuje raskršće na dnu ulice Račkoga, Ružićevu i Titov trg sa Školjićem. Nakon presijecanja vrpce, Štafeta mladosti u rukama omladinaca prešla je prva preko objekta kojim će se znatno olakšati kretanje motornih vozila kroz grad. (Izvor: Lokalpatrioti, Forum, autor: Ozren)
1972. 16. Lipnja udruženje italijana Rijeke "Circolo italiani di cultura Fratelli Duiz" mijenja ime u "Comunita degli Italiani di Fiume". Nalazi se na adresi Uljarska 1. "Circolo italiani di cultura Fratelli Duiz" bilo je prvo udruženje Italijana (Circolo italiani) uopće, a osnovano je 11. Studenog 1946. na skupu u Bijeloj dvorani (sala Bianca) u prizemlju Teatra Fenice kada je kostituiran komitet CI (Circolo Italiani). Za predsjednika je izabran profesor Arminio Schascherl. (Izvor: Unione Italiana, CI Fiume, Također: Više autora: Talijanska nacionalna zajednica, Također: wikipedija > Unione italiana)
1971. 18. Lipnja oko 01 sat i 20 minuta ujutro izbio je požar na "Jugolinijinom" brodu m/b August Cesarec, na poziciji Punta Črna, nedaleko od mjesta Koromačno na istočnom dijelu poluotoka Istre. Na brodu se nalazilo 37 članova posade i četiri putnika od kojih su tri bile žene, a zapovijedao je kapetan duge plovidbe  Ivica Jakovčić. Poginulo je 10 članova posade i dvije putnice među kojima i supruga upravitelja stroja Serđe Zagorca koja se nalazila u kabini. Uzrok nesreće-greška u elektromotoru. (Izvor: JPS, Lista spašavanja, Također: PALUBA Forum, Topic: Požar na brodu "August Cesarec" 1971. godine (Petar Milatovic, Politikin Zabavnik, 2005.))
1971. 18. Lipnja porinuće najvećeg do tada izgrađenog broda u brodogradilištu 3. Maj  "Ragna Gorthon"odgađano se je više puta radi olujnog juga. Te subote, na dan predviđenog porinuća, kuma broda nije iz prvog pokušaja uspjela razbiti bocu šampanjca o trup. Kod ponovnog pokušaja sječivo sjekirice promašilo je uže. Kuma se rasplakala te je netko od uzvanika priskočio i uže je ipak presječeno, a šampanjac jerazbijen. Očekujući da će brod kliznuti po navozu, oglasila se je brodska sirena, uzvanici su zapljeskali, ali brod se nije pomaknuo. Prilikom podvodnih radova M/S Ragna Gorthonna popravku podvodnog dijela saonika koje je jako jugo prethodnih dana oštetilo, došlo je do urušavanja jednog dijela konstrukcije i prignječen je i ranjen jedan profesionalni ronilac. Nakon što su najzad savladane sve teškoće, odlučeno je da se porinuće obavi u utorak 22. Lipnja 1971. Riječki brodograditelji sada su bez ikakvih poteškoća spustili u more brod građen za švedskog brodovlasnika "Rederiaktiebolaget Gylfe". Točno tri mjeseca kasnije, 17. Rujna 1971.u 7.35, dan prije probne vožnje,, u opremnoj je luci, u završnoj fazi opreme, na brodu došlo do velikog požara, najveće tragedije u 3. Požar, Ragna Gorton, 1971Maju. Poginulo je 15 radnika brodogradilišta, a devet ih je teško ozljeđeno. Taj dan na brodu se nalazilo tristo radnika, a u samoj strojarnici sto trideset radnika brodogradilišta i sedam kooperantskih firmi. Do požara je došlo zbog nepažnje i nedovoljnog opreza radnika. Cjevari su zbog popravka skinuli jednu cijev iz sustava cjevovoda za dovod goriva, što stručnjaci koji su ispitivali protok goriva nisu znali. Otvaranjem ventila, došlo do istjecanja goriva u strojarnicu u kojoj je u tijeku bilo zavarivanje. Raspršena nafta se u dodiru s užarenom površinom zapalila. U to vrijeme u strojarnici je bilo oko 150 radnika. Nije bilo eksplozije, ali se je požar ubrzo razbuktao i proširio na teretni prostor u štivi broj 8 (slika ljevo). Mnoge radnike je spasio tehnološki otvor veličine 80 X80 centimetara koji je taj dan trebao biti zatvoren i zavaren. Poginuli radnici bili su radnici 3. Maja i kooperanti iz riječke tvornice "Vulkan". Brod "Ragna Gorthon" (slika desno) bio je bulk carrier od 69.889 DWT, dugačak 243 metara, širok 32 i visok 18 metara. Gaz mu je bio 12,87 metara. Pokretao ga je motor novog tipa 3. maj - Sulzer, od 17.400 KS. To je bio najveći brodski motor koji je do tada izgrađen u riječkom brodogradilištu. Brod je 1981. promjenio vlasnika i ime u "Maris Huntsman", a završio svoj put 1998. kada je izrezan u Kini. (Izvor: Vatrogasni vjesnik, 4 / 2014., Zagreb, 29. Travnja 2015., Vanda Radetić-Tomić: Tragedija koja se nije trebala dogoditi., Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 76, Slavko Suzić: RAGNA GORTHON, Također: croinfo.net>forum, Također: Petar Trinajstić: Stoljeće 3.maja - Povijest industrije i brodogradnje u Rijeci)
1972. Prva transplantacija bubrega s umrle osobe u Hrvatskoj. Transplantaciju je ponovo izvršio Dr. Vinko Frančišković. (Izvor: Hrvatska donorska mreža, Događaji u povijesti transplantacije, Također: Predavanje, Drugi Hrvatski simpozij o supstitucijskom liječenju renalne insuficijencije i transplantacijskoj medicini: Više autora: 25 godina transplantacije bubrega u KBC-u Rijeka)
1972. 19. Veljače Točno u 22:56, trgovački motorni brod "Branco" bruto tonaže 2.178 brt, tijekom jednog manevra naletio je na pokretni most na ulazu u Mrtvi kanal i trajno ga oštetio. Incidentu je uzrok bio pogrešan manevar trgovačkog broda. Prema izjavi koju je zapovjednik broda Rade Kos dao riječkim novinarima nakon udara, brod je udario u most zbog greške u sistemu poluge prijenosa kontrole motora. Propeler broda, u stvari, tijekom manevra nije odgovorio na naredbu "polako naprijed", nego je umjesto toga dobio komandu "svom snagom natrag." Ovaj sudar je rezultirao gubitkom pokretljivosti mosta, koji se do tog dana otvarao, okrećući se u smjeru suprotno od kazaljke na satu, da bi u Mrtvi kanal propustio veće brodove. Danas je ovaj pokretni most jedini takav sačuvani most ovakve vrste u Rijeci. Šteta je procijenjena na 350 milijuna ondašnjih jugoslavenskih dinara. (Izvor: croinfo.net, Pokretno-nepokretni most na ulazu u Mrtvi kanal u Rijeci)
1972. 29. Veljače Pjesma "Horvatska domovina" koju je u Rijeci spjevao Antun Mihanović, službeno je postala hrvatska himna. Poznatija je kao "Lijepa naša domovino". Objavljena je 14. Ožujka 1835. u 10 broju književnog lista "Danica". Mihanović je u Rijeci radio kao guberijalni tajnik u dva navrata (1823.1828./ 1834. -1836.), a pjesma je nastala u staroj guvernerovoj palači koja se je nalazila na današnjem Jadranskom trgu, u kojoj je Mihanović radio i živio. 1990. "Lijepa Naša Domovino" je potvrđena i kao svečana pjesma Republike Hrvatske. Pjesma je originalno imala 14 kitica ali danas su samo prva, druga, trinaesta i četrnaesta kitica dio nacionalne himne. (Izvor: fluminensia.org , Goran Moravček: Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu, Također: LEKTIRE.HR, Horvatska domovina, Lijepa naša, Također: Fiuman.hr, Prije 180 godina u Rijeci napisana hrvatska himna, 15.03.2015.)
1972. 18. Travnja U velikom požaru koji je zahvatio skladišta "Exportdrva" na delti izgorjelo je 4000 četvornih metara skladišnog prostora u kojem je bio smješten uglavnom pamuk. Šest je ozlijeđenih, dok ljudskih žrtava nije bilo. Bura je uvelike pomogla 1300 gasitelja, od toga oko 600 vojnika, 160 vatrogasaca i više od 500 radnika "Exportdrva", "Luke" i građana. U gašenju su korištena i 4 remorkera. Požar na Delti savladan je nakon 8 sati borbe. Sličan požar u skladištima "Exportdrva" dogodio se i u Listopadu 1973. godine.
Utrka oslpobođenja Rijeka - Trsat1972. 23. Travnja održana je posljednja 11. po redu motociklistička utrka, "Trsatska utrka oslobođenja grada Rijeke" (slika ljevo). Na subotnjem treningu dogodila se teška nesreća, kojom je prigodom zbog nesmotrenog pretrčavanja staze jednog djeteta, među gledatelje uletio slovenski motociklistički as Edvard Berden, koji je i sam nakon toga postao doživotni invalid. Nastradalo je i 12 gledatelja. Utrka će se pamtiti i po dvostrukoj pobjedi Marijana Kosića u klasama 175 ccm i 250 ccm pred gotovo 30 tisuća gledatelja, te Kosićevim apsolutnim rekordom staze u vremenu 1:23,2 minuta voženim prosječnom brzinom 129,496 km/sat. Iste godine Kosić osvaja dvostruki naslov prvaka države.
1972. 25. Svibnja otvoren je Ljetni bazen na Kantridi. Dom Primorja na Kantridi bio je završen nakon samo godinu dana gradnje, novcem prikupljenim samodoprinosom građana Rijeke i financijskom pomoći Josipa Skoblara, bivšeg igrača NK Rijeke. Problem treniranja zimi riješen je postavljanjem balona, koji je Parafinka, riječka tvornica papiraprvi put postavljen 9. Listopada 1980. godine. Zbog dotrajalosti plivališta na Školjiću sredinom osamdesetih godina kompletna aktivnost preseljena je na Kantridu, a usprkos nekoliko “havarija” uzrokovanih jakim udarima juga, balon je ostao trajno rješenje do današnjih dana. I nakon inauguracije novog plivališta, balon će se postavljati na otvoreni bazen nakon završetka ljetne sezone, pa će Rijeka prvi put u povijesti imati dva olimpijska bazena. U svako godišnje doba. (Izvor: wikipedia>Bazeni Kantrida, Rijeka, Također: rijekasport.hr>bazeni kantrida, Također: klub-sušačana>SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Boris Perović: STOLJEĆE PONOSA)
1972. u sklopu Tvornice Papira Rijeka proradila prva i jedina Jugoslavenska tvornica parafinskih šibica Comunita degli Italiani di Fiume"Parafinka", kapaciteta 55.000.000 kutija godišnje. (kutija parafinskih šibica na slici desno)
1972. 16. Lipnja "Circolo italiano di cultura Fratelli Duiz" mijenja ime u "Comunita degli Italiani" (UI) (logo na slici ljevo). "Circoli italiani di cultura" (CIC) je zvanično osnovana 03. Kolovoza 1946. i tada je izabrano rukovodstvo kojemu je predsjedavao prof. Arminio Schascherl. 11. Studenog 1946. sjedište CIC-a je premješteno u reprezentativne prostore u Palazzo Modello. (Izvor: Unione Italiana, CI Fiume)
1972. 25. Srpnja Ulica Rade Končara (današnja Adamićeva) i Obala Jugoslovenske mornarice (današnja Riva), dvije najfrekventnije prometnice u gradu postaju jednosmjerne. (Izvor: Forum Croinfo.net, Srpanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1972. Prvi "YU pop festival” održao se na riječkom rukometnom igralištu "Tenis" na Pećinama. Na njemu su sudjelovali brojni riječki i jugoslavenski izvođači, kao i gosti iz Engleske, primjerice tada prilično popularni Spreadeagle.
1972. 10. Rujna svečano otvorena prva dionica A6 autoputa Rijeka - Zagreb od Orehovice do Kikovice koju je projektirao IPZ. Gradnja je završena 1971, čime je ova dionica postala prva autocesta u Jugoslaviji, a i u Hrvatskoj. Otvorenju su prisustvovali Predsjednik Sabora Socijalističke Republike Hrvatske Jakov Blažević i riječka gradonačelnica Neda Andrić. Ta dionica buduće autoceste bila je 10,5 km dužine, 28 m širine. Objekti: - 2 vijadukta: "Svilno" i "Čavli", 5 nadvožnjaka: "Bok", "Cernik", "Dolac", "Vršić" i "Brest", 2 podvožnjaka "Soboli" i "Konj". Investitor je bio "Konzorcij za izgradnju autoputa Trst-Rijeka, Zagreb-Varaždin, Rijeka" (kako to ime ljepo zvuči! Samo nam još potez do Trsta i Varaždina fali i dan danas). Nakon gradnje prvih dionica, odmah je došlo do većeg zastoja i tek je 1982. puštena u promet dionica između Kikovice i Oštrovice (7,3 km) koja je građena kao poluautocesta, ali s dijelom zemljanih radova te upornjaka za budući desni (južni) trak. Za dovršenje gradnje cijele dionice autoputa čekalo se još 36 godina. (Izvor: GRAĐEVINAR 58 (2006), Branko Nadilo: GRADNJA DO PUNOG PROFILA NA AUTOCESTI RIJEKA – ZAGREB V, Također: HENG, AUTOCESTE, Također: Wikipedia, Autoceste u Hrvatskoj, Također: Hrvatska enciklopedija, Autocesta)
1972. 10. Rujna svečano puštena u promet 37 kilometara dugačka Petrolejska cesta od Urinja do Rupe. Svečanost otvorenja održana je na Grobniku. Isti dan svečano je u promet puštena i dionica (polu) auto ceste A6 Orehovica-Kikovica. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Goran Moravček: CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Alen Čemeljić: NOVI VJETROVI)
1972. već krajem te godine, zbog dotrajalosti starog (i prvog) bibliobusa kojeg je 09. Lipnja 1969. kupila Gradska knjižnica Rijeka, javlja se potreba za nabavkom novoga. Budući da se do tada na području bivše Jugoslavije nisu proizvodili bibliobusi, rješenje se potražilo u tvornici TAM – Maribor u suradnji s čijim je stručnjacima napravljeno prvo vozilo takve vrste. Bibliobus je bio dužine 8 m, zapremine 4.000 svezaka građe, vrijednosti 16.000.000 tadašnjih dinara. U to vrijeme kao knjižničar, a uskoro, nakon odlaska starog vozača u mirovinu i kao vozač, u bibliobusu započinje raditi Milan Bogić koji na tim poslovima ostaje sljedećih punih 38 godina. (Izvor: Ljiljana Črnjar, Stručni rad, Gradska knjižnica Rijeka: ČETRDESET GODINA RADA BIBLIOBUSNE SLUŽBE GRADSKE KNJIŽNICE RIJEKA, str: 6)
Mjesto gradnje Robne Kuće Korzo1973. 21. Travnja otvorena Robna kuća Korzo, prvi od modernih trgovačkih centara otvorenih 70-ih godina, sagrađena po projektu sjajne arhitektice Ade Felice Rošić u suradnji sa Zlatkom Šnelerom. Smještena je u samom centru Rijeke, u pješačkoj zoni na glavnoj gradskoj ulici s kojom dijeli svoje ime. Na slici desno je mjesto gradnje nove robne kuće, pogled sa strane starog grada. Ada Felice Rošić, poznata i priznata riječka arhitektica u vrijeme Drugog svjetskog rata nije se zvala Ada. Zvala se Ilma. Bilo je to njezino kodno SKOJ-evsko ime, jer gospođa Ada je uz Danicu Majstorović, Nadu Bohorić, sestre Slavicu i Jelku Možina te Željka Marča, studenta i sekretara, bila članica prve SKOJ-evske jedinice.
1973. 17. Svibnja Osnovano je Sveučilište u Rijeci. Osnutkom Sveučilišta višestoljetna tradicija visokoga školstva nastavlja svoj kontinuitet i Sveučilište se sa svojim članicama razvija na znanstvenom i nastavnom planu. Sveučilište u svojem sastavu danas ima devet fakulteta, jedan sveučilišni odjel, tri visoke učiteljske škole, dvije sveučilišne knjižnice i Studentski Požar u INI 1973. 12. Sječnjacentar: Ekonomski fakultet - Pula, Rijeka, Fakultet ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković" - Pula, Filozofski fakultet - Rijeka, Građevinski fakultet, Hotelijerski fakultet - Opatija, Medicinski fakultet, Pedagoški fakultet - Rijeka, Pedagoški fakultet - Pula, Viša pomorska škola - Rijeka, Pravni fakultet i Tehnički fakultet. (Izvor: GODIŠNJAK TEHNIČKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U RIJECI 2009/2010, str:21)
1973. 12. Sječnja došlo je do eksplozije rezervoara i velikog požara u INA Rafineriji nafte na Urinju (slika ljevo). Pravodobnom intervencijom vatrogasaca spriječeno je da se požar proširi i pretvori u katastrofu neslućenih razmjera. U eksploziji je poginuo jedan radnik rafinerije.
1973. 23. Sječnja na Trsatu umire riječki akademski kipar Vinko Matković, autor je monumentalnog Spomenika oslobođenja na Delti (1955.g.), na čijem postamentu su reljefi kipara Raoula Goldonija (Split,1919. – Zagreb,1983.). Cijeli svoj životni i radni vijek proveo je u rodnom gradu, nastavljajući obiteljsku tradiciju. Rođen je na Sušaku  31. Ožujka 1911.
1973.
Brodogradilište Viktor Lenac započinje s tzv. offshore poslovima, odnosno s izgradnjom objekata iz područja morske tehnologije. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 135.)Tito u Rijeci 1973
1973.
Tito posjećuje Rijeku (slika desno, Tito na nekadašnjoj Obali Jugoslavenske Ratne Mornarice)
1973.
Na osnovu ustavnih amandmana iz 1973. godine konstituira se Organizacija udruženog rada "VOPLIN" s osnovnim organizacijama: Vodovod, Plin, Kanalizacija, Autopark te Radna zajednica Zajedničke službe.
1973.
godine spajaju se Srednjoškolski muški dom (SMO) u ulici Drage Gervaisa, Srednjoškolski dom Rijeka "Pećine" u ulici Šet. XIII. divizije i Građevinski školskog centar i nastaje Centar usmjerenog obrazovanja za obrazovanje u građevinarstvu.
1973. 17. Svibnja osniva se današnje riječko sveučilište pod nazivom "Vladimir Bakarić". Osnutkom Sveučilišta u Rijeci 1nastavlja se višestoljetna tradicija visokoga školstva i Sveučilište se sa svojim članicama razvija na znanstvenome i nastavnome planu. Pod nazivom "Vladimir Bakarić" djelovalo je od 1983. do početka devedesetih godina, kada mijenja naziv u Sveučilište u Rijeci. (Izvor: GRAĐEVINAR 62 (2010), Nevenka Ožanić, Mirna Hero: Sveučilišni kampus u Rijeci na Trsatu)
1973. 26. Lipnja Mons. Josip Pavlišić, nadbiskup koadjutor, preuzima upravu nad riječkom nadbiskupijom kao administrator a službu nadbiskupa metropolita je obnašao od 18.04.1974. do umirovljenja 05.01.1990.
1973. 10. Listopada nešto poslije pola noći izbio je na Delti veliki požar koji je zahvatio skladišta "Exportdrva" s pletenim košarama i bukovom građom. Plameni jezici bili su visoki i do 70 metara. Uništeno je područje od 6000 metara2 i prouzročio je goleme štete. Uspješno je lokaliziran nakon 3 sata borbe sa vatrom. (Izvor: )
1973. 29. Studenog položen je kamen temeljac za novu termoelektranu na Urinju.
1973. Prosinac sukladno ustavnim promjenama i praktičnoj provedbi modela socijalističkog samoupravljanja, sve riječke predškolske ustanove potpisuju samoupravni sporazum o udruživanju u jednu radnu organizaciju pod nazivom "Zajednica udruženog rada za predškolski odgoj, obrazovanje i društvenu brigu o djeci predškolskog uzrasta". Veći su vrtići ustrojeni kao OOUR-i (osnovne organizacije udruženog rada), dok su im manji pridruženi kao područne ustanove. Od tog se trenutka naglo širi mreža vrtića, te ih je do 1996. otvoreno još 14, sukladno suvremenim prostornim potrebama i demografskim kretanjima. Mijenjaju se i programski sadržaji, s naglaskom na društvenoj uklopljenosti pedagoškog rada. 
Dvorana Mladosti, otvorenje1973. 22. Prosinca na "Dan Armije" na upotrebu mladosti Rijek predana je novoizgrađena "Dvorana Mladosti" na Trsatu Novi list slika ljevo). Kapacitetgledališta je 2.960 sjedećih i 1.000 stajaćih mjesta. Već je tada istaknuto da se dvorana otvara iako nije potpuno dovršena termoventilacija, okoliš i sl. Otvaranje dvorane počelo je otkrivanjem biste Viktoru Bubnju ,smještene u parku ispred osnovne škole na Trsatu, a nakon izgradnje platoa preseljene ispred same Dvorane. Ključ "Dvorane mladosti" s natpisom “radni ljudi Rijeke svojoj omladini” predan jetrojici riječkih Dvorana Mladosti, projektmladih sportaša: Aniti Srića, Josipu Jurčiću i Miljenku Škrlec. U sportskom dijelu pak održana je utakmica košarkaških klubova “Nada” i “Rijeka”, a na svemu je bilo prisutno tri tisućeRiječana. Tokom vremena dvorana je ostvarivala cijeli Dvorana Mladostiniz uspješnih funkcija -  sportsku, koncertnu i, naposljetku, sajamsku, koja, čini se, pomalo tone u zaborav pa ju vrijedi istaknuti. Inače, "Dvorana Mladosti" građena je samodoprinosom građana Rijeke, a financirala se i iz raznih drugih izvora. Samodoprinos je bio raspisan 26. Svibnja 1968. i 78 posto izašlih na birališta izjasnilo se -ZA- samodoprinos te se može reći da je poruka koja ga je pratila, “Glasamo za budućnost našeg grada”, uspjela. Kamen temeljac je položen 23. Ožujka 1971. godine, a na polaganju su bili prisutni i projektanti, dipl. ing. arh. Slavko Jelinek (njegov projekt na slici desno) i dipl. ing. arh. Stjepan Krajač, te predstavnici Građevinskog poduzeća “Jadran Rijeka” koji će kasnije izvesti radove same izgradnje. (Izvor: gkr, Kristian Benić: Dvorana mladosti: betonska (samodoprinosna) priča kao dom nove knjižnice)
1974. 12. Veljače u Malinskoj na otoku Krku predstavnici Mađarske, ČSSR (Čehoslovačke) i Jugoslavije potpisali su ugovor o izgradnji Jadranskog naftovoda. Dužina naftovoda je 169 km te spaja Omišalj sa Siskom. Od Siska se naftovod račva na dva kraka: jednim, dugačkim 110 km ide do jugoslavensko-mađarske granice, a drugim, dugim 455 km, vodi do Pančeva. Ovim krakom isporučivat će se 24 mln tona nafte godišnje za rafinerije u Sisku, Bosanskom Brodu i Pančevu, dok će se krakom do granice isporučivati 5 mln tona nafte godišnje za potrebe mađarske te 5 mln tona nafte za potrebe čehoslovačke rafinerije. Usporedno s gradnjom naftovoda bit će izgrađen i most od Krka do kopna po kojem će biti položene i cijevi naftovoda. Sustav je projektiran i građen u razdoblju od 1974. do 1979. godine kao suvremen, efikasan i ekonomičan sustav transporta nafte za domaće i inozemne korisnike.
1974. 13. Ožujka osnovan je Zdravstveni školski centar u Rijeci. U njega su se udružile: Škola za medicinske sestre, Škola za medicinske sestre primaljskog smjera "Marija Grbac" i Škola za zdravstvene tehničare. 20. siječnja 1978. udružuje se s Gimnazijom "Mirko Lenac" u CUO za kadrove u zdravstvu. Pod tim nazivom djeluje do 25. veljače 1992. kada dobiva novi naziv "Sušačka gimnazija i zdravstvena škola". Novom mrežom škola u studenom 1992. godine osnovana je Medicinska škola u Rijeci koja obrazuje nove medicinske djelatnike u suvremenom hrvatskom i europskom duhu. (Izvor: Medicinska škola u Rijeci, Povijest)
1974. 16. Travnja Pred 4000 gledatelja u dvorani "Mladosti" na Trsatu odigrana košarka utakmica "Istok – Zapad". Prvi je to "All star" susret izvan USA i NBA lige. (Izvor: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor, Ilirija)
1974. Podignuta Robna kuća Ri. Nalazi se u najužem centru grada, na riječkom Korzu. Robna kuća Ri, projekt arhitekata Ninoslava Kučana, Borisa Babića Koblerov trg, stari kolodrobi Vjere Kučan, u vrijeme svoje izgradnje plijenila je pažnju kao jedna od najvećih robnih kuća u tadašnjoj Jugoslaviji. Građena u stilu industrijske arhitekture, a mnogi su je tada uspoređivali s kontejnerom. U zgradi su postavljene prve pokretne stepenice u gradu. Zgrada premošćuje jednu od najprometnijih ulica u gradu, spajajući Korzo i luku.
1974. 27. Kolovoza
osnovana tvrtka "Jugoslavenski naftovod". 29. Kolovoza 1974. tvrtka je upisana u registar nadležnog suda u Rijeci kao poduzeće za transport nafte. Jugoslavenski naftovod je projektiran i građen u razdoblju od 1974. – 1979. godine kao moderan, pouzdan i ekonomičan sustav transporta nafte te stavljen u pogon 22. Prosinca 1979. godine. U okviru izgradnje naftovodnog sustava JUNAF-a, na lokaciji Terminala Omišalj, izgrađena je 1977. godine i Tankerska luka – luka posebne namjene. Luka u Omišlju prihvatila je do kraja Lipnja 2012. godine 2.469 tankera nafte i naftnih derivata. Od 27. Srpnja 1993. godine JUNAF posluje kao dioničko društvo u većinskom državnom vlasništvu, a naziv tvrtke glasi: "Jadranski naftovod", "JANAF" dioničko društvo. (Izvor: JADRANSKI NAFTOVOD, DIONIČKO DRUŠTVO, JEDINSTVENI PROSPEKT Z A UVRŠTENJE U REDOVITO TRŽIŠTE ZAGREBAČKE BURZE, Također: egeJANAF)
1974. Na Koblerovu trgu (u prošlosti Piazza dell' Erbe, središtu trgovačkog i političkog života grada unutar gradskih zidina) postavljena spomen fontana "Stari kolodrob" u povodu 150. godišnjice Tvornice papira prema idejnom rješenju arhitekta Igora Emilija (slika desno).
1974. 14. Studenog
svečano je otvorena nova robna kuća "Rijeka". Korisna površina zgrade je 12,000 četvornih metara i u to je vrijeme imala više od 500 zaposlenih. Projektirao ju je poznati arhitekt Ninoslav Kučan, uz potporu kolega Borisa Babića i Vjere Kučan. Robna kuća "Ri" je  među svim Kučanovim zgradama imala najemotivniju recepciju publike. Na dan otvorenja nagrnulo je 30.000 posjetitelja. Na natječaju za izgradnju robne kuće 1970. osvaja prvu nagradu i dobiva izvedbu, zajedno s Borisom Babićem i suprugom Vjerom Kučan. Prethodna urbanistička odluka, mimo Kučanove volje i mogućnosti izbora, omogućila je da robna kuća premosti najprometniju ulicu u strogom centru i poveže dva nasuprotna bloka između Korza i luke. Da bi to ostvario, projektira takozvanu pješačku transverzalu robne kuće "Ri". Za Robnu kuću "Ri" govorilo se da je jedna od najvećih u Jugoslaviji. Od njegovih radova u Rijeci najpoznatiji su Sportski centar s bazenima na Delti u Rijeci (1949.), Dom pomoraca u Rijeci (1953.), Vulkanov neboder (1972.),  stambenu zgradu Jugolinije, Telegrafsko-telefonski centar na Kozali (1974. - 1975.), Telegrafsko-telefonski centar na Trsatu (1976.), Robna kuća "Ri" i njezina pješačka transverzala te naselje Krnjevo i njegove "unutrašnje ulice" (1980-tih). (Izvor: Novi List, Edi Prodan: Ostalo je tek sjećanje na marelicu sa šlagom, Objavljeno: 9. studeni 2014., Također: wikipedija > Ninoslav Kučan, Također: MUZEJ GRADA RIJEKE, Ninoslav Kučan, retrospektiva)
Useljavaju se prvi tvornički stanovi na Škurinjama1974. 27. Studenog osnovano je Akademsko Astronomsko Društvo - Rijeka
1974. 27. Studenog povodom "Dana Republike" otvorena je "prva riječka tvornica stanova"(danas garaža Autotransa na Škurinjama)! Tim se riječima opisivao novi pogon građevinskog poduzeća "Adriamont" u kojem su stvarani betonski elementi koji su potom transportirani na gradilišta na kojima su ubrzano nastajale zgrade. Iza tvornice stajala i licenca talijanskog proizvođača iz Forilija. Očekivanja javnosti i politike od "Adriamonta" bila su velika - očekivalo se svakodnevno stvaranje elemenata za jedan i pol stan, godišnje je trebalo nastajati 420 stanova, a konkretno obećanje koje se ticalo Škurinja glasilo je da će prve zgrade nastati za tri mjeseca od početka proizvodnje, što je označavalo proljeće 1975. godine. Ali stvarnost je bila drugačija - sve se odužilo, predviđeni rok za useljavanje prvih škurinjskih stanova u Srpnju 1975. godine prekršen je, a "Adriamont" je krivca pronašao u raznim kooperantima koji su gradili tradicionalnim metodama te vremenskim neprilikama. Iste je godine u Ožujku zabilježena najveća visina snježnog pokrivača u Rijeci. Iz pogona su izlazili betonski elementi, a oko njega u roku od nekoliko mjeseci nicale zgotovljene zgrade. Prva 4 naseljena objekta bila su smještena uz rub Ulice Đure Strugara, današnje Osječke te se iznad njih odmah nastavio dizati ostatak naselja, početnih 16 objekata. 24. Lipnja 1976. u prve novoizgrađene zgrade na Škurinju stigli su i prvi stanari (iz Novog Lista na slici ljevo). (Izvor: GKRI, Magazin, Kristian Benić: Škurinje i povijest betona: 40 godina od rađanja "novog naselja", 27. Svibnja 2016)
1974. na Kozali je otvorena športska dvorana Dinko Lukarić, izgrađena sredstvima samodoprinosa građana. Dvorana može primiti 1500 gledatelja, a namijenjena je za rukomet, košarku i odbojku, a uz to dvorana se povremeno koristi za koncerte, turnire i rekreaciju. Njezina bruto površina u tlocrtu iznosi 1.595 m2, a razvijena površina građevine 1.800 m2. Kapacitet joj je 900 sjedećih i 200 stajaćih mjesta. Površina vanjskog prostora iznosi 7.129 m2. (Izvor: Rijeka sport d.o.o., DVORANA DINKO LUKARIĆ)

 

O Rijeci na engleskom jeziku
Riječka povijest općenito

Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
Povijest Rijeke od 1500 do 1600
Povijest Rijeke od 1625 do 1650
Povijest Rijeke od 1675 do 1700
Povijest Rijeke od 1725 do 1750
Povijest Rijeke od 1775 do 1800
Povijest Rijeke od 1825 do 1850
Povijest Rijeke od 1875 do 1900
Povijest Rijeke od 1925 do 1950
Povijest Rijeke od 1975 do 2000
Povijest Rijeke od 2015 do Danas

Riječka vlast kroz stoljeća
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Povijest Rijeke od 1400 do 1500
Povijest Rijeke od 1600 do 1625
Povijest Rijeke od 1650 do 1675
Povijest Rijeke od 1700 do 1725
Povijest Rijeke od 1750 do 1775
Povijest Rijeke od 1800 do 1825
Povijest Rijeke od 1850 do 1875
Povijest Rijeke od 1900 do 1925
Povijest Rijeke od 1950 do 1975
Povijest Rijeke od 2000 do 2015


History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka


Natrag na vrh stranice