Povijest Rijeke 1775 - 1800 godine

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

Povijest grada Rijeke (1775 - 1800 godina)

1775. Po nalogu Marije Terezije njezin sin i car Josip II. proputovao je Primorjem. Tamošnje prilike su ga razočarale. Trgovačka provincija nije ispunila svoju zadaću i u njoj je vladalo srazmjerno mrtvilo. Zbog toga već 1776. dolazi do radikalnih promjena: 1) Ukida se Trgovački savjet u Beču; 2) Ukida se

Slika riječke Tvornice Šećera i Čokolade, ulje na platnu sa početka 1800-tih

Intendanca u Trstu i čitava Trgovačka provincija; 3) Osniva se Severinska županija carskim reskriptom od 14. Veljače 1776. čime Rijeka ulazi u ssastav Severinske županije i time se pripaja kraljevini Hrvatskoj. (Izvor: Vera Zmajić: RIJEČKI SPISI IZ ARHIVA UGARSKE KOMORE (ACTA FLUMINENSIA) 1776—1804.)
1775. 13. Svibnja Car Josip II. posjetio Rijeku. Doplovio je iz Senja i prenoćio u gostionici na Fiumari. Idućega dana bio je na svečanoj službi Božjoj u zbornoj crkvi Marijina Uznesenja, a uvečer pogledao kazališnu predstavu. Iz Rijeke je 15. Svibnja otputovao put Trsta. Nezna se koliko je Josip II. bio zadovoljan večernjim programom, no znamo da nije bio posve zadovoljan onim što je vidio u Rijeci. Većina se ekonomskih aktivnosti svodila na izuzetno uspješnu Rafinerĳu šećera (na slici desno), koja je prerađivala uvezenu šećernu trsku. Tu firmu, koja je zapošljavala 1.000 ljudi u vrijeme dok je u cijeloj Hrvatskoj bilo 300 manufakturnih radnika, vodili su Nizozemci, a u njoj je i carica Marija Terezija, njegova majka i suvladarica, imala dionice. No sve ostalo bilo je prilično skromno i daleko od uspješnosti koju je vladar očekivao. Morao je ustvrditi da se stvari ne razvijaju kako je to zamislio njegov djed Karlo o razvoju grada i luke. Kao suvladar svoje majke Marije Terezije (koja je stvarna vladarica habsburških zemalja), predlaže da se Rĳeka dodijeli Ugarskoj jer je Austriji očitonepotrebna.(Izvor, djelomično: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Ervin Dubrović: Anton Gnamb: Modernizacija Riječke luke i prometnica, str: 364, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1775. 13. Svibnja Car Josip II. je tokom svog posjeta Rijeci posjetio i "staroga i hrabroga" generala Nicolòa de Lumage de Millekrona, generala "čije su rane rječito govorile o velikome prinosu koji je dao Presvijetloj Austrijskoj Kući", kojem je Car želio iskazati poštovanje posjetivši ga u njegovu domu. General je spremio je čašu iz koje je Njegovo Veličanstvo tada pilo i sačuvao je kao "milu uspomenu na blagonaklonost Vladara". Čaša je ostala u obitelji gdje je brižno čuvana tokom sljedećih desetljeća. Kada je 13. Svibnja 1875. tj. točno jedno stoljeće od posjeta Njegova Veličanstva cara Josipa II. u grad stiglo Njegovo Carsko-Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo Franjo Josip I., Francesco Sav. Descovich, u čijem je vlasništvu čaša tada bila, pokazao je Caru povijesnu čašu kao spomen na "Njegova Preuzvišena Prethodnika koji toli mile uspomene za sobom ostavi kod stanovnika Rijeke", Car Franjo Josip I. je zaželio da se čaša pohrani u gradskom muzeju. Pošto Rijeka još nije imala muzej, građani Rijeke, najozbiljnije i s puno entuzijazma, počinju razmišljati o osnivanju muzeja. Čaša se i danas čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja (slika ljevo). (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Iz muzejske riznice 120 godina –120 predmeta)
1775. 02. Srpnja veliko nevrijeme s tučom gotovo potpuno uništilo ljetinu.
1775. proglasom cara Josipa II grad prestaje biti utvrda i vrata na svim ulazima u grad se skidaju. Sjeverna vrata kod crkve Svetog Vida srušena su 1778., vrata kod Zborne crkve Uznesenja Marijina 1790., a vrata kod Municipija 1806. (Memorie per la storia della Liburnica cita di Fiume - Kobler, Giovanni). Lokot gradskih vrata (slika desno) se i danas čuva u Povjesnom i Pomorskom muzeju. Može se ozbiljnije graditi izvan gradskih zidina. Još se i danas mogu vidjeti dvije masivne željezne šarke oko kojih su se obrtale vratnice. Osim toga, zabranjeno je sahranjivanje ljudi u crkvama i oko njih. Dana 13. Prosinca carskom zapovijedi uveden običaj da pokojnika treba pokopati 48 sati nakon što je utvrđena smrt.
1775. 23. Listopada dvanaest pravoslavnih bosanskih trgovaca zatražilo je od Riječkoga gubernija dopuštenje za trajno naseljavanje u Rijeci, uz povlasticu da na vlastiti trošak sagrade crkvu. Dozvolu su dobili 10. Rujna 1785. (Izvor: Croinfo.net,forum, Listopad - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1775. srušen Bastion Svetog Jeronima, zgrada uz kulu Svetog Jeronima, na zidu koji je opasivao Rijeku. Kula se je nalazila na jugo-zapadnom uglu zidina. Na tom je mjestu kuću podigao Ludovik Henry i u toj je zgradi dugo godina bila pošta po kojoj se je ulica gdje se je nalazila zvala Poštanska ulica (današnja Supilova ulica).
1775. 13. Prosinca po carskoj donesena je obaveza da se umrlog treba pokopati unutar 48 sati nakon što je utvrđena smrt. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1775. prema dostupnim podacima Bakarski kapetan i upravitelj od 1768. do 1776. godine bio je Franjo Mihael pl. Mikulić. Bakrom i njegovim područjem upravljao je posebni carsko-kraljevski upravitelj (administrator) s naslovom kapetana (capitanius). On je bio glavni predstavnik viših vlasti, a uz njega je bio podkapetan (vice capitanius) koji je obnašao i službu kraljevskog dohodarnika s jednim pomoćnikom nadglednikom. Neposredni upravitelj bakarskog dominija (gospoštije) bio je kaštelan ili porkulab koji je birao dominijalnog sudca ili sudca gospoštije (giudice del dominio), dok je puk birao svoje sudce.
1776. car Josip II. donio odluku da se gradska vrata više ne moraju zatvarati noću, kao i da se grad slobodnije može širiti izvan zidina.
1776. završena zgrada prve riječke pošte koju je dao sagraditi Pietro Henry. Nalazila se otprilike na mjestu sadašnjeg parkića preko puta stepenica uz hotel Bonavia. Ulica/trg koja je išla od Korza, paralelno sa zidinama, prema strmom i neizgrađenom zaleđu (prema sadašnjoj Guvernerovoj palači) nosila ime "Contrada della Posta". (Izvor, djelomično: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1776. Rijeka je imala 5.132 stanovnika, a među njima šezdeset i jednog svjetovnog svećenika, 22 kapucina, 11 augustinaca i 20 benediktinki.
1776. 14. Veljače reskriptom Marije Terezije, a na prijedlog svog sina i suvladara, Josipa II., osnovana je Severinska županija (Comitatus Szeverinensis) i da se ona ''podloži, poput drugih županĳah, kraljevskomu hrvatskomu vieću''. Administracija nad Rijekom i njenim teritorijem prenesena na Mađarsku (Ugarsku), a time je ukinula i Tršćansku intendancu i čitavu Trgovačku provinciju. Marija Terezija dvorskim dopisom određuje:

"Otkako je Dvorsko trgovačko vijeće sjedinjeno s Češko-austrijskom dvorskom kancelarijom, primorski grad Rijeka sa svojim zemljištem ima utjeloviti Kraljevini Hrvatskoj i stoga ga ubuduće imade nadzirati i upravljati samo Ugarska dvorska kancelarija putem Hrvatskoga Kraljevskoga namjesništva."

(Grbovnica Severinske županije dodijeljena od carice Marije Terezije na slici desno). Ovakva dvorska formulacija prvi put je grad čvršće usmjerila prema Pešti, no pri tom je ostavila puno prostora za različita tumačenja. U teritorij Severinske županije ušao je Riječki gubernij i svi krajevi koji se nalaze s desne strane Karolinske ceste (krećući od Karlovca prema Rijeci), dok su krajevi s lijeve strane Karolinske ceste (npr. Bakar) prvotno bili pripojeni Vojnoj krajini, ali su 1777. godine također priključeni Severinskoj županiji. Županije je imala sjedište u Karlovcu, a za velikog župana bio je postavljen upravitelj Riječkog gubernija (gubernator, veliki župan (comes supremus)), koji je u ime kralja, upravljao svim upravnim, sudskim i vojnim poslovima neposredno ili posredno preko podžupana, a imao je sjedište u Rijeci, dok su se županijske skupštine uglavnom održavale u Karlovcu. U njegovim je rukama prema tome, barem za neko vrijeme, velika vlast: politička, upravna i privredna. Kao guverner potpada samo pod najvišu ugarsku instancu (Ugarsko namjesničko vijeće), kao kapetan sluša Hrvatsko kraljevsko vijeće i kao župan Severinske županije drži u ruci teritorij od mora do Kupe. Velikog župana imenovao je kralj. Marija Terezija je 23. Travnja 1779. grad Rijeku s kotarom proglasila odijeljenim tijelom (corpus separatum) pridruženim ugarskoj kruni pri čemu je to područje praktički postalo neovisno od Severinske županije. Severinsku županiju ukida Josip II. reskriptom od 20. Ožujka 1786. i njezin teritorij priključuje Zagrebačkoj županiji kao posebni distrikt. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 76, Igor Žic: RIJEKA I MAĐARSKA, Također: wikipedija, Severinska županija, Također: Hrvatski državni arhiv, Severinska županija (Comitatus Szeverinensis) (1776 - 1786), Također: Vera Zmajić: RIJEČKI SPISI IZ ARHIVA UGARSKE KOMORE (ACTA FLUMINENSIA) 1776—1804., Također: Problemi sjevernog Jadrana 11 (2011) str. 39-71, Maja Polić: NEKADAŠNJA RĲEKA I RĲEČANI, S OSVRTOM NA KORESPONDENCĲU RAČKI – STROSSMAYER)
1776. 26. Travnja nastojeći da pravno ustroji obalno područje svoje prostrane Monarhije, carica Marija Terezija imenovalaje grofa Josipa Majlátha de Székhelyja (1735.-1810.) (slika ljevo) za riječkog guvernera i za velikog župana novoosnovane Severinske županije. On je titulu grofa stekao 1773., a bio je potomak plemićke obitelji čiji su preci bili grofovi iz županija Mont i Barš. Tijekom života obnašao je i funkcije državnog ministra, komornika, dvorskog pravog tajnog savjetnika, ekzaktora carske komore i župana virovitičkog. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 76, Igor Žic: RIJEKA I MAĐARSKA, Također: Državni Arhiv u Karlovcu, Antonio Bosio: ZNAČAJNO I ZANIMLJIVO GRADIVO KOJE SE ČUVA U DRŽAVNOM ARHIVU U KARLOVCU)
1776. 09. Kolovoza Marĳa Terezĳa izdaje povelju kojom je propisala da se Rĳeka ''neposredno pridruži hrvatskoj kraljevini'' u sastavu Severinske županije, nakon čega je grad izdvojen iz sastava Austrĳskog primorja i predan mještovitom hrvatsko-ugarskom povjerenstvu, s tim da su rĳečkoj luci i nadalje ostavljene ''izte polakšice'' koje je imala i ranĳe. Time je grad zadržao položaj slobodne luke. Rijeka je kao "corpus separatum" bila teritorijalno pripojena Banskoj Hrvatskoj u sklopu Severinske županije, ali je bila upravno vezana uz Ugarsku dvorsku kancelariju te financijski vezana uz kraljicu. Time je Marija Terezija osnovala Riječki gubernij, koji se kao oblik uprave održao do 1918. godine. Za prvog guvernera postavljen je grof Josip Mailath de Szekhely (na slici ljevo) do 1779., a tad je službeno postao i guverner. U cijeloj Monarhiji samo su Trst i Rijeka imali taj sustav uprave. U Rijeci je funkcija guvernera bili rezervirana za pripadnike najmoćnĳeg mađarskog plemstva (Mailath, Zichy, Erdödy, Batthyany), ali ju je obnašao i ban Josip Jelačić. Gubernij je ukinut 31. Kolovoza 1848. ulaskom Josipa Bunjevca u Rijeku. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija Riječke luke i prometnica, str: 364, Također: Facebook, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Piše: Igor Žic)
1776. 05. Rujna Odlukom donijetom u Požunu (Bratislavi) Rijeka postaje središnjicom dviju pokrajinskih oblasti, a riječki guverner ujedno i veliki župan Severinske županije. Osnutak Riječkoga gubernija dao je bitan impuls izgradnji Rijeke kao najveće ugarske luke, što znači velikog izvoznog trgovačkog čvorišta za izvoz proizvoda Panonije, prĳe svega žita, i to sa širokih prostora koji sežu sve do Vojvodine i Transilvanije. (Izvor: wikipedija > Severinska županija, Također: Hrvatski državni arhiv, Severinska županija (Comitatus Szeverinensis) (1776 - 1786), Također: Vera Zmajić: RIJEČKI SPISI IZ ARHIVA UGARSKE KOMORE (ACTA FLUMINENSIA) 1776—1804.)
1776. 21. Listopada Kraljevska uprava iz Trsta preko vijećnika baruna Riccija, a na temelju carskih reskripata od 14. Veljače (ukinuto austrijsko primorje) i 09. Kolovoza 1776. (utemeljen riječki gubernij), izručuje Rijeku Kraljevskoj ugarskoj vladi, tj. povjerenicima Jozsefu Majlathu i Nikoli Škrlcu. Cijeli proces odvijao se sporo jer je uključivao i Bakar, Bakarac i Kraljevicu, područja uz Karolinu, te formiranje Severinske županije. Dana 11. Studenoga održana je prva općinska sjednica pod novim režimom. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume scrite da Fiumano, Rijeka, 1896., knjiga III., str:4, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 76, Igor Žic: RIJEKA I MAĐARSKA)
1776. Kapetan von Benko izradio Plan slobodne luke i grada Rijeke, na kojem je detaljno prikazana struktura utvrđenog Starog grada, izvangradska izgradnja i parcelacija obradivih brajdi i dolaca uz porječje Rječine i na cijelom potezu zapadne obale. (na slici desno "Plan grada i luke Rijeka" (von Benko), 1776.) (Živa baština) (Izvor: Arhitektura historicizma u Rijeci 1845-1900., Moderna galerija Rijeka, 2001., str. 60.)
1776. 04. Studenog nakon što je aktom kraljice Marije Terezije Rijeka uključena u Bansku Hrvatsku, gradsko je vijeće hrvatskoj vladi uputilo očitovanje radosti što je "u njoj našlo pravoga oca i brižnoga savjetnika". Sve do toga trenutka pitanje kome Rijeka pripada bilo je u potpunosti jasno. Međutim u formulaciji koju je Hrvatsko je kraljevsko vijeće predložilo: "Neka se grad Rijeka s kotarom i nadalje smatra kao odijeljeno svetoj kruni kraljevine ugarske pridruženo tijelo" bio je izostavljen naslov i ime Hrvatske i uzet općenitiji izraz koji je označavao širi skup zemalja okupljen oko krune Sv. Stjepana. Time je bio osiguran autonomni položaj Rijeke kakav je imala dok je bila slobodna luka. No, u navedenoj formulaciji se u stvari nezna kome Rijeka pripada, što će u skoroj budućnosti stvoriti dosta problema. (Izvor: Zavod za povijesne i društvene znanosti, Maja Polić: Riječka krpica 1868. godine i uvjeti za njezino naljepljivanje na Hrvatsko-ugarsku nagodbu)
1776. senjski je plemić Marko Susani najveći je brodovlasnik Rijeke. Njegovi su jedrenjaci (4 jedrenjaka čija nosivost iznosi 551 tonu) imali 20% cjelokupne tonaže brodova tada evidentiranih u Rijeci, dok je na njima bilo ukrcano 19% pomoraca riječke trgovačke flote. Susani se zalagao za školovanje djece za pomorski život. Za to vrijeme Rijeka ima 24 brodovlasnika i suvlasnika brodova. (Izvor: Šime Peričić: Pomorstvo Senja u prošlosti (Vjesnik PAR, 38/96, Rijeka 1996., str. 191)
1777. 17. Srpnja od tog datuma potječe prvi zahtjev gradskog vijeća Rijeke kojim predlaže kupnju trsatske gospoštije. Razlog prijedloga je ograničenost Rječke luke na ušće Rječine pa se razmatra mogućnost širenja pomorske djelatnosti na sušačkoj obali, za što je potrebna privola Bakra i hrvatskih vlasti. Kroz luku prolazi gotovo 3.000 jedrenjaka, a više od tri četvrtine su bili brodovi pod austrijskom i mletačkom zastavom. Hrvatsko namjesničko vijeće ne dopušta "nešto što bi vrijeđalo položaj i prava Bakra i kotara.". (Izvor:Željko Bartulović: Sušak 1919.-1947., Adamić, Rijeka 2004., str. 18., Također: Andrija Rački: Prilozi za povijest grada Sušaka, str:182-183.)
1777. 29. Kolovoza Prema Carskoj naredbi (objavljena na Kapetanskom vijeću 18. Listopada 1777.) u Rijeci su uvedeni mađarski zakoni, pa su u skladu s njima uknjižbe u notarske knjige gradskog kancelara Rijeke odobravane na sjednicama Kapetanskog vijeća (prva je održana 18. Listopada 1777.), a zatim obnarodovane u gradskoj loži. Odluke vijeća, zajedno s dokumentima na kojima se zahtjev za uknjižbu temeljio, upisivane su u posebne knjige, označene slovima abecede: A-Z. (Izvor: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Nenad Labus: KUĆE I DUĆANI PRAVOSLAVACA U RIJECI POTKRAJ XVIII. STOLJEĆA, objavljeno u: PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU, Povodom 300. godišnjice povlastice Karla VI. (III.) pravoslavnima u Rijeci (1717.))
1777. 05. Rujna Kraljevskom poveljom carica i kraljica Marija Terezija vratila je Bakar u državnopravni okvir hrvatskoga Kraljevstva, a drugom poveljom od 13. Svibnja 1778. proglasila je Bakar slobodnim gradom i pomorskom lukom, odredivši njegov kotar koji se prostirao od Trsata do Šmrike. (Izvor: Wikipedija, Bakar, TAkođer: Turistička zajednica Grada Bakra, POVIJEST KROZ VIJEKOVE, Također: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, SUMARNI INVENTAR, GRADSKO POGLAVARSTVO BAKAR 1468-1941)
1777. 21. Listopada József Majláth de Szekely (Slika ljevo) postao riječki guverner. Na položaju će ostati do 1783.
1777. Osnovana prva ženska škola pri samostanu benediktinki. Carica Marija Terezija osigurala je za nju dotaciju od 400 fiorina, a njezin sin Josip II. još dodatnih 40 fiorina.
1777. grad, zajedno sa bližim prigradom ima nešto preko 5123 stanovnika. (Izvor: riječki karneval, DRAKONSKIM KAZNAMA PROTIV MAŠKARA)
1777. Carica Marija Terezija izdaje patent o obvezanosti ovjeravanja (cimentiranja) utega, vaga, duljinskih i obujamskih mjera kojima se mjeri u trgovini. Radi ujednačavanja mjerenja u Habsburškoj monarhiji Hrvatski sabor 1733. godine uveo i u Hrvatsku jedinstvene, tzv. požunske mjere.
1777. godine kroz riječku luku prošlo je čak 3000 jedrenjaka. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija Riječke luke i prometnica)
1777. U sudske je institucije uveden ugarski način uknjižavanja, dok su bilježničke knjige prestale biti jedini pravovaljani dokumenti u dužničkim poslovima i kupoprodajnim ugovorima.
1777. Zahtijevanja gradskih vlasti prema Beču te godine, u točki 25. navode i odvajanje od Pulske Biskupije i stvaranje samostalne Riječke biskupije. Riječani se žale da pulski biskup nije bio u gradu skoro 40 godina, da ljudi umiru bez primljenog sakramenta potvrde, da je put do Pule dalek i skup ukoliko netko od riječkoga klera zatreba poći k ordinariju, da je ćudoredni i vjerski život znatno opao itd. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE)

Laval Nugent, potvrda o činu izdana 1843

1777. 03. Studenog rodio se u Ballynacoru u Irskoj Laval Nugent of Westmeath (Ballynacor, 3. Studenog 1777. - Bosiljevo, 22. Kolovoza 1862.), grof, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa i rimski princ (Slika desno). Vjeruje se da je bio sin Ignatiusa Nugenta, kneza Svetog Rimskog Carstva (Holy Roman Empire) i koji je ubijen u bitci za Beograd, i unuk Patricka Nugenta od Farthingtona. Nakon očeve smrti vjeruje se da ga je usvojio stric, pukovnik Oliver Nugent, koji ga je i uveo u austrijsku vojsku kao kadeta u inženjerskim jedinicama. S posebnom kraljevskom dozvolom 1793. stupa u austrijsku vojsku, gdje je bio štićenik svoga drugog strica, podmaršala Jacoba Roberta Nugenta. 1805. dobija čin potporučnika, a 4 godine kasnije čin generala. Nugent brzo napreduje tijekom Napoleonskih ratova te je 1809. general-bojnik i načelnik stožera nadvojvode Johanna u Italiji. Na mirovnim pregovorima s Napoleonom u Schönbrunnu bio je drugi opunomoćeni austrijski pregovarač – uz ministra vanjskih poslova grofa Metternicha – no odbio je potpisati predložene uvjete kojima je Austrija gubila Hrvatsku južno od Save i radi toga napušta austrijsku vojsku. Na svoju ruku oslobađa Hrvatsku 1813. krenuvši s brigadom iz Zagreba, preko Bosiljeva, prema Rijeci. Iste godine, nakon teških borbi oslobodio je Istru od Francuza te ispred crkve Sv. Justa (San Giusto) u Trstu 10. Studenog 1813 završava operacije postrojivši hrvatske vojnike pod austrijskom zastavom. Austrija mu nakon te njegove pobjede daje vojni čin Feldmaršala i titulu kneza Svetog Rimskog Carstva. Nakon što je vratio papu Pija VII. u Rim 1815, dobio je od njega titulu Rimskog princa i dva dekorativna oklopa (danas u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci), a na napuljsko prijestolje ponovno vraća kralja Ferdinanda I Bourbona. Bavio se arheološkim istraživanjima u Minturnu, gdje je iskopao rimske skulpture i starogrčke vaze, što je sve, preko Venecije, prenio u Hrvatsku. U Napulju ženi groficu vojvotlkinju Giovannu Riario-Sforza, koja je bila srodnik Frankopana. Tada započinje Lavalov interes za Frankopane i Hrvatsku. Posebno je bio opsjednut Frankopanima, kao nesuđenom kraljevskom obitelji. 1826. vraća se u Austriju gdje od cara, kao nagradu za svoja djela, dobiva dozvolu za kupnju ruševina Trsatskog dvorca koji je u kasnijim godinama i restaurirao. Obnovu prostora budućega muzeja povjerio je venecijanskom kiparu Giacomu Paronuzziu. Smatrajući se, preko žene, Giovanne Riario-Sforza, nasljednikom Frankopana, odlučuje otkupiti i ostale njihove nekadašnje posjede od Vinodola do sjeverne Hrvatske. Od grofova Auersperg 1820. kupuje Bosiljevo, rodno mjesto Frana Krste Frankopana, Staru Sušicu kupuje 1823., 1837. od vojnog erara kupuje Dubovac, 1834. gradi dvorac Stelnik i 1855. kupuje najljepši dvorac u Hrvatskoj, Januševac. Na vrhuncu moći obitelj Nugent posjedovala je četrnaest dvoraca u Hrvatskoj. Laval Nugent bio je vrhovni vojni zapovjednik Šlezije i Moravske (1839–1840), Hrvatske (1840–1842), Unutrašnje Austrije i Tirola (1848–1849). Trebao je biti i hrvatski ban 1840. ali uspjelo mu je postaviti glinskog pukovnika Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Bio je najmoćniji plemić u Ilirskom pokretu i zaštitnik Ljudevita Gaja, na kojeg je osobno pazio njegov sin Albert. 1843. utemeljio je na Trsatu "Museum Nugent", kao prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj – s neobičnom i bogatom zbirkom umjetnina. Umro je u svom, nekad frankopanskom, dvorcu u Bosiljevu 22. Kolovoza 1862. Iz Bosiljeva njegovo je tijelo prevezeno u grobnicu "Mir junaka" u starom gradu Trsatu nad Rijekom, i položeno kraj sarkofaga njegove žene. U grobnici su na mramorne sarkofage postavljene tri biste koje je izradio Antonio Canova 1822. u Veneciji: Laval, žena i njihova najstarija kći Beatrix. Lavalov sin Arthur zbog rastrošnosti prodaje sva imanja osim Trsata i Bosiljeva, gdje i umire 1897. godine bez djece. Stariji Lavalov sin Albert zauvijek napušta Hrvatsku i umire 1896. godine u Londonu, a njegova izvanbračna kći Ana Nugent prodala je Bosiljevo i živjela na Trsatu i bila posljednja vlasnica Trsata. Umrla je u šest sati prijepodne u dobi od 84 godine na Trsatu 04. Rujna 1941. (Izvor: Muzeologija 28, Igor Žic: Museum Nugent, Također: Matica hrvatska, Vijenac 494, Igor Žic: O ljudima i zmajevima, Također: Vodič kroz Fondove i Zbirke državnog Arhiva u Zagrebu, HR-DAZG-847 Nugent Albert, 28. Listopada 2008., Također: cro-eu/forum > Nugent - Rodoslovlje)
1778. Siječanj U Rijeci je ukinut prastari pučki običaj lova na bikove (caccia del toro), koji se održavao na gradskim ulicama. Naime, riječki povjesničar Giuseppe Viezzoli u časopisu Fiume iz 1936. u radu "Contributi alla storia di Fiume nel settecento" pod naslovom "Lov na bika/La caccia al toro" donosi zanimljivu sličicu iz stare Rijeke. Prema njemu, nekoć je u Rijeci postojao običaj da se odigra na nekom od riječkih trgova (u gradu ili izvan njega) lov, zapravo utrka, sa bikom. Sličan starinski običaj nalazimo u Pamploni i Veneciji. I tako je bilo sve do Siječnja 1778. godine kada su nekolicina članova Vijeća patricija i guverner grof Giuseppe Maylath de Székely žestoko prosvjedovali protiv te "zaostale" pučke fešte koja je svojim "primitivnim" običajem dovodila u pogibelj živote gledatelja i prolaznika koji su se okupljali "nenadano poradi ilegalnih utrka izluđenih životinja!" Zadnja utrka jurećih bikova održala se na prostoru Piazze Scarpa (današnjeg Jelačićevog trga) jer je te godine Sudsko vijeće Rijeke strogo zabranilo manifestacije toga tipa. Inače, Rijeka je u to vrijeme, prema popisu pučanstva iz 1777. imala 5123 žitelja. (Izvor: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala, str: 7, Također: riječki karneval, DRAKONSKIM KAZNAMA PROTIV MAŠKARA)
1778. 05. Svibnja ustrojeno je Prvo Patricijsko kapitalno vijeće u gradu Bakru i brojilo je pedeset članova. Članovi Vijeća (vjećnici - Patritii Consiliarii) bili su isključivo gradski plemići. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63: Igor Stipanović: ARHIV STIPANOVIĆ)
1778. radi širenja grada i olakšane komunikacije sa gornjim "prigradom" srušena su sjeverna ilil Gornja gradska vrata.
1778. u Rijeku iz Venecije useljava mletački trgovac Paolo Scarpa, otac poznatog i cijenjenog riječkog trgovca, političara i dobrotvora Iginia (Higina, Higinia) Scarpe (Rijeka, 11. Lipnja 1794.- Rijeka, 16. Svibnja 1866.). Doselio se sa dva brata, Vincenzom i Antonijem. Paolo Scarpa je s Carlom Muschlerom 1787. vodio i posjedovao trgovačko poduzeće. Riječkim je građaninom postao 1798., a 1803. vijećnikom. Od 1802. bio je napuljski vicekonzul, a dužnost riječkoga gradonačelnika obnašao je od Ožujka 1812. godine, u doba francuske uprave. Tokom napada engleske ratne pomorske eskadre na Rijeku 1813., Paolo bježi iz grada. Nakon tih događaja, u Kolovoza 1813, smijenjen je sa dužnosti. Paolo Scarpa oženio je 1785. godine Mariju Tomašić (Tomasich) podrijetlom iz Opatije s kojom je dobio sina Iginia.
1778. 13. Svibnja poveljom Marije Terezije (Palača Hofburg, Beč, 13. Svibnja 1717. - Palača Hofburg, Beč, 29. Studenog 1780.), češke i ugarsko-hrvatske kraljice, austrijske nadvojvotkinje, prve i jedine žene koja je vladala Habsburškom Monarhijom, Bakar dobiva status slobodnog grada ("kraljevski slobodni i trgovački grad") i slobodne trgovačke luke što dovodi do razvoja pomorskog prometa, trgovine i pojačane izgradnje. Osnovan je i Bakarski municipij (districtus commercialis Bucarensis) od Rječine do Šmrike, čiji je kapetan riječki guverner. U Bakru je ustanovljena gradska općina (Magnifica Communitas Buccarana), a grad je dobio i gradsko poglavarstvo (magistratus) i kapitanalno vijeće (Consilium Capitaneale – Senatus urbis), grb, autonomiju i crkveni patronat, čime je ustanovljen gradski patricijat. Dekretom od 23. Travnja 1779. godine Marija Terezija proglašava Bakar "Kraljevskim gradom" čime je je potvrdila patricijat gradu Bakru u nasljedstvu te mu je dopustila da može aspirirati na ugarsko državno plemstvo. Iduće godine Marija Terezija je protegnula i važnost Riječkog statuta na Bakar. Rijeku je nov, povlašteniji položaj Bakra zabrinuo, pa je od vladarice zatražila potvrdu privilegija i statutarne autonomije. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 76, Igor Žic: RIJEKA I MAĐARSKA, Također: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE, TAkođer: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, Zadarka Greblo i Ante Ljubičić: GRADSKO POGLAVARSTVO BAKAR 1468-1941)
1778. iz te godine potječe prvi poznati prijedlog proširenja luke koja je do tada bila u Riječini uz današnju Fiumaru. Prikazan na nepotpisanom planu grada, prvi je poznati prijedlog za izgradnju potpuno nove luke smještene uz ušće Rječine, ispred Franjevač ke brajde (današnja Delta). Nije poznato je li to već bila zamisao Antona Gnamba. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija Riječke luke i prometnica, str: 365)
1778. 01. Lipnja građevinski inspektor i arhitekt Anton Gnamb prikazao je pred Gradskim vijećem svoje rješenje kanalizacije van gradskih zidina. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se gradski opkop kanalizira, tj. nadsvodi krupnijim kamenim blokovima, a gornja površina preuredi u prometnicu. Tako uređen kanal prvobitno je služio za odvodnju oborinskih voda, a kasnije kao kanalizacijski kolektor. Taj je projekt realiziran 1781. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija Riječke luke i prometnica, str: 365)
1778. 07. Studenog prostor današnjeg Gorskog kotara uz Karolinsku cestu, prostor gorskih značajki, carica Marija Terezija imenuje "Districtus montanus" (lat. districtus – kotar, područje, oblast; montanus – gorski, planinski), iz čega je 1880. nastao i današnji oronim "Gorski kotar". (Izvor: HRVATSKI GEOGRAFSKI GLASNIK 75/1, 2013., Rade Knežević, Renata Grbac Žiković: Promjene gospodarskog značenja tranzitnog turizma u Gorskom kotaru)
1779. 04. Veljače Barun Giuseppe de Marotti, nudi gradu donaciju svoje privatne knjižnice s katalogom. Kapetansko vijeće 23. Prosinca prihvaća donaciju. 1780. godine, i službeno je darovao gradu izuzetno vrijednu obiteljsku knjižnicu, koja se sastojala od ukupno 1.382 sveska različitih knjiga. Te knjige danas su pohranjene i čuvaju se u Sveučilišnoj knjižnici Rijeke. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Povijest)
1779. 23. Travnja Marija Terezija dekretom proglašava Bakar kraljevskim gradom. Osnovan je bakarski municipij i pripojen mu je kotar s pripadajućim mjestima: Kraljevica, Bakarac, Dol, Ružićevo selo, Hreljin (Piket), Kukuljanovo, Škrljevo, Draga Gornja, Draga Donja, Kostrena Sv. Barbara, Kostrena Sv. Lucija i Podvežica. Trsat i Sušak u početku nisu bili pod kotarom Bakar, već su mu pripojeni tek 1795. godine. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, Zadarka Greblo i Ante Ljubičić: GRADSKO POGLAVARSTVO BAKAR 1468-1941)

Corpus separatum adnexum

1779. 23. Travnja budući da se položaj grada i luke Rĳeke u povĳesti razlikovao od položaja ostalih dĳelova Severinske županĳe, carica Marĳa Terezĳa detaljnom posebnom poveljom (sljedila je i diploma sa istim datumom) ustanovila da se Rĳeka "sa svojim kotarom" smatra kao "posebno tielo - Corpus separatum adnexum" (slika ljevo), pridruženo ''kruni kraljevine Ugarske'' i da se ''ni na koji način ne mĳeša s bakarskim kotarom koji je oduvĳek pripadao kraljevini Hrvatskoj''. Time se odcjepljuje Rječinom od bakarskog (hrvatskog) područjaje i izdvaja iz dotadašnje provincije "Austrijsko primorje". Rijeka postaje autonomnim područjem u sastavu zemalja svete Ugarske Krune čvršće vezana uz Peštu, no, ipak prvenstveno preko Hrvatske. To je u monarhiji bila karakteristika samo Rijeke i Trsta. Nejasna formulacija te povelje dovela je kasnije do mnogih problema jer u poveli kaže da:

"urbs haec commercialis Fluminensis Sancti Viti cum districtu suo, tamquam separatum sacrae regni Hungaricae Coronae adnexum corpus porro quoque consideretur atque ita in omnibus tractetur, neque cum alio Buccarano, velut ad regnum Croatiae ab incunabulis ipsis pertinente districtu ulla ratione commisceatur."
Prijevod: "neka se grad Rijeka s kotarom i nadalje smatra odijeljenim i Svetoj Kruni Kraljevine Ugarske pridruženim tijelom, te da se ni na koji način ne miješa s drugim, Bakarskim kotarom, koji je uvijek spadao pod Hrvatsku." (Andrási prema Szántó, 2004., str. 9).

Time je vladarica izazvala brojne polemike i otvorila "Riječko Pitanje", Koji je bio državno pravni status Rijeke, dali je Rijeka bila izdvojeni mađarski ili hrvatski teritorij, i mnoga druga pitanja. Kada je carica nekoliko mjeseci kasnije ukinula "Hrvatsko kraljevinsko vijeće" i njegove poslove 20. Srpnja 1779. prenjela na ugarsko, Rijeka je došla pod nadležnost Ugarskog vijeća, što je pojačalo mišljenje o Rijeci kao posebnom tijelu neposredno utjelovljenom Ugarskoj kruni. Možda je težište rješenja na drugom dijelu rečenice: "da se ni na koji način ne miješa s... bakarskim kotarom" kojim se želi naglasiti posebnost Rijeke u odnosu na Bakarski municipij, te potvrditi prava i privilegije koja su neovisne o Bakru, premda je na njega prošireno važenje Riječkog statuta. (Izvor: Andrija Rački: Prilozi k povijesti grada Sušaka, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1991., str. 179., Također: SUŠAČKA REVIJA broj 76, Igor Žic: RIJEKA I MAĐARSKA, Također: Maja Polić: NEKADAŠNJA RĲEKA I RĲEČANI, S OSVRTOM NA KORESPONDENCĲU RAČKI – STROSSMAYER, Također: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1779. 30. Srpnja Carica Marija Terezija ukinula Hrvatsko kraljevsko vijeće, a njegove poslove predala Ugarskom namjesničkom vijeću. Tako je i Rijeka došla pod nadležnost toga vijeća, što je pojačalo mišljenje o Rijeci kao posebnom tijelu neposredno utjelovljenom Ugarskoj kruni. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA I MAĐARSKA, Također: Maja Polić: NEKADAŠNJA RĲEKA I RĲEČANI, S OSVRTOM NA KORESPONDENCĲ U RAČKI – STROSSMAYER)
1779. 24. Srpnja temeljem potvrda o zvanju, Čeh Lovro (Lovrenz, Lorenco) Karletzky dobiva dozvolu da otvori tiskaru. Dobivši potrebno odobrenje Velikoga vijeća grada Rijeke, braća Josip (Giuseppe) i Anton (Antonio) Karletzky postaju prvi službeni gradski tiskari, a njihova tiskara prva gradska, uskoro i gubernijska, tiskara koja će pod vodstvom ostalih pripadnika obitelji Karletzky u Rijeci djelovati idućih stotinjak godina. Ta prva riječka latinična tiskara je djelovala u gradu do 1889. godine. Nakon Lovrove smrti, njegova udovica Rosina (1757–1803) kratko je vrijeme vodila tiskaru. Obiteljski posao nastavila su njegova braća Anton (Antun, Antonio) (1783–1875) i Giuseppe (Joseph, Osipp) (1783–1853), koji su tiskaru vodili do 1876. pod nazivom "Stamperia Fratelli Karletzky" ("Tiskarnica Bratje Karletzky"). Uz tiskaru vodili su knjigovežnicu, knjižaru i papirnicu. Giovanni (1818–1901), pomorski kapetan i direktor Lloyda, preuzeo je 1876. papirnicu, a tiskaru je naslijedio Giuseppeov sin Franjo (Francesko) (1818–?) i unuk Giuseppe mlađi (1849–1918), koji ju je vodio do 1889. Prve objavljene novine u Rijeci, "Notizie del Giorno", koje su izlazile od 08. Rujna 1813. pa sve do Listopada 1814. štampane su u njihovoj tiskari. Prema definiciji novina i obilježjima to su bile istinske novine koje su izlazile utorkom, četvrtkom i subotom. Drugi po redu riječki dnevnik "Eco del litorale ungarico" (Odjek Mađarskog primorja), novine koje su izlazile su dva puta tjedno, srijedom i subotom, a prvi je broj tiskan 05. Travnja 1843., također su tiskane u Privilegiranoj gubernijskoj tiskari braće Karletzky. U njihovj je tiskari štampan i uvedeni gradski novac karantan (hrv.: križar, tal.: carantan, njem.: Kreuzer). Naredbu o tiskanju tog novca potpisao je gradski potkapetan Giuseppe Agostino Tosoni (1804.-1856.). Novčanice su, u tiskari braće Antonio i Giuseppe Karletzky dovršene krajem 1848. godine. Tiskane su na papiru tvornice Smith & Meynier iz Rijeke. Ukupno su poznate tri emisije toga papirnatog novca. Novčanice su bile u opticaju do 1853. godine, kada je prefekt grada barun Kellersberg naredio njihovo definitivno povlačenje. Od sve tri emisije u opticaj je stavljeno 200 000 primjeraka u vrijednosti tadašnjih 16 500 forinti. Poznat je veoma mali broj sačuvanih primjeraka ovog novca. (Izvor: Sanja Holjevac: HRVATSKI SLOVOPIS U IZDANJIMA RIJEČKE TISKARE KARLETZKY OBJAVLJENIMA U RAZDOBLJU OD 1836. DO 1878. GODINE, Također: enciklopedija.hr > Karletzky, Također: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Stručni rad, Lea Lazzarich: Izvori o riječkim povijesnim novinama 1813. - 1918.)
1779. 27. Rujna Gubernij je toga dana dekretom dopustio Židovima da ustanove vlastitu bogomolju, „kehile”, pa je odlučeno da se ona otvori u privatnoj kući obitelji Penso. Time je otvoren najstariji poznati židovski molitveni hram "španjolskog ritusa" u Rijeci. Židovska Sefardska Općina osnovana je 26. Rujna 1781. godine, a u kući Isaka Mihaela Pensa, koji je bio podrijetlom iz Splita. Druga privremena bogomolja tijekom 1836. nalazila se u kući Celebrini, a za treći po redu hram Mozes Saul ha-Levi 12. Siječnja 1837. daruje Općini vlastitu trokatnu kuću čija su vanjština i unutrašnjost iste godine preuređene po nacrtima gradskog edila Adama Olfa. Nalazila se u starom gradu u Calle del Tempio (danas Ul. J. Trdine), stara k. č. 251/246, poslije br. 5. (Izvor: Židovska općina Rijeka, Povijest, 18. stoljeće, Također: glasilo židovske zajednice u Hrvatskoj, Ha-kol, br. 98 siječanj / veljača 2007., Također: Zlatko Karač: Mala ortodoksna sinagoga u Rijeci – povijest i obnova)
1779. 26. Listopada knjige isusovačkog kolegija prelaze u vlasništvo riječke općine da bi zajedno s knjigama kasnije osnovane Nautičke akademije i kasnijim velikim donacijama riječkih plemića Giulia de Benzonia i Giuseppe Marottia od 1779. postale dostupne javnosti 1782. godine. 04. Veljače iste godine Giuseppe de Marotti nudi, a 23. Prosinca Kapetansko vijeće prihvaća jednako uvjetovanu donaciju privatne knjižnice s katalogom. Već 1780. godine ukazuje se namjera za spajanjem dviju navedenih darovanih knjižnica s knjižnicom isusovaca. Tek koncem godine 1782. spojene su knjižnice Benzoni i Marotti s knjižnicama isusovačkog kolegija i nautičke akademije. 1782. godine osnovana je gradsko-gimnazijska knjižnica, koja uz to što zadržava svoje prvotne obrazovne funkcije postaje ujedno i prva javna knjižnica u Rijeci. 1839. gradsko-gimnazijska knjižnica posjeduje 5652 naslova u 9200 svezaka. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Povijest, Ažurirano 19.7.2016.)
1779. 01. Studenog, nakon što je Hrvatski sabor 1733. godine uveo u Hrvatsku jedinstvene, tzv. "požunske (ugarske) mjere", 01. Studenog 1779. te su mjere i utezi uvedeni i u Rijeku. Požunske su mjere uvedene radi izjednačavanja mjerenja na području Habsburške Monarhije, a postupak je pokrenut u 18. stoljeću ujednačavanjem mjernih jedinica i postupaka, za ono doba ponajprije u trgovini i ljekarništvu. Time su dotadašnje samosvojne hrvatske mjerne jedinice, kao što je bio hrvatska pinta, akov, hrvatski lakat, zagrebački polić i mnoge druge, otišle u povijest. Požunske su mjere bile valjane sve do 01. Siječnja 1876. kada je zakonskim člankom Hrvatsko-ugarskog sabora uveden Metarski sustav, čime je Hrvatska uključena u svjetsko mjerno jedinstvo. (Izvor: Zvonimir JAKOBOVIĆ: Početci mjeriteljstva u Hrvatskoj, str:2, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Rije čki ljetopis, Također: Uvod U istraživanje hrvatske metrologije II , Sena Sekulic: Srednjovjekovni sustavi šupljih kamenih mjera)
1779. 01. Studenog prema pisanju Luigi Marija Torcolettija (Rijeka, 3. Svibnja 1881. - Zoagli, 20. Studeni 1956.) u njegovom djelu "La chiesa e il convento degli Agostiniani" 1944, str 65) na poticaj tadašnjeg guvernera grofa Josipa Mailatha de Szekhelya je u Rijeci osnovana trgovačka burza (La Borsa Mercantile) i Kazino (Casino) sa sjedištem u kući Anselma Perija (casa Gresani, nekadašnja zgrada Municipija). Prema zapisniku sjednice Kapetanskog vjeća održanog 16. Studenog 1779. odlučeno je da:

„...se uredi Bursa i Casino kao zajenički objekat, odnosno mjesto za sastajanje trgovaca, nakojem bi mogli raspravljati. Casino je mjesto za javnu korist građana, gdje bi časni ljudi, ovdašnji ili stranci, mogli provoditi večernje sate zajedno u zabavi i razgovoru prema običajima trgovaca u talijanskim gradovima. Prije navedeni objekti moraju biti blizu i do njih mora biti lagan pristup. Gubernator utvrđuje zajedno sa kapitanima građansku javnu zgradu koja treba biti u središtu grada.Odlučeno je da će jedna velika dvorana biti namjenjena okupljanju. Uz to bila bi prostorija nazvana Segreteria, namjenjena za arhiv i političko pravno djelovanje. Još bi bile manje prostorije za rad odvjetnika, odnosno za neometano pisanje ugovora. Velika dvorana bila bi zajednočka, danju Burza, a noću Casino. Uz to bi bila i kuhinja“.

Obližnja kavana "Grigioni" opskrbljivala ih je sladoledom, hranom i pićem. Sve je bilo osvjetljeno uljanom rasvjetom i voštanicama. Zimi se prostor zagrijavao.
1779. 23. Prosinca Kapetansko vijeće u Rijeci prihvaća donaciju baruna Giuseppea de Marottia, njegove privatne knjižnice s katalogom, koju je ovaj ponudio 04. Veljače iste godine svome rodnom gradu. Knjižnica se sastojala od ukupno 1.382 svezaka različitih knjiga. Te knjige danas su pohranjene i čuvaju se u Sveučilišnoj knjižnici Rijeke. U službenom aktu o donaciji, dana 26. Listopada 1779. de Benzoni navodi broj primjeraka donacije i zahtjev da ona bude javno dostupna: "qual libreria amontera di presente a 900 volumi incirca; e cio affine si erriga una Biblioteca publica a ventaggioso, e comodo Proffito nelle Scienze tanto delli figli della Patria, che degl' Esteri Studenti". (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Povijest)
1779. srpska pravoslavna zajednica u Rijeci traži od carice Marije Terezije pravo na gradnju svog hrama i carica im to i odobrava, ali uslov je bio da u Rijeci mora živjeti 60 porodica pravoslavne vjeroispovjesti. A te je godine u Rijeci živjelo samo 16 porodica. Dozvola o gradnji crkve stiže tek 10. Rujna 1785. ali pod uslovom da moraju dokazati da imaju osiguran kapital kojim mogu započeti i završiti gradnju crkve. Općina će doznačiti zemljište na kojem se može graditi crkva. (Djelomičan izvor: Publikacija izdavačke ustanove Eparhije gornjokarlovačke, Dušan Milanović: Hram svetog Nikolaja u Rijeci, Martiria, 2011)

Stara Guvernerova palača na današnjem Jadranskom trgu. U daljini se vidi kupola Palače Ploech. Prizemlje su zapremali prostori za poslugu, kuhinja, kolnica i štala, a kat guvernerov stan s reprezentativnom dvoranom dimenzija 6x8 metara. Skromnu klasicističku građevinu projektirao je Anton Gnamb, građevinar koji je neposredno prije toga definirao Via del Governo (Korzo , kao ulicu ispred srednjovjekovne Rijeke. Između nove palače i mora ubrzo je oblikovan mali, dopadljiv park. Josip Mailath de Szekhely bio je gubernijalni povjerenik sve do 1779., a tada je službeno imenovan guvernerom.

1779. Iz Splita doseljava nekoliko židovskih trgovačkih obitelji, nakon čega dolazi do osnivanja židovske samostalne bogoštovne općine s vlastitom bogomoljom i grobljem izvan gradskih zidina.
1780. na mjestu današnjeg Jadranskog trga sagrađena je stara Guvernerova palača po projektu Riječana Antona Gnamba (slika ljevo). Srušena je 1896. godine.
1780. Car Josip II. donosi odluku o rušenju Riječkih gradskih zidina i kula, a četiri godine poslije zatrpava se i rov na Korzu. Neke su se kule srušile i prije carske odluke, primjerice Bastion sv. Jeronima na jugozapadnom uglu zidina srušen je između 1760. i 1762. godine. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Također: Vanda Ekl: Živa baština, Izdavački centar Rijeka, 1994.)
1780. 08. Studenog u Beču je rođen Ferencz Űrmeny ( Beč, 08. Studenog 1780. - Pešta 11, Veljače 1858.) , guverner Rijeke u Povijesna zastava grada Rijeke periodu od 1823. do 1836. (Izvor: Wikipedia, Ürményi Ferenc (politikus), Također: Életrajzi Lexikon, Ürményi Ferenc)
1780. 18. Studenog na temelju prijedloga Gradskog vijeća prihvaćena je upotreba povijesne zastave grada Rijeke. Povijesna riječka zastava, kao i grb ima tri osnovne boje i bila horizontalno podijeljena na tri polja: karmin crvena, žuta i plava. Karmin (crvena) je boja vatre i krvi, pa je povezana sa energijom, ratom, opasnosti, snagom, moći i odlučnosti, kao i sa strašću, željom i ljubavi. To je emocionalno intenzivna boja. Žuta je boja sunca. Povezana je sa srećom, radošću, intelektom i energijom. U heraldici žuta predstavlja čast i odanost. Plava je boja neba i mora. Često se povezuje sa dubinom i stabilnočću. Zastava je i bila je u upotrebi od 1848. do 1947. Prikazana je na slikama "Slava Rijeke" G. Butkovića i "Italia o morte" Carla Wostryja i nalazimo je kao sastavni dio medalja i značaka. Nakon Drugog svjetskog rata nije više korištena, a na natječaju za novu gradsku zastavu 1998. Ministarstvo uprave RH odbilo je dizajn utemeljen na ovoj trobojnici. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Tamara Mataija: Osviještena baština – Zastave, Rijeka, Studeni 2012.)
1780. zapadno i istočno od gradskog tornja započeta gradnja Korza.
1780. 29. Studenog umire Marija Terezija, kraljica Ugarske (na slici desno na portretu Andreasa Möllera - Nadvojvotkinja Marija Terezija 1727. u dobi od 11 godina). Postala je vladarica nakon smrti svoga oca, cara Karla VI, u Listopadu 1740. godine. Bila jedini ženski vladar svih habsburških posjeda i posljednji član dinastije Habsburg. Vladala je kao nadvojvotkinja Austrije, kraljica Ugarske, Češke, Hrvatske, Galicije i Lodomerije, kao vojvotkinja Mantove, Milana, Parme, Piacenze i Guastalle, te kao vladarica Austrijske Holandije i brojnih grofovija. Brakom je bila carica Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, njemačka kraljica, velika vojvotkinja Toskane i kratko vojvotkinja Lotaringije. Marija Terezija nije posjedovala intelekt svojih sinova, ali su je ipak karakterizirale osobine cijenjene kod monarha: dobrodušnost, razumnost, odlučnost, te, najvažnije od svega, spremnost da prizna svoju grešku. Kao mlada vladarica koja je morala voditi dva dinastička rata, vjerovala je da njen interes mora biti interes njenih podanika; kao iskusna vladarica shvatila je da interes njenih podanika mora biti njen interes. U Rujnu 1745. Franjo Stjepan Lotarinški (lotarinški vojvoda Franjo Stjepan), muž Marije Terezije, okrunjen je za cara pod imenom Franjo I. i time je dinastija postala poznata kao Habsburg-Lothringen. Iz toga se braka rodilo 5 sinova i 11 kćeri. Od njihove djece sinovi Josip i Leopold bili su neposredni nasljednici prijestolja, a kći Marija Antonija, u povijesti poznata kao Marija Antoaneta postala je francuska kraljica i supruga Luja XVI.. Puna titula Marije Terezije, nakon smrti njenog muža 1765. glasila je:

"Marija Terezija, milošću Božijom, carica-udovica Svetog Rimskog Carstva, kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije, Lodomerije, itd, nadvojvotkinja Austrije, vojvotkinja Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske, Brabanta, Limburga, Luksemburga, Gueldersa, Württemberga, Gornje i Donje Šleske, Milana, Mantue, Parme, Piacenze, Guastalle, Auschwitza, Zatora, Lotaringije, i Bara velika kneginja Transilvanije, kneginja Švabije, markgrofica Moravije, Burgaua, Gornje i Donje Lusatije, grofica Habsburga, Flandrije, Tyrola, Hennegau, Kyburga, Gorizije, Gradiške i Namura, gospodarica Marka i Mechlina, vojvotkinja-udovica Lotaringije i Bara, velika vojvotkinja-udovica Toskane, ecc, ecc."

Razdoblje od 40 godina njene vladavine znano je kao Terezijanizam. Kada je njezin suprug Franjo I. preminuo 1765., suvladar joj je postao sin Josip II., tako da je dio ovih reformi nastao i pod njegovim utjecajem. U razdoblju od 1740. do 1763. godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka - prije svega Šleske, ali i talijanskih zemalja. Terezijanizam je obilježen primarno centralističkom vladavinom i apsolutizmom koji su za cilj imali provedbu prosvjetiteljskih ideja u Monarhiji. Marija Terezija (slika ljevo, portret Marije Terezije Jean-Étienne Liotarda iz 1762.) bila je uz Fridrika II. tada jedini europski monarh koji je primijenjivao prosvijećeni apsolutizam kao državnu politiku, a kasnije će to primijenjivati Josip II. i Katarina II. Velika. U njezino vrijeme Hrvatska je podijeljena na županije, kao veće, i okružja, kao manje sastavne teritorijalne jedinice. Na čelo županija postavlja župana, a niže i srednje plemstvo okupljalo se na županijskim skupštinama. 1767. godine formirala je Hrvatsko kraljevsko vijeće, čime je uvelike povećala ulogu Hrvatske i smanjila njezinu ovisnost o Ugarskoj. Sjedište vijeća je do 1776. bilo u Varaždinu, kada je u gradu izbio veliki požar, nakon čega je preseljeno u Zagreb. Kraljica je vijeće ukinula 1779. godine kada je sve njegove ovlasti prenijela na Ugarsko namjesničko vijeće. Gospodarske reforme Marije Terezije bile su primarno usmjerene na reformiranje feudalnih te uređivanje kmetskih odnosa. Njezin otac, Karlo VI., još je 1737. donosi prvi urbar (Urbari su dokumenti koji su smanjili davanja kmetova feudalcima i uredili međusobne odnose), a ona je time nastavila 1756., donošenjem Slavonskog, i 1780. donošenjem Hrvatskog urbara. Uvela je opću školsku obvezu, tako da su sva muška djeca od 6 do 13 godina morala pohađati školu. U vrijeme njene vladavine počinju prvi sukobi Hrvata s Mađarima, a u njima se Marija Terezija na kraju priklanja Mađarima. Marija Terezija i njen suprug pokopani su u dvostrukom sarkofagu u grobnici Habsburgovaca u Beču (na slici desno). (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Marija Terezija, Također: wikipedia, Marija Terezija Austrijska, Također: Više Autora: Povijest Rijeke 1988, str.140, Također: RTL, Žene koje su stvarale povijest – Marija Terezija, 15.4.2011)
1780. Simon Adamić, otac Andrije Ljudevita Adamića počeo restauraciju kapelice svetog Martina u Martinšćici. 1785 kada je kapelica već bila restaurirana i dograđena, proširio se glas da je Simon tokom restauracije našao ogromno blago u temeljima crkve. U ono je vrijeme isto kao i danas, vrijedilo pravilo da se dio nađenog blaga mora predati državi. Vlast je optužila Adamića da je utajio taj dio i uz pomoć 14 svjedoka smjestila ga u zatvor u Crikveničkom kaštelu. Ni dan danas niko nije siguran dali su optužbe bile istinite ili lažne, ali obitelj Adamić je i prije i nakon tog događaja bila izuzetno bogata trgovačka obitelj. Nakon 2 mjeseca, 24. Travnja, Simon je uz pomoć sina Andrije Ljudevita bio oslobođen optužbi i oslobođen. Od benediktinki kupuje vrt i parcelu uz Rječinu uz koju gradi kuću. Simon je oprostio sucima na lažnoj optužbi, ali ne i onoj četrnaestorici svjedoka. U sljedećim je godinama dao izraditi 14 kipića-stupova (slika desno) i svaki je stup imao isklesanu glavu po jednog od svjedoka. Kipiće je napravio poznati kamenorezac Josip Capovilla. Smjestio ih je ispred svoje kuće na Fiumari gdje su ostali na sramotu tih ljudi sve do 1883 kada su odstranjeni jer su ometali promet. Kipići su danas smješteni ispred Guvernerove palače.
1780. Priliv robe iz Ugarske i Hrvatske porastao je u toku 5 godina (1775. - 1780.) za 405% (ili prosječno godišnje 81%), iz drugih austrijskih zemalja za 320% (ili godišnje 64%), a riječka je proizvodnja uvećana za 85% (ili godišnje 17%). U Rijeci je iz dana u dan rastao, adekvatno novčanom, i fizički volumen roba, prema tome bivalo sve više i više tereta za brodove.
1780. u zgradi Državnog arhiva u Rijeci su se počeli okupljati masoni za što postoje dokumenti. Loža u Rijeci zvala se Riječka loža sv. Ivana. (Izvor: Novi List, Sandy Uran: Tajnovita povijest riječkih masona....., 20. veljača 2020.)
1781. Uvedena jedinstvena cijena u svim riječkim gostionicama i krčmama: objed s juhom, kuhanom govedinom i povrćem koštao je šest karantana; noćenje, objed i večera jedan fiorin.
1781. 06. Veljače U Rijeci rođen, Josip (Giuseppe) Kirin, svecenik i slikar (umro u Rijeci 28. 12. 1849). Poznat je po svojim radovima u Rijeci. Za Zbornu crkvu Uznesenja Marijina načinio je sliku svete Marije Magdalene i još neke slike, za kapelu na Kalvariji načinio je sliku "Pogreb Isusov", a za župnu crkvu svetog Jurja na Trsatu nacrtao je sliku svetog Dižmaša (Sveti Dizma). Neki pogrešni podaci navode godinu rođenja kao 1780. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, KIRIN, Josip (Giuseppe), Također: Boris Vižintin: Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća, slikarstvo – kiparstvo., ICR, Rijeka 1993)
1781. 26. Rujna osnovana je židovska sefardska općina u Rijeci. Osnivači su bili Isak Mihael Penso, koji je bio podrijetlom iz Splita, braća Josip i Leon Ventura i Piazza. Tada je u Rijeci živjelo 25 Židova (iz obitelji Penso, Ventura i Diocoen). Sefardska Općina osnovana je u kući Isaka Mihaela Pensa. Najstariji pronađeni dokumenti iz 1441. godine dokazuje prisustvo prvih Židova koji su se naselili u gradu Rijeci zbog njezine gospodarske i trgovačke razvijenosti te mogućnosti različitih djelatnosti i nesmetanoga vjerskog života. Najstariji poznati podaci o prisustvu Židova u Rijeci su zadužnice kojima Abraham Angoleti i njegov sin Marko posuđuju 30 dukata od Sladojeva iz Vrbasa. Obveznice su pronađene u spisima notara Rena iz razdoblja 1431. - 1446. godine. (Izvor: Izdavač: Židovska općina Rijeka · Pripremila: Irena Deže Starčević: Židovi u Rijeci, Također: fluminensia.org > Goran Moravček: Srušena riječka sinagoga, 27. Studenog 2012, Također: Ha-kol broj 98. siječanj - veljača 2007., PROSLAVA 225. GODINA ŽIDOVSKE OPćINE RIJEKA)
1781. 25. Listopada car Josip II izdaje "Edikt o vjerskoj toleranciji" kojim se rješavaju sva postojeća pitanja oko bogomolja, crkvi, škola, groblja i drugih pitanja nacionalnih manjina i manjinskih vjera u carstvu. Iako je donešen 1781. počeo se provoditi tek 1783. Katolička će Crkva i dalje imati prednost. Njime se osigurava sloboda vjeroispovjesti i gradnje vlastitih hramova u mjestima gdje se nalazi više od sto obitelji određene vjeroispovijesti. Tim su patentom pripadnici drugih konfesija (židovi, protestanti i pravoslavni vjernici) dobili jednaka prava kao i Katolici. Mogli su osnivati crkvene općine, škole, baviti se obrtom i trgovinom kao i slobodno oblačiti, međutim njemačka prezimena su im i dalje bila nametnuta.
1781. 26. Studenoga Stupa na snagu "Protocollum", opći pravilnik čiji je cilj bio stvaranja samostalne židovske zajednice, a riječkim je Židovima omogućio ostvarivanje njihovih temeljnih građanskih prava zajamčenih tadaπnjim austrijskim državnim zakonima. Bio je pisan po uzoru na trπšćanski "Regulamentum Judaeorum" iz 1771. godine, koji su dobili tamošnji Židovi "pod zaštitom zasebne milosti i blagosti carice Marije Terezije". "Protocollum" utvrđuje postupak izbora poglavara židovske zajednice tajnim glasanjem između više predloženih kandidata, u prisutnosti izaslanika Kraljevskog gubernija u Rijeci. Za prvog poglavara i upravitelja riječke židovske zajednice bio je izabran Isak Levi, sin Kalimanov, trgovac nastanjen u Trstu. Protocollum navodi da je: "Po odobrenju carice Marie Theresie, a podsjedanjem grofa Guvernera Kraljevske vlasti u Bakru – Giovanni Szapary, u prisustvu Sudskog vijeća potvrđeno je postojanje Židovske zajednice u Rijeci od 25 članova poznatih obitelji koje su se iz Splita doselile u Rijeku: Isak Mihael (Isacho Michele) Penso (9 osoba), Josephus (Giuseppe) Ventura (4 osobe), Abraham (Abrammo) Penso (9 osoba), Isak (Isako) Piazza (3 osobe)."(Izvor: Ha-kol broj 98. siječanj - veljača 2007., PROSLAVA 225. GODINA ŽIDOVSKE OPćINE RIJEKA, Također: ŽIDOVSKA OPĆINA RIJEKA, Protocollum, 26. sudenog 1781.)
1781. ušće Rječine, koje je služilo kao glavna gradska luka, je bilo toliko zatrpano da je bilo potrebno produbljivati i samo dno korita rijeke. Inženjer
Struppi tada izrađuje projekt glibodera, ali do njegove gradnje nikada nije došlo. Ujedno predlaže da se u koritu Rječine iskopa jama u kojoj bi se taložili riječni nanosi (Državni arhiv Rijeka-C). Iz tog vremena datiraju i prvi podaci o pojavama nestabilnosti na padinama oko toka Rječine. Inače, prema povijesnim zapisima, korito ušća Rječine je trebalo čistiti i produbljivati 1705., 1708., 1716., 1720. i 1727. godine. (Izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 5)
1782. U Rijeci otvorena i četvrta ljekarna.
1782. 12. Srpnja u "zamolnici" upućenoj carici Mariji Tereziji, riječki Srbi traže svoja prava u vezi gradnje svoje crkve, groblja, načina ukopavanja mrtvih, plačanja katoličke stole... . Pozivaju se i na privilegije dobivene od cara Leopolda I koje je potvrdio i Karlo VI, a obnovila i Marija Terezija. U to su vrijeme u Rijeci živjele 82 srpske pravoslavne porodice (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie della Liburnica citta di Fiume, vol:2)
1782. Započeta izgradnja upravne zgrade Rafinerije šećera (danas Rikard Benčić) (Slika ljevo) po projektu Andrea Menninija iz Trevisa (Ovo je prihvaćeni podatak, ali netočan. Povijesna su istraživanja potvrdila pretpostavku konzervatora stare upravne zgrade da upravna zgrada nije sagrađena osamdesetih godina 18. stoljeća, kako je to svojedobno pisala Radmila Matejčić pozivajući se na ploču s natpisom na glavnom stubištu. Naime, u arhivskim spisima pronađen je podatak da je sagrađena 1752. godine, u doba direktora Arnoldta, Kennedyja i Wellensa, te da je 1785. godine stradala u velikom požaru, nakon čega je obnovljena i raskošno opremljena štukaturama i zidnim slikama.)
1783. 22. Ožujka car Josip II. potvrđuje i podjeljuje poštansku službu u Rijeci kao nasljedno pravo Ljudevitu Henry-u. Već mu je ranije, 25. Lipnja 1766. Marija Terezija dodjelila taj privilegij. Nakon samo 14 godina, car Franjo II. dodjeljuje poštansku službu u Rijeci Antunu Danni. Potvrde i se i danas čuvaju u DAR-u. (Izvor: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1783. 07. Siječnja ugledni Riječki posjednik Francesco Thiepolo uputio je Gradskom vijeću molbu za podizanje "Teatra Nobile" (slika desno) o vlastitom trošku, što opisuje u osam točaka. Zauzvrat traži besplatno zemljište u susjedstvu kuće Battiani, monopol na 25 godina, tokom kojih će organizirati priredbe, balove tokom karnevala, osigurati bolji orkestar i dvije komične družine svake godine. Obvezuje se izgraditi kazalište u dvije godine, u kazalištu napraviti klub (Casino) za ugledne građane, osigurati jednu ložu za Gubernij i jednu za suce rektore te omogućiti bolje osvjetljenje od sadašnjeg. Od Vijeća traži, ukoliko je suglasno s danim uvjetima, da pripreme ugovor. Gradsko vijeće je predmet razmatralo 11. Veljače, 28. Studenoga i 11. Prosinca 1783. godine te tražilo na uvid ugovor s Giuseppeom Bonom i de Gerliczijem − vlasnicima kazališta Bono, mišljenje Gubernija, kao i mišljenje o kazalištu u talijanskom gradu Mestre. Razlozi zbog kojih ih je zanimalo upravo ovo kazalište bili su ti što se radilo o novom, nedavno otvorenom kazalištu − Teatru Balbi. Donesena je odluka da arhitekt Uldarico Moro, projektant kazališta u Gorici (Gorizia), izradi nacrt novoga kazališta u Rijeci. Izgleda da je nacrt je prezentiran 29. Svibnja 1784. godine. Postojanje stubišta na pozornici ukazuje na kompleksniju scensku tehniku, u više razina, tj. vjerojatno postojanje radnih galerija i uređaja u nadstroplju. Točna projektna pozicija kazališta ni danas nije utvrđena sa sigurnošću, ali Nana Palinić u svome radu "Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci" govori da je na planu Antuna Gnamba iz 1785. godine "Plan nove Rijeke i njezine Rječine" prikazana buduća pozicija zgrade južno od zgrade Stare pošte (na mjestu današnjeg Trga Republike), uz obalu je crtkano ucrtana pravokutna zgrada opisana kao "Kazalište". Kako je riječ o godinama kada je naručen projekt" Teatra Nobile", logično se može pretpostaviti da je gradski edil Antun Gnamb bio upućen u ovu, kao i ostale inicijative vezane za gradnju javnih zgrada, te da je u novi plan, tada u nastajanju, ucrtao poziciju budućega kazališta. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Također: Erceg, I. (1998.), Jozefinski katastar grada Rijeke i njegove uže okolice (1785/87), Školska knjiga, Zagreb)
XVIII stoljeće prestala je potreba za utvrdama i gradskim zidinama i počelo je pokrivanje kanala koji je opasavao rijeku i gradske zidine. Tokom 1782. pokriven je veći dio južnog kanala uz trošak koji su pokrivali pola grad, a pola vlasnici kuća uz kanal.
1784. 01. Srpnja Kapetansko vijeće je odlučilo da se na Gradski toranj postavi lukovičasta kupola (slika ljevo), sad već dotrajali sat zamijeniti novim, a kuglu i križ koji su krasili stari krov, zamijenila je skulptura jednoglavog orla što ga je izradio poznati riječki kotlar Ludovico Ruppani. Godine 1890. skulptura je uklonjena tijekom obnove Gradskog tornja i predana Gradskom muzeju, a nova s dvoglavim orlom je postavljena 1906. Naručeni su novi satovi za Gradski toranj. Za izradu satova bio je zaslužan najbolji ljubljanski urar G. Widman koji je izradio 4 sata za sve strane tornja, koja su idućih gotovo 90 godina otkucavala točno vrijeme. Cjena je bila 450 fiorina. Widmanovi satovi zamijenjeni su 1873., kada je u Beču kupljen najsuvremeniji satni mehanizam za to doba te je na licu tornja postavljen otvor za brojčano pokazivanje vremena. (Izvor: wikipedija, Gradski toranj u Rijeci, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka 2010., Volim grad - poznam grad Biblioteka: Edukativni programi 5, Denis Nepokoj: Gradski toranj - Grad Rijeka, Rijeka, 2010, Također: Fiuman.hr, Danijela Pleše: Šta da? Gradski toranj)
1784. 10. Kolovoza car Josip II. izdaje patent o emigraciji. U prvom je paragrafu definiran pojam emigranta: "Iseljenikom se smatra onaj tko iz bilo koje carsko-kraljevske nasljedne zemlje stupi u vanjsku zemlju s namjerom da se više ne vrati." Takva je emigracija strogo zabranjena, kao i njezino zagovaranje! Kazna je gubitak svih građanskih prava i zapljena posjeda kojim država nastavlja upravljati u ime zakonskih nasljednika. Istim patentom obvezuje veleposjednike i mjesne vlasti da pomognu svakome tko hoće raditi, da ga nužda ne bi natjerala na odlazak. Car Franjo I. izdaje 1832. novi iseljenički patent kojim uvodi pravo "zakonske emigracije" prema kojem se moglo legalno iseliti, ali se gubilo državljanstvo i dobivalo status stranca. Ipak, nije se gubilo pravo vlasništva, što su ga i dalje gubili svi ilegalni iseljenici. (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914.)
1784. Gradska je uprava na nekoliko godina pruzela u najam Bonovo kazalište ( poznato i kao Gerlyczijevo, po kasnijemu vlasniku). U njemu se održavala poneka dramska i čak i operna sezona, ali i nadalje neredovito, sve do 1804. godine.
1784. 16. Kolovoza Car Josip II. naredio je da se popišu svi stanovnici Monarhije, uključujući plemiće i svećenike. Prema drugom službenom popisu u Hrvatskoj iz 1787. godine, Bakar je imao 7656 stanovnika, Rijeka 5956, Varaždin 4814, Zagreb 2815, Karlovac 2740, Požega 2002. Bakar je gotovo 200 godina bio najveći hrvatski grad, no pritom treba uzeti u obzir da je dosezao do Rječine, odnosno da su mu do 1874. godine administrativno pripadali Sušak i Trsat. (Izvor: Facebook, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka)
1784. 23. Listopada u Rijeci umire Franjo Ksaver Orlando, osnivač prve javne nautičke škole na Jadranu u Trstu. Franjo Orlando rođen je u Rijeci 09. Prosinca 1723. Talijanski biografi ističu da mu je otac Antun po prezimenu Talijan (bio je sudac, a 1730. - 1732. i 1734. upravitelj grada Rijeke), ali za majku Barbaru prešućuju da je bila iz hrvatske obitelji. Obitelj Orlando generacijama je živjela u Rijeci. U rodnom gradu završio je isusovačku gimnaziju i ušao u Družbu Isusovu. Nakon toga završava filozofski studij u Beču. 1773., po naredbi Marije Terezije seli se iz Trsta sa svim nastavnim pomagalima i knjižnicom u Rijeku gdje utemeljuje prvu nautičku školu u Rĳeci, koja je djelovala do 1794. godine. Njegova predavanja zapisivali su studenti i prema tim rukopisnim udžbenicima desetljećima se održavala nastava nautike u Trstu i Rijeci. Pokopan je uz pjevanu svečanu misu u crkvi Sv. Vida. U Listopadu 1989. prilikom čišćenja grobnice kosti su mu zajedno s ostalima iz groba bačene u kosturnicu riječkog gradskog groblja. (Izvor: Franjo Ksaver Orlando osnivač prvih pomorskih škola na Jadranu, BORIS FRANUŠIĆ, Također: Centre Canadien d'Architecture, Jesuits among the Croats)
1784. proveden je prvi popis nekretnina u posjedu žitelja Rijeke i njenih podopćina. Tad su u knjigu gradske blagajne (fond JU 2, knjige 129 i 130) upisani podaci o veličini i približnoj vrijednosti zemljišta, te imena posjednika. (Izvor: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Nenad Labus: KUĆE I DUĆANI PRAVOSLAVACA U RIJECI POTKRAJ XVIII. STOLJEĆA, objavljeno u: PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU, Povodom 300. godišnjice povlastice Karla VI. (III.) pravoslavnima u Rijeci (1717.))
1785. Dovršena je “Anina cesta”, koja je povezala Rijeku s Pazinom, preko Učke. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 52, Igor Žic: RIJEČKE GODINE)
1785. Antun Gnamb objavljuje svoj "Plan nove rijeke i njezine Rječine". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55 Ervin Dubrović: ANTON GNAMB I RIJEČKI TRGOVAČKI PUTOVI U OSAMNAESTOM STOLJEĆU, Također: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija riječke luke i prometnica)
1785. Ispred stare Guvernerove palače sagrađen mol dužine 38 m, koji je kasnije zatrpan nasipavanjem, a ponovo "iskopan" tj. otkriveni su njegovi dijelovi kad su se kopali temelji za zgradu Palazzo Adria. Te godine obala se nasipavanjem pomaknula približno do pravca Ulice Rade Končara, a godine 1808. bila je pomaknuta do Obale JRM (današnja Riva). (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1476., Ing. Cvjetko Premuš: Urbanistički razvoj riječke luke)
1785. 18. Ožujka da bi slomio otpor feudalaca po županijama, Josip II. reskriptom ukida stare županije, te Hrvatsku i Mađarsku dijeli na deset okruga, ne obazirući se na povijesne i zemljopisne granice. Riječki, Bakarski i Vinodolski okrug ulaze u sastav nove cjeline, Ugarskog primorja (Litorale Hungaricum) pod upravom guvernera te Ugarskog namjesničkog vijeća. Gubernij je nadležan za trgovinu, pomorstvo i zdravstvo, a prestaje kompetencija Bakarskog municipija. (Izvor: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1785. 10. Travnja u prisustvu gornjokarlovačkog episkopa Genadija Dimovića (Šikaluš u Baranji 1710. - Plaški, 20. Prosinca 1796.) postavljen je kamen temeljac za pravoslavnu "crkvu sv. Nikole". Crkva sv. Nikole kronološki je najmlađa barokna sakralna građevina u Rijeci, a stilski najsuvremenija. Gradnja je započeta 1786. po projektu riječkog arhitekta i graditelja Ignazija Henckea (Rijeka, 17. Srpnja 1740. - 1. Rujna 1798.), a završena je 1790. godine. (Izvor: TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA, Hodočastiti Svetištima, PRAVOSLAVNA SVETIŠTA, Također: wikipedija, Pravoslavna crkva sv. Nikole u Rijeci, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:176, Ljubinka Toševa Karpowicz: Pravoslavna opština u Rijeci, 1720-1868, Eparhija Gornjokarlovačka i Srpska pravoslavna crkvena u Rijeci, Rijeka, 2002.)
1785. na sušačkoj strani Rječine, na području Kortila – oko današnjeg sušačkog nebodera i HKD-a, Pavlini otvaraju hospital. (Izvor: Petar Strčić, "Zdravstvena kultura u Zapadnoj Hrvatskoj," u: Medicinski fakultet u Rijeci 1955. – 1995., str:15, 20, Također: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Amir Muzur: ZAKLADA BRAĆE BRANCHETTA: IDEJA KOJA JE NADRASLA SAMU SEBE)
Erceg Ivan- Jozefinski katastar grada Rijeke i njegove uže okolice (1785-87) 1785. U riječkoj gimnaziji započela nastava na njemačkom jeziku.
1785. godine je započela, a 1787. godine je završena izrada "Jozefinskog katastra grada Rijeke i njegove uže okolice" (slika ljevo). Koncept katastra temelji se na izmjeri i procjeni zemljišta i biljnih kultura koje su se na njemu uzgajale. U katastru su navedeni vlasnici zemljišta, zemljišnih parcela s kućom i kućnim brojevima kao i imena i prezimena vlasnika. To je jedini povijesni izvor takve vrste sačuvan na tlu hrvatskih zemalja iz tog doba.
1785. 01. Srpnja iz Rijeke krenula prva teretna poštanska kola u Trst pravcem: Lipa, Podgrad, Materija, Kozina, Trst. Slanje gotovog novca u običnim pisamima za koje je plaćena obična poštarina bilo je strogo zabranjeno, pa zato država više neće odgovarati za gubitak, već će naknadu štete plaćati poštanski majstori koji su primili tu poštu. (Izvor: Damir Hitrec: Povijest pošta Primorsko-goranske županije, Rijeka : "Adamić", 2008)
1785. 07. Prosinca Srpska zajednica u Rijeci dobiva carsku dozvolu da može podići svoju crkvu "blagim dozvoljenijem ego C.K. Imper. veličtva Josipa 2go ot 10.septam. 1785." i da može zakapati svoje mrtve prema obredu svoje vjere. (Izvot: Radmila Matejćić: Kako čitati grad, (2013.) str.175, Također: LPR, Re: Pravoslavna crkva sv.Nikole u Rijeci)
1885. Adolfo Gerloszi, rabin riječke židovske zajednice, zajedno s Antoniom Matersdorferom i Giuseppeom Treuschem osnovao je karitativnu udrugu "Chevra Kadisha" (hebr. Sveto društvo, Sveto bratstvo). To je najstarije riječko dobrotvorno društvo koje je brinulo o sahranama i uzdržavanju općinskog groblja. Isprva je "Societa Chevra Cadischa di Fiume" bila društvo koje je svojim članovima pružalo pomoć i usluge u svakodnevnom društvenom i vjerskom životu i materijalnim potrebama. Članovi su bili uglavnom svi članovi zajednice i zato se plaćao redoviti doprinos prema imovinskim mogućnostima. Prikupljeni je novac bio korišten za materijalnu pomoć siromašnim i oboljelima, za vjersku izobrazbu i opčenito unapređenje vjerske službe te za sahranu siromašnih po vjerskim propisima. na Sušaku je "Društvo Chevra Kadisha" osnovano je 12. Studenoga 1933. godine, što je neposredno povezano s osnivanjem židovskoga groblja na Trsatu (odjeljak) i na taj način omogućeno pokapanje sušačkih Židova. (Izvor: Ha-kol broj 98. siječanj - veljača 2007., PROSLAVA 225. GODINA ŽIDOVSKE OPćINE RIJEKA)
1786. 01. Veljače registrirana trgovačka tvrtka "Simone Adamich e Figlio", zajednička tvrtka oca Šimuna i sina Andrije Ljudevita Adamića. U trenutku osnivanja poduzeće je imalo dva jedrenjaka (marcijane), trgovačku poslovnicu (bottega) u Bakru, vlastita skladišta za duhan, ocat i rakiju te veće količine duhana u Genovi, Barletti, Ortoni, Dubrovniku i Velom Lošinju. Tvrtka je službeno ugašena 28. Ožujka 1800., no Andrea Lodovico radi do 07. Kolovoza 1789. (Izvor: Izvor: Wikipedia, Andrea Lodovico Adamich, Također: Ervin Dubrović : Adamićevo doba 1780. – 1830., Riječki trgovac u doba velikih promjena, Muzej grada Rijeke, 2005., str.17, Također: La Voce 01.04.05, Fiume, Ilaria Rocchi: Andrea Lodovico de Adamich - Un uomo che ha segnato un'epoca)
1786. 07. Veljače dekretom od strane Josipa II austrijskog (Schönbrunn, Beč, 13. Ožujka 1741. - Beč, 20. Veljače 1790.), rimsko-njemačkog cara, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja od 1780. do 1790. ukint je Pavlinaski red (Red svetog Pavla prvog pustinjaka, latinski: Ordo Fratrum Sancti Pauli Primi Eremitae, u narodu znani i kao “bijeli fratri” zbog boje habita) koji je u Hrvatskoj djelovao od 1244, a bavili su se odgojnom i obrazovnom djelatnošću. Na slici desno, grb pavlinskog reda. Nakon mnogih crkvenih reformi i nastojanja da crkvu i sve vjere približi narodu, Car Josip ukida i neke redove koji nisu trebali biti ukinuti. Jedni od njih su i "serviti" koji su održavali bolničke ustanove. Dio novaca i prihoda od konfiscirane imovine bio je preusjeren u novoosnovani Religijski fond, a dio je bio upotrjebljen za daljnje reforme, osnivanje novih župa, gradnju i popravljanje crkvi diljem Monarhije. Josip II. bio je sin Marije Terezije i njezin suvladar od 1765., kada je preminuo njegov otac Franjo Stjepan Lotarinški. (Vjerska politika Josipa II., Objavljeno 29/08/2014 od Nicole Albrecht, u Hrvatskiv povijesni portal, Također: Službene stranice Hrvatske pavlinske provincije, PAVLINI - Red Sv. Pavla Prvog Pustinjaka)
1786. biskupija zabranjuje zvonjenja crkvenih zvona radi rastjerivanja oluja i oblaka jer "je zvuk zvona vec više puta privukao munje" (Izvor: Giovanni Kobler - Memorie Per la Storia della Liburnica Citta di Fiume, scritte dal Fiumano, strana 86.) (Giovanni Kobler, 22. Kolovoza 1811 – 02. Srpnja 1893 )
1786. 20 Ožujka da bi slomio otpor feudalaca po županijama, Kralj Josip II. ukida Severinsku Županiju čime Rijeka postaje dio Ugarske kao "Ugarsko Primorje" (Littorale Hungaricum). Primorje se sastojalo od tri kotara, Riječkog, Bakarskog i Vinodolskog (hrelinskog) (od Rijeke do Senja), a svime je upravljao guverner. Rijeka zajedno sa svojom gradskom upravom i čitavim gubernijskim područjem podvrgnuta je od sada izravno Ugarskom namjesničkom vijeću. Jedino je u sudbenim predmetima vrijedio kao viša instanca Banski stol u Zagrebu. Prestaje kompetencija Bakarskog municipija. Željko Bartulović u svome radu PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE kaže da je "Josip II. je reskriptom 18. Ožujka 1785. ukinuo stare županije, te Hrvatsku i Mađarsku podijelio na deset okruga, ne obazirući se na povijesne i zemljopisne granice. Riječki, Bakarski i Vinodolski okrug ulaze u sastav nove cjeline, Ugarskog primorja (Litorale Hungaricum) pod upravom guvernera te Ugarskog namjesničkog vijeća" (Izvor: Albino Senčić, GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAKA 1888 - 1945, str: 4, Također: Također: Vera Zmajić: RIJEČKI SPISI IZ ARHIVA UGARSKE KOMORE (ACTA FLUMINENSIA) 1776—1804.))
1786. 27. Ožujka Riječka je općina angažirala Giuseppea Bertnija Muillera (nastanjenog u Rijeci) da održava gradske javne satove.
1786. 29. Travnja carskom odlukom Sušak je pripojen Rijeci.
1786. 17. Lipnja ubrzo nakon gašenja Isusovačkog kolegija u Rijeci, činovnik riječkog Gubernija, uređujući sukladno nalogu viših vlasti, otprema sve dokumente i arhivsku građu ukinutog reda Namjesničkom vijeću u Budim. (Izvor: Povijesni arhiv Rijeka, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA)
1786. Dovršena je upravna zgrada Rafinerije šećera (sada poznata kao Rikard Benčić, slika ljevo) po projektu Andrea Menninija iz Trevisa, najmonumentalnĳi takav objekt iz tog vremena u Hrvatskoj. (Izvor: KONZERVIRANJE I RESTAURIRANJE, KVARTAL III - 4 - 2006, Krasanka Majer, Petar Puhmajer: ISTRAŽIVAČKI PRISTUP U OBNOVI BAROKNE PALAČE, Zapis povodom završetka multidisciplinarnih konzervatorskih istraživanja na Upravnoj zgradi stare šećerane u Rijeci)
1786. U starom gradskom kazalištu izvodila se talijanska opera tijekom jeseni i zime.
1789. u Srpnju izbija Francuska revolucija tijekom koje, nekoliko brodova koji su pripadali Adamićevu ocu, ostalje zaplijenjeno u lukama diljem Sredozemlja. Adamić je tada putovao u Francusku, Španjolsku i Tursku nebi li, nerijetko uz velike nevolje, ishodovao oslobađanje očevih jedrenjaka. (Izvor: Nenad Labus, viši savjetnik konzervator-dokumentarist i povjesničar)
1786. 19. Srpnja U Rijeci je osnovana primaljska škola, kao prva u Hrvatskoj u kojoj se nakon završetka i položene zakletve dobivala svjedodžba. Za voditelja je postavljen tadašnji kirurg-sekundarac, koji se navodi i kao prvi kirurg-opstetričar u Rijeci, dr. Giacomo (Jakov) Cosmini. Za polaznice je bio pripremljen i teoretsko-praktični priručnik na hrvatskom jeziku. Škola se održala samo godinu dana jer kao privatna nije imala potporu države. U svom znanstvenom članku "Začeci i razvoj medicinskih škola u Rijeci", docent Medicinskog fakulteta u Rijeci Milan Zgrablić piše da se u Rijeci spominju primalje koje su oko 1715. godine nakon 14-dnevnog tečaja morale polagati ispit. (Izvor: m.srednja.hr > Jeste li znali, M.G.: Povijest obrazovanja medicinskih sestara u Hrvatskoj spominje se od 15. Stoljeća,12. Svibnja 2016, Također: Acta med-historia Adriatica 2006;4(1);85-96 , Pregledni rad, Vladimir Uremović, Lovro Mirošević, Ivan Vukelić: RAZVOJ PRIMALJSKOG ŠKOLSTVA U RIJECI, Također: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji)
1786. 05. Rujna prema podacima iz fonda riječkog Magistrata, Gaetano Pierini, prvi riječki školovani liječnik-zubar (Chirurgo-Dentista), porijeklom iz Italije, je zatražio dozvolu za rad u našem gradu i traži "che gli fosse concesso il libero esercizio della sua profesione" (da mu se dozvoli, ako je moguće, slobodan rad u njegovoj profesiji) Inače, 12. Travnja 1777. godine predana je molba Gaetana Pierinija, Chirurgo-Dentista, "Vijeću umoljenih Dubrovačke Republike" za prijem u državnu službu u funkciji Chirurgo-Dentista. Molba je bila prihvaćena istoga dana, uz plaću od 8 dinarića (grossetta) na dan. Službovao u Dubrovniku osam godina, od 1777. do 1785. da bi zatim preselio u Rijeku i tu nastavio službu. On je ujedno bio prvi školovani zubarski liječnik u Hrvatskoj. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji)
1787. U Rijeci je postojalo šest kavana. Prva kavana u Zagrebu otvorila je svoja vrata tek 1820. godine. Velikom broju kavana pogodovala je blizina Trsta, koji je stoljećima najveća europska luka za uvoz i prženje kave
1787. Rijeka je došla pod crkvenu vlast senjsko-modruškog biskupa i u njezinom je sastavu ostala do konca Prvoga sv. rata i početka talijanske uprave. Do te je godine grad crkveno pripadao Pulskoj biskupiji čiji su biskupi bili mletački podanici. Istovremeno, Rijeka je bila pod vlašću Habsburgovaca koji su bili u neprijateljstvu s Mlečanima. Stoga se arhiđakon, koji je imao sjedište u crkvi kod Kosog tornja, često ponašao kao da je biskup.
1787. odlučeno je da se sruši crkva Svetog Fabijana i Sebastijana sagrađena 1291., ali crkvene vlasti su odlučile da ipak ostave crkvu. Otvorena je nanovo 1791. za službu naroda. 1833. gradske vlasti ponovo žele srušiti crkvu sa obrazloženjem da onemogučava normalan "promet" kroz Kale S.Sebastiano, ali vjernici su to ponovo onemogučili.
1787. Prema popisu stanovništva iz te godine Bakar je bio najveći hrvatski grad sa 7.656 stanovnika Rijeka je imala 5.956, Varaždin 4.814, a Zagreb 2.815 stanovnika.
1787. 24. Travnja Simeon Adamić, otac Andrije Ljudevita Adamića izlazi iz zatvora nakon što je lažno optužen za utaju legata. Naime, on je kao vlasnik velikog posjeda u Martinšćici na kojemu se nalazila prastara kapela sv. Martina, krenuo u obnovu kapele i naišao na arheološko nalazište. Mašta puka je radila i pročulo se da je našao veliko blago. Optužili su ga da je zatajio dati eraru određeni legat od ukupne vrijednosti nađenog "blaga". Vlasti su poduzele istragu i našli četrnaestoricu svjedoka koji su ga teretili za utaju legata, pa se ugledni riječki veletrgovac Simeon Adamić našao u zatvoru u crikveničkom kameralnom kaštelanatu. Na intervenciju svog sina Andrije kod cara Josipa II, Simeon Adamić je odmah pušten iz zatvora s posebnom preporukom da mu se dalje ne smeta. Carski gest bio je veoma proračunat, dvor je itekako vodio brigu o spretnim uvoznicima i trgovcima duhanom da bi pustio da u zatvoru trune sposoban poduzetnik. Nakon izlaska iz zatvora Simeon Adamić vraća lažnim svjedocima na interesantan način. Od benediktinki kupuje vrt i parcelu koja se pruža do obale Rječine (današnja Fiumara). 24. Studenog 1787. godine, općina mu daje dozvolu da sagradi kuću na Rječini. Procjena vrijednosti kuće bila je velika za ono vrijeme, iznosila je 100.378 fiorina. Grad nije ni slutio da će ih Adamić tako lukavo nadmudriti stavivši pred svoju kuću galeriju lažnih svjedoka: finu damu visoke frizure, oficira, elegantnog gospodinčića, kočijaša, služavku i staru dadilju (na slici desno). Porodična kuća, dugačku da na nju u dužinu može staviti četrnaest prozorskih otvora, a u osovini svakog prozora Simeon stavlja uz pločnik stupić na kojem je dao isklesati glave četrnaest lažnih svjedoka. Nakon što je Kuća "Adamić" prodana pomorskom kapetanu Dioniziju Jakovčiću, ostali su ti stupići i dalje na svome mjestu sve do 1882. godine, jer su služili, uz ostale stupiće, kao zaštita pješaka od nasrtaja konja. Riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta koji je bio unuk Andrije Ljudevita Adamića te je godine izvadio pradjedove "svjedoke" i stavio ih u perivoj svoje vile. Kasnije su preneseni u park pred Historijskim arhivom i najzad su izloženi u lapidariju muzeja kao svjedočanstvo jednog, za povijest Rijeke, veoma značajnog vremena. (Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, 2013, Također: Grupaautora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1788. 07. Rujna Andrija Šporer osnovao samostalnu trgovačku tvrtku za promet šećerom, kavom, željeznim predmetima, voskom, duhanom te svom robom podrijetlom iz Ugarske. Pod njegovim imenom tvrtka je poslovala do 12. Kolovoza 1807. (Izvor: Pregledni znanstveni rad : Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924., Također: Lukežić, Irvin: Fluminensia Slovenica, Biblioteka Fluminensia, svezak 12 , Izdavački centar Rijeka: Kulturno-prosvjetno društvo "Bazovica", 2007.)
1787. 24. Rujna čak i prije dobivanja dozvole, na potezu Rječine, današnja Fiumara, započinje gradnja kuće Adamić (slika ljevo). Tek je 24. Studenog 1787. općina izdala Simeonu Adamiću dopuštenje da izgradi tu kuću na riječkoj obali Rječine. Kuća je najizrazitiji primjer baroknog neoklasicizma. Plastični detalji ove kuće, kao što je glava žene sa šeširom nad balkonskim vratima i glava ispod strehe za odlijevanje kišnice, proizvod su odlične kiparske radionice. Smatra se da ih je izrađivao Francesco Capovilla, poznati klesar s kraja osamnaestoga stoljeća, suradnik arhitekta Antona Gnamba. Kuća je u devetnaestom stoljeću otkupljena od vlade u Zagrebu, podignut je još jedan kat, a u adaptiranu građevinu smjestila se Kraljevska velika gimnazija u Rijeci. (Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:11, Također: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Adamić, 2007.)
1787. 06. Listopada je datum na planu proširenja riječke luke koji je izradio Anton Gnamb. Taj plan u posve neizmijenjenu obliku ostaje aktualan sve do kraja stoljeća. Gnambova je nova, umjetna luka sa zatvorenim bazenom, smještena odmah po kraj stare, uz ušće Rječine. Predviđeno je i da se postojeći drveni most preko Rječine zamijeni zidanim koji bi se gradio nešto južni je, na položaju koji bi bio na trasi kojom bi se sa gradi la nova cesta kroz franjevački vrt, da se bolje poveže riječka sa sušačkom stranom. Ta kođer je bilo predviđeno da se malo produlji i zidanim obalama regulira ušće Rječine, što je bilo nužno i zbog gradnje lukobrana nove luke. Gnamb je dobro razradio i cjelokupno funkcioniranje lučkog sustava i osmislio prostore i objekte za zdravstvenu zaštitu, održavanje reda i obranu luke od napada s mora.
1787. 15. Listopada pušten u kolni promet dio Karolinske ceste od Rijeke do Karlovca. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Goran Moravček: CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA, Također: Wikipedia, Karolina, Također: Damir Hitrec: Povijest pošta Primorsko-goranske županije, Rijeka, "Adamić", 2008, str.32)
1787. u Rijeci je osnovana škola crtanja (Scuola di disegno). Djelovala je do 1894. godine kada je zamijenjena Industrijskom školom te tečajevima crtanja koje su održavali neki domaći i strani slikari. Ovu školu pohađali su učenici koji su se pripremali za obrtička zanimanja. Nastava se održavala nedjeljom u kapeli crkve Sv. Vida. Od 1866. godine škola crtanja više nije djelovala samo nedjeljom već tijekom čitavoga tjedna. U ovoj školi podučavao je i slikar Giovanni Fumi predajuči osnove ornamentalnog crteža. .
1787. Prema popisu stanovništva Ugarske i Hrvatske grad Bakar je bio najveći grad u Hrvatskoj. Bakar je brojao 7.656 stanovnika dok je Rijeka brojala 5.956, Varaždin 4.814, a Zagreb samo 2.815 stanovnika. (Izvor: Turistička zajednica grada Bakra, Sonja Jelušić: Jeste li znali? Zanimljivosti iz bogate povijesti Bakra)

Crkva sv. Nikole (chiesa dei Greci ortodossi)

1788. srušena crkva Santa Barbare koja se nalazila na istoimenom trgu (danas trg iza kafića "Boa"). Klik na sliku desno za link na veću verziju.
1788. 10. Travnja Postavljen kamen temeljac i započeta gradnja pravoslavne crkve sv. Nikole (chiesa dei Greci ortodossi) (slika ljevo) prema nacrtima Ignacija Henkea, a po uzoru na Saborni hram Gornjokarlovačke Episkopije. 21. Rujna iste godine Hencke ugovara sa slovenskim klesarom Matijom Brinjevcem klesarske radove, Antonom Grbcem ugovara kovačke radove, a sa vlasnikom riječkog kamenoloma Luigijem Perretijem nabavku kamena. Već 1790. građevinski su radovi bili dovršeni, sve osim unutrašnjosti. 1794. majstor Stjepan Konti iz Ribnice izrađuje 35 stasidija (vladičanski "sto") za unutrašnjost crkve, a 22. Kolovoza iste godine majstor Nikola Janez doprema i dva zvona. U to doba u gradu prebivaju već osamdeset i dvije obitelji pravoslavnih trgovaca (prema Kobleru). (Izvor: Ljubinka Toševa Karpowicz: Pravoslavna opština u Rijeci, 1720-1868, Eparhija Gornjokarlovačka i Srpska pravoslavna crkvena u Rijeci, Rijeka, 2002., Također: Publikacija izdavačke ustanove Eparhije gornjokarlovačke, Dušan Milanović: Hram svetog Nikolaja u Rijeci, Martiria, 2011)
1788. 16. Lipnja, carskom je uredbom Josipa II. (Schönbrunn, Beč, 13. Ožujka 1741. - Beč, 20. Veljače 1790.), naređeno raspuštanje reda Augustinaca, a time i Augustinskog samostana utemeljenog još u 14. stoljeću (1315.). Do samog raspuštanja reda došlo je 29. Lipnja iste godine. Sva dobra su konfiscirana a kasnije rasprodana. Od tog je novca osnovan fond za razvoj drugih parohija, za pomoć siromašnima, a sve do 1809 iz tog se fonda izdvajalo svake godine 300 fiorina za financiralnje i održavanje crkve Svetog Girolama. Tada su u gradu ostale samo benediktinke i kapucini te franjevci na obližnjem Trsatu.
1789. 24. Lipnja Carskom odlukom od tog datuma ukinut riječki kaptol, sa tim da se odluka počinje primjenjivati od 01. Studenog 1789. Grad je podijeljen na dvije župe: zapadni dio Rijeke s Plasama i Brajdom pripao je ocima kapucinima, a istočni sa Sušakom župi Uznesenja Marijina. (Izvor: Forum Croinfo.net, Tema: Lipanj - značajni događaji)
1789. napravljen prvi pečat Općine Sušak sa glavom svetog Lovre u sredini (slika desno, grb Sušaka sa svetim Lovrom).
1789. Utemeljena prva glazbena škola u okviru tzv. Normalne škole (Normalschule).
1789. 26. Rujna Arhiđakon Toma de Peri poslao je Gradskom vijeću odluku o prvoj podjeli Rijeke na dvije župe. Granica je išla od mora, preko Gradskog tornja do Kaštela. Kapucini su preuzeli 01. Studenog zapadni dio grada i upravljali su svojom župom 18 godina, do njenog ukidanja 1807. godine. Nakon ukidanja župa, grad je još dugo ostao jedinstvena župa. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1789. 01. Studenog nakon podjele grada na dvije župe, prestaju funkcije riječkog kaptola. Kapucini preuzimaju zapadni dio grada i upravljaju svojom župom 18 godina, do njenog ukidanja 1807., a istočni dio grada sa Sušakom pripojen je župi Uznesenja Marijina. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1789. Kobler tvrdi da je na zapadnom dijelu Pomerija, na jugoistočnom dijelu općine Plase, ispred nekadašnje kuće Gorup, već 1789. riječki proto (costruttore navalis) Filip Zeniković (Zelenković - Zencovich) (1756.-1831.) podigao malo brodogradilište čija će aktivnost potrajati sve do 1870. kada je zemljište uzeto za željeznicu. U blizini tog brodogradilišta rastao je veliki "pino" (pinija) po kome je taj predjel nazvan (Al Pino, Vicolo del Pino, Contrada del Pino, hrv. Podpinjol). (Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1554: (prema Kobleru, Memorie.. II dio, str. 197-198)) Prema drugim izvorima, na koja se poziva D. Klen, 1806. započelo je djelovati brodogradilište "Pod Pinjol" na prostoru od 721 četvornog hvata. Izvještaj Trgovačko-industrijske komore za 1853. godinu navodi da su tadašnji vlasnici kantijera Pod Pinjolom bili brodograditelji Giuseppe Spadon i Carlo Cattalinich. (Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 346., Također: IV. međunarodna konferencija o industrijskoj baštini, Irvin Lukežić: NEKI PODACI O DJELATNOSTI RIJEČKIH BRODOGRADITELJA IZ 19. STOLJEĆA)
1789. u proljeće, engleski putopisac Thomas Watkins u svom sedamnaestom pismu poslanom iz Venecije iznosi svoje utiske nakon posjeta Rijeci:

"Rijeka je jedna od rijetkih luka koje pripadaju austijskom caru, koji je, mnogim mudrim povlasticama i zaštitnim mjerama, znatno unaprijedio njen trgovački promet(...). Premda sam već mnogo puta slušao povoljne opise tog grada, uvjeravam Vas da je on znatno premašio moja iščekivanja. Kuće su velike, ulice široke i prepune svijeta raznih narodnosti. Kao cijelina, on ostavlja utisak trgovanja, vrijednosti i bogatstva. (...). "

1790. 05. Svibnja Rođen je Mijat Sabljar (Dubica (Dubica, 5. V. 1790 – Zagreb, 21. XII. 1865) (slika ljevo) hrvatski muzealac i skupljač umjetnina, od 1842. do 1848. kustos prvog muzeja u tadašnjoj Hrvatskoj – zbirke starina grofa Lavala Nugenta "Museum Nugent" na Trsatu, čime je postao začetnikom muzeološkog promišljanja u nas i postavio temelje te djelatnosti na ovom području. Zauzimao se za osnutak Narodnoga muzeja u Zagrebu, utemeljivši svojim darovima arheološku, numizmatičku, sfragističku, mineralošku, zoološku, malakološku i dendrološku zbirku. (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Sabljar, Mijat, Također: Österreichisches Biographisches Lexikon, Sabljar, Mijat, Također: Stručni rad, Ivan Mirnik: Mijat Sabljar, KREŠIMIR LINKE: PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I RADA MIJATA SABLJARA (1790. – 1865.))
1790. 12. Svibnja Na svom zasjedanju u Zagrebu, Sabor Hrvatske je (u prisutnosti svoga člana, a tadanjega riječkog guvernera grofa Ivana Szapary) zaključio, da se od kralja traži ozakonjenje statusa Rijeke kao autonomnog grada i luke u okviru Hrvatske, a kroz nju kraljevini Ugarskoj. (Izvor: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1790. 27. Svibnja Rijeku je posjetio napuljski kralj Ferdinand IV.. 28. Svibnja pridružio mu se austrijski car Leopold II, nadvojvoda Aleksandar i napuljska kraljica s kćerima Marijom Terezijom i Marijom Karolinom, budućim suprugama nadvojvoda Franje i Ferdinanda. (Izvor: Giovanni Kobler: MEMORIE PER LA STORIA DELLA LIBURNICA CLITTA DI FIUME SCRITTE DAL FIUMANO, VOL III, STR:214)
1790. 28. Svibnja dovršeni su građevinski radovi na riječkoj Pravoslavnoj crkvi Svetog Nikole, sve osim unutrašnjosti (slika desno, tlocrt crkve). 1794. majstor Stjepan Konti iz Ribnice izrađuje 35 stasidija (vladičanski "sto") za unutrašnjost crkve, a 22. Kolovoza iste godine majstor Nikola Janez doprema i dva zvona. Crkva je elegantni kasnobarokni hram sa naznakama rokoko stila ali i sa elementima klasicizma, uska i visoka građevina koja se savršeno uklapa u red baroknih zdanja. Odstupanje od klasičnog Bizantijskog stila treba tražiti u rigidnosti propisa tadašnjih crkvenih i gradskih vlasti (tlocrt na slici desno). Iznad zapadnog portala a ispod dvoetažnog zvonika postavljena je mramorna ploča sa latinskim i srpskoslovenskim tekstom o dozvoli za početak gradnje hrama:

VENERATA COMUNITAS FLVM SLAVO SERB OR.ECL.CUMBENIGNA
RESOLUTIONE SVA C. R. IMP. MAESTATIS.JOSEPHI II SVB D. 10. SEPT:1785. ERECT
HOC D. TEMPLVM St NIKOLAI PRO SE ET SUIS POSTERIS.

U srpskom (čirilićnom) dijelu teksta se ponavlja da je hram sagrađen:

"благим дозвољењем его Ч. К. Импер. величества Јосифа 2го от 10. септ. 1785го лета Господњег"
("blagim dozvoljenjem ego Č. K. Imper. veličestva Josifa 2go ot 10. sept. 1785go leta Gospodnjeg")

(Izvor: wikipedia>Pravoslavna crkva sv. Nikole u Rijeci, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007., Također: Drago Roksandić: O gradnji crkve sv. Nikole u Rijeci i o povijesti moderne Rijeke)
1790. na prijelomu 18. i 19. stoljeća u okolici Rijeke izbila je luetična epidemija, u puku znana kao škrljevska bolest koja je ponajviše zarazila Dragu, Krasicu, Kukuljanovo, i naročito Škrljevo i koja se je počela širiti i prema Istri, Sloveniji i ostalim djelovima Hrvatske. Bolest je prvi put analizirana od strane protomedika Massicha koji vjeruje da je to kombinacije sifilisa i svraba. Nakon njega je 1797. Giovanni Battista Cambieri (slika ljevo), riječki patricij i dobrotvor, te protomedicus Hrvatskoga primorja koji je završio medicinu u Paviji u Italiji, ponovo proučavao tu bolest i vjerovao je da je to "morbus sui generis". On je bio nadareni medicinar i iskoristio je svo svoje znanje da zaustavi tu bolest. Objavio je svoja izučavanja u talijanskom medicinskom žurnalu 1812. i 1819. Proučavao je na tisuče bolesnika u lokalnim bolnicama i nakon toga je otvorio i privatnu bolnicu sa odjelom veneričnih bolesti. Vremenom je došao do zaključka da je ta bolest vrsta sifilisa, endemski sifilis tj. škrljevska bolest (koju je pod ovim imenom u svjetsku medicinsku literaturu uveo dr. Antonio Felice Giacich). Gian Battista Cambieri bio je veliki filantrop koji je oporukom 1835. godine ostavio Gradskoj bolnici sredstva u iznosu od 28.040 fiorina te je nakon njegove smrti osnovana Cambierijeva zaklada koju je osobno potaknuo car.
1791. 21.Travnja u Rĳeci se rodila najslavnija od sviju Riječanki, Karolina Belinić, rođena Kranjec, (Rijeka, 21. travnja 1791 - ?, nakon 1829.) udana Belinić (Karolina Riječka), od oca Francesca Kranjeca, koji se obogatio spretnom trgovinom i postao ugledan riječki građanin, i majke bečanke Ane Marije Stolz. Istog je dana i krštena u Kapucinskoj crkvi. Kumovi su joj bili Matija Paravić, riječki patricij, i Ludvika Kraljić. Sam obred obavio je Blaž Kršul, kapucinski kapelan. Bila je udana za Andriju Belinića (1789–1828), kapetana gradske garde. Majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do epizode napada engleske flote na grad. Karolina je prema legendi, na početku Srpnja 1813. u doba Napoleonskih ratova spasila grad od razaranja, tako što je uspjela je nagovoriti zapovjednika britanske flote,Vice-Admiral Sir Thomasa Francisa Fremantlea (20 November 1765 – 19 December 1819) da prekine bombardiranje Rijeke i paljenje brodova u luci nakon iskrcavanja britanske vojske. God. 1817. uzalud traži od cara priznanje za taj pothvat, ali joj tek 1829., na njezinu molbu, kapetansko vijeće Rijeke odaje priznanje, a njezin je muž još za života bio primljen među riječke patricije zbog zasluga u sprečavanju sukoba britanske vojske i riječkih građana. Prema tom događaju Drago Gervais je napisao dramu "Karolina Riječka", a snimljena su i dva filma – "Karolina Riječka" i "Udovištvo Karoline Žašler". O Karolininim poznim godinama nemamo više nikakvih podataka. Vjerojatno se, već kao mlada udovica, razočarana i zbog nepravedna zapostavljanja svoga hrabroga djela, posve povukla iz javnoga života. Nezna se čak niti kada je umrla. Posljednji se puta spominje u oporuci svoje majke Anne Marie ud. Kranjec, pisanoj 12. Svibnja 1842. godine. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek: NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ, Također: Goran Moravček: Suzne oči Karoline Riječke, 27. Kolovoza 2012., Također: wikipedia>Karolina Riječka)
1790. 04. Kolovoza Gradska uprava u Bakru upućuje Ugarsko-hrvatskom saboru svoju prvu predstavku, u kojoj se traži osnivanje javne nautičke škole. Međutim, bakarska predstavka nije se razmatrala jer je Sabor, pod pritiskom centralizacijske i germanizacijske politike Josipa II, bio okupiran drugim državno-pravnim poslovima. Do osnivanja škole tada nije došlo, pa je pomorcima Bakra i okolice preostalo jedino da i dalje uče u privatnim školama i da se osposobljavaju za kapetane polažući ispite pri Pomorskoj upravi u Rijeci. Mukotrpna borba Bakrana za državnu nautičku školu ima korijene u suparništvu između Rijeke i Bakra u borbi za glavnu austrijsku luku sjevernog Jadrana, pored Trsta, koja se s vremenom prenijela i na područje pomorskog školstva. Naime uz Trst i Rijeku, i grad Bakar se isticao krajem 18. stoljeća u brodogradnji, navigaciji i pomorskoj trgovini. U to doba grad Bakar i njegovo široko zaleđe davali su gotovo najveći broj pomoraca trgovačkoj i ratnoj mornarici Monarhije. Borba za lučko prvenstvo prenijela se i na polje pomorskog obrazovanja. Na slici ljevo, Pogled na bakarski zaljev sa Sv. Kuzma, crtež Mattiasa Weissa, graditelja Karoline, oko 1720. godine. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Marijana Marinović: Bakarska nautika – od sedmogodišnje srednje škole do pomorske akademije) Karolina Kranjec, udata Belinić - Karolina Riječka
1791. 21. Travnja u Rĳeci se rodila Karolina Kranjec (udata Belinić) (Rijeka, 21. Travnja 1791 - ?), kao prvorođeno dĳete iz drugog braka Franje Kranjeca s Bečankom Annom Marĳom rođenom Stolz. Isti je dan i krštena u Kapucinskoj crkvi, obred je obavio Blaž Kršul, kapucinski kapelan, a kumovi su joj bili Matija Paravić, riječki patricij, i Ludvika Kraljić. Njen otac Franjo Kranjec je u periodu od 1797. do 1806., služio u Rĳeci na dužnosti britanskog vicekonzula za Ugarsko primorje, na kojoj ga je zamĳenio sin Ignacĳe. U Veljači 1808. Karolina se udala za veletrgovca Andrĳu Belinića (1787. – 1828.), kapetana gradske garde porĳeklom iz Lovrana. 03. Srpnja 1813, za francuske vladavine, uspjela je nagovoriti zapovjednika britanske flote, admirala Tomasa Freemantlea da prekine bombardiranje Rijeke i paljenje brodova u luci nakon iskrcavanja vojske. Prema tom događaju D. Gervais je napisao dramu Karolina Riječka, a snimljena su i dva filma – "Karolina Riječka" i "Udovištvo Karoline Žašler". Posljednji se puta spominje u oporuci svoje majke Anne Marie ud. Kranjec, pisanoj 12. Svibnja 1842. godine. Postala je riječka legenda. Publicisti, umjetnici i znanstvenici svih vremena kroz povijest ovog kraja, od rĳečkog profesora Gerolama Brugettĳa 1844., povjesničara Giovanija Koblera, preko publiciste Giuseppea Viezzolĳa (1935.-1936) i književnika Drage Gervaisa 1952., do 'fjumanologa' Irvina Lukežića 2002. i kazalištarke Mani Gotovac 2003., stvorili su od ove žene rĳečku heroinu. (Izvor: Wikipedia, Karolina Riječka, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek: NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, Vol3. Stabilimento Tipo-litografìco Fiumano di Emidio Mohovich 1896., str:85., Također: Istrapedia, Karolina Riječka)
1791. 10. Lipnja riječki trgovci i stručnjaci sastavili su i predali trgovinskom povjerenstvu Požunskog sabora više iscrpnih i temeljitih prijedloga i elaborata kojima obrazlažu koncepcije razvoja gospodarstva, trgovine i izvoza preko riječke luke. Anton Gnamb predaje svoj elaborat pod imenom "Razmišljanja o preduvjetima za uspješniju trgovinu Ugarskog kraljevstva prema takozvanom Ugarskom primorju". (Rifflessioni sopra l'aggievolezza d'un piu vantaggioso Commercio dal Regno d'Ongheria verso si detto Littorale ongarico, Fiume, 10. giugno 1791)". Iako je poziv za podnošenje prijedloga bio upućen prije svega trgovcima, Gnamb se osjećao pozvanim i mislio je da ima što reći - ne o samoj trgovini nego o preduvjetima za njen razvoj, prvenstveno o komunikacijama i makrourbanističkim zahvatima - o cestama i riječnim putovima koji će Rijeku čvršće povezati s unutrašnjošću i omogućiti nesmetan protok robe. Vrlo je jasno i točno predvidio i nove razvojne mogućnosti, od kojih su se neke ostvarile tek nakon više od dvadeset godina, Ludwig Friedrich Wilhelm Meynier nakon izgradnje nove ceste - Lujzĳane. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija riječke luke i prometnica: str:4)
1792. Od te godine pa do 1809. izvoz žita preko Rijeke dosegao je godišnju vrijednost od 8 milijuna forinti, a takav rezulta nije bio dostignut sve do izgradnje željeznice. (Izvor: RIJEKA, fotomonografija, Grafički zavod Hrvatske, 1970.)
1792. 20. Veljače u bavarskom gradu Erlangenu, sjeverno od Nürnberga rodio se Ludwig Friedrich Wilhelm Meynier, bolje znan kao Louis Meynier (slika desno), riječki posjednik i brat suvlasnika riječke tvornice papira Charlesa Meyniera. On nedvojbeno predstavlja intelektualca, teoretičara i umjetnika europskoga formata, kakvog Rijeka dotada nije poznavala. Bio je čovjek otvorena, kozmopolitskog duha, dobronamjeran i istinoljubiv, oličenje svestranoga slobodnoga mislioca modernoga vremena. Rođen je u obitelji Johanna Heinricha Meyniera i Wilhelmine Dorothee, rođene Faber. Prezime Meynier potječe od francuske riječi meunier, što inače znači "mlinar". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 68, Irvin Lukežić: LOUIS MEYNIER)
1792. 15. Svibnja Za javnog gradskog urara potvrđen je urar "fabbricatore d´orologgi" Giuseppe Haichele (1765.-1829.), Rođen je u Augsburgu u Bavarskoj. Službu glavnog riječkog urara obavljao je do smrti, punih 36 godina. (Izvor: Irvin Lukežić: Riječke glose : opaske o davnim danima, Izdavački centar Rijeka, 2004., str:92)
1793. Sačinjen je popis riječkih trgovačkih tvrtki i veletrgovaca:
Adamich Simone e Figlio, Bienenfield Adamo, Cavalli direttore della fabrica Potasch, Cragnez Francesco, Foresti Giovanni Batt. Direttore della fabrica cuoj, Nais Gianbattista e Comp., Orlando Giuseppe direttore della Fabrica cerre, Pisarello Carlo e Figli, Plenario Giuseppe, Santarelli Santo e Comp., Sporer Andrea, Tomasich eredi, Wohinz Michele, Attelievich Fratteli, Buranello Giovenni, Candellari Paolo, Cercich Giacomo, Circovich Cristoforo, Dani antonio, Dani Spiridone, David Giusepe, Luppi Giovanni, Muschler Carlo, Maurizi Demetrio, Manati Carlo, Ostoich Pietro, Poglayen Giovanni, Papich Gregorio, Petrovich Trifone, Rainovich Ignazio, Rajovich Teodoro, Rasevich Geremia, Susanni Marco, Summacampagna Saverio, Sacabeti Arsenio, Silenzi Lorenzo, Scarpa Paolo, Vucovich Fratelli, Vucovch e Nicolich, Zitter Giacomo. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 72, Irvin Lukežić: RIJEČKA KAPITALISTIČKA OAZA)
1793. gradska općina je za 945 forinti kupila teren na Kozali na kojem je bio vinograd ukinutog augustinskog reda sa namjerom da ga pretvore u groblje. 1836. općina kupuje i susjedni vinograd i šumu od zemljoposjednika Tudorovicha za 3.600 forinti sa namjerom da prošire grblje. Na tom je djelu terena bila i kapela S. Michele, koja i danas, uz male promjene stoji na ulazu u groblje.
1794. 11. Lipnja rođen je riječki poduzetnik, brodovlasnik i trgovac Iginio (Higin, Higinio) Scarpa (slika ljevo), podrijetlom iz mletačke obitelji doseljenoj u Rijeku. Bio je glavni ravnatelj riječke trgovačke kuće Paolo Scarpa, koju je utemeljio njegov otac Paolo (umro u 72 godini 21. Travnja 1837.), a kasnije i jedan je od osnivača "Fonderie metalli" (Ljevaonice, 1854.). Bio je patricij i gradski vijećnik od 1823. do 1859. godine. Imao je važnu ulogu prilikom reinkorporacije Rijeke Ugarskoj 1822. godine. Scarpa je i među prvim pobornicima modernizacije i osnivanja tvornica – sudjeluje u osnivanju Plinare i Parnog mlina. Zalaže se i za izgradnju ceste za Šent Peter (Pivka) te željeznice. Član je Banske konferencije o željezničkom pitanju 1862. Bio je patricij i gradski vijećnik od 1823. do 1859. godine. Predsjednik je riječke trgovinske komore od 1857. do 1866. te predsjednik riječkog odbora Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe u Zagrebu 1864. Zalagao se za gospodarski boljitak Rijeke i njezino prometno povezivanje sa svijetom. Godine 1844. godine sagradio je na svom imanju u Opatiji Villu Angiolinu, nazvanu prema njegovoj preminuloj supruzi Angeli / Angiolini Scarpa rođ. Sartorio (preminula 25. Listopada 1832. u 30 godini života). Izgradnjom te vile počeo je razvoj turističke Opatije. Nosio je titulu viteza i bio je danski počasni vicekonzul u Rijeci. Pomagao je brojne dobrotvorne akcije. Umro je 1866. godine u Rijeci. Grobnica Iginia Scarpe nalazi se na groblju na Kozali, a na kamenu grobnice uklesan je tekst: HYGINIUS EQUES SCARPA SIBI ET SUIS EREXIT, MDCCCLXI (Higin, vitez Scarpa, podigao sebi i svojima, 1861). (Izvor: FLUMINENSIA, IGINIO (HIGIN, HIGINIO) SCARPA, Također: FLUMINENSIA, Goran Moravček: Rođendan Stare Dame, Također: wikipedia>Villa Angiolina u Opatiji)
1794. 01. Kolovoza otvorena stalna poštanska linija kočijom, jednom tjedno, na relaciji Rijeka-Lipa-Materija-Trst, mada već ranije postoji takva veza između Rijeke i Zagorja. Poštanska postaja i ured u Rijeci bili su na mjestu nekadašnje, a sada srušene, Case Stefulla (sada zgrada novog Kraša, slika desno), tik do zgrade Radio Rijeke. Postmajstor (poštanski sližbenik) u to je vrijeme bio Petar Henry koji je 10. Srpnja 1766. kupio pravo na poštu od Mihaela Belluzzia za 10.000 forinti. Godine 1799. Henry prodaje poštu Antunu Dani, a taj je ustupa svom sinu Vicencu, koji je čast riječkog postmajstora vršio nekoliko decenija. (Izvor: Kobler: Memorie per la storia liburnica città Fiume, knjiga II., str:58, 87, Također: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1894. 20. Kolovoza u Kamenjaku kod Crikvenice rodio se povjesničar književnosti Antun Barac (Kamenjak kod Crikvenice, 20. Kolovoza 1894. - Zagreb, 1. Studenoga 1955.), hrvatski književni povjesničar, književni kritičar i prevoditelj. Osnovnu školu završio je u Grižanama, gimnaziju na Sušaku, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju. Od kraja 1941. do Svibnja 1942. godine bio je zatočen u logorima Jasenovac i Stara Gradiška (u logoru u Staroj Gradiški nastale su Barčeve pjesme objavljene u knjizi "I nisi sam"). Nekoliko godina je i predavao u sušačkoj gimnaziji. (Izvor: Wikipedija, Antun Barac, Također: Novi List, Kim Cuculić: Književni povjesničar i kritičar Antun Barac: Znanstvenik čije djelo traje, 1. studeni 2015.)
1794. U Beču je osnovano Povlašteno kraljevsko ugarsko kanalsko i brodarsko društvo s ciljem da se izgradnjom plovnih puteva olakša trgovina i promet u unutrašnjosti Ugarske i Hrvatske. Među osnivačima Društva bili su knezovi Lichtenstein, Dietrichstein, Eszterhazy, grofovi Erdody, Harrach, Batthyany te zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Prvobitna ideja bila je osposobiti rijeku Kupu za plovidbu od Karlovca do Broda na Kupi te odatle do Rijeke izgraditi trgovačku cestu s ograncima za Bakar i Kraljevicu. Prvi složeni radovi na regulaciji rijeke izvedeni su pod vodstvom vodograđevnih inženjera Josipa i Gabrijela Kissa, no projekt je ubrzo napušten zbog velikih troškova i građevinskih poteškoća. Zamisao o kvalitetnijem prometnom spajanju Jadranskog mora sa zaleđem ipak nije napuštena. Dioničari su se za pomoć u rješavanju problema obratili tada već poznatom i cijenjenom građevinskom stručnjaku, podmaršalu Filipu Vukasoviću. Nakon obilaska terena i iscrpnih proračuna, Vukasović je zaključio da je racionalnije izgraditi trgovačku cestu na čitavom potezu od Karlovca do Rijeke nego učiniti Kupu plovnom do Broda. Društvo je prihvatilo Vukasovićev prijedlog i povjerilo mu projektiranje i izgradnju nove ceste (buduće Luiziana ili Lujzinska cesta ). (Izvor: Graditelji, kirijaši i putnici)
1795. 11. Studenog Andrija Ljudevit Adamich se po prvi put obraća riječkoj općini za zahtjevom da bude primljen u gradsko patricijsko vijeće. Zahtjev nije bio prihvaćen. Tačno nakon godinu dana, 10. Studenog 1796. Adamič ponovo podnosi molbu koja mu je i po drugi put odbijena. Tek 11. Studenog 1798. Malo i Veliko vijeće grada Rijeke na svojoj sjednici odlučuje da se, uvažavajući ga kao uspješnog poduzetnika i pripadnika gradske elite, Andrija Ljudevit Adamić ipak primi u gradske patricije. Da bi postao patricij morale su proći još tačno četiri godine kada, 11. Studenog 1802. Adamich konačno i postaje riječki patricij. (Izvor: Ervin Dubrović: Adamićevo doba 1780-1830, Izdavač: Muzej grada Rijeke, 2005., str:23-25, Također: Ervin Dubrović: Temelji moderne Rijeke 1780-1830, str.234-236)
1795. Mali trg koji se je nalazio na potezu od barutane (bivše Slogin-kula) do Kaštela zvao se također Zagrad, sve dok nisu 1795. god. na taj trg prenesene kamene javne mjere u kojima se mjerilo žito i razna rasuta roba, jer su se na njemu održavali sajmovi. Od tada se za taj prostor uvriježio Ranogotičko čudotvorno raspelo iz okoline 1300-te godine naziv "Staro" (prema mjeri "star". "Star" je na području Rijeke i Vinodola iznosilo 38 do 39 litara, također, "Star" je 8 Libara (Prema Trsatskom Urbaru 1682). (Izvor: ŽELJKO BARTULOVIĆ, LORETTA HILL IVANKOVIĆ: O SENJSKOM STATUTU IZ 1757. GODINE))
1796. 12. do 19. Ožujka u Rijeci proslavljena petstota obljetnica pobožnosti čudotvornoga raspela sv. Vida (slika ljevo). Prema suvremenim izvorima okupilo se tada više od šezdeset tisuća ljudi. (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, volume terzo, str.215)
1796. 10. Lipnja u Zagrebu je rođen Antun Mihanović (Zagreb, 10. Lipnja 1796. - Novi dvori kraj Klanjca, 14. Studenoga 1861.), hrvatski književnik i pravnik, ali je slavu stekao tek kao autor stihova "Horvatska domovina" koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatskom himnom i koju je napisao službujući u Rijeci. U to je vrijeme obnašao službu Gubernijskog tajnika. Pjesma je prvi put objavljena u desetom broju Gajeve "Danice", 14. Ožujka 1835. godine. Prvi put javno je izvedena 1861. godine. Kao nacionalna himna prihvaćena je 1891. godine. Kao pravnik je radio 1813. pri Banskome stolu u Zagrebu, 1815–21. bio je vojni sudac, pretežito u Italiji, potom upravni činovnik u Rijeci, a bio je i zastupnik Rijeke na Požunskom saboru. 1836–58. radio je u austrijskoj diplomatskoj službi u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu, Bukureštu. (Izvor: fluminensia.org>Goran Moravček : Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu, objavljeno 14. Ožujka 2013., Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleža , Mihanović, Antun, Također: Hrvatska enciklopedija, Mihanović, Antun, Također: Narod, 10. Lipnja 1796. – Rođen Antun Mihanović)
1796. 10. Studenog Andrija Ljudevit Adamić se o drugi put obraća riječkoj općini sa zamolbom da bude primljen u gradsko patricijsko vijeće, ali mu je zahtjev kao i prvi put, 11. Studenog 1795., odbijen. (Izvor: Ervin Dubrović: Adamićevo doba 1780-1830, Izdavač: Muzej grada Rijeke, 2005., str:23-25, Također: Ervin Dubrović: Temelji moderne Rijeke 1780-1830, str.234-236)
1796. 28. Studenog U ispravi municipija grada Bakra prvi se puta spominje Sušak kao dio grada Trsata. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1796. U kazalištu se prikazivala drama o francuskoj opsadi Rijeke 1702.
XVIII. Krajem stoljeća Rijeka je počela odbacivati svoju rimsko−srednjovjekovnu ljušturu i započelo je njeno oprezno širenje duž obale. Prema popisu stanovništva iz 1787. godine Bakar je bio najveći hrvatski grad sa 7.656 stanovnika Rijeka je imala 5.956, Varaždin 4.814, a Zagreb 2.815 stanovnika.
1797. 23. Ožujka. Francuzi prvi put okupirali Rijeku. Ubrzo su se, međutim, bili prisiljeni povući. Dana 17. Listopada potpisano je primirje u Campo Formiu kod Udina. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1797. 03. Veljače Rođen je hrvatski političar Josip Bunjevac. Josip Bunjevac, podžupan Zagrebačke županije bio je imenovan od strane bana Josipa Jelačića 05. Rujna 1848. banskim povjerenikom za Rijeku, nakon što je u tom gradu preuzeo vlast 31. Kolovoza 1848, a neko je vrijeme, od Lipnja 1848 do 06. Kolovoza 1850. upravljao i cijelim Primorjem. Na dužnosti banskog povjerenika za Rijeku ostao je do 06. Kolovoza 1850., kada je ustrojena Riječka županija. Pokrenuo je u Rijeci osnivanje "domorodnoga" hrvatskoslavenskog društva iz kojeg će se kasnije razviti "Narodna čitaonica riečka". Umro je 18. Prosinca 1868. u selu Jaškovec kraj Karlovca. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka, 04. Rujna 2012, Također: Hrvatska enciklopedija, Bunjevac, Josip)
1797. 18. Travnja je u Leobenu na rijeci Muri, u austrijskoj pokrajini Štajerskoj, sklopljeno primirje između Francuske i Austrije . "Leobenskim preliminarnim primirjem" kako se taj ugovor naziva, Austrija je Francuskoj ustupila Belgiju i Lombardiju, a u zamjenu dobila dio mletačke "Terraferme", Istru i Dalmaciju. Tom se prilikom odrekla Belgije i Lombardije, ali je, zauzvrat, dobila Mletačku Republiku s Istrom i Dalmacijom, što je potvrđeno mirom u Campo Formiju 17. Listopada 1797. Na temelju "Leobenskog preliminarnog primirja" je zaključen "Campoformijski mir", ugovor potpisan u mjestu Passariano u Furlaniji između austrijskog cara Franje II. i Napoleona, pobjednika ratnih pohoda na Apeninskom poluotoku. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Leobenski preliminarni mir, Također: Istarsko povijesno društvo, Leobenski preliminarni mir, Također: Povijest.hr, Mir u Leobenu – velika pobjeda mladog generala Bonapartea – 1797., Također: Hrvatska enciklopedija, Campoformio)
1797. 12. Lipnja Franjo Kranjec (otac Karoline Belinić - Karoline Riječke), pomorski kapetan, trgovac i posjednik, imenovan je za britanskog vicekonzula za područje Ugarskoga primorja sa sjedištem u Rijeci, a njegovu dužnost kasnije će nastaviti obavljati njegov sin Ignacije, Karolininbrat. Franjo je utemeljio vlastitu tvrtku za trgovinu drvom i duhanom, posjedovao je tri kuće u ondašnjoj Rijeci te veće skladište žita. Kroz godine njegova je imućnost rasla te se profilirao kao uspješan gospodarstvenik i dioničar. Ženio se dva puta, a Karolina (na slici desno plakat filma "Karolina Riječka") je najstarija kći iz njegova drugog braka s Bečankom Annom Marijom Stolz. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek: NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ, Također: Goran Moravček: Suzne oči Karoline Riječke, 27. Kolovoza 2012.)
1797. 14. Studenog umjesto dotadašnjeg generalnog papinskog konzula Giacinta Cordelle, privremenim konzulom Vatikana u Rijeci imenovan je Michiele Mannati. Na dužnosti papinskog vicekonzula potvrđen je 15. Lipnja 1803. godine i tu je dužnost obavljao do smrti. (Izvor: Irvin Lukežić: Ogledalo bašćinsko, Izdavački centar Rijeka, 2006)
1797. 17/18. Listopada sklopljen mir između Francuske, pobjednika ratnih pohoda na Apeninskom poluotoku, i Austrije. Mirovni je ugovor potpisan u stvari u mjestu Passariano u Furlaniji između austrijskog cara Franje II. i Napoleona, pobjednika ratnih pohoda na Apeninskom poluotoku. Naziv je, međutim, dobio po gradiću Campoformido (mletački Campoformio), koji se nalazio na pola puta između Udina i Napoleonove vojske. Kampoformijski mir potpisali su Napoleon Bonaparte, kao predstavnik "Prve Francuske republike", i grof Ludwig von Cobenzl, kao predstavnik Habsburške Monarhije. Mirovni sporazum je odredio raspodjelu teritorija, a Napoleon tim traktatom predaje Veneciju Austrijancima i konačno priznaje austrijska prava na istočnu jadransku obalu. Time je i Rijeka pripala Austriji. Teritorij Mletačke Republike je podijeljen, a Belgija je pripala Francuskoj. Mir je označio pad Mletačke Republike, kraj Prve koalicije, završetak Napoleonovog pohoda u Italiju te završetak prve faze Napoleonskih ratova. (Izvor:LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Campoformijski mir, Također: wikipedija, Mir u Campo Formiju, Također: Hrvatska Enciklopedia, Campoformio)
1798. 01. Rujna U Rijeci umire Ignacije Hencke, riječki arhitekt i graditelj. U početku je radio kao stolar, a tek poslije se školovao za graditelja. Najpoznatija građevina mu je Pravoslavna crkva sv. Nikole u Rijeci iz 1789. godine, građena u stilu kasnog baroka. Stambene kuće što ih je gradio u Rijeci nisu ostale sačuvane. Njegov život i rad nisu do krajaistraženi. (Izvor: Wikipedia, Ignazio Hencke)
1798. 10. Studenog Andrija Ljudevit Adamić se po treći put obraća Gradskom poglavarstvu sa zamolbom za primitak u patricijsko vijeće, što mu je, uvažavajući ga kao uspješnog poduzetnika i pripadnika gradske elite, načelno prihvaćeno. Da bi postao patricij morale su proći još tačno četiri godine kada, 11. Studenog 1802. Adamich konačno i postaje riječki patricij. (Izvor: Ervin Dubrović: Adamićevo doba 1780. – 1830., Riječki trgovac u doba velikih promjena, Muzej grada Rijeke, 2005)
1798. 28. Prosinca Adamić izrađuje nacrt Novoga kazališta, uvjeren da trgovački i pomorski grad treba imati veliku i reprezentativnu kazališnu kuću kao glavno društveno okupljalište i sastajalište poslovnih ljudi, i čiju će izgradnju sam financirati. U to se vrijeme već počinju graditi i veliki Theater an der Wien u Beču i Teatro nuovo u Trstu. Adamićevo kazalište velićinom gotovo ne zaostaje za prijestolničkim i konkurentskim. Adamić je inzistirao da kazalište bude na mjestu stražarnice (gdje je danas Palazzo Modello) iako je prostor među postojećim zgradama bio skučen. Eliptičan tlocrt gledališta pokazuje da je znao za teorije koje su tvrdile da taj oblik omogućuje najbolju vidljivost i najbolje širenje zvuka u gledalištu. Adamić ističe da gradnju kazališta ne pokreće "zbog osobnog probitka koliko pobuđen ljubavlju prema zavičaju, te da bi mu pribavio sigurnije i pristojnije, dugo priželjkivane kazališne predstave koje se pristoje trgovačkom i pomorskom gradu." Prema mišljenju akademika Cvite Fiskovića, nacrt Novoga kazališta (Teatro nuovo) izradio je sam Adamić i potpisao ga s A. L. Adamich delineavich (delineavit), a na nacrtu je rukopisom ispisan naslov "Piano Del Teatro nuovo da erigersi nel sito dell' atuale Corpo di Guardia in Fiume (Nacrt Novoga kazališta koje će se podići na mjestu postojeće Vojne straže u Rijeci)" (na slici ljevo Adamić sa nacrtom svog kazališta). Kazalište je dovršeno 1805. i moglo je primiti 1600 gledatelja, čak četvrtinu stanovnika maloga grada. (Izvor: Grad Rijeka, ADAMIĆEVO KAZALIŠTE, Također: Ervin Dubrović: Adamićevo kazalište, Također: Muzej grada Rijeke, Ervin Dubrović: Adamićevo doba : 1780. - 1830., riječki trgovac u doba velikih promjena, Rijeka: 2005)
1799. 13. Siječnja na Trsatu pred župnim dvorom, Mirko Danijel Bogdanić (Virovitica, 5. Studenog 1762. – Budim, 31. Sječnja 1802.) obavlja prva astronomska motrenja okultacije zvijezde "mi Riba" s Mjesecom i uspoređuje ih s motrenjima iste okultacije iz Gottingena, Beča, Budima i Kremsmünstera. Na Trsatu je također određivao zenitne udaljenosti više zvijezda u meridijanu i izračunao visinu pola, na temelju čega je Zach zaključio da je Rijeka na svim kartama postavljena pogrešno. Oberlajtnant von Lipszky, koji se deset godina bavio pokušajima poboljšavanja postojećih karata, trebao je astronoma koji će mu biti pomoćnikom za određivanje zemljopisnih koordinata više mjesta i gradova, pa je taj posao povjerio Bogdaniću te ga je i austrijski car imenovao 1798. godine za taj zadatak. Bogdanić je svoja motrenja slao Ludwigu von Schediusu, a Schedius je o njima u pismima obavještavao poznatog astronoma Franza Xavera von Zacha koji ih je objavljivao u svom časopisu "Allgemeine Geographische Ephemeriden" i u časopisu "Monatliche Correspondenz". Ta mjerenja, po oštroj zimi, u siječnju, rezultirala su ozbiljnom groznicom. (Izvor: Hrvatski Astronomski Savez, Tatjana Kren: Mirko Danijel Bogdanić (1760–1802), Astronom, matematičar, geodet i hrvatski prosvjetitelj, Također: Hrvatska enciklopedija, Bogdanić, Mirko Danijel)
1799. 25. Siječnja Andrija Ljudevit Adamić zatražio od gradskog magistrata dozvolu za gradnju kazališta koje će izgraditi o vlastitom trošku, i povlasticu održavanja plesova. Dozvola je dobijena i gradnja počinje sredinim iste godine. (Izvor: Ervin Dubrović : Adamićevo doba : 1780.-1830. : riječki trgovac u doba velikih promjena, Muzej grada Rijeke, 2005., str.120,131)
1799. 14. Lipnja u Rijeci je rođen pisac Antonio Fulvi. Taj je pisac talijanskog kulturnog kruga rodjen od oca Josipa Nikolina i majke Josipe rođene Grabar Tomine. Otac porijeklom iz Ferma u Italiji bio je klobučarski majstor koji se koncem 18. stoljeća doselio u Rijeku. 1796. osniva veliku radionicu za izradu šešira koja čak dobiva povlasticu austrijske vlade. Objavio je zbirku pjesama "Il vita - Metro". Fulvi je pripadao siromašnom krugu čestitih ljudi koji nisu bili opterećeni osobitim književnim pretenzijama. Poezijom se izgleda počeo baviti slučajno u već poznim godinama. Antonio Fulvi umro je u Rijeci 1862. godine. (Izvor: Irvin Lukežić: RIJEČKI LETAK KAO OBLIK UČENE I PUČKE KNJIŽEVNE TRADICIJE)
18. stoljeće, kraj stoljeća, prema jednoj statistici, u Rijeci je proizvedeno 15.000 kvintala šećera, 4500 kvintala duhana, 1200 svile, 750 kože, 750 modre galice i 350 kvintala voska. Ukorak s industrijom razvijala se trgovina i pomorstvo. U 18. stoljeću u Rijeci je već bilo 5 brodogradilišta, 7 tvornica svijeća, poduzeće za soljenje mesa i ribe, 6 štavljaonica kože, 3 tvornice užadi za brodove, 5 destilerija likera, 2 tvornice modre galice, 7 predionica svile, staklarna, sapunara, tvornica struna za violine i 3 šećerane . Bile su tu i radionice jedara, vesala, jarbola, 12 mlinova. Poznata je bila proizvodnja namještaja od maslinova drveta, koje se dobro prodavalo na zapadnoj jadranskoj obali. Od malo iznad 3000 stanovnika oko 1719. godine, do konca se stoljeća u Rijeci stanovništvo udvostručila, iz temelja se mijenjaju gospodarski i društveni odnosi, a to je, prirodno, utjecalo i na urbanistički razvoj grada. (Izvor: Katedrala sv. Vida, 17. i 18. stoljeće grada Rijeke)

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015
- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Natrag na vrh stranice