Vukovics Sebő Berekszói (Sava, Sebastian Vuković)
Rođen: Rijeka, 20. srpnja 1811.
Umro: London, UK, 19. studenog 1872.
Roditelji: Sebő (Sava) i Ana (rođena Nikolić)
Braća: ??
Supruga: Erzsébet Dadányi († 1889., Kći Konstantina Dadányi de Gyülvésza i Erzsebet Damjanovics)
Djeca: kći Mária (suprug Pál Ürményi, imali su 2 sina). sin Gábor(supruga Krisztina Bogdán, imali su 2 kćeri)
Sebő Vukovics Berekszói političar, ministar pravosuđa u Szemereovoj vladi tijekom Mađarske revolucije 1848. godine u periodu od 2. svibnja 1849. do 11. kolovoza 1849. Dužnost je preuzeo od Ferenca Deáka, a nasljedio ga je Boldizsár Horvát.
Ime mu se piše na različite načine: Vucović, Vuccovic, Vuckovits, Vukovich, Vukovich, Vukovics itd., ali držimo se onog imena koje stoji pod njegovim portretom na njegovom grobu.
Rođen je u Rijeci u plemićkoj i veleposjedničkoj obitelji Vuković iz Berekszóa (Temes megye, Beregsău Mare) u Rumunjskoj. Njegov otac, Sava Vuković (Sebő Vukovics), srpskog je plemićkog podrijetla, kojem je 9. prosinca 1802. Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva dodijelio je plemićku titulu "Berekszói".
|
Nije poznato kako je njegova obitelj došla u Rijeku, koliko se zadržala, niti koji je bio razlog boravka u Rijeci.
Naučio je govoriti mađarski kao drugi jezik tek u svojoj adolescenciji, što je odražavalo proces asimilacije koji se ponekad odvijao osobito među onima koji su bili uključeni u mađarsko plemstvo. Kao mladi odvjetnik bio je član Socijalnog društva Laszla Lovassyja.
Bio je prosvijećeni liberal koji je u dobi od 20 godina lakomisleno komentirao da je "naša religija vrlo glupa religija", čime je označio svoju sklonost protestantizmu. Po njegovom mišljenju, katolicizam je također bio opskuran, a protestantizam je "najjednostavnija i najprirodnija" religija. Slijedom toga, tvrdio je da bi bio oduševljen kad bi Rumunji prešli na protestantizam.
Zagovornik mađarskog liberalizma, Vukovics je postao vladin povjerenik Banata, a potom i ministar pravosuđa u vladi Bertalana von Szemerea. Bio je gorljivi sljedbenik Lajosa Kossutha do kraja života. Vuković se smatra pragmatičnim političarem koji je razumio tehnike županijske i državne birokracije. Također je znao kako osobu uzeti na zub - iako je uvijek nastojao izbjeći unutarnje sukobe.
|
Nakon završetka studija započeo je svoju javnu karijeru u Temišvarskoj županiji kao časnik, podzapisničar, podtužitelj, zatim bilježnik, matičar, glavni matičar, kmetski sudac, i napokon, 1848., postao je županijski prvi poručnik.
Kao mladi županijski činovnik poslan je za veleposlanika u Bratislavu, gdje je svojom temeljitom pripravom i govorničkim talentom stekao dobar glas u raspravama saborske mladeži.
Kad se vratio u svoju županiju, tamo su već otpočeli nacionalni nemiri. Izglađivanje napetosti mađarska je vlada povjerila čvrstom Vukoviću.
2. svibnja 1848. godine kandidirao se u okrugu Nagybecskerek gdje je postao zastupnik Temeser Comitata u državnom parlamentu Pressburga, gdje se odmah pridružio stranci pokreta te su ga zbog njegova jasnog glasa prozvali "zvonom Reichstaga".
Kad je Kossuth 14. travnja 1849. u Narodnoj skupštini u Debreczinu proglasio nezavisnost Mađarske, proglasio se guvernerom zemlje, a 17. travnja 1849. godine osnovana su nova ministarstva. Bila su to prava buntovnička ministarstva, koja je osnovao Bertalan von Szemere (1812. - 1869.) kada je preuzeo predsjedničku dužnost zajedno s resorom unutarnjih poslova. Katolički biskup, povjesničar i političar Michael Horváth preuzeo portfelj je vjere, Ladislaus Csány resor komunikacija i javnih zgrada, a Franz Duschek resor financija. Vukovics je kao pravnik preuzeo portfelj pravosuđa u ministarstvu osnovanom pod predsjedanjem Bertalana Szemerea. Na tom je mjestu postigao velike uspjehe u organizaciji sudova.
Što je natjeralo Kossutha da postavi Vukovicsa za ministra pravosuđa ne zna se. Je li htio učiniti ustupak Hrvatima, budući da je bio Hrvat srpskog podrijetla? Ukratko, novi ministar pravosuđa, osim svojom revolucionarnom ulogom, osvojio je poštovanje svih.
Nakon revolucije 1848., mađarskog zapovjednika srpske nacionalnosti generala Jánosa Damjanicha, s još desetak visokih časnika, Austrijanci su objesili, a Vuković je, s pravom, strahovao za vlastiti život. Skrivao se od vlasti u domovima obitelji Menyhért Lónyaya i Ervin Vladára neposredno nakon polaganja oružja u Lékaru i predaje u Világosu 13. kolovoza 1849., koja je bila službeni kraj Mađarske revolucije 1848.. Imanja su mu konfiscirana, a Vukovics i poljski general Józef Bem bježe u egzil, prvo u Francusku gdje je pratio ostale prognanike. Vukovića je austrijska kruna u odsutnosti osudila na smrt.
Godine 1851. emigrirao je u Ujedinjeno Kraljevstvo, ali je održavao kontakt sa svim revolucionarima, osobito s Kossuthom, kojem je pisao mnoga pisma, ističući dva temeljna načela za blisku budućnost: neovisnost Mađarske i "potpunu demokratsku slobodu s obzirom na politiku, nacionalnost, i religiju".
Nakon Austro-Ugarskog kompromisa 1867. se vratio kući na svoja imanja u Berekszó i ponovno je izabran za zastupnika na izborima 1869. godine. Tu je proveo preostale godine života.
Njegova supruga bila je Erzsébet Dadányi de Gyülvesz († 1889. ), koja je potjecala iz obitelji Dadányi , mađarskog ogranka vladajuće obitelji Kneževine Mingrelije u Gruziji (Samegrelo ili Mingrelija). Iz braka Sebőa Vukovicsa i Erzsébet Dadányi rođeno je dvoje djece.
(Obiteljsko stablo Erzsébet Dadányi nakon braka sa Sebom Vukovitsem u okviru ispod)
|
Umro je u Londonu 19. studenog 1872. godine. Pokopan je na istočnogrčkom groblju u Beregszóu. Tamo se nalazi rumunjska pravoslavna crkva, a u njenom vrtu, uz stražnju ogradu, nalazi se nadgrobni spomenik najznačajnijeg građanina naselja, Sebőa Vukovicsa. Njegov grob obilježen je spomenikom od kararskog mramora, koji su podigli njegova udovica Erzsébet Dadányi, kći Mária, sin Gábor, zet Pál Ürményi i unuci Bernát Ürményi i Ferencz.
U Mjestu Debrecen postoji njegova ulica.
Kreirao: SEAS
Izvor:
- Bessenyei Ferencz: Vukovics Sebő emlékiratai Magyarországon való bujdosása és száműzetésének idejéből (1894) (Uspomene Sebőa Vukovicsa iz vremena njegova progonstva u Mađarskoj (1894.))
- Wikisource: BLKÖ: Vuković, Sebastijan
Background picture copyright: 