Vásárhelyi, Miklós

Rođen: Rijeka, 9. listopad 1917.
Umro: Budimpešta, 31. srpanj 2001.
Adresa u Rijeci: Via Honved broj ? (danas ulica Fiorello La Guardia br. 8)

Roditelji: Andreas Hermann Armin Vásárhelyi (?, 1884 - ?) i Irene Roth (? - ?)
Sestra: Magdalena

Supruga: Edit por, rođena Perel (Perl?) (? - ?), oženjeni od 1949.
Djeca: Kćeri: Julia i Mária (Budimpešta, 27 November 1953 - )
          Sin: Istvan (Stefan).

 

Miklós Vásárhelyi je bio je mađarski novinar, političar, povjesničar i publicist. Poliglot koji je tečno govorio talijanski, njemački, francuski i engleski jezik, a služio se i slavenskim jezicima. Bio je jedan od velikana mađarske liberalne intelektualne ljevice, a do smrti je imao značajan utjecaj kao osoba zadužena za raspodjelu milijuna dolara u ime Georgea Sorosa i njegovog "Fonda za otvoreno društvo" u Mađarskoj. Član KP Mađarske, sudionik je antifašističkoga i kasnije antisovjetskog otpora u Mađarskoj. Bio je ministar informiranja u vladi Imre Nagya u posljednjih nekoliko dana neuspjele revolucije i rata za neovisnost.
U dva je značajna povijesna događaja, razdvojena više od 30 godina, odigrao važnu ulogu u pokušajima transformacije Mađarske iz jednopartijske komunističke države u višestranačku demokraciju.
Autor je i više knjiga na mađarskom i talijanskom jeziku.

Miklós Vásárhelyi rođen je 1917. u Rijeci u ulici via Honved (ranije dio ulice Via Germanija, 1916. preimenovana u Via Honved, a od 1919. via Giuseppe Parini, danas u ulici Fiorello La Guardia br. 8), u civilnoj obitelji. Njegov je otac bio bankovni činovnik, ravnatelj "Englesko-mađarske trgovačke banke".
Prvih deset godina svoga života Miklós je proveo u Rijeci gdje je i završio osnovnu školu. Unatoč tomu što su njegovi roditelji bili Mađari, on je odrastao u talijansko-riječko-hrvatskom okruženju, u kojem se govorilo talijanski, mađarski ili hrvatski ili mješavina talijansko-hrvatskoga jezika, takozvani fijumanski jezik. Rijeka je u to vrijeme, prema njegovu mišljenju, bila "grad-zbrka", u kojem su se Mađari držali zajedno, ali ne zbog toga što su bili diskriminirani od ostalog dijela stanovništva, već su se samoinicijativno držali po strani.
O svojim dječjim danima u Rijeci jednom je prilikom rekao: "Rođen sam u Rijeci 1917. godine, u zadnjoj godini Austrougarske. Prvu sam riječ izgovorio na mađarskom, prvu rečenicu na talijanskom, a prvu pjesmu na hrvatskom. U Rijeci sam govorio na mađarski s roditeljima, na njemački s dadiljom, na hrvatskom sa sobaricom, na talijanskom s učiteljicom u školi i na fiumanskom s djecom iz kvarta kada smo se igrali u dvorištu".

Kad su mu roditelji 1929. odbili prihvatiti talijansko državljanstvo, obitelj se vratila u Mađarsku. Maturirao je 1936. u srednjoj školi svećenika Piarista u Debrecenu. (Pijaristi su članovi katoličkog reda, koji je osnovao španski redovnik Sveti Josip Calasan (1557-1648). Tačan naziv reda: Ordo Clericorum Regularium Pauperum Matris Dei Scholarum Piarum (Red Siromašnih Svećenika Milosrdnih Škola nazvanih po Božjoj Majci). Pijarističke škole takođe nazivaju i Milosrdnim Školama. To je red redovnika i svećenika posvećenih obrazovanju i školovanju djece. Pijaristi polažu zavjet da će se posebno posvetiti odgoju djece i mladih.)

Nakon mature seli se u Italiju gdje upisuje studije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Costamagnani kraj Rima 1936. i 1937. Dekan Fakulteta bio je Alberto De'Stefani, bivši ministar financija zadužen za talijanske financije od 1922. do 1925. i suradnik Benita Mussolinija. Mussolini ga je 1922. godine imenovao ministrom financija. Miklos je tu naučio povijest i teoriju fašizma, o Luigiu Amoroseu, sljedbeniku Vilfreda Pareta i Gioacchinu Volpeu.
Miklosh sam kaže da je bio uvjeren da je talijanski fašizam izlaz iz tada nepravednog društva. U to je vrijeme Mađarska Miklósa Horthya bila naklonjena fašizmu i velik je dio liberalne mađarske štampe također priznavalo "velika postignuća" talijanskog fašističkog sustava i slavio restauratora reda - Mussolinija. Ali Miklosh uskoro postaje razočaran i u fašizmu prepoznaje svu njegovu ekstremnost.

Godine 1939. iz političkih se razloga vraća u Mađarsku, gdje nastavlja studij na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Debrecenu gdje je 1939. postao član tada još zakonom zabranjene komunističke partije. Studije završava 1942. godine.

Pod utjecajem prijatelja počeo se baviti politikom. Od 1938. do 1941. bio je tajnik Socijaldemokratske omladinske organizacije u Budimpešti.

Uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata mađarski je teritorij ponovno povećan. Već 1938. Mađarskoj je uz posredovanje Trećeg Reicha i Italije Prvom bečkom arbitražom vraćen južni dio Slovačke, a 1940. Drugom bečkom arbitražom i sjevernu Transilvaniju. 20. studenoga 1940. Mađarska pristupa Trojnom paktu, a u prosincu potpisuje i Sporazum o vječnom prijateljstvu s Kraljevinom Jugoslavijom. U travnju 1941., nakon puča u Jugoslaviji, Hitler traži od Mađarske potporu u napadu na tu zemlju. Desničarski radikal László Bárdossy vodi zemlju u rat i zauzima Bačku, Prekmurje i Međimurje. 1. srpnja 1941. Mađarska ulazi i u rat protiv Sovjetskog Saveza.

Nakon što je Mađarska ušla u rat, u toj fašističkoj Horthyijevoj Mađarskoj, zbog svoje komunističke političke aktivnosti proveo je dvije godine tijekom Drugog svjetskog rata u bataljunu za prisilni rad. Radio je u tvornici oružja. Neki izvori govore da je na prisilnom radu bio radi svojeg židovskog porijekla, ali večina se povjesničara slaže sa time da je na prisilnom radu završio radi miješanja sa komunistima.

Premijer postaje Dr. Miklós Kállay (Nyíregyháza, 23. siječnja 1887. – New York, 14. siječnja 1967.) koji i dalje daje podršku Njemačkoj, ali i započinje pregovore sa zapadnim Saveznicima. U Bitci kod Staljingrada mađarska vojska doživljava težak poraz. Nakon toga, svjestan mađarskoga približavanja Saveznicima, Hitler u ožujku 1944. odlučuje okupirati zemlju.

Nakon njemačke okupacije, Miklós Vásárhelyi se pridružuje oružanom otporu.

U rujnu 1944. sovjetske snage prelaze mađarsku granicu. 15. kolovoza potpisano je primirje sa Sovjetskim Savezom, no mađarska se vojska nastavlja boriti. 20. siječnja 1945. nova privremena vlada sklapa ponovno primirje sa Sovjetskim Savezom, a sovjetske operacije u Mađarskoj službeno završavaju 4. travnja iste godine.

Godine 1945. Miklós se aktivno uključuje u rad Komunističke Partije Mađarske. Iste godine postaje suradnik u novinama "Szabadság" (Sloboda) i "Szabad Nép" (Slobodni ljudi). Godine 1946. bio je posebni dopisnik "Szabad Nép"-a sa mirovnih pregovora u Parizu 1946-1947.

1945. upoznaje Imru Nagya koji je prvo bio ministar poljoprivrede, zatim ministar unutarnjih poslova, a zatim i premjer. Miklos je imao nekoliko sastanaka i intervjua s njim kao izvjestitelj za "Szabad Nép". Ali to je još uvijek bilo samo površno poznantvo. Bliži odnos razvio se tek kasnije, i to slučajno. Godine 1952. povjereno mu je uređivanje propagandnog časopisa "Mađarska-Mađarska". Urednik je bila Erzsébet Zsóka Jánosi, rođena Nagy ( Kaposvár, 13. travanj 1927. – Budimpešta, 29. siječanj 2008.), kći jedinica Imre Nagya. I tako se je približio Imre Nagyiu sa kojim je kasnije blisko suređivao. Na slici desno, Miklós Vásárhelyi u prvom planu i Imre Nagy, lik sa naočalama iza njega, Imre nagy i na slici ljevo.

1949. ženi se sa Edit por, rođenom Perel sa kojom ima jednog sina i dvije kćeri.

Godine 1950. Vásárhelyi je kratko vrijeme bio i direktor (urednik ?) Mađarskog radija, a od 1951. odgovorni urednik novina "Művelt Nép". To je bilo u razdoblju terora koji je uslijedio nakon suđenja Laszlu Rajku, bivšem političaru i komunistu koji je vršio i dužnosti Ministra unutarnjih poslova i Ministra vanjskih poslova, razdoblju kada su komunisti i sami postali žrtve suđenja Mátyása Rákosia, generalnog sekretara Mađarske Komunističke Partije.

1951. Vásárhelyi postaje glavni i odgovorni urednik časopisa "Art Nouveau", a od 1952. do 1954. bio je glavni i odgovorni urednik časopisa "Mađarska-Mađarska".

Nakon Staljinove smrti, godine 1953., Vásárhelyi je postao aktivan i vrlo utjecajan član antistaljinističkog kruga stvorenog oko Imre Nagya. Zajedno sa Nagyem pokušava olabaviti neke od najoštrijih aspekata staljinističkog režima.
Kada je Nagy postao premijer, u svibnju 1954. Miklós Vásárhelyi postaje zamjenik predsjednika Savjeta Ministarstva za obavještajnu službu (Minisztertanács Tájékoztatási Hivatala).

U listopadu 1955. godine, sudjeluje u izradi memoranduma za pisce i umjetnike u MDP-u KV, što je zahtijevalo ukidanje kontrole kulturnog života i cenzure. Nakon što se iskazao kao reformist, dana 24. prosinca Miklós je izbačen iz partije.

Nakon revolucije 23. listopada 1956. g. i odbacivanja Staljinova protektoratskoga, silovitog režima, oživjele su nade antistaljinističkog kruga za razvoj humanijega i manje represivnog državnog i društvenog sustava. Na čelo zemlje dolazi Imre Nagy, dok vodstvo partije preuzima János Kádár, još jedan rođeni riječanin. Tokom Nagyevog pokušaja prekida odnosa sa SSSR-om Miklós Vásárhelyi je bio Nagyjev glasnogovornik.
Mađarsko komunističko vodstvo, uplašeno pobunom, pozvalo je Nagya na njegov drugi premijerski mandat, videći ga kao jedinu nadu da će se održati navlasti. Ali pod utjecajem svojih bliskih suradnika, uključujući Miklósa Vásárhelyia, Nagy je postupno usvojio ciljeve studenata i radnika koji su na kraju zbacili staru diktaturu. Nagy je formirao višestranačku vladu, uklonjena je cenzura, proglasio je mađarsku neutralnost i povlačenje iz Varšavskog pakta (sklopljenog 14. svibnja 1955. u Varšavi, službeni naziv kojeg je bio "Sporazum o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći") kojim je dominirao (vladao) Sovjetski savez. Bio je to vojni savez država istočnog bloka koje su ga organizirale kao odgovor na stvaranje Sjevernoatlantskog, NATO (North Atlantic Treaty Organisation) pakta potpisanog 4. travnja 1949. godine u Washingtonu. Sve komunističke države Europe su bile potpisnice, osim SFRJ.

4. studenoga 1956. Hruščov šalje u Mađarsku Crvenu Armiju koja osvaja sve strateški važne točke, a mađarske su snage brzo poražene. Kádár je već ranije odveden u Moskvu, gdje je nakon ucjena i nagovaranja prihvatio prijeći na sovjetsku stranu.
Kada je intervencija sovjetske vojske okončala mađarski kratki eksperiment s revolucionarnom demokracijom, Vasarhelyi je bio među višim komunističkim dužnosnicima koji su zajedno sa svojim obiteljima prihvatili ponudu za azil u jugoslavenskoj ambasadi.

Dana 4. studenoga 1955. cijela grupa od pet osoba koje su optužene za puč bježi. Dobivaju utočište u stanu vojnog atašea jugoslavenske ambasade, a zatim prelaze u ambasadu. Nakon tri tjedna provedena u ambasadi, nova, prosovjetska vlada Jánosa Kádára zajamčila je skupini sigurnost te oni dobrovoljno napuštaju ambasadu.
Međutim 23. studenoga su ih, usred Mađarske, oteli sovjetski vojnici i deportirali u Rumunjsku gdje su 10. travnja 1957. uhićeni u Snagovu i prevezeni natrag u Mađarsku.
18. siječnja 1958. Géza Szénási, državni odvjetnik, optužuje Imru Nagya i njegove suradnike.
U veljači 1958. započinje tajno suđenje Imre Nagy i njegovim suradnicima u odvojenom dijelu zatvora i suda. Zoltán Radó je predsjednik Posebnog vijeća narodnog Vrhovnog suda. Nakon što je saslušao optužene, suđenje je obustavljeno i odgođeno na neodređeno vrijeme.

U travnju 1958. Sovjetsko-jugoslavenski odnos se dramatično pogoršavaju. Sovjetski Savez uvodi ekonomske sankcije protiv Jugoslavije.

Od 9. do 15. lipnja 1958. godine sudsko vijeće Vrhovnog suda, pod predsjedanjem Ferenca Vide, Péterna Lakatosa, Györgya Sulyána, Kálmána Fehéra i Mihályja Bíróa, nastavljaju suđenje "posebnoj anti-revolucionarnoj skupini" u suspendiranom kaznenom postupku. Tužiteljstvo zastupaju tužitelji József Szalai i Miklós Béres. Tužbom upravlja pukovnik Sándor Rajnai. Imre Nagy osuđen je na smrt vješanjem, Ferenc Donáth je osuđen na 12 godina zatvora, Miklós Gimes na smrt vješanjem, Zoltán Tildy na zatvorsku kaznu u trajanju od na 6 godina, Pál Maléter na smrt vješanjem, Sándor Kopácsi na doživotni zatvor, Ferenc Jánosi na 8 godina, a Miklós Vásárhelyi, koji je prihvatio svoju krivnju, na zatvorsku kaznu u trajanju od 5 godina. Osuđeni su zbog veleizdaje i "pokušaja svrgavanja pravnog poretka Narodne Republike Mađarske".

Imre Nagy, Miklós Gimes i Pál Maléter pogubljeni su u Nacionalnom zatvoru u Budimpešti, u zoru. Njihova tijela su zakopana u zatvorskom dvorištu gdje su i pogubljeni. Nekoliko godina kasnije tijela su u tajnosti preseljena na novo javno groblje u Budimpešti, i pokopana licem prema dolje, i s rukama i nogama vezanim bodljikavom žicom.

Objava njihovog suđenja i smaknuća objavljeni su tek nakon izvršenja kazne  17. lipnja 1958.

23. lipnja 1958. Jugoslavija šalje protesnu notu mađarskoj vladi: "Jugoslavenska vlada i narod su duboko razočarani iznenađujućim vijestima o tajnoj osudi i smaknuću Imre Nagya". To čine i ostale demokratske zemlje.

Miklós Vásárhelyi je odslužio samo dio svoje kazne. Pomilovan je 1960. godine. U kasnijim godinama, njegovi oponenti su mu zamjerali to priznanje krivnje.

Nakon izlaska iz zatvora, Miklós Vásárhelyi radio je kao prevoditelj i lektor te urednik izdavačke kuće "Élet és Tudománya".
Od 1964. do 1972. godine radio je kao dobavljač materijala za jedno građevinsko poduzeće.

Tek 1972. uspio je osigurati posao u Institutu za književnost Mađarske akademije (Irodalomtudományi Intézete). Usredotočio se na proučavanje povijesti tiska. Jedna od njegovih knjiga, "Gospodin i kruna" (1974.), bavila se lordom Rothermereom, koji je u međuratnim godinama zagovarao interese Mađarske. Istodobno, od 1973. radio je i kao dramaturg "MAFILMA" (Mađarska filmska kuća).

Od 1983. do 1984. gost je profesor na Sveučilištu Columbia (Columbia University) u New Yorku gdje upoznaje Georgea Sorosa, mađarskog financijera i filantropa. Taj je susret doveo do čvrstog prijateljstva. Kada se Soros obratio mađarskim vlastima s ponudom osnivanja zaklade za olakšavanje kulturnih razmjena, insistirao je da Vasarhelyi postane njegov osobni predstavnik u Mađarskoj. Na slici ljevo, Miklósova kćer Maria, inače sociolog i aktivist opozicije u Mađarskoj, pokazuje sliku svoga oca i Georga Sorosa.

Sorosova zaklada nije bila jedini način na koji je Vásárhelyi pomogao potkopati komunističku vladavinu. On je bio vodeća figura u demokratskoj opoziciji koja se postupno počela pojavljivati 1980-ih. Bio je jedan od osnivača "Mreže slobodnih inicijativa" (Szabad Kezdeményezések Hálózata), stranke koja se kasnije pretvorila u "Slobodnu demokratsku stranku" (Szabad Demokraták Szövetsége) i "Odbor za povijesnu pravdu" (Történelmi Igazságtétel Bizottság) (1988. – 1992.), koji su sebi postavili zadatak rehabilitacije žrtava prošlosti i koji je pomagao žrtvama ''komunizma'', tj. staljinističkoga režima i njihovim nasljednicima.

1989. Vásárhelyijevi doprinosi političkim promjenama, a cilj mu je bio ujediniti različite dijelove demokratske opozicije što je bio rezultat strpljivog rada, često iza kulisa, koje je neko vrijeme provodio.

Godine 1990. postaje predsjednik mađarske Pulitzerove nagrade. Tu dužnost je obnašao do 2000. godine.

Od 1990. do 1994. g. bio je zastupnik u mađarskome parlamentu te član njegova odbora za vanjske poslove.

Posljednjih je godina bio pogođen lošim zdravljem uzrokovanim srčanim problemima, napadima desničara, nacionalističkih protivnika koji su osuđivali njegovu reformsku komunističku prošlost i njegove novije liberalne, pro-zapadnjačke stavove.

Umro je 31. srpanja 2001. u Budimpešti. Uzrok smrti je srčana mana. Imao je 83 godine. Iza sebe ostavio je ženu Edit, sina i dvije kćeri. Pokopan je na groblju Óbudai u Budimpešti.

 

14. listopada 2005. u Ulici Fiorello La Guardia br. 8, na rodnoj kući Miklósa Vásárhelyi a otkrivena je spomen ploča njemu u čast. Spomen-ploču je otkrila Vásárhelyijeva supruga Edit. Svečanosti su prisustvovali mađarski premijer Ferenc Gyurcsány, ministar vanjskih poslova Ferenc Somogyi, veleposlanik u Republici Hrvatskoj László Mohai i riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. Na ploči stoji natpis na tri jezika, hrvatskom, mađarskom i talijanskom, i glasi

	U OVOJ SE KUĆI RODIO MIKLÓS VÁSÁRHELYI 1917-2001 NOVINAR, POVJESNIČAR, POLITIČAR, ISTAKNUTA LIČNOST REVOLUCIJE 1956. GODINE I MAĐARSKE DEMOKRATSKE TRANZICIJE. OVU SPOMEN PLOČU PODIŽE INSTITUT-JAVNA ZAKLADA REVOLUCIJE 1956. GODINE UZ POTPORU VLADE REPUBLIKE MAĐARSKE, GRADA RIJEKE, ZAKLADE SOROS I DRUŠTVA ZA RIJEČKA ISTRAŽIVANJA. 2005.
	EBBEN A HÁZBAN SZÜLETETT VÁSÁRHELYI MIKLÓS 1917-2001 ÚJSÁGÍRÓ, TÖRTÉNÉSZ, POLITIKUS, AZ 1956-OS FORRADALOM ÉS A MAGYAR DEMOKRATIKUS ÁTALAKULÁS KIEMELKEDŐ SZEMÉLYISÉGE. E TÁBLÁT AZ 1956-OS INTÉZET KÖZALAPÍTVÁNY ÁLLÍTTATTA A MAGYAR KÖZTÁRSASÁG KORMÁNYA, FIUME VÁROSA, A SOROS ALAPÍTVÁNY ÉS A FIUMEI TANULMÁNYI TÁRSASÁG TÁMOGATÁSÁVAL. 2005
	IN QUESTA CASA NACQUE MIKLÓS VÁSÁRHELYI 1917-2001 GIORNALISTA, STORICO, POLITICO, PERSONALITÀ DI RILIEVO DELLA RIVOLUZIONE DEL 1956 E DELLA TRASFORMAZIONE DEMOCRATICA UNGHERESE. QUESTA TARGA FU POSTA PER VOLONTÀ DELLA FONDAZIONE ''ISTITUTO DEL 1956'' CON SOSTEGNO DEL GOVERNO DELLA REPUBBLICA D'UNGHERIA, DELLA CITTÀ DI FIUME, DELLA FONDAZIONE SOROS E DELLA SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI. 2005

 

Miklós Vásárhelyi i Georg Soros

 

Nagrade:

• Memorijalna ploča Imre Nagy (Nagy Imre Emlékplakett, 1996)
• Memorijalna medalja Pál Demény (Demény Pál Emlékérem, 1997)
• Orden časti Francuske Republike (Francia Köztársaság Becsületrendje,1997)
• Veliki orden za Obnovu Mađarske kulture (Pro Renovanda Cultura Hungariae fődíja, 1998)

 

Radovi:

• "Atlantski savez. Zavjera protiv mira" (Atlanti Szövetség. Elkötelezettség a béke iránt); Miklos Vasarhelyi, Art Nouveau, 1953.
• "Vještina moći" (A hatalom mestersége); Miklos Vasarhelyi, Magvet, 1972.
• "Lijevi tisak kontrarevolucionarnog sustava. Kolekcija tekstova 1919 - 1944" Márkus László, Miklós Vásárhelyi; Nacionalna udruga mađarskih novinara, 1975.
• "Ne dopuštam! Iz dosjea Komisije Cenzura" ("Nem engedélyezem: a cenzúra bizottság dossziéjából"); László Márkus, Miklós Szinai, Miklós Vásárhelyi; Kossuth, 1975.
• "Doći će mađarski preporod", Svakodnevni život novog života" ("Lesz magyar újjászületés", az új élet hétköznapjai), Edit Pór i Miklós Vásárhelyi; Magvet, 1975.
• "Interlude u Alžiru. 1942 - 43" ("Ko zjáték Algírban, 1942 - 43"); Magvető, 1976.
• "Gospodin i Kruna" ("Lord és a korona"); Kossuth, 1977.
• "Povijest mađarske štampe. 1, 1705 - 1848" ("A Magyar sajtó tőrténete. 1, 1705 - 1848"), Miklós Vásárhelyi, Gyorgy Kókay, István Fenyo, Budapest, Akad. Kiadó, 1979.
• "Tako je živio Garibaldi" ("Így élt Garibaldi"); Móra, 1983.
• "Mađarska 1956. Revolucija, prethodnici i život poslije smrti", 1986.
• "U opoziciji" ("Ellenzékben") 1989.
• "Preci carskih i kraljevskih mađarskih komora: 1740 - 1918" ("Magyar császári és királyi kamarások ősfái : 1740 - 1918"), Miklós Vásárhelyi
• "Govor u lisicama: Miklós Vásárhelyi o povijest medija" ("A bilincsbe vert beszéd: Vásárhelyi Miklós sajtótörténeti tanulmányai") Miklós Vásárhelyi;Budapest : Élet és Irodalom, 2002.
• "U povijesti. Odabir govora i pisanja Miklósa Vásárhelyija od osamdesetih do devedesetih" ("A történelemben: Vásárhelyi Miklós válogatott beszédei és írásai a nyolcvanas-kilencvenes évekbol"); nalog za tisak Júlia Vásárhelyi, predgovor Jánosa Kenedija; Život i književnost, Bp., 2006.

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvor:

• WorldCat Identities, Vásárhelyi, Miklós
• MIKLÓS VÁSÁRHELYI IS TAKING STOCK: THE MEMOIRS OF IMRE NAGY'S PRESS SECRETARY 1956-os Intézetnek, Vásárhelyi Miklós 1917-2001
• http://lovasistvan.hu/2016/02/07/vasarhelyit-aki-mindszentyt-szanalmas-feregnek-nevezte-ismet-hosnek-mutattak-be/
• The Guardian, Obituary: Miklos Vasarhelyi
• Wikipedia, Miklós Vásárhelyi
• Miklós Vásárhelyi (Q1462291)
• Biografiches Lexikon, Miklós Vásárhelyi, 1917–2001
• BESZÉLŐ online, KRONOLÓGIA – 1958

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice