Šupić Rade
Rođen: Šupica kod Podhuma (Vojnovac kod Ogulina ??), 14. veljače 1902.
Umro: Orehovica kraj Rijeke, 21. srpnja 1942.
Kao najistaknutiji komunisti - organizatori NOP-a u Sušaku navode se Rade Šupić, lučki radnik, od 1940. sekretar Okružnog komiteta KPH za Hrvatsko primorje, zatim Dušan Diminić, odvjetnički pripravnik, član KP od 1932., Emil Karadžija, stolarski radnik s Trsata, član KP od 1940. godine, te Pavao Biondić, limarski obrtnik, član Okružnog komiteta osnovanog 1932. i član MK (Mjesnog komiteta) KPJ u Sušaku 1936. godine.
Rade Šupić bio je jedan od onih revolucionara koji su sebe ugradili u temelje revolucije. Njegova hrabrost, odlučnost i uvjerenost u krajnju pobjedu, ulijevali su sigurnost svima sa kojima je radio, a njegova vještina snalaženja u kompliciranim situacijama, način kretanja i djelovanja na Sušaku i u Rijeci, prepunima fašista i kolaboratora impresionirali su sve koji su ga poznavali i s njim radili.
Bio je član OK KPH (Okružnog Komiteta Komunističke Partije Hrvatske) za Hrvatsko primorje, a 1941. sekretar OK. Nakon organizacionih promjena Rade Šupić je u novom komitetu imao funkciju političkog sekretara.
U potrazi za poslom dolazi u Sušak i zapošljava se kao lučki radnik. U Sušaku je tada djelovala čvrsta organizacija KPJ.
Rade dolazi u kontakt s komunistima koji su radili u sušačkoj luci. Postaje simpatizer, a 1934. i član, KP.
1934. godine je s velikom grupom komunista iz Hrvatskog primorja uhapšen i suđen u Ogulinu. Poslije izlaska iz zatvora, nastavlja rad u Partiji i radničkim sindikatima.
U kolovozu 1935, osnovan je Savez lučkih radnika na Sušaku, a Šupić postaje član Odbora.
1936. ponovo je uhapšen i predan Sudu, ali je zbog nedostataka dokaza oslobođen.
1940. godine ponovo je uhapšen, ali je i oslobođen zbog nedostatka dokaza.
Iste godine, u prisustvu Rade Končara (Korenica, 28. listopada 1911. – Šibenik, 22. svibnja 1942.), izabran je za sekretara OK KPH za Hrvatsko primorje.
Veoma veliku pomoć novoosnovanom Okružnom komitetu pružali su osim Rade Končara i članovi CK KPH među kojima Marko Orešković (Široka Kula, 3. travnja 1895. — Veliko Očijevo, 20. listopada 1941.), Josip Kraš (Vuglovec kraj Ivanca, 26. ožujka 1900. – Karlovac, 18. listopada 1941.) i Ivo Marinković (Sutivan, 13. prosinca 1905. — Zagreb, 21. travnja 1943.). Oni su 1940. i 1941. osposobljavali revolucionarnu jezgru Sušaka i okupljali sve napredne snage za borbu protiv fašizma, spremajući tako ovdašnje komuniste i ostale rodoljube za odlučne događaje koji će sljediti.
Brza i kukavička kapitulacija stare Jugoslavije u travanjskom ratu 1941. i dolazak talijanskog okupatora na Sušak izazvalo je opće razočarenje ovdašnjeg stanovništva, ali i odlučnost da se ne miri s tuđinskim jarmom. Nakon kapitulacije Jugoslavije i aneksije dijela Hrvatskog primorja od strane fašističke Italije, Rade intenzivno radi na pripremama za oružanu borbu. U Sušaku svim silama radi na dosljednom provođenju direktiva partije.
Tijekom prijepodneva na sam dan napada Njemačke na SSSR, 22. lipnja 1941., u gostionici "Teta Roža" na Krimeji, a poslije podne istoga dana na Trsatskome groblju, održao se sastanak sušačkih komunista. Sastankom na trsatskom groblju je rukovodio Dušan Diminić. Njemu nije mogao prisustvovati sekretar Rade Šupić, jer se 22. lipnja nalazio u sušačkoj bolnici gdje se je oporavljao od operacije uha. Tu ga je ilegalno liječio dr. Zdravko Kučić. Sljedeći dan je, po odluci OK KPH, iako bolestan, već otputovao u Zagreb na konzultacije u CK KPH (Centralni Komitet Komunističke Partije Hrvatske), gdje dobiva direktivu da se započne sa dizanjem oružanog ustanka. Također je odlučeno da se svi koji su sumnjivi policiji moraju sakriti i prijeći u ilegalu.
Nakon povratka iz Zagreba, najvjerojatnije krajem lipnja ili početkom srpnja, održan je u Martinšćici sastanak na kojem je Šupić prenio naredbe CK KPH za pripremu oružane borbe, prikupljanja oružja i streljiva te o osnivanju partizanskih logora izvan naseljenih mjesta.
14. kolovoza 1941., u vrijeme kada se u Hrvatskom primorju intenzivno radilo na formiranju prve partizanske čete na Tuhobiću, OK KPH formirao je partijsku ćeliju na Zametu. Rade Šupić je organizirao i vodio taj sastanak.
Zbog nesuglasica nastalih u sušačkome Okružnome komitetu KPH rascjep u OK KPH za Hrvatsko primorje bio je definitivan. Rade Šupić je kao sekretar najprije blokiran u akcijama, a zatim smijenjen s dužnosti sekretara. Dušan Diminić piše da je tih dana u OK došlo "do neslaganja s radom Rade Šupića kao sekretara i do mišljenja da ga se smijeni". Zapravo je Šupić već bio smijenjen, a dužnost sekretara je preuzeo Dušan Diminić. Šupić se složio s takvom odlukom, ali se s novom situacijom nije pomirio.
Zbog tih je nesuglasica CK KPH je odlučio osnovati novo okružno rukovodstvo za Hrvatsko primorje. Naime, potkraj kolovoza ili u prvoj polovini rujna 1941. godine Andrija Hebrang (Virovitica, 22. listopada 1899. – Beograd, 11. lipnja 1949.) je u Crikvenici, na prijedlog Josipa Đerđe (Arbanasi kraj Zadra, 18. veljača 1911 – Beograd 18. veljača 1990), osnovao OK KPH za Hrvatsko primorje. Za sekretara Okružnog komiteta KPH za Hrvatsko primorje je imenovan Mate Kršul, za voditelja Agitpropa Viktor Bubanj. Rade je član novog OK, a istovremeno vrši dužnost sekretara KK KPH (Kotarski komitet Komunističke partije Hrvatske) za Sušak. Nakon ovih organizacionih promjena Rade Šupić je u novom komitetu imao funkciju političkog sekretara.
Na području Sušaka postojale su mnogobrojne organizacije Narođnooslobodilačkog fronta. Pokret je naročito je bio jak u "Tvornici papira", "UKOD"-u (kasnije Tvornica DIP "Rade Šupić"), u brodogradilištima "Lazarus" (današnjeg "Viktora Lenca") i "Cantieri navali del Quarnero" (danas "3. Maj"), među lučkim radnicima i omladinom. Istodobno imala je i čvrsto uporište među inteligencijom, studentima i srednjoškolcima. Dio današnje Rijeke, koji se zove Podvežica, bio je tako jedinstven, da gotovo nije bilo kuće, u kojoj se čovjek nije mogao u pola bijela dana slobodno sastajati i razgovarati o političkim događajima. Ali na ulici je trebalo biti izuzetno oprezan zbog mnogih agenata okupatora.
Ilegalni politički radnici i borci morali su poštivati određene načine ponašanja. Na javnim mjestima pojavljivali su se samo po potrebi, često mijenjali mjesto boravka i bili neupadljivi. U Sušaku je bila izgrađena mreža ilegalnih stanova i skrivnica, uglavnom u objektima imućnijih građana u koje policija nije sumnjala. Međutim, ilegalnih stanova je bilo malo, a ugroženih sve više. Rade rijetko dva puta noći u istom stanu. Slično su postupali i Moša Albahari (Sarajevo, 31. prosinac 1913. - Rim, 22. studeni 1942.), Milan Slani i većina pripadnika borbenih grupa, koji su po zadatku Partije radili i borili se u Sušaku i Rijeci. Rade je za nekoliko mjeseci promijenio 23 stana i tek je u travnju 1942. bio izdan.
Oružana borba tražila je da se formiraju logori za borce izvan naseljenih mjesta i u strogoj tajnosti. Prvi takav logor osnovali su grobnički komunisti u šumici Sadić u blizini sela Kačani. To su bili prvi naoružani odredi koji su se odmetnuli od vlasti okupatora i bili spremni da joj pruže oružani otpor.
Upravo zahvaljujući njegovom upornom radu i nastojanju, prva grupa sušačkih skojevaca odlazi u partizanski logor na Tuhobiću.
Izvornog dokumenta o datumu osnivanja logora na Tuhobiću nema. Nitko od boraca nije vodio dnevnik, a ni u partijskoj dokumentaciji nema podataka o tome događaju. Čak se ni izjave boraca o tome događaju ne slažu.
Čini se da je najpouzdaniji podatak da je prva grupa boraca došla na Tuhobić između 8. i 10. kolovoza. Zapovjednik čete Moša Albahari došao je na Tuhobić 12. kolovoza kao sedmi partizan, pa se taj datum može smatrati datumom osnivanja logora. Dana 15. kolovoza u logor su došla još sedmorica boraca s političkim komesarom Franjom Cvetanom. Do kraja kolovoza u logor je stiglo novih 14 boraca, te ih je ukupno bilo 28, dovoljno da je četa mogla izvoditi diverzije i borbene akcije.
U rujnu 1941. Rade vodi partizane s Tuhobića u logor bribirskih partizana na planini Viševici. Tamo su zajednički položili partizansku zakletvu.
Na početku oružane borbe Sušak je bio središte političke aktivnosti u Hrvatskom primorju, pa je u njemu organizirana prva partizanska štamparija. Inicijativu za to dao je sekretar OK KPH Rade Šupić. Prvi šapirograf unijeli su u Sušak Vlatka Babić i Nikica Šegota. Umnožavane su najprije na običnoj kancelarijskoj pisaćoj mašini, a kasnije na hektografu.
1942. Rade Šupić živio je ilegalno, tako da je rad KK bio zaista otežan.
Tako je, u veljači 1942, došao na sastanak u Crikvenicu. Čekao je prema dogovoru, u gostionici simpatizera NOP-a. Postao je sumnjiv nekom agentu, koji je doveo karabinjere. Rade nije imao isprava, i karabinjeri su ga htjeli povesti u policiju. Na izlazu iz gostione hitro je izvukao pištolj, ispalio nekoliko metaka na karabinjere i nestao. Iznenađeni karabinjeri kasno su počeli pucati za njim. Talijanske vojnike, koji su bili na ulici, iznenadna pucnjava je uplašila. Bježali su, sklanjali se i sami bezrazložno pucali. Ubrzo im se pridružio cijeli okupatorski garnizon u Crikvenici. Pucnjevi su odjekivali do kasno u noć. Organizirana je potjera, ali je Rade umakao.
Više puta izbjegavao je hapšenje, borio se protiv policije i prkosio smrti, dok napokon nije upao u klopku koju vještinom i snalažljivošću nije mogao izbjeći niti je fizičkom snagom svladati. Polovinom travnja, po svoj prilici izdan od nekog agenta, prepoznat je na ulici i pomoću karabinjera svladan i uhapšen. Pokušao se je boriti s karabinjerima, ali su ga svladali. Gotovo puna tri mjeseca je bio u zatvoru. Fašisti su ga strahovito mučili, tražeći da oda suradnike NOP-a. Izdržao je mučenje i nikog nije odao, a Radi Šupiću su, kao sekretaru, bili poznati svi članovi komiteta, mnogi članovi KP i suradnici NOP-a. Konačno je izveden pred Specijalni sud, koji ga je osudio na smrt. Nakon okrutnog mučenja strijeljan je 21. srpnja 1942. u Orehovici kraj Rijeke.
Na slici desno, mjesto strijeljanja Rade Šupića i neznanih devet boraca kod Orehovice.
Pokopan je u niši 14A u Kosturnici u Parku Heroj na Trsatu.
Nema sumnje, da je hapšenje Rade Šupića, najistaknutijeg partijskog radnika u zapadnom dijelu Hrvatskog primorja, predstavljalo najteži udarac Partiji i njen veliki gubitak.
Nakon hapšenja Rade Šupića za sekretara KK KPH Sušak postavljen je Slavko Komar Mrgud.
Narodnim herojem proglašen je 24. srpnja 1953. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata, "UKOD", tvornica ukočenog drva (šperploča) koja je djelovala na području iznad Orijentovog igrališta, istočno od Sušačke bolnice od 1930-ih (danas "Plodine") , preimenovana je u DIP "Rade Šupić".
1956. godine pored proizvodnje pokućstva poduzeće se okreće i proizvodnji drvne galanterije. Sredinom 1956. godine započeta je proizvodnja radiokutija za Telekomunikaciju Ljubljana kao i za TV aparate u kompenzaciji s Njemačkom. Krajem iste godine posao je proširen na izradu kvalitetnih lijepljenih laminiranih skija "ALPA SPECIAL OLYMPIA". Prema podacima iz 1966. godine, DIP "Rade Šupić" je imao pogon skija, pogon šperploča, pogon kutija za radioaparate, te pogon tokarije, galanterije i ostalog, a u vlasništvu tvornice bila je i pilana u Klani. Pogon za proizvodnju skija radio je godinama.
DIP "Rade Šupić" je bila prva tvornica u našim krajevima koja je propala negdje sredinom 70ih godina prošlog stoljeća.
U Rijeci, u centru grada, postoji i ulica Rade Šupića.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Znači. Net, Šupica Rade (greška u pisanju imena)
- RADULE BUTOROVIĆ: SUŠAK I RIJEKA U NOB, RIJEKA , "Tipograf" , 1975 .
- Wikipedia, Popis narodnih heroja iz Hrvatske
- SUŠAČKA REVIJA broj 38/39, Radule Butorović: O TUHOBIĆU NAKON ŠEZDESET I JEDNE GODINE
Background picture copyright: 