Sokolić Dorian i Ružica
Dorian Sokolić
Rođen: Zemun, 24. veljače, 1928.
Umro: Rijeka, 20. ožujka 2005.
Roditelji:
Otac: Eduard Sokolić Filko (Novi Vinodolski, 27. rujan 1892. - 1943.),
Majka: Marija Gabrijela rođena Rodizza (Sušak, 1890.- 18. studeni 1972.)
Braća i sestre: Egon, Davor (1921 - ), Arsenija (1923 - ), Astrida (1926 - )
Ružica Nenadović Sokolić
Rođena: Valjevo, 28. veljača 1933.
Umrla: Rijeka, 31. prosinca 2014.
Roditelji:
Otac: dr. Momčilo Nenadović (Beograd, 5. rujna 1898. - Beograd, 25. svibnja 1943.), strijeljan od Nijemaca
Majka: Ljubica Ristić Beograd, 19. rujna 1902. - Beograd, 30. listopada 1986.), bibliotekar
Sestra i brat: Vera (1925. - 1990.), lječnica, Đorđe (1935. - 2019.), glumac
Djeca Doriana i Ružice: Diana Sokolić (Rijeka, 08. veljača 1959.), Akademska slikarica, samostalna umjetnica
Dorianova majka, Riječanka Marija Rodizza iz obitelji Giuseppea i Giovanne (rođene Herščak), bila je radnica u riječkoj Tvornici duhana.
Dorianov otac Eduard rodom je iz Novog Vinodolskog iz obitelji Sokolića Filkovih. Eduardova majka Katarina vuče porijeklo iz obitelji Mažuranić.
Dorian Sokolić je rođen u Zemunu, kao četvrto i najmlađe dijete, u obitelji koja se 1920., nakon što je u Rijeku došao D'Annunzio, iz Rijeke odselila u Zemun. Mada je njihova namjera bila da odu privremeno, nikada se nisu uspjeli vratiti u Rijeku. Otac je, iako civil, poginuo 1943., a majka se, ostavši sama s četvero djece, borila da ih stavi na noge.
Dorian je 1950. upisao studij scenografije na "Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu". Kao odličan student, prebačen je nakon prvog na četvrti semestar. Tu je u klasi prof. Milenka Šerbana diplomirao 1954.
O njegovoj izuzetnosti govori i podatak da je rad, scenografiju za "Staklenu menažeriju" Tennessee Williamsa, koji je realizirao pod mentorstvom profesora Milenka Šerbana, proglašen najboljim na internom takmičenju Akademije. "Staklena menažerija" Tennessee Williamsa je potom premijerno izvedena 20. prosinca 1952. u "Savremenom dramskom pozorištu" u režiji Minje Dedića. 
1954. godine Dorian se ženi svojom kolegicom Ružicom.
Ružica Nenadović je završila "Školu primenjene umetnosti", a potom "Akademiju primenjene umetnosti" u Beogradu u klasi slikara i povjesničara umjetnosti Pavla Vasića i kostimografkinje Milice Babić-Andrić, kasnije supruge nobelovca Ive Andrića. Diplomirala je s dvadeset i jednom godinom, jer joj je kao iznimno talentiranoj i vrijednoj studentici Akademija omogućila preskakanje godina, na početak trogodišnjeg stručnog dijela studija.
Tako je godine 1952. radila na predstavi u beogradskom dječjem kazalištu "Boško Buha", gdje joj se pridružio i kolega, scenograf Dorian Sokolić. On će joj dvije godine kasnije postati suprug, a s njim će često, sjajno se nadopunjujući, raditi u profesionalnom tandemu i tako ostvariti velike zajedničke uspjehe.
Nakon studija, 1954., na poziv Drage Gervaisa, budućeg intendanta riječkog kazališta, Dorian sa suprugom Ružicom Nenadović-Sokolić dolazi u HNK Ivana pl. Zajca. Tu je Ružica bila zaposlena i ostala do umirovljenja 1990. godine. Dugo je godina bila jedini kostimograf u kazalištu. I nakon umirovljenja je nastavila svoj stvaralački rad i suradnju s kazalištem.
Godine 1958. Dorian provodi nekoliko mjeseci na specijalizaciji u Parizu, potom 1959. i u Italiji i Njemačkoj. Na Dorianov rad veoma je utjecao boravak u Parizu gde se upoznao s "redukcionizmom pozornice" kojom dominira izvođač, krajnjom stilizacijom i modernističkom čistoćom.
U HNK Ivana pl. Zajca radi kao scenograf do 1968., a već početkom 1969. postaje intendant.
I onda, 1. siječnja, 1970., tek kad su građani Rijeke počeli uživati u bogatu kazališnom repertoaru, gradske vlasti donose odluku o zatvaranju zgrade kazališta Ivan pl. Zajc radi njezine dotrajalosti i temeljite obnove. Godine nebrige i polovičnih rješenja ostavile su traga na nekad velebnom kazališnom zdanju. Uzrok je bio u mekanom, nasutom terenu, a na to su upozoravali još 1883. i ugledni bečki 
arhitekti i projektanti kazališta Fellner i Helmer. Oni su bili otvoreno protiv lokacije na kojoj je grad planirao podići zgradu, tvrdeći da je nasuti teren pod jakim plimnim strujama, vrlo loše mjesto za podizanje grandioznog objekta.
I tako, Dorian zatvara kazalište i kreće u obnovu koja traje gotovo 12 godina. Otvorenje novoobnovljene kazališne zgrade je bilo 27. Studenog 1981.
Za svoja tri mandata, dao je izgraditi kazališne radionice na Trsatu te privremeno preselio rad kazališta u obnovljenu dvoranu "Pionirskog kazališta" (danas dvorana HKD na Sušaku).
Posao intendanta je obavljao do 1980. godine.
Od 1980. do 1982. odlazi u Novi Sad kao direktor "Sterijnog pozorja".
Po povratku iz Novog Sada, vraća se na mjesto scenografa u HNK Ivana pl. Zajca, gdje ostaje sve do umirovljenja 1991. I nakon umirovljenja aktivno radi kako u matičnom kazalištu tako i po cijeloj Hrvatskoj. Na slici desno, model scene za predstavu "Aida" Giuseppea Verdija za sezonu 1985/86, fotografija preuzeta iz knjige Ervina Dubrovića "Scena i kostim".
Njegov izniman talent zapažen je još tijekom studija, a potvrdio se u desetljećima rada koja su uslijedila. U svom je višedesetljenom plodnom radu ostvario scenografije za gotovo 400 predstava, a bavio se i dizajnom knjiga i plakata.
Uz svoj rad u kazalištu, bavio se i grafičkim dizajnom. Autorom je mnogih zaštitnih znakova - "Riječka banka", "3. maj", Robna kuća "Korzo", Robna kuća "Ri", Krčki aerodrom, grb "Planinarskog društva Kamenjak" i mnogih drugih (slika dolje).
Na anonimnom natječaju, 1967. godine, pobijedilo je njegovo rješenje za zastavu i grb grada Rijeke. Bio je to jedini grb i zastava grada u Jugoslaviji bez zvijezde. Grb se sastojao od dva dijela koja su predstavljala Rijeku i Sušak i ujedno dvije polovice broda koja tvore štit grba, spojene zlatnom amforom iz koje teče voda. Amfora se nalazila na povijesnom grbu uz natpis "Indetificienter" (nepresušan) kao oznakom vječnog trajanja i prosperiteta grada. Danas je taj grb u sastavu grba nogometnog kluba Rijeka.
Zastava je svijetloplave boje s dva bijela trokuta uz koja predstavljaju tok i deltu Rječine. Zastava ima neobične, izdužene razmjere, 1: 4. Širina središnje plave pruge je 1/4 širine zastave, a trokuti dosežu 3/5 duljine.
Dobitnik je brojnih strukovnih nagrada i priznanja, među kojima i tri "Godišnje nagrade grada Rijeke" (1959., 1960. i 1964.) i "Nagrade za životno djelo Grada Rijeke" 2001. godine za "impozantan doprinos na polju glazbene i scenske djelatnosti".
Dorian Sokolić umro je 20. ožujka 2005. Pokopan je, zajedno sa svojom suprugom, na riječkom groblju Kozala, polje F-128. Komemoracija je 
održana 24. ožujka u foajeu HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.
Ružica Nenadović Sokolić je u više od četrdeset godina rada bila autor kostimografskih rješenja u više od 400 predstava svih kazališnih žanrova. Velika većina je bila za riječko kazalište ali je i gostovala u gotovo svim kazališnim središtima bivše Jugoslavije ali i u Italiji, Poljskoj, Češkoj....
Posebno je bila poznata po svojim monumentalnim opernim ostvarenjima. Od najznačajnjih predstava u kojima je ona radila treba izdvojiti: u Rijeci opere "Aida" i "Nabucco" Giuseppea Verdija te "Norma" Vicenza Bellinija, drame "Život i smrt kralja Johna", "Kralj Lear" i "Richard III." Williama Shakespearea te Sofoklov "Kralj Edip", "Traviatu" i "Nabucca" Giuseppea Verdija u Ljubljani, Mozartova "Don Juana" u Zagrebu, "Ernani" Giuseppea Verdija i "Fidelio" Ludwig van Beethovena u Beogradu te "Turandot" Giacoma Puccinija u Sarajevu.
1971. godine postala je članicom ULUPUH-a (udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske).
Ružica je kreirala i radnu odjeću za robne kuće, banke, riječki Aerodrom.
Godine 1972. riječki MUP (tada SUP -Sekretarijat Unutrašnjih Poslova) dolazi na ideju da studenti pomognu u reguliranju prometa u ljetnim mjesecima u prometno zagušenoj Rijeci i 
osnuju "Bijele patrole". Ružica Nenadović-Sokolić je kreirala odjeću za njih, a vrlo brzo su takve patrole preuzeli i ostali gradovi u tadašnjoj Jugoslaviji.
Nakon umirovljenja nastavila je surađivati s kazalištem, kako s HNK Ivana pl. Zajca tako i HKD-om, ali je radila i na rekonstrukciji tradicijske odjeće Rijeke i gradića oko Rijeke. Sudjelovala je na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama i bila često nagrađivana.
Ruža Sokolić umrla je 31. prosinca 2014. Pokopana je, zajedno sa svojim suprugom, na riječkom groblju Kozala, polje F-128.
Za svoj rad nagrađena je mnoštvom priznanja i nagrada, među kojima su Nagrade Vladimira Nazora 1979. za predstavu "Život i smrt kralja Johna", Godišnja nagrada grada Rijeke 1965., nagrade na Biennalu opere i baleta u 
Ljubljani 1978. i 1986., nagrada na Festivalu komorne opere i baleta u Osijeku 1974. i 1986., brončana plaketa na Međunarodnom triennalu scenografije i kostimografije u Novom Sadu 1966. i zlatna plaketa 1981. godine i druge.
Treba reći i to da su njeni kostimi najbolje dolazili do izražaja u scenografijama Doriana Sokolića. On je uvijek gentlemanski govorio kako je "scenografija samo platforma na kojoj igraju kostimi!"
Njihove su predstave nastajale, razgovarajući i razmjenjujući ideje, potičući jedan drugoga na nove kreacije, vrlo često i uz razgovore s redateljima, koji su rado svraćali u njihov dom gdje su planirali buduće projekte.
Ružica i Dorian donirali su svoj bogati stvaralački opus Muzeju grada Rijeke (slika gore).
1998. Muzej grada Rijeke objavio je knjigu Ervina Dubrovića "Kostim i scena" o radu Doriana i Ružice i priredio im veliku retrospektivnu izložbu u galeriji Kortil u Rijeci. Izloženi kostimi i scenografije postali su dijelom zbirke Muzeja grada Rijeke.
U čast ovih dvoje umjetnika, ustanovljena je i "Nagrada Dorian Sokolić" za najbolju scenografiju i "Nagrada Ružica Nenadović Sokolić" za najbolju kostimografiju, nagrade koje se dodjeljuju na "Međunarodnom festivalu malih scena" u Rijeci.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Diana Sokolić, Akademska slikarica, samostalna umjetnica, kći Ružice i Doriana,
- Teatar.hr, Preminula Ružica Nenadović Sokolić, 5. 01. 2015.
- Geni, Marija Gabrijela "Mima" Sokolić (Rodica)
- Geni, Eduard Sokolić
- Geni, Dorian Sokolić
- Geni, Ružica Sokolić (Nenadović)
Background picture copyright: 