Rijeka, Croatia
Loading



 


Zdravko Matulja
Umro je Zdravko Matulja, jedan od najvećih, najkarizmatičnijih, najtrofejnijih, tehnički potkovanih hrvatskih motociklista. Rođen je u Voloskom (Opatija, Hrvatska) 13. lipnja 1957. Prva sportske iskušenja i radosti doživio je 1972. kada je osvojio Prvenstvo Zajednice općina Rijeka u spretnostnoj vožnji. Godine 1982., nakon iznimnih rezultata u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj, postaje jedini hrvatski europski prvak u klasi do 50 ccm, ali ne kao član tvorničke momčadi, već kao privatnik. Od 1983. do 1990. je u tri različite klase, 50, 80 i 125 ccm, nastupao na 17 utrka svjetskog prvenstva, da bi najbolji rezultat sezone ostvario 1984. s 12. mjestom u klasi 80 ccm. Umro je 26. prosinca 2022. RIP veliki čovječe.


riječki dvoglavi orao


Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Skull Matteo

MAteo SkullRođen: 1838.
Umro: Rijeka, 1901.

Roditelji: ??
Braća: ??

Supruga: Ana rođena Perinović (1835. - 1912.)
Djeca: Albina Ida (Rijeka, 3. travanj 1867. - Rijeka, 15. srpnja 1869.), Giuseppe (Kočevlje, 1864. - Trst, 1912.)

U riječkom predgrađu Dolac je između 1864. i 1869. počela raditi mala ljevaonica bronce i željeza "Fonderia al Dolac di Diracca, Cussar, Skull". Diracca se povlači iz posla, a Skull i Cussar sele i otvaraju vlastite radionice.

Matteo Skull (Škulj) slovenskog je porijekla i u Rijeku je došao 1863. godine. Kao precizni mehaničar, zapošljava se u "Riječkom tehničkom zavodu" ("Stabilimento tecnico fiumano") koja je osnovana 1853. godine u Rijeci pod nazivom "Ljevaonica metala" ("Fonderia Metalli") i smatra se prvom industrijskom ljevaonicom. 1856. godine promijenjen joj je naziv u "Riječki tehnički zavod" ("Stabilimento tecnico fiumano"). Tvornica je 1953. g. promijenila naziv u "Torpedo".

Nakon nekog vremena Matteo sa svojim partnerima Diraccom i Luigijem Cussarom tvara ljevaonu na današnjem Dolcu.

Sredinom 19 stoljeća Via dei Molini (današnja Vodovodna ulica) postala je prva industrijska zona Rijeke. Uz tada postojeću Tvornicu papira, sedamdesetih godina 19. stoljeća, mnogobrojni mlinovi u tom području uz Rječinu mijenjaju namjenu i moderniziraju proizvodnju pa nastaju prve tvornice tjestenine "Lenaz Mollini" (1878. godine) i "Molini Bruni" (1879. godine). Postojala je i Tvornica tjestenine Giovannija Toncicha i Tvornica tjestenine "Cartesio & Curti" i "Fabbrica Paste Alimentari Cartesio Vezzil & Co". Tu se nalazila i prva riječka Tvornica parketa i parna pilana od koje i danas postoje ostatci dimnjaka. Godine 1895. podignuta je "Ledara Milana Gorupa" prema projektu Emilia Ambrosinija između Via dei Molini i riječnog kanala (danas na mjestu garaža Autotroleja). 1898. godine podignuta je "Tvornice sapuna I. Levy & Co" koja je kasnije preimenovana u "Fabrica Fiumanna di Saponi, Glicerina, Soda cristallizzata e prodoti grassi" (danas ruševna zgrada Vodovodna 40). Mateo Skull ljevaona

Kada su se godine 1878. Mateo Skull i Luigi Cussar razišli, otvorili su vlastite radionice, oboje u ulici Via dei Molini (današnja Vodovodna ulica).
Zgrada u Vodovodnoj 5, građena za "Kožaru" poznatog sušačkog privrednika Đure Ružića, preuređena je oko 1883. za namjenu lijevaonice i tvornice strojeva Matteo Skull. Smještena je u jednokatnom skladištu "Kožare" izgrađenom prema projektu Santa Pillepicha, na današnjoj adresi Vodovodna 5.
Mateo Skull 1887. godine gradi ljevaonicu na terenu u vlasništvu izvjesnog Seemana, uza samu "Kožaru". "Matteo Skull, Officine Meccanico - navali e fonderia, Fiume" ("Brodostrojarska radionica i ljevaonica pomorskih strojeva Matteo Skull") ubrzo postaje najvažnija privatna industrija u gradu. Zanimljivo je da su još tada radnički stanovi bili integralni dio tvornice.

Mateo Skull, ljevaona

OPĆI PODACI:
Naziv: Matteo Skull, Officine Meccanico - navali e fonderia, Fiume
Adresa: Rijeka, Vodovodna ulica br. 5 (Via del Molini 10; 1925.: Via Acquedotto 21)
Investitor: Matteo Skull
Projektant: Giacomo Mattich
Izvođač radova: Giacomo Mattich
Namjena: industrijska (tvornička pogonska zgrada)
Vrijeme izgradnje: 1887.
ADAPTACIJE:
1881.: Santo Pillepich, izgrađen magazin
1887.: Santo Pillepich, proširenje pogona
1888.: Santo Pillepich, proširenje pogona
1900.: Santo Pillepich, proširenje pogona
1925.: Nereo Bacci, spojni aneks, izvođač nepoznat
1926.: adaptacije; projektant i izvođač nepoznat
1932.: adaptacije; projektant i izvođač nepoznat
1941.: Nereo Bacci, proširenje i modernizacija pogona
1941.: nadogradnja upravne zgrade (k. br. 2.)
1941.: Nereo Bacci, protuavionsko sklonište s menzom i konakom za radnike
1942.: Nereo Bacci, protuavionsko sklonište s menzom i konakom za radnike

Zgrada preko puta ceste na adresi Vodovodna 2 građena je od 1941. do 1942. godine za veliki radnički dom "Dopo lavoro", u kojem su bili radnička menza, kupatila i svlačionice za radnike.
U razdoblju poslije II svjetskog rata u ovim je zgradama bila tvornica "Rade Končar ".

U Vodovodnoj ulici na broju 17, godine 1884. podignuta je i "Ljevaonica metala Luigija Cussara". Uz dvorišni pogonski objekt ljevaonice bio je podignut i objekt dvokatnice za stanovanje radnika. Cussar je 1904. kupio zgradu obližnje pekare "Mischi", srušio je i podigao stambenu trokatnicu (danas Vodovodna 15).

Tvornica pumpi i brodske opreme Rikard Benčić, Preša

Ljevaonica i tvornica strojeva proizvodila je preše za vino i masline, mlinove, dijelove za vitla, bitve za privezivanje brodova, poklopce šahti i drugo.
Tvornica se proširuje i arhitektonski mijenja 1881. i 1888., a 1925. se proširuje se na račun tada već propale Kožare Ružić, preuređuje je prema projektu Nerea Baccija. Najzanimljivije zahvate napravio je na suprotnoj strani ulice gdje je projektirao uglovnicu futurističkih arhitektonskih karakteristika, poslije poznatu pod nazivom dopolavoro, koja je mostom bila povezana s upravnom zgradom.
Godine 1928. proširili su prostor i otvorili radionicu za popravak strojeva i brodskih kotlova. Zapošljavala je oko 150 domaćih radnika i majstora i imala ugled renomirane domaće izvozne tvrtke.

Mateo Skull, Dvoglavi oraoMateo Skull, Šahta poklopacRiječko je Kapetansko vijeće 1. srpnja 1784. odlučilo da se na Gradski toranj postavi lukovičasta kupola, a kuglu i križ koji su krasili stari krov, zamijenila je skulptura jednoglavog orla što ga je izradio Ludovico Ruppani. Godine 1890. skulptura je uklonjena tijekom obnove Gradskog tornja i predana Gradskom muzeju, a nova s dvoglavim orlom, simbolom Austro-Ugarske monarhije, je postavljena 1906. Bila je izljevena u ljevaonici Mattea Skulla. Drvenu skulpturu i kalup za novog orla izradio je Giovanni Legan, a zamislio ju je mletački skulptor Vittorio de Marco. Brončana skulptura bila je visoka 2,2 metra s rasponom krila tri metra i teška dvije tone. Skulptura je bila predstavljena na Dan sv. Vida 15. lipnja 1906.

Uništenje Riječkog orla dogodilo se u dva navrata. Prvo su 04. Studenog 1919. dvojica D'Annunzievih ardita (Gulielmo Barbieri i Alberto Tappari) skinuli jednu glavu sa dvoglavog orla, simbola grada, s obrazloženjem da je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski, a pošto je Rijeka talijanska, ne trebaju mu dvije glave. Skulptura orla je po drugi put, definitivno skinuta s Gradskog tornja 20. siječnja 1949. od strane onih koji su željeli izbrisati svaki znak naše prošlosti, autonomije, austrijskog, mađarskog i talijanskog nasljeđa. Rijeka je bila bez svog simbola sve do 19. travnja 2017. kada su svi zaljubljenici u grad Rijeku i njegovu povijest došli na svoje. Dvoglavi orao, simbol i grb grada Rijeke vraćen je na vrh kupole Gradskog tornja gdje mu je i mjesto. Rekonstrukcija povijesne skulpture, čiji je autor akademski kipar Hrvoje Urumović, visoka je 240 centimetra i raspon krila joj je 300 centimetra. Ovaj put skulptura se ljevala u "Ljevaonici umjetnina ALU" iz Zagreba.

Na čelu tvornice Matteo Skull ostaje do svoje smrti 1901 godine. Tada upravljanje preuzima njegov sin Giuseppe kada tvornica doživljava još veći prosperitet. Interesantno je da za razliku od potpuno apolitičnog oca, sin je bio jedan do vodećih riječkih autonomaša.

Od 1912., nakon smrti oca vlasništvo nad ljevaonicom preuzima Matteov unuk Nevio. Nevio je 1935. preuzeo i upravljanje nad tvornicom. Liječnik ginekolog po zanimanju, ali nakon smrti njegovog oca, morao je slijediti poziv obitelji i preuzeti upravljanje.

Tokom II. svjetskog rata Skull je preuzeo obvezu održavanja i popravka brodova Mateo Skull, Bitvatalijanske i njemačke mornarice.

"Ljevaonica i Tvornica strojeva Matteo Skull" je radila do kraja Drugoga svjetskog rata.
Nakon rata, temeljem odluke Vlade FNRJ od 30. travnja 1947. poduzeća "Ljevaonica i Tvornica strojeva Matteo Skull", "Ljevaone Bruno Skull", "Jadranska brodogradilišta A. D. Split - Kraljevica - Sušak" i Dott. ing. Tassilio Ossoinack (sin Luigia Ossoinacka) spojena su u jedinstveno poduzeće – "Direkcija brodogradnje Rijeka". To je poduzeće obavljalo je tri različite skupine djelatnosti, pa je već iduće godine rasformirano. Iz tog su poduzeća osnovana tri zasebna poduzeća: "Tvornica pumpi i brodske opreme Rikard Benčić", "Svjetlost" (kasnije "Torpedo") i "Brodogradilište Viktor Lenac". Započela su s radom 1. siječnja 1948. "Tvornica pumpi i brodske opreme Rikard Benčić" je direktni nasljednik "Ljevaonice i tvornice strojeva Matteo Skull". Zapošljavala je 371 radnika. Tvornica je počela raditi u bivšim prostorijama poduzeća Mateo Skull, ali je već tijekom 1949. preseljena u prostorije bivše "Riječke tvornice duhana". Mateo Skull, "Tvornica pumpi i brodske opreme Rikard Benčić" Velik dio proizvodnje oslanjao se na predratna iskustva Skullove radionice, a posebice ljevaonička djelatnost. Nakon rata, "Rikard Benčić" je proširio svoju djelatnost te sudjelovao u obnovi brodogradnje, osobito za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Tvornica je dobila ime po jednom od partizanskih boraca po čijim su se imenu nakon Drugog svjetskog rata nazivale ulice i sportski klubovi. Bio je Riječanin, antifašist, ilegalac koji je ustrijeljen kod Roča u Istri u kolovozu 1944.

Nakon što je zgrade u Vodovodnoj 1949. godine napustila tvornica "Rikard Benčić", tamo se useljava jedan od pogona Tvornice električnih strojeva "Rade Končar". Firma je propala nakon rata '90-tih godina i zgrade su prepuštene propadanju dok ih grad Rijeka nije kupio za 22 milijuna kuna.

Mateo Skull2018. godine započela je sanacija zgrada za što je grad osigurao milijun kuna. U ovaj se projekt ušlo jer se urušio dio krova i dio kamenog zida. Dio kompleksa kožare i ljevaonice (Upravna zgrada tvornice i Radnički dom preko puta ulice) djelomično je revitaliziran i prenamijenjen 1999. i danas radi u sklopu Državnog arhiva u Rijeci. Ostatak kompleksa zaštićen je od strane konzervatora kao spomenik prve i druge kategorije. Ostatak zgrada nalazi se u lošem stanju i dalje propada, a još je uvijek očuvano reprezentativno istočno pročelje okrenuto Vodovodnoj ulici.

Mateo je umro u Rijeci 1901. godine. Pokopan je na groblju Kozala u obiteljskoj grobnici.

 

 

Mateo Skull, grob na trsatu

 

 

Kreirali: - Nenad Labus
          - SEAS          

 

 

Izvori:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice