Rački Andrija
Rođen: Fužine, 30. studeni 1870.
Umro: Rijeka 14. listopad 1957.
Svećenik, začasni kanonik Stolnog kaptola modruškog u Novom, dugogodišnji trsački plovan, hrvatski teolog i povjesničar i gradski zastupnik, dobrotvor, antifašist, član Okružnog odbora Narodne fronte za Primorje. Poliglota koji je govorio 16 jezika. Inicijator je osnutka Trsatske glazbe te njen predsjednik u dva navrata. Pisac dviju temeljnih knjiga o povijesti Sušaka. Sav prihod svojih knjiga davao je u dobrotvorne svrhe. Velik dio svojega života proveo je na Trsatu.
Rački cijelo vrijeme svog djelovanja vodi crkvene knjige, ali i svoje vlastite dnevnike u kojima opisuje događaje i situacije na Sušaku, Trsatu ali i u susjednoj Rijeci.
Bilježi i popis stanovnika prema konfesijama, pa je tako 1932. godine, prema njegovim zapisima, bilo 14 872 rimokatolika te 961 pravoslavac. Donosi i zanimljivosti: godine 1914. u njegovoj su župi vjenčana čak 504 para, što je i po njegovu sudu mnogo.
Rački je pokazivao široko područje zanimanja: od pastoralne službe, crkvenih i gospodarskih pitanja do političkih, vojnih, društvenih i svjetskih zbivanja. A najviše zanimanja pokazuje za zbivanja na području Gorskog kotara, Trsata i Sušaka, kojih daje kronološki pregled od 1917. do 1932. godine.
Rodio se u Fužinama u poznatoj obitelji Rački iz koje potječe i dr. Franjo Rački, prvi predsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, najbliži pouzdanik biskupa dr. Josipa Jurja Strossmayera, kanonik te vrlo istaknut političar, znanstvenik i povjesničar. Obitelj Rački je podrijetlom iz Slovenije.
U Fužinama je pohađao osnovnu školu.
U Rijeci je završio osam razreda gimnazije. Maturirao je ocjenom "zrio s odlikom". Kao maturalni rad Rački je predao temu iz povijesti, "Posljedice boja na Kosovu prema narodnoj predaji i prema povijesti". Tokom studija uzdržavao se uz pomoć stipendije i poduka slabijim đacima.
Njegov je profesor bio poznavatelj i pisac radova o trsatskoj povijesti Julije Janković, koji ga je zainteresirao za povijesne teme koje će postati jedna od njegovih trajnih preokupacija.
Nakon gimnazijske mature, opredijelio se za svećenički život. Znanje iz bogoslovije stekao je na Visokoj bogoslovnoj školi u Senju koju je pohađao od 1889. do 1892.
Nakon studija u Senju, upućen je na dodatni studij teologije kod isusovaca u Innsbruck, gdje je proveo školsku 1892./1893. godinu. 1893. godine zaređen je za svećenika u Senjsko-modruškoj biskupiji, a već 31. listopada postao je drugim kapelanom Senjsko-modruške biskupije, i to u Novome Vinodolskom.
27. Rujna 1895. predavao je kanonsko pravo i povijest Crkve na Visokoj bogoslovnoj školi u Senju, na kojem je mjestu ostao do 1902. godine.
U istom je razdoblju surađivao u "Katoličkom listu", gdje je objavio niz priloga o staroslavenskom jeziku, glagoljici, prošlosti samostana na području Hrvatskoga primorja te o povijesti Senjske biskupije.
28. rujna 1898., na Zagrebačkome sveučilištu, postigao je doktorat teologije.
Iako Goranin po rođenju, Andrija Rački volio je more, pa se ne vraća u zavičajni Gorski kotar, već 29. lipnja 1902. odlazi na Trsat gdje je dobio kanoničku investituru za tamošnju župu sv. Jurja.
Po dolasku, u župi sv. Jurja na Trsatu, pod koju je spadao i tadašnji Sušak, zatekao je 3600 vjernika. Nakon njegova umirovljenja broj je povećan na čak 15.000 vjernika.
Kao početak upravljanja Račkoga tom župom navodi se 15. kolovoza 1902.
Odmah po dolasku na Trsat Rački postaje aktivnim sudionikom i tamošnjega društvenog života. Osim župničkoga djelovanja, vodio je kancelarijske poslove, matični ured, a djelovao je i u dvije osnovne škole.
24. lipnja 1906. utemeljena je "Glazba Trsat", a on je bio jedan od njenih utemeljitelja. Bio njezin predsjednik od utemeljenja do 1914. i ponovno, od 1929. godine do svoje smrti.
Također je sudjelovao u radu najvažnije tadašnje kulturno-političke hrvatske institucije na Trsatu – "Hrvatske čitaonice" i pjevačkoga zbora "Jadranska vila" na Sušaku.
10. veljače 1909. dr. Rački, s potpisom još dvadeset i sedam svećenika riječkoga i bakarskoga područja, šalje proglas od šest točaka senjskome biskupu Posiloviću s namjerom da se Mađare spriječi u njihovu naumu gospodarskoga eksploatiranja i širega riječkoga područja.
10. svibnja 1911. imenovan je začasnim kanonikom Modruškoga kaptola, što svjedoči da je do te godine imao podršku svojega biskupa, ali iza toga započinju njegovi sukobi s visokim crkvenim krugovima.
Prvo je neslaganje s ordinarijatom u Senju iskazao 1913. godine u slučaju Ivanke Jeršovek, poznate kao "sv. Johance", koja je 1911. godine uznemirila javnost tvrdeći da se znoji krvavim znojem (Novi List: RIJEČKE NOVINE VS. SUPILO: Kako je "sv. Johanca" nadmudrila kapucine). Nakon što je 1913. utvrđeno da je zavaravala i vjernike i svećenike, njen najveći kritičar je bio upravo Andrija Rački koji je tom prilikom, zajedno sa Franom Supilom, žestoko napao riječke kapucine.
U srpnju 1914. imenovan je i odvjetnikom siromaha u Modruškoj biskupiji.
1917. je bio organizator sastanka u Sv. Kuzmu, koji je u crkvenim krugovima bio shvaćen kao svojevrsna svećenička pobuna. Zbog sastanka i spomenice bio je kažnjen suspenzijom. Spomenica je govorila o lošem stanju nižeg svećenstva i tražila je poboljšanje situacije. Nakon izrečene kazne Rački je priznao krivnju i prihvatio disciplinske mjere koje su protiv njega poduzete.
God. 1918., nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, postao je članom Narodnoga vijeća Države SHS za Rijeku i Sušak.
Naporno i nespretno penjanje brojnim stubama na Trsat u župnu crkvu sv. Jurja bilo je samo povod da dr. Andrija Rački, prema nalogu svoje crkvene oblasti, 1918. godine osobno pokrene akciju oko gradnje nove župne crkve u Sušaku. Bilo je donekle i neprilično da Sušak, koji je tada okupljao više od deset tisuća duša, nema crkve, potrebne i odgojnim zavodima i mnogim javnim službama.
Osnivačka skupština Društva za gradnju crkve u Sušaku održana je 2. veljače 1918. godine, kada je u stalni radni odbor izabrano petnaest najuglednijih sugrađana. Tom je prilikom izabran odbor kojem je predsjednik bio umirovljeni veliki župan Vinko baron Zmajić, blagajnik dr. Viktor Ružić, a tajnik sam dr. Andrija Rački. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, odbor je nastavio s radom, i Građevinski ured izrađuje dvije skice za buduću crkvu. Realizacija crkve postaje hitna ne samo iz vjerskih i moralnih razloga već i spomenutih političkih i nacionalnih, budući da je crkva u Rijeci, koju dotad posjećuje građanstvo Sušaka, pod nadzorom talijanskih fašista.
U rano proljeće 1931. godine pada konačna odluka da se kapela Presvetoga Srca Isusova proširi u pravi crkveni prostor. Čitavu akciju, ovlaštenjem časnih sestara Sv. Križa, provodi u djelo Martin Bubanj, kateheta u sušačkoj gimnaziji. Sušačko poduzeće "Ferrobeton", unatoč teškočama, izvelo je pregradnju za samo šest mjeseci. Crkva na slici desno.
Rački je u svojoj knjizi "Povijest grada Sušaka" konstatirao da je rad na izgradnji potpuno nove zapeo "zbog hirova, intriga i zasukanosti". Crkvu na Sušaku nije nikad sagradio, ali je ostatak svojeg župničkog rada proveo bez izazivanja novih sukoba s biskupskim ordinarijatom.
Iako je dugo podupirao ideju o ujedinjenju južnih Slavena, Kraljevina SHS bila je teško razočaranje i za Račkoga. Nakon, za Rijeku i Sušak štetnih političkih odluka Beograda, navedena su područja došla u ruke Kraljevine Italije, koja se u (tadašnjoj) Rijeci, a potom od 1924. i trajnije zadržala.
Nakon prvog svjetskog rata, Račkog je talijanski kraljevski okupator prepoznao kao prijetnju pa je u svibnju 1920., nakon Rapallskoga ugovora, uhapšen i zatvoren u Trstu i Puli. Italijani su ga zatvorili bez obzira na to što je Rački bio jedan od najuglednijih župnika našega kraja. Nakon nekog vremena ipak ga oslobađaju.
Nakon povratka, Rački odlazi u rodne Fužine, koje se nisu nalazile pod okupacijom Italijana.
Na Trsat se vraća tek 12. kolovoza 1921.
Talijanska vojska se povukla sa Sušaka 3. ožujka 1923. godine. U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutim neposredno uz Svetište Gospe Trsatske, kraljevsku vojsku pozdravio je i plovan dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće.
Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti, župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, rekavši kako je Srbija naš Pijemont. (Iz današnje točke gledišta, njegovo oduševljenje, može nam se činiti neprihvatljivim, pogotovo nakon hrvatsko-srpskog rata devedesetih i propasti Jugoslavije. O povijesnim zbivanjima, međutim, valja suditi tragom nekadašnjih prilika, a ne temeljem današnjih (ne)prilika.)
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova zbog svojih je liberalnih stajališta često dolazio u sukob s crkvenom hijerarhijom.
Na Trsatu je službovao do 1933. godine, kada je umirovljen.
U Drugome svjetskom ratu Andrija je stao na stranu Narodnooslobodilačkoga pokreta, koji se suprotstavljao talijanskome okupatoru, koji je u travnju 1941. prešao Rječinu i okupirao Sušak i Trsat, ali i druge susjedne krajeve. Tako je dr. Rački bio čak i član Okružnoga odbora Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatskoga primorja gdje se zlagao da svećenstvo bude aktivno uključeno u društveni život, ne miješajući se pritom u posao političke vlasti.
Kako bi to mogao sprovesti u život, s dijelom svećenstva bio je i jedan od osnivača "Staleškoga društva katoličkih svećenika" te njegov član. Tako je sudjelovao i na sastanku delegata toga Inicijativnoga odbora Staleškoga društva katoličkih svećenika za područje Hrvatskoga primorja, Gorskoga kotara, Like i Korduna, koji je održan 6. kolovoza 1953. u Rijeci.
Nakon završetka II. svjetskog rata Komunistička partija Jugoslavije uklonila je iz političkog života sve političke stranke i uvela totalitarni režim. Jedinu opasnost za svoje nesmetano djelovanje vidjela je u vjerskim zajednicama, koje nisu mogle prihvatiti ateističku vlast u zemlji. S obzirom da nije mogla zabraniti vjeru, odlučila je staviti vjerske zajednice pod svoj nadzor. To joj je uspijelo sa svim vjerskim zajednicama, osim s Katoličkom crkvom, koja je ostala vjerna Svetoj Stolici. Kada nije uspio slomiti vodstvo Katoličke crkve u zemlji, a posebice nadbiskupa Alojzija Stepinca, kojeg je na kraju dao osuditi na dugotrajnu robiju, komunistički režim promijenio je način djelovanja protiv Katoličke crkve. Pokrenuli su akciju osnivanja staleških društava katoličkih svećenika, s ciljem razbijanja jedinstva u redovima Katoličke crkve. Temelj udruženja trebali su činiti oni svećenici koji su bili pripadnici partizanskog pokreta i skloni vlastima. Udruženja su imala najviše uspjeha u Bosni i Hercegovini i u Sloveniji, dok su u Hrvatskoj biskupi pružili veliki otpor njihovom osnivanju, te se u udruženja učlanio veoma mali broj svećenika. Staleško društvo katoličkih svećenika Hrvatske, nije polučilo rezultate koji su od njega očekivani, niti je uspjelo omasoviti svoje članstvo.
Andrija Rački nije na vrijeme uočio prerastanje NOR-a vođenoga protiv talijanskofašističkoga i njemačkonacističkoga okupatora te njihovih hrvatskih, srpskih, slovenskih kvislinga u komunističku revoluciju, u kojoj su stradali i svećenici, a time je i Rački, naravno, bio jako pogođen. U tome je razočaranju i preminuo u Rijeci, 14. Listopada 1957.
Pokopan je na Trsatu, polje A-VIII-173, ali je nedavno njegova grobnica, prikazana na slici dolje, prodana, a njegove kosti preseljene u Fužine.
U gotovo šest desetljeća djelovanja, počevši od 1896., objavio je mnoge rasprave i članke i pet knjiga.
KARIJERA:
- 1898. doktorirao u Zagrebu
- kapelan u Novom
- 1902. Začasni kanonik Stolnog kaptola modruškog u Novom
- 1902. trsatski župnik
- profesor crkvene povijesti i prava na biskupijskom sjemeništu u Senju
- 1911. začasni kanonik Modruškoga kaptola
- 1918., član Narodnoga vijeća Države SHS za Rijeku i Sušak
RADOVI:
- 1929. Povijest grada Sušaka, Tisak Primorskog štamparskog zavoda d.d. Sušak (Pretisak Rijeka 1990.)
- 1947. Prilozi k povijesti grada Sušaka, Štamparija Primorskog vjesnika, Sušak 1947.
- Iz prošlosti Sušačke gimnazije – prigodom tristogodišnjice gimnazije (1627.–1927.), Sušak, 1928.
- Iz prošlih dana općine Liča i Fužine, Fužine, 1948.
- Zabilježbe iz povijesti gospoštije grada Grobnika, Rijeka,1948.
- Prilozi, etc, 2. edicija izdana 1947.
RASPRAVE I ČLANCI:
- Bakarski municipij (1779.–1874.), Vjesnik staleškog društva katoličkih svećenika NRH, III, 1–2, Zagreb, 1955., str. 57–74.
- Biskup Franjo Jožefić – Riječanin, Katolički list, 52, Zagreb, 1901., str. 82–85, 95–97;
- Dvije rimske ženidbene dispensacije, Katolički list, 52, Zagreb, 1901., str. 466–469, 475–476.
- Riječka biskupija – povijesni prikaz, Vjesnik staleškog društva katoličkih svećenika NRH, II, 1–2, Zagreb, 31. ožujka 1955., str. 6–17.
- Stogodišnjica Senjskog sjemeništa, Katolički list, 1, 57, Zagreb, 4. siječnja 1906., str. 2–5;
- Crkvene reforme francuske vladavine u senjsko-modruškoj biskupiji (1809.–1813.), Bogoslovska smotra, prilog Katoličkog lista, I, Zagreb, 1910.
- Pape u Avinjonu, Carigradska patrijaršija (od sabora u Kalcedonu 451. godine), Katolički list, 54, Zagreb, 1903.,
LITERATURA:
- Literatura: DAR-729 (K.4.) ANDRIJA RAČKI AR, 1891 / 1945, nesređeno, 1 svež.
- Ježić, A.: Dr. Andrija Rački (nekrolog), Vjesnik staleškog društva katoličkih svećenika br. 4/1957.
- ‡‡‡, Hrvatski leksikon, Zagreb 1997., str. 337
Kreirao: - Nenad Labus
- SEAS
Izvori:
- Bartulović, bilj. 182, str. 426
- Maja POLIĆ, PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA (FUŽINE, 1870. – RIJEKA, 1957.)
- Andrija Rački, Povijest grada Sušaka
- Robert SKENDERPOVIĆ: Andrija Rački i "Svetokuzamska sinoda" 1917., godine, Riječki teološki časopis, god. 16 (2007), br. 2, str:325
- GRADSKA GLAZBA TRSAT - RIJEKA
- Julija Lozzi-Barković: Mogućnosti i dosezi međuratnoga sakralnog graditeljstva u Sušaku
Background picture copyright: 