Rijeka, Croatia
Loading



 


Zdravko Matulja
Umro je Zdravko Matulja, jedan od najvećih, najkarizmatičnijih, najtrofejnijih, tehnički potkovanih hrvatskih motociklista. Rođen je u Voloskom (Opatija, Hrvatska) 13. lipnja 1957. Prva sportske iskušenja i radosti doživio je 1972. kada je osvojio Prvenstvo Zajednice općina Rijeka u spretnostnoj vožnji. Godine 1982., nakon iznimnih rezultata u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj, postaje jedini hrvatski europski prvak u klasi do 50 ccm, ali ne kao član tvorničke momčadi, već kao privatnik. Od 1983. do 1990. je u tri različite klase, 50, 80 i 125 ccm, nastupao na 17 utrka svjetskog prvenstva, da bi najbolji rezultat sezone ostvario 1984. s 12. mjestom u klasi 80 ccm. Umro je 26. prosinca 2022. RIP veliki čovječe.


riječki dvoglavi orao


Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Müller von Thomamühl, Dagobert

Müller von Thomamühl, DagobertRođen: Trst, 24. lipanj 1880.
Umro: Celovec/Klagenfurt, 10. siječanj 1956.

Roditelji: otac: Wenzel Majka: Paula (Pauline)

Supruga: Zorka rođena Ružić (Sušak, 25. lipanj 1889. - Klagenfurt, 27. srpanj 1977.)
Djeca: Georg Mueller-Thomamuehl (Sušak, 11. prosinac 1910. - Sušak, 13. kolovoz 1911.)
          Dagmar Mueller-Thomamuehl (1912. - 1916.)
          Dagobert Mueller-Thomamuehl (Sušak, 22. prosinac 1914. - Klagenfurt, 23. svibanj       2000)
         

Korvettenkapitän der k.u.k. Kriegsmarine (Kapetan korvete) Müller (von) Thomamühl, Dagobert, svestrani pomorski časnik i izumitelj, koji je u svom životu pokazao osobnu hrabrost i poduzetnički duh ali i ljudskost. Život mu je bio mnogostruko povezan sa morem i Rijekom i Sušakom.

Sin strojarskog inženjera austrougarske Ratne mornarice Wenzela Müller-Thomamühla.

Osnovnu školu je pohađao u Beču, a srednju u periodu od 1890. do 1895. u Puli.
1895. dolazi u Rijeku gdje upisuje Mornaričku akademiju. Završava je 1899.
Nakon završetka Akademije godinu dana plovi kao kadet na školskom brodu "Donau" ("Dunav"). U tih godinu dana oplovio je svijet, a sudjelovao je i u ekspediciji protiv Bokserskog ili Iheatuanski ustanka u Kini koji je izbio na području Sjeverne Kine 1899. kada su pripadnici kineskog nacionalističkog pokreta Društvo pravedne harmonije (na Zapadu poznatog kao "Bokseri"), otpočeli s masovnim napadima na ne-Kineze, prvenstveno kršćanske misionare, Müller von Thomamühl, Dagobert, vila na Pećinamakao i kineske preobraćenike, smatrajući ih petom kolonom europskih imperijalističkih velesila.

1902. godine obilazi Afriku i Južnuj Ameriku u svrhu promicanja trgovačkih i političkih interesa KuK-a i monarhije na tim područjima.
1904.-1914. Müller von Thomaühl je promoviran u zapovjednika torpednog čamca i patrolnih brodova.

1908. ženi se sa Zorkom, kćerkom Gjure Ružića i Jelke Badovinac iz Sušaka. Zorka je bila najstarija kći od četvoro djece iz Gjurinog drugog braka s Jelkom Badovinac. Ona i Dagobert su imali vilu na Pećinama na broju 9 (na slici ljevo). Za stalno su preselili u tu vilu pred II. svj. rat.
Viktor, Gjurin najmlađi sin, oženjen od 1918. s Nadom Brlić, sagradio je vilu na broju 5, po prvotnoj namjeri kao ljetnikovac. Viktor Ružić je inače bio i ban Savske banovine i ministar pravdeKraljevine Jugoslavije.

Müller von Thomamühl, Dagobert i Zorka Ružić
Dogebert Mueller von Thomamuehl i njegova supruga Zorka rođena Ružić sa jednim od njihovo troje djece. Fotografirano ispred njihove vile na Pećinama.

I Zorkina sestra Nada, udata oko 1910. za Emanuela Clemensa Dworskog, imala je kuću na broju 3.
Jedino je brat Jurica (Gjuro), oženjen za Boženu Vilhar, stanovao u centru Sušaka.
Müllerovi su na br. 9 živjeli negdje do travnja 1945., a otišli su u Klagenfurt prije oslobođenja Sušaka. Dagobert je, bez obzira na češko državljanstvo, bio desno nastrojen pa je, kažu, hodao po Sušaku u SS uniformi. Stoga ni od očekivanog dolaska partizana nije mogao ništa dobro očekivati.
Ali svemu usprkos, 1956. partizanske – komunističke vlasti su mu ipak omogučile da bude, po svojoj želji pokopan u Puli na groblju KuK-a iako su pokopi na tom groblju bili odavno zatvoreni. To je ujedno razlog zašto "grobnica" iza kapele Ružić na Trsatu, ustvari nije grob, nego kenotaf - simboličan grob ili spomenik podignut na uspomenu pokojnika čije se tijelo nalazi drugdje ili se nezna gdje je.

1910. je u Puli je ustanovio školu za (vojne) ronioce kojoj je bio prvi zapovjednik.
Izumio je lako ronilačko odijelo u kojemu je postavio svjetski rekord zaronivši do 64 metra dubine.
Dagobert je zajedno sa Prof. Dr. Stieglerom prvi istraživao utjecaj i otrovnost različitih plinova pri ronjenju te su nakon tih istraživanja napravili prvu tablicu s vremenom ronjenja i izrona da bi se izbjegla "dekompresijska bolest". Konstruirali su i prvu komoru za izjednačavanje tlaka (barokomora) za smanjivanje negativnih posljedica brzog izrona. Proučavao je i utjecaj bestežinskog stanja i probleme izjednačavanja tlaka prilikom ronjenja.

HovercraftDagobert Müller von Thomamühl, kao zapovjednik brzih torpednih čamaca, uočio je da otpor trupa kretanju kroz vodu znatno usporava čamac. On je prvi put intenzivno proučavao ovaj problem kad je bio zapovjednik torpednog broda 60 T (ex-Schwalbe). Njegova je ideja bila smanjiti otpor trupa na način da na jastuku zraka pod tlakom podigne trup iz vode.
Müller je 1915. podnio Kuk-u planove u kojem je opisao koncept svoga lebdećeg čamca. Zainteresirani Müllerovim radom, austro-ugarski mornarički zapovjednici odobrili su izgradnju prototipa. U ovom je radu opisao njegovo eksperimentiranje s letećim modelima, pomoću kojih je razvio koncept za čamac koji ukupno koristi četiri motora, od kojih tri zrakoplovna. Taj prototip broda je izgrađen u pulskom brodogradilištu i imao je naziv Versuchsgleitboot 1 (grubo prevedeno – čamac-jedrilica 1). Bio je naoružan s dva torpeda od 455 mm. Porinut je 3. listopada 1915. a dovršen početkom 1916.
Taj je prototip imao zanimljive karakteristike. Dugačak 13,00 m., širok 4,00 m. s tri velika motora, snage 120 konjskih snaga koja su se koristila za pogon, dok je četvrti, snage 65 KS bio predviđen za podizanje čamca. Manji motor trebao je pokretati kompresor zraka sa teoretskim protokom od 450 m3/min zraka koji je upuhivao zrak ispod prednje strane broda za povećanje tlaka zraka ispod njega. Čamac je radio na principu "Efekta zemlje" ("Ground effect"). Oblikovan je poput djela velikog avionskog krila koje kada se kreće kroz zrak stvara područje niskog tlaka iznad krila. Samim time, čamac je jedino u pokretu mogao uhvatiti zrak ispod prednje strane, što mu je Hovercraftomogučavalo podizanje. Čamac je također zahtijevao određenu dubinu vode i nije mogao prijeći na kopno ili druge površine kao hoverkraft.
Nazvan "Versuchsgleitboot 2", bio je zamišljen kao brzi torpedni čamac, imao je najveću brzinu iznad 32 čvora (59 km / h). Prototip je temeljito je testiran i čak naoružan torpedima i mitraljezima za operacije na Jadranu. Međutim, nikada nije vidio stvarnu borbu, a kako je rat napredovao, i zbog ratnog stanja, mornaričke snage KuK-a nisu bile zainteresirane za razvoj projekta. Za potrebe ratnog zrakoplovstva su mu oduzeti aviomotori koje je posudio za testiranja, plovilo je rastavljeno, a Dagobert premješten u Dubrovnik. Osim toga, vojni odbor utvrdio je nekoliko problema s "Versuchsgleitboot 1". Čamac je bio nestabilan, osobito na otvorenom moru. Također nije bilo osobito dobar u lansiranju torpeda što mu je trebala biti osnovna funkcija, i to je ograničavalo njegovu učinkovitost kao vojnom brodu. Iz tih razloga mornarica nije preporučila daljnji razvoj, a rad na Hovercraftčamcu je bio napušten.

Dagobert Müller von Thomamühl je slavljen u svijetu kao prvi konstruktor Hoverkrafta. Međutim, postoji rasprava oko toga je li ovaj dizajn uopće bio pravi hoverkraft. Oslanjao se na "ground efekt" što znači da se je trebao kretati velikom brzinom da bi postigao efekt lebdenja, što neki kažu da ga sama ta činjenica ne činini lebdjelicom (Lebdjelica ili hoverkraft). Osim toga "lebdjeti" je mogao samo na čistoj vodi i nije mogao biti korišten u močvarama ili preći na kopno ili led.

1917. zajedno sa Gottfriedom v. Banfieldom konstruira i uvodi u upotrebu KuK Marine torpeda za izbacivanje iz zrakoplova koja su uspješno upotrebljena u studenom 1917. godine u napadu na barijere u Otrantu, a za što su dobili posebno priznanje "Anerkennung s. Flottenkommando-Befehl Nr.15".

1918. Kao stručnjak za torpeda postavljen je za zapovjednika Torpednog odjela Ratne mornarice, u kojoj je napredovao do čina kapetana korvete.

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije napušta vojsku te uzima čehoslovačko državljanstvo.

Kao civil nastavlja izumiteljski rad. Bio je i izumitelj fotoelektrične sklopke za kontrolu ulaska i izlaska iz luke Veglia (Krk?) nazvanu "svjetlosna brklja", koju je isprobao 22. rujna 1914. i patentirao 1915.
Kada je upoznao fizičara Hansom Thirringa, ovaj mu je napomenuo osjetljivost selena na svjetlo ali da nema ideju kako bi se to u praksi iskoristilo, na što je mu je Müller Thomamühl iznio ideju o korištenju svjetlosnog snopa za kontrolu izlaska i ulaska brodova u luku na kojoj je on već godinama radio.
1924. je s Hansom patentirao napredniji sustav, fotoosjetljivu ploču (selensku fotoćeliju) kao temelj sustava kontrole ulaza u luke. Taj je  Kenotaf Müller von Thomamühluređaj po njihovom patentu proizvodila tvrtka Carl Zeiss u Jeni, a potom Siemens-Halske.

1924. Müller Thomamühl osniva na Sušaku tvrtku za zastupanje i prodaju opreme za ronjenje i navigaciju, torpeda i podmorskih mina.
Kao inženjer sudjelovao je u ondašnjoj Jugoslaviji u izgradnji mariborske tvornice automobila te i izgradnjom hidroelektrana u Hrvatskoj.

Tokom II svijetskog rata bio je vrlo aktivan kao časnik njemačke vojske i učestvovao je u pregovorima sa partizanima tokom zauzimanju Sušaka 1943. od strane Nijemaca i nakon kapitulacije Italije. Dogovarao je povlačenje partizamskih snaga. Neki izvori govore da je u uniformi SS-a šetao po Trsatu, ali to baš i nije vjerovatno jer on nije bio časnik SS-a.

1945. nakon rata, uzeo je austrijsko državljanstvo te se nastanio u Celovcu (Klagenfurt) da bi bio bliže Jadranskom moru i Puli, za koju je bio posebno vezan.

Nakon smrti je po vlastitoj želji pokopan na Mornaričkom groblju u Puli kao posljednji pripadnik austrougarske Ratne mornarice. Na slici desno, Müller von Thomamühl kenotaf na groblju Trsat.

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Na vrh stranice