Rijeka, Croatia
Loading



 


Zdravko Matulja
Umro je Zdravko Matulja, jedan od najvećih, najkarizmatičnijih, najtrofejnijih, tehnički potkovanih hrvatskih motociklista. Rođen je u Voloskom (Opatija, Hrvatska) 13. lipnja 1957. Prva sportske iskušenja i radosti doživio je 1972. kada je osvojio Prvenstvo Zajednice općina Rijeka u spretnostnoj vožnji. Godine 1982., nakon iznimnih rezultata u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj, postaje jedini hrvatski europski prvak u klasi do 50 ccm, ali ne kao član tvorničke momčadi, već kao privatnik. Od 1983. do 1990. je u tri različite klase, 50, 80 i 125 ccm, nastupao na 17 utrka svjetskog prvenstva, da bi najbolji rezultat sezone ostvario 1984. s 12. mjestom u klasi 80 ccm. Umro je 26. prosinca 2022. RIP veliki čovječe.


riječki dvoglavi orao


Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Jankovits Eugenio i Oscar

Eugenio i Oscar JankovitsRođeni: Eugenio (Rijeka, 28. ožujak 1911. - 1993.)
           Oscar (Rijeka, 29. travanj 1912. - 2000.)

Roditelji: Mattija, Iginia rođena Marini

Supruge: Oscar: Erica rođena Hartlieb,
              Eugenio: Waleska (Lili) (?? -1956.)
Djeca: Eugenio: kći Marisa, Enrico (Rijeka, 27. srpnja 1946. - )
          Oscar: ??

Ne tako poznata i pomalo maglovita priča o braći, Riječanima Oscaru (Ferruccio, Uccio) i Eugeniu (Gino) Jankovitsu kaže da su oni 1937. dizajnirali, konstruirali i testirali prvi automobil u Hrvatskoj.
Rijeka, pogranični grad, krajem je 19. i početkom 20. stoljeća bio inkubator ideja, a braća Jankovits, sanjari, ljubitelji automobila i tehnike vezane uz njih, tridesetih su godina u Rijeci konstruirali automobil budućnost, revolucionaran po mnogočemu i daleko ispred svog vremena. Riječ je o automobilu "Alfa Romeo 6C 2300 Aerodinamica Spider", odnosno, kako je danas poznat u svijetu Autolimesa Lampu, Rijeka"Alfa Jankovits" ili "Alfa Aerospider". Automobil je nosio riječku registarsku oznaku - FM 2757.

Braća Oscar i Eugenio Jankovits u svojoj su garaži "Autorimessa Lampo" (slika ljevo) konstruirali pravo majstorstvo aerodinamike fascinantnog futurističkog dizajna predodređen da uđe u povijest svjetskog automobilizma, svjetlosne godine ispred svog vremena. Bilo im je potrebno 5 godina za projektiranje, a 4 za izgradnju. Svi nađeni nacrti ukazuju na to da su braća doista sama konstruirala karoseriju koja je, de facto, remek-djelo aerodinamike ispred svog vremena.
Bilo je to prvo v1ozilo na svijetu s kvakama i svjetlima uklopljenima u karoseriju, s jednim Alfa Jankovits, karakteristikesjedištem s tri sjedeća mjesta ali s upravljačem u sredini, prvi s motorom postavljenim centralno straga, motorom šestocilindarskog modela "Alfa Pescara" s dvije bregaste osovine u glavi, prvi s vodoravno postavljenim hladnjakom, prvi koji je bio opremljen ovjesom s dvostrukim polugama (double wishbone) i poprečnim lisnatim oprugama, a mogao je postići maksimalnu brzinu od 230 km/h. Brzima od 160 km/h je bila vrlo lako dostižna. ​​ Diferencijal je bio iz Lancie Lambde, ovjes je bio dijelom s trkaćih modela "Alfa Romea", djelom modificiran iz Ford V8 Saloon 1935, a dijelom rješenje braće Jankovits. Osim toga, cijeli je automobil bio vrlo lagan, ukupna masa iznosila je nešto preko 800 kilograma. Na slici desno je Ferrucio ispred garaža u Ciotinoj.
Krajnje neobično za to vrijeme, Jankovitzi su mjesto za motor predvidjeli u središtu automobila (motor je između prednje i stražnje osovine, a iza njega je mjenjač iz kojega poluosovine daju pogon stražnjim kotačima, op. SEAS), što je tada bila stvar koja se nijeuzimala niti u razmatranje. Taj auto prvi je imao aerodinamiku koja sprečava podizanje prednjeg dijela i mogao je i trebao biti prekretnica u autoindustriji, ali zbog vrtloga povijesnih zbivanja nije, pa se tek od relativno nedavno možemo diviti i geniju braćeJankovits.

Projekt je rođen u njihovoj radionici "Autorimessa Lampo" (slika desno i dolje ljevo) sredinom 1930-ih. Eugenio je sastavio mehaničke dijelove, a Oscar je karoseriju razvio po njihovom originalnom dizajnu. Čudo je dobilo oblik.Garaža Autorimesa Lampo, Rijeka

Obitelj Jankowits je Mađarskih korijena. Odatle se početkom 1900-ih preselila u Rijeku. Grad je bio dom Mađarima, Talijanima, Nijemcima, Austrijancima i Slavenima. Pisanje prezimena obitelj je prilagođavala promjenama u gradu. Prvo Jankowits, zatim Janković i na kraju kad je Rijeka postala Talijanska, Jankovits. Svi članovi obitelji Jankovits rođeni su u Rijeci, gdje su sve do 1946. godine živjeli kao dobrostojeća srednja klasa i nisu oskudjevali niučemu. Živjeli su na adresi Riva Batthany 2, a nakon rođenja sina Eugenia, preselili su se na adresu Via Pomerio 7.

Eugenio je rođen 1911. godine, a Oscar 1912. Kao djeca dodijeljeni su na skrb djedu i baki s tatine strane, jer je njihov otac Matteo prerano preminuo.

Živjeli su okruženi obiljem jer je njihov djed, majčin otac Fabich bio vrlo uspješan u sektoru drvne industrije. Obogatio se u Rijeci nakon Prvog svjetskog rata, a majka Iginia, fascinantno i melankolično stvorenje, je imala velika uložena sredstva u nekoliko vila u Opatiji.

Eugenio Gino Jankovits
Oscar Ferruccio Jankovits
Eugenio Gino Jankovits, rodni list
Eugenio Gino Jankovits
Oscar Ferruccio Jankovits, rodni list
Oscar Ferruccio Jankovits

Pružili su im kvalitetno školovanje.
Osnovnu školu i gimnaziju završili su u Rijeci.
Garaža Autorimesa Lampo, RijekaEugenio je, nakon gimnazije upisao studij strojarstva, a Oscar se opredijelio za arhitekturu, oboje na fakultetu "Politecnico" u Torinu.
Nakon propalog pokušaja studiranja, braća Jankovits vraćaju se u Rijeku i početkom 30-ih uspjet će nagovoriti djeda da im pomogne u ostvarivanju njihovog sna.

U Rijeci 1930-ih bilo je sve više automobila u vlasništvu bogatih, ali i građana srednje klase.
Na uporno inzistiranje svojih unuka, s obzirom da su obojica dvadesetogodišnjaka gajila veliku strast prema automobilima kojih su imali nekoliko i u obitelji, djed im je kupio (sagradio ??) najveću garažu u centru Rijeke,na adresi Ciotta 27 (nakon rata Barčićeva ulica, u kojoj se do prije nekoliko godina nalazila garaža "Autotransa", koja je potom Alfa Jankovits, nacrtsrušena da bi sagradili garažu Zagrad II). Gino iUccio daju ime novoj garaži"Autorimessa Lampo". Bio je to luksuzni "beauty centar" za automobile, sa 100 parkirnih mjesta.
Garaža je bila najveća i najmodernija na tom području i sadržavala je sav potreban alat i posebne strojeve te odjeljenja za popravak i izradu djelova karoserije, za popravak i prodaju guma, tapeciranje, ukratko, sve potrebno da se izradi automobil. Uz to, imala je i tri benzinske crpke tri različita proizvođača goriva. Zapošljavali su izvrsne tehničare, mehaničare i tapetare.
S vremenom su postali koncesionari "Alfa Romea" i "OM" za cijelu riječku i istarsku regiju. Što se tiče studija, bili su malo usporeni jer su uglavnom bili okupirani radom u garaži "Lampo". Kao studenti ne uspijevaju, ali trijumfiraju kao vizionari.

Kao ljubitelji "Alfa Romea" koji je tih godina pobjeđivala na svim utrkama u kojima je učestvovala, a očekujući veliki uspon "Porschea", "Auto Uniona" i "Mercedes Benza", odlučili su se samostalno izgraditi automobil koji će se moći ravnomjerno suprotstaviti velikim Njemačkim suparnicima, a i pobjediti ih, sportski automobil koji nadmašuje sve ostale po performansama i ljepoti, ali i automobil koji će se moći voziti i kao normalan automobil u gradu.

Alfa JankovitsAlfa Jankovits

Prvi crteži su datirani 1934., a tijekom 1935. dovršili su osnovne nacrte inovativnog sportskog automobila. Testovi golog okvira datiraju Alfa Jankovitsiz 1937., no do izbora motora došlo je sljedeće godine.
Oscar je uglavnom je bio zadužen za radove na karoseriji. Napravio je nekoliko probnih "kalupa" karoserije, s obzirom da je imao na raspolaganju nekoliko vrsnih limara koji su čekićem modelirali dijelove karoserije, dok se Eugenio bavio mehaničkim dijelovima poput kočnica, smještaja radijatora, mjenjača, ovjesa, motora i volana sa sistemom upravljanja.
Jedan dio automobila bio je djelomično izrađen između 1936. i 1937. godine, dok je dizajn karoserije realiziran 1938., ali je ona u potpunosti definirana i dovršena 1939. godine.

Koristili su motor 6C 2300 Pescara sa trostrukim 36 DO4 Webber rasplinjačima, prototip laganog i snažnAlfa Jankovitsog motora koji je Alfa namjeravala koristiti za svoje trkaće automobile. Sagradili su novo mehaničko stvorenje, aerodinamično, moderno, zavodljivo. Linije nikad viđene. Sportski profil koji i dalje održava eleganciju cestovnog automobila. Prozvali su ga "Alfa Romeo 6C 2300 Aerodinamica Spider", odnosno, kako je danas poznata u svijetu – "Alfa Jankovits" ili "Alfa Aerospider".

Kako su došli do motora "Alfa Romea"?
Auto je, previše ambiciozno, bio planiran sa motorom iz bolida "Alfa Romeo 12C" 4-litre V12, ali to im nije pošlo za rukom. To se može vidjeti i po tome što je na nacrtu predviđen mnogo veći prostor za motor od onoga koji je ugrađen. A to sugeriraju i raniji nacrti koji pokazuju duži motor sa 3 Weber rasplinjača.
Umjesto toga, oko 1937. dobili su sportski motor.
Alfa Jankovitz, Alfa Romeo 6C 2300Pošto su imali zastupništvo "Alfe", putem veza su u tvornici "Alfa Romeo" stupili u kontakt s Vittoriom Janom, legendarnim inženjerom rođenim u San Giorgio Canavese kraj Torina u Italiji. Jano se borio protiv fašističkog vođenja tvrtke pod kontrolom države, a nakon što nije uspio isporučiti automobil GP -a koji bi mogao pobijediti njemačke timove, smjenjuje ga Ugo Gobbato (inženjer i generalni direktor Alfa Romea od 1933. do 1945. godine). Godine 1936. Jano projektira "P2 Grand Prix bolid" "Alfa Romeo 12C" koristeći V12 motor (onaj koji su Jankovitzi od početka željeli), ali automobil nije bio uspješan u takmičenjima i to se navodi kao razlog ostavke (otkaza) Vittoria Jana krajem 1937. godine. Iste godine Jano je prešao u "Lanciju", a 50-tih u "Ferrari".

Automobil je dovršen 1939. godine. Čini se da je tada (originalna) boja automobila svijetlo plava, a ne tamnozeleno-tamnoplava kao danas.

Početkom Drugog svijetskog rata sakrili su automobil u vlastitoj garaži, pokriven ceradama u jednom kutku radionice. Alfa Jankovits u Rijeci
Baća su mobilizirana u talijansku vojsku, Eugenio kao poručnik u motoriziranoj postrojbi, dok je Oskar bio poručnik u protuzračnoj artiljeriji. Rat je Eugenia 1942. godine odveo na rusku frontu, dok je Oskar bio angažiran i stacioniran u bazi u Pisi.

8. rujna 1943. kada je Italija kapitulirala, Eugenio se nalazio na ruskom frontu 30 kilometara od Moskve, a povratak kući je potrajao i bio iznimno opasan. Srećom, vratio se kući živ, iako sa samo 35 kilograma i plućnu infekcijom, ali je odmah bio nanovo aktivan u garaži. na sreću obitelji oba brata su se sretno vratila u Rijeku.

Habsburški grad u kojem su rođeni sada je postao Jugoslavenski. Bogatstvo je sada postalo problem.
Kada je Rijeka oslobođena, njihovu imovinu zaplijenio je novi komunistički režim.
Eugenio je optužen za kolaboracionizam, ali je svejedno, u nedostatku znalaca u tom sektoru, bio angažiran za održavanje vozila. Tijekom dana je radio u garaži, a noć bi proveo u ćeliji.

Ali braća su bili odlučni u namjeri da spase svoj prototip. Ispod cerade koja ga je skrivala sve te ratne godine dva brata izvlače svoju Alfu i skrivaju je na sigurnije mjesto.
Alfa Jankovits, saobraćajna dozvola, matricola di circolazioneAlfa Jankovits, saobraćajna dozvola, matricola di circolazioneAlfa Jankovits, registrirana u Rijeci, registarski broj

Jankovitsi su 24. prosinca 1946. podnijeli zahtjev za "Licenza di Circolazione", tj. Dozvolu za korištenje automobila (Saobraćajnu dozvolu, slika gore), lokalnim vlastima u Rijeci. Čini se da su bili prvi koji su tražili takvu dozvolu nakon rata. Izdan je dokument (broj 2720) koji ima tiskana objašnjenja na talijanskom, hrvatskom i slovenskom jeziku. Riječi pisane rukom su na talijanskom jeziku. Automobil "Alfa Romeo" bio je registriran kao br. R0559 (ne zna se dali je ovo bio broj šasije), s brojem motora 700316, i kao trosjed. Vlasnici su navedeni kao "Fratelli Jancovits fu Matteo", tj. braća Jankovits, sinovi pokojnog Mattea. Dopuštenje je isticalo 31. prosinca 1946. i vrijedilo je za "Istria, Litorale Sloveno e Zona A". To znači da su Jankovitsi imali dozvolu koja je vrijedila samo tjedan dana, i važila za vožnju u zoni A , Trstu i cijelom području oko Rijeke. Izdala ju je VUJA (VOJNA UPRAVA JUGOSLAVENSKE ARMIJE, vodila civilnu vlast istočno od Morganove linije (Zona B)).

Godina je 1946.
Braća Jankovitz u TrstuOdvažuju se na novi očajnički potez. Ukloniti auto iz komunističke Jugoslavije i odvesti ga u talijanski Trst.
Baka je bila ta koja je odlučila o njihovom odlasku na Božić 24. prosinca 1946. Pretpostavka je bila da će Jugoslavenski vojnici slaviti Božić na kontrolnoj točki, osoblje će na kontrolnim točkama biti smanjeno, a graničari će biti pripiti.
Eugenio, svojom Alfom bježi iz grada. Ide zavojitom cestom preko Istre prema graničnom prijelazu. Pod punim gasom prelazi granicu prema Trst. Uspio je proći, ali s dvije rupe od metka u karoseriji koje je ispalila jugoslavenska vojska. U Trstu su ga čekali Oscar, sa svojom suprugom Ericom Hartlieb, a kasnije im se pridružila i Eugenijeva supruga Waleska. Auto je u Trstu (Italiji) dobio i novu registarsku oznaku - TS-10652. Na slici desno, braća Jankovits u Trstu.

Braća Jankovitz u TrstuPreživjeti kao prognanici nije bilo lako, dragulji koje im je baka Fabich povjerila neće biti dovoljni. Izgubivši gotovo sve, braća Jankovits su bila prisiljena prodati dio dragulja ali i svoju Alfu. A dok su bili u Trstu, uočio ju je civilni djelatnik američke vojske koji se u nju zaljubio na prvi pogled, a i imao je novac u gotovini. Kupio ju je i poslao u Ameriku. Ono što se automobilu dogodilo tijekom sljedećih 20 godina nije zabilježeno, ali čini se da je ostao u skladištu sve dok ga nije otkrio Ed Duras iz trgovine starih automobila iz Nyacka, naselja koje se nalazi u gradu Orangetown u okrugu Rockland, New York.

Tijekom 1947. i 1948. braća su novcem od prodaje Alfe Jankovits i prabakinih naušnica kupili kamion s prikolicom. Dvije su godine putovali po talijanskim regijama prevozeći za seljake voće, povrće i drva na odlasku i ono što im se pružalo na povratku, kako bi im se put financijski isplatio. Braća Jankovizs, Garage Centrale

Obitelj se je preselila u Merano kraj Bolzana, gdje su boravili do 1958. godine.

Braća su planirala dobiti koncesiju za Volkswagen-Porsche za Italiju. Upoznali su se sa Gerhardom Richardom Gumpertom bivšim tajnikom izaslanstva u njemačkom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici koji je već je bio važan uvoznik za Volkswagen i Porsche i vlasnik tvrtke pod nazivom "Autogerma S.p.A". Pronašli su partnera i 1948. kupuju "Garage Centrale" u ulici Via delle Corse 21 u Meranu. Postali su koncesionari za Volkswagen-Porsche u Italiji, a imali su i servis za održavanje vozila za regiju Alto Adige.

Nakon smrti Eugenieve supruge Waleske 1956. godine, obitelj se 1958. selil u Sirmione u pokrajini Brescia, u Lombardiji na obali jezera Lago di Garda, gdje su braća 1960. projektirali i izgradili hotel nadomak jezera s privatnom plažom, postavši tako 1961. godine vlasnici "Hotela Lido Astoria". Hotel je još uvijek tamo, ali ne u vlasništvu Jankovitsa.

Alfa Jankovits, Alfa Owners of New England 7O svojoj Alfi nisu ništa znali, sve do kraja sedamdesetih, kada su, sada već u godinama, listajući specijalizirani časopis, braća pronašlasvoj automobil u muzeju "Alfa Romea" i nakon toga bili kontaktirani od strane vlasnika, kolekcionara starih automobila.

A šta je bilo u međuvremenu s "Alfom Jankovits"?

Kako sam ranije napisao, zaposlenik američke vojske je automobil odvezao u New York u SAD.
Od 1947. do 1967. nije se ništa znalo o autu, ali priča se da je viđen u Montevideo, u Uruguaju. Ne postoji pisani dokaz o tome.
Vozilo je pronašao neki Ed Duras u štaglju u Nyacku, a potom se pojavilo 1967. u "Vintage Car Store"-u u Nyacku u New Yorku. Tom prigodom Colin Crabbe, engleski kolekcionar i poznati pronalazač izgubljenih egzotika tijekom 60-ih i 70-ih godina, kupuje auto i doprema ga u Englesku, da bi ga ubrzo potom prodao. Alfa Jankovits, članak iz talijanskog lista "Difesa Adriatica", listopad 2007.

Kupio ga je generalni koncesionar "Alfe Romeo" i "Jensen Motorsa" za Irsku i vozač utrka Malcolm Templeton iz Dublina u Sjevernoj Irskoj, koji je automobil vratio u Europu 1976. Bio je u iskušenju projekta obnove, ali opet je malo učinjeno na automobilu.

Kroničar "Alfa Romea" Luigi Fusi otkrio je vozilo i čak ga je htio kupiti za braću Jankovits, ali automobil je već bio prodan Neilu Crabbeu.

Sredinom 80 -ih, legendarni kolekcionar i lovac na starinske automobile Neil Crabbe čuo je glasine o intrigantnoj "staroj krami", prototipu Alfe spremljenoj u staji u Irskoj. Bio je jedan od rijetkih koji su se zainteresirali za misteriozni stroj. Nakon posjeta Irskoj, sklopio je dogovor s Templetonom i automobil je Alfa Jankovits, članak iz Nedjeljnog Jutarnjeg lista (Panorama)2014.opet bio u pokretu.

Crabbe ga je ubrzo prodao trgovcu klasičnih automobila Philipu Bennettu iz "Rodley Car Centre" iz Leedsa u Velikoj Britaniji koji ga je na neko vrijeme posudio engleskom "Nacionalnom muzeju vozila" Beaulieu u Sussexu, gdje se Michael Ware, tada kustos i direktor "National Motor Museum", nadao da će na taj način izaći na vidjelo više detalja o povijesti tog automobila. Pošlo mu je za rukom da auto izreklamira među ljubiteljima trkaćih automobila, ali nije saznao mnogo o njegovoj povijesti.Alfa Jankovitz, članak u Novom listu, Nedjeljni Plus

Godine 1999. Nazario Bacchi, veliki obožavatelj starih automobila iz Forlìja u Italiji uspjeva otkupiti automobil i započinje potragu za proizvođačem kako bi ga mogao obnoviti. Našao je obitelj Jankovits i tražio informacije. Eugenio je, međutim, umro 1993., pa mu je Oscar dostavlja svu dokumentaciju potrebnu za obnovu, no rezultati su vidljivi tek u ožujku 2004. godine. Oskar nije uspio vidjeti rezultate jer je 4 godine ranije umro. Bacchi je, međutim, ostao u kontaktu s Eugenijevom kćeri, Marisom, a kad je automobil u ožujku 2004. bio gotov, Jankovitsi su pozvani da vide rezultat restauracije. Vozilo je vjerno reproducirano do najmanjih detalja, s izuzetkom originalne boje. Nisam uspio saznati dali je originalna boja bila crvena ili svjetloplava, ali sigurno nije bila tamno zelenoplava.
Alfa-Jankovitz prvi je put predstavljena svijetu na "Old Time Showu" u Forlìu 14. veljače 2005., a došli su kolekcionari iz cijelog svijeta.
Alfa Jankovits, ponuda sa aukcijeNazario Bacchi objasnio je da je vožnja bila donekle komplicirana zbog činjenice da nije bilo podesivog sjedala, a vozačko je mjesto dizajnirano za građu braće Jankovits.

U veljači 2006. francuska je aukcijska kuća "Artcurial", preko svog savjetnika iz Italije Franca Meinersa poslala obnovljeni automobil Jankovits za svoju aukciju "Artcurial-Poulain le fur at Retromobile" u Parizu tijekom početnog vikenda. Nije iznenađujuće da se o prototipu pričalo u gradu. Vijest o njegovoj prodaji stigla je čak do dva člana pariškog Kraljevskog automobilskog kluba Mađarske sa sjedištem u Parizu.

U siječnju 2008. Alfa Jankovits2 je prodana Georgu Gebhardu, Njemačkom minerologu kojiju je kupio za 700 tisuća eura. Njemački je vlasnik od 2008. do 2018. sudjelovao na brojnim natjecanjima.

2010. Auto je bio gost na "Goodwood Classic Car Festival" u Engleskoj (slike dolje), a 2011. godine na Brooklands clasic car show.

Alfa Jankovitz, Na Izložbi u Goodwood Clasic Car FestivalAlfa Jankovitz, Na Izložbi u Goodwood Clasic Car Festival

Danas se automobil nalazi u Njemačkoj i može mu se diviti u Muzeju "Auto und Technik Museum" u Sinsheimu, nadomak Heidelberga.

Neslaganja oko povjesti Alfe Jankovitz će i dalje postojati i ne vjerujem da će se riješiti u skoro vrijeme naprosto zato jer ne postoje mnogi pisani podatci, a neki, po običaju, prisvajaju i neke zasluge.
Zašto je auto napravljen relativno težak i sa teškim i jakim čeličnim dijelovima konstrukcije ako je namjera bila da se utrkuje i pobijedi Njemce. Vjerojatno je razlog bio nedostatak lakših materijala i nepoznavanje rada sa njima, specijalno sa aluminijem. Moramo znati da su sve dijelove proizveli lokalni radnici, ručno.
Alfa JankovitsIako je auto, pored značke Alfe, nosio značku švicarskog graditelja kočija i dizajnera autokaroserija Hermana Grabera, on je bio samo prijatelj braće Jankovitz i vjerovatno im je samo dao nekoliko savjeta u vezi njihovog prvog i vrlo kompeksnog rada, to je bilo sve što se tiče njegovog angažmana. Crteži automobila pokazuju sve bitne detalje automobila kakvog poznajemo bez ikakve reference na Grabera. Vjerovatno je to bio homage braće Jankovits Graberu kojega su cijenili kao vrhunskog dizajnera karoserija.
Izrada je bila potpuno u rukama umjetnika limara i metalaca iz garaže "Autorimessa Lampo". Alfin beđ koji nosi na nosu odgovara periodu u kojem je Alfa koristila taj beđ. Ali, također mi se i čini čudnim da bi "Alfa Romeo" dao braći tako dramatičan projekt u vrijeme kada su talijanski timovi počeli gubiti na trkalištima Europe. Da su projekt dobili od Alfe sigurno bi auto bio praktičniji i laganiji za vožnju.

Kruži priča da je Jano (neki kažu da je to bio u stvari Wifredo Ricart) "iskoristio" braću Jankovits da u ime Alfe i uz njegovu pomoć sagrade trkaći bolid koji bi pobjedio Njemce. Ali ta priča nije vjerojatna i ne drži vodu. U pripremi za rat za Italiju je bila bitna ratna industrija i proizvodnja motora za avione tada je bila prioritet u Alfi pa je, uz takav pritisak, malo vjerojatno da bi Jano imao puno vremena za braću Jankovits. No, vjerovatno im je dao novu generaciju motora koju on i njegov trkači tim i tako nisu mogli koristiti - 6 cilindarski 2300 Pescara Alfa Romeo od 150 konjskih snaga. Alfa Jankovits

Drugi poznati Alfin konstruktor Wifredo Ricart, glavni inženjer za posebne projekte tvrtke "Alfa Romeo", je također jedna od osoba kojoj neki pripisuju dio zasluga za "Alfu Jankovits". Ali problem kod te tvrdnje je to što on nije radio u Alfi 1934. godine kada su datirani originalni crteži Jankovitsa pa nije mogao imati nikakve veze s konstrukcijom njihovog auta. On je svoju karijeru u Alfi započeo krajem 1936. godine nakon što su propale njegove dvije privatne firme, "S.A. Motores y Automóviles Ricart" i "Ricart-España".

I još nešto: ne postoji apsolutno nikakvih dokaza da je ovo vozilo ikada bilo dio dizajnerskog programa "Alfa Romea". Onaj ko to sugerira čini medvjeđu uslugu braći Jankovits kojima bi trebalo odati svu zaslugu za ovaj futuristički, iako u konačnici prilično nepraktičan dizajn. Ono što ovo čini toliko fascinantnim je to što je njihova vizija za nekoliko Alfa Jankovizs, članak u Velocissima, ožujak 1985.godina prethodila pokušajima Alfa Romea da napravi automobil sa motorom u sredini. A o takvoj aerodinamici da i ne pričamo.

Ja sam primjetio nekoliko razlika između Alfe sa starih, originalnih slika i restaurirane Alfe. Najviše se primjećuje vjetrobransko staklo koje je u originalu bilo više i trodjelno. Na restauriranoj je Alfi jako nisko, zakrivljeno i u jednom djelu. Zato se i nije za čuditi kada Mick Walsh kaže da je osjećao jaku zračnu struju na glavi tokom vožnje.
Na nekim se starim slikama vidi automobil sa prednjim odbojnikom, ali na mnogima ga nema, pa ni na restauriranom vozilu. Mislim da je onaj sa odbojnikom pripremljen za registraciju i dobivanje saobraćajne dozvole.
Ručica mjenjača mi izgleda drugačija, a i "kugla" na ručici je drugačija. Također, obruč volana je drugačiji. Nije mi jasno da se original nije mogao restaurirati, barem je to jednostavno, a izgledalo bi bolje.
Na par originalnih slika, kao i u slučaju odbojnika, vidi se da Alfa ima samo jedan prednji far i to na desnoj strani, na desnom blatobranu. Pozicija je kao i na restauriranim slikama, ali je samo jedan. Vjerovatno je verzija sa jednim farom bila samo za "prototip", a drugi je dodan kasnije.

U subotu 27. ožujka 2021. u 19.30 sati, na pozornici riječkog kazališta "Ivana pl. Zajca" izvedena je premijera predstave Laure Marchig "Alfa Romeo Jankovits" u izvedbi ansambla Talijanske drame HNK  u režiji Tommasa Tuzzolija. Riječ je o povijesnoj rekonstrukciji jednog od najnevjerojatnijih, a vremenom zaboravljenih, događaja u gradu Rijeci. Priča o Braći Jankovitz i njihovoj "Alfi Jankovitz". Predstava je nastala u koprodukciji HNK "Ivana pl. Zajca Rijeka", "Golden Show srl Impresa Sociale", "Teatro Rossetti Stabile del Friuli Venezia Giulia" i "Associazione Culturale Tinaos". U njoj uloge tumače Bruno Nacinovich, Mirko Soldano, Andrea Tich, Ivna Bruck i Serena Ferraiuolo. Scenografiju potpisuje Marta Crnobrnja, kostime Morana Petrović, a koreografiju Mila Čuljak i Kristina Paunovski.

Classic and Sportscar (UK), Apr 7, 2006., Mick Walsh (Author teksta Mick Walsh, dugogodišnji glavni urednik časopisa "Classic & Sports Car", Mick je prisustvovao autoshowu kada je predstavljen obnovljeni "Alfa Jakovitz", a tom ga je prilikom i kratko vozio):

" ....
Prije aukcije, unutar trgovačke dvorane u Palais des Congres razgledali smo automobile s prijeratnim Alfinim stručnjakom Alainom de Cadenetom, koji je, poput nas, bio očaran jednim od njih, "Alfom Jankovits". Jankovits je bio pripremljen za kratku vožnju. Vrata koja imaju šarke otpozadi otvaraju se pomoću okomitih ručki postavljenih nisko sa strane karoserije. Nakon što se popnete preko sjedišta u klupi do središnjeg vozačkog položaja, odmah je jasno koliko je kokpit skučen. Volan s tri kraka je blizu vozačevih prsa, što rezultira vrlo savijenim rukama u krajnjem položaju volana. Na zavojitoj cesti putnici s obje strane uskoro bi se umorili od vozačevog nemirnog torza i isturenih laktova. Stup volana se gubi u podu i razdvaja pedale, s kočnicom na lijevoj strani, i gas i kvačilo upareni s desne strane.
Čak bi se i niski vozač morao sagnuti kako bi zaštitio čelo od strujanja vjetra. Uska vilica prednjih članova šasije nalazi se na podu, s ručicom mjenjača za odabir stupnjeva prijenosa s desne strane i ručnom kočnicom sa lijeve. Kokpitom (komandnom pločom) dominira veliki brojač okretaja u sredini, ali iznenađujuće da nema mjerača brzine. To nagovještava konstruktorove takmičarske ambicije. Pomoćni mjerači podijeljeni su, s mjeračima tlaka ulja i količine benzine na lijevoj strani, i temperaturom vode i ampermetrum na desnoj. Nakon što se trostruki Weberi (karburarori) napune, motor oživljava s jakom ispušnom rašpom, popraćenom zanimlivim škrgutanjem koje dolazi iz zupčanika koji pogone dvostruku bregastu osovinu u glavi motora i tri trube usisnika zraka na karburatorima. S obzirom na duljinu spojeva između ručice mijenjača i mjenjačke kutije, mjenjač je iznenađujuće precizan, s prvom brzinom naprijed desno i uglačanom kuglom na mjenjaču u stilu Ferrarija. Nismo otkrili kako bi auto reagirao na brže promjene s povećanjem brzina i okretaja.
Upravljanje je najslabija točka automobila. Volan je jako težak za okretanje i toliko izravan da smo u početku bili uvjereni da postoji brava ili da se je volan zaglavio. Za sporo manevriranje potrebna je velika tjelesna snaga da se okrene volan, ali kada se ubrza sve to postaje lakše, tvrdi Meiners. Gradski promet u Parizu nije bio mjesto za istraživanje rukovanja automobilom, ali nema sumnje u interes koji stvara. Zamislite samo reakciju kada bi se ovaj autopojavio na startnoj rampi na Mille Miglia ili Pebble Beach. To zadovoljstvo još čeka novog vlasnika jer je, frustrirajuće, Alfa Jankovits povučena prije aukcije, pa je njezina tržišna vrijednost još uvijek neprovjerena. "U Francuskoj ste zakonski odgovorni za ono što je napisano u aukcijskom katalogu 10 godina nakon prodaje", kaže Meiners. 'Još uvijek učimo o automobilu i želimo da informacije budu točne. Ja ga planiram odvesti na nekoliko talijanskih auto izložbi i pozvan je na izložbu u Villa d 'Este. Nadajmo se da će više njegove povijesti izaći na vidjelo. "
.... «

 

Ferucio Jankovizs u Alfi Alfa Jankovits, Rijčka registracija FM2757 Alfa Jankovits prije rekonstrukcije, nađena u štaglju u Americi Alfa Jankovits prije rekonstrukcije, nađena u štaglju u Americi
Alfa Jankovits prije rekonstrukcije, nađena u štaglju u Americi Alfa Jankovits prije rekonstrukcije, nađena u štaglju u Americi Alfa Jankovits prije rekonstrukcije, nađena u štaglju u Americi Alfa Jankovits tokom rekonstrukcije
Alfa Jankovits tokom rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon prve rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon prve rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon prve rekonstrukcije
Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije
Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije
Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije
Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije
Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije Alfa Jankovits nakon druge, posljednje rekonstrukcije

 

Sve slike u ovom članku imaju verziju veće rezolucije. Kliknite na sliku u članku za veću rezoluciju.

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice