Cimiotti - Steinberg, Lodovico Giuseppe
Rođen: Rijeka, 18. kolovoza 1810.
Umro: Beč, 26. kolovoza 1892.
Roditelji: otac Filippo, majka Terezia rođena Steinberg
Supruge:
Prvi brak: Anna Jelcich (umrla 1852.)
Drugi brak: Eugenija de Moni de Alsó Venitze (u braku od 1861.)
Djeca: osmero djece iz prvog braka: Gustav umro 22. listopada 1923., ?
Lodovico Giuseppe Cimiotti Steinberg (Ludovicus Josephus Cimiotti Steinberg), riječki političar, borac za samostalnost Rijeke, povjesničar i povjesni pisac. Zastupnik grada i kotara Rijeke u zajedničkomu Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu, gdje pokreće akciju za izgradnju pruge Vukovar–Rijeka.
Više od 45 godina istraživao je podatke za povijest Rijeke.
Otac Filippo, porijeklom iz talijanske pokrajine Veneto, u Rijeku je doselio za vrijeme napoleonskih ratova. 1823. godine kada je Rijeka vraćena pod mađarsku krunu, Filippo je imenovan na funkciju patricija-savjetnika guverneru Maylathu.
Majka je bila iz plemenitaške obitelji Steinberg, obitelj austrijskih korjena. Radila je u službi Isusovačkog kolegija kao administrator za područje Kastva i Klane.
Lodovico je osnovnu školu završio u Rijeci, a nakon toga i gimnaziju u riječkoj isusovačkoj gimnaziji. Između 1828. i 1831. studira filozofiju i pravo u Zagrebu i Budimpešti gdje i upoznaje nekoliko budućih hrvatskih vođa.
U to vrijeme upoznaje i postaje dobar prijatelj sa Andrijom Ljudevitom Adamićem, za koga je kasnije tvrdio da mu je bio zaštitnik, uzor i mentor. Kao i Adamich, Cimiotti se je aktivno zalagao za razvoj riječke luke, cestovnu i željezničku infrastrukturu i razvoj pomorstva. Zalagao se i za smanjenje riječke autonomije u zamjenu za ekonomski razvoj grada, što mu nije donjelo baš dobre odnose sa riječkim patricijima.
Od 1831. do 1847. radio je kao profesor u riječkoj gimnaziji kada je upoznao i Ivana Mažuranića. Istodobno je bio i bibliotekar gradsko-gimnazijalne knjižnice (danas Naučna i sveučilišna biblioteka).
1833. Cimiotti se ženi Annom Jelcich (umrla 1852.), a u braku se rađa osmero djece. Samo su trojica doživjela starost. Njegov je sin iz prvog braka, Gustav, studirao na Mornaričkoj Akademiji u Rijeci (neki izvori kažu Trst, Nenad Labus kaže Rijeka). Sudjelovao je u bitci kod Visa na brodu Novara (Izvor: Nenad Labus), a na kraju karijere tje stekao čin kontraadmirala.
1842. je član Komisije za jačanje nacionalne ekonomije, komisije čije se osnivanje pripisuje guverneru Kissu. Članovi komisije su bili riječki patriciji Carlo Pauer, Stefano Priwitizer, Tosoni, Iginio Scarpa, Medanich, Horhy, Luigi Acurti, Carlo Meynier, Giorgio Wranyzcany, Gasparo Matcovich, Giovanni Francovich, I. Smart, a kao predstavnici trgovačke komore W. Craf. Smith, Luigi Cornet, Lorenzo Ciotta, Nathan Kohen i Carlo Sporer (Izvor: DAR RO-21, b. 4).
1843. karijera Cimmiotija dostiže svoj vrhunac kada je izabran za zastupnika grada i kotara Rijeke u zajedničkomu Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu zajedno sa Mihály Horhyem. Iste godine, s Horhyjem pokreće akciju za izgradnju pruge Vukovar – Rijeka. Njihov je 
izvještaj Kapetanskom vijeću grada i kotara riječkoga od 19. prosinca 1843. objavio B. Stulli.
U jednom aktu saboru se potvrđuje da je upravo Cimiotti bio taj koji je kontaktirao inženjera Maria A. Sanferma oko pitanja gradnje pruge koja bi spojila Rijeku sa Karlovcem i dalje sa Siskom. Radilo se o najvećem željezničkom projektu u Hrvarskoj.
Tokom dvadeset godina, od 1828. do 1848. Cimiotti je bio iznimno društveno aktivan, nastavljajući Adamićev rad nakon njegove smrti 1828. Iste godine Cimiotti tiska latinsku žalobnu pjesmu (epicidion) posvećenu svom pokrovitelju i dobrotvoru Andriji Ljudevitu Adamichu (slika ljevo), "Epicedion CINERIBUS nobilis, ac perillustris domini ANDREAE LUDOVICI AB ADAMICH, patricii consiliarii fluminensis".
1836. dobiva dozvolu da se može baviti advokaturom, a 1843. postaje sudac na trgovačkom sudu i Riječkom komercijalnom sudu. Riječki komercijalni sud je u to vrijeme bio jedini sud koji je radio neovisno od feudalnog sistema koji je još uvijek bio na snazi u Ugarskoj.
Bio je prisutan kao promatrač u parlamentu Kraljevine Mađarske u Bratislavi 1836., kada je izglasavano priključivanje Rijeke u mađarski upravni sustav. Godine 1836. požunski je parlament naredio upravnu i sudsku pripadnost Rijeke kraljevini Ugarskoj, ali je provedba zakona bila vrlo teška s obzirom na različitu prirodu političkih i pravosudnih institucija Rijeke u usporedbi s normama i običajima u kraljevstvu Mađarske. Rijeka je bio grad Svetog Rimskog Carstva, koji nikad nije poznavao feudalizam i čije je stanovništvo živjelo od pomorstva i trgovine. Mađarska je s druge strane bila feudalna država bez izlaza na more i praktički bez veza sa Zapadom. Zadatak provedbe zakona je bio vrlo složen i Cimiottiju su bili potrebni podaci i dokumenti o povijesti Rijeke, njegove uprave, o genezi svojih pravosudnih, upravnih, poreznih sustava, i poreznih privilegija patricija, itd. Dobro je proučio povijest Rijeke i Mađarske kako bi omogućilo uključivanje riječkih institucija u Mađarske na obostranu korist. Na taj se način i zainteresirao za povijest Rijeke, što mu je kasnije postao i hobi. Više od 45 godina istraživao je podatke za povijest Rijeke. Objavljena mu je samo jedna studija, a u rukopisu je ostalo djelo na latinskom "Publico politica Terrae Fluminis S. Viti adumbratio historice ac diplomatice illustrata" koja se čuva u Naučnoj i sveučilišnoj biblioteci u Rijeci.
Cimiotti je 1842. godine počeo sustavno prikupljati povijesne dokumente Rijeke i bliže okolice. 1843. i 1844. godine objavio je oglas u 
"Echo di Fiume" sa molbom Fiumanima da mu pruže sve korisne informacije o povijesti grada, da mu ustupe vijesti i materijale koji se tiču povijesti Rijeke.
Godine 1845. bečki sudski ured pozitivno mu je odgovorio na zamolbu da se može služiti arhivom suda, a iste godine i kapetan grada Rijeke mu je daje dozvolu za korištenje glavne riječke arhive. Osnovao je i komisiju kojoj je cilj bio prikupiti što više povijesnih činjenica o gradu. Cimiotti je, kako je već bio član parlamenta u Strasbourgu, bio najutjecajniji član ove komisije, a pozvao je i Giuseppe Politeia, Girolama Fabrisa, Giovannija Koblera (slika ljevo) i Pietra Rinaldija da također surađuju u komisiji. U biti, zadaća Povjerenstva je bila "prikupiti sve dokumente potrebne za obranu autonomije Rijeke kako bi zadržala svoju neovisnost kao "zasebno tijelo od Mađarske", Rijeke koja je odbijala ujedinjenje sa Hrvatskom. Nešto kasnije grad je pao u ruke hrvatskih graničnih vojnika i tako je 
započelo tzv. "Hrvatsko razdoblje" Rijeke. Iako je hrvatska okupacija spriječila komisiju da nastavi s radom, neki su članovi nastavili svoja istraživanja, istraživanja koja još i danas čine izvor i temelj izučavanja povijesti Rijeke.
Godine 1842. Cimiotti je uspio uvjeriti Ferenc Császára, vijećnika suda u Pešti i bivšeg suca Riječkog komercijalnog suda, o potrebi povećanja i modernizacije gradske luke. Na slici desno plan proširenja riječke obale i početak gradnje lukobrana ispred grada 1842. godine.
Aktivno je sudjelovao u raspravama parlamenta, stoga je njegova zasluga bila u tome što je mogao pružiti veliku potporu svome gradu na najvišoj razini, što je prije njega uspjelo jedino Adamichu. Ipak, nakon njegove smrti grad ga je zaboravio. Vjerojatno je činjenica da je bio vrlo blizak hrvatskim krugovima umanjla njegovu popularnost u Rijeci nakon 1848. godine.
Da uzmem samo par događaja kao primjer. Već 1846. godine Cimiotti poziva Ljudjevita Gaja, utemeljitelja ilirizma, da se uključi u izdavaštvo u Rijeci. I ne samo to: 1849. godine Cimiotti je bio predsjednik nadzornog povjerenstva za izgradnju luke Rijeka, ali već sljedeće godinu tu zadaću je prepustio Josipu Bunjevcu, povjereniku vlade u Zagrebu, osobi koju riječani Fiumani nisu baš voljeli. Također je postao prijatelj budućeg bana Ivana Mazuranića, čiji je, 1832. bio profesor na riječkoj gimnaziji.
1848. Cimiotti je ostao posljednji patricij koji je još uvijek živio u Rijeci. (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, vol. II)
Od 1847. do 1867. radi kao sudac u Rijeci, Zadru i Zagrebu, s prekidom oko 1861., kada je vršitelj dužnosti pomoćnog izvjestitelja u Kraljevskoj hrvatsko-slavonskoj dvorskoj kancelariji u Beču.
Između 1850. i 1858. Cimiotti je bio i predsjednik Vrhovnog suda u Zagrebu. Tu je upoznao Ivana Kukuljevića, urednika prvog štampanog povijesnog pregleda južnih Slavena, "Arhiva za povjestnicu jugoslavensku", za čije je jedno od izdanja također poslao Kukuljeviću i kopiju Riječkog statuta iz 1530.
U periodu od oko 1856 do 1858. u Zagrebu je član Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva i Narodnoga zemaljskog glazbenog zavoda te predsjednik Akcionarskog društva za osnivanje narodnog kazališta. U isto je vrijeme i član je ispitne komisije za studije s područja prava u Zagrebu (K. k. theoretische Staats. Prüfungs-Commission für die rechts und staatswissenschaftliche Studien).
Godine 1859. Cimiotti se seli u Zadar, gdje je živio do 1861. godine, kada se oženio Eugenijom de Moni de Alsó Venitze, kćeri Karla i Marije rođene Aaron de Bisztra. Nakon braka nastanio se u Beču, ali je redovito posjećivao Rijeku, također i zbog svojih istraživanja povijesti Rijeke i riječkog kraja.
Umirovljen je 1867. kao dvorski savjetnik pri Kraljevskom stolu sedmorice u Zagrebu, i kao umirovljenik seli u Beč. Bio je član "Društva za povjestnicu jugoslavensku" u Zagrebu i talijanskih znanstvenih društava "Accademia dei Concordi" u Rovigu, "I. R. Accademia di scienze, lettere ed arti" u Pistoji i "I. R. Accademia Petrarca" u Arezzu.
10. prosinca 1870. austrijski Car Franc Joseph, s diplomom izdanom u Beču dodjeljuje Lodovicu Cimiottiju titulu viteza, a njegovim legitimnim potomcima oba spola omogućio korištenje obiteljskog grba (slika na vrhu stranice).
Godine 1871. dobio je titulu "dvorskog stolnika" (Truchsess), a sljedeće godine dvor mu daje dozvolu da svom prezimenu doda i ono svoje majke, riječke patricijke Tereze Steinberg. Dobio je pravo i na prenošenje tog prezimena na svoju djecu. Naime, Ludovico je bio posljednji potomak tog plemenitog prezimena. Tako da od 1872. godine njegovo službeno ime postaje Ludovico Giuseppe Cimiotti-Steinberg.
Primio je više odličja, među kojima i 1858. "Orden sv. Grgura Velikoga" kojeg je 1831. godine ustanovio papa Grgur XVI., rođenim imenom Bartolomeo Alberto Cappellari.
Okušao se i kao pisac latinskih prigodnica; tiskane su one posvećene pedagogu Stjepanu Hauseru (Rijeka 1827), Ljudevitu Andriji Adamiću (Rijeka 1828), senjskom biskupu Mirku Ožegoviću Barlabaševečkom (1775.–1869.) (Zagreb 1829, Rijeka 1834), kralju Franji I (Rijeka 1835), krčkom biskupu Andriji Mariji Sterku (Rijeka 1847) i dr.
Nezna se ništa o njegovim posljednjim godinama. Umro je 1892. u Beču, gdje je pokopan.
Nakon njegove smrti, riječki Municipij zadužuje Giuseppea di Lorenza da bude u kontaktu sa udovicom kako bi se riješilo pitanje ogromne količine povijesnog materijala koje je Cimiotti uspio sakupiti tokom svih godina marljivog rada. Tu je bilo i podosta knjiga koje je sa sobom odnio u Beč, a pripadale su riječkoj "Biblioteca ginnasiale di Fiume" (današnja Sveučilišna biblioteka). Također, tu je bio i njegov nedovršeni rad o riječkoj politici "Publico politica terrae Fluminis S. Viti adumbratio historice e diplomatice illustrata" i "Dissertatio historica de longis antiquorum muris", rad o povijesti Rijeke sa posebnim osvrtom na rimska vrata u starom gradu i rimski "limes" (trasa limesa na slici ljevo). Na vijest da udovica namjerava prodati sav dragocjeni materijal raznim antikvarima, Gradska vijećnica šalje profesora Artura Dalmartella u Beč da izvidi materijale koje je udovica prodavala. Rijeka je sakupila 500 florina, i u prvoj polovici 1894. godine materijal je stigao u Rijeku.
Godine 1933. Cimiottijevi radovi arhivirani su u državnom arhivu Rijeke.
I onako usput, Arturo Dalmartello je bio, uz Grofa Vincenza de Dominija, profesore Pietra Zambra, Giorgioa Viezzolia, Santa Pilepicha, Aladara Festa, Giovannia Matisza, dr. Giorgia Cattia, Pietra Gereskya, P. Matcovicha, Ernesta Brelicha i inženjera Isidora Wauchniga, jedan od vizionara kojii su zamislili riječki povijesni muzej kao ustanovu koja bi, zahvaljujući bogatu i raznoliku fundusu imala iznimno odgojno značenje u sredini za koju je osnovana.
DJELA:
- Latinska žalobna pjesma (posvećena Andriji Ljudevitu Adamichu) "Epicedion CINERIBUS nobilis, ac perillustris domini ANDREAE LUDOVICI AB ADAMICH, patricii consiliarii fluminensis", Rijeka 1828.
Latinske prigodnice posvećene:
- Pedagogu Stjepanu Hauseru (Rijeka 1827.)
- Senjskom biskupu Ožegoviću (Zagreb 1828, Rijeka 1834.)
- Caru Franji I. (Rijeka 1835.)
- Krčkom biskupu Andriji Mariji Sterku (Rijeka 1847.)..
- "Publico-politica Terrae Fluminis S. Viti adumbratio historice ac diplomatice illustrata"
- "Dissertatio historica de longis antiquorum muris", Urednik Guido Depoli između 1910. i 1913., vol: I, II i III, u "Bullettino della Deputazione Fiumana di Storia Patria"
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Tatjana Blažeković , Podaci za bibliografiju Ljudevita Josipa Cimiottia - Steinberga, u Vjesnik Povijesnog arhiva Rijeka, n. XXXIII-XXXIV, 1993, pp. 177-195.
- Hrvatski biografski leksikon, CIMIOTTI STEINBERG, Ljudevit
- WILLIAM KLINGER: "Giuseppe Ludovico Cimiotti (1810-1892) e le problematiche origini della storiografia fiumana", Fiume. Rivista di studi adriatici 2011 (24): 49 - 64.
- Rodolfo Horvat,Politićka povjest grada Rijeke - Storia politica della città di Fiume, Rijeka 1907, Tisak Riečke Dioničke Tiskare (edizione bilingue croato-italiano)
- Silvino Gigante, Storia del Comune di Fiume, Firenze 1928, Bemporad
Background picture copyright: 