Bakarčić, Josip
Rođen: Draga kod Rijeke, 1796.
Umro: Rijeka, 5. veljače 1864
Roditelji: Antun, Antonia
Supruga: Tonka (Antonia) Maloić
Djeca: kćer Marija (kasnije oženjena Wallner) i sinovi Nikola, Federik (Federico, 1841-1888), Miroslav, Antun, Josip (umro 12. srpnja 1857. na Madagascaru)
Josip (Joško) Bakarčić Andrijin bio je riječki veletrgovac i brodovlasnik, privrednik i rodoljub, jedan od najimućnijih i najutjecajnijih ljudi svoga vremena. Od mladosti se bavio trgovinom pa je razvio veletrgovinu stokom. Godinama je opskrbljivao riječke i tršćanske mesnice mesom.
U 25. godini se oženio sa Tonkom Maloić iz Škrljeva kraj Rijeke. 
Svoju je djecu odgajao u narodnjačkom duhu.
Privatni ga život nije mazio. Supruga Tonka je bila toliko ljubomorna da ga je doslovno htjela ubiti. Kći mu je Marija živjela u nesretnom braku, kažu, radi njezine lakoumnosti. Sin Nikola je 12. lipnja 1863. sudski proglašen ludim i smješten je u ludnicu (izvještaj iz Narodnih Novina na slici desno), a sin Federik je bio optužen za financijske malverzacije i prevare. On je 1852. u Marseju, u nekim njegovim trgovačkim poslovima, ocu na pleća uvalio dug od milijun i dvjesto tisuća franaka. Zbog toga je duga Josip skoro i propao, ali mu je barun Vraniczany pomogao zajmom od sto i petdeset hiljada forinti.
Tada su ga napustile i supruga i kćer i to ga je skoro psihički uništilo. Srećom, nakon nekoliko samotnih godina, oženio se riječankom koja se je prema njegovoj djeci ponašala kao prava majka, a prema njemu sa svom ljubavlju. To mu je pomoglo da se uspješno oporavi i na vrijeme vrati posuđeni novac i povrati i poveća svoje bogatstvo.
Tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je nakon napoleonskih ratova i odlaska francuza ponovo oživio privredni život, Rijeka je ponovo zauzela mjesto važne izvozno-uvozne luke. Iz nje se izvozilo panonsko žito, agrarni proizvodi te goransko i slavonsko drvo. Velike trgovačke tvrtke nabavljale su brodove, kojima su prevozile svoje proizvode u svijet. U Rijeci se osnivaju sjedišta mnogih trgovačkih tvrtki, koje su se svojim poslovanjem nadaleko pročule.
Tu se Josip Bakarčić također uključuje i u veletrgovinu žitom i drvom i osniva svoju tvrtku čija je vrijednost stalno rasla pa je on mogao zarađeni novac ponovo ulagati. Ulagao je u svoje brodove, posjede i industriju, a dio je poklanjao u dobrotvorne svrhe.
Početkom pedesetih godina Josip je imao što u potpunom vlasništvu što u suvlasništvu šest jedrenjaka duge plovidbe.
Povezavši se s brodovlasnicima Vraniczanyem iz Senja, Medanićem iz Kostrene, Tomcem i Polićem iz Kraljevice te Negovetićem iz Mošćenica, postao je suvlasnik nekoliko jedrenjaka duge plovidbe, a nekoliko njih, veće tonaže, dao je sagraditi vlastitim sredstvima. Prema podacima pomorskih statistika od 1850. do 1864, bio je vlasnik ili suvlasnik 17 brodova duge plovidbe sa 9019 bruto registar tona. Posjedovao je i šest velikih kuća i mnogo kvalitetnog zemljišta u Rijeci i okolici.
Od 1850. obnašao je čast počasnoga vicekonzula Švedske i Norveške u Rijeci, a 1863. postaje član riječkoga gradskog predstavništva.
Tijekom četrdesetih godina pripadao je grupi uglednih riječkih građana koji su se zalagali za izgradnju željeznice Sisak – Karlovac Rijeka. 
Najugledniji članovi te grupe su uz njega bili Anton Matešić, vlasnik mlina na Rječini ispod Orehovice, Gašpar Matković, vlasnik mlina na Žaklju i siva eminencija svih industrijskih poduhvata u Rijeci, i riječki odvjetnik, ilirac i slavenofil Ignac (Vatroslav) Vinko Medanić.
Jedan je od osnivača i dugogodišnji član uprave riječke "Narodne čitaonice Riečke" (na slici ljevo).
Drago Gervais navodi da su od 119 prvih članova Narodne čitaonice samo trojica bili brodovlasnici. No, upoređujući podatke o brodovlasnicima iz Rijeke, prema godišnjaku Annuario marittimo za 1848. i 1853. godinu te prema popisu članova prvoga upravnog odbora koji su činili Josip Bakarčić, Faustin Suppe i Josip Perušić i ostalih prvih članova društva vidimo da je taj broj mnogo veći: tu su još i braću Durbešić, Bartola Marijaševića, članove obitelji Vranyczany, Bartola B. Zmajića, Boža Dobrovića, Vinka Pessija, Josipa Negovetića i braću Agnesi. U popisu prvih članova izričito su, naime, navedena kao brodovlasnici samo trojica (Stjepan Perušić, Josip Negovetić i Bartol B. Zmajić), koje je takvima i evidentirao Gervais u svome članku, dok je drugima kao zanimanje navedeno trgovac i odvjetnik.
Premda je uvriježeno mišljenje da je Narodna čitaonica riečka bila središte političkog i kulturnog djelovanja riječkih Hrvata, u stvarnosti to baš i nije bilo tako. Prema društvenom redu i pravilima kućnog odgoja onoga doba, niži svijet po socijalnom statusu nije imao pristup u zgradu Narodne čitaonice na Korzu kbr. 24. Domaći rodoljubi, razni domoljubni ugledni trgovci, bankari, brodari, brodovlasnici, industrijalci i pomorci stvorili su sebi na samom Korzu elitistički krug za kartanje, ćakulanje i zimske priredbe na kojima se više čulo talijanski, mađarski i njemački nego hrvatski jezik. Za puk je pak bila Hrvatska čitaonica na Trsatu, pjevačko društvo Primorski Hrvat, Jadranska vila, Primorski sokol na Sušaku...
Josip Bakarčić je nedvojbeno pripadao krugu naprednih i svjesnih primoraca, te je kao brodovlasnik na svojim jedrenjacima rado isticao hrvatske simbole, koji su se u ono vrijeme povezivali sa ilirskim imenom, upravo kao što su i imena takvih brodova bila tako birana da jasno pokazuju svoju hrvatsku domoljubnu orijentaciju. Svakako nije slučajno ni to da su i njegovi poslovni partneri, s kojima je ulagao zajednički kapital u gradnju brodova, bili izrazito nacionalno opredijeljeni.
Nava "Fanica", u pomorskim godišnjacima upisana je kao "Faniza", ponekad rjeđe kao "Fanizza", sagrađena je u brodogradilištu na Sušaku, nosivosti 571 tonu. Bila je zajedničko vlasništvo Antona Kopajtića Tominog, uglednog pomorskogkapetana i imućnog posjednika, sina Tome Kopajtića Stjepanova, dr. Medanića, istaknutog riječkog odvjetnika, posjednika, brodovlasnika i velikog hrvatskog rodoljuba, i Josipa Bakarčića, koji su svi bili poznati hrvatski rodoljubi. Bakarčić i Medanić su posjedovali po devet karata, dok je Kopajtić imao udio u vlasništvu od šest karata. Nakon smrti Vatroslava Medanića, 1856. god., 9 karata prelazi na njegove nasljednike. Oni ih već 1860. prodaju Josipu Bakarčiću, koji od tada ima 18 karata udjela u jedrenjaku.
Koncem rujna 1846. godine Gajeve Narodne novine donose vijest koja tvrdnju o njihovom hrvatstvu jasno i dokazuje:
"Dana 12. rujna porinuo se je u more u bakarskom škveru u Sušaku gorostasan brod vlastitost Vatroslava Medanića, Josipa Bakarčića i Antuna Kopajtića. Brod ovaj imenovan je ilirskim "Franica" narešenoj i na prednjoj strani ili provi sliku ima jedne ilirke u surki (surka - kaputić bez rukava, opaska SEAS), a na zadnjoj ili kermi u velikom formatu izrezan vas gerb Danice naše, s nadpisom 'Sloga'. – Velepan biaše prizor videti, kako gorostas ovaj duboko u more poseran. Reko bi bio Franicu će talasi sa slogom skupa progutati, ali eto brod, premda iz malih komadićah sagradjen, nadvlada i raskoli more, i put sebi stvori, i tako svakoj morskoj sili perkositi mogu; nije bo zapreke, koja se slogom preobladati nebi mogla. – Franica će dakle po sinjem moru, po dalekih stranah světa slogu našu raznositi, koje u nas žalibože još neima!" (Narodne novine (Zagreb), XII., br. 77, subota, 26. rujna 1846.)
1865. god. nava "Fanica" je prodata obitelji Vianello iz Venecije, koja joj mijenja ime u "Cesare". Zapovjednik postaje kapetan Franjo Suzanić. 1867. jedrenjak "Cesare" prelazi iz austrijskog u talijanski registar brodova.
Reklama iz svibnja 1849. u britanskim novinama oglašavala je da "taj predivni brod" "Fanica" prevozila iseljenike iz Bristola u New York (na slici desno).
Godine 1859., u ratnom sukobu Austrije s Francuskom i Sardinijom izgubio je Brik "Marria Baccarcich", koji je zaplijenjen od francuskih pomorskih snaga i prodan kao ratni plijen u Toulonu.
Među Bakarčićevim brodovima bio je jedan od najvećih barkova, "Federico B.", nazvan tako po njegovu sinu.
Bark "Federico B." sagrađen je u Rijeci 1863. na poznatom brodogradilištu "Pul peškarije", pred gradom, danas po prilici na početku Tršćanske obale, koji je pripadao poznatim riječkim brodograditeljima braći Brazzoduro. Prilikom upisa bark "Federico B." je bio sa 18 karata vlasništvo Josipa Bakarčića, dok je 6 karata pripadalo bakarskom armaturu Antonu Kopajtiću. Već iduće godine Kopajtić prodaje svoj udio Bakarčiću pa brod prelazi u potpuno vlasništvo Bakarčića. Bio je to brod lijepog oblika, koji je u šesnaest godina plovidbe izvršiobezbrojna putovanja na relaciji između Crnog mora, jadranskih luka i luka Sjevernog mora. Interesantno je, da nije izvršio nijedno putovanje u Sjevernu Ameriku, ali je izvršio dva putovanja u luke Južne Amerike, 
Pernambuco i Rio de Janeiro.
U istom je brodogradilištu, iste godine sagrađen za vlasnika Josipa Bakarčića i jedrenjak nava "Giuseppe Baccarcich". Bakarčić je dao ime jedrenjaku po talijanskoj izvedenici svog imena. Jedrenjak je imao 968 NT, te je bio u to vrijeme najveći jedrenjak austro-ugarske trgovačke mornarice. Nava je porinuta 12. kolovoza 1863. a tu je vijest popratilo više austrijskih novina.
Nakon smrti Josipa Bakarčića 1864. godine, nava prelazi u ruke njegovih nasljednika - kćeri Marije Wallner (rođene Bakarčić) i sinova Nikole i Federika Bakarčića. Novi vlasnici joj 1868. mijenjaju ime u "Marietta W.", prema imenu kćerke Marije (na slici ljevo).
Godine 1863. postaje članom riječkog gradskog zastupništva.
Bio je dioničar "Societa Patriotica Fiumana" (1843.) i peštanskog "Ugarskog trgovačkog društva" (1843.)
Pod zvučnim naslovom "Riječka domoljubna udruga" ("Societa Patriotica di Fiume"), koji navješćuje posve jasnu političku nastrojenost, ipak ne stoji neki politički entitet, nego kapitalističko dioničarsko udruženje kojoj je namjera bila oživjeti neke zamrle riječke poslovne kapacitete i riječku industrijsku proizvodnju.
Udruga je utemeljena 1834. godine. Pristupio joj je 41 dioničar s ukupnom glavnicom od 35 tisuća forinta, podijeljenih u 70 dionica po 500 forinta. Dioničari su bila sve redom zvučna imena riječke industrije i trgovine: Luigi Accurti, Ivan Krstitelj Anderlić, Josip Bakarčić, Valentin Bolt, Serafin Bojčić, Giovanni Battista Cambieri, Lorenzo Ciotta, Stjepan Kopajtić, Luigi Cornet, Ivan Mate Kozulić, Andrea D'Ancona, Frane Drago Dešković, Samuel Haire, Franz Hauslich, Franjo Jelovšek, Nathan Kohen, Philipp Landsmann, Giovanni Andrea de Marochino, Leo Johann Massart, Jakov Bartol Matković, Anton Matešić, nasljednici pok. Grgura Medanića, Michiele Carlo Melisino, nasljednici pok. Gašpara Mihletića, Antonio Minelli, Anton Morović, Polikarp Paravić, Anton barun Portner, Iginio Scarpa, Paolo Scarpa, Thomas Sikart, Smith i Maynier, Kaal Sporer, Vincenzo de Terzi, Josip pl. Tomašić, Gabrijel Trifić, Ferencz Urmenyi, Simun pl. Vranjicani, Thomas Waluschnig, Ivan Zazer, Vincent Sebastijan Zazer.
Također je bio član konzorcija koji je četrdesetih godina poveo akciju, da se izgradi pruga od Vinkovaca do Rijeke, kako bi se Rijeka povezala sa kontinentalnim europskim tržištima.
Kao veliki domoljub velikodušno je novčano podupirao mnoge značajne hrvatske ustanove. Godine 1849. uplatio je iznos od 5 forinti u korist glavnice "Narodnog muzeja" u Zagrebu.
Te iste godine on i Medanić uplatili su po 50 forinti za ranjene i nemoćne vojnike u akciji prikupljanja dobrovoljnih novčanih prinosa koju je u Rijeci organizirao profesor Jakov A. Mikoč.
Godine 1852. kod Banske vlade upisao je 20 akcija (dionica) za podizanje narodnoga kazališta u Zagrebu, u vrijednosti od 500 forinti.
Bakarčić je u svibnju 1853. kao svoj dobrovoljni prinos za "stradajuće žiteljstvo" delničke podžupanije darovao 10 vagona kukuruza.
Umro je u veljači 1864, u 68. godini života, od upale pluća. U trenutku smrti posjedovao je devet jedrenjaka duge plovidbe, od kojih 
jedan brik, dvije nave i šest barkova.
Uz njega i njegov posao živjelo je na stotine zaposlenika, a njegovom smrću mnoge obitelji ostale su bez kruha.
Po posljednjoj volji, svojoj je djeci Josipu, Mariji, Nikoli, Miroslavu i Antunu ostavio zakoniti dio, a za nasljednike je postavio sina Miroslava i unuka Delimira. Osim toga, u korist tadašnje "Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti" u Zagrebu oporučno je darovao tisuću forinti (izvještaj o darovanju na slici desno, sa LPR-a).
Fridrik Bakarčić, treći sin riječkoga veletrgovca Josipa Bakarčića pokopan na je na Kozali. Bio je kapetan duge plovidbe, trgovac i brodovlasnik kao i njegov otac. Bio je također i član "Narodne čitaonice riečke".
Kreirao: SEAS
Izvori:
- LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, BAKARČIĆ, Josip
- LPR, Naši slavni jedrenjaci, autor: Vežičanka
- LPR, Bakarčić Josip (1796-1864) veletrgovac, brodovlasnik, autor: Vežičanka
- DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, SUMARNI INVENTAR, GRADSKO POGLAVARSTVO BAKAR 1468-1941
- Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.
- SUŠAČKA REVIJA broj 69, Saša Dmitrović: OD NEVENA DO GOOGLEA
Background picture copyright: 