Rijeka, Croatia
Loading



 


Zdravko Matulja
Umro je Zdravko Matulja, jedan od najvećih, najkarizmatičnijih, najtrofejnijih, tehnički potkovanih hrvatskih motociklista. Rođen je u Voloskom (Opatija, Hrvatska) 13. lipnja 1957. Prva sportske iskušenja i radosti doživio je 1972. kada je osvojio Prvenstvo Zajednice općina Rijeka u spretnostnoj vožnji. Godine 1982., nakon iznimnih rezultata u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj, postaje jedini hrvatski europski prvak u klasi do 50 ccm, ali ne kao član tvorničke momčadi, već kao privatnik. Od 1983. do 1990. je u tri različite klase, 50, 80 i 125 ccm, nastupao na 17 utrka svjetskog prvenstva, da bi najbolji rezultat sezone ostvario 1984. s 12. mjestom u klasi 80 ccm. Umro je 26. prosinca 2022. RIP veliki čovječe.


riječki dvoglavi orao


Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Nikola Badovinac pl. Badovinski

Nikola Badovinac pl. BadovinskiRođen: Badovinci, 16. travanj 1828.
Umro: Kandija, Novo mesto, 20. studeni 1902.

Roditelji: Mijo Badovinac (?, 1797 - ?) i Jelena Badovinac (? - ?)
Sestra: ?

Supruga: - Josipa Badovinac (? - ?)
              - Georgia Anna pl. Badovinac (Karlovac, 16. listopad 1842. - Rijeka, 02. siječanj 1912.) rođena Badovinac (Roditelji: Đuro i     
                 Katarina Badovinac)
Djeca: Georgina Jelena Jelka Helena Ružić (03. siječanj 1861 - 21. prosinac 1928., supruga Gjure
      Ružića starijeg (Hreljin, 1834. - Sušak,1922.)
          Gjuro pl. Badovinac Badovinski (? - ?, 1899.)
          Milka udata Pany
          Paula pl. Badovinac Badovinski
Sva su djeca sa drugom suprugom Georgiom

Senjski uskokObitelj Badovinac je uskočka plemićka i časnička obitelj podrijetlom iz Senja. Prvi spomen ove uskočke obitelji nalazimo u poznatom drugom popisu senjske vojne posade na tvrđavi Nehaj iz 1551.
Vraneša (Uranescha) Wadovinaz (Badovinac), vojvoda senjskih uskoka dobio je zbog vojničkih zasluga carsko plemstvo i grb od cara Maximilijana II. u Beču 23. studenoga 1567. Grb obitelji Vraneše Badovinaca je na slici dolje desno. Zajedno s Vranešom Badovincem carsko su plemstvo dobili i uskočke vojvode Radić Vignjević i Radojica Bastašić (Radoyna Basstaschitsch) (izvor).

Od žumberačkih plemičkih obitelji koje su još ranije u borbama s Turcima i mlečanima stekli razne privilegije bili su osim Badovnaca i obitelji Hranilovič, Gvozdenović, Predović i Smičiklas. Svi oni su carsko plemstvo i grb dobili zbog revnosti u izvršavanju vojničke službe jer su se kao vojvode senjskih Uskoka istaknuli u borbama protiv Turaka koji su stalno napadali grad Senj i njegovu okolicu. Karakteristično je i to da su svi dobili plemstvo "Svetog Rimskog Carstva" (njem.:Heiliges Römisches Reich, lat. Sacrum Romanum Imperium).
Kao poznati senjski uskoci i uskočke starješine Badovinci su se nakon Grb obitelji Vraneše Badovinacapotpisivanja Madridskog mira 1617. između Austrije i Mletačke Republike morali iseliti iz Senja, a njihove brodice i kuće bile su uništene da se nebi ponovno vratili u Senj. Prisilno su naseljeni oko 1618. kao uskoci Vlasi jer je ovaj kraj bio slabo naseljen, a također je bilo i dosta napuštene zemlje za obrađivanje. Obitelj je iz Senja prvo naselila prostor oko Brinja, a zatim se sele u Žumberak gdje su također služili kao vojnici i iskusni časnici. U Žumberku i danas žive Badovinci, potomci raseljenih senjskih Uskoka.
Tu je i mjesto Badovinci, nalazi se 7 kilometara sjevernozapadno od Karlovca i 50 kilometara zapadno od Zagreba.

I tu se 1828. godine, od oca Mije i majke Jelene rodio Nikola Badovinac Hofrat pl. Badovinski, pravnik, financijski stručnjak i gradonačelnik Zagreba. Bio je blage naravi, uvjereni narodnjak, i nepokolebljivi kršćanin. Istakao se kao neumorni branitelj pripadnosti Žumberka Hrvatskoj.

Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1848. godine.
1850. također u Zagrebu završava studij prava.
Od 1853. radio je u financijskim ravnateljstvima u Zagrebu i Osijeku.
Od 1877. vršio je dužnost financijskog nadsavjetnika i upravitelja katastarske oblasti u Zagrebu.

Nakon austro-ugarskog zaposjedanja BiH 1878. premješten je u Zemaljsku upravu za Bosnu i Hercegovinugdje je bio pomoćnik namjesnika za Bosnu i Hercegovinu. Tu utemeljuje financijsku službu, sudjeluje pri organiziranju upravnog i sudskog aparata. Osniva Zemaljsko vijeće za vjerske poslove (Medžlis), kojemu je neko vrijeme i predsjednik.

1879. postaje dvorski savjetnik i počasni građanin Sarajeva.
1880. postaje savjetnik Zemaljske uprave za BiH.
1881., prilikom nastupa novoga glavara BiH, Benjamina Kallaya, umirovljen je i dobiva titulu kraljevskoga ugarskog ministarskog savjetnika.

Nakon povratka iz BiH više je godina bio gradski zastupnik u Zagrebu.

Tada se vraća na raniju dužnost financijskog nadsavjetnika i upravitelja katastarske oblasti u Zagrebu, aktivira se u politici i postaje saborski zastupnik Nezavisne narodne stranke.

Ističe se u nastojanjima za pripojenje Žumberka Hrvatskoj pri pripajanju Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj, te piše članak "O Žumberku i Marindolu" objavljen u Narodnim Novinama 1883.. i "Darstellung des Sachverhalts in der Sichelburger-Marienthaler Frage" (Iznošenje činjenica u pitanju Sichelburger-Marienthaler) (Zagreb 1900.).

Od 1885. do 1889. godine, bio je gradonačelnik Zagreba. Za vrijeme njegovog dvogodišnjeg mandata napravljeni su ili započeti mnogi objekti objekti: na Mirogoju se započinje graditi paviljion i arkade, otkupljeno je zemljište i lokacija za zgradu HNK na Sajmištu i započinje gradnja novog hrvatskog kazališta, počelo se je sa uvođenjem kanalizacije, proširena je vodovodna mreže u Donjem gradu, započeta je gradnja Uspinjače, uveden je tramvaj, počelo se sa popločenjem ulica i pločnika i proširenje i probijanje novih prometnica …
Dana 15. listopada 1885. godine dovršena je gradnja Ilirske arkade na Mirogoju. Uređenje i njezinu posvetu označio je Nikola patriotskim govorom.
U tom vremenu dovršene su zapravo arkade, ali ne i portal i kapela koji spajaju južne i sjeverne arkade. Arkade su vrlo kvalitetno izgrađene što je potvrđeno 1880. godine kada je Zagreb pogodio snažan potres koji je teško oštetio oko 1700 kuća, uključujući i one kojih su zidovi bili deblji od dva metra, poput onih Isusovačkog samostana, ali arkade nisu pretrpjele niti najmanje oštećenje.
Odluke o osobama koje će biti pokopane u arkadu preporoditelja Iliraca donosilo je Gradsko poglavarstvo. Tokom vremena u Arkadu su pokopani dr. Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, Živko Vukasović, Vjekoslav Babukić, Frane Kurelac, Vatroslav Lisinski, Dragutin Seljan, dr. Dimitrije Demetar, Franjo Žigrović, Dragutin Rakovac, Ivan i Antun Mažuranić, Mirko Bogović, Pavao Štoos, grof Janko Drašković, Antun Mihanović, dr. Matija Smodek i drugi.

1886. godine Gjuri Ružiću starijem, riječkom industrijalcu i veleposjedniku, tijekom velike epidemije kolere u Rijeci, nenadano umire prva supruga Barbara, ostavivši mu na skrb sedmero djece. Ružić se već te iste godine ženi gospođicom Jelkom Badovinac, kćekom Nikole Badovinca. Vjenčanje je obavio križevački biskup Ilija Hranilović. Iz tog braka rodio se kasniji hrvatski ban Viktor Ružić.

Nikola Badovinski nije bio po volji omraženom banu Héderváryju, pa ga, 16. lipnja 1887. na dan objavljivanja Badovinčeve kandidature za saborskog zastupnika, ban Károly Khuen-Héderváry, protivno svim pravilima, suspendira s dužnosti gradonačelnika, a potom, 1889. godine i uklanja s tog položaja i postavlja na njegovo mjesto vladina savjetnika Ignjata Siebera. Pokrenut je sud časti protiv Badovinca, ali nije dao rezultata, a Novo mesto, 1. decembra 1902.  DOLENJSKE NOVICE, XVIII, str 207u gradskom zastupstvu traženo je objašnjenje od bana, na što je smijenjen i podnačelnik Crnadak. Iako je Badovinac uložio žalbu na ovu odluku kod Bečkoga dvora, ona nije prihvaćena, pa je, 28. rujna 1889., nakon njegove protestne brošure "Rekurs des Agramer Bürgermeisters Nikolaus Badovinac gegen das Disziplinar-Erkenntniss vom 10. Jänner 1889" (Obraćanje gradonačelnika Nikolausa Badovinca protiv disciplinske komisije od 10. siječnja 1889. godine - Ljubljana 1889) službeno riješen dužnosti gradonačelnika.

Satisfakciju je dobio 16. veljače 1896. kada je proglašen počasnim građaninom Zagreba i kada mu je dodijeljeno hrvatsko-ugarsko plemstvo i plemićki naslov "Badovinski".

Radi djelomične sljepoće se potom posve povukao iz javnoga života.

Umro je u 20. studeni 1902. u bolnici "Usmiljene braće" u Kandiji (Bolnišnica usmiljenih bratov) u 75. godini života. Ispraćaj tijela je održan u 8 sati ujutro sa groblja u Novom mestu uz prisustvo velikog broja ljudi. Tijelo je prevezeno na Sušak i pokopano na groblju na Trsatu (polje B – VI - 3).
Na slici desno, javna zahvala Georgine pl. Badovinac - Badovinske objavljene u dnevnim novinama "Dolenjske Novice" iz Novog mesta, 1. prosinca 1902., broj 23, XVIII, str: 5. (Izvor: Narodna in univerzitetna knjižnica Slovenije)

 

Nikola Badovinac pl. Badovinski, grob na Trsatu

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvor:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Na vrh stranice