Rijeka, Croatia
Loading



 


Zdravko Matulja
Umro je Zdravko Matulja, jedan od najvećih, najkarizmatičnijih, najtrofejnijih, tehnički potkovanih hrvatskih motociklista. Rođen je u Voloskom (Opatija, Hrvatska) 13. lipnja 1957. Prva sportske iskušenja i radosti doživio je 1972. kada je osvojio Prvenstvo Zajednice općina Rijeka u spretnostnoj vožnji. Godine 1982., nakon iznimnih rezultata u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj, postaje jedini hrvatski europski prvak u klasi do 50 ccm, ali ne kao član tvorničke momčadi, već kao privatnik. Od 1983. do 1990. je u tri različite klase, 50, 80 i 125 ccm, nastupao na 17 utrka svjetskog prvenstva, da bi najbolji rezultat sezone ostvario 1984. s 12. mjestom u klasi 80 ccm. Umro je 26. prosinca 2022. RIP veliki čovječe.


riječki dvoglavi orao


Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Angheben, Mario

Angheben MarioRođen: Rijeka, 12. ožujka 1893.
Umro: 30. prosinca 1915.

Otac: Albino (Villarsa 10. kolovoz 1850.)(Kozala A-3-21)
Majka: Melania (? - Rijeka, 1910.) (Kozala A-3-21)

Braća: Bruno Angheben, arhitekt, Sestra: ??

Riječki pjesnik i pripovjedač, novinar i pjesnik.
Njegovo se ime često spominje kada se govori o riječkim iredentistima i talijanskim dobrovoljcima I svjetskog rata.

Mario Angheben je rođen 1893. godine u Rijeci, u obitelji porijeklom iz Trenta. Njegov otac Albino rodom je iz Vallarsi, blizu Rovereta, a predavao je matematiku u riječkoj gimnaziji, tada pod mađarskom krunom. Majka Melanija je bila učiteljica u osnovnoj školi.

Brat je arhitekta Bruna Anghebena, autora crkve sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali, čiji je crkveni toranj nezaobilazn orijentir na vedutama Rijeke.

U lipnju 1911. Mario u Rijeci završava srednju školu, a nakon godinu dana studiranja na pravnom fakultetu sveučilišta u Budimpešti, odlučuje nastaviti studij u Italiji.
Godine Srednje škole su u Anghebenu probudile snažan osjećaj "talijanskoj pripadnosti", a tome su sigurno pridonjeli i posjeti tadašnjih talijanskih "naprednih" autora Carduccia, Pascolia i D'Annunzia.

Mrzio je Budimpeštu i sve što je mađarsko ili austrijsko. U jednom pismu prijatelju Raicichu od 6. rujna 1911. godine kaže:

"... Non avrei mai creduto che la capitale della "Mongolia" possa esser tanto insulsa, stupida, lurida, senza buon senso comune come lo è. È bella a vedersi nelle cartoline, ma a starci qui, se non si bestemmiano i porcari tutto il giorno, c'è da divenir bestie come mai ... "(... Nikad ne bih vjerovao da bi glavni grad "Mongolije" mogao biti toliko dosadan, glup, prljav, bez zdravog razuma. Lijepo je vidjeti taj grad na razglednicama, ali ostati ovdje..., ako cijeli dan psuješ svinjare, moraš postati svinja...)

Prelijepi mađarski grad naziva "glavni grad Mongolije", dosadan, prljav i lišen zdravog razuma.
To je ona zatupljenost i fokusiranost na kult talijanske superiornosti koji začuđuje. Poput Anghebena, mnogi drugi Talijani koji su živjeli pod Austrijom pokazuju radikalnost nekih presuda. Angheben uopće ne pokušava razumjeti Budimpeštu i njenu kulturu. Za mladog Riječana ta austrijska, mađarska, kao i slavenska, nije "niža" kultura poput njemačke, nego to je "nekultura" i totalna zaostalost u svim pogledima naspram "velike Italije" i njene kulture.

1912. godine upisao je "Facoltà di Lettere" na fakultetu Instituta za više studije u Firenci.

Objavljivao je članke, kolumne i pjesme u novinama "La Voce" iz Firenze.

Na početku I svjetskog rata biva pozvan u austrijsku vojsku. Ranjen je u Galiciji, a za vrijeme oporavka bježi u Vallarsu, a zatim odlazi kod rodbine u Posini u okolici Vicenze.

Osmrtnica Angheben Mario6. svibnja 1915. stiže u Firencu. Smještaj nalazi kod svoje bivše stanodavke Angioline Zippoli. Nakon nekoliko dana napušta toskansku prijestolnicu kako bi stigao u Veronu. Tu se dobrovoljno javlja u 6. alpsku pukovniju i odmah je poslan na frontu u pokrajini Trento.
Ubijen je u 22 godini života, 30. prosinca 1915. u bitci kod Malga Zures (La Battaglia di Malga Zures), na obroncima Balda, u bitci koja se vodila između 30. i 31. prosinca 1915., na Trentinskom frontu u sektoru Alto Garda.
Bila je to paklena bitka. Koštala je previše mrtvih i ranjenih da se ne bi moglo naći prostora u sjećanju. Naime, sredinom dana, Mario Angheben zauzeo je sa svojim vodom glavno uporište neprijateljskog položaja i ušao u grad Malgu gdje je bio i ubijen (Orbituarij na slici ljevo, klik za veću sliku). Ali Austrijanci, na početku prevareni talijanskim manevrom, ubrzo su uspjeli usmjeriti svoju obranu. Talijanska vojska, bez municije jer su linije snabdjevanja bile prekinute, u poslijepodnevnim satima, nakon mnogo žrtava mora se povući sa i austrijancima prepustiti Malga Zures.

 

1918 - 1919 u Rijeci se pojavila ideja o osnivanju dobrovoljačkih jedinica sposobnih za obranu grada Rijeke protiv rezolucije koja je bila u nastajanju na Pariškoj konferenciji.
Riječki su građani koji su se osjećali Italijanima i koji su se već u I svjetskom ratu borili na strani Italije, podržali inicijativu, a od početka je najizdrženiji pristaša bio Giovanni (Nino) Host - Venturi, kapetan XIII napadačkog odjela.


Postrojba riječkih legionara Mario Angheben

Od 30. listopada 1918., dana kada je Nacionalno vijeće italijana Rijeke proglasilo aneksiju Rijeke Italiji, počeli su se okupljati mladi Fiumani i bivši borci da bi formirali dobrovoljne vojne jedinice za obranu grada, i čekajući povoljan ishod riječkog problema.
Dobrovoljci također pronalaze veliku podršku u generalu Francescu Saverio Grazioliju, zapovjedniku međunarodnih okupacijskih jedinica, koji im omogućuje da, u dvorištu vojarne Oberdan smještene na istoimenom trgu, izvode vježbe gađanja (Školjić, današnja zgrada Narodnog sveučilišta, ex vojarna Honved na Piazza Eneo, Piazza Giuseppe Oberdan).
Od lipnja 1919. formiraju se prve tri dobrovoljačke jedinice koje uzimaju ime trojice fijumanskih dobrovoljaca koji su poginuli u I svjetskom ratu: Ipparco Baccich (I Compagnia), Mario Angheben (II Compagnia) i Annibale Noferi (III Compagnia). U jedinici "Baccich" grupirali su se članovi političkih partija, a u jedinici "Noferi" su članovi sportskih klubova.

Volontersku jedinicu "Mario Àngheben" formiranu 12. runjn 1919. sačinjavali su studenti i učenici u dobi od 15 do 20 godina, svi dobrovoljci.
Kasnije je zajedno s legionarima ostalih dviju riječnih jedinica i dvjestotinjak Grenadira iz Ronchija, formirana 1. dobrovoljačku vojna jedinica.

Dobrovoljačka jedinica "Mario Àngheben" je bila ovako formirana:

Komandanti:

Oficiri:

 

Legionari:

 

Kreirao: SEAS

Izvori:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice