Agatić Ivan Krstitelj (Giovanni Battista Agatich)
Rođen: 1570.
Umro: Rijeka, 30. listopad 1640
Roditelji: otac Juraj, majka ??
Augustinac, prior samostana u Rijeci, Senjsko-modruški biskup. Za hrvatsku je povijest značajan jer je bio osoba koja je inicirala tiskanje glagoljskih liturgijskih knjiga. Nastojao je nabaviti glagoljička slova protestantske tiskare iz Uracha, ali su slova poslana u Kongregaciju za širenje vjere u Rim, gdje je 1631. tiskan glagoljski misal Rafaela Levakovića.
U svojoj je biskupiji Agatić dosljedno i energično provodio zaključke o vjerskoj i stegovnoj obnovi donesenima na Tridentskom koncilu. Tako je preuzeo i nadzor nad svim bratovštinama svoje biskupije.
Zaslužan je i za širenje kulta Gospe Žalosne i osnivanju njezine bratovštine, najdugovječnije u Rijeci.
U svom redu obavljao je mnoge visoke službe. Više puta bio je prior samostana u Rijeci (1604, 1609/1610, 1615).
O životu, a pogotovo o ranijem životu Ivana Krstitelja Agatića ne zna se mnogo, i među prvima koji je donio vjest o njemu bio je Giovanni Kobler.
U novicijat ulazi u riječkom augustinskom samostanu koji je tada pripadao koruško-štajerskoj provinciji.
Tonzuru prima od pulskoga biskupa Klaudija Sozomena, podđakonat od krčkog biskupa Giovannija della Torrea.
Studirao u Urbinu u Italiji. Tamo je postigao bakalaureat iz teologije i 1597. bio zaređen za svećenika.
Đakonat je primio od Pietra Tussignana (Petrus de Tussignano), biskupa Senigallije, a svećenički red od Rodolfa Libertana, biskupa u Cagliju.
1604. prior je samostana u Rijeci.
Kao kandidati za senjskog biskupa pojavili su se dominikanci Brandel i Agatić. Agatića su godine 1607. predložili dvoru za svoga biskupa sami Senjani. S njegovim imenovanjem bio je suglasan i Nikola Zrinski (brat Jurja III.) koji mu je iste godine priznao upravu Modruškom biskupijom. Bečki je nuncij privremeno uspio u Rimu onemogućiti Agatićevu kandidaturu pa je svoj izbor morao čekati još deset godina.
Od 1609. do 1610. prior je samostana u Rijeci.
1614. do 1617. godine obnašao je funkciju provincijala koruško-štajerske provincije, najvišu funkciju unutar augustinskog reda.
1615. ponovo vrši dužnost priora Riječkog samostana.
U vrijeme svoga službovanja u augustinskom redu zabilježena je i epizoda u kojoj general augustinskog reda priopćuje neugodne glasine kako je Agatić naveo nekog talijanskog novaka iz Praga na napuštanje samostana te ga je sa sobom poveo u Graz. Ovaj podatak crkveni povjesničar i klasični filolog – augustinac John Joseph Gavigan (1913–1994) tumači na način da pripisuje Agatiću homoseksualne sklonosti.
Podaci njegova životopisa prepliću se i s dvorskim spletkama. O njemu, tada određeni crkveni dužnosnici pišu kao o redovniku loše reputacije.
Tadašnji gradački nuncij Giovanni Battista Salvago piše osobno državnom tajniku kardinalu Scipionu Borgheseu te spominje Agatića opisujući ga slijedećim riječima: "A ovaj je fratar, osim što je vrlo neuk, čovjek loših navika, odan vinu i predan opijanju i ostalim stvarima koje iz toga proizlaze." Ne može se utvrditi koliko su ove riječi točne i da li je Salvago prema Agatiću bio neraspoložen iz nekog drugog razloga.
1616. stekao je od pape Pavla V naslov doktora teologije.
Senjskim biskupom i administratorom Modruške biskupije imenovan je 7. srpnja 1617., a konačno je zaređen 21. prosinca 1617. godine u crkvi sv. Egidija u Grazu. Ujedno je tih godina obavljao službu provincijala za slavenske pokrajine.
O njemu svjedoci u ovom periodu života i službe iznose samo neporočne podatke.
Iako su i prije njega senjski biskupi bili administratori modruške biskupije, tek je pod Agatićem 1640. konačno došlo do formalnog ujedinjenja Senjske i Modruške biskupije, ali i njezinog odvajanja od Splitske i pripajanja Ostrogonskoj metropoliji. Ovo ujedinjenje inicirao je sam Agatić, a formalizirao ga je 1630. godine papa Urban VIII. Agatić je dakle prvi "episcopus segniensis et modrussensis" (Biskup (episcopus) Senjsko (Segniensis)-Modruški (Modrussensis)).
Postavši biskup, Agatić se odmah dao na obnovu crkvene discipline klera, na uklanjanje loših običaja vjernika, uvodeći jači nadzor crkve nad radom bratovština te brinući se oko usavršavanja liturgijske službe.
Među svim biografskim podacima o Agatiću, najveću pozornost hrvatskih povjesničara privukla je dijecezanska sinoda u Bribiru koju je sazvao biskup Ivan Agatić (1617. − 1640.). Ondje je zaključeno da valja uskladiti liturgijske knjige, misal i časoslov s istim liturgijskim knjigama po odredbi Tridentskoga koncila. Za razliku od drugih biskupija, Sveta Stolica nije na područje Senjsko-modruške biskupije (kao ni Zagrebačke) slala apostolske vizitatore, već je biskupima u Senju i Zagrebu prepustila da oni provode odluke Tridenta i tako ostvaruju katoličku obnovu.
Biskup Agatić ovlastio je Franju Glavinića, da od cara Ferdinanda II. izmoli zaplijenjenu glagoljašku tiskaru iz Uracha te da se ona dopremi u Rijeku. Naime, broj glagoljaških svećenika u Senjsko-modruškoj biskupiji bio je veći od latinskih svećenika. Kako bi se glagoljaši više i bolje uključili u pokret katoličke obnove, valjalo je unaprijediti njihovo školovanje i pribaviti im literaturu na narodnom jeziku s obzirom da su glagoljske liturgijske knjige nakon Tridenta kronično nedostajale. S obzirom na izvršenu reformu Rimskog misala i Rimskog brevijara, te je promjene valjalo provesti i u glagoljskim knjigama. Stoga je na sinodi u Bribiru biskup Ivan Agatić franjevcu Franji Glaviniću povjerio zadaću da priredi i glagoljicom tiska novi misal i časoslov. Potom je zadaću preuzeo njegov pomoćnik franjevac Rafael Levaković koji je protestantsku tiskaru, koju je prethodno Glavinić pribavio u Tubingenu, prebacio u Rim. Ondje je tiskao liturgijske knjige glagoljskim slovima na staroslavenskom jeziku, ali s ruskom redakcijom
Kada je na putu iz Trsta u Senj, kroz Rijeku, putovao hrvatski isusovac, Splićanin, Lovro Grizogono, na poziv biskupa Ivana Krstitelja Agatića u Rijeci drži korizmene propovijedi. A budući da se istovremeno u gradskoj javnosti znalo i za zanimanje hrvatsko-ugarskog kralja Ferdinanda II. Habsburškog (vladao 1619.-1637.). u pogledu osnivanja isusovačkog kolegija u Rijeci, neki su članovi iz uprave grada Rijeke požurili iskoristi boravak Grizogona u gradu, te mu iznijeli želju da isusovci daju jednog profesora za gradsku školu.
Budući da Grizogono sam nije imao ovlasi da riješi njihove molbe, Riječani su na njegovu preporuku već 5. ožujka 1623. pisali u Rim isusovačkom generalu Mutju Vitelleschiju te ga molili da se isusovci stalno nastane u Rijeci.
Ovime je pitanje dolaska isusovaca u Rijeku dobilo sigurnije izglede jer su njihov dolazak u Rijeku, zajedno s osnivanjem kolegija (samostana), gimnazije i đačkoga doma (seminariuma), željeli svi: kralj Ferdinand II., grad Rijeka, a zagavarao ga je i biskup Agatić.
Oci Grizogono i pridošli Bezal za početak su se nastanili u kući biskupa Agatića, koju je imao u gradu Rijeci, pored crkve sv. Roka, a za bogoslužje dobili su na raspolaganje crkvicu sv. Roka.
Od 1624. do 1633. biskup Agatić je uživao nadarbinu zagrebačkog kanonika.
Godine 1625. posvetio je kapelu Sv. Ane u trsatskoj crkvi, u kojoj se pokopao riječki kapetan Stefano della Rovere. Sačuvana je medalja izrađena za ovu priliku koja se čuvala u tršćanskom muzeju.
23. studenog 1627. godine, u doba Agatićeva biskupovanja osnovan je isusovački kolegij u Rijeci kraj katedrale sv. Vida.
Svečanosti otvaranja gimnazije nazočio je i biskup senjsko-modruški Agatić želeći svojom prisutnošću naglasiti važnost i značenje trenutka. Prigodom otvorenja vodio je Svečanu misu na hrvatskom jeziku sa zazivom Duha Svetoga. U svečanosti su sudjelovali crkveni i gradski uglednici te mnoštvo građana. Biskup Agatić služio je u crkvi sv. Roka svečanu Misu pod kojom je, na molbu riječkog gradskog magistrata, Lovro Grizogono izrekao hrvatsku propovijed.
U toku samih priprema za otvorenje i prije svečanog otvorenja gimnazije, isusovcima je na dan 1. listopada 1627. uz zvonjavu zvona i gruvanje mužara, svečano predana na upotrebu crkvica sv. Roka i nevelika kuća koju im je grad odlučio darovati za stanovanje.
Godine 1628. posvetio je crkvu Sv. Marije na Drenovi. Sačuvan je natpis o posvećenju, otkriven prilikom jedne obnove iako je crkva bila na prostoru druge dijeceze, tj. Pulske biskupije.
U Bakarskoj je crkvi sv. Marije od Porta financirao izradu drvenog oltara koji se nalazi desno od glavnog oltara, a posvećen je sv. Ivanu Krstitelju.
U doba Agatićeva biskupovanja osnovana je pavlinska gimnazija u Senju. Zbog teških materijalnih prilika dominikanci napuštaju Senj tridesetih godina, a 10. ožujka 1634. senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Agatić predaje napušteni samostan sv. Nikole pavlinima i povjerava im obučavanje mladeži. To je ujedno i zametak kasnije senjske gimnazije.
Umro je u Rijeci, 30. listopada 1640. Svoje posljednje počivalište pronašao je u franjevačkom svetištu Majke Božje na Trsatu, pred oltarom Sv. Petra. Njegova nadgrobna ploča nije sačuvana, no zapisan je njezin tekst:
| D. O. M. Frater Joannes Baptista Agatich, Fluminensis, sacræ Religionis Augustinianæ Alumnus, Episcopus Segniensis, hunc locum usque ad novissimum Tubæ fonitum adhuc vivens sibi elegit; cujus anima sit reposita in fasciculo viventium. Obiit die 30. Octobris , Anno F. O. F. 1630. |
Bogu najboljemu i najvećemu. Brat Ivan Krstitelj Agatić, Riječanin, učenik svete augustinske vjere, biskup Senja, odabrao je sebi još za života ovo mjesto do posljednjeg zvuka trube; Čija je duša pohranjena u sveščiću živih. Umro 30. listopada 1630. godine. – sic! treba 1640 |
Sačuvan je njegov portret u biskupskom dvoru u Senju, koji je ujedno i najstariji portret u neprekinutoj seriji senjskih biskupa od 1617 do danas.
U Rijeci postoji i Agatićeva ulica nadomak središnje riječke crkve Uznesenja Marijina (popularno nazvane Kosi toranj)
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Hrvatska enciklopedija, Agatić, Ivan Krstitelj
- Primorski Hrvat, dr.sc. Željko Bistrović, Riječki pabirci XXX.: Riječanin Ivan Krstitelj Agatić, senjsko-modruški biskup
- Hrvatski biografski leksikon, AGATIĆ, Ivan Krstitelj
- Glagoljica.hr
Background picture copyright: 