Riječka Liga - Lega di Fiume - League of Fiume
Nema mnogo, skoro ništa, literature o "Riječkoj Ligi", najviše zbog toga jer je cijeli koncept "Lige" bio kratak i uglavnom neuspjeli pokušaj koji nije uspio rezultirati ničim sadržajnim ni začajnim. To je nadahnulo jednog od najposvećenijih (i "najneobičnijih") istraživača fašizma i unutar toga i fašističke povijesti Rijeke, Micheala Leedena, američkog povjesničara i neokonzervativnog vanjskopolitičkog analitičara, da pozove na povećanje fokusa na tu materiju.
I stvarno, njezin glavni zagovornik, pjesnik i glazbenik Léon Kochnitzky (1892. – 1965.), ne samo da je dao ostavku na svoju poziciju "ministra vanjskih poslova" (koju je preuzeo u siječnju 1920.) prije nego što je "Liga" mogla biti službeno inaugurirana, ali čak i prije nego što je zapovjedništvo Rijeke u javnoj izjavi objavljenoj 28. travnja 1920. priznalo postojanje takvog projekta.
Uz anarhistički eksperiment, gusarsku utopiju i umjetničko utočište, D'Annunzijeva Rijeka bila je čudna epizoda europske povijesti.
Nakon Prvog svjetskog rata, uočene neadekvatnosti mirovnog sporazuma bile su glavni čimbenik koji je pridonio političkim previranjima u Italiji.
Grad Rijeka je bio tipično mješoviti proizvod Habsburškog Carstva (kojemu je pripadao još od petnaestog stoljeća), s centrom grada koji je uglavnom govorio talijanski, predgrađima koji govore hrvatski i znatnim brojem gospodarstvenika i birokrata, ljudi koji govore njemački i mađarski.
Veliki rat je završio prije manje od godinu dana. Na temelju Londonskog ugovora od 26. travnja 1915., grad Rijeka, većinskog talijanskog stanovništva i jezika, ostaje pod savezničkom upravom unatoč prisutnosti talijanskih postrojbi.
Nakon Prvog svjetskog rata, sile velike četvorke su ponovno iscrtale kartu Europe s ciljem sprječavanja novih problema na Balkanu. Londonski ugovor ostavio je Slovencima, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji područje u slijevu Save, grad Rijeku, cijelu obalu Hrvatskoga primorja, obalu od rta Ploča u Dalmaciji do ušća Drima u sjevernoj Albaniji, te otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli, Rab, Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šoltu, Brač, Jakljan i Koločep. Rijeka koja je većinom govorila talijanski završila je u novoformiranoj Jugoslaviji. Tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson, primjerice, imao je velike planove s Rijekom. Predlaže da se grad Rijeka stavi pod međunarodni patronat Lige naroda ili pet velikih sila, ali taj plan nije bio usvojen. Bilo je i nekih glasina da je Wilson namijeravao Rijeku imenovati za potencijalno sjedište "Lige naroda", nepotvrđenih glasina.
Nekada predstraža Austro-Ugarskog Carstva, Rijeka je bila dom podijeljenog stanovništva etničkih Talijana i Hrvata u većini, i manjinskih Njemaca, Mađara, Austrijanaca, Slovenaca Srba, Židova, između ostalih, čije je neprijateljstvo Talijana i Hrvata dovelo do razdoblja bezakonja i oružane intervencije anglo-francuskih mirovnih snaga.
|
17. studenog 1918. Francuski razarač "Audace" iskrcava američke i engleske trupe koje preuzimaju kontrolu u gradu, američki predsjednik Wilson postaje arbitar u jugoslavensko-talijanskom sporu oko grada. Predlaže da se grad Rijeka uredi kao samostalna država.
Kao odgovor na osnivanje Hrvatskog Narodnog vijeća Sušaka i Rijeke, 30. listopada 1918. u gradu je formirano Talijansko nacionalno vijeće (Consilio Nazionale Italiano di Fiume), i koje se zalagalo za pripajanje Rijeke Italiji.
U travnju 1919. godine osnovana je Riječka legija dobrovoljaca, koja je trebala štititi Rijeku od onih koji su je htjeli priključiti Kraljevstvu SHS i s ciljem obrane od francuskog kontingenta stacioniranog u gradu. Situacija u Rijeci se činila nepodnošljivom ne zato što su osjećaji i sentimenti bili visoki s obje strane Rječine, već zato što su, za riječke Italijane okupacijske vojske, Britanci, Francuzi i Amerikanci, otvoreno suosjećali s Jugoslavenima i bili neprijateljski raspoloženi prema Italijanima. Najviše su krivili Francusku i Englesku i to ne neopravdano. Francuzi i Englezi su na ovom području vidjeli bogato tržište. Charles Rivet iz pariškog "Le Temps", u knjizi o Jugoslaviji koja je ispunjena gorčinom prema Italiji, pisao je: "Sva slavenska tržišta su za nas. Možemo im sve ponuditi. Čekaju nas, čak i mole da dođemo. Hrvatska i cijeli Balkan će našeg putujućeg trgovca dočekati kao Mesiju! To je luka koja najbolje služi kretanju emigracije i za uvoz u Južnu Ameriku europskih radnika sposobnih za rad na vrućini." Rad po vrućini! Inozemna tržišta! Građani Rijeke nisu razmišljali o tim stvarima kada su se stavili pod zaštitu "Amerike, majke slobode".
Demonstracije stanovništva u korist talijanstva prisilile su Pariz da poduzme mjere i protiv nekih subverzivnih vojnika. Saveznici su proveli istragu kako bi ispitali kako su stvari izmakle kontroli. Krivnja je stavljena na talijanske agitatore, uključujući Granatiere di Sardegna. General Francesco Grazioli je bio smijenjen i svi su uklonjeni iz grada. Postrojba je napustila Rijeku 25. kolovoza 1919. i povukla se u Ronchi, gdje su neki od njih, zvani "Sedam porotnika Ronchija" ("Sette Giurati di Ronchi" -Riccardo Frassetto, Vittorio Rusconi, Claudio Grandjacquet, Rodolfo Cianchetti, Lamberto Ciatti, Enrico Brichetti i Attilio Adami), odlučuju sa malim brodom otići u
|
Veneciju, pokucati na vrata slavne crvene kuće "Arsenala" s pogledom na Grand Canal i uvjeriti Admirala i Gabrielea D'Annunzija da sa njima maršira na Rijeku, ujedine je s Italijom i povrate joj svoj talijanski karakter. Talijanski je zapovjednik zamijenio čamac za neprijateljski i za dlaku su izbjegli uništenje. Stigavši u Veneciju pod pratnjom razarača, sedam "domoljuba" primljeno je uz veliku tajnost u Arsenal. Ali Admiral je bio vrlo zaposlen. Pripremao se za prijevoz bersagliera koji su trebali zauzeti Trst. I dok su se događaji brzo razvijali, sedam građana Rijeke čekalo cijeli dan na audijenciju.
Kad su konačno primljeni u audijenciju, saznali su da Londonski pakt zabranjuje udovoljavanje njihovom zahtjevu. Talijanske trupe nisu mogle biti poslane u Rijeku. Uzalud je sedmorica tvrdila da se agresija Srba mora spriječiti. Italija nije mogla djelovati sama, a saveznici, željni "kompenzacije Srbiji," bili su slijepi za velikosrpske namjere snaga Kraljevine SHS. Admiral Paolo Thaon di Revel mogao je obećati samo nekoliko brodova. I neko vrijeme su ti talijanski brodovi bili usidreni u luci, dok su Jugoslaveni vladali gradom iz Guvernerove palače, a Talijansko nacionalno vijeće iz Gradske vijećnice.
Zbog takvog tijeka događaja, sedmorica nudi D'Annunziu zapovjedništvo nad bataljunom Grenadira Sardinije, kasnije nazvanim "legionari".
Pjesnik odlučuje intervenirati i 7. rujna dolazi u Ronchi. D'Annunzio je očekivao tisuće, ali u Ronchiju ga je čekalo samo 186 potvrđenih vojnika. Odatle, ukrcavajući se na Fiat 501 i praćen kamionima Grenadiera, odlazi za Rijeku. Ne nailazeći na veliki otpor. Zaustavljen samo od nekih bersagliera koji mu se pridružuju, brzo nastavlja do Kantride. Ovdje je blokiran barikadom: general Ernesto Pittaluga ga pokušava natjerati da odustane od akcije. Ali pjesnik nastavlja svoj pohod i oko 12.30 12. rujna 1919. godine ulazi u Rijeku na čelu svojih "legionara", ultranasilne piratske rulje. Talijanska vojska kojoj je izričito naređeno da ga zaustavi – kolektivno je slegnula ramenima, u stilu "to je više od mog platnog razreda" i pustila ga da nastavi svojim putem.
U gradu ga uz vojne počasti dočekuje mnoštvo koje taj pothvat doživljava kao plemenitu gestu obrane svih onih Riječkih Talijana koji ni iz kojeg razloga ne žele pod hrvatsku vlast.
|
Budući da Rim nije htio podržati državni udar, Rijeka se pojavila kao grad-država koja je naelektrizirala regiju prkoseći međunarodnom mišljenju i rugajući se opreznoj talijanskoj vladi.
U početku, pothvat nije imao revolucionarne ciljeve, bio je to prosvjed protiv slabosti koju je vlada pokazala u mirovnim pregovorima, koji Rijeku nisu dodijelili Italiji.
Ubrzo, talijanska se vlada počela bojati da bi zbog tih događaja mogao proizaći ozbiljan politički problem, s posljedičnim narušavanjem novog državnog poretka. Pokušava se pregovarati s D'Annunziom, ali bez dogovora. Izvanredni povjerenik talijanske vlade, Pietro Badoglio, postavlja ultimatum koji, ignoriran, uzrokuje stavljanje grada pod vojnu opsadu. Čineći to, D'Annunzio se nadao da će potaknuti opće pročišćavanje talijanske politike i društva. Ipak, kada se vatra u Rijeci nije uspjela proširiti na samu Italiju, on i njegovi sljedbenici našli su se izolirani. Kao odgovor na ovaj neuspjeh, D'Annunzio se proglasio "Commandante" jedne odmetnute države - takozvane "Reggenza Italiana del Carnaro" (Talijanska uprava Kvarnera) koja se predstavljala kao središte međunarodne revolucije. Htio je dovesti do pada Nittijeve vlade.
|
Čak je napisao i ustav (Ustav Rijeke u epub formatu), a koliko je bio ekscentričan pokazuje i to da je glazbu učinio središnjim načelom upravljanja.
Članak 50. počeo je:
"Za svaku rasu plemenitog podrijetla, kultura je najbolje od svih oružja."
Završni, 65. članak kaže:
"U svakoj općini pokrajine postojat će zborno društvo i orkestar koji će financirati država."... "U gradu Rijeci, "Collegio degli aediles" će dobiti zadatak da podigne veliku koncertnu dvoranu, koja će primiti publiku od najmanje deset tisuća s nizovima sjedala i dovoljno prostora za zbor i orkestar. Velika orkestralna i zborska slavlja bit će potpuno besplatna, jezikom Crkve, Božji dar."
Ubrzo, stvorio je pokret kojim je namjeravao donijeti "novi poredak" u Italiji, a potom i u svijetu. To bi se zvalo "fiumanizam".
Kako je sukob napredovao, D'Annunzio je kultivirao oblik politike koji se kasnije dopao talijanskim i europskim fašistima. Doista, u Rijeci je osmislio uskoro poznatu fašističku liturgiju masovnih skupova, demagoškog govora, budnosti crnokošuljaša, rimskih pozdrava i korporativističke uprave. Istovremeno, grad je postao središte međunarodne revolucije. Ovaj razvoj događaja odražavao je D'Annunzijevu percepciju Italije kao "proleterske sile" predodređene da podupire mlade i nesvrstane nacije poslijeratnog svijeta.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Umjetnici, boemi, avanturisti, anarhisti, bjegunci i izbjeglice bez državljanstva, homoseksualci, kicoši, vojni kifovi (odora je bila crna s gusarskim lubanjama i kostima, kasnije ukradenim od strane SS-a) su navalili u tu fantastičnu tvorevinu iz mašte, a u Rijeci su se u gomilama počeli pojavljivati i pokretači reformi svih vrsta, uključujući budiste, teozofe i vedantiste. Zabava nikad nije prestala. Unatoč brojnim bordelima, prostitutke i nesputane mlade dame borile su se oko legionara na ulici. Zaljubljenim gradom proširio se delirij nevezanog parenja, zajedno s širenjem spolnih bolesti.
Rijeka je bila pravi puttanaio (kupleraj): Arditi, odmetnici, takozvani umjetnici, orgije nasred ulice, kokaina u izobilju, žene koje su išle sa svakim tko je pitao, ali i muškarci s muškarcima. Stanovništvo je živjelo sa kokainom. Grad je u svakom smislu propadao, industrijski i moralno. Pošto je Rijeka bila u izolaciji sa svih strana, D'Annunzio je novac za život, hranu i sve ostalo nabavljao kao kradljivac i pirat. Svoju je mornaricu nazvao Uskoci i poslao je da pljačkaju tuđe brodove po Kvarneru i šire. D'Annunzio, se osim gusarstva, morao pouzdati u pomoć nekolicine bankara. Ukratko: puttanaio, golemi puttanaio.
Mnogi su se legionari drogirali, neki su išli gradom goli, orgije i homoseksualne prakse bile su uobičajene koliko i česte. Časnici odlikovani od strane zapovjednika provode noći igrajući karte, njuškaju neograničen kokain, prema navici stečenoj tijekom rata. D'Annunzio zna i pušta, kokain tada nije bio zabranjen. I on se okrenuo drogama, premda još ne u količinama kojim ga je konzumirao posljednjih godina života u Vittorialeu. "Ludi prah" ga regenerira u tim mjesecima bez daha.
Neki od tih neobičnih ljudi bili su dio D'Annunzijeve vlade. Bio je tu Léon Kochnitsky, belgijski pjesnik bez talenta, ali s vrlo žarkom maštom, koji je vodio odjel za vanjsku politiku; pjesnik Harukichi Shimoi, japanski pisac, od 1921. do 1926. profesor na "Istituto Universitario Orientale" u Napulju, koji je djelovao i kao diplomat i pokušao podučavati karate Riječke volontere; Guido Keller porijeklom iz švicarske aristokratske obitelji, pilot u eskadrili Francesca Baracce, slobodni zidar, homoseksualac, vegeterijanac i šaljivđija koji je bio zadužen za ministarstvo vanjskih poslova koje je između ostalig organiziralo piratstva; Amerikanac Henry Furst, poznat kao "the kardinal", odnosno "posljednji Don Quijote" radikalni ljevokrilac, kazališni redatelj, književnik, književni kritičar i prevoditelj koji je tečno govorio engleski, talijanski, francuski i njemački pa je bio i je Ministar vanjskih poslova "Reggenza Italiana del Carnaro" 1919., kada je uvjerio Gabriela D'Annunzia da prizna Republiku Irsku prije britanskog kralja. Zatim i revolucionarni sindikalista Alceste De Ambris kojeg je već u studenom 1918. D'Annunzio imenovao svojim šefom kabineta u Gradskom poglavarstvu umjesto kapetana Giovannija Giuriatija i koji je razradio ustavnu povelju nazvanu Carta del Carnaro (u PDF formatu) koju je sa svog balkona D'Annunzio proglasio 8. rujna 1920., unatoč suprotnom mišljenju Nacionalnog vijeća.
"Yoga" br.2. 20. studenog 1920.: |
Bio je tu i Giovanni Comisso koji je zajedno s Kellerom, osnovao Yogu, "Uniju slobodnih duhova koja teži savršenstvu" i koja je u Rijeci izdavala svoj časopis "YOGA", koji je, među ostalim, vodio otvorene rasprave o ukidanju novca i slobodne ljubavi. Imao je čak i časopis sa svastikom na naslovu, jer je to bio drevni simbol ponovnog rođenja.
Zatim tu je bio i Filippo Tommaso Marinetti, talijanski književnik, koji je pun entuzijazma uletio u okupirani grad, ali ga je ubrzo razočarao krug konzervativnih vojnika koji su okružili d'Annunzija u prvoj fazi pothvata. Otišao je ubrzo nakon toga. Pa Guglielmo Marconi, 1. markiz od Marconija, talijanski izumitelj i inženjer elektrotehnike, nobelovac, koji je 26. rujna 1920. u Rijeku uplovio na svojoj jahti "Electra" i 27. rujna 1920. omogućio prvi radio prijenos D'Annunzijevog govora u kojem je D'Annunzio poslao poruku / zahtjev za međunarodno priznanje Reggenze del Carnaro, Arturo Toscanini, talijanski dirigent, Ricciotto Canudo, rani talijanski filmski teoretičar koji je godine 1913. izdao dvomjesečni avangardni časopis "Montjoie!", posebno promovirajući kubizam, Whitney Warren, Američki arhitekt koji je u listopadu 1919. otišao u Rijeku i ponudio svoje usluge D'Annunziu. Zatim Marcello Gallian, talijanski pisac, novinar, dramatičar i slikar; Mario Carli, talijanski pjesnik, romanopisac, esejist i novinar i ujedno jedan od najposvećenijih futurista u politici. U veljači 1920. izdao je novine "La Testa di Ferro" ("Željezna glava"), tjedni list s motom: "Slobodni glas riječkih legionara", u kojima je vodio intervjue s anarhistima, zauzimajući nepromišljene pozicije do te mjere da je pokazivao simpatije prema boljševizmu. Osim toga, novine su bile glasnik pokreta "Lega di Fiume" ("Riječka Liga"), i vodile rubriku "Pokret potlačenih".
Jedan čovjek posebno, Giuseppe Giulietti, pomogao je u oblikovanju kasnijih događaja. Giulietti je bio militantni vođa talijanskog sindikata pomorskih radnika. Inspiriran događajima u Rijeci, 07. listopada 1919. zauzeo je talijanski parni teretni brod "Persia". Natovarena vojnom opremom, "Perzija" je bila na putu za Vladivostok u Rusiji, gdje je trebala opskrbiti Bijelu gardu (Bjelogardejci su se borili protiv Crvene armije, koja je bila vojna postrojba Sovjeta, protivnici boljševizma i sovjetske vlade) koja se tada borila protiv Lenjina i boljševika. U znak prosvjeda zbog rata u Rusiji, Giulietti i dobrovoljačka posada ukrcali su se na brod i umjesto toga preusmjerili brod u Rijeku. Prikladno naoružan, D'Annunzio je sada bio u poziciji tražiti podršku za parodiju "Lige naroda" u Rijeci. Nevjerojatno nazvan "Lega di Fiume" ("Rječka Liga"), ovaj projekt trebao je pružiti mjesto okupljanja takozvanih "potlačenih nacija" svijeta.
U suštini, sporni grad je primao svakoga tko je želio svrgnuti s prijestolja buržoaziju koja je slala mladež u rat i nakon toga očekivala da će biti "posao kao i obično".
Kao veliki atiimperialist D'Annunzio, zajedno s Belgijancem Léonom Kochnitzkim, pjesnikom malog talenta, ali s vrlo žarkom maštom i revolucionarnim sindikalistom Alcesteom De Ambrisom - osnovao "Riječku Ligu" ("Lega di Fiume"), poznatu i kao "Liga potlačenih naroda" ili "anti-Liga Naroda", kako bi okupio predstavnike tih potlačenih naroda, zemalja oštećenih Versailleskom konferencijom i svih političkih frakcija, uključujući i neeuropske, u skladu sa socijalnim programom koji se namjeravao primjenjivati u gradu. Liga se suprotstavljala "Ligi naroda", ("League of Nations") koju je d'Annunzio definirao kao "zavjeru privilegiranih lopova i prevaranta". Ta je organizacija trebala povezati "sve pobunjenike svih rasa" i ujediniti ih za "križarski rat svih siromašnih ili osiromašenih nacija, svih siromašnih i slobodnih ljudi, postaviti ih u kompaktnu formaciju, protiv te "Lige Nacija", tlačitelja i imperijalista, nacija koje uzurpiraju i akumuliraju svo bogatstvo". Stoga je svoju fiumansku avanturu prikazao kao dio veće borbe između "zapadnih plutokracija" i izrabljivanih naroda svijeta.
Kada je osnovao "Riječku Ligu", rekao je da će se ondje, jedan za drugim, okupiti "svi oni narodi koji danas pate od ugnjetavanja i koji vide "užasno osakaćena živa vlakna" svojih nacionalnih teritorija, i koji gledaju u zastavu Rijeke kao znak revolta i slobode". U člancima "Riječke Lige", navode se "Kinezi u Kaliforniji, crnci Amerike" kao među potlačenim narodima od strane Antante. Koliko bi tipičan talijanski populist znao o njima?
Kochnitzky je težio formiranju organizacije koja uključuje ove potlačene narode: Fiume d'Italia , Dalmatinske otoke, Albaniju, Njemačku Austriju, Crnu Goru, Hrvatsku, njemačke Irredente (Njemce izvan nacionalnih granica) koji su sada, nakon novih granica u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Francuskoj, Italiji. Uz to, tu su trebali biti Katalonija, Malta, Gibraltar, Irska, Flamanci, Islam, Maroko, Alžir, Tunis, Egipat, Libija, Sirija, Palestina, Mezopotamija, Indija, Perzija, Afganistan, Birmanija (Burma), Kina, Koreja, Filipinski otoci, Havaji, Panama, Kuba, Portoriko.
Također uključuje i ove potlačene rase: Kineze iz Kalifornije, Crnce iz Amerike.
Zamislili su da će se njima pridružiti i zemlje s kojima se u Versaillesu nepravedno postupalo: Rusija, Rumunjska, Belgija, Portugal, Siam, Njemačka, Mađarska, Bugarska, Turska i Svetu Stolicu.
Sada, činjenica da je ovo bio popis koji je privatno podnio Kochnitzky – i, iskreno, mješavina nacionalističkih pokreta, kolonijalnih podanika i potlačenih manjina, koje, osim Iraca i Egipćana nisu imali nikakve veze s D'Annunziom (određeni odnosi s nekim Turskim, Hrvatskim, Albanskim i Crnogorskim grupama su postojale, ali su išle preko talijanskog Ministarstva vanjskih poslova, kao što se i očekivalo) – vjerojatno samo po sebi ilustrira da nije bilo neke reakcije javnosti na uvrštene zemlje i narode, jer taj popis nikad nije objavljen.
Konkretno, d'Annunzio je ciljao na Britansko-Američko Carstvo, tražeći u Irskoj, Egiptu i Indiji revolucionarne delegate koji će sudjelovati na konferenciji koju je planirao održati u svibnju 1920. Ostale mete Lige uključivale su novo reformiranu Kraljevinu Mađarsku, gdje su desničarski elementi upravo uspjeli pobijediti svoje komunističke suparnike.
Sa svojom planiranom pseudo konstitucijom sigurno spremljenom u stražnji džep, d'Annunzio je krajem ožujka okrenuo pogled prema van. Ako je iza Lige naroda stajao Woodrow Wilson, onda je d'Annunzio želio biti njegova sjena. U tom kontekstu, 19. travnja, Kochnitzky je objavio priopćenje za javnost u kojem je najavio novu "Ligu Rijeke", "anti-Ligu naroda koja se sastoji od manjinskih elemenata u svim zemljama potlačenih ljudi". Ovaj je projekt imao za cilj izazvati probleme na Balkanu i potkopati Britansko Carstvo. D'Annunzio je zamjerio Velikoj Britaniji i Americi zbog izdaje talijanskih interesa na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine.
Ipak, glavni razlog zašto je pjesnik-vojnik odbio Locarnski sporazum bio je taj što bi on odvojio grad Rijeku od njegove slobodne luke i otoka koji su mu okrenuti preko Kvarnerskog zaljeva.
Fiumanski strani izaslanici su tako uspostavili kontakt s predstavnicima raznih potlačenih naroda, uključujući Turke, Egipćane, pa čak i Irce. Piratstvom i korupcijom, Fiumani su prikupili impresivan arsenal oružja. Zapravo, pjesnik je bio spreman pružiti vojnu pomoć (ukradenim oružjem koje mu je doveo Giuseppe Giulietti i ostalim opljačkanim oružjem) Armiji Irske Republike (IRA) koja se bori protiv Britanaca. Naime, za nastavak ambicioznih planova oko osnivanja "Riječke Lige", Zapovjedništvo Rijeke odobrilo je niz diplomatskih misija. Prema tome, u travnju 1920. viši izaslanik Sinn Féina u Rimu, Seán T. O'Kelly, saznao je da je D'Annunzio bio spreman pružiti vojnu pomoć IRA-i, pod uvjetom da Irska Republika potpiše ulazak u "Riječku Ligu". Prepoznajući da bi bilo kakvo javno djelovanje s D'Annunziom moglo biti štetno za irske interese, ova ponuda je O'Kellyja postavila u dilemu. Kao prvo, kamen temeljac vanjske politike Riječana bio je protivljenje širenju anglo-američkog utjecaja. Jasno je da Irci nisu izrazili prigovor bilo kojoj organizaciji koja se protivi Velikoj Britaniji, ali ipak, iako je negativan stav predsjednika Wilsona prema irskoj neovisnosti izazvao ogorčenost u to vrijeme, republikanci nisu bili spremni staviti se u opoziciju prema Sjedinjenim Državama. Štoviše, sam D'Annunzio bio je ozloglašeni antiklerikalist čija je naklonost prema nepoštovanju bila dobro poznata u Irskoj. Kao takva, Dáilova vlada nije bila sklona udružiti se s zakletim neprijateljem Katoličke crkve. Dakle, IRA (IRA -Irish Republican Army) je odbila D'Annunziovu pomoć jer im je trebala podrška Vatikana i Washingtona, koji su bili ključni za širu diplomatsku strategiju IRA-e, a koji su gledali na D'Annunzija s prijezirom.
S druge strane, teško pritisnuta IRA, očajnički je željela pristupiti arsenalu oružja koje su nudili Riječani. Posljedično, O'Kelly se odlučio na prevaru. Dajući samo "neobvezujući odgovor" o pristupanju "Ligi Rijeke", poslao je drugog izaslanika Sinn Féina, Dónala Halesa, da pregovara s D'Annunziom. Rodom iz Bandona, Halesova braća i sestre, Tom, Seán i William, svi su bili vodeći ljudi IRA-e. Potpuno informiran o sve ozbiljnijim borbama u Munsteru, Hales je nastavio svoj zadatak s intenzitetom koji se rodio iz brige za obitelj i prijatelje kod kuće. Ali brza propast "Riječke Lige" fatalno je potkopala Halesovu misiju. Zbog svoje ultranacionalističke prošlosti, D'Annunzio nije uspio uvjeriti međunarodnu ljevicu u svoju predanost cilju antiimperijalizma. Osim toga, podlo ponašanje egipatskih revolucionara, koji su, predviđajući Irsku strategiju pobjegli s velikim dijelom pušaka prije nego što su D'Annunziju dali verbalne obveze, izazvalo je ozbiljno nezadovoljstvo unutar zapovjedništva Rijeke. Posljedično, Fiumani su bili vrlo zaštitnički nastrojeni prema svojim preostalim zalihama oružja. Čuvajući ravnotežu, umjesto toga su se usredotočili na poticanje pobune u Jugoslaviji, dok su u isto vrijeme ozbiljno planirali budući pohod na Rim.
Problem je, kao što je to često slučaj s D'Annunziom, bio prevođenje ambicija u akciju. Uložen je barem jedan pravi napor. Naime, talijanska obavještajna služba saznala je da je čak 250.000 pušaka prošlo kroz blokadu i stiglo do egipatskih revolucionara. D'Annunzijevci su uhvatili britanske i talijanske špijune i noću ih držali, a dosta prepiske poslano je između Rijeke i grupa poput Sinn Feinna, ali planirana svibanjska konferencija nestala je u naletu odbijenih pozivnica.
Najbolje čemu se "Liga" mogla nadati je petljanje s Jugoslavijom. Rijeka je obećala oružje i milijune komada streljiva za pola tuceta balkanskih separatističkih skupina ako obećaju da će uništiti novonastalu državu. Ali ovo je bilo najdalje gdje se je stiglo. Činilo se da je do ljeta Gabriele d'Annunzio izgubio interes za svoju novu "Ligu". Kao i sa svim stvarima u Rijeci, ideja je fascinantna, napola pečena i brzo odbačena.
Iako su planovi "Riječke lige" ostali samo slovo na papiru, to je bio rani oblik otpora svjetskom poretku koji su nametnule financijske elite koje su lažno obećavale i istodobno negirale načelo nacionalnog samoodređenja. Štoviše, predložena "Liga" bila je preteča antiglobalizacijskom pokretu, "trećem svijetu" i "Pokretu nesvrstanih" nakon Drugog svjetskog rata.
Od samog početka projekt je bio osuđen na propast, ali ne zato što "Liga" nije bila u pravu. Dosta nacija je bilo dobro opečeno rezultatima Versajskog ugovora. Wilsonovih četrnaest točaka inspiriralo je mnoge ljude koji su na svoju žalost naučili da se svi ti visokoumni ideali primjenjuju samo na nekim, prikladnim mjestima. Francuska i Britanija ne samo da su zadržale svoja kolonijalna carstva, već su ih širile, radosno prizivajući nacije u osnivanje svojih država na način koji nije poštivao ni povijest ni demografiju. Svi koji su se borili za svrgavanje svojih starih gospodara često su otkrili da su u najboljem slučaju samo napravili mjesta za novoga. D'Annunzio i ljudi poput Leona Kochnitzkyja imali su prst na pulsu ove revolucionarne atmosfere, alata, kako ga je Kochnitzky vidio, koji bi služio kao sredstvo za stvaranje "svjetlucavog globusa koji je dostojan ruku samo Gabrielea d'Annunzia". Kochnitzkyjev izbor zastave bio je izvrstan, zlatni Ouroboros na crvenoj zastavi, "označavajući revoluciju i vječnost".
Kochnitzky je čak predvidio da će se najveća revolucionarna država pridružiti Ligi. Usred građanskog rata, Lenjin je s određenom naklonošću gledao na Rijeku, a Rusija je općenito postala jedina država koja je ikada priznala Rijeku. Kao i kod drugih, Lenjin je očito mislio da će se d'Annunzijeva iskra zapaliti negdje drugdje. Napominjući u jednom govoru, "postoji samo jedan čovjek u Italiji sposoban pokrenuti revoluciju. D'Annunzio". Kochnitzky i drugi revolucionarni Riječani uhvatili su se za ovaj interes, sugerirajući da bi njihova nova Liga mogla biti nova Internacionala, promjena paradigme od starih modela. Drugi ljevičarski čelnici poput mađarskog komunista Bele Kuna, trgovačkih udruženja i revolucionara pozdravili su plan.
Dok su čekali eventualnu aneksiju, D'Annunzio i njegovi kolege ostali su na čelu jadranskog lučkog grada sve dok ih talijanske regularne snage nisu porazile u prosincu 1920. i nakon toga bile su prisiljene napustiti ga.
Odbacivši prijedlog Rapalskog ugovora, kojim su se i Italija i Jugoslavija obvezale jamčiti i poštivati neovisnost Sobodne države Rijeka, grad se sa svojim pjesnikom bori u onom što će ostati zapamćeno kao Krvavi Božić (Natale di Sangue) ili Pet riječkih dana (cinque giornate di Fiume). 24. Prosinca 1920. talijanske regularne trupe napadaju D'Annuzija i Rijeku. Borbe su trajale pet dana (od 24. do 29. Prosinca). Regularne trupe imaju 20.000 vojnika, a D'Annuzio samo 6000. 25. Prosinca u 17 sati bojni brod "Andrea Doria" ispaljuje granate svojih topova na grad. Gađa gradsko zapovjedništvo i Guvernerovu palaču. Hitac je probio zid Bijelog salona, te ranio samog "poglavara". S komandnog broda "Dante Alighieri" šalju poruku da se prekine paljba, a zatim dolazi do pregovora o predaji. Primirje je sklopljeno 28. Prosinca.
Čak su i karabinjeri koji su došli u Rijeku sa D'Annunziom, napustili njegova shvaćanja i način vođenja Rijeke. Karabinjeri su bili visoko moralni i svojim su dolaskom u Rijeku htjeli biti policajci, pravedni, oni koji će provoditi zakone Italije, a ne Dannunzijeve. Tako su svi karabinjeri pod zapovjedništvom kapetana Rocca Vadale, inače karabinjera vjernog kralju, koji je bio i na čelu jedinice koja je provodila zakon na Sušaku, napustili Rijeku kada su shvatili u šta su se upustili.
Granata koja je pogodila Guvernerovu palaču lakše je ranila D'Annuzija, koji je očekivao pomoć od Musolinija koja nikad nije došla. D'Annunzio je nakon toga je izvjestio bijelu zastavu, i potpisuje predaju.
28. Prosinca D'Annunzio, u stanu Antonia Grossicha, organizira sastanak sa predstavnicima "Consiglio della Reggenza di Fiume". Pošto 
nije imao potporu sa talijanske strane, a i potpora u gradu se je smanjila, pristaje na povlačenje iz grada, kako kaže, samo da bi spasio njegove stanovnika daljnjih razaranja (slika lljevo i dolje desno, uništene kuće i svi gradski mostovi). Time je vlada "Reggenze Italiana del Carnaro" praktički priznala Rapallski ugovor. D'Annunzio prenosi svu vlast na riječkoga gradonačelnika Riccarda Gigantea i gradsko predstavništvo.
Tokom noći D'Annunzio piše pismo generalu Ferrariu i time prihvaća primirje:
"Io non posso imporre alla città eroica la rovina e la morte totale che il Governo di Roma e il Comando di Trieste minacciano. Io rassegno nelle mani del Podestà e del Popolo di Fiume i poteri che mi furono conferiti il 12 settembre 1919 e quelli che il 9 settembre 1920 furono conferiti a me e al Collegio dei Rettori adunati in Governo Provvisorio. Io lascio il Popolo di Fiume arbitro unico della propria sorte, nella sua piena coscienza e nella sua piena volontà. (...) Attendo che il popolo di Fiume mi chieda di uscire dalla città, dove non venni se non per la sua salute. Ne uscirò per la sua salute. E gli lascerò in custodia i miei morti, il mio dolore, la mia vittoria."
(Nemogu nametnuti ovom herojskom gradu ruševine i smrt kojim im vlada, Rim i komanda u Trstu prijete. Ostavljam u rukama građana Rijeke ovlasti koje su mi bile povjerene 12. Rujna 1919 i one koje koje su 9. Rujna 1920 meni dali skup Rektora provizorne vlade. Ostavljam građanima Rijeke da upravljaju vlastitom sudbinom. (...) Mislim da građani Rijeke traže da izađem iz grada, i ne izlazim zbog mog zdravlja. Ostavljam ih na čuvanje mrtvih, uz moj bol, moju pobjedu.")
29. Prosinca na zahtjev predstavnika talijanske regularne vojske koja je praktički preuzela grad, gradonačelnik Ricardo Gigante mora odstupiti s mjesta gradonačelnika.
Gabriele D'Annunzio odlazi iz Rijeke tek 18. Siječnja 1921. godine.
Tokom borbi D'Annunzijeve snage su izazvale brojna bespotrebna razaranja. Ubijeno je na strani regularnih talijanskih snaga 25 vojnika te dva civila, dok su na strani legionara ubijena 22 ardita i pet civila. Srušeno je 5 mostova i dva vijadukta. Stotinjak kuća je srušeno, a mnoge su oštećene. Legionari nisu samo rušili strateške objekte i mostove, nego su i pljačkali stanove i silovali civile, i na taj način pokazujući pravo lice.
Iako se ovaj događaj može činiti kao jedna od mnogih fusnota u povijesti, on je zapravo imao značajan utjecaj na suvremeni svijet koji se ne smije podcijeniti.
Kasniji povjesničari previše su pozornosti posvećivali D'Annunzijevu kultu, njegovu ušmrkavanju kokaina te skakanju iz kreveta u krevet. Opisivali su ga kao egomanijaka koji nikad nije zaista mario za Rijeku, nego ju je promatrao samo kao platformu za vlastitu slavu i vlastiti eksperiment. Sve je vodio kao romantičarsku 17-mjesečnu fiestu, umjetničku predstavu u tradiciji talijanske avangarde, a grad je u svakom pogledu propadao sve dublje i dublje.
A za D'Annunzija Hrvati su bili jednostavno kulturološki inferiorni ljudi bez povijesti te zbog toga nisu imali pravo vladati istočnom obalom Jadrana.
Gabriele D'Annunzio, nezaposleni heroj u potrazi za emocijama — ekstravagantna ličnost, koja je mislila da je smrt seksi, dekadentni pjesnik, umjetnik, glazbenik, estet, ženskar. Nakon rata bio je i heroj prepoznat i od neprijatelja, poniženog njegovim podrugljivim, propagandnim i hrabrim podvizima (beffa di Buccari (Bakarska poruga), Letom nad Bečom). U nedostatku avanture, odlučio je uzeti grad Rijeku Jugoslaviji i dati ga Italiji. Nakon nekromantske ceremonije sa svojom ljubavnicom na groblju u Veneciji, krenuo je u osvajanje Rijeke i uspio je bez ikakvih problema. Ali Italija je odbila njegovu velikodušnu ponudu; premijer ga je nazvao budalom. Ernest Hemingway ga je također opisao, ali obično je bio jezgrovitiji: mislio je da je D'Annunzio "kreten".
Za D'Annunzia se nije moglo reći da ima koherentnu političku filozofiju, ali je jako uživao u njenom oblikovanju. Izdavao je dekrete i proglase i nabijao ih po gradu, da bi se predomislio i kasnije istog dana izdao kontradiktoran dekret.
Ako ste mogli zanemariti brdo kokaina, povremeni linč i silovanje, gole homoseksualce po cestama i ne smetaju vam beskrajni govori natrpani onim retoričkim štihom koje su diktatori posvuda uskoro prihvatili kao svoje, život u Rijeci bio je zabava. D'Annunzio je čak imenovao letećeg asa iz Prvog svjetskog rata Guida Kellera za svog "Tajnika za djelovanje". Keller, strastveni naturist i homoseksualac, provodio je što više vremena gol, a spavao je u istom krevetu kao i njegov ljubimac orao.
D'Annunziova eskapada u Rijeku izazvala je različite povijesne prosudbe. Hrvatski povjesničari taj pothvat smatraju činom talijanske uzurpacije, dok su Talijani podijeljeni na one koji ga vide kao uvod u fašizam i one koji ističu razlike između pjesnikove uprave Rijeke i Mussolinijeve diktature. Istina je da su D'Annunzio i njegova pratnja uveli određene rituale i slogane koje su kasnije kopirali fašisti Benita Mussolinija i druge ekstremno desničarske organizacije tijekom međuratnog razdoblja (npr. javni govori s balkona, crnokošuljaši, rimski pozdrav), ali pitanja dubljih razina su daleko složenija.
Nakon epizode u Rijeci, D'Annunzio se povukao u svoju spektakularno jezivu kuću na brežuljku s pogledom na lago di Garda u pokrajini Brescia u Lombardiji, gdje ga je Mussolini obasipao darovima kako bi ga sačuvao od nevolja (Mussolini je djelovao po principu "ili vadiš zub, ili puniš' to zlatom"). Proveo svoje posljednje godine pišući i vodeći kampanje. Godine 1922., neposredno prije pohoda na Rim, nepoznati ga je napadač gurnuo kroz prozor, ili se možda jednostavno okliznuo i pijan ili nadrogiran pao. Preživio je, ali je teško ozlijeđen, a oporavio se tek nakon što je Mussolini imenovan za premijera.
1938. umro je od krvarenja u mozgu za svojim stolom. Ili ga je možda otrovala njegova djevojka, nacistička špijunka podmetnuta da ga prati. Kao i s većinom D'Annunziova života, istina je mutna.
Mussolini mu je dao državni sprovod i sahranjen je u veličanstvenoj grobnici izgrađenoj od bijelog mramora u Il Vittoriale degli Italiani.
Njegov sin Gabriele Maria "Gabriellino" D'Annunzio postao je filmski redatelj. Rođen je kao drugi sin već slavnog Gabrielea D'Annunzija i Marije Hardouin di Gallese (slika ljevo), kći vojvode od Gallesea, a zvali su ga imenom oba roditelja. Njegov film Brod iz 1921. snimljen je prema romanu njegova oca. Godine 1924. korežirao je povijesni ep Quo Vadis , skupi neuspjeh, prije nego što se povukao iz filma. Umro je 1945., vjerovatno od sifilisa.
D'Annunziov život i rad obilježeni su u muzeju Il Vittoriale degli Italiani (Svetište talijanskih pobjeda). Sam ga je planirao i razvio, pored svoje vile na Gardone Rivieri na jugozapadnoj obali jezera Garda , između 1923. i njegove smrti.
Nakon D'Annunzia, Rijeka se nije puno odmarala: prvo su ga rascijepile Italija i Jugoslavija, zatim okupirali Nijemci, a onda se ponovno našao u Jugoslaviji, pa onda napokon u Hrvatskoj.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Reakt.org, The League of Fiume
- Gertrude Slaughter, The Significance of Fiume, The North American Review, Vol. 210, No. 768 (Nov., 1919), Published by: University of Northern Iowa
- Pamela Ballinger, JOHN HOPKINS UNIVERSITY, REWRITING THE TEXT OF THE NATION: D'ANNUNZIO AT FIUME
- Dominique Kirchner Reill, The Fiume Crisis: Life in the Wake of the Habsburg Empire, Belknap Press, December 1, 2020
- Jonathan Bousfield, How Rijeka became the world's first fascist state
- Wikipedia, Gabriele D'Annunzio
- PPMHP POMORSKI I POVIJESNI MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA RIJEKA, Tea Mayhew: D'ANNUNZIO - BOŽIĆ 1920. RIJEČKA AVANTURA GABRIELA D'ANNUNZIJA
- Institute for National Revolutionary Studies, Fiume – The Avant-Garde of History – Idiocratie – April 18th 2016
Background picture copyright: 