Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.



riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

          Krvavi Božić (Natale di Sangue)            
                                    ili                                    
  Pet riječkih dana (cinque giornate di Fiume

Ovo su samo najznačajniji događaji u periodu od travnja 1919. (Pariška mirovna konferencija) pa sve do 31. prosinca 1920. i Krvavog Božića. Za više detalja i za događaje koji su se desili u međuvremnu, pogledajte ovdje, a za ipak bolji opis događaja koji su prethodili dolasku D'Annunzia i njegovih Ardita, te razvoj i na kraju rasplet događaja D'Annunzijeve riječke avanture pročitajte ovaj članak koji je izdao POMORSKI I POVIJESNI MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA RIJEKA. Autor teksta "D'ANNUNZIO - BOŽIĆ 1920. RIJEČKA AVANTURA GABRIELA D'ANNUNZIJA" je povjesničarka Tea Mayhew, a izdan je 2010. godine
Na kraju ovog kronološkog pregleda događaja pogledajte i spisak legionara koji su učestvovali u pet riječkih dana (Cinque Giornate di Fiume).


Rijeka je do propasti Austro-Ugarske bila poznata kao mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski. kao grad koji je imao više stanovnika od Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika zajedno, te kao vrata Dalmacije. Uz to grad je bio osma europska luka s velikim brodogradilištem. U njemu je bila najveća europska rafinerija. Tu je izmišljen torpedo i djelovala je fantastično uspješna istoimena tvrtka. Tu je bila i najveća tvornica duhana Srednje Europe. Grad je imao i dvadeset hotela, dok je Opatija s trinaest bila drugi turistički centar cijele Monarhije.

Nakon što je 26. travnja 1915. godine rimska vlada, mijenjajući ratne partnere, napustila Trojni sporazum s Austro-Ugarskom i Njemačkom te se priključila silama Antante – Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji – tadašnji talijanski ministar inozemnih poslova Giorgio Sidney Sonnino tražio je jamstva za granice na istočnoj obali Jadrana, koje će njegovoj zemlji omogućiti daljnje teritorijalne prodore. Tajnim Londonskim ugovorom zaključen 26. travnja 1915. između Velike Britanije, Francuske i Rusije s jedne strane te Italije s druge strane, Italiji su obećana područja naseljena uglavnom Austrijancima, Hrvatima, Srbima, Albancima, Grcima, Turcima i Arapima, s neznatnim brojem doseljenih Talijana. Italija je tim ugovorom dobila na sjevernim granicama: Trentino, južni Tirol do Brennera, Goricu, Gradišku, dio Koruške, Trst, jugozapadnu Kranjsku, Istru, otoke Cres i Lošinj te niz manjih otoka. U sjevernoj Dalmaciji ustupljena su joj područja od Lisarice i Tribnja na sjeveru, do rta Ploča (između Šibenika i Splita, kraj Rogoznice) sa Šibenikom i Zadrom, kao i njihovo zaleđe u slijevu rijeke Čikole, Krke i Butišnice te njihovih pritoka. Osim toga, Italiji su bili obećani gotovo svi dalmatinski otoci, od Premude do Mljeta. Londonski ugovor ostavio je Slovencima, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji područje u slijevu Save, grad Rijeku, cijelu obalu Hrvatskoga primorja, obalu od rta Ploča u Dalmaciji do ušća Drima u sjevernoj Albaniji, te otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli, Rab, Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šoltu, Brač, Jakljan i Koločep.
Znači, Italija time nebi dobila Rijeku. Međutim, u talijanskoj je javnosti bio stvoren osjećaj kako se, prema odredbama Londonskog ugovora, nadmetanje ne vodi samo za Istru, nego i za Rijeku, koja je u stvari ostavljena Hrvatskoj.

Od 17. Studenog 1918. do 8. Rujna 1920. Rijeka je pod savezničkom upravom, te formalno ne pripada nijednoj državi. Formalno-pravno Rijeka je od 17. studenog bila pod Savezničkom upravom (talijanski, britanski, francuski, srpski i američki vojnici) a izvršnu vlast u gradu je preuzelo Talijansko nacionalno vijeće.

Propast Austro-Ugarske monarhije zaoštrila je političke prilike u Rijeci.
29. listopada je iz Zagreba, glavoga grada novoosnovane Države Slovenaca, Hrvata i Srba, stigla naredba Hrvatskom Narodnom vijeću da preuzme vlast u Rijeci, što su riječki Hrvati proslavljali pjevajući Lijepu Našu i zahtijevajući pred Guvernerovom palačom uspostavu vlasti. Vođe talijanske narodne zajednice, tražile su od Itallije da po svaku cijenu obrani talijanstvo grada.
29. listopada 1918. mađarski guverner Zoltan Jekelfalússy napušta Guvernerovu palaču, a ključeve preuzima dr. Rikard Lenac.
Država SHS, utemeljena 29. listopada 1918. u Zagrebu, nije imala snage da obrani hrvatsku vladavinu u Rijeci. Stoga dolazi do hrvatsko-talijanskih sukoba, a kako bi se oni spriječili 3. studenoga 1918. utemeljeno je Međusavezničko zapovjedništvo.

Mirovne snage Antante okupirale su grad te se iščekivao ishod međunarodne mirovne konferencije u Versaillesu u siječnju 1919. godine. Strahujući da bi konferencija definitivno mogla grad prepustiti Jugoslaviji, talijanski nacionalisti u gradu počeli su planirati preuzimanje Rijeke koje bi se pred međunarodnom zajednicom moglo predstaviti kao "fait accompli" (gotova stvar). Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada.
General Di San Marzano, zapovjednik talijanskih snaga u međunarodnim jedinicama koje su trebale uspostaviti mir u gradu, istjerao je 16. studenoga 1918. dr. Rikarda Lenca iz njegovog kabineta u Guvernerovoj palači, a navečer toga dana talijanska vojska zauzima Rijeku i okupira Sušak do mosta Sv. Ane na Podvežici. Sušak će biti pod talijanskom vlašću sve do ožujka 1923. godine! U isto vrijeme Talijanska mornarica zauzima Pulu, Istru, Rijeku, kvarnerske otoke, dalmatinske otoke – osim Šolte i Brača, te Zadar i kopneni dio sjeverne Dalmacije.

Talijanima Rijeke je trebao vođa, a D'Annunzio se odlično uklapao. D'Annunzio je sve do Prvog svjetskog rata više bio poznat kao ekscentrik navodno istančanog ukusa, književnik, pustolov i plejboj. otom se pretvorio u čovjeka od akcije. Snažno se zalagao za ulazak Italije u rat na strani Antante (Francuska, Velika Britanija i Rusija) i ponašao se kao bučni nacionalistički govornik koji je mogao hipnotizirati gomilu. D'Annunzio je kao 52-godišnji dobrovoljac sudjelovao u nekoliko zračnih i pomorskih misija te je postao nadahnuće za talijanske nacionaliste nakon završetka rata. Urotnici nisu slučajno izabrali Gabrijela D'Annunzia za vođu. On je zahvaljujući svom ugledu književnog klasika, ali još više zbog svoje osobnosti i ratnih poduhvata, koji su često graničili s ludošću, bio idealna figura na čelu prevrata.

D'Annunzijeva eskapada u Rijeci posebno je kidala kozmopolitsko tkanje grada, gurajući Talijane i Hrvate jedne protiv drugih i postavljajući temelje za daljnje rupture tijekom Drugog svjetskog rata.

1919.  12. Siječnja započinje Mirovna konferencija u Parizu.
1919. 19. Travnja na pariškoj Mirovnoj konferenciji talijanska je vlada predala memorandum pod naslovom "Talijanska potraživanja na Alpama i na Jadranu" (Les revendications de l'Italie sur les Alpes et dans l'Adriatique), s ciljem predstavljanja talijanskih teritorijalnih potraživanja na sjeveroistočnoj granici.

Američki predsjednik Woodrow Wilson zalagao se za kompromisno rješenje. Italiji su trebali pripasti Trst i zapadna obala Istre s Pulom, a Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, državi koja je nastala sjedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom pod Karađorđevićem, područje od istarske rijeke Raše do juga Dalmacije s otocima. Prema Wilsonu Rijeka je kao luka bila potrebna širem zaleđu, te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji. Prema svom položaju, smatrao je američki predsjednik, Rijeka nije talijanska luka već međunarodna, te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva.

1919. 24. Travnja Wilson donosi oštar memorandum u kojem osuđuje talijanske zahtjeve prema Rijeci. Izjava predsjednika Wilsona imala je važan učinak. „Dne 24. Travnja 1919. razaslao je novinarski ured sjeveroameričkih Sjedinjenih Država ovu notu predsjednika Wilsona svim delegacijama i novinstvu. U diplomatskim krugovima govorilo se da je ona posljedica glasinâ, prema kojima se Italija spremala da u najskorije vrijeme (oko 1. svibnja) proglasi aneksiju Rijeke Italiji. Kad je nota objavljena, zaključila je talijanska delegacija da će ostaviti Konferenciju mira i vratiti se u Rim. To se faktički i zbilo još istoga dana uveče, a za Rim su krenuli 26. Travnja. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Đivo Bašić: Američka tajna „Crna knjiga" (1917.-1919.) i drugi zapisi, Objavljeno: 26. ožujka 2013.)
1919. 26. Travnja Antonio Grossich koji je od 30. Studenog 1918 držao vlast u Rijeci, predao je talijanskom generalu Emiliju Grazioliju odluku o sjedinjenju Rijeke sa Italijom. General je pozvan da preuzme vlast u ime Italije, ali on nije pristao na formalnu aneksiju Rijeke. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku, 12. Rujan 2013.)
1919. 26. Travnja talijanski premijer Orlando i talijanska delegacija napuštaju parišku mirovnu konferenciju iz protesta prema poziciji predsjednika Wilsona u riječkom pitanju. On insistira da Rijeka treba pripasti Jugoslaviji ili biti samostalna država. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))

1919. 04. Svibnja d'Annunzio poziva na snažan otpor protiv američkog predsjednika Wilsona. (Izvor: Patafta, Daniel: Riječko pitanje 1918.-1924., Također: Wikipedija, Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji, Također: Wikipedija, Slobodna Država Rijeka, Također: Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Đivo Bašić: Američka tajna „Crna knjiga" (1917.-1919.) i drugi zapisi, Objavljeno: 26. ožujka 2013.)

U proljeće 1919. u Rijeci je, u sklopu međunarodnih snaga, bilo prisutno gotovo 20 tisuća Talijana pod oružjem te nekoliko bataljuna britanskih, francuskih i američkih vojnika. Bile su osnovane i paravojne jedinice Riječke legije pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija, budućeg Mussolinijevog ministra.
Prema dokumentu iz lipnja 1919., međusaveznička okupacijska komanda imala je preko 14 tisuća talijanskih vojnika (Izvor: Leonardo Malatesta: L'ARMA DEI CARABINIERI E L'IMPRESA DI FIUME)::

15. kolovoza, kada je došlo do planiranog povlačenja dijela trupa, komanda oružanih snaga koje su bile pod zapovjedništvom majora Albe je bila smještena u Via Buonarotti, komanda 354.-og voda u riječkom "punto Franco", komanda 378.-og voda u Sušaku i 439. u staroj policijskoj zgradi u gradu. 1. rujna, u odnosu na prethodnu odredbu, 161. vod se nalazio u Sušaku, a 162. na Kantridi.

1919. 13. Lipnja, po uzoru na fašističke batinaške odrede u Italiji, Giovanni (Nino) Host Venturiosnovane su paravojne jedinice takozvane "Riječke legije" pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija (Rijeka, 24. Lipanj 1892. - Buenos Aires, 29. Travanj 1980.) (slika Ljevo), budućeg Mussolinijevog ministra. "Riječka dobrovoljačka legija" postat će glavni organ riječkih aneksionističkih vlada kojim će se vršiti pritisak i progoniti riječke Hrvate i druge netalijane i političke neistomišljenike. Legionari Talijanskog Nacionalnog Vijeća izazvali su težak i krvav sukob sa francuskim kolonijalnim vojnicima u luci Baroš. Nakon istrage koju su zahtjevali saveznici, Talijansko Narodno Vijeće je raspušteno, a pripadnici riječke legije morali su napustiti grad. Takozvanih "7 Zavjerenika" koji su pripadali legiji, kasnije su se pridružili D'Annunziju u njegovoj riječkoj pustolovini. To su bili: Riccardo Frassetto, Vittorio Busconi, Claudio Grandjacquet, Lamberto Ciatti, Attilio Ademi, Rodolfo Chianchetti i Enrico Brichetti. Pod međunarodnim pritiskom, Talijansko Giovanni Giuratinacionalno vijeće je raspušteno, a pripadnici Riječke legije protjerani iz grada. Kasniji događaji, povezani s D’Annunzijevim zauzimanjem Rijeke u Rujnu 1919. godine, pokazat će da je legija pretrpjela udarac, ali da nije bila uništena. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: fluminensia.org, Goran Moravček: Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku, 12. Rujan 2013.)
1919. 30. Lipnja u Rimu su se susreli d’Annunzio, riječki gradonačelnik Antonio Grossich (Draguć pokraj Buzeta, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.) i Giovanni Giurati (Venecija, 4. Kolovoza 1876. – Rim, 6. Svibnja 1970.) (slika desno). Dogovorili su da otpor Riječana pojačaju stavljanjem pod hipoteku nekih, uglavnom većih i jačih industrijskih objekata i riječke luke. Potom je započelo okupljanje dragovoljaca kroz iredentističke udruge u Trentu i Trstu.
1919. 06. Srpnja dogodio se napad talijanskih civila i vojnika na francuske vojnike u Rijeci, kada je nekoliko francuskih vojnika bilo mučki ubijeno. Taj događaj izazvao je negativne međunarodne reakcije, tako da je imenovana Međusaveznička komisija koja je trebala istražiti taj događaj i imenovati krivce. Prema zaključcima koje je donijela komisija glavni krivac za taj događaj bili je "Consiglio Nazionale" koje se trebalo raspustiti, nadalje trebalo je raspustiti "Riječku legiju" i smanjiti Talijanski vojni kontigent, čuvanje reda i mira u gradu trebali su preuzeti britanski i američki vojnici, dok bi kontrolu nad gradskom administracijom preuzela saveznička komisija. Ovi zaključci opasno su ugrozili nastojanja "Consiglia Nazionale" da anektira Rijeku Italiji, a Granatieri di Sardegnia napuštaju Rijekunjihovu provedbu spriječio je D'Annunzijev dolazak na Rijeku 12. Rujna 1919. (Izvor: Primorske novine (Sušak), br. 196., "Zaključci istražne komisije na Reci", 3. Rujna 1919., 1.)
1919. 25. Kolovoz Talijanski Granatieri di Sardegnia na čelu sa generalom Grazioliem napuštaju Rijeku. To je jedinica koja je prva ušla u grad, a napuštaju je po naređenju internacionalne komisije koja je utvrdila da su upravo oni odgovorni za stalne sukobe sa francuskim jedinicama u gradu. Par mjeseci kasnije, ta će se ista jedinica pridružiti D'Annunziu u njegovoj riječkoj pustolovini. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Rijeka, 2010., Tea Mayhew: Krvavi Božić 1920. Riječka avantura Gabriela D’Annunzija)

1919. 28. Kolovoz talijanski Granatieri koji su napustili Rijeku, sakupili su se u Ronchiju, gradiću 4 kilometra od Monfalkona u Italiji. Ogorčeni, šalju pismo Gabriele d’Annunziu i mole ga da ih povede u oslobađanje Rijeke. Pismo je, u jednoj sobi lokalne mesnice potpisalo sedam oficira te jedinice. Tih će sedam oficira u povijesti biti poznati kao "sette giurati di Ronchi" (Giurati = pod zakletvom). Pismo su potpisali tenente Riccardo Frassetto, ten. Vittorio Rusconi, s.ten. Claudio Grandjacquet, s.ten. Rodolfo Cianchetti, s.ten. Lamberto Ciatti, s.ten Enrico Brichetti, s.ten. Attilio Adami, pismo glasi:

"In nome di tutti i morti per l’Unità d’Italia, giuro di essere fedele alla causa santa di Fiume e di non permettere mai, con tutti i mezzi, che si neghi a Fiume l’annessione completa ed incondizionata all’Italia. Giuro di essere fedele al motto: “Fiume o Morte”". [Frassetto 1927]
("U ime svih poginulih za jedinstvo Italije, zaklinjem se na vjernost svetoj Rijeci i da neću nikada dozvoliti, i suprotstaviti se svim sredstvima, onima koji se suprotstave kompletnoj aneksiji Rijeke Italiji. Zaklinjem se da ću viti vjeran uskliku: "Rijeka ili smrt")

(Izvor, djelomično: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Rijeka, 2010., Tea Mayhew: Krvavi Božić 1920. Riječka avantura Gabriela D’Annunzija)
1919. 03. Rujna Objava zaključaka koje je Međusavezničko vijeće u Parizu donijelo u Kolovozu: 1. raspustiti talijanski Consiglio nazionale; 2. raspustiti Riječku legiju; 3. talijanske okupacione snage smanjiti na jednu brigadu i eskadron konjice; 4. francuske snage zamijeniti novim jedinicama; 5. formirati Međusavezničku komisiju za nadzor uprave u Rijeci; 6. povjeriti održavanje reda i mira engleskoj ili američkoj policiji. Prema zaključku Mirovne konferencije u Parizu Rijeka je trebala postati neutralna tampon-država. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))

D'Annunzio ulazi u Rijeku
D'Annunzio ulazi u Rijeku. dovezao se u Rijeku u Fiatu 501 crvene boje, na čelu auto kolone od 278 dragovoljaca, ardita i futurista ukrcanih na 35 kamiona.

D'Anunzievo pismo Musoliniju 11.09.19191919. 11 Rujna d'Annunzio, u uniformi "tenente colonnello dei Lancieri di Novara", u vozilu Fiat tipo 4, stiže u Ronchi sa grupom vojnih oficira koji su bili odlučni u svojoj namjeri da mu pomognu "osloboditi" Rijeku. Poslao je poruku Mussoliniju: "Mio caro compagno, Il dado è tratto. Parto ora. Domattina prenderò Fiume con le armi. Il Dio d'Italia ci assista. Mi levo dal letto febbricitante. Ma non è possibile differire. Ancora una volta lo spirito domerà la carne miserabile" (slika ljevo). Sa 186 dobrovoljaca i 35 časnika, smještenih u nekoliko kamiona koje je nabavio pilot-as, barun, Guido Keller, kreće prema Rijeci. Po putu mu se je pridružilo još dobrovoljaca. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: CARTEGGIO D'ANNUNZIO-MUSSOLINI SETTEMBRE 1919, Također: Izvorni znanstveni članak, MARKO MEDVED: Katolička crkva i D'Annunzijeva okupacija Rijeke)
Novine -D'Anunzio ulazi u Rijeku 12. rujna 1920.1919. 12. Rujna Tačno u 11.45, istoga dana kada su u Rijeku trebali stići englesko-američki policijski odred, talijanski pjesnik i pustolov Gabriele D’ Annunzio sa svojim arditima dolazi u Rijeku, vozeći se u crvenom Fiatu 501 nakon što su mu to dopustile regularne talijanske trupe koje su okruživale grad. Ušao je u Rijeku ulicom Via Serpentina, koja je kasnije od D’ Annunzia nazvana "Via della Santa Entrada" (Izvor: Vasco Lucci: Le giornate Dannunziane, FIUME 20, Roma 1990., str. 64.). Radosno je dočekan od strane Grossicha i Giovanni Host-Venturija koji su bili na čelu 3 čete dobrovoljaca (243 vojnika i 35 oficira u 35 kamiona). D'Annunziev ulazak u Rijeku talijanska fašistička historiografija nazivala je "Sacra entrata" ("Sveti ulazak"), želeći tako mistificirati taj ulazak kao spas za talijanstvo Rijeke. Krenuo je iz Ronchia dan ranije sa oko 2.500 vojnika, uglavnom pobunjenika i dezertera jedinice "Regio Esercito - i Granatieri di Sardegna", ali dok je došao do Rijeke, pjesnik je imao oko 10.000 - 15.000 vojnika jer su mu se putem pridruživali dobrovoljci. Dobro naoružana kolona bez poteškoća je ušetala u Rijeku. Grad ga je dočekao u euforičnom zanosu. (Slika ljevo). Ohrabreni i oduševljeni dočekom mase Riječana, stigli su i do mosta na Rječini. Odjeven u uniformu elitne jedinice "Lancieri di Novara" sa činom tenente colonnello (kojeg on, naravno, službeno nije imao!), i okićen odlikovanjima, zapovjednik paravojske Gabriele d’Annunzio je u predvečerje 12. Rujna ušao u Guvernerovu palaču odakle je, s balkona, okupljenom mnoštvu obznanio kako je Rijeka pripojena Italiji. Iz njegovog govora:

"Italiani di Fiume! Nel mondo folle e vile, Fiume è oggi il segno della libertà; nel mondo folle e vile vi è una sola cosa pura: Fiume; vi è una sola verità: e questa è Fiume; vi è un solo amore: e questo è Fiume! Fiume è come un faro luminoso che splende in mezzo ad un mare di abiezione ... Io soldato, io volontario, io mutilato di guerra, credo di interpretare la volontà di tutto il sano popolo d’Italia proclamando l’annessione di Fiume"  (Gabriele D’Annunzio). [Castellini, St. Ill. 9/1969]
"Riječki Italijani! U ovom ludom svijetu, Rijeka je danas znak slobode; u ovom ludom svijetu ima samo jedna stvar čista i izvorna: Rijeka; Samo je jedna istina: i to je Rijeka; samo je jedna ljubav: i to je Rijeka! Rijeka je kao svjetionik koji sjaji u moru neistina ... Ja vojnik, ja dobrovoljac, ja izmučen ratovima, vjerujem da mogu interpretirati volju cijelog normalnog stanovništva Italije proglašavajući aneksiju Rijeke"  (Gabriele D’Annunzio). [Castellini, St. Ill. 9/1969]

Time je D’ Annunzio započeo svoju riječku pustolovinu koja će državno-pravno završiti 1924. priključenjem Rijeke Italiji. Njegovo osvajanje Rijeke bilo je gotovo logičan nastavak zbivanja u Rijeci. D’ Annunzieva zamisao o pohodu na Rijeku, ili za njezino“oslobađanje” kako je on to zvao, vjerovatno se javila u Veljači 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je pod zapovjedništvom generala Ottavija Zoppija služio i riječki satnik Nino Host-Venturi. General Zoppi sudjelovao je i u urotničkim planovima koji su pod D’Annunzijevim vodstvom predviđali stvaranje Republike triju Venecija u čijem sastavu su trebali biti pored Mletaka (Venecije) još Rijeka i Split. U zavjeri sudjelovao je i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, koji će biti glavni financijer D’Annunzijeve riječke avanture. Nukleus trupa koje su pod D’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku bila je Prva regimenta sardinijskih grenadira. Gradić Ronchi pokraj Trsta bio je polazište urotnika, legionara, koji su pjesnika i pustolova proglasili svojim komandantom. On je,kažu, "bolestan, ali i u groznici političkih strasti, napustio svoju mletačku palaču, stigao u Ronchi, i u posuđenom kabrioletu, odjeven u uniformu, krenuo prema Rijeci". D'Annunzijeva avantura je u najvećem djelu bila financirana od strane rimskog inženjera i fašiste Oscara Sinigaglie (1877-1953), venecijanskog industrijalca Piera Foscaria (1865-1923), "Lloyd Triestino" i Società di navigazione triestina "Cosulich", koja mu je na raspolaganje stavila i brodove. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))

D'Annunzijev pohod na Rijeku nije bio spontana i(li) teatralna akcija, kako neki žele prikazati. Značajnu ulogu u riječkom prevratu imao je, među ostalima, Giovanni Giurati, kasniji šef D'Annunzijeva kabineta u Rijeci. On je dobio prešutnu potporu vrha talijanske vojske da se vojska neće miješati u prevratničke planove. Bez potpore zapovjednika kraljevske talijanske vojske generala Pietra Badoglia pohod na Rijeku ne bi uspio, tim prije što su u gradu bile i brojne međunarodne snage.

1919. 13. Rujna Vittorio Emanuele Pittaluga, komandant internacionalnih snaga u Rijeci, u 12.00 prepušta upravu D’Annunziu, a u 14.00 napušta Rijeku.
1919. 14. Rujna da bi izbjegli sukob s Talijanima, američki i britanski brodovi napuštaju Rijeku. Francuski brodovi još ostaju u luci. Popodne je u Rijeku stigao i talijanski razarač "Stocco" s admiralom Casanuovom, kako bi ispitao zapovjednike svih talijanskih brodova. Stocco nije ušao u luku, nego se usidrio izvan lukobrana, da "pobunjenici" nebi utjecali na posadu. D'Annunzio je održao "vatreni govor" pomorcima, a u Rijeku su nastavili stizati i drugi vojnici, mornari i pustolovi, da mu se priključe.
1919. 14. Rujna Formirano zapovjedništvo talijanskih snaga Rijeke "Comando delle truppe italiane" pod D'Annunzijem. Činili su ga: Šef kabineta je "comandante maggiore" Giovanni Giurati; šef uprave države "maggiore" Reina; šef policijskih snaga "tenente" Ulisse Igliori; sekretar je "tenente" Keller; šef ureda informiranja je "dottore" Pedrazzi; zadužen za mornaricu je "conte" Castruccio Castracane. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))

Ovako je, nakon ulaska u Rijeku, bilo formirano zapovjedništvo talijanskih snaga u Rijeci pod D'Annunziom (Izvor: Leonardo Malatesta: L'ARMA DEI CARABINIERI E L'IMPRESA DI FIUME):

1919. 21. Listopada Nakon dolaska u Rijeku D'Annunzio je vlast u gradu ostavio u rukama "Consiglia Nazionale", da bi je 21. Listopada 1919. prenio na "Gradsko zastupstvo" (Reppresentanza municipale) koje je nastavilo djelovati pod imenom "Consiglio Nazionale". Stvarnu vlast u gradu imao je koncetriranu u svojim rukama Gabriele D'Annunzio, kojega je "Consiglio Nazionale" proglasio "zapovjednikom grada Rijeke" ("Commandante della citta di Fiume"). D'Annunzio je vladao Rijekom kao apsolutni monarh, koji je dijelio pravdu prema svome vlastitom nahođenju, on je bio iznad zakon i u teoriji i u praksi, bio je nedodirljiv. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1919. 26. Listopada u Rijeci su provedeni izbori na kojima D'Annunzio (naravno) pobjeđuje. Izbori su shvaćeni od strane italijana kao plebiscit, na kome je 6.999 glasalo za aneksiju Rijeke Italiji, a 156 glasača protiv. Arditi su kod tog plebiscita nasilno sprečavali pro-jugoslavenske glasače da uopće pristupe glasanju. Pristalice autonomije predvodio je Riccardo Zanella (Rijeka, 27. Lipnja 1875. – Rim, 30. Ožujka 1959.), a pristalice aneksije Riccardo Gigante (Rijeka, 29. Sječanj 1881. – Kastav, 4. Ožujak 1945.) koji je i izabran za gradonačelnika Rijeke od Studenog 1919 do 07. Sječnja 1921. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988., str:288, Također: Croinfo.net, Forum, Listopad - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1919. 04. Studenog dvojica D’ Annunzievih ardita (Gulielmo Barbieri i Alberto Tappari) skinuli su jednu glavu sa dvoglavog orla, simbola grada, koji se je nalazio na gradskim vratima (slike ljevo) s obrazloženjem da je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski. Skulptura je po drugi put skinuta s Gradskog tornja 1949. Rijeka je bila bez grba i zastave do 1967. godine. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Wikipedia, Grb Rijeke)
1919. 23. Prosinca general Pietro Badoglio donosi D’ Annunziu dokument "Modus Vivendi", elaborat kojim talijanska država predlaže način rješavanja okupacije Rijeke. Grad neće biti predan Jugoslaviji nego proglašen slobodnim gradom i Italija će raditi na tome da se Rijeka jednog dana pripoji Italiji. Consiglio nazionale di Fiume prihvaća prijedlog sa 48 glasova za i 6 protiv. D’Annunzio i dio stanovništva se žestoko opiru ishodu glasanja. Sljedećeg dana D’Annunzio proglašava referendum o prihvaćanju dokumenta. Tokom dana glasovanja, glasačima se prijetilo, okupirane su štamparije koje su bile za "Modus Vivend", a na kraju dana Arditi su oteli glasačke kutije. Nakon brojanja glasova, bilo je jasno da je usprkos nasilništvu Ardita pobjedila opcija "ZA". Kada je postalo očito da će većina glasati za njegov odlazak dao je spaliti glasačke listiće i rastjerati glasače, a zatim je poništio izbore. (Izvor: wikipedija > Impresa di Fiume)
1920. Nakon Prvog svjetskog rata, slijedom sporazuma između sila pobjednica, Rijeka pripada Italiji.Nino Host Venturi u sredini
1920. 20. Sječnja D'Annunzio sastavio novu vladu. Nova vlada imala je odbore za: unutarnje poslove (pod ovo ministarstvo spadali su podjela aprovizacija i socijalne pomoći), financije i blagajnu, trgovinu, industriju i poljoprivredu, veze, javno školstvo i pravde i bogoštovlja, osnovan je "Odsjek za obranu zemlje" koji je povjeren Host-Venturiju. Na čelu vlade Comitata direttiva ostao je i dalje dr. A. Grossich. Stvarna vlast bila je koncentrirana u rukama D'Annunzija, dok su članovi vlade Comitata direttiva vršili samo sitnije poslove vezane uz lokalnu upravu. D'Annunzio je bio stvarni nositelj vojne i civilne vlasti u gradu, a svoje odluke i propise je donosio u obliku dekreta. D'Annunzio je držao da je on iznad svih zakona, vladao je Rijekom kao apsolutni monarh, diktator koji je pravdu dijelio prema svome vlastitome osjećaju za pravdu. On je bio iznad zakona u teoriji i u praksi.(Michael A. LEEDEN ,The first Duce – D'Annunzio at Fiume, Baltimore – London 1977., 58.-59.) D'Annunzijeva vladavina u Rijeci ostala je zabilježena u povijesti kao diktatura, obilježena pljačkom, nasiljem, terorom i progonima političkih neistomišljenika i netalijana (ponajprije Hrvata). Na slici desno, ljeto 1920., komandanti raznih odjela riječkih legionara, desno Giorgio Conighi (Rijeka, 7. Lipnja 1892. – Trento, 4. Sječnja 1977) Ufficiale superiore del Corpo Nazionale dei Vigili del Fuoco, u sredini Nino Host Venturi (Rijeka, 24 Lipnja 1892. – Buenos Aires, 29. Travnja 1980.) Capitano degli Arditi i kreator La Legione fiumana i desno Giuseppe Sovera-Latuada (Tortona, Italija, 1891 - 1979) capitano di granatieri di Sardegna. Fotografia je iz privatne arhive Gabriele Sovera.
1920. 21. Travnja teroru talijanskih ardita i Gabrielea D'Annuzia pokušavaju se oduprijeti jedino sindikati pod vodstvom socijalista u općem štrajku koji su D'Annunzievi arditi krvavo ugušili. U jednom od generalnih štrajkova održanih 21. Travnja 1920. sudjelovali su i riječki vatrogasci. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: JVP Rijeka, Povijest str:5/5)

Jahta Elettra Giuglielma Marconija u Rijeci1920. 08 Rujna utemeljena je D’Annunzijeva "Talijanska regencija Kvarnera" (Reggenza Italiana del Carnaro), prva fašistička država u povijesti. Proglašenje Reggenze bilo je posljedica pregovora koji su započeli u Rapallu u Rujnu 1920. godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije s namjerom da se riješi Jadransko pitanje. Pretpostavljalo se da će Rijeka postati slobodna država, neka vrsta tampon-zone između Italije i Kraljevine SHS, što nije odgovaralo D'Annunziju i njegovim aneksionističkim pristašama u Rijeci. Stoga se odlučio na posljednji očajnički čin, proglašenje Reggenze. Isti dan održan je prvi radioprijenos opremom s jahte “Elettra” Giuglielma Marconija u riječkoj luci (na slici desno jahta "Elettra"). Prenošen je D’Annunzijev govor. Država je obuhvaćala Rijeku, šire zaleđe, riječku luku i okolne kvarnerske otoke. Prva država u svijetu koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila je riječka Talijanska regencija Kvarnera. (Izvor: RIJEČKA DRŽAVA (1920. - 1924.), Također: Arhinet, Arhivsko gradivo, Državni arhiv u Rijeci,   HR-DARI-3 - Privremene vlade u Rijeci (fond), Talijanska regencija Kvarnera (podfond), Također: wikipedija > Talijanska uprava za Kvarner)

Poslije godinu dana vlasti, 8. Rujna 1920, D'Annunzio je proglasio Talijansku upravu Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro), prvu fašističku državu u povijesti. Ono što se mora naglasiti jest da je ta država prva u svijetu priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju te da su oba revolucionara održavala srdačne odnose! Komentar u novinama bio je: "Luđak je luđaku dao baklju i zapalit će svijet!" Druga država koja je priznala Lenjinovu krvavu tvorevinu pljačke i bezumlja bila je, jasno, Mussolinijeva Italija!

Alceste De Ambris1920. 08 Rujna Objavljen ustav Talijanske regencije Kvarnera ("La Carta del Carnaro") (Reggenza Italiana del Carnaro). Ustav je napisao Alceste De Ambris (Licciana Nardi,  15 Rujna 1874– Brive-la-Gaillarde, 9 Prosinca 1934), talijanski sindikalist, novinar i političar. U Sječnju 1920 De Ambris (slika ljevo) se je priključio Gabrieleu d'Annunziu u Rijeci i ubrzo je preuzeo mjesto šefa kabineta grada od  Giovannija Giuriatija. De Ambris je sastavio ustav i postavio politički i pravni okvir ustava, a nakon toga je d'Annunzio iskoristio svoje pjesničke mogučnosti i revidirao ga da bi djelovao impresivnije. Već se u zaglavlju teksa naglašava da su riječani svojevoljno ušli u zajednicu talijanskih država, pa kaže:

Premessa:
"Il Popolo della Libera città di Fiume, in nome delle sue secolari franchigie e dell'inalienabile diritto di autodecisione, riconferma di voler far parte integrante dello Stato Italiano mediante esplicito atto d'annessione; ma poiché l'altrui prepotenza gli vieta per ora il compimento di questa legittima volonta, delibera di darsi una Costituzione per l'ordinamento politico ed amministrativo del territorio (Città, Porto e Distretto) già formante il "corpus separatus" annesso alla corona Asburgica e degli altri territori adriatici che intendone seguirne le sorti."

1920. 12 Studenog potpisan Rapalski sporazum, u Rapallu, gradiću blizu Genove, između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Trebao je riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja između obje države nakon Prvog svjetskog rata. Početkom 1920. godine Francuska i Velika Britanija vršile su pritisak na jugoslavensku mirovnu delegaciju na čelu sa Antom Trumbićem da popusti talijanskim imperijalističkim traženjima. Intervencija Woodrowa Wilsona spriječila je daljne navaljivanje u tom pravcu, te je na kraju, talijansko-jugoslavenski spor upućen na direktne pregovore među objema spornim stranama, koji su vođeni u Pallanzi (11. svibnja 1920.), produženi u Spa (5. -16. Srpnja 1920., Carlo Sforza i Ante Trumbić) i dovršeni 08.-12. studenog Rijeka, Corpus Separatum 19191920. u Rapallu. Pregovori su vođeni u znaku premoći Italije koja je uživala punu podršku Francuske i Velike Britanije. Sporazum ima 9 članova. Rijeka je za svoj glavni grad dobila Rim, dok su Sušačani središnju državnu upravu imali u Beogradu, a granica je prošla kroz samo srce Rijeke. Sporazumom utvrđene granice između dviju zemalja povučene su na očiglednu vojničku, ekonomsku i političku korist Italije. Od tromeđe s Austrijom na vrhu Peč, ostavivši Kranjsku Goru i Triglav Jugoslaviji, granica je išla pravcem sjeverozapad-jugoistok tako da je Tolmin, Idriju, Postojnu i Ilirsku Bistricu ostavljala Italiji, a Logatec i Cerknicu Jugoslaviji. Išla je na Snježnik, gdje je skrenula prema jugu, ostavivši Klanu Italiji, a Studenu, Kastav i Hoste Jugoslaviji. Tromeđa sa Slobodnom Državom Rijekom bila je južno od Kastva. Osim Trsta, Gorice, Gradiške i dijela Kranjske, Italiji je pripala Istra (bez općine Kastav). Italiji su priključeni i otoci Cres i Lošinj zajedno s nekim manjim otocima, te otoci Sušac, Lastovo i Palagruža s pripadnim otocima, a Italija je dobila i malu zadarsku eksklavu. Od Rijeke je stvorena nezavisna država koja obuhvaća grad Rijeku (bivši mađarski Corpus separatum), dakle čitavo gradsko područje zapadne Rijeke bez Sušaka i obala do Preluka tako da su Matulji ostali Italiji, a Martinkovac Rijeci. Sjeverno od grada nova državica obuhvaćala je Grohovo, Drenovu, Škurinje i Pehlin, a njeno najsjevernije naselje bila je Lopača, otkuda je Rječinom granica tekla prema jugu i nastavljala Mrtvim kanalom do mora, međutim granica u luci Baroš ostala je neutvrđena, iako je Italija posebnom izjavom jamčila jugoslavenski suverenitet nad lukom Baroš i Deltom (slika desno). Ustupljena područja ukupno su obuhvaćala oko 10.000 kvadratnih kilometara s oko 500.000 Hrvata i Slovenaca bez potrebnog jamstva za svoj nacionalni život i opstanak. Na primjer, do 1920. godine već je u Istri i na kvarnerskim otocima bilo zatvoreno 109 hrvatskih i slovenskih škola. Članak 4. Rapallskog ugovora definirao je pravni položaj Rijeke koja je tim ugovorom postala slobodna i nezavisna država u granicama negdašnjega ugarskog "corpusa separatuma" i govori o uspostavi slobodne riječke države:

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevina Italija priznaju potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka (Fiume) i obvezuju se da će to vječno poštivati.
Državu Rijeku sačinjavaju:
a) "Corpus separatum", u sadašnjim granicama grada a i kotara Rijeke (Fiume)
b) dio ranijeg teritorija Istre, ograničen kako slijedi: na sjeveru linijom koja će biti određena na terenu i koja polazeći neposredno od mjesta Kastav, izlazi na granicu "Corpus separatuma" na cestu Sv.Matej - Rijeka, ostavljajući mjesta Srdoči i Hosti Kraljevini SHS i cijeli kolski put sjeverno od željeznice koja preko Matulja i raskrižja kote 377 zapadno od Kastva vodi ka Rupi u Državu Rijeka; na zapadu linijom koja od Matulja silazi k moru kod Preluke stavljajući željeznicku stanicu i mjesto Matulji na talijanskom teritoriju.
(Napomena: "Corpus separatum" je područje Rijeke koje je "riječkom krpicom" pripalo Ugarskoj 1868.)

Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile, uključujući SAD, Veliku Britaniju i Francusku, a sporazum je podržala i većina građana Rijeke s obzirom na činjenicu da je grad u odnosu na okolne države uživao autonomiju još od 1779. godine. Člankom 7. priznato je Talijanima u Kraljevini SHS da u roku od 1 godine mogu optirati za talijansko državljanstvo, a da se nisu dužni iseliti, te im se zamječuje pravo upotrebe talijanskog jezika i slobodnog vjeroispovijedanja. Istovremeno ta delegacija nije htjela preuzeti nikakve obveze o zaštiti nacionalnih prava preko 500.000 Hrvata i Slovenaca koji će doći pod Italiju. Dobit osigurana Rapallskim ugovorom tadašnjoj Italiji bila je tolika da je Rim bez razmišljanja odlučio ukloniti D'Annunzija. Mussolini, koji je prethodno odbio D'Annunzijev poziv da posjeti Rijeku (i čime je u stvari zario D'Annunziju nož u leđa), u svom listu Popolo d'Italia iskazao svoje oduševljenje tim dogovorom. Mussolini piše da ga zadovoljava rješenje, ali kaže da nije idealno za Italiju. D'Annunzio je kao što se i očekivalo odmah oštro napao i osudio Rapallski ugovor i automatski ga odbacio kao neprihvatljiv. Obje strane, i Italija i Kraljevina SHS, su u svojem nacionalističkom sljepilu doživjele rapallski kompromis kao nacionalnu katastrofu. U Italiji je Rapallo shvaćen kao izdaja i ubrzao je dolazak Mussolinija na vlast. U Jugoslaviji je ugovor dodatno zatrovao srpsko-hrvatske odnose. (Izvor: wikipedia, Rapalski ugovor, Također: Hrvatska Enciklopedija: Rapalski ugovor, Također: Istrapedija, Rapalski Ugovor, Također: Povijest.hr, Dražen Krajcar: Rapalski ugovor – Hrvatska izgubila Istru, kvarnerske otoke, Rijeku i Zadar – 1920.)

Kad je talijanska država shvatila da joj je D'Annunzio postao odveć veliki politički teret, pokrenula je napad regularnih snaga na grad. U iščekivanju sukoba Pjesnik je zapovjedio rušenje mostova na Rječini 24. prosinca 1920, a potom je uslijedio Krvavi Božić. U borbama je poginulo 27 legionara – od kojih nijedan nije bio Riječanin!

1920. 17. Studenog na sjevernom se Jadranu skuplja pomorski odred koji bi trebao podupirati talijanski napad na Rijeku i slom D'Annunzijevih ardita. Granica na Kantridi iznad stadiona KantridaZapovjednik je admiral Simonetti na bojnom brodu "Andrea Doria".
1920. 18. Studenog general Enrico Caviglia poziva Gabriela d’Annunzia na granicu na Kantridi (slika ljevo) da bi mu priopćio da je Italija potpisala Rapalski Sporazum i objasnio mu uslove i tačke sporazuma. Naređuje mu da 21. Prosinca do 18.00 sati napusti Rijeku ili će odatle biti nasilno istjeran. Odgovor D'Annunzia su čekali tjedan dana, a odgovor je bio: "La Reggenza Italiana del Carnaro respinge nettamente il Trattato di Rapallo" (Regenza Italiana del Carnaro odlučno odbija Rapalski sporazum), čime je D'Annunzio de fakto objavio rat Italiji. (Izvor: Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 25. Studenog D'Annunzio je uputio notu talijanskoj vladi u kojoj je obavještava da Regencija Kvarnera ne priznaje osnivanje Slobodne Države Rijeke kako je to propisivao Rapalski ugovor. Čim je talijanski Parlament ratificirao ugovor (28. Studenog), General Caviglia je naredio D'Annunziu da se povuče sa Krka i Raba. Talijanska je mornarica provela pomorsku i kopnenu blokadu Talijanske Regencije Kvarnera. (Izvor: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920.)
1920. 03. Prosinca, Budući da nije priznavao Rapalski ugovor, D'Annunzio najavljuje rat Italiji. Nakon toga, u Rijeci 08. Rujna 1920, D'Annunzio proglašava "državu" Talijansku upravu za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro) s ustavom koji je sadržavao mnoge elemente kasnijeg talijanskog fašizma i u kojem je on dobio titulu vođe (duce). (Izvor: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920.)
1920. 06. Prosinca Talijanska je mornarica proglasila i provela pomorsku i kopnenu blokadu Talijanske Regencije Kvarnera. (Izvor: Silvino Gigante: Storia del Comune di Fiume, R. Bemporad & Figlio, Firenze 1928., str. 243.)
1920. 21. Prosinca u Rijeci je proglašeno ratno stanje jer je talijanska vlada, znajući da ća Mussolini ostati po strani, odlučila na silu otjerati D'Annunzija iz Rijeke i njene okolice. Budućem talijanskom Duceu je odgovaralo da da njegov najopasniji politički takmac bude poražen. General Enrico Caviglia dao je 48 sati strancima, stranim brodovima ali i Arditima da izađu iz grada prije završne blokade. Sljedećeg dana, 21. Prosinca, general proglašava kopnenu blokadu Rijeke. Nakon ultimatuma i opetovanih ponuda talijanske vlade da se časno povuče bez prolijevanja Talijanski brodovi u riječkoj luci 1920.krvi, D'Annunzio odgovara objavom ratnog stanja. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija), Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1920. 23. Prosinca pred Rijeku dolaze talijanski bojni brod "Andrea Doria", sa razaračima "Augusto Riboty", "La Farina" i "Francesco Stocco". na slici desno se vidi Andrea doria u luci i Francesco Stocco koji je blokirao ulaz u luku. Brodovi zauzimaju borbene pozicije. (Izvor: Croifo.net, Forum, Prosinac - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: PALUBA forum, Ratna luka Pula)
1920. 24. Prosinca talijanske regularne trupe napadaju D’Annuzija i Rijeku. Borbe su trajale pet dana (od 24. do 29. Prosinca), a ovaj događaj ostat će zabilježen u povijesti kao "pet riječkih

Krvavi Božić, rijeka, bijeli salon, guvernerova palača
Krvavi Božić, 24-28 Xll 1920.- Guvernerova Palača, posljedica bombardiranja, vanjska strana Bijelog salona pogođenog sa Andrea Dorie

dana" ("cinque giornate di Fiume") ili "Riječki Krvavi Božić" ("Natale di Sangue"). Regularne trupe imaju 20.000 vojnika, a D’Annuzio samo 6000. Bojni brod Andrea Doria pogodila je jednom granatom guvernerovu palaču (na slici ljevo guvernerova palača pogođena brodskom granatom) i lakše ranila D’Annuzija, koji je očekivao pomoć od Musolinija koja nikad nije došla. D'Annunzio je ranjen i nakon toga je izvjestio bijelu zastavu. Tokom borbi D'Annunzijeve snage su izazvale brojna bespotrebna razaranja. Ubijeno je na strani regularnih talijanskih snaga 25 vojnika te dva civila dok su na strani legionara ubijena 22 ardita i pet civila. Srušeno je 5 mostova i dva vijadukta. Stotinjak kuća je srušeno, a mnoge su oštećene. Legionari nisu samo rušili strateške objekte nego su i pljačkali stanove i silovali civile, i na taj način pokazujući pravo lice. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija), Također: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Forum Croinfo.net, Tema: D'Annunzio u Rijeci)
1920. 25. Prosinca
U 17 sati "Andrea Doria" ispaljuje granate svojih topova na grad. Gađa gradsko zapovjedništvo i Guvernerovu palaču. Hitac je probio zid Bijelog salona (slika ljevo), te ranio samog "poglavara". S komandnog broda "Dante Alighieri" šalju poruku da se prekine paljba, a zatim dolazi do pregovora o predaji. Primirje je sklopljeno 28. Prosinca. (Izvor: Giuseppe Marchese: Navi italiane a Fiume 1918-1921 (ilpostalista.it>58.html), Također: Sušačka revija br.84, Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 28. Prosinca D'Annunzio, u stanu Antonia Grossicha, organizira sastanak sa predstavnicima "Consiglio della Reggenza di Fiume". Pošto nije imao potporu sa talijanske strane, a i potpora u gradu se je smanjila, pristaje na povlačenje iz grada, kako kaže, samo da bi spasio njegove stanovnika daljnjih razaranja. Time je vlada Reggenze Italiana del Carnaro praktički priznala Rapallski ugovor. D'Annunzio prenosi svu vlast na riječkoga gradonačelnika Riccarda Gigantea i gradsko predstavništvo. (Izvor: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Klub Sušačana, Sušačka revija br.84, Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 29. Prosinca na zahtjev predstavnika talijanske regularne vojske koja je praktički preuzela grad, gradonačelnik Ricardo Gigante mora odstupiti s mjesta gradonačelnika. (Izvor: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1920. 31. Prosinca predstavnici Gradskog vijeća Rijeka (Nino Host-Venturi i Ricardo Gigante) i zapovjednici talijanskih četa (general Ferrara) sklopili su, nakon dvodnevnih pregovora, Opatijski pakt. Ovim ugovorom konstatirano je da se Riječka država podvrgava primjeni Rapallskog ugovora čime je i službeno okončan "Krvavi Božić". Uvidjevši kraj, priznali su Rappalski ugovor i pristali da D'Annunzijevi legionari napuste grad. Time su borbe i službeno okončane. Pakt je sadržavao pet točaka:
1. Riječka država, u cilju izbjegavanja svake daljnje akcije protiv grada, priznaje Rapallski ugovor 
2. iz grada moraju izaći svi D'Annunzievi legionari 
3. riječku luku moraju napustiti ratni i svi drugi brodovi, koji su ilegalno prispjeli ili su zadržani (praktički, oni koji su bili na strani D'Annunzia)
4. počevši sa 05. Sječnjem 1921. D'Annunzievi legionari moraju evakuirati sa otok Krk, Rab i Sveti Marko 
5. legionari moraju započeti evakuaciju grada 05. Sječnja 1921., u tri vlaka dnevno, s najmanje 300 ljudi, a prema vremenu koje će odrediti vojno zapovjedništvo
(Izvor: Sušačka revija br.84, Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija) (kaže 30. Prosinca), Također: opatija.net, Povijest Opatije, 1920, Također:: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
Time je službeno okončan “Krvavi Božić”. D'Annunzio zajedno s vladom svoje Reggenze daje ostavku i prenosi svu vlast na riječkoga gradonačelnika Riccarda Gigantea i gradsko predstavništvo. Tokom noći D'Annunzio piše pismo generale Ferrariu i time prihvaća primirje:

"Io non posso imporre alla città eroica la rovina e la morte totale che il Governo di Roma e il Comando di Trieste minacciano. Io rassegno nelle mani del Podestà e del Popolo di Fiume i poteri che mi furono conferiti il 12 settembre 1919 e quelli che il 9 settembre 1920 furono conferiti a me e al Collegio dei Rettori adunati in Governo Provvisorio. Io lascio il Popolo di Fiume arbitro unico della propria sorte, nella sua piena coscienza e nella sua piena volontà. (...) Attendo che il popolo di Fiume mi chieda di uscire dalla città, dove non venni se non per la sua salute. Ne uscirò per la sua salute. E gli lascerò in custodia i miei morti, il mio dolore, la mia vittoria." (Nemogu nametnuti ovom herojskom gradu ruševine i smrt kojim im vlada, Rim i komanda u Trstu prijete. Ostavljam u rukama građana Rijeke ovlasti koje su mi bile povjerene 12. Rujna 1919 i one koje koje su 9. Rujna 1920 meni dali skup Rektora provizorne vlade. Ostavljam građanima Rijeke da upravljaju vlastitom sudbinom. (...) Mislim da građani Rijeke traže da izađem iz grada, i ne izlazim zbog mog zdravlja. Ostavljam ih na čuvanje mrtvih, uz moj bol, moju pobjedu.")

Gabriele D’Annunzio odlazi iz Rijeke tek 18. Siječnja 1921. godine. Na zahtjev predstavnika talijanske vojske u Rijeci gradonačelnik Ricardo Gigante je morao 29. Prosinca odstupiti s mjesta gradonačelnika. Gradsko predstavništvo formira novu vladu pod imenom "Consiglio Nazionale".

Ideja da je D'Annunzijeva Rijeka bila radikalni socijalni eksperiment, kao i politički ustanak, dobro je sjela u popularnoj imaginaciji.
Futurist i ratni veteran Mario Carli nazvao je D'Annunzijevu Rijeku "umjetničkim djelom", živim primjerom "futurističkog kazališta".
Grad je imao živopisnu reputaciju, nudio je slobodnu ljubav, slobodu od buržoaskih ograničenja i legendarnu opskrbu jeftinim kokainom.
Sudeći prema memoarima Giovannija Comissa, ratnog veterana i pisca koji je bio biseksualac, grad je bio prepun intelektualnih susreta, bizarnih osobnosti i erotskih mogućnosti. Zajedno s Guidom Kellerom, odvažnim pilotom koji je držao orla kao kućnog ljubimca, Comisso je osnovao "Yogu", apsurdistički avangardni pokret koji je plutao svim vrstama utopijskih ideja. "Nemoral, prirodni i neprirodni, bio je u obilju. Skromnost me tjera da stavim veo nad većinu izopačenosti koje su pratile pjesnikov režim", opisao je stanovnik Rijeke i kroničar J. N. MacDonald novu društvenu klimu.

Kasniji povjesničari previše su pozornosti posvećivali D'Annunzijevu kultu, njegovu ušmrkavanju kokaina te skakanju iz kreveta u krevet. Opisivali su ga kao egomanijaka koji nikad nije zaista mario za Rijeku, nego ju je promatrao samo kao platformu za vlastitu slavu i vlastiti eksperiment. Sve je vodio kao romantičarsku 17-mjesečnu fiestu, umjetničku predstavu u tradiciji talijanske avangarde, a grad je u svakom pogledu propadao sve dublje i dublje.
A za D'Annunzija Hrvati su bili jednostavno kulturološki inferiorni ljudi bez povijesti te zbog toga nisu imali pravo vladati istočnom obalom Jadrana.

Čak su i karabinjeri koji su došli u Rijeku sa D'Annunziom, napustili njegova shvačanja i način vođenja Rijeke. Karabinjeri su bili visoko moralni i svojim su dolaskom u Rijeku htjeli biti policajci, pravedni, oni koji će provoditi zakone Italije, a ne Dannunzijeve. Tako su svi karabinjeri pod zapovjedništvom kapetana Rocca Vadale, inače karabinjera vjernog kralju, koji je bio i na čelu jedinice koja je provodila zakon na Sušaku, napustili Rijeku kada su shvatili u šta su se upustili. (Izvor: NOTIZIARIO STORICO dell'Arma dei Carabinieri, ANNO I V - NUMERO 1, MARCO RISCALDATI: D'Annunzio e i CARABINIERI)

Ali Riječka avantura, za mnoge koji su sudjelovali, za sve one koji su se iz tog Prvog svijetskog rata tako teško vratili kući, Riječka avantura nije bila ništa ljepoga. I doista, radikalno drugačiji način na koji je Rijeka živjela tih dana, bio je izvor mnogih dramatičnih događaja. Patrioti koji su došli spasiti i čuvati osvojeni grad, dobri karabinjeri generala Rocca Vadale, odani kralju, morali su napustiti Rijeku, puni prezira i sramote: Rijeka je bila pravi puttanaio (kupleraj): Arditi, odmetnici, takozvani umjetnici, orgije nasred ulice, kokaina u izobilju, žene koje su išle sa svakim tko je pitao, ali i muškarci s muškarcima. Stanovništvo je živjelo sa kokainom. Grad je u svakom smislu propadao, industrijski, moralno.
Pošto je Rijeka bila u izolaciji sa svih strana, D'Annunzio je novac za život, hranu i sve ostalo nabavljao kao kradljivac. Svoju je mornaricu nazvao Uskoci i poslao je da pljačkaju tuđe brodove po Kvarneru i šire. D'Annunzio, se osim gusarstva, morao pouzdati u pomoć nekolicine bankara. Ukratko: puttanaio, golemi puttanaio.

Obavezno pročitati: Leonardo Malatesta Presidente dell'Associazione Sperre Valsugana e Vice Direttore Fondazione Museo Storico del Nastro Azzurro: L'ARMA DEI CARABINIERI E L'IMPRESA DI FIUME


 

Elenco dei legionari delle Cinque Giornate
(Popis legionara učesnika pet riječkih dana)

 

MOSCATI GIUSEPPE: LE CINQUE GIORNATE DI FIUME CON LETTERA-PREFAZIONE DI GABRIELE D'ANNUNZIOTratto da: MOSCATI GIUSEPPE: LE CINQUE GIORNATE DI FIUME CON LETTERA-PREFAZIONE DI GABRIELE D'ANNUNZIO, Casa Editrice Carnaro, Milano, 1931. 2a ediz 1931.

LA LEGIONE FIUMANA nel Natale di Sangue

Capitani: 

Sergenti:

Aub Ernesto - Borzatti Ettore - Bosoni Archinto - Belli Antonio - Chiavuzzo Paolo - Colombini Mario - Dabbeni Federico - D'Alessandro Felice - Fantoni Gino - Apfelthaller Alberto - Fornasari Luigi - Lucich Giovanni - Laicini Ladi - Maggini Virgilio - Mazzaros Francesco - Marchetti Giovanni - Montenovi Benvenuto - Molnar Giuseppe - Milella Francesco - Mucchè Ugo - Meichsner Ugo - Nicora Marino - Predonzan Mario - Pontis Giuseppe - Polgar Emerico - Rampoldi Roberto - Rizzotti Renato - Riccotti Umberto - Sandrini Anseimo - Staccioli Tranquillo - Sani Arrigo - Scrivani Vittorio - Sirola Innocente - Salvi Gius. - Traunini Bruno - Tuchtan Dario - Vidovich Gius. Caporali Magg.: Albenghi Angelo - Ballarin Ugo - Brazzoduro Oscarre - Bratovich Renato - Correri Riccardo - Cesare Augusto - Corich Zorino - Cortesi Enrico - Dinelli Mario - Del Pino Mario - Dai Zot Ilario - Dobosz Oscarre - Gherbaz Ruggero - Guerrato Vittorio - Giurandich Ernesto - Hajnal Arpad - Jurza Giovanni - Lado Ugo - Langendorff Lodovico. - Lotznicker Cosimo - Matterdodrfer Felice - Milinovich Romeo - Napoleone Massimiliano - Poschich Arturo - Polessi Armando - Pillepich Renato - Pian Remigio - Pagnoni Renato - Penna Pietro - Pentasuglia Clemente - Ponzetti Virgilio - Schwargenberg Dionisio - Springhetti Mirino - Serbo Celeste - Tich Alfonso - Weichandt Leone - Widmar Antonio - Zagar Romeo Caporali: Alberti Emilio - Bressan Federico - Bastianch Giuseppe - Blasich Giuseppe - Bianda Cesare - Brus Carlo - Bozzani Battista - Budrovich Vittorio - Blasich Mario - Blasevich Antonio - Bon Amedeo - Baccacich Giuseppe - Calcich Giovanni - Cergogna Francesco - Castelli Mario - Cuderna Carlo. - Consonni Arrigo - Corich Riccardo - Cesare Enrico - Chierego Ugo - Chierego Bruno - Daneo Antonio - Dordo Giuseppe - Curelich Antonio. - Cotiero Amedeo. - Cucich Rodolfo. - D'Ancona Renato - Farina Pietro - Gherbaz Sergio - Dulmin Guido - Gombai Eugenio. - Juranich Emilio - Juranich Mario - Koritnick Mario - Lenaz Enrico - Lorenzini Elio - Loppel Bruno - Lado Giorgio - Legan Edoardo - Malle Fedele - Mandruzzatto Argeo - Mattulich Ferdinando - Miksich Nicolò - Michich Giuseppe - Moderini Dante - Matteussich Isa - Muzina Lodovico - Mikesz Adalberto. - Milinovich Renato - Masiera Mario - Nicoli Oreste - Negv Emerico - Nicolich Luciano. - Petricich Natale - Poche Ugo - Pillepich Pietro - Petricich Antonio - Pezzulich Giuseppe - Riccotti Gino - Rack Amedeo - Ridenti Egidio - Rovis Attilio - Riccotti Giuseppe - Rotar Francesco. - Rack Ladislao - Rosembauer Ermanno. - Ricatti Mario - Simicich Vittorio - Spadoni Ermanno - Schopp Albino - Superina Giovanni - Superina Antonio Stiglich Vasto - Tommasini Silvio - Tutcan Aldo - Tomsich Arturo - Tertam Marcello - Valle Egilio - Valdinoce Redentore - Visentini Giorgio - Woloschin Giovanni - Wenig Marcello - Zuzzulich Giacomo - Zuanni Federico Soldati: Azzarra Girolamo - Adam Angelo - Amadi Renato Albanese Giuseppe - Acquilano Bruno - Apfelthaller Nereo - Arrigoni Giuseppe - Abriata Amedeo - Anderle Lodovico. - Alpron Giulio - Barboski Gaetano - Bosizio Enrico - Bilnaceck Alfonso - Bogdesich Lino - Bastalich Giovanni. - Baccich Franco - Benzan Giovanni - Bongis Michele - Bugnevaz Roberto - Blaich Francesco. - Blasinich Nice. Burattini Guerrino - Bellen Antonio - Benzan Francesco - Bellasich Francesco - Burroni Carlo - Barbieri Ettore - Benzan Francesco - Barcovich Adamo - Bergnaz Ilario - Bosich Vittorio - Baccich Antonio - Brilan Nicola - Barbieri Ruggero - Blasevich Renato. - Baccich Mario. - Bugnevaz Rodolfo. - Benedetti Enrico - Bulon Giuseppe - Blasevich Fortunato - Bara Mario - Baronis Augusto - Bugnevaz Vittorio - Benzan Mario - Bezljako Antonio - Balsamo Menotti - Bezlak Mario - Baccich Mario - Bajcich Valentino - Boj Lodovico - Bidean Antonio - Baroncini Francesco - Blanda Ugo - Baratto Paolo - Berrardi Gustavo - Busetti Alfonso Blecich Giuseppe - Benas Teodoro - Baccich Casimiro - Blasevich Nicolò - Bressanello Vittorio - Bon Arturo - Borri Roberto - Balasz Emilio - Bergman Enrico - Carnevali Giovanni - Cirilli Romolo - Contento Guglielmo - Cervillara Domenico - Calabrese Antonio - Corsi Renato - Ceschi Antonio - Corbella Renato - Cecchi Gino - Cernich Ezio - Caruffo Domenico - Crulcich Giovanni - Cesare Renato - Camauli Giovanni - Cante Bruno - Colazio Ruggero - Ciancio Emerico - Cucich Lodovico - Ciacolone Nicolò - Capudi Stefano - Copetti Giorgio - Costantini Bruno - Cadorini Erasmo - Caifessi Stefano - Carguelutti Marcello - Camalich Giovanni - Cergnar Vito - Cerni Agar - Cergnar Stanislao - Curti Vittorio - Cergnar Mario - Calcich Mario - Copajtich Antonio - Carnevalis Mario - Covacich Mirko. - Cucich Nicolò - Cucich Alberto - Calcer Sigismondo - Celligoi Narciso - Cergnar Vincenzo - Carnevalis Vincenzo - Crespi Antonio - Corradi Adolfo - Colazio Mario - Corbella Vincenzo - Crulcich Arturo - Cerlon Antonio Cettima Emilio - Cossutta Giusto - Cucich Mario - Cucich Vittorio - Cucich Albino - Cuzzi Mario - Carlevaris Ugo - Colazio Gino - Duncovich Rosario - Devescovi Antonio - Drago Giovanni - Deschman Attilio - Donomi Antonio - Duschman Narciso - Diracca Arturo - Diracca Alessandro - Destrini Pasquale Giuseppe - Devescovi Francesco - Dorcich Vincenzo - Delise Antonio - Dushanek Riccardo - Dushanek Enrico - Devescovi Mario - Doboszi Geza - Deseppi Antonio - Dorcich Riccardo - Dumicich Giuseppe - D'Andre Giuseppe - D'Andre Roberto - De Giovanni Giuseppe - De Marchi Pietro - Dal Bono Giovanni - Delise Renato - De Marchi Antonio - Engel Ladislao - Fabris Paolo - Friedrick Andrea - Ferghina Giovanni - Franciscovich Celso - Foschiatti Giuseppe - Fantini Mario - Frezza Dante - Flaibani Gino - Fabris Giacomo - Fantini Lionello - Fulvi Narciso - Farina Lionello - Faraguna Luigi - Felice Iginio - Francetich Stanislao - Fabrietti Adalberto - Fried Enrico - Franck Andrea - Franck Romeo - Francovich Francesco - Francetich Massimiliano - Franck Francesco - Fantini Pietro - Faccini Solferino - Fulvio Angelo - Francetich Nicolò. - Francetich Rodolfo - Fusinaz Oscarre - Gorup Giovanni - Gortan Guido - Gherardi Ettore - Grubessich Francesco - Goacci Teodorico - Grubessich Giuseppe.- Gentili Stefano - Gortan Ramiro. - Ghersincich Ettore - Gortan Otello - Golob Giuseppe - Gisdavcich Dante - Giusti Roberto - Gherbaz Felice - Gennari Pietro - Germeck Liberato - Gullin Augusto - Giurso Arrigo. - Goloica Giuseppe - Giurandich Albino. - Giurasak Giovanni - Grill Giovanni. - Giovannini Ugo - Herman Salomone - Holtai Francesco - Herdlicka Giuseppe. - Hirsch Arturo - Host Vincenzo - Hodnig Pietro - Hervatin Narciso. - Jugo Stanislao - Jardas Pietro - Jardas Eugenio - Jez Benedetto - Jugo Pietro. - Jvcovich Antonio - Jntihar Giovanni - Jelencich Giuseppe - Jehsei Paolo - Jurskovich Giuseppe - Jendrassich Vittorio - Jurman Mario - Jurman Rodolfo - Jardas Giuseppe - Jusman Giovanni - Incognito Amedeo - Jacklich Oscarre - Krizman Silvio - Klausberger Luigi - Kuderna Mario - Kinchela Giuseppe - Klapcich Marco. - Kralich Roberto - Klanfer Oscarre - Krsnarich Daniele - Kovacevick Aristide - Kurel Giuseppe. - Kolman Giuseppe - Kristovich Luigi - Klanfer Dante - Kadlec Ernesto - Kocsis Lorenzo - Kraus Marcello - Kollenz Arturo - Kolacevich Arturo - Kornfeind Giuseppe - Lodovico Vincenzo. - Latcovich Giovanni. - Langendort Alfredo. - Langhendorf Giulio. - Lupetich Nereo - Lamprect Leopoldo - Lensky Carlo - Lucanovich Vittorio - Lenaz Michele - Lenaz Romano - Lenaz Lorenzo - Lucich Francesco - Leopardi Natale - Lengsi Vezio - Lamprecht Rodolfo - Lenaz Mario - Laich Mario Blecich - Lamberti Mario - Lenaz Ernesto - Lamberti Lamberto - Lucanovich Leone - Lengo Attilio - Lulich Maro - Lipschitz Nicolò - Lucich Guido - Lenaz Agostino - Laicini Francesco - Lucarich Ettore - Mandi Ercole - Martich Raimondo - Minach Romualdo - Mannaro Rocco - Meszaros Giuseppe - Mouton Luigi - Miclavic Antonio - Merzliach Bruno - Muller Antonio - Micheluzzi Attilio - Milli Oscarre - Malara Bruno - Massalino Giuseppe - Mosè Francesco - Milli Marcello - Michelich Andrea - Mini Amedeo - Murai Zoltan - Milcenm Amedeo - Mazzocco Francesco - Mihich Remigio - Malinarich Antonio - Miculicich Miti - Marian Giovanni - Molnar Francesco - Marussi Mino - Mattucchina Pietro - Mranil Francesco - Mottel Vilibaldo - Musiol Olivo - Murvar Italo - Mauthner Arpad - Marsanich Francesco - Muhvich Eugenio - Mandich Santo - Maurinaz Cosimo - Mahnich Attilio - Mihich Lodovico - Maroth Vincenzo - Manzolin De Pacifico - Margan Marcello - Manestar Alessandro. - Mayer Leonardo. - Merzliach Pietro - Majetich Loris - Moris Bruno - Mohovich Bruno - Marinzaldi Geunaro. - Marussich Giovanni - Materljan Branko - Matcovich Oliviero - Mudrinaz Pietro - Marussich Renato - Mussich Armando - Manestar Arturo - Mattioni Bruno - Molan Alfredo - Milossevicli Luigi - Mramor Italo - Musiol Lorenzo - Montenovi Giovanni - Millich Vittorio - Marinich Giuseppe - Marghetich Roberto - Massalla Gianmaria - Markus Eugenio - Minicucci Santo - Mandi Giacomo. - Maver Gino - Mozina Francesco - Marghetich Romeo - Mihich Lodovico - Markovich Gontrano. - Marussich Alvaro - Mouton Giuseppe - Matisz Zoltano - Marussich Luigi - Marini Celestino Nemes Giuseppe - Neuman Francesco - Neglich Umberto - Nossam Gino - Nossam Guido - Nossam Oscarre - Naglich Rodolfo - Nicolich Egidio - Nihich Clemente - Niagui Giulio - Nascimbeni Giuseppe - Oberstar Nevio - Oggiano Guido - Ortalli Leone - Oblack Carlo - Ogrizevich Francesco - Orsini Attilio - Ossoinach Luigi - Ozbolt Giovanni - Ostrogovich Illuminato - Kamenar Romualdo - Pasquali Raffaele. - Perussich Lodovico - Pellegrini Oscarre - Pellegrini Roberto - Pian Pietro - Pavessich Romano. - Percovich Marcello - Petrovitch Vincenzo - Pittini Mario - Pedronzani Ireneo - Pelosa Giovanni. - Perussich Francesco - Pavincich Alberto- Pibernick Gastone - Pedronzani Antonio - Pellis Silvio - Pubar Ruggero - Pibernick Oscarre - Paulinich Ladislao. - Perich Giuseppe- Pompilio Riccardo - Pasquali Meichiorre - Piancastelli Luigi - Pacan Antonio - Pus Giuseppe - Pus Corrado - Pavincich Francesco - Purkinje Oscarre - Perich Mario - Persich Gaspare - Pappasizza Attilio - Pillepich Emilio - Pillepich Matteo - Petrovich Stefano - Pick Arturo - Percich Francesco - Pucci Benedetto - Paulinich Zeffiro - Pessi Attilio - Papp. Geza - Pericich Amato - Pescanto Loreto - Perussich Stanislao - Piano Mario - Petrovich Attilio. - Pillepieh Giuseppe - Pus Mario - Kuzmann Mario - Promossich Carlo - Rusich Giovanni - Rade Antonio - Rajcevich Giovanni - Rustia Pietro - Ramondini Ettore - Ruzieh Lodovico - Reegne Giovanni - Rilieri Renato - Rubinich Ferruccio - Rasura Giuseppe - Rivolt Angelo - Rolich Giuseppe - Rozmanich Rodolfo - Rock Giovanni - Rora Mario. - Rosich Giovanni - Radivoj Ettore - Rippole Elmiro - Rivosecchi Michele - Sirola Marcello - Ravalico Giacomo -- Reich Rodolfo - Rudan Mario - Randich Antonio - Radman Otello - Reich Riccardo - Ranzato Eugenio - Robleck Desiderio - Rizzotti Dante - Spadaverchia Giovanni - Spadoni Rodolfo - Segnan Ugo - Serdoz Armando - Sricchio Olivo - Sricchia Arturo - Stassich Giovanni - Segota Biagio - Sergo Ermenegildo - Scalembra Narciso - Scalembra Nicolò - Scarpa Italo - Superina Guido - Segnan Albino - Sirsen Pietro - Staraz Marcello - Stilinovich Casimiro - Stiglich Guido - Scrobogna Mario - Superina Angelo - Scipioni Gioberto - Sintich Norberto - Stepancich Vittorio. - Szalajster Giuseppe - Superina Alessandro - Superina Marcello - Schinigoi Federico - Stavagna Mario - Stecich Mario - Sperber Ugo - Sperber Romeo - Seegner Mario - Sricchia Marcello - Sirsen Mario - Sisvald Giuseppe - Schmid Giuseppe - Schlegel Mario - Segnan Michele - Slavich Amedeo - Superina Giovanni - Superina Vladimiro. - Sussanich Massimiliano - Scrocco Renato - Serdoz Arturo - Scher Balint Eugenio. - Samersmck Germano - Spadavecchia Massimiliano - Szekerez Alessandro. - Scaglia Corrado - Stefan Giovanni - Scalembra Giacomo - Scaglia Antonio - Sirola Guido - Schneider Oscarre - Smoljan Mario - Samersnick Pietro - Squasa Antonio - Scaglia Romualdo. - Segnan Filippo - Stefan Casimiro. - Squasa Giuseppe - Scusciani Mario - Superina Giuseppe. - Superina' Amedeo. - Sandomarchi Giuseppe - Superina Vittorio. - Scordo Carmelo - Sergo Vittorio - Schwarz Sigismondo. - Scherer Giuseppe - Superina Enrico - Segnan Mario - Scrobogna Giovanni - Sarinich Andrea - Sustar Giovanni - Segnan Francesco - Scrobogna Ugo - Stiglich Emilio - Superina Edmondo - Satti Aurelio - Servazzi Ottone - Sterle Carlo - Stroligo Giuseppe - Sergo Vittorio - Scipioni Gisberto - Schmidt Ernesto. - Stefan Narciso - Superina Raimondo Staraz Roberto - Stefan Francesco - Stefan Vittorio - Stefan Antonio - Stagni Edoardo - Simicich Amedeo - Simcich Giacomo - Schlenz Vincenzo - - Superina Albino Segnan Francesco - Scrobogna Raimondo - Scalembra Amedeo - Terdich Corrado - Tommasini Ugo - Tkalecz Emilio - Tich Giuseppe - Superina Ferdinando - Terragni Guido Tomsich Luigi - Tomaz Giuseppe - Torello Mario - Tomlianovich Mario - Tibljas Emilio - Tezzoni Ettore - Traven Rodolfo - Tibljas Rodolfo - Thianich Giorgio - Terent Quintilio - Torri Oddone - Tertan Mario - Tibljas Giuseppe - Teagene Leone - Terdich Narciso - Troha Tulliani Gaetano - Tominich Pietro - Ursich Biagio - Vadassi Valerio - Venerussi Giovanni - Viti Iginio - Vosilla Arturo - Ursich Francesco - Valle Mario - Volta Oscarre - Vassalli Nicolò - Viti Giacomo - Varin Antonio - Veisll Ottone - Vegliach Roninaldo - Rivosecchi Ferdinando - Vegliach Antonio - Venzon Felice - Wild Emilio - Vanich Alberto - Viani Guglielmo Valle Luigi - Volani Vittorio - Vanini Stefano - Triangeli Vincenzo - Zappel Francesco Zagabria Giulio - Zambraello Ruggero - Zelco Casimiro - Zanelli Dante - Zabrian Edoardo - Zappel Giovanni - Zeichen Giuseppe - Zanelli Riccardo - Zustovich Virgilio - Zanier Mario - Xilco Giacomo - Superina Antonio - Jellusich Paolo

 

Poginuli:

22 legionara:

5 Civila:

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

 

O Rijeci na engleskom jeziku
Riječka povijest općenito

Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
Povijest Rijeke od 1500 do 1600
Povijest Rijeke od 1625 do 1650
Povijest Rijeke od 1675 do 1700
Povijest Rijeke od 1725 do 1750
Povijest Rijeke od 1775 do 1800
Povijest Rijeke od 1825 do 1850
Povijest Rijeke od 1875 do 1900
Povijest Rijeke od 1925 do 1950
Povijest Rijeke od 1975 do 2000
Povijest Rijeke od 2015 do Danas
Rijeka, razni događaji i ostalo

Riječka vlast kroz stoljeća
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Povijest Rijeke od 1400 do 1500
Povijest Rijeke od 1600 do 1625
Povijest Rijeke od 1650 do 1675
Povijest Rijeke od 1700 do 1725
Povijest Rijeke od 1750 do 1775
Povijest Rijeke od 1800 do 1825
Povijest Rijeke od 1850 do 1875
Povijest Rijeke od 1900 do 1925
Povijest Rijeke od 1950 do 1975
Povijest Rijeke od 2000 do 2015

Riječke Biografije
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka