Vilhar Božena - Beba

Rođena: Sušak, 24. siječanj 1906.
Umrla: Rijeka, 11. srpanj 1991.

Roditelji: Dušan (1867–1922) i Franjica (Fanika) rođena Petrić
Braća: Ivan (1891.– Brazil, 1959.), Nikola (Sušak, 1904. - Sao Paolu, Brazil, 1963.), Dušan (1909. – 1975.), Arsen (1921. – Krbavsko polje, 1945.)

Suprug: I. suprug: od 1924. Juraj (Jurica) Ružić (28. studeni 1891. - 21. listopad 1976.)
            II. suprug: Janez Žirovnik Osman (1912. - 1987.)
Djeca: iz prvog braka: Jelena Ena Ružić

Sušačka slikarica. Učila slikati kod eminentnih likovnih umjetnika Clementa Menci Crnčića, Giuseppea Moretti Zajca, Vladimira Kirina, Maksimilijana Vanke i Vladimira Becića. Izlagala i samostalno. (Na slici ljevo na crtežu A. Žunića objavljenom u Riječkom listu 1952.g.)

O obitelji Vilhar sa Sušaka je bila dobrostojeća obitelji, koja je sredinom 19. stoljeća doselila iz Slovenije u Prezid u Gorskom kotaru.

Njezin otac Dušan bio je poduzetnik, vlasnik pilana u Prezidu i trgovinom drvom na veliko "Timex" na Delti, a od 1913. i Ambasador Crne Gore na Sušaku, počast koju je dobio od kralja Crne Gore, Nikole I. Od njega je dobio i orden Red viteškog križa Danilovog reda IV., jer je u 2. balkanskom ratu pomagao crnogorskim ranjenicima.
Obitelj Vilhar posjedovala je i neke stambeno-najamne kuæe na Sušaku.

Njezin stariji brat Nikola Vilhar (1904-?) Bio je zemljoposjednik i trgovac na Sušaku. Od malih nogu je mnogo putovao i naučio nekoliko jezika. Bio je poznati vojni pilot i otuda vjerojatno potječe i poznanstvo s generalom vojske Dušanom Simović, načelnikom zrakoplovstva u Glavnom štabu, načelnikom Generalštaba VKJ (Vojske Kraljevine Jugoslavije), a također i predsjednik vlade 1941. godine. Tako da je uz pomoć njega Nikola Vilhar dobio posao upravitelja "Aerodroma Sušak" 1936. i direktor centra "Aeroput sa Sušak", koji se nalazio na aerodromu na Grobničkom polju.
1. lipnja 1936. bila je otvorena zračna linija Sušak - Split - Dubrovnik amfibijskim avionom. Direktor zračne luke Nikola Vilhar naglasio je važnost ove rute za razvoj turizma duž jugoslavenske obale.
Između 1933. i 1939. honorarno je djelovao kao španjolski konzul na Sušaku. Surađivao je s Jugoslavenom i talijanskom obavještajnom službom. Krajem 1939. napustio je rodni grad, otišao u Bern i radio kao trgovački ataše u misiji Kraljevine Jugoslavije. Seli se u Brazil i od 1941. do 1943. je živio u Buenos Airesu i Montevideu."

Božena je 1917. na Sušaku završila osnovnu školu i tri razreda sušačke Realne gimnazije.
U Rijeci od 1921. počinje progon demokrata i Hrvata od strane D'Annunzia i fašista pa, inače demokrat, Dušan Vilhar sa svojom obitelji biva prisiljen preseliti se na selo u Gorski kotar.
Nakon godine čekanja preselili su se u Ljubljanu gdje Božena privatno završava gimnaziju, te 1921./1922. kao petnaestogodišnja djevojčica, premlada za upis na Akademiju, prima privatne poduke kod velikoga hrvatskog slikara, grafičara i pedagoga Mencija Clementa Crnčića.

1923. Vilharovi se vraćaju na Sušak. Božena dobiva novoga učitelja, bakarskoga slikara Josipa (Beppa) Morettija- Zajca.

1924. Božena prekida slikarsko obrazovanje i udaje se za Juricu (Ðuru) Ružića koji 1929. godine postaje gradonačelnikom Sušaka (slika ljevo). Živjeli su u vili Ružićevih na Piramidi, u Strossmayerovoj 24.

Izvaninstitucionalnom likovnom naobrazbom nastavlja u Zagrebu 1927. i 1928. kod slikara, grafičara i vrsnoga crtača Vladimira Kirina.
1928. i 1929. provodi na podukama iz crtanja akta i ulja kod Maksimilijana Vanke.
1930. i 1931. s prekidima uči tehniku slikanja uljem kod Vladimira Becića.

1932. kao 26-godišnja slikarica prilazi "Klubu likovnih umjetnica" i izlaže kao gost u Zagrebu i na Sušaku, da bi nakon 1933. kao članica Kluba izlagala u Zagrebu i Dubrovniku, Rumunjskoj, Jugoslaviji i Čehoslovačkoj.

Politički djeluje od 1941. u NOP-u (Narodno-Oslobodilači Pokret) i AFŽ-u (Antifašistički Front Žena) Sušaka.
Krajem 1944. priključila se kao slikarica partizanskim jedinicama u Gorskom kotaru bilježeći dokumentarnim crtežima život i likove boraca.
1945. godine, nakon oslobođenja, u Crikvenici izlaže ratne radove zajedno s partizanskim kolegama Belizarom Bahorićem i Zvonkom Carom.
U partizanima je upoznala i svog drugog supruga, slovenskog majora JNA Janeza Žirovnika Osmana (slika ljevo), s kojim nakon rata 1946. seli u Zagreb i živi u Klaićevoj 38/IV, a kasnije se sele u Opatiju u Dražice 1. Janez je kasnije vršio dužnost direktora Jugolinije.

Godine 1946. Romolo Venucci, hrvatski slikar, kipar i likovni pedagog, je u Rijeci organizirao i postavio prvu izložbu umjetnika-partizana: Božene Vilhar, Vlade Potočnjaka, Zdenka Venturija. Izložba je nakon Rijeke gostovala u Ljubljani i Zagrebu.

Po završetku rata aktivno se crtački angažira na bilježenju prizora razorene zemlje često objavljivanih u novinama. Obrađivala je tematiku socijalnih motiva radnika, riječkih tvorničkih hala, lučkog života ili goranskih šumskih radnika.

Nakon Drugog svjetskog rata nekolicina riječkih umjetnika započela je djelovati u okviru Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske - ULUH, nastojeći premostiti ratni diskontinuitet likovnog života. Već u kolovozu 1945. Rijeka ima priliku vidjeti izložbu umjetnika – partizana: Božene Vilhar, Vlade Potočnjaka, Zdenka Venturija. Iste godine, u studenom, u Rijeci je otvorena i umjetnička škola.
Poslijeratni kontinuitet nastavljaju Vilim Svečnjak, Romolo Venucci i Vinko Matković, koji 1946. osnivaju riječku podružnicu ULUH-a sa 9 članova i otvaraju tečaj crtanja, koji su vodili: Božena Vilhar, Vilim Svečnjak, Milan Uzelac, Romolo Venucci, Jakov Smokvina, Vinko Matković i Zvonko Car.
Tijekom poraća aktivno se uključila u društveni rad i u strukovne grupacije likovnjaka: "Društvo likovnih umjetnika Talijana i Hrvata" u Rijeci (preteču riječkoga ULUH-a), zatim u zagrebački ULUH, beogradski ULUS, te konačno u riječku podružnicu HDLU-a uz ratne drugove Belizara Bahorića, Vinka Matkovića, ali i Romola Venuccija. Božena Vilhar je izabrana za prvu predsjednicu riječke podružnice HDLU-a. (na slici desno, Božena sa Jelenom (Enom), svojom kćeri iz prvog braka)

Održala je četiri samostalne izložbe: London 1941., Kairo 1958. i dvije u Rijeci 1972..
Godine 1974. otvara prvu privatnu umjetničku galeriju "Galerija Vilhar" u Rijec u obiteljskoj kući Vilharovih na Sušaku gdje joj je bio i ateljei. Prigodom otvorenja galerije održala je i samostalnu izložbu.

Božena Vilhar umire u Rijeci 11. srpnja 1991. godine, tiho i neprimjetno, u visokoj starosti - bez retrospektive i monografije. Sahranjena je na trsatskom groblju u Rijeci, E-niša VIII - 83, u niši pokraj svoga supruga.

Na Trsatu postoji i ulica Božene Bebe Vilhar.

 

 

Kreirao: - Nenad Labus
          - SEAS

Izvori:

• Božena Vilhar, Slovensko kulturno-prosvetno društvo Snežnik, 2009.
• Daina Glavočić: Božena Vilhar – zagubljena baština, Rijeka, Moderna Galerija, 1997.
• Daina Glavočić, Božena Vilhar (1906.-1991.), Sušačka revija, Rijeka, 1997., god. V., br. 18/19, str 20-26.
• GENI, Božena Beba Vilhar

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice