Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Fiume Rijeka قهتثنش  Մըտսհա हऎचउछऔ კშრუოფ Ριξεκα רןחקלש すにまいのち すにまいのち꺄ᅥ담 Рийекa  ஈகராகோ  रिजेक ฑร่ำาฟ
Italian English Arabic Armenian Devnagari Georgian Greek Hebrew Japanese Korean Russian Tamil Hindu Thai

 

Great Britain animated flagCroatia animated flag

Prije svega, htio bih objasniti neke stvari. Ova stranica i sljedećih par stranica su podaci o Rijeci koje sam uspio skupiti u više godina amaterskog bavljenja povješću Rijeke. Dolaze iz mojih privatnih izvora, a mnogi su skupljeni sa raznih strana, uključujući internet. Knjige Igora Žica i Radmile Matejčić su uvijek bile nepresušan izvor inspiracije i znanja. Sakupljanje povjesnih podataka i slika stare Rijeke je moj hobi. Na sljedećim stranicama ćete naći, ja mislim najopširniji pregled važnih i manje važnih datuma iz bogate riječke povjesti. Na nešto slično ovome nisam naišao, a vjerujem ni Vi.
Odmah bih se htio zahvaliti i divnim ljudima i prijateljima s riječkih Foruma "Lokalpatrioti" i "Croinfo.net" čiji sam i ja ponosni član sa "nickom" SEAS. Bez njihove pomoći u skupljanju ovako velike baze podataka ovo ne bi bilo moguće. Posebno bih se htio zahvaliti našem članu sa "nickom" kobler koji je uspio ispraviti nekoliko grešaka (a nadam se da će ih ispraviti još) koje su mi se potkrale tokom sastavljanja ovolike baze podataka. Link na stranice naših foruma možete naći među linkovima s lijeve strane. Hvala cure i dečki!!!

I onako usput, ako primijetite neku netočnost, gramatičku pogrešku ili nešto slično, ne ustručavajte se poslati mi mail ili opišite što ste našli klikom na link na moju knjigu posjeta ili moj mail, s ispravkom (linkovi na lijevoj strani). Isto tako, ako želite da dodam neki izostavljeni dio, biti će mi drago ispraviti ili nadodati stvar. Ali gledajte da ispravak bude iz pouzdanih izvora, i molim vas, navedite taj izvor. Unaprijed Vam se zahvaljujem.

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.

Rijeka, moj grad

Popis stanovništva po nacionalnosti u razdoblju od 1971 do 2001

godina popisa

ukupno

Hrvati

Srbi

Jugoslaveni

Muslimani

Talijani

Slovenci

ostali

2001

144.043

115.797(80,39%)

8.946(6,21%)

-

1.975(1.37%)

2.763(1,92%)

1.575(1,09%)

12,987(9.02%)

1991

167,964

117,178(69,76%)

18,891(11,24%)

6,925(4,12%)

4,803(2,85%)

3,247(1,93%)

2,709(1,61%)

14,211(8,46%)

1981

159,433

103,248(64,75%)

14,436(9,05%)

27,167(17,03%)

2,505(1,57%)

1,91(1,20%)

2,897(1,81%)

7,263(4,55%)

1971

132,222

98,121 (74,20%)

14,079(10,64%)

6,152(4,65%)

1,487(1,12%)

2,964(2,24%)

3,944(2,98%)

5,475(4,14%)

 

Rijeka je grad bratimljen sa ovim gradovima:
  • Germany Rostock, Njemačka, od 7. Studenog 1974.
  • Japan Kawasaki, Japan, od 23. Lipnja 1977.
  • Italy Faenza, Italija, od 21. Listopada 1983.
  • Germany Neuss, Njemačka, od 1990.
  • Hungary Csepel, Mađarska, od 8. Ožujka 2002.
  • China Qingdao, Kina, od 11. Srpnja 1999.
  • United States Pittsburgh, Sjedinjene Američke Države, od 2000.
  • Slovenia Ljubljana, Slovenija, od 4. Ožujka 2000.
  • Italy Este, Italija, od 21. Studenog 2004.
  • Italy Genoa, Italija, od 7. Veljače 2005.
  • China Dalian, Kina, od 26. Travnja 2006.
  • Flag of Bulgaria Burgas, Bugarska, od 29. Listopada 2008.
  • Republic of Macedonia Bitola, Makedonija, od 4. Studenog 2011.
  • Montenegro Cetinje, Crna Gora, od 10. Rujna 2010.
  • Italy Rome, Italija, od 18. Lipnja 2010.
  • Flag of Serbia Novi Sad, Srbija, od 2. Veljače 2011.
  • China Ningbo, Kina, od 7. Lipnja 2011.
  • Italy Trieste, Italija, od 20. Rujna 2011.
  • Germany Karlsruhe, Njemačka, od 15. Lipnja 2011.

 

Zanimljivi detalji u povijesti grada Rijeke

Geografia di Claudio TolomeoRijeka je grad koji kontinuirano egzistira zasigurno više od dvije tisuće godina. Tijekom tih su milenija ondje obitavale brojne zajednice kojima znamo ili ne znamo imena, duže ili kraće vrijeme. Život na priobalju riječkog zaljeva datira iz prapovijesti. Ovdje su davno živjeli Kelti; možda je etimologija naziva Trsat od keltskog porjekla. Akropolska naselja ilirskog imena LIBURNA, moreplovaca, gusara, brodograditelja. U antičkom razdoblju grad se naziva TARSATICA, rimski municipij (utvrda); tragovi tog razdoblja gotovo nestali. Postojanje Tarsatice je sigurno predromaničko. To se sa sigurnošću može tvrditi jer to ime nije Latinskog porjekla. Pod današnjim nazivom povijesni izvori bilježe Rijeku tek od 13. stoljeća. U razdobljima koja su prethodila, posebno kod antičkih pisaca, najčešće je zabilježena pod različitim oblicima imena Tarsatika. Neki povjesničari tvrde da je naselje na ušću Rječine imalo i nekoliko drugih imena. Spominju se Phanas, Tarsactica, Phlavon, Tarsia, Fluvius.
Povjesničari Glavinich i Barbadico, u njihovim " Memorie dellai Santa Casa di Tersatto" kažu da se u antičko vrijeme Rijeka zvala Tarsia.
Molezio i Nobbe u njihovoj revidiranom izdanju "Geografia di Claudio Tolomeo" (Ptolomeo) (Slika ljevo) kažu da je rijeka Tarsia isto što i rijeka Eneo (kasnije i talijansko ime za Rječinu). Tu je ucrtana, i to na isturenom rtu, Tarsatika kao jedini grad na tom dijelu Primorja. Osim kartografiranja Tarsatike,
Ptolomej jedini pod grčkim imenom dokumentira rijeku "Oieneus fluvius". Niti kod jednog drugog antičkog pisca uopće nema zabilježene rijeke čak ni
slična imena, a statističkim je metodama gotovo sigurno ta rijeka današnja Rječina. U prilog tome ide i opis njezina velikog bogatstva vodom.
Kod antičkih pisaca, povjesničara i geografa ime današnje Rijeke spominje se u raznim oblicima kao npr: Tarsatica, Tharsatico, Tharsaticum, i to kod Pseudo Skilaksa, Plinija, Ptolomeja, ucrtana je na Antoninovom itineraru, na Tabuli Peutingeriani, i kod Anonima Ravenjanina. Posljednji put se pod tim nazivom nalazi u franačkim izvorima 9. stoljeća.

Strabon (63. / 64. p. n. e – 24. n. e.), grčki povjesničar, zemljopisac i filozof među jadranskim lukama navodi i liburnijsku Tarsatiku. Grčki geograf Klaudije Ptolomej (Claudio Tolomeo)(oko 100. – oko 170.) također je spominje. U drugoj polovici II stoljeća Tolomeo kaže da je "Trsatska crkva smještena nedaleko rijeke Tarsis". On spominje Rječinu, a to nije učinio ni jedan drugi antički putopisac. Pretpostavlja se da je time istaknut njezin geopolitički značaj, jer je Enej ucrtana kao jedna od granica između Japoda i Histra.
Strabon opisuje plovidbu i njezino trajanje uz japodsku obalu, u čiji sastav ulazi i "Kurikta" (Krk), da bi tek potom slijedila liburnska obala. Spominje
razne jadranske luke, a među njima i luku Tarsatiku. Potvrdu toj vijesti potom daje Ptolomej. Plinije Stariji, međutim, izričito navodi da su neki stariji
pisci Japodiju potegli sve do flanatičkog (kvarnerskog) zaljeva, pa bi prema tome uža tarsatička regija ulazila u područje kojim su gospodarili Japodi. U tom su razdoblju Japodi mogli biti još jedan značajan čimbenik na sjevernoj jadranskoj obali, iako Pseudo Skilaks ne donosi takve vijesti, ali bilježi podatke o njihovom unutrašnjem uređenju, o ginekokraciji, tj. o vlasti slobodnih žena ili o davnom obliku egzogamije koja je bila vrlo česta pojava umatrijarhalnim zajednicama.
Pietro Kendler (Trst, 25. svibnja 1804 - Trst, 18. siječnja 1872), Istarski povjesničar, arheolog i pravnik u jednom putopisu iz 1864 kaže da se je rijeka Riječina u antičko doba zvala Tarsia.

Prvo naselje Tarsatica, grad-utvrda nalazilo se na mjestu današnjeg Starog grada, kao važno obrambeno rimsko uporište u IV stoljeću. Rimska kolonija Akvileja, osnovana 181. godine p. n. e. i bila je vojno uporište i polazište Rimljana prema Istoku, putovima koji su bili usmjereni prema istarskom poluotoku i kvarnerskom primorju. Ceste su najviše pridonijele i usponu pojedinih središta, pa tako i Tarsatice.
Za vrijeme rimske vladavine u našim krajevima, a naročto onima uz more (u Istri, Panoniji i Liburniji) uređuju se vojne ceste uz koje postoje i poštanske ceste. Rimske su legije bile s Rimom vezane cestama na kojima se odvija prva pošta, tzv. "cursus publicus", a uz nju se odvijao i privatni saobraćaj. Uz Tabula Peutingerianaceste dizali su Rimljani i prenoćišta za putnike, gdje je većinom bila i vojna posada, koja je osiguravala putnicima put. Te su ceste bile obilježene kamenim stupovima i tablama s oznakom daljine. Najvažniji smjerovi cesta bili su ovi: Aquileja-Emona (Ljubljana), Emona-Celeia (Ljubljana-Celje), Emona- -Siscia, te prema Tabuli Peutingeriani (slika ljevo): Aquileja-Tergeste-Tarsattica- Ad Turres (Crikvenica)-Senia-Siscia, Aquileja-Tergeste-Pola-Tarsattica. Glavni smjerovi cesta imali su svoje "Itinerarie" u kojima su bile označene obične stanice (mansiones) i stanice u kojima su se mogli mijenjati konji (mutationes). U spomenutim itinerariima kao mansiones i mutationes označena su i naša mjesta u latinskom prevodu kao npr. mansio civitas Emona (konak Ljubljana), mutatio Ad quatuor decimo (Trnovo), ad Pyrum summas Alpes (Hrušćica), ad Publicanos (Gradišće), Ad Malum (Materija), ad Tarsatticam (Trsat) i ad Turres (Crikvenica). (Izvor: V. Sokol: Ivan R. Valvasor prvi kroničar i historičar pošta kod nas. Arhiv P. T. T. Beograd 1958.)
"Publica Via Aguileia Tharsaticam" bila je položena u smjeru: Aguileia – Tergeste – Ad Malum – Ad Titulos – Tarsatica. Bio je to najpogodniji smjer rimskih pohoda protiv Trasa rimskog Limesa od Rijeke do Slovenije (preslika iz knjige Claustra Alpinum Juliarium)Japoda, Liburna i Dalmata. Putovi su od Tarsatice vodile dalje preko Ad Turesa prema Seniji, Jaderi i Saloni u Dalmaciji, odnosno za Sisciju prema Panoniji.

Na mjestu Staroga grada postojalo je u vrijeme rimskog osvajanja manje naselje Tarsatica, koje se razvilo zahvaljujući geostrateškom položaju, cesti "Publica Via Aguileia Tharsaticam", obilju vode i pogodnoj luci blizu ušća Rječine. Pripadala je rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je počinjala kod Plomina. Mjesto je u drugoj polovici 1. stoljeća n. e. bilo gradska općina, municipij, u procesu romanizacije, jer su dužnosnici nakon jednogodišnje službe stjecali rimsko građansko pravo. Prije kraja 4. stoljeća preko Balkana prodiru Zapadni Goti (Vizigoti), koji su prodrli sve do julijskih Alpa. Tarsatica se stoga utvrđuje i postaje značajno vojno središte. Gradi se rimski zid, limes, sačuvan danas u fragmentima, koji od Tarsatice preko Grobničkog polja vodi na sjever. Na slici desno, trasa rimskog Limesa od Rijeke do Slovenije (preslika iz knjige Claustra Alpinum Juliarium)

Od prve polovice 6. stoljeća kad se spominje Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) iz doba vladavine Ostrogota, povijesni izvori šute o Tarsatici sve do 799. kada Hrvati ratuju protiv Franaka, i markgrof Erich (duca Eric Strasburški), miljenik Karla Velikog, pogiba na obroncima Trsata dok se je vračao sa jednog vojnog pohoda protiv Avara. Kroničar Einhard to mjesto naziva Tharsatica, Liburniae Civitas, a u životopisu Karla Velikog kaže da je Erich poginuo “in Liburnia, iuxta Tharsaticam Liburniae maritimam civitatem insidiis oppidanorum oppressus est” (zbog zasjede stanovnika obalnoga grada Tarsatike). Postoji više teza o  smrti markgrofa Erika. "Tko je ubio vojvodu Erika?" (1-16) tema je rada Nenada Labusa. Autor na temelju Franačkih izvora razmatra pogibiju furlanskoga markgrofa Erika kod Thrsatike, tj. Trsata, i prilike izmedu 791. i 812. godine. Revidirajući teze hrvatskih povjesničara koji Thrsatiku smaraju franačom, bizantskom ili čak hrvatskom utvrdom, Labus iznosi novu tezu o statusu Thrsatike i pogibiji markgrofa Erika. Smatra da ona nije bila ni pod čijom vlašču vec neutralno područje, a povod za Erikovo ubojstvo došao je od Avara jer su oni bili glavni vođe prvoga pohoda franačke vojske 791. godine.

U 9. i 10. stoljeću ponovo nema izravnih vijesti o Tarsatici, a jedino što znamo jest da je sredinom 10. stoljeća Hrvatska sezala do Labina.
Prilično nedoumica izaziva isprava iz 996. godine prema kojoj njemački car Oton III. dodjeljuje Akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, a među njima je i Tarsatička biskupija (episcopatum Tarsaticensem). Sumnja se u vjerodostojnost te isprave, jer je područje istočn od Učke, uključujući i Tarsaticu, bilo u hrvatskoj državi i izvan vlasti njemačkog cara. Prema oporuci Ulrika III. Orlamünde, markgrofa Istre, iz 1102. godine, spominju se mnoga mjesta u Istri kojima je on raspolagao, poput Buzeta, Boljuna, Vranje i Letaja, ali se ne spominje ni jedno mjesto s istočne strane Učke što znači da je izuzeto područje danas poznato kao Liburnijsko primorje i južnije od njega. Iz toga se zaključuje kako je Tarsatica postojala, ali unutar hrvatskih granica.
Lujo Margetić misli kako 996. postoji »obalni grad Tarsatica« — dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije.
Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana 1116. godine, njemački car Henrik V. i Mletačka Republika su pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu (uspostavljenu 1102. u Biogradu) pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom II. Mleci su osvojili cresko otočje, a njemačko carstvo se rasteglo do Rječine. Žitelji Tarsatice prebjegli su na istočnu obalu Rječine, sagradili su utvrdu na Trsatu i na nju prenijeli ime napuštene Tarsatice. Utvrda na Trsatu čuvala je novu hrvatsku granicu na Rječini.

Rijeka se kao već formirani grad sa donekle organiziranijom gradskom upravom, no još više razvijenom trgovinom i trgovačkim vezama, javlja krajem 13 stoljeća. Konačno, to je doba u kojem feudalizam dolazi do izražaja i u kojem nastaje napredak u razvoju trgovine procesom pretvaranja naturalne rente u novčanu. Gradovi pak koji imaju posebne povlastice kraljeva dobivaju prema karakteru svojeg užeg ili šireg područja, prema svojem proizvodnom ili prijevoznom značenju izraziti municipalni karakter kao zanatsko-proizvođački, poljoprivredno-trgovački i trgovačko-zanatski koji obuhvaćaju u sebi pomorski prijevoz i trgovinu. U ovu potonju podjelu treba uvrstiti Rijeku, Bakar i Senj. (Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1536. (Dr. Radojica Barbalić: Pomorstvo Rijeke i Hrvatskog primorja)

Pod imenom Tarsatica, naš se grad prvi puta se spominje u pisanim dokumentima u Vinodolskom zakoniku 1288., kao sjedište Vinodolske župe i u posjedu krčkih knezova, kasnije Frankopana. Na mjestu bivše Tarsatice u 13. stoljeću razvio grad Reka (današnja Rijeka) sa kulama, trgovinama i ulicama, koja će od 1466. uz manje prekide do 1918. pripadati Habsburgovcima. Današnji Trsat se prostire između starog grada Trsata (Gradina) do nekadašnje vojarne (današnji sveučilišni kampus) i do strmice na sjever. Stari nazivi Tarsatica i Tarsa sačuvali su se u nazivima popularnih ugostiteljskih lokala na Trsatu.

Pri lingvističkom pojašnjavanju samog toponima Tarsatika, još od 19. stoljeća bilježimo različite interpretacije koje su, više ili manje uspješno, nastojale otkriti njezino podrijetlo. U većini slučajeva taj se antički toponim dovodio usko u vezu sa suvremenim nazivom za obližnji Trsat. Trsat je uzvisina, koja se izdiže iznad Rječine, na sušačkoj strani Rijeke, tj. ljevoj obali poušća Rječine. Za taj naziv koji se sačuvao do danas, neki autori smatraju da nije nastao od imena grada, nego da se dogodilo upravo suprotno: grad je preuzeo naziv od starog gradinskog naselja na obližnjoj uzvisini, koji je prema Radmili
Matejčić, bio središte predrimske tarsatičke zajednice.13 Na ovakvo mišljenje nadovezuje se i teza lingvista A. Mavera koji misli, daje naziv Tarsatika izveden od prapovijesnog naziva tadašnjeg Trsata, Idassa, Darsataili Tdrsata, od čega je potekao i hrvatski naziv. Dodavanjem sufiksa - ica naziv postaje Tarsatica. Međutim, danas gotovo nema dvojbi oko naziva Idassa, jer on obilježava liburnski Jader, ne znači korijensku riječ u proučavanju toponima Trsat,15 pa se takva teza s pravom nije mogla održati.


Codice Diplomatico IstrianoU "Codice Diplomatico Istriano" (CDI, Diplomatički zbornik istarski, Slika ljevo)  iz godine 1365, kojeg je napisao austrijski povjesničar i arheolog Pietro Kandler (Trst, 25. svibnja 1804. - Trst, 18. siječnja 1872.), se može pročitati da "se sve do oko 1200 godine za područje "Tersatto" govorilo "Tarsia".
Stvar je u tome da se to ime, Tarsa ili Tarsia, nemože povezati ni sa jednom grčkom ili latinskom riječi. Keltsko ili Keltsko-Galsko porjeklo tog imena može imati dva objašnjenja. Porjeklo u svakom slučaju vuče od Keltskih riječi.
Još je potkraj prošlog stoljeća G. Kobler ukazao da se značenje ovog naziva ne može izvesti ni iz latinskog, ni iz grčkog jezika. Ali, prema njegovu mišljenju, keltski jezik pruža u tom razjašnjavanju oslonac, i to u riječima Tar i Sa, poimanjem litice i rijeke. Jedno objašnjenje povezuje riječi "TAR E SA" što bi u doslovnom prijevodu značilo "kanjon i rijeka", i može se prevesti kao "rijeka u kanjonu" ili "teče kroz kanjon".
Dr Kandler u svojem listu "L'Istria" nudi i drugačije objašnjenje keltskog porjekla imena. Objašnjenje izvodi iz djela gramatičara Zeusa iz 1871 i njegovog djela "Keltska gramatika".

TAR = planina, stjena (TAROS označava planinsko područje)
ACHA = dvorac, utvrda
ACH = voda, rijeka
S = u riječi TARS je vjerovatno dodana radi izgovora prije samoglasnika
Tako bi TARSACH označavao dvorac, utvrdu na brdu iznad rijeke

Još jedno ime našega grada možemo pronaći u drevnim spisima. Izgleda da mu je ime isto Keltskog porijekla. Phlawon. U mnogim se austrijskim dokumentima iz XV stoljeća spominje ime našeg grada kao Pflaum, Pflaumb, Phlawon ili am Phlawon. Među tim dokumentima je i dokumenat iz 25. 07. 1470 gdje riječki Augustinci ( ime grada je napisano kao "St Veit am Pflaum) daju u najam ceste koje vode do nekih mlinova na Rječini (mulen auf dem Pflaum).
U jednom drugom dokumentu Imperator Frederic III spominje Rijeku kao "Unsere Stadt zu St. Veit am Phlawon". U topografskim kartama austrijskih provincija, u ediciji Merian iz Frankfurta na strani 125, može se naći Rijeka opisana sljedećim riječima: "St. Veit am Pflam ist eine österreichishe, am Wasser Pflaum genannt, am adriatischen Meere gelegene Stadt". Pflaum je Njemačka riječ koja znači "Šljiva", a Phlawon je Keltska riječ koja znači "Mala rijeka".

August Friedrich Gfrörer (1803-1861) u svojem djelu "Bizantinske priče" (Byzantinischen Geschichten, Graz 1874, tom I, stranica 4) kaže da su na Liburnijskoj obali sljedeći gradovi: Alvona, Flavona, Fluvius (sadašnja Rijeka), Tersactica (sadašnji Trsat), Senia, itd....

To što se kao ime našega grada i Rječine nalaze i imena Keltskog porjekla možemo pripisati tome da su u ovom području postojala dva dijalekta sa keltskim porjeklom, Keltogiapidski i Keltoliburnijski dijalekti. Iz toga možda možemo izvuči i zaključak da je u vrijeme Keltoilirika rijeka Rječina imala dva imena i oba su se koristila. Jedno je bilo Phlawon, a drugo Tarsia, i da je ta imena dobilo i naselje na obali rijeke.
Isto tako možemo zaključiti da su Rimljani koji su kasnije došli u naše krajeve prihvatili ta imena, ali su ih preveli na Latinski jezik kao Flavius ili Tarsatica za naseljeno mjesto. To je ime postalo popularno i počelo se sve više primjenjivati, i kada su se u VII stoljeću doselili Slaveni, preveli su ga ponovo na slavenski jezik i ime postaje "Reka", a uz neke promjene takav naziv očuvao se i do danas.
Trgovci koji su posječivali Rijeku, a najviše su dolazili iz talijanske pokrajine Veneto, nazvali su Rijeku "Flumen" kako se može pročitati u dokumentima iz XIII stoljeća. U njima se kaže da se za današnju Rijeku mora koristiti ime "St. Vito di Fiume" ili "Terra fluminis Sancti Viti" da bi se je moglo razlikovati od drugih, uglavnom talijanskih gradova koji koriste ime Fiume (Fiume, Fiumicino, Fiumicello, Fiumanone), a posebno zato da se opiše grad koji je opasan zidinama koja ima municipalne uvjete.
Njemci koji su se u XV stoljeću spustili u naše krajeve nisu baš našli jako primjenjiv njihov prijevod riječi fiume ili Terra Fluminis Sancti Viti (Fluss ili St. Veit am Fluss), i preferirali su upotrebu antičkog Phlavon, izgovarajući tu riječ kao Pflaum ili Pflaumb, što je sličilo kelskom imenu Phlawon. A možda se je i keltska riječ Phlawon izgovarala Pflaum.

Sveti Vid, zaštitnik grada RijekeA kako je došlo do imena koje uključuje ime Svetog Vida, zaštitnika grada (prvi poznati riječki grb na slici ljevo) sve do današnjih dana, i nije baš jasno, ali postoji i logično objašnjenje. U Rijeci je već u XII stoljeću postojala mala crkvica Svetog Vida, i već u XII stoljeću Sveti Vid je bio zaštitnik grada.
San Vito je bio plemićke krvi, rođen ili na Siciliji ili Napoliju u Italiji. Obrazovan u školi "Modesto "Cresenzo", preselio se u Rim u doba cara Dioklecijana, i bio je poznat po svojim čudima. Spašavao je ljude nakon povreda, ugriza životinja, a čuda su se poslje dešavala i samo nakon dodira sa njegovom relikvijama. Njegovo obožavanje nije bilo rašireno samo u Italiji nego i u Njemačkoj i Francuskoj i svu su htjeli imati njegove relikvije i počele su nicati kapele i crkve njemu posvećene. Njemu u čast mnoga su mjesta uzela njegovo ime. U X stoljeću na našim se je prostorima počelo prakticirati krščanstvo, i vjerovatno su talijanski i njemački misionari donjeli vijesti i obožavanja prema Svetom Vidu. Mnoga su mjesta u Istri i Liburniji uzela ime Santo Vito, St. Veit ili Sveti Vid. Čak i u Ljubljani je 1100. podignuta crkva Svetom Vidu u čast. Pošto je Sveti Vid od XII stoljeća zaštitnik grada, pretpostavlja se da je to bio poticaj da se gradu da ime po njegovom zaštitniku. Vjerovatno je to i napravljeno, ali sa time da se ne odbaci prijašnje ime grada i na taj način se lakše razlikuje naš grad od mnogih drugih koji su uzeli ime po Svetom Vidu. Pojavilo se mnogo izvedenica tog imena: Italijani su grad zvali Fluminis Sancti Viti, San Vito di Fiume, Fiume San Vito, Njemci su ga zvali St.Veit am Pflaum, St Veit am Phlawon, domaći Terra di Fiume San Vito, Flumen Sancti Viti.

Postoji još jedno objašnjenje imena koje iznosi riječki historičar Goran Moravček. U jednom svom članku objašnjava utjecaj potoka Lešnjak čiji je izvor bio na Gomili (na starim prikazima grada kao Vranjeva Gomila) pokraj stare kapele Svetog Vida i piše sljedeće:

"Rječina je kroz više od osam stoljeća bila granična rijeka. Razdvajala je državne tvorevine, ali i crkvene pokrajine. Oduvijek je tekla izvan gradskih zidina i često je iskazivala svoju neukrotivu snagu nanoseći velike štete te mi se čini manje vjerojatnim da je naselje, podignuto nakon razaranja Tarsatke, dobilo po njoj ime. Izvjesnije je kako grad, koji se kroz vijekove zvao Richa, Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka, ime duguje tom hitrom potoku (lat. flumen, fluminis), čije je izvorište kod crkve sv. Vida. Flumen sancti Viti.
Vode toga potoka i četiri njegova tijeka znatno su odredile izgled Staroga grada i način življenja u njemu. Taj je potok prvorazredni spomenik Rijeke. Nepresušne vode uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka izgubile svoju ulogu, potok i znatne količine građevnoga materijala odredile su smještaj Zborne crkve Uznesenja Marijina na ruševinama rimskog kupališta. Voda potoka punila je bazen starokršćanske krstionice. Kosi toranj, kao jedan od riječkih posebnosti, nagnut je upravo zbog podzemnih tokova potoka, jer oni potkopavaju tlo na kojem leži zvonik...
... Zbog te je vode, koja je naselju osiguravala život od rimskog doba sve do uvođenja vodovodne mreže u Stari grad koncem 19. stoljeća, Rijeka nicala upravo ovdje, a njezin je izgled i sadržaje određivao taj potok, premda su mnogi stoljećima nastojali, često bezuspješno, ukrotiti ili prisvojiti Lešnjak....
... Ovaj je potok, podarivši život, a vjerojatno i naziv naselju, istovremeno i razarao krhko tkivo mnogih zgrada u Starome gradu...."

Znači, postoji logično objašnjenje i mogučnost da je ime gradu dao potok Lešnjak, a ne Rječina. Pravu istinu, vjerujem, nikada nećemo saznati.

Usprkos svim tim imenima kroz stoljeća, stanovnici su grad uvijek kroz stoljeća zvali Fiume ili Reka. Čak i dokumenti i vjesti iz našeg kraja grad nikada ne zovu Sveti Vid nego uvijek Fiume ili Reka.

Kvarner (Quarnaro, Quarnero, Carnero, Quarnero), ime zaljeva u kojem se nalazi Rijeka, prvi put se može naći u pisanim spisima iz 991. Giovanni Diacono zvani Zagoreo spominje ime Quarnero u svojim Mletačkim kronikama (Istoria Veneticorum). Tamo se može pročitati da "su Saraceni prodrli sve do "Quarnarii culfus" (golfo Quarnero, Kvarnerskog zaljeva) i počele su borbe sa Mlecima blizu Sansega".

U Dante Alighierievom "Paklu" u IX pjevu u 113 stihu piše:

"SI COME A POLA PRESSO QUARNARO,
CHE ITALIA CHIUDE SUOI TERMINI BAGNA"

Porjeklo samog imena Kvarner (Quarnaro, Quarnero, Carnero, Quarnero) nije poznato, ali profesor Dr. B. Benussi iz Trsta u svom djelu "L'Istria sino ad Augusto" zapaža na stranici 154 da je ime Quarnero sastavljeno od keltskog "corn" (kamen) i sufiksa "ellus, erus" (okružen stjenama), i da je to jedan od mogućih izvora imena.
Kasnije se zaljev spominje i kao Carnaro, a hrvatski se prevodi kao Karner, Karnar, Kvarnar ili Kvarner. Jedini drugi poznati naziv za zaljev datira iz rimskoga doba, kada se pojam Sinus Flanaticus primjenjivao na isti onaj prostor između Istre i Cresa, tj. zaljev ispred Plomina (lat. Flanona). Važno je napomenuti kako naziv slavenskog porijekla za ovaj dio Jadrana ne postoji.

Riječki municipalni statut iz 1530.U našem je kraju velik je broj općina i gradova vrlo rano počeo uređivati svoj odnos naroda i vlasti sa svjetovnim i crkvenim vlastima. Najstariji statuti i zakoni nisu imali pravnih uzora, što je neobično i čudno. Sadržaji su bili vjerni izričaj života, i uređivali su vladanje i ponašanje stanovnika na našem području i društveno-pravne odnose. Na kvarnerskom su području nastali: Cresko osorski-statut (1141.), Rapski protostatut (1234.), Vinodolski zakon (1299.), Rapski statut (1326., prijepis dovršen 30. Ožujka 1598.), Krčki ili Vrbnički statut (1388.), Senjski statut (1388.), Kastavski statut (1400., s novelacijama do 1661.), Trsatski statut (1460.), Zakon kaštela Mošćenice (začetak iz 1501., kodifikacija 1627.,  s dopunama do 1743.), Urbari Pazinske grofovije (1498 ), Veprinački zakon (1507.), Riječki municipalni statut (1530., na slici desno) itd. Neki su napisani na latinskom, npr. Rapski statut odnosno talijanskom jeziku, npr. Cresko-osorski statut, a Kastavski, Veprinački i zakon Mošćenica su tri statuta gotovo jedinstvena po svome arhaičnome čakavskome hrvatskom jeziku. Sadržaji svih tih dokumenata obuhvaća uređivanje pravnih odnosa na upravnoj i kaznenoj (građanskopravnoj) razini. Kao i svaki drugi pravni dokumenti iz slabo dokumentiranih razdoblja, i to su izvrsni povijesni izvori za proučavanje mjesne – gradske i seoske svakodnevice. Osim povjesne važnosti, ovi zakonici iznimno su važni dokumenti hrvatskoga jezika i pisma. iz ssvih tih statuta izlazi na vidjelo humanost i kultura naših predaka, koji nisu ništa drugo htjeli nego časno živjeti i posvetiti se malim životnim radostima.

Usprkos riječkoj multikulturalnosti, u Rijeci je uvijek bio jak i autonomizam. Rijeka se je uvijek osječala "sama za sebe". Riječki "ungarezi" ili "fiumissimi" okupili su se tijekom 60-tih godina 19. st. kao pokret koji je osporavao veze s Hrvatskom, a zagovarao autonomiju Rijeke u sklopu Mađarske. Misao autonomije bila je podržavana od uske oligarhijske gradske skupine kao sredstvo borbe za pridruživanje Rijeke Ugarskoj, od koje su se nadali većoj koristi negoli od siromašne i nerazvijene Hrvatske. Svoje povijesno pravo temeljili su na statusu "Corpus separatum-a", izdvojenog riječkog tijela koje se kao takvo razvijalo još od 18. st., tijekom kojega mu je Marija Terezija podarila takav status. Hrvatska uprava u Rijeci od 1848. do 1868. nije uspjela
privući riječko građanstvo Hrvatskoj i hrvatstvu.
Riccardo ZanellaDani radosti zbog priključenja Ugarskoj nakon Austro-mađarske nagodbe iz 1867. i 1869. pokazali su se iluzijom jer je ugarska vlada počela sustavno kršiti stari riječki statut. Stoga se, početkom 90-tih godina 19. st., riječka oligarhija okrenula protiv Mađarske.
Najpoznatiji nositelji riječkog autonomaštva postali su Michele Maylander, odvjetnik, i Riccardo Zanella (na slici ljevo), novinar stranačkog lista "Difese" i tajnik stranke.
U sukobu općinskog vijeća s ugarskom vladom Maylanderov stav bi se najbolje mogao sažeti u mottu – "nema ugarskog patriotizma bez autonomije", a Zanellin da "Rijeka mora biti prva i jedina luka Ugarske, a ne posljednja od talijanskih gradova".
Njihova autonomna stranka podijelila se u početku 20. st. na Zanellin "Partito autonomo" i Maylenderovu "Lega autonoma", frakciju starih liberalnih ungareza, koji su, unatoč sitnim razlikama, nastojali zajedno odoljeti kroatizaciji, mađarizaciji i talijanizaciji grada. Njihovo kulturno talijanstvo bilo je u početku protuhrvatsko, a ne iredentističko, te ga je Ugarska tada i podupirala. Preobražaj dijela riječkih autonomaša iz oduševljenih ungarofila u talijanske iredentiste dogodio se u uvjetima pojačane mađarizacije. Naime, potkraj 19. st. mađarska je vlada oduzela Rijeci slobodnu luku (porto franco) te svaki utjecaj na talijansku gimnaziju i talijansku trgovačku školu. To je ojačalo talijansku narodnu svijest dijela Riječana pa se dio stanovništva počeo izjašnjavati kao Talijani.

Tijekom više stoljeća Rijeka bezuspješno pokušava postati biskupijskim središtem, iako je u društvenom pogledu već odavno za to stekla uvjete. Tek u dvadesetome stoljeću ona postaje sjedištem biskupa, a potom, djelovanjem biskupa Viktora Burića i Josipa Pavlišića, nadbiskupijsko i metropolitansko središte.
Na pitanje je li rimska Tarsatika bila biskupijsko središte još uvijek nema odgovora. U srednjemu vijeku grad pripada Pulskoj biskupiji, no s obzirom da su ovdje gospodarili Austrijanci, biskupska je vlast mletačkog podanika Pule, ograničena. Stoga raste uloga i ovlast riječkoga arhiđakona koji je na čelu zbornoga kaptola. Od 1787. pa sve do Prvoga svjetskog rata grad pripada senjsko-modruškom biskupu.
Rijeka je postala biskupijskim središtem tijekom talijanske uprave. Bulom pape Pija XI. "Supremum pastorale munus" od 25. Travnja 1925. od župa Senjsko-modruške, Tršćansko-koparske i Ljubljanske biskupije, formira se Riječka biskupija. Prvi je biskup Isidoro Sain koji najprije postaje apostolski administrator, a od 1926. do 1932. riječki biskup. Nasljeđuje ga 1933. Antonio Santin koji na katedri svetoga Vida ostaje do 1938. Zadnji je talijanski biskup Ugo Camozzo koji nakon devetogodišnjeg episkopata napušta Rijeku 3. kolovoza 1947. Upravu tada preuzima slovenski svećenik Karlo Jamnik sve do svoje smrti 4. studenog 1949. Nakon njega upravu Riječke biskupije preuzima krčki biskup Josip Srebrnić, također Slovenac. On 3. kolovoza 1951. predaje upravu slovenskoga dijela Riječke biskupije ljubljanskome biskupu Antonu Vovku na temelju dekreta Konzistorijalne kongregacije od 21. travnja 1951.

Riječki zaljev ima veoma pogodne prirodne uvjete za razvitak i rad luke. Geoprometni položaj Rijeke prirodna je pogodnost za razvitak luke. Dinarsko gorje, koje odvaja panonski i jadranski prostor, upravo u zaleđu sjevernog Jadrana najviše se snižava i sužava. Time se olakšava izlazak na Kvarnerski zaljev najvažnijih transeuropskih prometnih pravaca, cestovnih i željezničkih. Jednog iz istočno-alpskog područja preko slovenskih "Postojnskih vrata", gdje je dinarska zapreka najniža, 603 m, i drugog iz srednjeg Podunavlja preko "Goranskog praga", gdje je Dinarsko gorje najuže, u zračnoj crti malo više od 30 km. Zbog nedostatka ravnoga terena na riječkoj obali, radni je prostor luke trebalo stvarati nasipanjem dubokog priobalnog mora uz velike troškove.
Rijeka je stoljećima ostala mali grad sa približno 3000 stanovnika i s malom prirodnom lukom u ušću Rječine, bez izgrađenih prometnih veza sa zaleđem. Povijesna događanja prije nešto manje od 300 godina nagovjestila su tok razvitka hrvatskog pomorskoga prostora, a time i dijela toga prostora koji se odnosi na područje riječke luke. Višestoljetni gospodarski razvitak obalnog prostora Hrvatske pridonosi razvitku velikog broja luka, kao npr. senjske, zadarske, šibenske, splitske, dubrovačke i riječke luke. Ni jedna spomenuta luka, nažalost, nije kasnije izrasla u iole dominantniju luku nacionalnog, a kamo li međunarodnog pomorskog prometa, iako su nesumnjivo dio europske gospodarske i kulturne baštine.
Ipak, riječka luka postaje glavnom lukom dijela područja koje joj pripada zemljopisnom pozicijom. Prerastanje riječke luke na početku osamnaestoga stoljeća u glavnu luku Mađarske posljedica je i političkih zbivanja. Naime, riječkoj se luci namjenjuje manje ili više pomorski vanjskotrgovinski promet tadašnje Mađarske. Ni tada gravitacijsko područje riječke luke nije predstavljalo osnovne pravce međunarodne razmjene na europskom kontinentu.
Riječki zaljev ima veoma pogodne prirodne uvjete za razvitak i rad luke. Morski je prostor prostran i zaklonjen od pučinskih vjetrova. Ima dovoljnu dubinu Rijeka prije prokopa Mrtvog KanalaRijeka nakon prokopa Mrtvog Kanalaod oko 60 m, što omogućuje prihvat i najvećih brodova. Dno je pogodno za sidrište, a s otvorenog je mora morski prostor povezan širokim i dovoljno dubokim Velikim vratima.
Godine 1855., premještanjem ušća Rječine nekoliko stotina metara istočnije u novo korito, započinju prvi ozbiljniji radovi na izgradnji suvremene riječke luke. Tim radovima formiran je pretežno umjetno nasut prostor Delte. Staro riječno korito Rječine, dotada višestoljetna prirodna luka Rijeke, pretvorena je u luku za jedrenjake (Mrtvi kanal-Fiumara). Na slici ljevo je franjevačka brajda bez Mrtvog Kanala (prije prokopa novog korita, Plan grada vojnog inženjera Johanna Candida iz 1814.), a na slici desno nakon prokopa novog ušća, dio originalne karte iz 1860. godine.
Tek se na početku XVIII stoljeća, pošto je Karlo VI. u sklopu svoje merkantilističke politike u Hasburškoj Monarhiji proglasio slobodnu plovidnu Jadranskim morem, stvaraju uvjeti za početak vrednovanja pomorsko-zemljopisnog položaja Rijeke i susjednog Trsta, odnosno njezine posredničke uloge u trgovinskoj razmjeni između nacionalnog i srednje-europskog zaleđa, na jednoj strani i prekomorskih zemalja, na drugoj. Već je izgradnja prvih kolnih cesta koje su Rijeku povezale sa zaleđem u prvoj polovici XVIII stoljeća, značila prekretnicu u daljem razvitku riječke luke. Godine 1811. potpuno je dovršena nova kolna cesta od Rijeke preko Gornjeg Jelenja prema Karlovcu, poznata kao Lujzinska, cesta. Obje ceste, Karolinska i Lujzinska imale su ishodište na lijevoj obali Rječine. Time je potaknut i razvitak Sušaka. Za izvoz drva iz Gorskog kotara na sušačkoj Brajdici uređuju se i skladišta za drvo.

Tek izradnjom željezničkih veza u drugoj polovici XIX stoljeća i istodobnom izgradnjom novog, umjetnog, i za to doba velikog lučkog bazena ispred grada,
Rijeka je u punom smislu počela funkcionirati kao važna srednjoeuropska sredozemna luka. Također i snažan privredni razvoj Rijeke u XIX stoljeću, promjenio je izgled neuglednog i slabo razvijenog srednjevjekovnog gradića u veliki grad i najveće lučko i industrijsko središte na istočnoj obali Jadrana.
Do izgradnje velikog lučkog bazena dolazi tek nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe godine 1868. Tada je Rijeka, kao corpus separatum, pripojena Mađarskoj, koja tu izgrađuje "svoju" luku. Izgradnjom 1750 metara dugog lukobrana formiran je lučki bazen površine akvatorija 62 hektara. Istodobno je
ispred Mrtvog kanala izgrađen drugi, manji lučki bazen s aktvatorijem površine 6,5 hhektara, zaštićen 420 m dugim lukobranom, namijenjen ponajviše izvozu drva. Na početku XX stoljeća riječka luka ima kapacitet približno 7 km operativne obale.

Razvoj luke prati i razvoj industrije. Godine 1750. ulaganjem nizozemskog kapitala izgrađen je prvi riječki industrijski kompleks, rafinerija šećera. U prvoj polovici XIX stoljeća Rijeka postaje najvažniji industrijski centar cijele Hrvatske. Godine 1828. tvornica šećera prenamijenjena je u tvornicu duhana. Godine 1857. u Rijeci je poslovalo 85 industrijskih poduzeća, a od toga 20 velikih u kojima je ukupno radilo 5000 zaposlenih. U drugoj polovici XIX stoljeća osniva se Tvornica torpeda Whitehead i Co., prva takve vrste u svijetu. Zatim se osnivaju ljuštionica riže, rafinerija nafte, brodogradilište, a na početku XX stoljeća i topionica olova Plumbum na mjestu današnjeg Vulkana.

Rijeka se, pogotovo nakon izgradnje željezničke pruge Rijeka-Sv. Petar (Pivka), kojom se Rijeka povezuje sa željezničkom prugom Beč-Trst izgrađenom 1857. i pruge Rijeka-Karlovac 1873., pretvara u sve značajnije urbano i trgovačko središte. To je potaknulo doseljavanje stanovništva i širenje raznih jezika i kultura i stvaranje osebujne mješavine starih i novih tradicija. Prema službenom popisu stanovništva 1851., Rijeka je imala ukupno 12.598 stanovnika, od čega samo 76 Mađara. Ostatak su bili Hrvati i Italijani (sa malim brojem ostalih naroda). Sa vremenom je ta mađarska enklava toliko narasla da je uoči prvog svjetskog rata predstavljala sedminu stanovništva. I čak su i Mađari, koji su bili na vlasti, u nastojanju da se što bolje prilagode domaćim uvjetima početi prihvaćati Talijanski kao univerzalno sredstvo komunikacije.

Važno poglavlje u povijesti Rijeke je brodogradnja. Za današnju brodograđevnu industriju podaci su poražavajući. Naime, od 1977. do 1986. godine brodogradnja je u Zajednici općina Rijeka činila između 17 i 21 posto društvenog proizvoda. Referentna lista brodogradilišta "3. maj" je impresivna – od 1956. do 1990. proizvedeno je 220 brodova. Najviše se gradilo 1958. i 1966. kada se godišnje isporučivalo 11 brodova. Dakle, gotovo mjesečno jedan.
Očito, u želji da se posve raskrsti s bivšim sustavom, Hrvatska je odbacila sve njegove karakteristike, među kojima je bilo i nekih dobrih. Jedan dio starog sustava neosporno je mogao funkcionirati i u novim okolnostima, ali umjesto prilagodbe, modernizacije i restrukturiranja jednog sustava dogodila se nesretna pretvorba i privatizacija, odnosno pljačka i predatorska tranzicija. Nije stoga čudno da je danas Hrvatska na sto čuda kako će dosegnuti standarde koji su u Rijeci postavljeni pred pedesetak i više godina.

Rijeka je uvijek bila i grad raznih kultura, jezika i vjera. U određenim djelovima riječke povijesti govorilo se i po 4 jezika u isto vrijeme. Talijanski, hrvatski, mađarski i njemački bili su jezici koji su se borili za prevlast. Talijanski jezik je uvijek prevladavao, bio je najsnažniji na području Rijeke, dok je na Sušaku situacija bila malo drugačija. Hrvartski jezik i hrvatstvo bili su prevladavajući na Sušaku, sa manjim postotkom talijanskog jezika. Stoga je za Rijeku uvijek bila karakteristična multilingualna situacija.

Potreba komuniciranja sa ljudima na drugim obalama svijeta prisilila je Riječane da nauče strane jezike, pa su gotovo svi govorili hrvatski, njemački i mađarski, a mnogi, naročito pomorci govorili su uz to i engleski i francuski. Zbog te komunikacije Rijeka je naučila prihvaćati različitost. Ali talijanski je jezik bio jezik pomorstva, poslovnih ljudi i trgovaca. Koristeći talijanski jezik, Riječani nisu postali Italijani, isto tako kao što ni pripadajući Mađarskoj nisu postali Mađari. Riječani su se prilagodili i prihvatili sve dobro.
Multikulturalnost i multijezičnost dvije su temeljne odrednice čak i povijesnih riječkih novina. Kultura se ogleda u suživotu različitih naroda, koji u gotovo svakom dnevnom listu pronalaze informacije o sebi i sebi važnim temama, sve to mogu pratiti na jeziku koji im je poznat. Tako krajem XIX stoljeća nije bilo neuobičajeno vidjeti dnevne novine koje su se tiskale na dva (tjednik "Fiume", 1881 - 1883, na Talijanskom i mađarskom), tri (tjednik "Magyar Tengermellek" (Mađarsko primorje), 1884 - 1905, na mađarskom, talijanskom i njemačkom), ili čak četiri jezika (tjednik "Quarnero" 1895 - ?), na talijanskom, mađarskom, njemačkom i hrvatskom). I unatoč svim utjecajima i promjenama, ljudi su zadržali svoj jezik i svjest o nacionalnoj pripadnosti, a uzeli su (bolje rečeno zadržali su) pozitivne stvari koje su, u to vrijeme ipak naprednije države, donijele sa sobom. Bilo je učenja, bilo je suradnje, ali nije bilo masovne asimilacije. I tvrdim ti da je to, iščitavajući riječku povijest, pravo čudo.  Ta se kulturna različitost vidi i danas. Mi Riječani smo drugačiji od ostatka hrvatske. Uvijek smo bili i uvijek ćemo ostati.

Rijeka je imala izvanredno burnu povijest. Nažalost, fali nam netko kalibra splitskoga Smoje da to sroči u neku čitljivu prozu, ali malo je gradova koji su prošli tako burna razdoblja, od brojnih vladara i sukoba, potpune podjeljenosti sa granicom usred grada, vječnih sukoba talijana (fiumana) i hrvata, pa vrlo burnu industrijalizaciju 19-tog stoljeća i urbanizaciju i ponovnu industrijalizaciju šezdesetih godina 20-tog stoljeća, kada se je doslovno u desetak godina promjenjena struktura stanovništva. Iz tog se grotla javio danas već čuveni punkerski i rokerski novi val, omladinski bunt itd.

Ovo područje je prvenstveno područje miješanja kultura, hrvatske, talijanske, austrijske i mađarske i još ponekih. To se i danas vidi na svakom koraku. Ogromna većina Riječana su potomci relativno recentnih useljavanja na područje grada. Rijetko tko da ima dvoje roditelja, a da su oboje rođeni u Rijeci. Reći da si Riječanin danas uglavnom znači da si miks doseljenika iz nekih drugih područja, a koji nisu izvorno Rijeka. Riječka industrija ima temelje još u 19. stoljeću zahvaljujući talijanskim, engleskim, francuskim i inim drugim industrijalcima i inženjerima uz koje su stasali i naši stručnjaci. Temelji turizma svih mjesta oko Rijeke (posebno Opatija) nastali su pod Austrijskim utjecajem. Arhitektura je pod dubokim utjecajem Austrije, Mađarske i Italije. Jednostavno, takvo grotlo promjena moralo je utjecati i na mentalitet.
U Rijeci se ljudi ne boje tuđih kultura niti su im one apriori odbojne jer je u kolektivnoj svijesti ostalo da je svaka od tih kultura ostavila i puno pozitivnih promjena. Kultura ovog kraja je takva da bez problema prima i upija različite kulture ne žrtvujući urbanost, a to je posljedica tih stalnih promjena koje traju od pamtivjeka.

Rijeka je promjenila 27 gospodara i time upila te različite kulture:

0 Nepoznati gospodar - ? godina
1. Oglajski patrijarh - cca. 100 godina
2. Devinska gospoda do 1400. - cca. 100 godina
3. Gospoda Walsee do 1483. - 83 godine
4. Kuća Habsburg do 1522. - 39 godina
5. Među kranjskim staležima do cca. 1560. - cca. 38 godina
6. Samo pod carskim kapetanom do 1723. - 163 godine
7. Pod Unutrašnjom Austrijom do 1747. - 24 godine
8. Poglavarsko namjesništvo do 1753. - 6 godina
9. Trgovinska pokrajina (Komerzassessorium) do 1772. - 19 godina
10. Severinska županija (Comitatus Szeverinensis), administracija nad Rijekom prenesena na Ugarsku do 1776. - 4 godine
11. U Hrvatskoj do 1779. - 3 godine
12. U Ugarskoj, gubernij do 1787. - 8 godina
13. U Ugarskom primorju do 1809. - 22 godine
14. Pod Napoleonom do 1813. - 4 godine
15. Dio Austrijskog primorja, do 1822. - 9 godina
16. U Ugarskoj, gubernij do 1848. - 26 godina
17. U Hrvatskoj do 1850. - 2 godine
18. Riječka županija u Hrvatskoj do 1870. - 20 godina
19. U Ugarskoj, Provizorij, novi gubernij do 30. Listopda 1918. - 48 godina
20. U Hrvatskoj do 17. Studenog 1918. - 19 dana
21. Pod savezničkom okupacijom do 12. Rujna 1919. - 302 dana
22. D’Annunzio i Regencija do 3. Sječnja 1921. - 1,5 godina
23. Samostalna država do 3. Ožujka 1922. - 1 godina
24. Provizoriji do aneksije Italiji 22. Veljače 1924. - 2 godine
25. U Italiji do 15. Rujna 1947. - 23 godine
26. U NR/SR Hrvatskoj u FNRJ/SFRJ do 25. Lipnja 1991. - 43 godine
27. Dio samostalne Hrvatske od Lipnja 1991.

 

Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas


Natrag na vrh stranice