Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.


Moje mjesto pod suncem"Moje mjesto pod suncem"je program socijalnog ključivanja namijenjen djeci i roditeljima iz obitelji koje žive u lošijim socijalnim i ekonomskim uvjetima. Program pruža sustavnu razvojnu podršku u stjecanju znanja i vještina te omogućava sudjelovanje u aktivnostima koje bi im inače bile nedostupne. Uključite se u program VOLONTIRANJEM ili DONIRANJEM. Pridruži se na Facebooku


 


riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Nugent-Westmeath Laval

Laval NugentRođen: Ballynacor, Irska, 3. studeni 1777.
Umro: Bosiljevo, 22. kolovoz 1862.

Roditelji: grof Michael Anton Nugent von Westmeath i Anne rođena Walsh

Supruga: Giovanna Riario-Sforza (Beč, 29. srpanj 1797. - Pariz, 25. ožujak 1855.)
Djeca: Albert Nugent (25. rujan 1816. - 31. srpanj 1896.), Beatrice Nugent von Westmeath (12. siječanj 1818. - 26. ožujak 1880.), Giovanna Nugent von Westmeath (1821. - 15. siječanj 1874.), Gilbert Nugent von Westmeath (01. lipanj 1822. - 02. studeni 1864.), Leontine Nugent von Westmeath (30. studeni 1824. - 13. kolovoz 1850.) i Arthur Patrick Nugent von Westmeath (17. ožujak 1825. - 06. svibanj 1897.)

Austrijski feldmaršal, vitez reda Zlatnog Runa, komandant reda Marije Terezije, rimski princ i skupljač umjetnina, osoba izuzetno važna za riječku povijest, osoba koje se ljudi i danas sjećaju. Kontroverzna ličnost, nošena svojim strastima koja je obilježila politiku 19. stoljeća, a gotovo uopće nije zabilježen u povijesnim pregledima.
Prije svega bio je veliki ratnik koji je, kao 36-godišnji austrijski vojskovođa Francuze izbacio iz Hrvatske, u kolovozu 1813. godine ušao u Rijeku s vojskom pred kojom je bježala velika francuska vojska.
Laval Nugent1822. postao je riječkim patricijem, a 1826. kupuje ruševine trsatskoga kaštela, kojeg je dao obnoviti i pretvoriti u muzej, kasnije i svoj mauzolej.

Osnivač je prvog muzeja u Hrvatskoj, bio je strastveni sakupljač povijesnih i kulturnih vrijednost i kolekcionar umjetnosti (prati link za komentar Nenada Labusa na ovu temu).
Zanimanje Lavala Nugenta za povijest i arheološka istraživanja rezultirao je i opsjednutošću Frankopanima, s kojom je, preko svoje supruge, bio i u rodbinskoj vezi (taj je podatak o vezi obitelji Riario sa Frankopanima faktualno nepotvrđen).
Njegova privatna zbirka obuhvaćala je oko 1500 starogrčkih vaza i 20-tak skulptura, raznih rukopisa, novčića i slika. Ono što je ostalo od njegove zbirke nalazi se u zagrebačkom arheološkom muzeju - 30 starih rukopisa, zbirka antičkih novčića, puno skupog namještaja, zbirka grafika i slika istaknutih Nugensa i povezanih osoba, preko 200 slika koje je naslijedio od obitelji d'Este i obitelji Foscari.
Nekretnine grofa Lavala uključivale su najmanje šest dvoraca i stari grad Bosiljevo. Laval je bio opsjednut kupovanjem starih dvoraca i obnavljanjem istih kako bi postigao raskošne standarde.
Veliku većinu svog bogatstva obitelj je prodala nakon njegove smrti.

Postoje nejasnoće vezane uz izgovor prezimena "Nugent". U Velikoj Britaniji i Irskoj se njegovo prezime izgovara "nju:'žənt", u Austriji "Nugent", dok je u Hrvatskoj uobičajen pojednostavljeni francuski izgovor "Nižan". U narodu su tu inačicu često iskrivljavali pa se na primjer u Kastavštini izgovaralo "Nužan". Sam grof Laval Nugent inzistirao je na francuskom izgovoru "Nižan".

 

O Lavalovom porijeklu

 

Kreirao:  Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini


Laval Nugent je bio sin Michaela Johna (Antona) Nugenta i Jane, rođena MacDonough. Ona je porijeklom iz sada već izumrlih irskih vojvoda od Tirrerila, a sahranjena je u opatiji Bath." jer o njegovom porijeklu kod nas zapravo nitko nije dublje istraživao, što je lako razumljivo, jer u Irskoj imamo kroz cijelo tisućljeće duboko podijeljeno društvo, u kom su s jedne strane narod i "narodni vladari" s izbornim i nasljednim "narodnim" plemstvom, što sve datira iz doba oko 1000 godine i mada je stoljećima službeno nepriznato i "nepostojeće", ipak je bilo živo u očima Lavalovih suvremenika.

Oni su sebe smatrali Galima (gaels) i pripadali su još od starine raznim klanovima, za koji se točno znalo iz kojeg su kraja, koja su im "povijesna" prava i kako kotiraju u hijerarhiji odnosa među klanovima. S druge strane su "prišlići", plemići koji su na britanske otoke došli s Vilimom Osvajačem, pa tako i Nugenti, koji su za svoje zasluge stekli imanja, ustvari zemljišta svrgnutih irskih plemića i vladara, s drugačijim titulama, vjerojatno i u drugačijim granicama. Oni su smatrani Englezima i uglavnom su bili i ostali katolici. "Naroda" engleskog (prostog puka!), čini se da u Irskoj nije bilo. No, treba se sjetiti još i doba Henrika VIII. i njegovog uvođenja anglikanske crkve i gušenja katoličke vjere. U Engleskoj, pa i Škotskoj su svi vjernici "u jedan dan" "prekomandirani" iz katolika u anglikance, a tko to nije želio, gubio je ne samo sav posjed, već i glavu. U Irskoj je to službeno bilo isto tako, ali je u provođenje bilo nešto relaksiranije, pa kao rezultat imamo da je narod mahom ostao katolički, A kod Engleza iz Irske, također je većina ostala vjerna katoličkoj vjeri. No, kroz cijelo to vrijeme, od doba Henrika VIII. do naših dana, katolici u Britaniji ne mogu biti primani u državne službe, pa tako ni imati vojnu karijeru. Zato su mnogi Irci, kako pripadnici "naroda", tako i Englezi iz Irske, budući katolici, morali služiti u vojskama drugih vladara na kontinentu. To su oni koje je u irskoj historiografiji zovu "let divljih gusaka" (Flight of the Wild Geese).1

Ako sad pokušamo ovu sliku preslikati na stanje XIX. stoljeća u Hrvatskoj, u doba preporoda, automatski se nameću naši narodni vladari (hrvatski knezovi) i dvanaest hrvatskih plemena i njihovi pripadnici, obitelji i obiteljske zadruge koje su ih činile, s jedne strane, te "prišlići" ("Nijemci"), koji su kao plemstvo stjecali za usluge dvoru i zasluge te "zasluge", razna imanja i drugo bogatstvo u Hrvatskoj. Nije to bilo baš tako različito u Hrvatskoj od Irske, kako se u prvi mah može činiti.

Laval NugentEh, sad malo konkretnije o Lavalu i njegovom porijeklu. Otac Lavalove prabake po očevoj strani bio je Henry Nugent i služio je u vojsci Karla VI. s tri nećaka u Španjolskoj. Sudjelovao je osvajanju Gibraltara, koji će kasnije prijeći u britanske ruke, a za zasluge je dobio mjesto zamjenika guvernera (vice-guvernera) Gibraltara i naslov španjolskog plemića "conde di Valdesoto". On je umro 1707. na Gibraltaru, a taj španjolski plemićki naslov naslijedio je njegov sin Thomas pa postao još "markiz Valdesoto"2, a kad je on umro 1798., naslijedio ga je opet njegov sin - predvidivo, zar ne - njegov sin Frances, koji je postao "3. conde de Valdesoto". 3 Međutim, Frances je umro bez potomaka, što se dalo naslutiti s obzirom da se nije ženio, pa ga je u naslovu i posjedu naslijedila njegova teta, imenom Marcella, koja je ustvari Lavalova prabaka po očevoj strani s početka ove priče. Žene u Britaniji, u pravilu, i ako se baš ne radi o britanskom prijestolu i kranjevanju, nemaju pravo nasljednog stjecanja plemićkih naslova i titula (osim po rođenju), već ih samo uživaju doživotno, u statusu "kao da jesu". Njih pak nasljeđuje živući najstariji brat ili njegovi potomci, a ako ih slučajno nema, titula se gasi. Peh!

Marcella se udala za Edwarda Nugenta (da, oboje imaju prezime Nugent, no nisu bili u rodu, dok se nisu vjenčali), pa mu je rodila tri sina: Nicholasa, koji je postao 2. grof Nugent4, i poginuo kod Domherrna zu Passau u austrijskoj vojsci, a da se nikad nije oženio. Drugi sin bio je Michael, koji se oženio s Margery Nugent (još jedna istog prezimena, a da nisu u rodu) i s njom imao pet sinova: Richard, Jacob, Edward, Oliver i John. Oliver, koji je 1784. umirovljen kao austrijski pukovnik, će postati 3. grof Nugent. Mada je bio oženjen Jozefom Rath, nije imao potomaka. Najstariji brat RIchard poginuo je zadnji 3. IX. 1763. u bitci kod Torgaua. Sljedeći, Jacob, poginuo je još prije, 5. XII. 1757. u bitci kod Lauthena, a brat Edward 1758. u bitci kod Olomouca (Olmütz). Lavalov otac bio je peti sin, najmlađi. Dakle, s obzirom da je Laval bio mlađi sin petog sina, nije ni imao što naslijediti.

Lavalova majka je bila Jane MacDonough, kći Briena MacDonougha, koji je pripadao grani vojvoda od Tyrrerila (Dukes of Tyrreril). S obzirom da i u izvoru ovih podataka5 stoji pogrešno ime obitelji, o njima do sada kod nas nije bilo znano ništa, samo se prepisuje, kako je Jane bila posljednja iz obitelji. Očito na majčinu molbu, stric Oliver je posinio Lavala i poslao ga u Akademiju "Theresianum", (koju je osnovala Marija Terezija 1746. godine u Wiedenu, predgrađu Beča) kako bi studirao inženjerstvo. Kad je Oliver umro 1791., Laval je uspio dobiti prvu O'Garinu stipendiju i upisati Inžinjerijsku akademiju. Završilo je tako, da je Laval postao daleko najuspješniji polaznik te akademije ikada!

Kreirao:  Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini

 


Obitelj je živjela u kući Ballynacor u okrugu Westmeath. Danas su jedini tragovi Lavalove rodne kuće u Ballynacoru glavna ulazna vrata, čija impresivna veličina sugerira izvornu veličinu kuće i imanja.

Lavalov otac umro je kad mu je bilo samo četiri godine. U dobi od 12 godina poslan je u Austriju kao štićenik svoga ujaka Olivera Nugenta, pukovnika u austrijskoj vojsci.

Vojnu karijeru započinje 1793. godine u austrijskoj vojsci kao kadet u inženjerskom korpusu.
Studij je završio 1794. godine kao poručnik u inženjerskom korpusu austrijske vojske.

15. travnja 1796. unaprijeđen je u bojnika inženjerije.

10. travnja 1800. učestvuje u bitci pokraj Santa Crocea, a 1801. godine odlikovan je viteškim križem reda Marije Terezije zbog osobitog isticanja u toj bitci. 1. lipnja 1800. unaprijeđen je u čin bojnika.

Nugent Laval, ulje na platnu, 1873Vojna karijera Lavala Nugenta odvijala se u vrijeme burnih političkih i vojnih previranja širom središnje Europe. Baš u to vrijeme su izbili i Napoleonski ratovi. Od 1807. do 1809. godine slijedila su promaknuća u pukovnika (17. lipnja 1807.), načelnika glavnog stožera nadvojvode Johanna (16. veljače 1809.) pa sve do generalbojnika (24. svibnja 1809.), boreći se protiv Francuza.

Kratko vrijeme bavio se diplomacijom.
1810. na mirovnom kongresu odbija potpisati taj dokument i dajući svoju ostavku, odlazi u Veliku Britaniju. Razmišljao o tome da se pridruži britanskoj vojsci nakon što su mu princ Regent i ministar vanjskih poslova Lord Wellesley obećali čin general-bojnika.
1811. po naloga princa Regenta i Britanske vlade odlazi u tajnu misiju u Austriju, a nakon toga se ponovo vraća u Britaniju s vijestima iz Austrije.
U periodu od 1812. do 1813. on je u Španjolskoj s Vojvodom od Wellingtona. U Španjolskoj je kako bi razgovarao o invaziji na Italiju da bi se smanjio Napoleonov utjecaj na raspodjelu vojnih snaga u Europi. Iz Španjolske donosi neke važne dokumente Austriju.

U austrijsku vojnu službu vratio se 1813. godine.

Nakon Napoleonova povlačenja iz Rusije, Austrija se ponovno pridružila koaliciji država protiv Francuske. Laval je tada pokrenuo ideju o dovođenju hrvatskih vojnika u borbu protiv Francuza duž jadranske obale, ali uz pomoć britanskih ratnih brodova.
Iako vojno vijeće nije odobrilo njegov prijedlog, Laval na svoju ruku kreće prema Hrvatskoj sa nakanom da uz pomoć engleske flote odvoji francuske postrojbe u Dalmaciji i nagna ih u poraz. Jedinice koje je uspio sakupiti oko grada Karlovca uspjele su potisnuti francuske snage iz regije. Uspio je srušiti francusku vlast u Hrvatskoj i bez borbe osloboditi Rijeku prisustva Napoleonovih snaga. Ušao je u Rijeku 27. kolovoza 1813. godine. Nastavlja potiskivati francusku vojsku i ponovno osvojiti grad Trst što je bilo od strateške važnosti. Nakon toga nastavlja pohode prema Veneciji.

Veliki dio karijere Laval Nugenat, nakon napoleonskih ratova, provodi smirujući i gušeći pobune protiv austrijskog carstva ili zapovijedajući njihovim pograničnim snagama. Njegova popularnost u hrvatskoj proizlazi iz tog razdoblja, kao i zbog oslobađanja Hrvatske, Istre i doline Po od Napoleonovih snaga.

Britanija je Lavalu dodjelila viteštvo "Knight Commander of the Bath", dok ga je Austrija promovirala u Fieldmarshala zbog njegove uloge u porazu Napoleona. Nije jasno je li titulu grofa Svetog Rimskog Carstva naslijedio ili mu je to dodijeljeno za usluge.

Giovanna Riario SforzaLaval Nugent je 1813. vodio austrijsku kampanju protiv Napoleonovog vicerektora u Italiji, princa Eugenea de Beauharnaisa.

7. veljače 1814. postaje vojvoda od Modene.

30. travnja 1815. godine, zapovijedao je 30. pješačkom pukovnijom (Regiment Graff Nugent), austrijskom vojskom u Italiji, oslobađajući Rim nakon uspješnih borbi protiv napuljskog vladara Joachim-Napoléona Murata, Napoleonova zeta (u braku s mlađom Napoleonovom sestrom Caroline Bonaparte) i samozvanog napuljskog kralja. Za te uspjehe Laval 30. travnja 1815. dobiva čin feldmaršal lajtnanta.
U Rimu je uspostavio vlast te tako omogućio povratak pape Pia VII. koji mu je, 1814. godine, u znak zahvalnosti dodijelio titulu rimskog princa.

26. studenog 1815. godine Laval Nugent se u Napulju ženi Giovannom Riario Sforza (bista na slici desno). Bila je direktni potomak (praunuka) poljskog kralja Friedrich August II (1696.-1763.) i princeze Marie Austrijske (1699.-1757.).
Giovana i Laval su imali šestero djece. Vjenčanjem s Giovannom je ušao u drevnu obitelj Sforza, koja je (navodno) imala neke daljnje rodbinske veze s Frankopanima, što je značajno utjecalo na njegovo buduće djelovanje i opsjednutost poviješću, a posebno Frankopanima.

Ponovno napušta austrijsku službu i postaje Vrhovni zapovjednik napuljske vojske u sližbi Ferdinanda I. (od 1817. do 1820.). Sve je vrijeme poticao arheološka iskopavanja u okolici Naulja.

Povratkom u austrijsku službu 1. travnja 1820. godine preuzeo je vođenje trupa u Vicenzi.

Grof Laval Nugent je pokušao natjerati dvor da za glavnu austrijsku vojnu luku izabere Rijeku, i time Hrvatskoj i Rijeci donese velika ulaganja monarhije, ali i novu vojnu snagu. Austrija je izabrala Pulu.

Kako se uzdizao u redovima austrijske vojske, Laval Nugent počeo je kupovati dvorce i jedan grad. Do smrti je imao je šest dvoraca: Trsat, Stelnik, Kostel, Dubovac, Bosiljevo i Sušica - iako je ikada živio samo u posljednja dva. Kupio je i grad Bosiljevo.

Oko 1820. Laval kupuje stari frankopanski grad Bosiljevo i na taj način se intimno veže za Hrvatsku. Dvorac Bosilijevo bio je dugi niz godina u vlasništvu krčko-frankopanskog kneza.
(Prvi sačuvani pisani dokument koji povezuje Frankopane i Bosiljevo datira iz 1461. godine, ali obitelj je upravljala tim područjem i nekoliko stoljeća ranije, proširivši svoje posjede s otoka Krka na druge dijelove Hrvatske.
Austrijski kralj Leopold 1684. dao je Bosilijevo vicerojskom grofu Nikoli Erdedyju, koji ga je proslijedio svojoj kćeri Ani Barbari i njenom suprugu grofu Andriji Auerspergu. Njihovi su potomci prodali dvorac Bosiljevo 1826. godine Laval Nugentu, čiji ga je sin Arthur kasnije naslijedio. Nakon Arthurove smrti 1897. godine, Arthurova nećakinja i Lavalova izvanbračna kći grofica Ana Nugent, kupila ga je na javnoj aukciji 9. kolovoza 1902.. 1911. godine ga je prodala Karlu Kaushegu i Maksu Kmenttu, nakon čega je dvorac prošao kroz brojne ruke. Oni su ga prodali dr. Jurju Horvatu, a on 9. studenog 1911. prodao Anti Cosulichu. Obitelj Cosulich prodala je Bosiljevo 1948. Marku Ukiću i Anti Vlahovu, ali je ubrzo nacionaliziran.)

Dana 27. veljače 1822. godine Laval postaje riječki patricij.

Trsatska GradinaU listopadu 1822. godine postaje članom Hrvatskoga sabora.

14. Sječnja 1824., nakon Lavalovog nastojanja da kupi trsatski kaštel i svesrdne pomoći Andrije Ljudevita Adamića da mu se to omogući, Laval Nugent dobija pismo od Adamića u kojem svjedoči o kupnji trsatskog kaštela, i u kojem između ostalog piše: "Prekjučer bili smo s guvernerom (Urmanyem) u Bakru i zaključili posao sa trsatskim kaštelom, koji smo postigli s jednom forintom na godinu plativom zajednici "in Signum Dominii". Kada dobijem ispravu izdat ću ustupnicu u korist vaše ekselencije i njenih baštinika."
U svojim pismima Andriji Ljudevitu Adamiću 1824. Laval mu zahvaljuje za "mogućnost kupnje kaštela" - veličanstveni Trsatski dvorac s pogledom na Rijeku, srednjovjekovnu utvrdu koju će tokom vremena pretvoriti u muzej, a kasnije u mauzolej. Trsatska je gradina jedna od najstarijih fortifikacija u Hrvatskom primorju u kojoj su sačuvana obilježja ranosrednjovjekovne gradogradnje. Prvi se put spominje 1288. godine kao sjedište Vinodolske župe u posjedu Krčkih knezova Frankopana. Rimljanima je ta lokacija odlično poslužila u doba učvršćivanja obrambenog sustava, tzv. Liburnijskog limesa, kojemu je polazna točka bila Tarsatika, grad – utvrda, na mjestu današnjeg riječkog Starog grada.

Kao zapovjednik Primorja (1834–35) dao je obnoviti Trsat i sagraditi više utvrda u Istri i na Kvarnerskim otocima.

Od 1839. bio je zapovjedni general Moravske i Šleske, a od 1840. bansko-varaždinsko-karlovačke granice.

Laval NugentGodine 1840. stupio je na dužnost vojnog zapovjednika Hrvatske. U to vrijeme u Hrvatskoj se rasplamsava hrvatski nacionalni preporod – ilirski pokret. Nugent se od samog početka pokreta izjasnio za hrvatsku narodnost, a zatim za ilirizam. Bio je najmoćniji plemić u Ilirskom preporodu, vrhovni hrvatski vojni zapovjednik, zapovjednik Krajine i zaštitnik Ljudevita Gaja.
Na nagovor Ljudevita Gaja, a uz posredovanje nadvojvode Johanna postavlja glinskog pukovnika Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.
U ratu s Mađarskom, koji je započeo 11. rujna 1848. godine, držao se relativno suzdržano, ali je zato odigrao veliku ulogu u vojnim operacijama. Rat završava 13. kolovoza 1849. godine, a već 29. srpnja 1849. godine bila je obavljena promocija časnika monarhije gdje su Komandirski križ reda Marije Terezije, drugo odličje po važnosti u monarhiji, dobili feldmaršal grof Laval Nugent i general topništva grof Josip Jelačić kao najznačajnije osobe za održanje Habsburga na vlasti.

U velikim revolucionarnim događajima 1848./1849. umirovljeni Laval naglo se vraća u središte revolucionarnih zbivanja i nastoji očuvati poljuljanu Habsburšku monarhiju.
1848. vodio je vojni korpus pod grofom Josephom Radetzkyem u onome što je postalo poznato kao Prvi talijanski rat za neovisnost.
Također je igrao značajnu ulogu u suprotstavljanju Mađarskoj revoluciji.

Godine 1849., u činu feldmaršala, zauzeo je jugozapadnu Ugarsku.

Kao dragovoljac je sudjelovao 1859. godine u bitci pokraj Solferina, kad je katastrofalno poražena austrijska vojska.

Dvorac Trsat Laval je opsežno obnovio i ostao je u obitelji Nugent tri generacije sve dok rod Nugent nije izumro smrću Lavalove praunuke Ane Nugent, stare 82 godine, tijekom Drugog svjetskog rata. Trsatsku gradinu pretvorio je u muzej kako bi prikazao svoju zbirku umjetničkih djela i skulptura iz cijele Italije.

Museum Nugent utemeljen je 1843. godine i bio je prvi muzej u Hrvatskoj. Bile su tu i brončane skulpture, renesansni i barokni namještaj te brojne slike. Bila je to zbirka s kojom je Rijeka mogla postati značajno europsko kulturno središte, ali se, nažalost, raspala nakon ekonomskog pada obitelji Nugent. U zbirci se nalazilo dvadesetak antičkih skulptura i 1500 starogrčkih vaza, arheološko blago koje je na Nugentovu inicijativu iskopano u okolici Napulja. Predmeti koji nisu bili rasprodani nakon Lavalove smrti da bi se platio održavanje Trsata sada su u skrbi Hrvatske arheološke službe. U zagrebački "Hrvatski narodni muzej" (danas Arheološki) preneseno je s Trsata 1894. godine čak 86 sanduka umjetnina, ali nešto od toga blaga je ostalo i u Rijeci i čuva se u današnjemu "Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja".

Danas je dvorac turistička atrakcija i koncertno mjesto s impresivnim pogledom na otoke u Kvarnerskom zaljevu.
Navodno postoji i tajni prolaz od tamnice kaštela do obližnje rijeke Rječine.


Ispod kapele sv. Josipa () postoji prostor velik poput same kapele, koji je preostatak nekadašnje špilje, volumena nekih 6 x 4 metra, visine također nekih 4-5 metara. Ostaci žive stijene su svi priklesani i poravnani tako da se dobije više prostora, a dijelovi između stijena povezani su zidovima iz pravilnih klesanaca formata dugih oko 60 cm, visokih 20 cm, pravilno slaganih u Opus quaratum. To su najsolidnije građeni zidovi u cijelom kaštelu.6

 Kakav je oblik dijelova klesanaca ugrađen u zid nije poznato, kao što nije moguće sa sigurnošću tvrditi da su klesanci samo slagani jedan uz drugi bez upotrebe ikakvog veziva. Tek, čini se da je tako. Samo na prijelazima dijela zida od klesanaca prema živoj stijeni, nalazimo cigle utisnute u žbuku, relativno pravilno slagane u redove.

 Na samom stropu kao da je u nekom času bio probijen veći otvor, pa je zatvoren ciglenim stropom u kom je ostavljen tek omali otvor, dovoljan tek da se čovjek provuče kroz njega u jednom komadu. Danas ga zatvara metalna rešetka.

 Nažalost, pod prostora je u posljednjoj građevinskoj intervenciji pokriven keramičkim pločicama, a sve su električne instalacije provedene ispod pločica, tako da je posve vjerojatno da su u tom prilikom originalni slojevi barem poremećeni, ako već ne i nepovratno uništeni. Nažalost, kod tih radova nisu provedena nikakva arheološka istraživanja, budući da nije poznat nikakav dokument iz tog vremena koji bi nam o tome išta kazao. No, ipak još nije beznadno prekasno i mislim kako bi sustavna arheološka istraživanja mogla pružiti bar neke podatke o dobu nastanka i svrsi ove gradnje.

 Sav ovaj rad zbog nečega nikad nije privukao pažnju arheologa dovoljnu da mu posvete bilo kakvo istraživanje, pa u literaturi nema nikakvog traga o ovoj prostoriji, mada je ne jedan arheolog istraživao po cijelom Trsatu u potrazi za bilo kakvim ostacima koji bi pokazali da se na Trsatu živjelo i u doba antike! Tako će vam arheolozi i danas kazati kako je na Trsatu, u antici bujao život, spomenut će i legendarnu antičku Darsatu, da bi na koncu poentirali kako nažalost do danas, eto, tragovi nisu nađeni.

 Neukog promatrača slaganje ovih zidova i obrada kamena neodoljivo podsjeća na "žitnice" nađene na više mjesta u riječkom Starom gradu, koje su samo pojedinačno ili u grupama obrađene u zaštitnim radovima u razna doba prilikom raznih gradnji i uglavnom su procijenjene kao srednjovjekovne gradnje, što se njihove starosti tiče. Mislim da bi sustavan komparativan pristup koji bi pokušao ustanoviti eventualne faze u gradnji i uzeo u obzir njihov prostorni raspored mogao pružiti neke dragocjene podatke.

 No, postoje aspekti koji su daleko primjereniji za povjesničarsku obradu od ovih arheoloških razmatranja. Ne samo u predaji prostog puka, već i u literaturi se uporno pletu priče kako je ovo bio prostor "tamnice", tako da je to posve običan pristup kojim se današnjim turistima "objašnjava" razlog postojanja ovog prostora. Jer, kaže priča, Frankopani su zatvorenike kroz otvor u kapelici bacali u tamnicu.

Kost Lavala Nugenta i supruge Rosarie To je, naravno prva besmislica: ako ste ikad doživjeli pad, ne kažem s četiri metra visine, oslobodi bože, pa još na podlogu koja je mekša od kamena, vjerujem da vam je jasno kako to ne može dobro završiti! Pitam se koliko bi lakouman i neodgovoran feudalni gospodar morao biti da tako olako baca ljude u tu rupu, posve nesvjestan kako će ih već koliko sutra morati dati vaditi otuda, ako ne želi nesnosno zasmrditi cijeli kaštel i to ne samo na jedno popodne!?

 Nadalje, ako mu već uopće nije stalo do toga hoće li zatvorenik preživjeti ili ne, posve je nejasno zašto bi ga uopće i bacao u tamnicu, kad ga je puno jednostavnije zatuči odmah, bez svih tih komplikacija s bacanjem, pa vađenjem leša, da ne spominjem troškove zidanja same tamnice i slično.


Laval Nugent umro je u Bosiljevu 1862. godine. Iz tog dvorca prebačen je u sarkofag u grobnici "MIR JUNAKA" na Trsatu, do sarkofaga svoje žene, i tu je počivao gotovo cijelo stoljeće. Sve dok grobnice nisu uništene.

Prigodom "restauracije" trsatske gradine 1959. godine njihova je zajednička grobnica potpuno uništena, a dijelovi sarkofaga pobacani su oko Gradine. (Na slici desno, kosti Lavala i Rosarie Nugent bačeni na hrpu tokom obnove). Budući da je ipak sačuvano više od pedeset posto materijala, grobnicu je moguće restaurirati. Nepoznato je ostalo gdje su završili njegovi posmrtni ostaci nakon što je grobnica "Mir junaka" bila pretvorena dijelom u kuhinju restorana, a dijelom u – javni zahod. Pretpostavlja se također da su nakon eshumacije kosti stavljene u vrećice i pokopane u zajedničku grobnicu na groblju Trsat, iako neki smatraju da se kosti danas nalaze u Londonu.

Grb obitelji Nugent, DECREVIGodinu dana nakon Nugentove smrti, na gradini su, kao čuvari mauzoleja, postavljeni i Fernkornovi brončani bazilisci i koji se i dan-danas nalaze na Trsatu. (Baziliska se obično opisuje kao golemog guštera ili zmiju sa glavom i prednjim nogama pjetla, reptilskim repom, a ponekad i ljuskavim krilima.) Izuzetno su slični basilisku sa heraldičkoga znakovlja obitelji Nugent, vidljivim na drugim mjestima u dvorcu u grbu iznad obiteljskog mota, "Decrevi" ("Odredio sam") (slika ljevo).

Autor brončanih skulptura je austrijski kipar Antun Dominik Fernkorn (Erfurt, 1813.–Beč, 1878.) koji je i autor spomenika banu Josipu Jelačiću na glavnome zagrebačkom trgu, a izradio ih je oko 1863/1864.. Bazilisci su visoki po 1,4 metra; jedan drži feldmaršalski štap i povelju, a drugi štit. Obje su skulpture izrađene u Fernkornovoj Carsko-kraljevskoj ljevaonici u Beču, a slične su Trsatski Basiliskskulpturama baziliska koje je Fernkorn izradio za Nugentov dvorac u Bosiljevu 1850/1851.

17. Rujna 2012. zahvaljujući trogodišnjem zalaganju mlade povjesničarke umjetnosti Petre Abramović, grad Rijeka je raspisao natječaj za realizaciju programa obnove i rekonstrukcije Trsatskih zmajeva (slika desno). Postupkom javne nabave za izvršenje radova je izabrana "Ljevaonica umjetnina Ujević" d.o.o. iz Zagreba. Obnova skulptura provodila se kroz program "Radovi na obnovi – konzervatorsko - restauratorski radovi na sanaciji i obnovi skulptura baziliska na Trsatskoj gradini". Skulptura koja se nalazila na gradini se restaurira što uključuje uklanjanje nečistoća, rad na patini, sitne popravke malih ošetećenja te oblikovanje nedostajućih dijelova skulpture kojih ima vrlo malo (npr. vrh repa, povelja koju drži bazilisk itd.). Druga skulptura koja se u dijelovima godinama čuvala u depou Muzeja grada Rijeke (oko 70 posto fragmenata te skulpture) zahtijeva više obrade što također uključuje restauraciju (čišćenje, rad na patini, popravci malih oštećenja, spajanje razdvojenih dijelova: npr. krilo i trup itd.), ali i rješenje pitanja nedostajući dijelova koji uključuju jedno krilo, rep, atribute, glavu itd. Ti će se dijelovi izraditi prema postojećem predlošku bolje očuvane skulpture iz ovog para s obzirom da su one bile vrlo slične. 24. Listopada 2012. godine skulpture su otpremljene na restauraciju. 07. Svibnja 2013. održano je predstavljanje restauriranih i obnovljenih skulptura baziliska, koji su postavljeni na svoje originalne pozicije. 

 

 

POSJEDI:

 

ORDENI, NAGRADE, POČASNA IMENOVANJA:

 

Kreirao: - Nenad Labus
           - SEAS

1            Kombinirano s čvrstim principom primogeniture, tj. stava da prvorođeni zakoniti sin nasljeđuje sav očev imutak, tako da se mlađa braća moraju sami pobrinuti za svoj opstanak i sami steći nekakvu karijeru, koja će im barem osigurati egzistenciju.

2            Up. http://compactgen.com/es/v/val.htm

3            Vidi Gothin džepni rodoslovni priručnik grofovskih kuća (Gothaisches genealogisches Taschenbuch der graeflichen Haeuser), Gotha 1862:607.

4            Up. Marquis de Ruvigny, The Nobilities of Europe, Melville and Co., London 1909:229.

5            Tyrreril je barunija u okrugu (county) Sligo, a obitelj MacDonough su bili grofovi (earl), koji su potom stekli naaslov vojvoda (duke). Izvor podataka je Gothin džepni rodoslovni priručnik grofovskih kuća (Gothaisches genealogisches Taschenbuch der graeflichen Haeuser), Gotha 1862:607.

6             Ova gradnja neukog promatrača zbog načina gradnje i materijala neodoljivo podsjeća na gradnje nađene na više mjesta u riječkom Starom gradu, koje su tamo proglašene "žitnicama" i procijenjene kao srednjovjekovne, što se njihove starosti tiče.

 

Izvori:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)