Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.

 

Povijest grada Rijeke (1900 - 1925 godina)

1900. statistike sgovore da je cijena života i stanovanja u Rijeci bila viša nego u glavnom gradu Budimpešti. Stanovi su imali višu cijenu a kvaliteta im je bila niža nego u Budimpešti. (Izvor: Ilona Fried: Fiume - Città della Memoria 1868-1945, Del Bianco Editore, Udine 2005., str. 87. i 65.)
1900. godine Rijeka ima 39.555 stanovnika. Sam grad 29.650, podopćina Plase 9.305). Plase broji 4.618 da bi već 1910. poraslo na 8.046 ljudi. (Izvor: 3.MAJ, (urednik Ivan Rogić), Rijeka 1984., str. 61., Također: Milivoj Čop: Riječko školstvo (1848-1918), ICR, Rijeka 1988., str. 135.). Po nacionalnostima ima 17.492 Italiana ili 44,9%, 12.772 Hrvata ili 32,8%, 3.425 Slovenaca ili 8,9%, 2.842 Mađara ili 7,5%, 1.945 Njemaca ili 5,0%, 412 ostalih ili 1,1%. Ukupno 38.955 stanovnika. (Guido Depoli: La Provincia del Carnaro, Editrice La Società di Studi Fiumani, 1928., str. 187.). Na raznim jestima mogu se naći različiti podaci o ukupnom broju stanovnika koji se kreću od najviše 53.230 (Izvor: Ivo Goldstein: Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb 2003., str. 466.), pa do najnižeg broja od 38.057 (Izvor: Szélinger Balázs: The History of Hungarian Fiume, str. 10. (isto i Dassovich, str. 188.). Uz to ima već 200 korisnika električne energije, s oko 300 brojila. (Izvor: Nana Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, HEP, Rijeka 2006., str. 66.). U to vrijeme Rijeka je prema 2.152 kuća (Izvor: Ilona Fried: Fiume - Città della Memoria 1868-1945, Del Bianco Editore, Udine 2005., str. 61.)
1900. Podaci o broju stanovnika Sušaka i Trsata su jednako nepouzdani i kreću se od 5.447 (Izvor: Dr. Andrija Rački: Povijest grada Sušaka, Tisak Primorskog štamparskog zavoda d.d., Sušak 1929., str. 55.) pa sve do 7.497 (Izvor: Marina Cattaruzza: Nazionalismi di frontiera: identità contrapposte sull'Adriatico nord orientale 1850-1950, Rubbettino, 2003., str. 52). Sušak broji 4.504, Trsat 956, Krimeja 148, Martinšćica 89, Orehovica 36, Podvežica 715, Pećine 390, Podvoljak 280, Strmica 159, Selo 48 stanovnika. (Izvor: Dr. Andrija Rački: Povijest grada Sušaka, Tisak Primorskog štamparskog zavoda d.d., Sušak 1929., str. 55.)
1900. od 1860. do 1900. u Rijeci je na talijanskom, mađarskom ili na njemačkom jeziku izlazilo stalno ili je počelo izlaziti najmanje 13 političko-informativnih, kulturnih i ekonomskih glasila, a na hrvatskom jeziku praktički niti jedan. (Izvor: Stanislav Škrbec: Riječka zvijezda Gutembergove galaksije, Riječka tiskara d.d., 1995., str. 289.)
1900. 01. Sječnja u Rijeci je stupio na snagu mađarski zakon o štampi. (Izvor: Dr. Jozsef Szekeres: Regesti spisa Kraljevskog gubernija o Franu Supilu, Novom listu..., VHARiP, sv. XV/1970, str. 385.)
Frano Supilo1900. 2. Sječnja osnovan je "Novi list". Danas su te novine najstarije živuće novine u Hrvata. Frano Supilo (slika ljevo) osniva Novi List koji postaje najtraženija tiskovina u Rijeci tog doba. Nakon što je 1899 preuzeo pravaški tjednik "Hrvatska Sloga" koji se tiskao na Sušaku u Kraljetinoj tiskari, na kompleksu zvanom Kortil u današnjoj Strossmayerovoj ulici, Frano joj 1900. mijenja ime u "Novi List". U uvodniku prvog broja Supilo kaže:

"Program Novog Lista bit će i ostati hrvatski program na načelima stranke prava. Sa onu stranu Sušačkog mosta nalazi se zjenica oka našeg. Novi list će poći ususret svojoj dužnosti"

List je izlazio svakodnevno, ali je zbog zabrana i drugih okolnosti imao više prekida u izlaženju. Na Sušaku je izlazio do 2. Sječnja 1900 kada se njegova uprava seli u Rijeku na Piazza Urmeny br 6. radi liberalnijih mađarskih zakona o tisku. Od tada pa sve do kraja svog izlaženja list se tiska u "Riječkoj Dioničkoj Tiskari" na istoj adresi. Treba imati na umu da je na temelju ugovora sa vlasnicima Riječke tiskare Supilo bio apsolutni gospodar Novog Lista i da je pisao što je htio i kako je htio. Grupe riječkih i sušačkih Hrvata koji su osnovali tiskaru nisu imale nikakvog utjecaja na sadržaj lista. Supilo je Rijeku izabrao iz taktičkih razloga. U to je vrijeme u Hrvatskoj (pa tako i na Sušaku) na vlasti bio zloglasni ban Károly Khuen-Héderváry de Hédervár (Bad Gräfenberg, Češka, 23. Svibnja 1849. - Budimpešta, 16. Veljače 1918.), i ono što se u Hrvatskoj nije moglo ni šapatom reći, u Rijeci, kao Corpus Separatumu, se je moglo i štampati bez straha od političkog progona. Stoga Austrijsaka vlada 1907. zabranjuje rasparčavanje Novog Lista na Sušaku i ostatku austrijsog teritorija. Da bi to izbjegao, Supilo 19. Lipnja 1907. gasi "Novi list" i istoga dana i u istoj štampariji počinje izlaziti "Riječki Novi List". Nakon početka prvog svijetskog rata Supilo polako počinje gasiti svoj "Riječki Novi List". Supilo odlazi u inozemstvo, a od tada list samo vegetira. Prije rata naknada je bila 11.000 primjeraka, a nakon početka rata naknada je pala na samo 5.000. Njegov posljednji broj pojavio se 19. Prosinca 1915. Neprekidno kao dnevni list u Rijeci izlazi od 1.Ožujka 1947. godine pod imenom "Riječki list", a 16. Travnja 1954. godine mijenja ime u "Novi list". Od 9. Travnja 1989. godine izlazi i nedjeljom. Hotel Sušak u Rijeci
1900. Dovršena i svečano otvorena nova zgrada Trgovačke akademije na Cambierievu trgu (sada zgrada Pomorskog fakulteta). (Izvor: wikipedia>Novi list, Također: Novi List, Neven Šantić: Frano Supilo - Reformator hrvatskog novinarstva, Objavljeno: 1. siječanj 2011., Također: Petar Strčić: Novi list, 1900.-2000, Novi list, 1999.Također: wikipedia>Frano Supilo)
1900. od te godine trsatski samostan podpada pod Kranjsku franjevačku provinciju. Pod njom ostaje do 1990. (Izvor: Radmila Matejčić: Crkva Gospe Trsatske i Franjevački samostan, ICR, Rijeka 1991., str. 100.)
1900. 10. Veljače velikim balom u prisustvu više od 700 osoba službeno je otvorena nova guvernerova palača. Ta je palača sve do 3. Svibnja 1945. godine bila svjedokom sudbonosnih događanja u povijesti Rijeke. Godine 1955. postaje vlasništvom Pomorskog i povijesnog muzeja, koji i danas u njoj ima svoje sjedište.
1900. 1. Ožujka u Tvorničkoj cesti je svečano otvoren "Hotel Sušak" i njegova velika dvorana (Slika ljevo). Vlasnik je bio sušačanin Petar Marač. Prvi arhitekt nije poznat. Današnji historicistički neorenesansni izgled duguje preinakama iz 1927. godine, arhitekta Franje Matijasića, i iz 1935., arhitekta Borena Emilija. Zgrada je mijenjala funkciju, te je između dva svjetska rata služila kao Direkcija "Jadranske plovodbe d.d.", a danas se u njoj nalaze prostorije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Posebnost ove zgrade jest da u njenoj unutrašnjosti možemo vidjeti zidne oslike riječkog slikara Giovannija Fumija. (Izvor: Ivana Golob: Šetnja Ružićevom i Vodovodnom ulicom, Sušačka revija br. 77, 2012., Također: Julija Lozzi-Barković: Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka, Adamić, Rijeka 2015., str. 34:)
1900.
Politika mađarizacije koja se sustavno provodi pod upravom povjerenika A. de Vallentstisa, prislila je riječke autonomaše na kompromis s ugarskom vladom kojoj je načelu bio Kalman Szell.
(Izvor: Ilona Fried: Fiume - Città della Memoria 1868-1945, Del Bianco Editore, Udine 2005, str. 20)
1900. 4. Ožujka riječka delegacija na čelu s grofom Teodorom Batthyanyem uz još 22 člana bivšeg Zastupstva odlazi u Budimpeštu na audijenciju kod novog premijera Colomana Szella. (Izvor: Irvin Lukežić: Fijumanske priče, ICR, Rijeka 1991., str. 74.)
1900. 23. Ožujka Svečano otvoren željeznički tunel Brajdica dužine 1838 metara (Wikipedia), s padom od 21 željeznički tunel Brajdicapromila, velikim za željeznicu. Zračna udaljenost dvaju (ulazni i izlazni portal tunela) portala je zanemariva, cca 350 metara. Bio je u ono doba najdulji tunel ovog tipa u Europi, a imao je oblik spirale. Radove je izvela talijanska tvrtka "ing. Telli" iz Torina i trajali su 17 mjeseci, a promet za je svečano otvoren 27. Ožujka 1900. godine. Odmah je uskrsnuo problem s dimom parnih lokomotiva. Pronađeno je djelomično rješenje izgradnjom dva dimnjaka. Prvi se nalazi uz sjeverni zid Parka heroja, a drugi u novom parku kod Orijentovog igrališta na Krimeji. Tek sredinom 50-tih godina došlo je do elektrifikacije pruge i tunela, pa su riješene sve neugodnosti oko dimnih plinova kojima su bili izvrgnuti putnici i osoblje željeznice. Tunel je i danas u upotrebi kao izlaz iz kontejnerskog dijela riječke luke (na Brajdici); veza s glavnom riječkom željezničkom stanicom preko obale postoji i danas, no izbjegava se koliko je god moguće, jer prolazi praktički kroz centar grada. Projekcija tunela može se vidjeti na slici ljevo (klik na sliku za veću rezoluciju). I onako usput, to je i danas treći najduži željeznički tunel u Hrvatskoj. Najduži je tunel Sinac na Ličkoj pruzi- 2273 metara dužine. (Izvor: Maks Peč – radoznali promatrač (ur. Bruno Lončarić), Riječka nadbiskupija, Rijeka 2014., str. 63.)
1900. 2. Travnja o aristokratskoj bezbrižnosti vožnje automobila, novog čuda na Kvarnerskoj rivijeri svjedoči redarstveni zapisnik od dana 2. Travnja 1900. godine pri općini Volosko:

"Danas poslije podne u 2 sata priletio je sa svom silom automobil grofa Szaparya, villa Keglevich, te je projurio kroz Volosko u utrci sa dva bicikla takodjer grofa; na mostu vratili su se automobili i bicikli i to najvećemo mogućom brzinom. Kod Standarda susretili su automobili i bicikli fijakere Jakova Polis i Frana Kral, te je pravo čudo što se nije u onom času dogodila kakova nesreća i to ima zahvaliti samo prisutnosti duha spomenutih fijakera, koji su pravočasno skrenuli sa svojimi vozovi... ".

Prekršitelj cestoredarstvenog propisa bio je grof Pal Szapary de Muraszombath Szechysziget et Szapar (1873.-1917.), 27 godina starosti, koji je boravio u bakinoj opatijskoj kući, vili Keglevich. Konkretne kazne za mladog Szaparyja nije bilo. Štoviše on je koncem godine postao prvim predsjednikom novoutemeljnog Mađarskog automobilskog kluba.
1900. 04. Travnja
u dopisu Magistratu i građanstvu Rijeke “Kraljevski ministar poljoprivrede obavještava da je u Rijeci osnovao Kraljevsku mađarsku stanicu za kemijska ispitivanja, koja je već trebala početi radom u ul Adamich br.2 pod nazivom M. KIR. ALLAMI VEGYKISERLETI ALLOMAS - R. UNG. STAZIONE SPERIMENTALE CHIMICA DELLO STATO FIUME. Kao voditelj Stanice imenovan je kraljevski viši kemičar Dr.Luigi Konyoki”. Dopis sličnog sadržaja ministar poljoprivrede uputio je istovremeno i Guverneru Rijeke grofu Szapary Laszlu. Prema ustrojstvu vlasti, guverner grof L. Szapary uputio je 8. Travnja 1900. gradonačelniku Rijeke Dr. A. de Vallentsitsu dopis “... da je Državna mađarska stanica za kemijska ispitivanja osnovana u Rijeci počela s radom, i da se ista nalazi u ul Adamich br.2 (kuća Dall’Asta)”. Ovaj se datum može smatrati danom osnivanja spomenute stanice, budući da je dnevnik “La Bilancia”, koji je tada izlazio u Rijeci, o tom osnivanju 9. Travnja 1900. donio vijest. Ta je stanica bila prva organizirana ustanova javnog zdravstva na ovom području. (Izvor: Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije 1900-2000, Rijeka 2000., str. 42. (Ana Alebić-Juretić), Također: Prof. dr. sc. Anto Jonjić: Sto godina Zavoda za javno zdravstvo PGŽ 1900-2000. (www.zzjzpgz.hr/nzl/3/sto.htm) Isto i ZZZZ str. 42.)
1900. Koncem Svibnja Ante Bačić otvara za građane svoje kupalište na Potpećinama "uređeno po svim mogućim udobnostima", prethodno preuređeno, sa 100 kabina, te gostionicom iznad njega. Danas je to Glavanovo. (Izvor: Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 313.)
1900. 15. Travnja do 22. Travnja u prostorijama Općinske dječačke škole je održana treća izložba fotografija u organizaciji Kluba prirodnih znanosti grada Rijeke. Izložbu je priredio i postavio predsjednik kluba dr. Alessio de Feichtinger. Sudjeluju između ostalih Ferdinand IV. veliki vojvoda od Toskane i nadvojvotkinja Marija Josipa. Od domaćih autora grofica Maria Luigia de Szapary, riječki brodovlasnik Gjuro Vranyczany, prof. Peter Salcher, Arturo de Meichsner, Rodolfo Levy, Giovanni Benzan. Ernesto Benco je izložio više fotoaparata.
1900. 25. Svibnja
u dvorani hotela Sušak održana prva predstava "Cinematografa Lumiere" Josipa Stančića.
1900. 18. Lipnja
riječki Novi list donosi novinsku vijest koju možemo smatrati za početnu točku povijesti automobilizma našeg kraja. Pod naslovom "Pišu nam iz Bakra", članak kaže:

"Prvim automobilom koji je kupio vitez Oltschbaur na pariškoj izložbi, prošao je dana 16. Lipnja kroz Bakar u 5 sati po podne. Gospodin Oltschbaur sa svojom suprugom, rođeni Bečanin, posjednik vile u Andrlićevom zaljevu kraj Kraljevice, dovezao se na istom direktno iz Beča. Taj put prevalio je za 48 sati, a iz Bakra do svog posjeda trebao je 15 minuta."

Vitez Oltschbauer je 1904. godine sagradio hotel "Liburniju" sa četrdesetak soba i time si osigurao naslov utemeljitelja kraljevičkog turizma, no ovaj njegov automobilski pothvat daje mu pravo da ga nazovemo "prvim automobilistom u povijesti našeg kraja".
1900.
Gradsko poglavarstvo ponovo bira Michelea Maylendera (mađarski - Maylender Mihály) (Rijeka, 11. Rujna 1863 – Budimpešta, 1911) za gradonačelnika. Na toj je funkciji ostao do 6. Listopada 1901. Prvi je mandat odradio u razdoblju od 1897. do 1899.
1900. 01. Kolovoza otvorena je zgrada "Mađarske državne mješovite osnovne škole" Plase-Mlaka (danas Elektrotehnička škola), građena po projektu Sandora Baumgartena i Zsigmunda Herczegha. Nastava je počela 01. Rujna 1900. godine s zadatkom što brže mađarizacije, izvodila se na mađarskom, hrvatski je bio zabranjen, a talijanski jezik se učio dva puta tjedno. 1958. godine škola dobiva naziv "Elektro škola s praktičnom obukom" i u njoj djeluju dva usmjerenja : elektroinstalatersko i elektromehaničarsko.
(Izvor: Srednja škola za elektrotehniku i računalstvo, Povijest Škole)
1900. U zgradi Hrvatske narodne čitaonice na Trsatu 1900. godine djelovao je hotel koji se nije uspio dulje održati. (Izvor: Igor Žic: Riječka gostoljubivost, Adamić, Rijeka 2000, str. 65.)

Nadgrobni spomenik Giovanniju Fumiju djelo Ivana Rendića nalazi se na groblju Kozala
Jedan od najintimnijih spomenika koji Ivan Rendić podiže 1902. na groblju Kozala je spomenik njegovom prijatelju i poslovnom suradniku riječkom slikaru i dekorateru Giovanniju Fumiju

1900. 04. Rujna svečano je otvorena zgrada Trgovačke akademije. Bila je to suvremeno opremljena školska zgrada, s kabinetima, crtaonicom, gimnastičkom dvoranom i upravnim prostorijama. Danas je u njoj smješten Pomorski fakultet. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Povijest, Riječki ljetopis, Također: Izložba, muzej-rijeka, MORNARIČKA AKADEMIJA i pomorsko školstvo u Rijeci, Bakru i Malom Lošinju, od28.11.2013. do 08.03.2014.)
1900. 17. Rujna u Rijeci u 51. godini umire slikar Ivan Giovanni Fumi, vrlo plodan i svestran ademski slikar i restaurator. Rođen u Veneciji 1849. U Rijeku je došao 1883. i tu djelovao do svoje tragične smrti. Giovanni Fumi stradao je prilikom pada sa skele dok je freskama ukrašavao jednu vilu u Orehovici. Godine 1883. restaurirao je riječku municipalnu dvoranu, a godinu dana kasnije ukrasio je dvoranu Filharmonijsko - dramskog društva i dvoranu prvog kata riječke šecerane. Slikao je i u crkvama oltarske slike. Godine 1891. sudjelovao je na Nacionalnoj umjetničkoj izložbi u Rijeci na kojoj su izlagali i istaknuti inozemni slikari. Njegova grobnica se nalazi na riječkom groblju Kozala (slika ljevo), a sagradio ju je 1902. njegov prijatelj i poslovni suradnik, a inače veliki riječki kipar Ivan Rendić.
(Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 196., Također: Državni arhiv u Rijeci, Theodor de Canziani Jakšić: DEKORATIVNO FASADNO SLIKARSTVO U RIJECI, Također: Zammattio Maria – Nerzi Antonio: L' Architetto Giacomo Zammattio: la vita e le opere, Istituto Italiano d'arti grafiche, Bergamo, 1931.)
1900. 28. Rujna "Novi list" donosi sljedeći članak:

"U riječkim školama upotrebljavaju se posebne knjige, koje imaju u djeci pobuditi magjarski duh. Pred nama je jedna takva školska knjižica – 'Storia degli Ungheresi'... Zanimljivo je kako se u toj knjižici pripovieda magjarska povijest. Godine 884. uputiše se Magjari i osvojiše sve zemlje od Karpata do Jadranskog mora. Dakle, već 889. kad je Arpad utemeljio domovinu, Hrvati bijahu podjarmljeni! O Kolomanu kaže da je bio valjan ne samo pismom nego i mačem, te da je pokorio buntovnike hrvatske. Ugovori hrvatskih velmoža s Kolomanom i njegove obaveze, kad je bio priznat i hrvatskim kraljem, tu naprosto ne postoji. Ovim tonom napisana je čitava školska knjiga. Nikola Jurišić slavi se kao magjarski junak i isto tako i Nikola Zrinski, a Jelena Zrinska proglašuje se uzorom magjarskih žena. Hrvata naprosto nigdje nema – Zbrisani su...".

(Izvor: Milivoj Čop: "Novi list" protiv tuđinske odnarođivačke politike u Rijeci od 1900. do 1914. godine, RIJEKA sv. 2/1994., str. 207.)
1900. 08. Listopada izdana "naredba kraljevske; hrvatske slavonske dalmatinske zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove od 8. Listopada 1900. broj 58.651., kojom se izdaju privremeni propisi glede vožnje automobil-kolima i motor-koturima na javnim cestama i putevima". U članku 22. stoji "Brzina vožnje u mjestima ne smije bit veća od one konja u kasu. Izvan mjesta može se brzina umjereno povećati, nu samo na širokim, ravnim i bez zavoja cestama slabog prometa."
1900. 19. Listopada Josip Lazarus je službeno pokrenuo djelatnost brodogradilišta na lokaciji na riječkom lukobranu. Gradnja i opremanje radionica otegla se gotovo četiri godine, nezavisno od povlaštenog statusa poduzeća. Lazarus je imao dosta posla na održavanju engleskih putničkih prekooceanskih brodova društva Cunard Line, koji su plovili na iseljeničkoj liniji Rijeka-New York. U desetak godina preko Rijeke je u Sjedinjene Američke Države otišlo 500.000 ljudi. Usputna posljedica velikog iseljeničkog vala bilo je podizanja dvadeset hotela u Rijeci, od kojih je najveći, Emigranti, imao 1.500 kreveta.
1900. 23. Studenog Izvan zidina rimskog castruma (utvrde) na Kozali na zemljištu Štefan otkriveni ostaci rimske gospodarske zgrade. Nalazište nije jako udaljen od limesa. Dokumentaciju iskopa, koji je vođen pod kontrolom komisije, vodio je arhitekt Giacchino Grassi. Pretpostavlja se da je građevina bila dio tijeska za masline ili vino i datira iz II stoljećea.
(Izvor: Radmila Matejčić: Izleti u prošlost, Adamić, Rijeka 2000., str. 36.)
1900. Izgrađen hotel "Sušak" u tvorničkoj cesti, sadašnja Ružićeva 5. NAručitelj gradnje je bio Petar Marač, a arhitekt nije poznat. Preinačen je 1927. i tada je dobio današnji historicistički neorenesansni izgled, što je djelo arhitekta Franje Matijasića. U njenoj unutrašnjosti možemo vidjeti zidne oslike kojie je oslikao riječki slikar Giovanni Fumi uz pomoć Antonia Crespia.
(Izvori: Arhitektura historicizma u Rijeci 1845-1900., Moderna galerija Rijeka, 2001., str. 658., Također: Ivana Golob: Šetnja Ružićevom i Vodovodnom ulicom, Sušačka revija br. 77, 2012.)
1900. Prve kinoprojekcije na Sušaku održavale su se u kazališnoj dvorani hotela "Sušak". Iste godine vlasnik hotela Sušak Petar Marač gradi i pozornicu u kazališnoj dvorani.

Riječka plinara oko 1920. godine1900.
Godine u riječkoj plinari izgrađen je novi gazometar od 2000 m3, a 1910. teleskopski gazometar ("na dva kata") od 5.000 m3 proizvedenog plina. Ovaj je "preživio" i I i II svjetski rat i bio u funkciji sve do 1992. godine. Na slici desno riječka plinara oko godine 1920.
1901. 10. Sječnja Dr. Francesco Vio izabran je za riječkog gradonačelnika. Potpresjednici su Donato Mohovich i Andrea Ossoinack. Na toj je funkciji bio do 13. Lipanj 1913. Ponovo je bio izabran 11. Listopad 1918. i bio na toj funkciji sve do 1919.
1901. 22. Sječnja u teatru Fenice održan izborni sastanak Autonomne stranke. Michiele Maylender održava govor pred gotovo 600 birača.
1901. 24. Sječnja Izabrano novo gradsko Zastupstvo.
1901. 26. Veljače u sudski registar upisano je osnivanje riječkog tiskarskog zavoda pod nazivom "Riječka Dionička Tiskara (Tipografia Fiumana, Societa Anonima)", cija je glavna svrha štampanje hrvatskih knjiga i novina. Grupa riječkih Hrvata kupila je u rijeci i cijelu zgradu koja je postala uprava i glavna štamparija na Piazzi Urmeny (Casa Rusio - Ružić). Ta je tiskara kasnije stavljena na raspolaganje Franu Supilu i u njoj se tiskao "Riječki Novi List".
1901. 26. Veljače
Kod Trgovačke komore registrirana štamparija Frana Supila.
Masonska loža Sirius1901. godinu dana poslije Pule, osnovana je Riječka seizmička postaja. Iste je godine otvorena i seizmička postaja u Zagrebu.

1901. 02. Ožujka na Sušaku u Narodnoj tiskari tiskan posljednji broj "Novog Lista".
1901. 9. Ožujka u prisutnosti petnaest od ukupno šesnaest članova-utemeljitelja, inaugurirana je u kući Whitehead Riječka masonska loža Sirius gdje je u početku bio hram. Ložu je osnovalo deset Židova, tri protestanta i tri katolika. Za prvog starješinu lože izabran je bankarski činovnik u riječkoj filijali Kreditne banke (Banca di Credito), Arturo Steinecker. Kako je u loži bilo više Talijana loža je radila na talijanskom jeziku. Godine 1910. gradi se stambena zgrada u današnjoj Dežmanovoj 3 gdje se masoni sele. Projektant te secesijske zgrade bio je arhitekt Giovanni Rubinich (1876. – 1945.), također riječki mason. Loža se ugasila 1918. godine. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka Revija broj 69, Ljubinka Toševa Karpowicz: LOŽE SIRIUS I POBRATIM)
1901. 20. Ožujka u riječkom brodogradilištu "Howaldt & co" dogodila se nesreća. Parobrod "Fiume" koji se nalazio u plivajućem doku nagnuo se, uslijed čega je potonuo dok. Nekoliko radnika je poginulo, a više njih je ranjeno. 1923. Parobrod Fiume udario o podrtinu i potonuo u Sredozemlju kod svjetionika Planier (Bouches-du-Rhone). 
1901. 03. Lipnja svečano je otvoreno trsatsko groblje. Prvi ukop izvršen je već dan kasnije. Na groblju se nalazi velik broj grobnica i grobova izgrađenih po projektima eminentnih hrvatskih i lokalnih, riječkih i sušačkih, arhitekata i kipara (Rendić, Emili, Kolacio, Sila). Postoji i veći broj grobova osoba značajnih za hrvatsku povijest (Trnski, Ramous, Turković, Ružić i dr.)
1901
. 8. Srpnja nakon molbe riječkog advokata Erazma Barčića, ministarstvo pravosuđa Mađarske odobrilo gradnju Sudbene palače u Rijeci koja bi se trebala nalaziri na mjestu nekadašnjih sjevernih gradskih vrata. Dva dana kasnije riječki je Magistrat poslao ministru pravosuđa Mađarske memorandum o potrebi Rijeke za novom Sudbenom palačom.
(Izvor: wikipedija > Sudbena palača u Rijeci, Također: rijeka.hr > Što posjetiti? , TURISTIČKA MAGISTRALA,  SUDBENA PALAČA, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Daina Glavočić : Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1901. 23. Srpnja Kapucini hrvatsko-primorske provincije izabrali su Bernardina Škrivanića za svog provincijala. Na toj je funkciji ostao do 1918. godine.
(Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme: zbornik radova, G.U: Darko Deković, Nakladnik: Matica hrvatska-Ogranak Rijeka - Hrvatska kapucin, Rijeka 1997.)
1901. 09. Prosinca na Sušaku je rođen austrijski književnik Ödön von Horváth (Sušak, 9. Prosinca 1901. - Pariz, 1. Lipnja 1938.), romanopisac, pripovjedač i dramatičar, veliki borac protiv fašizma s izrazitom socijalno-kritičkom tendencijom, osobito o fenomenu diktatorskih režima. Bio je najstariji sin Edmunda Josefa Horváta, Austro-Ugarskog diplomata Mađarskog porijekla rodom iz Slavonije i Marije Lulu Hermine (Prehnal) Horvát. Studirao je u Münchenu, a djelovao u Beču, Berlinu i Parizu, gdje je nesretnim slučajem poginuo u Lipnju 1938. Poginuo je nakon što ga je u glavu udarila odlomljena grana koja je pukla tokom olujnog nevremena dok je hodao ulicom Champs-Élysées u Parizu, preko puta teatra Théâtre Marigny. Ödön von Horváth je pokopan u Parizu na groblju Saint-Ouen.
1901. 14. Prosinca među novoosnovanim društvima isticao se "Klub za prirodne znanosti", koji je izdavao Priopćenja na njemačkom i talijanskom jeziku (Mittheilungen des Natur-wissentschaftlichen Clubs in Fiume/ Bolletino del Club di scienze naturali in  Fiume). U Priopćenjima su publicirani sažeci predavanja održanih u Klubu, pa tako i onog  koje je 1901. 14. Prosinca iznio policijski liječnik Dr. Giovanni Benzan, pod naslovom “Sanitarne prilike u Rijeci” (Le condizioni sanitarie di Fiume), koje se može smatrati jednim od pionirskih radova iz područja javnog zdravstva na ovom području. Na kraju svog predavanja, Dr. Benzan je spomenuo kako se u Magistratu “... ranijih godina planiralo osnivanje kemijskog laboratorija u kojem bi se ispitivala sumnjiva hrana, no nakon što je vlast zbog svojih potreba, osnovala u Rijeci sličan ured, od te ideje se odustalo. Smatram da ne bi trebalo biti teško da se potpiše ugovor s vladom, kako bi državni laboratorij kojeg vodi Dr. Luigi Kőnyőki, proširio svoje djelovanje za možebitne potrebe grada.”.
1901. u brodogradilištu "Howald & Co." jaka je oluja oštetila oba doka. Tada je vlada dala izgraditizaštitni lukobran. (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 104.)
1902. Njemačka brodogradilišna tvrtka Howaldts Werke napušta pogon svog brodogradilišta na Projekt pročelja Pomorske Akademije (danas Pedagoški fakultet)području Brgudi. Zbog mađarskih planova njemačkom brodogradilištu nije uspjelo produžiti koncesiju pa je do kraja 1903. morao iseliti iz Rijeke, strojevi su vraćeni u Kiel, zgrade porušene, veći dok prodan u Trst, a manji ostavljen još dvije godine u Rijeci.
(Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 65.)
1902. Gradi se nova zgrada Nautičke akademije (danas Filozofski fakultet). Projekt pročelja Pomorske Akademije na slici ljevo.
1902. 10. Travnja Iz Nice su krenuli sudionici utrke Nica-Opatija, kojima su talijanske vlasti zabranile utrku na svom području i naložile laganu vožnju od 15 km/h. Ipak, sudionici nisu odustali i stigli su u Opatiju kako je bilo predviđeno: 11. Travnja oko 11 sati. Inicijator i glavni organizator utrke od Nice do Opatije bio je Automobil Club iz Nice, a suorganizator uprava Klimatskog lječilišta u Opatiji.
(Izvor: enciklopedija.hr > automobilizam)
1902. 29. Lipnja Andrija Rački (Fužine, 30. Studenoi 1870. – Rijeka, 14. Listopad 1957.) dolazi na Trsat gdje je dobio kanoničku investituru za župu sv. Jurja. Na Trsatu je 1906. bio jedan od osnivača Trsatske Gradske glazbe. Napisao je niz povijesnih djela koja opisuju život Rijeke, Sušaka i Trsata. Colonnello D'Anunzio, Governatore di FiumeZnačajnija djela: "Iz prošlosti sušačke gimnazije: prigodom tristogodišnjice (1627.–1927.)" (1928), "Povijest grada Sušaka" (1929), "Iz prošlih dana općine Liča i Fužine" (1946), "Prilozi k povijesti grada Sušaka" (1947),  "Zabilježbe iz povijesti gospoštije Grobnik" (1948).
(Izvor: Hrvatska enciklopedija > Rački, Andrija, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Goran Moravček: ANTIPODI POD KOLARINOM, Također: Župa Sv.Jurja na Trsatu, TRSATSKI ŽUPNICI)
1902. 15. Kolovoza Andrija Rački počinje upravljati Trsatskom župom sv.Jurja. Tu je službovao do 1933. godine kada je umirovljen. (Izvor: Župa Sv.Jurja na Trsatu, TRSATSKI ŽUPNICI, Hrvatska enciklopedija, Rački, Andrija, )
1902. Gabriele D’ Annunzio (Slika Desno), talijanski pjesnik i avanturista počeo agitiranja po Istri šireći svoju ideju da Mediteran mora postati talijanski i da Italija "mora postati velika ili će morati umrijeti". Time je započeo širenje bolesnih ideja nekih bivših talijanskih povjesničara i političara. Carlo Francesco Giovanni Combi, pravnik, političar i proučavatelj povijesti (Kopar, 27.VII.1827 – Venecija, 11.IX.1884) je tvrdio "da će se slavenski žitelji Istre, kao marginalna i niža kultura, spontano civilizirati jer će spoznati da italijanizirati se znači civilizirati se."
Carlo De Franceschi, talijanski političar i povjesničar (Gologorica kraj Pazina, 17.X.1809 – Gologorica, 8.I.1893) je pisao kako "se treba zalagati za stapanje hrvatskog istarskog elementa i njegovo pretvaranje u talijanski jer je talijanski element neuporedivo učeniji, obrazovaniji i on će Hrvate i Slovence prije ili kasnije potpuno apsorbirati i tako im dati mogućnost da se civiliziraju." I sve to u vrijeme kada je poslje ujedinjenja Italije u drugoj polovici XIX stoljeća, Italija nije poput Njemačke doživljavala gospodarski rast nego je ostala onakva kakva je bila - siromašna agrarna zemlja evropskog juga, nesposobna riješiti gospodarske probleme sa 90% nepismenog stanovništva, zemlja daleko od nekadašnje kulture renesansnih vremena.
1902. Gradsko vijeće Rijeke donjelo je odluku o preseljenju kapucina na periferiju grada, jer su crkva i samostan bili nedostojni drugog najvećeg mađarskog grada - što je Rijeka bila tijekom duljeg razdoblja provizorne mađarske uprave od 1868. do 1918.
1902.
na Sušaku je pokrenut "Primorski glasnik", list za narodno gospodarstvo, pouku i zabavu. Uz lokalne vijesti, donosile su i priloge iz Rijeke. U isto vrijeme počinje izlaziti i dnevnik na talijanskom jeziku "Il picolo di Fiume".
1902. 8. Listopada općina odobrila izdavanje građevinske dozvole za gradnju židovskog hrama.
(Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček:Srušena riječka sinagoga, 27. Studeni 2012, Također: http://www.multilink.hr/risin/sinago.htm, Također: Židovska općina Rijeka, Irena Deže Starčević: Židovi u Rijeci, Također:  ŽIDOVSKA OPĆINA RIJEKA, Povijest, 20. stoljeće)
1903. otvoreno za upotrebu građana gradsko perilo na Školjiću. Bilo je to moderno perilo sa krovnom konstrukcijom na Romolo Venucciželjeznim stupovima.

1903. 4. Veljače 
u Rijeci, u rodnoj kući u današnjoj Baračevoj 16, rođeni su blizanci Romeo Andrea i Romolo Ermano Venucci (Rijeka, 4. Veljače 1903. - Rijeka, 3. Kolovoza 1976.) (autoportret na slici ljevo), riječki slikar i kipar iz redova talijanske nacionalne manjine. Pravi Riječanin – Fijuman, svojim životom i kontinuiranim likovnim i pedagoškim radom u rodnome gradu, Romolo svjedoči o svojoj povezanost s gradom od kojeg se, ni pod najtežim uvjetima života i opstanka nakon Drugog svjetskog rata, nije mogao niti htio odvojiti. Rođen je kao jedno od šestero djece iz braka Slovaka Antala Wnoucseka i majke Slovenke Marije Ane Rostand. Otac je kao mađarski vojni obveznik premješten iz Pecsa u Rijeku, tadašnju mađarsku luku na Jadranu. Pohađao je mađarske škole u Rijeci, a likovnu je akademiju završio u Budimpešti. Između dva svjetska rata mijenja svoje prezime češkoga podrijetla u talijansko Venucci i priklanja se talijanskoj zajednici, jeziku i kulturi. Tridesetih je godina postao dijelom riječke avangardne grupe kubokonstruktivista s tragovima futurizma. Njegovo obiteljsko podrijetlo, odgoj, školovanje i životni put u Rijeci, predstavljaju tipičnu riječku sudbinu i povijesno su ogledalo događaja u samome Gradu koji je u osam desetljeća Venuccijeva života pripadao Austro-Ugarskoj, Italiji i Jugoslaviji - trima državama više različitih nacija, kultura, jezika, tradicija… Napokon, tek u četvrtoj državi, novouspostavljenoj mladoj Hrvatskoj, velikom retrospektivom otvorenom na umjetnikov rođendan 4. Veljače, 1993. u Modernoj galeriji Rijeka, Venucci je konačno zadobio pravo mjesto koje mu je po njegovim likovnim postignućima oduvijek pripadalo. Među njegove najpoznatije javne radove ubrajaju se freske u Kapucinskoj crkvi na Žabici i skulptura anđela na pročelju crkve sv. Romualda na Kozali. Njegov opus široj riječkoj javnosti nije poznat sve do početka 1990-ih godina kada je njegova udovica Margareta Venucci donirala Modernoj galeriji stotinjak njegovih radova. Danas zbirku riječkog Muzeja za modernu i suvremenu umjetnost čini više od 300 njegovih djela. Interesantno je da, iako se je Romulo rodio i umro u Rijeci i proveo cijeli svoj život u Rijeci, na talijanskim stranicama Wikipedije kažu da je on talijanski slikar i kipar. Malo tko zna da je Venucci živio u zgradi u Industrijskoj ulici, preko puta ondašnjeg hotela Emigranti, kasnije zgrade Metalografičkog kombinata na ulazu broj 16. (Izvor: MMSU, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, mr. sc. Daina Glavočić, viša kustosica: Zbirka Romolo Venucci, Također: wikipedija > Romolo Venucci, Također: OBLJETNICA ROĐENJA NAJVEĆEGA RIJEČKOG UMJETNIKA 20. STOLJEĆA, Velid Đekić: Venucci, čovjek koji je postao grad, Objavljeno: 24.04.2013.)
1903. izbio požar u tvornici papira i uništio zgradu koja je pripadala starom dijelu tvornice. Nakon požara 1887. tvornica upada u financijske probleme. Treći požar je zahvatio odjel za krpe 1904. godine i potpuno ga uništio, a ista sudbina zadesila je tvornicu i 1911. godine. Osim požara, tvornicu je 8. Listopada 1898. godine zadesila i druga poplava napravivši veliku štetu uništivši u cijelosti elektranu i nekoliko novih strojeva koji su u pogon pušteni samo nekoliko dana ranije.
1903. 09. Ožujka osniva se "Podružnica Društva Crvenog križa" u zemljama Hrvatske i Slavonije na Sušaku. Za predsjednika je izabran barun Vinko Zmajić, a tajnika Andrija Rački. Već u razdoblju do početka Prvog svjetskog rata podružnica pasivizira svoju aktivnost. Slično kao i u Rijeci njezino djelovanje se obnavlja početkom rata tj. u Kolovozu 1914. Na Sušaku je 12. Lipnja 1926. osnovan "Mjesni odbor Društva Crvenog krsta" kao lokalni ogranak Društva Crvenog krsta Kraljevine Jugoslavije.
1903. 14. Ožujka Podesta Francesco Vio otvara prvu javnu kuhinju. Kuhinja je osnovana na inicijativu Riječkog radničkog društva uzajamne pomoći Vincenzo Conte de Domini(Societa' Operaia Fiumana di Mutuo Soccorso) i Obrtničkog društva uzajamne pomoći (Societa' degli Artieri di Mutuo Soccorso).
1903. 30. Ožujka u 86. godini života umire Vincenzo Domini (San Giovanni di Casarsa del Friuli, 1816. – Rijeka, 30. Ožujka 1903.), pomorski pedagog i pisac. U Austrijskoj ratnoj mornarici je stigao do čina zastavnika. Doselio se u Rijeku 1846. gdje je osnovao privatnu Nautičko-trgovačku školu u kojoj je podučavao nautičke predmete i bio ravnatelj do spajanja s riječkom Državnom nautičkom školom kada je postao redovni profesor i "direttore nel Collegio Nautico Commerciale" (ravnatelj škole) u Rijeci. Bio je i jedan od ispitivača u komisiji za osposobljavanje kandidata za poručnike trgovačke mornarice i kapetane duge plovidbe. Objavio je nekoliko udžbenika i priručnika za poručnike trgovačke mornarice i kapetane duge plovidbe, a potpisivao se kao Vincenzo Conte de Domini. Najpoznatije knjige su mu bile "Lezioni di manovra navale ad uso delle scuole nautiche e dei giovani marini" koju je izdalo "Tipografia Ercole Rezza" 1862., "Compendio Di Cognizioni Nautiche Ad Uso De Giovani Marini Guida Alla Parte Scientifica Degli Esami Di Tenente E Di Capitano Mercantile" i "Quesiti d'igiene, fisica e meteorologia : proposti al XIV Congresso dei Medici e naturalisti Ungheresi convenuti in Fiume nel settembre 1869" (slika desno) i "Le scienze naturali e la nautica", obje izdane 1869., a izdavač je bilo Stabilimento Tipo-Litografico di Emidio Mohovich. Zanimljivo je da je umro samo nekoliko dana poslije sina.
1903. Travanj Arhitekt Giovanni Maria Curet izradio je, na zahtjev provincijala Bernardina Škrivanića, prvi projekt nove kapucinske crkve. 1. Svibnja 1903. 21. Svibnja fra Bernardin Nikola Škrivanić i službeno je izvijestio Gradsko vijeće kako je kapucinska crkva sv. Augustina u lošem stanju i kako zbog toga kapucini planiraju gradnju nove crkve uz južni rub samostanskog vrta. Već od 24. Siječnja do 11. Veljače 1904. radnici su započeli kopanje temelja kripte nove crkve, i to do dubine od 8 metara. Gradnju je nadgledao projektant G. M. Curet.
1903. 07. Kolovoza Rijeci je rođen Jakov Smokvina, riječki slikar. Umro je u Voloskom 16. Sječnja 1987.
(Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, B. Valušek: Smokvina, Jakov)
1903. Lipanj nakon velikog požara iste godine, Tvornica papira postaje dioničko društvo Smith & Meynier, Prva kraljevska povlaštena riječka tvornica papira. Dotadašnji isključivi vlasnik Henry Meynier više nije mogao pratiti troškove i izvući poduzeće iz loše situacije u koju je zapalo. Nakon promjene uprave Meynier sa sinovima Karlom i Feliksom ostaje samo formalni član uprave i dioničar, a stvarni utjecaj na razvoj firme i proizvodnje imaju Mađarski krugovi preko tvrtke "Ungarishe Papier AG". Osim Meynierovih, dionice su imali i A. Steinacker, R. Temple, A. J. Hayn i dr. B. Karman.
Braća Branchetta, riječki dobrotvori1903. 29. Kolovoza braća Branchetta (slika ljevo), Antonio (Rijeka, 1831. - 1916.) i don Costantino (Rijeka, 1835. - 1908.) , bogati riječki trgovci ponudili su općini namjensku donaciju u iznosu od 460.000 kruna kojom bi se izgradio novi suvremeni Dom ubožnice (čije su se dotadašnje prostorije pokazale skučenim). Gradonačelnik Francesco Vio donaciju je prihvatio i formalizirao ugovorom koji diktira davanje imena ubožnici po braći Branchetta i neka druga obostrana prava i obaveze (tražili su isplatu godišnje kamate od 3,5% na donirani iznos, kao i brigu "na vijeke vjekova" za njihov grob na Kozali). Porijeklo Milosrdnog doma ubožnice braće Branchetta tijesno je povezano uz porijeklo Gradske bolnice osnovane već u 16. stoljeću koja se od 1572. javlja pod imenom Bolnica Sv. Duha (Ospedale dello spirito Santo). Prilika da se izgradi novi Dom ubožnice bila je dobra prilika da braća koji su bili neoženjeni i nisu imali kome od potomstva zavještati toliko nasljedstvo, iskažu svoju darežljivost i patriotizam prema gradu Rijeci. Zaključeno je da će novi Dom ubožnica dobiti ime "Braća Branchetta" misleći i na njihovog brata Giacoma. Raspisan je natječaj za gradnju Doma s time da u njemu bude mjesta za 200 osoba i da bude izgrađena tako da se po potrebi može povećati za još 100 štićenika. U ubožnici trebaju biti četiri odjela za 70 muškaraca, 70 žena, 30 dječaka i 30 djevojčica. U okviru Doma treba postojati i kapela, Spomen ploča braći Branchettaprostorije za administraciju, bolesničke sobe i stan ravnatelja. Od prispjelih 9 projekata prvu nagradu dobio je projekt "Aria e luce" (Zrak i svjetlost) čiji je autor talentirani riječki arhitekt Carlo Pergoli. Već 1904. izgradnja je mogla početi, u izvedbi građevinskog poduzeća drugoga riječkog arhitekta, Francesca Mattiassija. Zgrada je dobro napredovala, premda su troškovi premašili prvobitne procjene pa su braća Branchetta zakladi dodala još 90 tisuća kruna. Premda je krov postavljen već 1905., unutarnje se uređenje zgrade odužilo pa je ubožnica otvorena tek 1908. godine. Nakon useljenja u Dom ubožnice postavljena je kamena ploča (slika Ljevo) na kojoj su uz memorijalni natpis uklesana u visokom reljefu poprsja Antonia i don Constantina Branchette. Ploča je sačuvana i danas se nalazi na ulazu u zgradu Medicinskog fakulteta u Rijeci.
(Izvor:Acta facultatis medicae fluminensis 10, br. 3–4 (1985),Radmila Matejčić i Marijan Matejčić, "Povijest zgrade Zadužbine braće Branchetta (Današnji Medicinski fakultet)", str:16–23., Također: Acta med-hist Adriat 2005, Amir Muzur : ZAKLADA BRAĆE BRANCHETTA: IDEJA KOJA JE NADRASLA SAMU SEBE)
1903. 15. Rujna župnik Ivan Kukanić  blagoslovio je novouređeno gradsko groblje na Kozali. Prve grobnice na Kozali sazidane su još davne 1853. godine, a 1856. gradska uprava je povjerila plan uređenja groblja inženjeru Emiliju de Luigiju. Emili de Luigi je projekirao i neoklasicističku kapelu sv.Mihovila na ulazu u groblje, koja je bila posvećena 1872. godine nakon što je u nju prenesen oltarni kip sveca zaštitnika iz istoimene srušene mrtvačke kapele u riječkome Starom grada od koje danas nema ni traga. U Drugome sv. ratu uništana je Sinagoga i Hevra Kadisha u Rijeciod bombi i kapela sv. Mihovila.
1903. 18. Rujna. Dovršena zgrada velike sinagoge u Rijeci (slika desno). Po projektu najpoznatijega mađarskog sinagogalnog arhitekta Lipota Baumhorna (Kisbér, Mađarska, 28, Prosinac 1860. - Kisbér 8. Srpanj 1932.). Pripadala je monumentalnom kupolnom tipu sinagoge ; stilski heterogeni kasni historicizam s elementima neomaurske i neogotičke likovnosti. Novčani doprinos dao je i guverner László gróf Szapáry de Szapár, a Grad je poklonio zemljište. Građevinska dozvola izdana je 8. Listopada 1902., u studenom je započela gradnja, koju je vodio ing. Carlo Conighi, a Velika sinagoga je otvorena 22. Listopada 1903. na Roš Hašanu, židovsku Novu godinu. Hram su oplačkali i zapalili njemački nacisti krajem siječnja 1944., ali tada nije srušena. Izgorilo je veliki dio unutrašnjosti i krovište. Pročelje i kupola bili su neoštećeni. Ostaci sinagoge posve su uklonjeni (srušeni) u doba “narodne vlasti” krajem 1948. godine. Na tome mjestu (ugao današnjih ulica Pomerio i Ciottina) kasnije je izgrađena stambena zgrada.
1903. Izgrađena Casa rossa prema narudžbi Casse Comunale di Risparmio di Fiume i projektu inženjera Venceslaoa Grob Giovanni de Ciotta na KozaliCelligoia, a izvođači radova su riječki arhitekti Carlo Conighi, Giovanni Maria Curet i Ugo Pagano. Taj veliki blok od šest stambenih višekatnica, s pročeljem od crvene opeke i bijelim kamenim detaljima, izgrađen je za manje od jedne godine, na prijelazu historicizma u secesiju.
(Izvor: Židovska općina Rijeka, Sinagoga u Rijeci, objavljeno; 23. rujna 2014., Također:Židovska općina Rijeka, 20. stoljeće, objavljeno; 23. rujna 2014., Također: fluminensia.org, Goran Moravček:Srušena riječka sinagoga, 27. Studeni 2012, Također: http://www.multilink.hr/risin/sinago.htm, )
1903. 06. Studenog, nakon što se je povukao iz javnog života zbog zdravlja i jedno vrijeme živio u vili Scarpa u Lovranu (koju je nasljedio od svoje žene), u 80-toj godini života umire Giovanni de Ciotta, najuspješniji gradonačelnik u povijesti Rijeke. Pokopan je na gradskom groblju Kozala (slika ljevo). Njegov otac Lorenzo doselio se iz Livorna u Italiji te je postao najjači trgovac drvom u Rijeci. Tu se i oženio s jednom od kćeri Andrije Ljudevita Adamića, Adrijanom Marijom Adamić, a Giovanni de Ciotta je bio njihov prvorođeni sin rođen 24. Travnja 1824. u Rijeci. Završio je Vojnu akademiju u Beču, sudjelovao je u borbama u Italiji 1848.–1849., a nakon toga službovao je u garnizonima u Veroni i Veneciji. Iz vojne se službe povlači 1859. kao vojni inženjer. Oženio se 1863. Natalijom Zahony Ritter (1832.–1895.) s kojom je imao dvije kćeri, dok je Natalija iz prvog braka s Pietrom Scarpom imala još petero djece.
U razdoblju svoje mandature, Ciotta je krupnim građevinskim zahvatima u novoj političkoj situaciji izazvanoj "Riječkom krpicom" od maloga grada želio sagraditi centar ravnopravan naprednim gradovima zapada. Tvorac je moćnog urbanog središta u koje je spretno dovlačio državni kapital. Za zasluge je dobio od cara  Franje Josipa I. odlikovanje reda Svetog Stjepana, a od talijanskog kralja odlikovanje reda Maura i Lazara. 1896. podnosi ostavku na mjesto gradonačelnika Rijeke, kada je ugarski premijer Dezső Bánffy počeo provoditi centralističku politiku prema Rijeci, a čemu se Ciotta protivio. Prije njegovog povlačenja iz javnog života, održao je govor u kojem se je zahvalio svome gradu i objavio svoje povlačenje, a grad je u znak svoje zahvalnosti prema tom velikom čovjeku dodjelio jednoj ulici njegovo ime. (Izvor: wikipedija > Giovanni de Ciotta, Također: Lokalpatrioti Forum, Ciotta Giovanni (1824.-1903.) gradonačelnik, Piše: Nikola, Također: Radio Rijeka, Muzeji zajedno:......, OBJAVLJENO: 07.04.2015)
Brod Cunard line-a "Aurania"1903. 14. Studenog u noći između 13. i 14. Studenog, prvi je put iz Rijeke prema New Yorku zaplovio parobrod “RMS Aurania I" (slika desno). Brod je izgrađen 1882. godine u brodogradilištu J. & G. Thomson & Co., a operator broda je bila kompanija Cunard Line iz Engleske. Brod je bio sa parnim pogonom, ali je imao i jedra i razlikovao se od kasnijih brodova korištenih na toj liniji. Ta se linija održavala sve do 1914. godine, kada su međusobno zaratile Austro-ugarska monarhija i Britanski imperij. I danas gledna engleska brodarska kompanija "Cunard Line" je kasnije na liniji Rijeka - New York koristila flotu gotovo identičnih brodova: Aurania II, Pannonia, Slavonia, Ultonia, Carmania, Franconia, Ivernia, Laconia, Saxonia i Carpathia koji su bili veći od Auranije I i sa čistim parnim pogonom (bez jedara).
(Djelomični Izvor: Tvrtko Božić: Rijeka i riječka okolica u europskom i hrvatskom transatlantskom iseljavanju od 1880. do 1914. godine, str.153., Također: Ervin Dubrović. Merika, MGR Rijeka 2008., str. 100., Također: Willian Paul Dillingham: United States: Report of the Immigration Commission (1907-1910), str. 92.)
RMS Carpathia u Sušačkoj luci1903. 18. Prosinca iz Rijeke prema New Yorku kreće drugi iseljenički brod, RMS Carpathia engleske firme Cunard line, s 257 putnika u trećem i 3 putnika u prvom razredu. Brod pristaje u luci Baross, preko puta ribarnice (slika ljevo). Izvjestitelji ističu najsuvremeniju tehničku opremljenost broda. Dostignuće je tog doba bežični telegraf –”markoniev brzojav bez žica”. Istog dana kada Carpathia polazi iz Rijeke, u obratnom smjeru iz New Yorka prema Rijeci kreće RMS Aurania I.. Početkom 1904. Cunard uvodi i treći parobrod s namjerom da se linija održava redovito i da brodovi iz Rijeke kreću dva puta mjesečno. Na liniji ostaje Aurania, povlači se Carpathia, a uvode se Slavonia i Ultonija.
1904. srušen je stari riječki kaštel i na tom mjestu započela izgrađena zgrade suda, "Sudbene Palače". Najstariji datum koji je stajao na starom kaštelu bila je godina 1549 ugravirana na jednom gotičkom prozoru. Nitko nezna točno dali je to bila i godina izgradnje. Izgradnja je završena 1906. godine.
(Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1904. 24. Sječnja na Žabici su započeli radovi na iskopu za temelje i kriptu nove kapucinske crkve pod nadzorom prokušanog arhitekte Giovanni Marie Cureta, koji je diplomu građevinskog majstora stekao u Trstu 1893., a potom studije nastavio u Budimpešti.  Projektirao je i nadzirao, na Škrivanićev zahtjev, sve građevinske zahvate unutar samostanskoga kompleksa od 1903. do 1913. godine. Pored idejnih i ŽAbica, prije gradnje crkve gospe Lurdskezavršnih projekata nove kapucinske crkve, Curet je također izveo poslovno-stambeni niz uz južnu granicu sklopa ali i sve ostale samostanske objekte. Prema uzornom lurdskom svetištu nova je crkva koncipirana kao dvojna, a njena lokacija na strmom terenu promišljana je za suvereni arhitektonski i simbolički naglasak. Temelji su ukopani na dubini od 8 metara. Radovi su trajali do 11. Veljače kada je položen kameni blok (kamen temeljac) u čije je udubljenje položenaKapucinski provincijal Bernardin Škrivanićpovelja s podacima o gradnji kapucinske crkve. Na slici ljevo, područje na Žabici gdje će niknuti nova crkva, ali prije ikakvih građevinskih radova.
1904. 11. Veljače s blagoslovom pape Pija X., a brigom fra Bernardina Škrivanića (na slici desno), tada provincijala hrvatske Provincije, položen je kameni blok (kamen temeljac) u čije je udubljenje položena povelja s podacima o gradnji nove Crkve posvećene u čast Blažene Djevice Marije Lurdske i sv. Augustina. Sam je kamen položio senjski biskup Antonio Maurović, uz sudjelovanje klera, magistrata i silnog mnoštva vjernika. Gradnja prvog dijela Crkve (kripta), zahvaljujući milodarima pobožnih, dovedena je do kraja 1908. g., a blagoslovio ju je sam ondašnji provincijal fra Bernardin Škrivanić.
1904. 19. Ožujka u "Teatro Fenice" održano je natjecanje u hrvanju, a 3. - 4. također u hrvanju, ali za svjetsko prvenstvo.
1904. 04. Travnja na poziv krčkoga biskupa Antuna Mahnića, sastala se u Rijeci skupina katoličkih svećenika i laika sa ciljem izmijene misli o stanju katoličke crkve u Hrvatskoj. Tražili su način da se suprotstave sve jačem nadiranju liberalizma u hrvatsko društvo. Riječki je sastanak je jedan od sastanaka koji su značili početak Hrvatskog katoličkoga pokreta. HKP je Drago Gervaisizrastao iz nastojanja opće Crkve da se odupre raznim novim "liberalnim" idejama, ali se uspostavio kao laička organizacija s vlastitim odgojnim zadaćama u duhu promicanja kršćanskih vrijednosti u hrvatskome društvu prekotiska, obrazovanja, ali i uz pomoć ostalih aktivnosti.
1904. 18.Travnja u Opatiji, na adresi Abacia 227, rodio se Carolus Iulius Oscar Gervais (Opatija, 18. Travnja 1904. - Sežana, 1. Srpnja 1957.), kojeg poznajemo kao - Drago Gervais (slika ljevo). Drago Gervais jedan je od najboljih dijalektalnih pjesnika svih vremena. Njegovi "Čakavski stihovi" objavljivani su u desetine naklada. Pjesme Drage Gervaisa imaju u sebi čaroliju nezaborava i kad se nauče u djetinstvu, pamte se cijeli život. Kao intendant HNK Ivana pl. Zajca ostavio je kazališne dnevnike iscrtane karikaturama svojih suradnika za vrijeme dugih sastanaka i čekanja. Jedan od suradnika bio je i prepoznatljivi maestro Boris Papandopulo. Nakon tragičnog pada s balkona u Sežani, 1. Srpnja 1957. godine, Projekt nove riječke ribarnice, 1904.Drago Gervais je preminuo na putu u ljubljansku bolnicu. Veliki pjesnik Liburnije i Hrvatskog primorja pokopan je najsvečanije u svojoj rodnoj Opatiji, 3. Srpnja 1957. godine.
1904.
Carlo Pergoli izrađuje projekt riječke ribarnice (slika desno), ali se gradnja izvodi tek deset godina kasnije (1913-16), uz bogatu secesijsku kiparsku dekoraciju s motivima morske flore i faune Venecijanca Urbana Bottassa. Iako Ribarnica izvana djeluje kao neoromanička bazilika, iznutra je dvoranski jedinstveni moderan secesijski prostor.
(Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1904. počinje izlaziti dnevni list "A Tangerpart" (Primorje) i izlazi sve do 1915. To je bio izrazito politički list koji je izrazito zastupao mađarske aspiracije na Rijeku. Riječki autonomaši su ga prozvali "organo antifiumano". Izlazio je svakim danom osim ponedjeljka.
1904. Nakon nekoliko neuspjelih natječaja odobren projekt za Regulacijski plan grada Rijeke koji je podnio arhitekt Paolo Grassi. Dotadašnja graditeljska aktivnost bila je regulirana samo građevnim pravilnicima. Stupio je na snagu 1910. godine, a primjenjivao se do kraja 30-ih godina 20. stoljeća.
1904. Na Školjiću je otvoren akvarij u egipatskom stilu s 18 bazena.

1904. Odobreno rušenje Kaštela da bi se omogučila gradnja Sudbene palače.
1904. 1. Svibnja u parku na Mlaki održana je prva proslava Prvog Svibnja – simbola borbe za radnička prava. Te godine u parku su se okupile tisuće radnika i potom u dugoj povorci otišle do starog "Teatra Fenice", gdje su se držali govori.
1904. 20. Svibnja u Kostreni je rođen Erazmo Ben Tičac, glavni projektant prvog trgovačkog broda na nuklearni pogon "Savannah". Ime "Ben" Erazmo je dobio primanjem američkoga državljanstva. Tićac je također projektant specijalnog desantnog broda-doka (LSD – Landing Ship Dock), vojnog transportnog broda »Victory« te niza drugih brodova. 1966. 19. Studenog "Savanah" je prvi je put uplovila u riječku luku. 13. Svibnja 1968. uplovljava i u Splitsku Sjevernu luku, a nakon toga je još nekoliko puta uplovio i u Rijeku. Do smrti (1968.) bio je član prestižnih američkih udruga brodograđevnih inženjera. 
(Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 52, Orfeo Tićac: PROJEKTANT SAVANNAHA, Također: enciklopedija.hr>Savannah, Također: croatia.org>Erazmo Ben Ticac Croatian leading planner of Savannah nuclear ship 1959)
Zastava Hrvatskog Sokola Sušak-Rijeka1904. 29. Svibnja na Sušaku je osnovan "Primorski Sokol". Ukupno je imao 155 članova, od toga 68 vježbača. Prva javna vježba održana je 30. Lipnja. Prvi učitelj tjelovježbe bio je Šime Dorić, učitelj gimnastike na srednjim školama u Sušaku. Zastava Hrvatskog Sokola Sušak-Rijeka pohranjena je u PPMHP-u. Zastava je razvijena 1908. na županijskom sletu na Sušaku, organiziranom posebno za tu prigodu. Trobojnica je, oblika pravokutnika, sa sokolskim monogramom na bijelom polju aversa i natpisom Hrvatski Sokol Sušak-Rijeka u dva reda na bijelom polju reversa, izvedenima tehnikom veza (slika ljevo).
(Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 87/88, Eduard Hemar: SOKOL SA SUŠAKA, Također: www.rijeka.hr>RIJEKA DOMAĆIN OBILJEŽAVANJA 110. GODINA HRVATSKOG GIMNASTIČKOG SAVEZA, Također: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948)
1904. 30. Lipnja udvorani tadašnjeg hotela Sušak, održana je i prva javna vježba novoosnovanog društva "Primorski Sokol" sa Sušaka. I u novoj državi u politici su važno mjesto imali sokolaši. Na Sušaku su djelovali unutar udruženja "Primorski sokol na Sušaku", koje je bilo dijelom mreže hrvatskih sokolskih društava, što su se na osnivačkoj sjedinici 6. Studenoga 1904. u Hrvatskoj čitaonicina Trsatu ujedinila u "Hrvatski sokolski savez".
(Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 87/88, Eduard Hemar: SOKOL SA SUŠAKA, Također: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 64, Ljubinka Toševa Krapowicz: RIJEČKI OTPOR)
1904. u karnevalskoj se povorci po prvi put vidi automobil. Tada su se pored 63 kočije, 14 karnevalskih i 6 alegorijskih kola pojavila i tri automobila nepoznate marke i vlasnika. Registarska oznaka je također nepoznata. Poznato je, međutim, da automobilski klub u Rijeci djeluje već od 1902. i da je sudjelovao u automobilskoj utrci Nizza-Opatija i nazad koja se održala 1902. godine, pa nije isključeno da se je koji nosilac napretka provozao rijekom i prije finalne karnevalske povorke na Korzu.
1904. 4. Srpnja počinje ploviti redovna linija Cunard Linea, kompanije iz Liverpoola, sa emigrantima iz mađarskih zemalja prema New Yorku, na temelju ugovora koji je Mađarska vlada potpisala sa tom kompanijom 1903. Cunard line koristi svoje brodove Laconia, Carpatia, Ivernia, Pannonia i Saxonia. Sukladno tom ugovoru Cunard Line je ukrcavao samo emigrante sa mađarskim dokumentima. Kontrolu dokumenata vršio je isključivo Hungarian Tourist Travel Bureau koji je sa akcionarskim društvom "Adria" činio "Hungarian Royal Maritimer Navigation Company". Sve je dokumente dodatno provjeravao američki konzul u Rijeci Clemence Rice Slocum. Polazna luka za te plovidbe bila je Trst, a Rijeka je bila jedna od usputnih luka.
1904. 25. Kolovoza uz najviše civilne i vojne počasti u Rijeci je pokopan grof Georg Hoyos (Georg Anton Maria, Graf Hoyos, (Zombor, Mađarska, 21. Sječnja 1842. - Beckett, Ujedinjeno Kraljevstvo, 15. Kolovoza 1904), u Rijeci poznat kao Jure, grof Hoyos), zet i poslovni partner Roberta Whitheada. 1869. je oženio Alice, drugu kćer Roberta i Frances Whitehead, a od 1875. do 1904. bio je zaposlen kao generalni menađer u Robertovoj tvornici torpeda. Umro je u Beckett-u u Engeskoj 15. Kolovoza 1904., ali je njegovo tijelo, po želji obitelji, preneseno u Rijeku da tu bude pokopan. Roditelji su mu bili visokog staleža, otac Ludwig Anton, count Hoyos baron od Stichsensteina i majka Camilla, grof Erdödy de Monyorókerék et Monoszló.
(Izvor: 19th century Torpedoes, An annotated bibliography, Također: Geneagraphie, Graf Georg Anton MariaHoyos, Također: croinfo.net/forum, Povijesni calendar, Kolovoz - značajni događaji, autor iliria)
1904. 29. Listopad 29.10.1904. u svojoj vili u Lopači ubio se s lovačkom puškom Luigi Ossoinack stariji, jedna je od najznačajnijih pojava u povijesti riječke privrede, riječki zastupnik u mađarskom parlamentu. Jedan je od osnivača pomorskog društva “Adria” (1881.), utemeljitelj i vlasnik "Riječke Ljuštionice riže" (Pilatura di riso), najvećeg riječkog poduzeća u prehrambenoj industriji, kojim je kao vlasnik i ravnatelj upravljao do smrti. Bio je i osnivač "Tvornice sanduka i bačava" (Fabbrica meccanica di boti, barili e cassette in legno). Rođen je u Rijeci  26. Lipnja 1849.
(Izvor: wikipedija > Luigi Ossoinack, Također: wikipedija > Luigi Ossoinack)
Hrvatska Sokolska Društva 6. 11. 1904.1904. 6. Studenog održana je skupština svih hrvatskih sokolskih društava udvorani Hrvatske čitaonice na Trsatu. Tada je odlučeno da se osnuje Hrvatski sokolski savez (slika desno). Na toj skupštini usvojen je Grb FC Olimpia Rijekaprijedlog da se svadruštva koja spadaju pod novoosnovani savez zovu Hrvatski Sokol, stoga je i sušačko društvo "Primorski Sokol" preimenovano u Hrvatski Sokol Sušak-Rijeka.
(Izvor: Hrvatski državni arhiv, Hrvatski sokolski savez, Također: Veno Đonlić: DOPRINOS SPORTSKO-REKREACIJSKOG DRUŠTVA "SUŠAK" HRVATSKOJ POVIJESTI SPORTA I DRUŠTVU U CIJELINI)
1904. Osniva se sportski klub Olimpia (Slika ljevo). Među osnivačima bili su braća Mittrovich, Carlo Colussi, Antonio Marchich, Aristodemo Susmel i Agelasio Satti. Olympia je imala sekcije biciklizma, plivanja, lake atletike i boksa. Klub nije odmah imao nogometnu sekciju nego će ona svoje prvo zasjedanje imati tek 25. Studenog 1906.
1904. U Rijeci je osnovana Mađarska ribarstveno-biološka stanica (Magyar Halászati Biológicai Allomas). Mađarska stanica u Rijeci je, između ostalog, organizirala i znanstveno krstarenje brodom "Najade", ali, koliko je poznato, prikupljeni podaci nisu sačuvani. (Izvor: Dr. sc. Mira Zore-Armanda: RAZVOJ FIZIČKE OCEANOGRAFIJE NA JADRANU, Pomorski zbornik 38 (2000), str:6, Također: J. Stiller-Rüdiger, D. Zavodnik, "Hungarian Research in the Adriatic Sea", Hamburg 1987, str. 230-231.)
1905. 14. Sječnja u Rijeci boravi talijanski kriminolog i vođa talijanske socijaldemokracije Enrico Ferri (San Benedetto Po, Italija, 25. Veljače 1856. – Rim, 12. Travnja 1929.). Iako je na početku bio protiv i odbacio je Benita Mussolinija i njegovu politiku, nakon što se ovaj uzdigao na čelo talijanskih fašista, postao je jedan od njegovih najjačih zagovaratelja.
1905. 08. Veljače na održanom sastanku, Erazmo Barčić (Rijeka, 9. lipnja 1830. - Rijeka, 6. travnja 1913.) predlaže osnivanje "Organizacije za unapređivanje hrvatstva u Rijeci", bez obzira na društvene ili političke razlike. Za predsjednika društva izabran je Juraj Vranyczany (Rijeka, 30.1.1838 - Rijeka, 21.2.1925), a za članove odbora Riječki karneval 1903, alegorijska kola Arco RomanoErazmo Barčić, dr. A. Bonetić, Milan Gremer, dr. Rikard Lenac (16. Ožujak 1868 - 1949), V. Luttenberger, Ivan Petrić, Ivan Svečko, Frano Supilo. Ubrzo nakon toga osniva se i "Društvo za njegovanje materinjskog jezika" kojemu je predsjednik postao Erazmo Barčić.
1905. godine u karnevalskoj povorci centrom grada Rijeke sudjelovalo je 86 grupa, 63 kočije, 14 karnevalskih i 6 alegorijskih kola, te tri automobila nepoznate marke i vlasnika. To je ujedno bio i prvi puta da je zabilježeno da su u povorci sudjelovali i automobili. Na slici desno, alegorijska kola "Arco Romano", iz povorke godine 1903. (Izvor: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala, str: 8)
1905. Na mjestu riječkog kaštela započela Gradnja Sudbene palače i zatvora pored nje. I tako od te godine djeluje ovdje "riječki zatvor", ili poznatiji kao "Via Roma". Zatvor je za vrijeme okupacije Talijana i Nijemaca bio brutalno mjesto mučenja i torture. Tako ima mnogo osoba koji su zbog "političkih" razloga prolazili kroz naš zatvor te tu bili ponižavani, mlačeni i onda slani u daljne centre logore (Trst) ili radove u blizini Rijeke. U narodu popularno imedobio je po ulici u kojoj se je nalazio, Via Roma, današnja ulica Žrtava fašizma.
Hotel Emigranti, nacrt1905. na zapadnoj periferiji grada, nedaleko kolodvora, uz samu obalu izgrađen novi hotel "Emigranti" (na slici desno projektni nacrt zgrade). Podignut je mađarskim kapitalom prema nacrtima Szilarda Zielinskog, a izgradilo ga je budimpešansko poduzeće Henrik Freud es Fiai. 160 m dugo, suvremeno zdanje opremljeno modernom ventilacijom i električnom rasvjetom, koncipirano kao moderna građevina s konstrukcijom u kojoj je prvi put na našem području upotrijebljen armirani beton. Tih je godina svakodnevno u Rijeku pristizala rijeka emigranata iz centralnoeuropskih zemalja čekajući u karanteni dokumente za odlazak u Ameriku. Hotel za emigrante djelovao je kao prihvatilište i kao karantena za iseljenike do 1914. godine, a zatim je prenamijenjen u bolnicu. Konstrukcija zgrade je od armiranog betona, velikih prozorskih otvora, minimalne dekoracije i neskrivenih konstrukcijskih elemenata na pročelju. Dvadesetih godina 20. stoljeća koristio se kao sajmeni prostor, a nakon Drugoga svjetskog rata kao industrijski objekt. Godine 1953. u prostor hotela smještena je tvornica ambalaže "8. mart", poslije poznatija kao "Metalografički kombinat".

Club atletico fiumano - Fiumei atletikai club - Riječki atletski klub
Jedna od najstarijih sačuvanih riječkih nogometnih fotografija.
Klub Atletico Fiumano - Fiorello La Guardia u sredini srednjeg reda.

1905. 17. Veljače sa dužnosti guvernera odstupio Ervin báró Roszner (Varsány, 19. Prosinac 1852.– Telekes, 2. Listopada 1928) (od 10. 12. 1903.), pa je za v.d. guvernera opet imenovan Tibor Gaal de Hatvan (1861–1917) (do 17. 10. 1905.).
1905. 20. Veljače osnovan je prvi regis
trirani nogometni klub u Rijeci - "Club Atletico Fiumano (Fiumei Atletikai Club)". Na osnivačkoj skupštini za predsjednika je izabran Eugenio Pazmany. Pošto su u to vrijeme svi službeni dokumenti bili na Mađarskom jeziku, tako se je klub službeno zvao "Fiumei Atletikai Club" (Riječki atletski klub) (Slika ljevo). Klub je imao 43 aktivna člana. Uz bavljenje nogometom bio je registriran i za gimnastiku, plivanje, laku i tešku atletiku. Klub je registriran tek 14. Travnja. Prva nogometna utakmica odigrana je 23. Travnja na igralištu Pod Jelšun protiv posade engleskog parobroda Slavonia. Iste godine Club Atletico Fiumano ugostio je "PNIŠK" Zagreb (Prvi nogometni i športski klub Zagreb). U sastavu Riječana mjesto u momčadi nije izborio tada 35-godišnji Frano Supilo, ali igrao je Fiorello La Guardia (tada 23-godišnjak), dvije godine američki konzul u Rijeci i Jakov Supilo, mlađi brat Frana Supila. (Izvor: Irvin Lukežić: Ličnosti: FIORELLO LA GUARDIA, SUŠAČKA REVIJA broj 58/59)
1905. 23. Travnja u 17 sati i 30 minuta, na zemljištu obitelji Kwassay na predjelu Piope (Pod Jelšun) blizu tvornice torpeda, posada parobroda Slavonija kompanije Cunard Line, pod nazivom Slavonija FC, odigrala je nogometnu utakmicu protiv riječke momčadi Club Atletico Fiumano (Riječki atletski klub) i pobijedila rezultatom 2:0. Taj dan se spominje kao povijesni dan riječkog nogometa. Igralište je bilo dimenzija 94X52 metra i bilo je pokriveno pepelom.
1905. Srušen je riječki Kaštel, a odredbom su Municipija pronađeni predmeti preneseni u Muzej.
1905. 3. Listopada U današnjoj zgradi Radio Rijeke, u prostorima današnje Male Galerije (nekadašnja Narodna Čitaonica), održana konferencija hrvatskih političara Monarhije na kojoj je donesena čuvena Riječka rezolucija, temelj povezivanja Hrvatske i Ugarske u obrani od bečkih interesa. U njoj hrvatski zastupnici podržavaju Mađarsku u borbi protiv Austrije i izražavaju nadu da će se ukloniti međusobni sukobi. Uvjet za suradnju je ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije i uvođenje ustavnih sloboda u Hrvatsku odnosno rušenje mađaronskog režima.
Beđ brodogradilišta Danubius1905. 23. Kolovoza, Mađarska vlada sklopila ugovor sa budimpeštanskom firmom "Danubius", udruženom s manjim tvrtkama, "Schoenichen" i "J. Hartmann", također iz Budimpešte, o podizanju brodogradilišta Danubius. Poduzeću je ustupljen prostor na području Brgudi uz dodatna proširenja, gdje se prije nalazilo brodogradilište tvrtke "Howaldts Werke" (amblem brodogradilišta na slici desno). Danubiusu su obećane brojne povlastice i državna pomoć, besplatno je dobilo i objekte staroga državnog brodograđevnog postrojenja u Kraljevici, a država se obvezala na svoj trošak produžiti željeznički priključak do Brguda. Time su definitivno istisnuli i tvrtku Howaldtswerke iz Kiela, čiji prostor su i preuzeli. Istim ugovorom dobili su na raspolaganje i brodogradilište u Kraljevici. Pomoću ogromnih intervencija mađarskog financijskog lobija brodogradilište već 1906. počinje proizvodnju. Jedina ozbiljna konkurencija bilo je brodogradilište Lazarus koje je (slučajno?) izgorjelo 23. Kolovoza 1905., istoga dana kad je u Budimpešti potpisan ugovor između mađarskog državnog erara s Danubiusom o gradnji brodogradilišta. (Izvor: Erwin F. Sieche and Nikolaus A. Sifferlinger: Naval Shipbuilding at Ganz-Danubius in Rijeka from 1905 till 1918., Također: Szélinger Balázs: The History of Hungarian Fiume, str. 8.)
1905. 23. Kolovoza (23. Rujna ?) jedinoj ozbiljnoj konkurenciji brodogradilištu "Danubius", brodogradilište Lazarus je zadesio veliki požar kad je riječki pogon posve izgorio i tako uništio i najmanje šanse da se suprotstavi velikom Danubiusu. U tom trenutku je zapošljavao 116 radnika i našao se u bezizglednoj situaciji. Nagađalo se da je riječ o sabotaži, a pričalo se i da se nakon mjesec dana policiji dobrovoljno prijavio izvjesni Milan Popović kao podmetač požara. Rezultat svega je bio povratak firme na razinu radionice. Prije Prvog svjetskog rata tri najvažnije riječke mehaničke radionice bile su: Lazarusova, Skullova (Škulj) i Cussarova (Kušar). Zajedno su zapošljavale 260 radnika. (Izvor: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 43., Također: E. F.Sieche – N. A. Sifferlinger.: Naval shipbuiliding at Ganz-Danubius in Rijeka..., Industrijska baština III (2007.), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 637.)
 Bagnio comunale Kantrida 1902, Borgomarina Bagni1905. 04. Rujna na kupalištu "Bagno Cantrida" na Kantridi (slika ljevo) održana su prva prava plivačka natjecanja koja je organizirao Riječki atletski klub "Club Atletico Fiumano". (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006, str: 17)
1905. 03. Listopada pod vodstvom Ante Trumbića i Frane Supila izglasana i donesena Riječka rezolucija. Sve se to odigralo u prostorijama Narodne čitaonice, gdje je i održana tzv. međustranačka konferencija "povjerljive naravi" kojoj osim zastupnika nitko nije prisustvovao. Temeljem protuaustrijske politike novoga kursa, rezolucijom je proklamiran savez s mađarskom oporbom radi otpora austro-njemačkom prodoru na istok. U njoj hrvatski zastupnici podržavaju Mađarsku u borbi protiv Austrije i izražavaju nadu da će se ukloniti međusobni sukobi. Uvjet za suradnju je ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije i uvođenje ustavnih sloboda u Hrvatsku odnosno rušenje mađaronskog režima. Na Riječku rezoluciju nastavili su se srpski saborski zastupnici u Zadarskoj rezoluciji. Obje rezolucije prethodile su osnivanju Hrvatsko-srpske koalicije 1905., središnje političke snage u Hrvatskoj do 1918. Sastavljanje rezolucije najviše su podupirali Ante Trumbić, Frano SupiloPero Čingrija i Stjepan Zagorac, te sve hrvatske stranke osim Čiste stranke prava i Hrvatske pučke seljačke stranke. (Izvor: wikipedija > Riječka rezolucija, Također: Hrvatska enciklopedija, Riječka rezolucija)
1905. 17. Listopada za riječkog je guvernera imenovan Pál gróf Szapáry de Szapár, a dotadašnji vršilac te dužnosti guverner Tibor Gaal de Hatvan je ponovno odstupio. Gróf Pál je tu dužnost vršio do 26. Prosinca 1905. (Izvor: Vlast u Rijeci kroz povijest)
1905. 19. Listopada u Sušaku rođen Dragutin Ciotti, član miješane hrvatsko-talijanske obitelji iz Rijeke, koji je kao dio momčadske reprezentacije Kraljevine SHS osvojio broncu, bio je drugi hrvatski olimpijac i prvi Hrvat koji je olimpijsku medalju (na igrama u Amsterdamu 1928. g.) osvojio marljivo vježbajući gimnastiku u jednom hrvatskom klubu, Sokolskom društvu – Sušak-Rijeka. Umro je u Rijeci 17. Ožujka 1974. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 73, Jelena Androić: ZABORAVLJENI RIJEČKI OLIMPIJAC, Također: Novi List, Kim Cuculić: Riječki olimpijci, Također: Povijesni portal, Koliko su olimpijskih medalja osvojili Hrvati?)
1905. 14 Studenog Umire Robert Whitehead, osnivač i vlasnik Tvornice Torpeda u Rijeci. Rođen je 3. Sječnja 1923 u Engleskoj u Boltonu, sin prerađivača pamuka. Završio je školovanje za inženjera u Mechanics Institute u Manchesteru. Umro je u 82. godini i primio je mnogo visokih nagrada od mnogih zahvalnih zemalja, ali niti jednu od njegove rodne zemlje, Velike Britanije. Na čelo tvrtke “Whitehead & Co.”, Societa in Azioni, nakon smrti R. Whiteheada dolazi grof Edgar Hoyos sin Georga Hoyosa i suprug Robertove kćeri Alice. U upravi je sjedio i Robertov sin John. Engleske obiteljske tvrke Vickers Ltd. i Armstrong-Whitworth & Co. kupuju tvrku od nasljednika obitelji Whitehead te tvornica ostaje u engleskim rukama sve do početka I. svjetskog rata. Riječka tvornica torpeda osnovala je i brojne filijale diljem svijeta i sklopile posebne ugovore o proizvodnji torpeda u Weymouthu u Termoelektrana i spalionica smeća kod ZviraEngleskoj (1891.), Newportu, USA (1892.), La Spezia, Italia (1907.), “Lessner & Obukoff ”, Rusija (1910.), St. Tropezu, Francuska (1913.), Napoli, Italija (1914.). Godine 1934. Uprava riječke tvornice donosi odluku o formiranju novu tvornice torpeda u Livornu, u Italiji, pod nazivom “Societa AnonimaMotofides”. (Izvor: wikipedija > Robert Whitehead, Također: wikipedija > Whitehead torpedo, Također: Miljenko Smokvina: ROBERT WHITEHEAD)
1905. 26. Prosinca
Odstupio riječki guverner Pál gróf Szapáry de Szapár (od 17. 10. 1905.), a za vršioca dužnosti guvernera ponovno je imenovan Tibor Gaal de Hatvan (do 24. 5. 1906.).
1905.
dotadašnja Via Tempio u riječkom Starom gradu dobiva ime Via Carolina Bellinich (Karolina Riječka). To je bilo i prvo službeno priznanje grada za njene zasluge
1905.
Rijeka dobiva Spalionicu smeća i termoelektranu (slika ljevo), koja je energiju izgaranja javnog i kućnog otpada pretvarala u električnu energiju kojom se pokretao pogon vodovoda i klaonice
Logo iredentističke organizacije Giovine Fiume1905. 27. Kolovoza
u Rijeci osnovana riječka iredentistička organizacija "Giovine Fiume" (simbol na slici desno) kao odgovor na Riječku rezoluciju i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata. Htjeli su se izboriti za veća prava Italijna u Rijeci i području Kvarnera i Istre. Osnivači su bili Luigi Cussar, Gino Sirola, Ricardo Gigante i drugi. 6. Travnja 1907. počinju izdavati i svoj list pod imenom "La Giovine Fiume". Izlazio je do 26. Veljače 1910. U listu je kao novinar radio i Giovine FiumeRiccardo Gigante, a kroz taj jelist politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada nepoznat u Rijeci. Pokret je bio inspiriran talijanskim iredentističkim pokretom. (na slici desno su osnivači, klik na sliku za veću rezoluciju). 22. Sječnja 1912. organizacija je rasformirana i zabranjena od strane austrijskih vlasti. (Izvor: FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 2, Dolores Miškulin: Pregled stvaralačkoga opusa riječkoga pisca Gina Antonyja, str:9, Također: Libero.it, La Giovine Fiume, Također: Società di Studi Fiumani, Giovine Fiume - PPT)
1906. 01. Sječnja grad Rijeka od Komercijalne banke Budimpešta otkupljuje dionice društva "Riječki električni tramvaj".
1906.  14. Sječnja U Rijeci je rođen Rodolfo (Sciabbolone) Volk, jedan od najboljih i najpoznatijih riječkih nogometaša. Počinje prvo igrati u "Gloriji" najpoznatijem od tadašnjih klubova koji su postajali u Rijeci. "Gloria" ubrzo zaslugom svih igrača, a posebno Volka prelazi u prvu ligu. Igrao je za Juventus Eneu 1923/24,Savoia-u, Fiume, Gloriu, Fiorentinu, Fiumanu, Romu, Triestinu, Pisu, Inattivo, R.O.M.S.A.-u, Proleter-fiume, Radnik Fiume, Montevarchi. Trenirao je Orijent, Radnik, Montevarchi i Vastese. Bio je najbolji strijelac talijanskog prvenstva 1931. sa 29 golova. Dao je 103 gola za Romu i treći je na listi svih strijelaca. Rodolfo je umro 2. Listopada 1983. u Nemiju (Rim). (Izvor: Forza Fiume, UNIONE SPORTIVA FIUMANA)
1906. 20. Veljače radnici tvornice za preradu riže i škroba, R.O.M.S.A.-e, riječke tvornice čokolade, tvornice kemijskih proizvoda Union, sušačke Tabakere - sve zajedno oko 2.000 radnika ulaze u štrajk. Radnici tvornice za preradu riže i škroba traže 9 satno radno vrijeme, povišenje plaća za 25%, završetak radnog vremena na blagdane u 14 sati i plaćanje prekovremenih. U R.O.M.S.A.-i ložači traže povećanje plaća za 40 filira (20%), bačvari hoće stanarinu, a svi ostali također povišicu od 20%. U tvornici čokolade svih 120 radnica traže također povišicu od 20%. Radnice tvornice duhana (tabachine, paltarice) traže plaću od 46 filira za 1000 smotaka duhana. Već dva dana kasnije u štrajku je bilo ukupno oko 5000 radnika (2800 tvornice duhana, 380 rižiere, 360 ROMSA, 600 tvornice papira, 140 tvornice čokolade te 100 iz Uniona).
1906. 23. Veljače u gradskoj bolnici Sv. Duha, u 24-oj godini života, od posljedica ranjavanja umire Petar Kobek (Radgona, Slovenija, 1882. - Rijeka, 1906.), slikarski radnik iz Radgone (Radkersburg), borac za radnička prava koji je u sukobu riječkih štrajkača i žandara na sušačkom mostu 16. Veljače ranjen u desno bedro. Kost mu je bila smrskana i noga je morala biti amputirana. Njegova smrt postala je simbolom riječkog radničkog pokreta uoči Prvog svjetskog rata. Kobekov sprovod bio je do tada neviđen, a prisustvovalo mu je čitavo radništvo Rijeke, koje je dan Kobekovog ranjavanja proglasilo vlastitim praznikom. Na dan njegova ranjavanja svake godine održavala se komemoracija, a umjesto crvene vješala se crna zastava. Danas ulica uz groblje Kozala, bivša ulica Ugo Foscolo, nosi njegovo ime.
1906. 04. Travnja za riječkog guvernera imenovan György gróf Károlyi de Nagykároly. Odstupio je sa dužnosti nakon 25 dana službovanja, već 29. Travnja 1906.
1906. Travanj  Stalni kinematograf “Salone Edison” u kući Adamić na Fiumari bio je prvi stalni kinematograf na tlu Hrvatske.
1906. Dovršena velika historicistička sinagoga Lipóta Baumhorna (tokom Drugoga svjetskoga rata zapaljena a nakon rata srušena). Bila je sagrađena preko puta današnjeg pomorskog fakulteta.
1906. 29. Travnja sa vlasti odstupio riječki guverner György gróf Károlyi de Nagykároly koji je na toj poziciji bio od 4. Travnja 1906. Naslijedio ga je Sándor gróf Nákó de Nagyszentmiklós imenovan 24. Svibnja 1906. Na vlasti je bio do 7. Prosinca 1909.
1906
. 11. Svibnja završena gradnja Sudbene palače i zatvora u Rijeci po projektu mađarskog arhitekta Gyöze Cziglera, profesora na Politehnici u Budimpešti. Izgrađena je na mjestu bivšeg kaštela (sjeverna gradska vrata). (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1906. 12. Svibnja riječki "Novi List" objavio zanimljiv članak u rubrici 'Riječka subota'' koja je bila objavljivana svake druge subote u mjesecu. Članak "U vieku 2000." je odgovor uredništva na pitanje čitatelja kako će Rijeka izgledati u budućnosti. Pratite gornji link na punu verziju članka u Word documentu.
1906. 22. Svibnja na godišnjoj sjednici "Riječkog planinarskog kluba (Club alpino fiumano)" Antonio Zanutel predlaže izradu ilustriranog vodiča kroz Rijeku i okolicu. Posla se prihvatio Guido Depoli, a knjiga "Guida di Fiume e dei suoi monti" je završena 7 godina kasnije, 1913. godine na 266 stranica. Vodič je Obćinsko Kupalište Sušakbio podijeljen u 3 veće cjeline: 1. Kraj i ljudi; 2. Rijeka; 3: Itinerari – koji uključuju istočnu obalu, Vinodol, Karolinsku i Lujzinsku cestu, Platak, put za Mrzle Vodice i Gerovo. Govori se o brdima koja okružuju Grobničko polje, staroj i novoj cesti za Trst, Josipovoj cesti, Liburnijskoj rivijeri i željezničkim prugama.
1906. 27. Svibnja otvoreno je "Obćinsko kupalište Sušak-Brajdica", iznajmljeno Anti Bačiću (na slici ljevo je upalište Sušak ali kasnijih godina. Sliku iz perioda 1900 - 1910. nisam našao). Kupalište je na raspolaganju javnosti svakodnevno od 5-21h, a za gospođe isključivo od 8-10h prije podne, izuzevši nedjelje i blagdane. Sredinom 1897. javlja se inicijativa za gradnju javnog kupališta kod nasipa na Brajdici koju odobrava Ugarski ministar trgovine. Zemljište je bilo u vlasništvu Državnih željeznica koje su bile dužne urediti ga o vlastitom trošku. Uz rubove kupališta postavlja se dvostruki red drvenih kabina s dvokrakim stubištem. Općini Trsat-Sušak Gradski toranj sa Orlom, 1910dopušteno je da kupalište ogradi i održava na vlastiti trošak, ali ga općina daje u zakup 1899. godine braći Strauss koji zbog prevelikih troškova održavanja 1905. prekidaju ugovor o zakupu. Općina daje kupalište u zakup Anti Bačiću, najvećem riječkom trgovcu vinom i poslovnom čovjeku. Zakup mu ističe 1911. godine pa Bačić traži od Općine produljenje zakupa zbog uloženih sredstava ili odštetu. Općina odbacuje zahtjev zbog nerealno visoke odštete, ali na kraju prihvaća nagodbu o odšteti s obostrano prihvaćenom nižom cijenom. Općina je kasnije, 1913. proširila kupališni bazen i na lijevu obalu Rječine, ali zbog nagle industrijalizacije prostora uz Rječinu, lokacija kupališta postaje nepovoljna zbog onečišćenja mora. U kupališnoj zgradi okrepu je nudio buffet Josipa Smerdela. (Izvor: Saša Randić: Što je Delta Rijeci?, objavljeno 10.03.2015., Također: vedutadellacitta: Gdje i kako su se kupali Sušačani i Fjumani?, Također: Mirjana Kos i Julija Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština. Hrvatski muzej turizma / Državni arhiv u Rijeci , str. 125.)
1906. Promijenila se vlasnička struktura u "Tvornici Papira Rijeka". Veći dionički paket ima "Ungarisce Papier A.G".
1906. 15. Lipnja na dan Sv. Vida održana svečanost inauguracije novog dvoglavog orla na Gradskom tornju (slika desno). Početkom 20. stoljeća u Rijeci se pojavio politički spor izmedju ugarskih i gradskih vlasti o tome čija bi se zastava trebala vijoriti na gradskoj uri, mađarska ili riječka. Problem je riješen tako da je zahvaljujući riječkim ženama koje su sakupljale dobrovoljne priloge i potaknule inicijativu, dvoglavi orao vraćen na svoje mjesto. Tadašnji orao je bio brončana statua visoka 2,20 metara, a široka (raspon krila) 3 metra i težila je 2000 kg. Orao je rad venecijanskog Trsatska glazba, općinska glazba Trsatkipara Vittoria de Marca, a iskovana u ljevaonici Mattea Skulla.
1906. 24. Lipnja zahvaljujući svećeniku Andriji Račkome (Fužine, 30. Studenog 1870. – Rijeka, 14. Listopada 1957.), jednom od osnivača, osnovana je "Općinska glazba "Trsat", kao jedno od najstarijih riječkih kulturnih društava, s ciljem buđenja i jačanja nacionalnih osjećaja ljudi primorskoga kraja (slika ljevo). Preimenovana u "Trsatska Glazba", a danas, "Gradska glazba Trsat" ima status gradske glazbe Rijeke i česti je sudionik i predstavnik grada na mnogobrojnim manifestacijama kulturnog, društvenog, privrednog i sportskog značaja. Glazba okuplja oko 60-ak članova svih zanimanja i starosne dobi 8-88 godina.
1906. Do ove godine Sušački se je vodovod snabdjevao s malog izvorišta - bunara kapaciteta 6 l/s vode koji se je nalazio u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica na lijevoj obali Rječine). Zdravstvene vlasti Sušaka zabranile su upotrebu ovog izvorišta zbog bakteriološkog zagađenja, a kako tada još nisu bila poznata sredstva za dezinfekciju, kao danas klor i klordioksid Sušački vodovod je spojen na tada već izgrađen Vodovod Rijeka koji je vodu crpio iz izvorišta Zvir. Kako je izvorište Zvir bilo gruntovno upisano na općinu Sušak, to je pomoglo da se sušački vodovod spoji s riječkim, o čemu je 1908. potpisan i ugovor uz uvjet da se Sušak odrekne izvora Zvir. Te je iste godine pojačan kapacitet crpne stanice Zvir, a uz vodospremu Plase sagrađena prva precrpna stanica za više vodoopskrbe zone - Rujevicu i Brdo.
1906. Kolovoz u Teatru Fenice, putujući je kinematograf priređivao "crne večeri", programe samo za muškarce koji su, po "Novom listu" Frana Supila, bili prijevara. Novi list je bio konkretan: 

"Sinoć je bila u kinu Fenice zadnja predstava – “crna predstava”, gospođice isključene; samo za muške! Navalilo je preko dvije tisuće ljudi uz pohlepu da vide ko zna kakove pikanterije. No, pošto su slike bile prilično pristojne, to se je masa vrlo razdražila, pak piskanju i vikanju nije bilo ni kraja ni konca. Publika je, kao što se to obično događa kod ovakovih “crnih večeri”, razočarana izišla iz kazališta".

1906. Budimpeštanski industrijski poduzetnici Danubius, Schönichen i Hartman sklapaju partnerstvo s ciljem obnove, proširenja i tehničkog osuvremenjivanja brodogradilišta na području Brgudi. Po obavljenim potrebnim formalnostima, brodogradilište pod imenom ˝DANUBIUS˝ počinje raditi (amblem brodogradilišta na slici desno).
1906. Podignut najveći riječki hotel Emigranti, armirano-betonska građevina duga 160, a visoka 17,5 metara podignuta mađarskim kapitalom prema nacrtima Szilarda Zielinskog, suvremeno opremljen ventilacijom i električnom rasvjetom. U njemu je bilo 1500 kreveta. Uoči Prvog svjetskog rata preko Rijeke je u Sjedinjene Države odlazilo po 50 000 iseljenika (emigranata) godišnje brodovima Cunard Linea. Taj je hotel podignut prvenstveno za njih. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1906. 31. Listopada Nedostatak stacionarnoga (bolničkog) zdravstva na Sušaku se počeo početkom XX. stoljeća tako jako osjećati da se sve više javljaju zahtjevi za izgradnjom bolnice i na tom području, jer bolnica je već godinama postojala samo s one strane Rječine, tj. u Rijeci. Na sjednici Upravne općine Trsat (sjednica je održana u Općinskoj vijećnici u Sušaku) održanoj 31. Listopada, odbornik Kosta Čolić predlaže da se od Hrvatske kraljevske vlade u Zagrebu zatraži novčana pomoć u obliku godišnje subvencije od 8000 tadašnjih kruna za izgradnju bolnice u Sušaku. O tome je odmah Hotel Bonavia 1915.provedena i rasprava nakon koje je zaključeno da se Vladi pošalje molba "...za jednokratnu pripomoć od 15.000 kruna kako bi se tim novcem mogao podići zajam od 500.000 kruna zbog izgradnje županijske bolnice s 200 postelja za sve pučanstvo Modruško-riječke i Ličko-krbavske županije..."(Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:6)
1906. 4. Studeni, u dnevniku "La Bilancia" objavljen je oglas u kojem se po prvi put reklamira Grand hotel "Bonavia" (slika ljevo), smješten u središtu grada, u Via Clotilde inferiore, između ondašnjih ulica Via del Municipio i Via S. Andrea. Hotel ima "58 elegantno uređenih soba, a osvijetljen je električnom rasvjetom. Restoran ima vrtnu terasu, otvoren je do poslije ponoći, a nudi izvrsnu talijansku i njemačku kuhinju, birana domaća i strana vina i pivo. Posjetitelji se do željezničkog kolodvora ili luke mogu prevesti tramvajem. Tramvaj od željezničke stanice za sve vlakove i parobrode. Za udobnost putnika restoran ostaje otvoren do dva sata poslije ponoći. Tel. br. 346." Vlasnik kuće u kojoj je bila smještena gostionica "Bonavia" sve do 1906. godine bio je Ignazio Bonetich, a onda je zgrada prešla u vlasništvo obiteljskih nasljednika. Kao vlasnik gostionice navodi se Ferdinand Scala. Sljedećih su se godina vlasnici "Bonavije" često mijenjali: Ferdinand Scala posjedovao je "Bonaviju" od 1908. do 1910., Julius Ederer Burger od 1912. do 1914. (ujedno i vlasnik hotela "Deak"), a Paradeiser se kao vlasnik spominje 1915. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1906. po projektu mađarskog inženjera Ferenca Pfaffa, sagrađeno je monumentalno skladište 17 na Visinovu gatu, najveća i najmasivnija građevina u riječkoj luci. Ovo četverostruko skladište impozantnih dimenzija: 50m široko, 100m dugo, smješteno je na trećem, gatu Marie Valerie (danas Visinov gat) kao jedina, slobodnostojeća građevina. Ima podrum, visoko prizemlje i tri kata, što čini površinu od netto 21.324 m2. Podrumski i prizemni dio odijeljeni su na istočni i zapadni tj. dva izdužena skladišna prostora u središtu kojih su dva željeznička kolosijeka koji završavaju na čelu gata, dok gornje tri etaže Centar za odgoj i obrazovanje Rijekazauzimaju cijeli tlocrtni gabarit.
1906. sagrađena zgrada u ulici Via Flavio Gioia 2 koja će, dok je Rijeka bila pod Mađarskom vlašću, služiti kao "Scuola di Commercio Ungherese (Ugarska ekonomska škola)", pod Gabriele D'Annunziom i kasnije Italijanima i kao "Scuola di Avviamento Professionale Industriale Gabriele D'Annunzio (Industrijska škola Gabriele D'Annunzio)" (na slici desno - zgrada sa talijanskom zastavom). U doba Jugoslavije i kasnije nezavisne Hrvatske, u toj je zgradi "Centar za odgoj i obrazovanje Rijeka", u kojoj se provodi odgoj, obrazovanje, habilitacija, rehabilitacija, radno i stručno osposobljavanje djece i mladeži s intelektualnim teškoćama i drugim utjecajnijim teškoćama u razvoju, po posebnom  nastavnom planu i programu. Od 1980. godine u Centar se uključuju i djeca s većim teškoćama u razvoju te se od tada provodi odgoj i obrazovanje po dva posebna programa i to Program odgoja i osnovnog obrazovanja za djecu s lakom mentalnom retardacijom i Program odgoja i obrazovanja za djecu i mladež s umjerenom i težom mentalnom retardacijom. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1906. 23. Studenog dovršena je gradnja brodogradilišnog postrojenja "Danubius". U njemu se nalazila elektrana za proizvodnju struje potrebne pogonu strojeva i za rasvjetu brodogradilišnog prostora. Istočno od elektrane nalazila se hala za tesare a iznad nje, na katu, bio je prostor za crtanje planova. Zapadno se nalazila hala za kovače, koja je bila spojena s manjom radionicom za bušenje, pocinčavanje i kositrenje. Na cesti za Volosko koja je prolazila uz Brodogradilište, jugozapadno od radnih hala, nalazio se navoz širine 80 i dužine 70 metara, a upravna zgrada i hala kovača kotlova nalazila se istočno, uz bazen za dok. 1907. godine kupljeni su novi strojevi za bušenje i kutno profiliranje, pneumatski strojevi za zakivanje i ostali strojevi u vrijednosti 750.000 kruna.
(Izvor: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 44.)
1906. 29. Studenoga Riječko brodogradilište "Danubius – Schönichen – Hartmann", današnji "3. maj", sklapa prvi ugovor za gradnju ratnih brodova za austrougarsku ratnu mornaricu. Narudžba je uključivala deset (od ukupno 23 licencne) parnih torpiljarki tada suvremene klase "Kaiman" i šest (od jedanaest) razarača klase "Huszár". Ostale jedinice gradilo je tršćansko brodogradilište STT (Stabilimento Technico Triestino). Uskoro su slijedili veći razarači klase "Tátra", manje parne torpiljarke ložene naftom i veće torpiljarke za otvoreno more. Svi su ti brodovi građeni i opremani na Brgudima u Rijeci i u brodogradilištu u Kraljevici, specijaliziranom za gradnju razarača.
Unatoč već "zastarjelom" pogonu – parnim strojevima trostruke ekspanzije – torpiljarke su dostizale brzinu do 26, a razarači do 28,5 čvorova. Torpiljarke su bile naoružane s tri palubne torpedne cijevi i s dva topa kalibra 47 mm. Svi su riječki "Kaimani" preživjeli Prvi svjetski rat. Razarači klase "Huszár" imali su po dvije palubne torpedne cijevi, jedan top kalibra 66 mm (službeno 7 cm) i sedam kalibra 47 mm, a potonji su poslije zamijenjeni s pet topova kalibra 66 mm. Od razarača klase "Huszár", građenih u Rijeci, nijedan nije izgubljen u ratu. (Izvor: dr. sc. Zvonimir Freivogel: TÁTRA, HUSZÁR & CO. – GRADNJA RAZARAČA I TORPILJARKI U RIJEČKIM BRODOGRADILIŠTIMA, str:6)
1906. nakon što je 20. Veljače 1905. osnovan prvi registrirani klub u Rijeci "Club Atletico Fiumano", Sušačani već 1906. godine osnivaju HNIŠK (Hrvatski nogometni i športski klub) "Primorac", dok je na Trsatu iste godine osnovana "SK Slavija".
(Izvor: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:6)
1907. Tramvajska pruga se te godine produžuje od mosta na Rječini do Školjića, te od stanice Piopi (kod tvornice Torpedo) do brodogradilišta Danubius Stari riječki silos izgorio 1907.(današnji 3. maj) na trasi dugoj 4600 metara.
1907. 06. Veljače u požaru u riječkoj luci koji je trajao dva dana, 06. i 07. Veljače, do temelja je izgorio stari žitni silos (slika ljevo) izgrađen 1890. g. na obali Ferencza Salvatora prema projektu austrijskog arhitekta Christiana Keresztelyja Ulricha, autora silosa na riječnoj luci u Budimpešti. Svojim nesvakidašnjim proporcijama, masivnim volumenom, pročeljima s vrlo malo otvora te nizom polukružnih otvora u prizemlju, ova je građevina dominirala gradom i lukom. 1965. godine u drugom redu Budimpeštanskog pristaništa izgrađen je novi silos za žitarice. Građen je u dvije faze od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća.
1907. 18. Veljače u Rubešima kraj Kastva rođena je Marija Grbac (Rubeši, 18. Veljače 1907. - Mrzle vodice, 12. Kolovoza 1942.), krojačica, primalja i antifašista. Bila je i prvi zdravstveni radnik iz zapadne Hrvatske koji se uključio u aktivnu antifašističku oružanu borbu. Umrla je od posljedica ranjavanja tokom talijanskoga napada na civilni logor na planini Risnjak 11. Kolovoza 1942. kod Mrzlih vodica u Gorskom kotaru. Ranjena je u trbuh, i uslijed zadobivenih rana sljedećeg je dana preminula. Godine 1964. njenim je imenom nazvana Škola za medicinske sestre primaljskog smjera u Rijeci. 1966. posmrtni ostaci Marije Grbac preneseni su u Spomen-kosturnicu na Trsatu, a na mjestu njezina dotadašnjega groba Šumarija Crni Lug postavila spomen-ploču. Rješenjem Skupštine općine Rijeka od 26. Ožujka 1981. (Službene novine 30/81) ulici u gradskoj četvrti Zamet dodjeljeno je njezino ime.
1907. 6. Travnja počinje izlaziti list iredentističke organizacije "Giovine Fiume" (osnovana 1905. ) pod imenom "La Giovine Fiume". Izlazio je do 26. Veljače 1910. Interesantno je da je kao novinar u listu radio Riccardo Gigante. Napisao je mnoge članke sa različitim temama, pa čap i satiričnu poeziju. Pisao je pod raznim pseudonimima: Filipeto, Iconoclasta i Calagrillo. Zanimljivo je da je kroz taj list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada nepoznat u Rijeci. Te je godine Gabriele i prvi puta došao u Rijeku promovirajući svoje djelo "La Nave".
1907. 19. Travnja Na Trsatu preminuo Dinko Udina, prvi predsjednik Narodne čitaonice Trsatske. Dinko Udina rodio se 09. Listopada 1833. u ribarskoj obitelji s otoka Krka. U Krku je 1851. završio Učiteljsku školu, te je nakon toga započeo svoj radni vijek u Baški, zatim Dragi, a svoj je radni vijek završio na Trsatu 1903., u sedamdesetoj godini života. O njemu je pisao i jedan bečki dnevnik, objavivši članak "Pedeset godina učitelj osnovne škole". Zbog zasluga na području pučke obuke, Udini je rješenjem od dana 22. Srpnja 1897. car Franjo Josip I dodijelio najviše priznanje koje je jedan prosvjetni djelatnik mogao primiti - srebrni križ s krunom.
1907. Dvije godine nakon Whiteheadove smrti, Tvornica torpedo primjenila je još jednu inovaciju, grijanje zraka koji je pokretao motor torpeda. Time je povećana brzina za 15%.
1907. Za putnike i prolaznike kroz Rijeku građeni su novi hoteli, od kojih treba posebno izdvojiti neke. Emilio Ambrosini podiže luksuzni hotel Royal u strogom centru, na Korzu. Iznimne je visine, s ostakljenim velikim izlozima trgovine prizemlja i mezanina, kako bi se tom najamninom iz građevine izvlačila što veća dobit. Pročelje je skladno ukrašeno lokalnim vegetabilnim motivima (kesten, grožđe) i mnoštvom balkona te nizom potkrovnih lođa. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1907. nepoznati autor napisao staru fiumansku pjesmu “Indeficienter” koja je i do današnjeg dana ostala i dalje tako aktualna. Orlu na vrhu gradske ure su, kao što svi znamo, fašisti 1919. otpilili glavu, a skinut je s tornja 1949. godine jer su ga tadašnje komunističke vlasti proglasile “antinarodnim i buržujskim simbolom”. Do dan-danas se nije vratio unatoč nekolicini inicijativa pokrenutim nakon dolaska demokratskog sustava.

Da tanto tempo la’ su la Tore
Ghe stava el stema de la zita’
Ma un bruto giorno no se sa come
via de la Tore el xe svola’
Qualchedun dixi che certi siori
De far un tanto lo ga obliga’
No steghe creder xe tute floce
L’Aquila nostra ritornera’!
Već duže vrijeme tamo na Tornju
Stajao je naš gradski simbol
Ali jednoga ružnog dana, ne zna se kako
S Tornja je odletio nekamo ća
Neki govore da su neka gospoda
Poslala orla u zasluženi odmor
Nemojte vjerovati tim glasinama
Orao će se naš opet vratiti!

Dokument o odobravanju kluba esperantista1907. 28. Rujna osnovan je u Rijeci prvi klub esperantista u Hrvatskoj, "Adriatika Ligo Esperantista" (Jadranski esperantski savez), a sjedište joj je bilo u zgradi koja je danas na adresi Korzo 18. Ta se godina smatra početkom organiziranog djelovanja esperantista u Hrvatskoj. Na osnivanju društva našlose 37 članova.  Nešto kasnije osniva se i ogranak Lige koji se zvao "Fiumana Esperantista Grupo". Prije toga postojao je u Hrvatskoj samo mali broj pojedinaca koji su se bavili esperantom, od kojih su prvi iz 1889, tzv. "Osječka petorka"(5 djevojaka iz Osijeka). Već slijedeće 1908. godine u Zagrebu se osniva Društvo hrvatskih esperantista preteča današnje krovne udruge hrvatskih esperantista Hrvatskog saveza za esperanto. Na slici ljevo dokument od 13. Prosinca 1907 na talijanskom jeziku kojim vlast odobrava osnivanje "Adriatika Ligo Esperantista" u Rijeci, prvog esperantskog kluba u Hrvatskoj. Vidi poseban popis članova na "galerio(Izvor:ESPERANTO DRUŠTVO RIJEKA- GALERIJA ESPERANTSKE POVIJESTI, Također: Izvor:ESPERANTO DRUŠTVO RIJEKA, Vjekoslav Morankić: POVIJEST ESPERANTA U RIJECI)
1907. 01. Prosinca Federico Heim, vlasnik hotela Deak od 1889. godine, otvara temeljito preuređen hotel Deak, u koji je uveo i električnu struju. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str:8, Također: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 57, Igor Žic: OTMJENI DOLAC)
1907. 19. Prosinca na Sušaku je rođen Bartol Zmajić, od oca Vinka, činovnika iz poznate velikaške obitelji Zmajića, i majke Leokadije, rođene Bačić. Bartol je bio dugogodišnji djelatnik Hrvatskog državnog arhiva (tada Arhiva Hrvatske) te poznati i priznati stručnjak iz više područja pomoćnih povijesnih znanosti, kao što su latinska i njemačka paleografija, heraldika, sfragistika, veksilologija, Donja kapucinska crkva u Rijecinumizmatika te genealogija.
1908. 10. Veljače završena je donja kapucinska crkva na Žabici (slika desno). Krčki biskup, filozof i teolog dr. Antun Mahnič (Kobdilj, Slovenija, 14. Rujna 1850. – Zagreb, 14. Prosinca 1920.) uz sudjelovanje naroda, posvetio je, u kripti Crkve posvećene u čast Blažene Djevice Marije Lurdske i sv. Augustina (Kapucinska crkva), glavni oltar "Oltar Marije tješiteljice duša u čistilištu" koji je izveo venecijanski kipar Urbano Bottasso, uključujući dopadljivu skulpturalnu grupu i četiri reljefa s prizorima iz Kristovog života: Krštenje, Rođenje, Križni put i Uskrsnuće. Prilikom posvete unesen je u kriptu i manji kip Majke Božje Lurdske te smješten u stiliziranu spilju. Sljedećeg dana kripta je svečano otvorena za bogoštovlje. Iste je godine započela i gradnja gornje crkve Gospe Lurdske. Urbano Bottaso je u Rijeci je izradio i nadgrobne portrete na Kozali za obitelji Ossoinack, Ciotta i Gozzano, a najpoznatiji je po kamenoj dekoraciji ribarnice iz 1912. godine.
Fiorello Henry LaGuardia1908. 03. Lipnja stigao u Rijeku Charles (Clarence) Rice Slocum prvi američki konzul (imenovan u Lipnju). Na toj dužnosti ostao je do smrti 1912. Prije konzulata, u Rijeci je postojala konzularna agencija sa konzularnim agentima ( L. Francovitch - Consular Agent 1865-84, Giovanni Gelletich - Consular Agent 1888-97, Fiorello H. LaGuardia - Consular Agent 1904-06 (slika ljevo)). Porinuće torpiljarke TritonKompetencija konzulata naknadno je proširena i na cijelu Hrvatsku i Slavoniju. Prvi konzul (vicekonzul) u Zagrebu bio je  H. Carroll Megill (Vice Consul 1922-24)
1908. 24. Lipnja (10 Srpnja? - 24 Srpnja?) je u riječkom brodogradilištu Danubius porinut razarač Triton, klase “Kaiman” (slika desno, porinuće), prvi razarač izrađen u riječkom brodogradilištu za talijansku vojsku (monografija "3. maj" iz 1984. spominje 24. Srpnja kao dan porinuća "razarača Triton"). To porinuće nije bilo javno zbog straha od neuspjeha. 9. Kolovoza iste godine porinut je i razarač "Turul" (monografija 3. maj iz 1984. spominje 10. Srpnja kao dan porinuća torpiljarke "Turul"). Ostalih devet torpiljarki i pet razarača porinuto je do jeseni 1909., a svi su riječki brodovi te dvije klase ušli u službu do početka 1910. godine. (Izvor: Dr. Mihály Krámli: Naval shipbuiliding in the Danubius Shipyard in Rijeka 1906-1915, Industrijska baština III (2007.), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 655., Također: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 74., Također: IV. međunarodna konferencija o industrijskoj baštini , dr. sc. Zvonimir Freivogel: TÁTRA, HUSZÁR & CO. – GRADNJA RAZARAČA I TORPILJARKI U RIJEČKIM BRODOGRADILIŠTIMA)
1908. 21. Srpnja stara monofazna elektrana "Ponsal" izgrađena na dijelu Piope zvanom Ponsal ugašena je i od tog dana termoelektrana "Rijeka" preuzima opskrbu riječkog područja električnom energijom.
1908. na Sušaku otvorena "Knjižnica jugoslavenskog akademskog kluba “Jurislav Janušić”. Ime je dobila po hrvatskom književniku i novinaru Jurislavu Janušiću rođenom 1881. u Varaždinu. Jezgru Kluba čine lijevo i jugoslavenski orijentirana mladež. 17. Veljače 1925. klub je prvi put organizirao javnu knjižnicu. Otvorena je za građanstvo utorkom, četvrtkom i subotom od 17-19h a prostorije su joj bile u zgradi Više pučke djevojačke škole.
1908. 08. Listopada novi školski brod "Vila Velebita" (brik škuna) uplovljava prvi put u Rijeku. Time je "Pomorska škola u Bakru", osim što 1894. dobiva prvi školski brod za izobrazbu pomoraca na Sredozemlju (Margita), dobiva i prvi školski brod namjenski građen za školske potrebe. Brod je građen u brodogradilištu Howaldtswerke u Kielu. (Izvor: Grupa autora: Školski brodovi Pomorske škole Bakar, Pomorska škola Bakar 2009., str. 32.)
1908. godine na Sušaku je osnovano Društvo pod imenom Hrvatski športski klub "Victoria" i najstariji je plivački klub u Hrvatskoj. Do danas društvo je imalo četiri imena, djelovalo je u četiri države i pod dvije okupacije, ali je kontinuitet sportske etike i domoljublja konstantno zadržan i ljubomorno čuvan.

rednjoškolski sportski klub Victoria
Nogometna momčad Victorije 1908. godine

Članovi Društva često su bili protagonisti osnivanja i promoviranja drugih sportova kao što su košarka, hazena, skokovi u vodu, rukomet i sinkronizirano plivanje, a osnovali su i prvi Olimpijski odbor u državi. Romano Prestini je, na inicijativu gimnazijalaca Kukle i Haramije, sazvao sastanak svih zainteresiranih sušačkih sportaša koji su željeli osnovati vlastitu udrugu. Zamisao o osnutku hrvatskog, sušačkog kluba prihvaćena je s oduševljenjem, a kao “kumovi” imena Victoria spominju se Toni Medanić i Stipe Mateljan, koji su ga odabrali po starorimskoj božici pobjede. Klupske boje očitavale su nacionalni karakter kluba: crvena i bijela bile su boje praške Slavije, a Česi su uzeti za uzor budući da su, kao i Hrvati, vodili bitke za nacionalnu neovisnost protiv Austro-Ugarske. Na krilima entuzijazma potaknut je razvoj i drugih sportskih grana unutar Victorije, pa su ubrzo udareni temelji rukometu, hazeni, kuglanju, mačevanju, tenisu, boksu, atletici, košarci, planinarstvu, skijanju, a nešto kasnije plivanju i vaterpolu. Prvi predsjednik novog kluba postao je dr. Marko Burić, članovi Uprave Kukla, Romano Prestini, Stipe Haramija, Lipovac, Jurković, Eneo Forempoher, Kajfeš, Vlado Premrou, Jurči, Stipe Mateljan i Toni Medanić.  Nogometni klub Victoria (Slika ljevo) svoju je prvu utakmicu igrala protiv godinu dana starijeg sušačkog Velebita, a startni poraz od 0:3 nije pokolebao mlade sportaše. Uslijedili su dvoboji s daleko povoljnijim epilogom, na Trsatu je s visokih 7:0 pobijeđen Hrvatski sokol, a potom karlovačka Olimpija s čak 12:0. Redovitotreniranje na Gimnazijskom trgu i sve bolja klupska organizacija dali su rezultata, te je Victoria uskoro za neko vrijeme postala jedini hrvatski nogometni klub na Sušaku. Privlačila je velik broj mladih, prestala je predstavljati samo gimnazijalce, pa je 1910. godine postala Hrvatski športski klub. Victoria prve utakmice igra u Martinšćici, a zatim seli na Gimnazijski trg koji zbog blizine škole postaje mjesto svakodnevnog okupljanja i stalno igralište kluba. Trg je bio improvizirano igralište, koje nije udovoljavalo pravilima nogometne igre, pa se moralo razmišljati o primjerenijoj i pogodnijoj lokaciji. Prema sjećanju tadašnjeg Viktorijaša, kasnije dugogodišnjega poznatoga i vrijednoga sportskog djelatnika, rodom iz Ogulina Nikole Boškovića – Brade, 1911. godine su sušački srednjoškolci Šafar, Albaneze, Novaković, Šikić, Heinbrich i on trenirali


Šampionska ekipa Victorije – prvaci države 1938. godine: Božo Grkinić, Ivica Curtini, Boris Polić, Vazmoslav Pavešić,Vlado Polić, Janko Matković i Duško Marčeta

trčanje između Kantride i Voloska, pripremajući Dragutina Šafara za veliku atletsku utrku u kojoj mu je najjači protivnik trebao biti član riječke Olimpije Satti. Odmarajući se, sjeli su na zid uz cestu iznad napuštenog kamenoloma na Kantridi i onako, u šali, počeli razgovarati o tom prostoru koji bi se moglo urediti u pogodno igralište. Svečano otvorenje igrališta na Kantridi bilo je 1. Lipnja 1912. Prvi gost na igralištu bio je zagrebački Prvi hrvatski građanski športski klub, a Sušačani su pobjedili 3:0. Njegov plivački odjeljak najstariji je plivački klub u Hrvatskoj. Pod tim imenom je djelovao do završetka Drugog svjetskog rata. Godine 1945. formirano je sportsko društvo"Primorac", a od početka 1948. godine stvara se plivački klub "Primorje", koji zatim prerasta u plivački i vaterpolo klub "Primorje" sa plivačkom i vaterpolo sekcijom. (Izvor: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, Također: F. Burburan, Z. Moranjak: Rijeka nogometa, 1873.-1948., 2006., str. 55., Također: F. Burburan, Z. Moranjak: "Neobična Kantrida, crtice vezane uz stadion", u: 100 godina Stadiona Kantrida, Adamić, Rijeka, 2013., str. 103.)
1908. 6. Listopada Testirana su vučna motorna kola riječkog tramvaja garažnih brojeva 28, 29, 30 kao i otvorenih prikolica broj 12, 13, 14, 15, 16, 18. Zašto nema broja 17 nema objašnjenja tj. ne spominje se.
1908. 25. Prosinca
u organizaciji Riječkog Alpinističkog kluba (Club Alpino Fiumano) otvorena je u dvorani škole u Via E. De Amicis (danas Dolac) Prva amaterska izložba fotografija. Bila je otvorena do 1. Sječnja 1909.
torpedo kalibra 45 i 53 inča1908. Počinje gradnja gradske četvrti Potok sa tri stambena bloka.
1908. Nakon uspješnih testova u Tvornici Torpedo počinje proizvodnja torpeda kalibra 53 inča i dužine 6,3 metra. Na slici desno torpedo kalibra 45 i 53 inča.
1908. 27. Prosinca donesena odluka vlade, prema kojoj se ima početkom iduće školske godine otvoriti V. razred ženskog liceja na Sušaku «da djevojkama bude moguće doći do više općenite naobrazbe pa da se priprave za eventualno polaganje stručnih ispita odnosno polazak sveučilišta». Školske godine 1910./11. 0tvara se V. razred liceja, koji polazi 21 učenica i dvije hospitantice. Direktorom zavoda bi imenovan prof. Rafo Kariolić a predavali su na zavodu prvih godina većinom profesori gimnazije.
1909. na međunarodnom medicinskom kongresu u Budimpešti, Kirurg Antonio Grossich objavljuje da sterilizacija Jodom tjekom operacije sprečava pojavu gangrene.
1909
u Rijeci na Rječini puštena u pogon elektrana za proizvodnju električne energije.
1909.
godine je na Školjiću otvoren akvarij u Egipatskom stilu sa 18 bazena.
1909. 01. Siječanj uprava svih komunalnih službi grada prelazi u jedinstveno poduzeće "Javne službe grada Rijeke" ("Servizi pubblici della citta di Fiume"), koja je objedinila gradski tramvaj, vodovod, električnu centralu, prodaju struje, sakupljanje i odvoz smeća i pranje ulica.
1909. 09. Veljače u Rijeci je rođen Leo Weiczen (Valiani) (Rijeka, 9. Veljače 1909. – Milano, 18 Rujna 1999.), talijanski političar, novinar i doživotni senator Italije. Kao mladić pridružio se je savezu komunista i ostao je član do 1939. 1931. je osuđen na 5 godina zatvora radi svojih aktivnosti kao član Pcd'I, uhapšen i poslan u internat u Francusku tokom fašističke vladavine. 1940., nakon Njemačke invazije na Francusku Valiani uspjeva pobjeći u Meksiko. U italiju se vraća 1943., malo prije Mussolinijeve kapitulacije, kada postaje istaknuti član i sekretar "stranke Akcije" (Partito d'Azione) za sjevernu Italiju, unutar C.L.N.A.I. (Comitato di Liberazione Nazionale), unutar koje je u Travnju 1945., zajedno sa Sandrom Pertinijem organizirao "Insurekciju" (rušenje Mussolinijeve vlade). Skupa sa Pertinijem, Longom i Serenijem donosi odluku da se Mussolinija osudi na smrtnu kaznu. 1980. Sandro Pertini ga nominira za doživotnog senatora Italije.

Ruski razbojnik s gradskim stražarom u Rijeci 1909
Ruski pljačkaš Salomon Kišinevskij s gradskim stražarom Giovannijem Ratcovichem u Rijeci 1909

1909. 11. Kolovoza oko 10 sati prije podne dva su naoružana Russa, Salomon Kišinevski i Abram Vertov Krivickij, napala riječku Narodnu banku (Banca Popolare di Fiume), filijalu na Trgu Dante 2 (danas Trg Republike Hrvatske), ubili direktora filijale Giuseppea Miloševića, oteli oko 50.000 kruna i dala se u bijeg uz pucanje. Podaci variraju od informacija da su bili skitnice, pa do toga da su bili pomorci. Za njima su potrčali i građani. Salomona Kišinevskog je ipak uspio, nakon duge potjere, uhvatiti i savladati sabljom gradski stražar Giovani Ratcovich (slika ljevo), dok je drugi uspio pobjeći i tek je nekoliko dana kasnije uhvaćen u Zürichu i zatim predan austro-ugarskim vlastima. Iste godine, u Prosincu 1909. održano je suđenje u Rijeci. Salomon Kišinevskij (Kishinevsky) iz Limanowa (Galicija), koji je i ubio direktora banke Miloševića, osuđen je na doživotnu robiju, a Abraham Vetrov Krivickij, rodom iz Veliža (Smolenska oblast, Rusija), 24. godine, po zanimanju monter, na 15 godina zatvora. Bio je to uzbudljiv i dramatičan događaj o kojem je opširno pisao austro-ugarski tisak. Pa tako "Agramer Zeitung" od četvrtka 12. Kolovoz 1909., na stanici 4 piše:

Raubüberfall und Mord
Aus Fiume wird unter dem gestrigen gemeldet:
Heute vormittags wurde hier ein frecher Raubüberfall verübt, dem leider auch ein Menschenleben zum Opfer fiel. Gegen 10 Uhr begab sich der Diener der Kreditbank Georg Kremenić mit einer etwa 50.000 Kronen enthaltenden Geldtasche in der Hand in das Lokal der Fiumaner Volksbank im "Hotel de l`Europe" *. Als er in den Saal trat, drängte sich die nach Russland zuständigen Vaganten ** Salomon Kishinevsky und Abram Vertov, die ihm schon auf der Kasse gefolgt waren, an ihn heran. Einer der Strolche entriss dem Diener die Handtasche, während der andere den in der Nähe befindlichen Bankdirektor Milošević mit einem Revolverschuss tot niederstreckte. Dann entkamen die Räuber in der Richtung der Piazza Elisabeta. Auf die Hilferufe des Kremenić setzte der Polizist Johann Ratković den Fliehenden nach, die laufend an zehn Schüsse auf den Verfolger abgaben. In der Via Gotta erreichte Ratković den Kišinevski und versetzte ihm einen Säbelhieb, worauf der Räuber zum Boden stürzte. Sein Komplize konnte nicht mehr eingeholt werden. Es wird nach ihm gefahndet.
(Pljačka i ubojstvo
Iz Rijeke nam, pod rubrkom "jučer" javljaju sljedeće:
Danas prije podne je ovdje počinjeno jedna bezobrazno razbojništvo, koje je nažalost koštalo jedan ljudski život. Oko 10:00 sati krenuo je službenik Kreditne banke Georg Kremenić s torbom, koja je sadržila oko 50.000 kruna, u Narodnu banku (ispod?) hotela "de l`Europe". Kada je ušao u aulu Narodne banke (Banka Popolare), približile su mu se dvije ruske skitnice Salomon Kišinevski i Abram Vertov, koji su ga još od Kreditne banke pratili. Jedan od skitnica oteo mu je torbu dok je drugi s revolverom smrtno ranio direktora banke Miloševića. Zatim su pljačkaši pobjegli u smjeru Piazza Elisabetta. Na Kremenićev vapaj za pomoć pošao je policajac Ivan Ratković u potragu za razbojnicima, koji su bježući pred njim i ispalili 10 hitaca na njega. U "Via Gotta" je Ratković dostigao Kišinevskog i s jednim zamahom svoje sablje srušio se Kišinevski na zemlju. Njegov kompanjon Abram Vertov je uspjeo pobjeći. Za njim se traga.)

Po tom je događaju iste godine snimljen i film “Napad na narodnu banku” (“Assalto alla Banca Popolare di Fiume”), a povjesničari filma računaju da je to i prvi hrvatski igrani film. Film je prikazivan u kinematografu Minerva u Puli od 1. Prosinca 1909. god., a nakon toga je izgubljen. Postoji pretpostavka da je taj film snimio tršćanski pionir filma Salvatore Spina koji je prikazivao filmove i snimao po cijeloj Austrougarskoj. Novinar "Giornaletta di Pola" posvetio je filmu samo jednu rečenicu: " ... ovaj film, iako nije sasvim uspio, ipak pruža gledateljima mogućnost da stvore točnu sliku o tome kako se događaj odigrao ...", dok u "Polaer Tagblattu" piše da je film "režiran" (... zur Darstellung gelungen). Iako vrlo oskudni, ovi podaci nedvojbeno govore da se radilo o rekonstrukciji događaja, znači o igranom filmu. A "... pružanje gledateljima mogućnosti da stvore točnu sliku događaja..." dosta izričito navodi na zaključak da je film bio snimljen, odnosno događaj rekostruiran na mjestu zbivanja, što bi značilo da je snimljen u Rijeci. (Izvor: Art-kino Croatia, NAPAD NA NARODNU BANKU U RIJECI, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 72, Vedrana Simičević: FOTOGENIČNA RIJEKA, Također: cro-eu.com > forum, topic: Hrvatski film)
1909. sredinom Rujna Rijeka je bila jedan od prvih ako ne i prvi hrvatski grad u kojem je otvoren stalni kinematograf – "Salon Edison" u Via Fiumara 2 (Adamićeva kuća). Već koncem 1909. u Rijeci radilo pet stalnih kinematografa ("Salone Edison", "Kinematograf Sole", "Kinematograf Olimp", "Kinematograf Central" i "Veliki kinematograf Pariz"), u to doba više nego u bilo kojemu drugom hrvatskom gradu. Pokretne fotografije odmah su imale velik uspjeh kod gledatelja – dokumentarni filmovi bili poseban prozor u svijet, a najstariji (kratki) igrani filmovi – komedije, drame, historijski filmovi – zabavljali i opuštali. Naime, dosad nepotvrđeni podaci govore da je prva kinopredstava u Rijeci održana već u drugoj polovici Rujna 1896., dakle dva tjedna prije prvog prikazivanja kinematografa u dvorani "Kola" u Zagrebu (8. Listopada 1896).
1909. 14. Studenog "Giovine Fiume" održava izvanredni kongres u sjedištu "Autonomne stranke". Prisutno je 55 članova. Predsjedao je predsjednik Antonio Rocca, a tajnik je bio Felice Derenzin. Izabrana je nova uprava: Arturo Chiopris, Carlo Conighi jr., Italo Mattioni, Riccardo Gigante, Mario Toth, Giovanni Sirola, Ruggero Ozini, Enrico Centenari, Antonio Toich, Guido de Emili članovi, te Felice Derenzin kao predsjednik. (Izvor: )
1909.
Sušak dobiva svoj prvi veslački klub "Rožnica" sa sjedištem u Martinšćici koji je svojim članovima nabavio "scale" – čamac za šestero veslača. U odnosu na klubove susjedne Rijeke, njegova je opremljenost bila daleko skromnija. Pored toga, osnovna se djelatnost "Rožnice" svela na izletničko veslanje pa se vrlo brzo uočio nedostatak pravoga veslačkog društva. Na sjednici održanoj 1. Studenog 1911., zbog nemogućnosti uključivanja u natjecateljsko veslanje, klub je ukinut te odmah utemeljen novi pod nazivom Veslačko društvo "Uskok". Kasnije i "Uskok" mijenja ime u Hrvatski veslački klub "Vila". (Izvor: Libero.it, La Giovine Fiume, Također: Giovine Fiume - Società di Studi Fiumani)
1909. - 1910. U Kraljevici je izgrađen novi ploveći dok za riječku luku. (Izvor: Igor Karaman: Razvoj stanovništva i privrede u urbanom sustavu grada Rijeke..., Historijski zbornik, god. XXXIX, 1986., str. 118.)
1910. 17. Sječnja Károly Khuen-Héderváry (Gräfenberg, danas Jeseník, Češka, 23. Svibnja 1849. –Budimpešta, 16. Veljače 1918.), Károly Khuen-Hédervárynakon što je dvadeset godina (od 1883. do 1903.) bio ban u Hrvatskoj postao je mađarski premjer (slika desno). Khuen je tijekom svoje dvadesetogodišnje vladavine neumoljivo provodio mjere koje su trebale dovesti do pretvaranja Hrvatske i Slavonije u ugarsku pokrajinu. U je Hrvatskoj vladao pomoću "zobi i biča", kako se njegov način vladavine nazivao u Ugarskoj, uglavnom vladajući podmićivanjem i nasiljem, osobito na izborima, a kako bi opstao na vlasti, sukobljavajući se s hrvatskom oporbom, priklanjao se srpskim strankama. U borbi protiv hrvatske oporbe, oslanjao se na srpsko građanstvo u Hrvatskoj i Slavoniji koje ga je podržavalo jer im je dao narodno-crkvenu autonomiju. 19. Listopada 1895. U Saboru je izjavio , da je "srbska" zastava u Hrvatskoj jednakopravna hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zastavi i da će je štititi tako dugo, dok je on ban. Režim premjera Khuena Hedervaryja potrajat će dvije godine, do 22. Travnja 1912. Pokazao se vrlo efikasan u lomljenju opozicije u Rijeci, kao i prije u Hrvatskoj. U tom se razdoblju sustavno guši svaka hrvatska oporba, novine su stalno pod zabranom, osnivaju se mađarske pučke škole, mađarski se uvodi i u hrvatske škole, državnu upravu. U njegovo je doba donesen je zakon kojim je samo dva posto pučanstva u Hrvatskoj i Slavoniji imalo pravo glasa. Ograničio je autonomiju Sveučilišta, otežavao rad JAZU, plijenio tisak, zabranjivao skupštine oporbenih stranaka i sl. Madžarski jezik uveden je 1894. u realne gimnazije kao obavezan predmet, a u Hrvatskoj su se mogle osnivati i madžarske škole. Prvi je ban koji je u saborskom govoru 17. Prosinca 1883. izrekao misao o jedinstvu ugarske države koja uključuje i Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.
1910. Na sušaku se otvara prvi dječji vrtić "Dječje sklonište". Za razliku od Rijeke razvoj dječjih predškolskih ustanova išao je puno sporije i skromnije. U novom se dječjem vrtiću, uz redovan rad, pažnja poklanjala materijalnoj ispomoći, te raznovrsnim aktivnostima, poput izleta i boravaka u prirodi, kojima se nastojala nadomjestiti skučenost i neprikladnost radnih prostora.
1910. 22. Veljače u Rijeci je u 81. godini umro Antonio Francesco Luppis (rođen u Rijeci 6. Lipnja 1829.), slikar, 50 godina općinski vijećnik, 10 godina "vicepodesta", predsjednik Cassa di Risparmio, počasni konzul Švedske i blagajnik riječke podružnice Crvenog križa i dr.
1910. 10. Ožujka donesen je novi građevinski pravilnik koji je time zamijenio stari koji je donesen još davne 1859. godine. Građevinski pravilnik određuje propise koji se odnose na samo gradilište i na građevine koje se na njemu mogu podizati.
Michele Maylender1910. 15. Travnja nogometni klub CS Olympia odlučuje pridužiti se članstvu međuregionalnog sportskog saveza FSI (Federazione sportiva interregionale) osnovanog krajem studenog 1909. sa sjedištem u Trstu.
1910. 13. Travnja na gradskim je izborima uvjerljivo pobijedila Autonomna Stranka sa 718 glasova od 845 koji su izašl na izbore. Još je važnije da se je Michele Maylender (Rijeka, 11. Rujna 1863 – 1911)(slika ljevo), osnivač Autonomne stranke 1896., isto poznate i kao Partija Autonomista Rijeke, vratio u politički život grada. U potkomunama su pobijedili: za Kozalu Raimondo Kucich sa 68 glasova, za Drenovu Santo Huber s 90 glasova, za Plase autonomist Giuseppe Serdoz. Autonomna stranka Rijeke bila je politička stranka koja je postojala kontinuirano od 1896. do 1914. i zalagala se za održavanje autonomnog statusa Corpus separatuma Rijeke unutar Mađarskog kraljevstva. Osnovao ju je Michele Maylender 1896. tražeći veću autonomiju od Mađarskog šefa vlade Dezső Bánffyja. Inicijativa je bila uspješna i 1897. Maylender je bio izabran za gradonačelnika Rijeke nasljeđujući Giovanni de Ciottu, koji je bio na toj dužnosti neprekidno od 1872. do 1897.
1910. Prvi stalni kinematograf na Sušaku, kino "Sušak" otvoren je te godine u prizemlju kuće Tomšić u Uskočkoj ulici.
1910. 25. Lipnja blagoslovljen je Tiskarski umjetnički zavod "Miriam" kao ključni dio "Kuće dobre štampe" koju su držali riječki kapucini. Djelovao je u jednostavnoj zgradi staklenog krova koju je projektirao G. M. Curet, između kripte i željezničke pruge. Kuća dobre štampe izdavala je i "Il Quarnero" na hrvatskom i talijanskom jeziku (tjednik, tiraža 3.000 primjeraka), mjesečnik "Naša Gospa Lurdska" i list "Obitelj", kasnije preimenovan u "Hrvatska obitelj"."Kuća dobre štampe" bila je po broju izdanja i po tiražama (i po 100.000 primjeraka!) daleko najjači riječki izdavač uoči Prvog svjetskog rata. 1911. čak je i krčki biskup Mahnič prebacio tiskanje svoje "Hrvatske straže" u tiskaru Miriam. (Izvor: Dragan Dujmušić: Povjesničke crtice kapucinskog samostana na Rijeci, izvorno Rijeka 1910., pretisak Rijeka, 2010., Također: rijeka.hr > I.N.: STOGODIŠNJICA RIJEČKIH NOVINA (1912.-1914.), Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Facebook, iz-bogate-povijesti-prostora-art-kina-croatia)
Razarač Tátra istoimene klase (zbirka Georg Pawlik)1910. 15. Srpnja bio je zadnji dan natječaja koje je raspisao Mornarički odsjek Ministarstva rata kojim je pozvalo četiri brodogradilišta – "STT" iz Trsta, "Cantiere Navale Triestino" (CNT) iz Monfalconea (Tržiča), "Danubius" iz Rijeke i "Vulcan" iz Stettina da pošalju prijedloge i projekte za razarače istisnine 800 tona. Brodovi su trebali dostići brzinu do 32,5 čv i održavati je tijekom četiri sata. Morali su imati pouzdane i iskušane parne turbine, vodocijevne kotlove "Yarrow" s loženjem na ugljen (1/3) i naftu (2/3), biti naoružani s dva topa kalibra 100 mm, četiri kalibra 66 mm i s tri jednocijevne torpedne sprave za ukupno šest torpeda kalibra 450 mm. Tri brodogradilišta poslala su prijedloge u Lipnju 1910., dok je "Danubiusova" ponuda slijedila u Srpnju. Zbog izravne intervencije ugarskog ministra trgovine, u uži izbor ušao je jedino projekt riječkog brodogradilišta. Šest brodova, koji su prema brdima i jezerima Austro-Ugarskog Carstva nazvani Tátra (na slici desno), Balaton, Orjen, Csepel, Lika i Triglav, naručeno je 13. Lipnja 1911., a detaljni planovi i proračuni težine predani su tek tri mjeseca poslije. Razarači su nakon početnih problema s pogonom dostizali i držali brzinu do 32,6 čvora.
(Izvor: IV. međunarodna konferencija o industrijskoj baštini, dr. sc. Zvonimir Freivogel: TÁTRA, HUSZÁR & CO. – GRADNJA RAZARAČA I TORPILJARKI U RIJEČKIM BRODOGRADILIŠTIMA, str: 17)
1910. 08. Kolovoza u Barceloni je umro riječki i hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar, dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov (Rijeka, Sušak, 17. Studenog 1886. - Barcelona, 8. Kolovoza 1910.). U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić, a kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što zapravo ne čudi budući da Jankov otac - Ante Polić, čovjek liberalnih nazora nije mnogo mario za Crkvu. Očevo rođeno ime je bilo Giorgio Antonio Politeo, a u skladu s narodnjačkim političkim uvjerenjima promijenio je prezime u Polić. Bavio se trgovinom i stekao veliko bogatstvo. Kamova majka Giema Joana Gerbac (Grbac) potjecala je iz imućne trgovačke obitelji koja je pripadala viđenijim riječkim patricijskim krugovima. Osnovnu školu na Pećinama Janko završava 1897. s odličnom ocjenom i veoma Janko Polić Kamov, potpispohvalnim vladanjem. Već je u prvim je razredima sušačke gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. Zajedno sasvojim prijateljima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje "Cefas" koje je revolucionarni kružok i literarno-političko udruženje itajna anarhistička organizacija. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Školovanje nastavlja u Senju u tamošnjoj gimnaziji, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije i seli u Zagreb. U svojim djelima je imao provale gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Kasnije uzima kao dodatak svom imenu ime Kamov prema biblijskom Kamu, te je to ovako objasnio:

       "Glede imena Kamov - toliko na znanje. Kad se sijedi Noa bio napio i razotkrio golotinju došao je        njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi - Sem i Jafet i pokrili        golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu."

Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad. Nastanio se u siromašnoj četvrti u ulici Cale de Sant Pau u zgradi broj 55. Umro je u bolnici za uboge i siromašne "Santa Creu" u Barceloni, u 14 h nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine. Tu je i pokopan u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena, na bezimenome bolničkom groblju. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke. Njegov posljednji tekst je članak "Klin se klinom nabija" za zagrebački list "Pokret" objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo. (Izvor: wikipedija > Janko Polić Kamov, Također: Biografija, Janko Polić Kamov, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Otkrića, Mladen Urem: Janko Polić Kamov i Dora Maar)
1910. 29. Rujna Odlukom Kraljevske kotarske oblasti na Sušaku, odobren je projekt tržnice prema zamisli Mihovila Trnkovića. (Izvor: Antić, V., Matrljan, Z., Pavešić, Z., Svetić, M.: "Trsat", Tipograf, Rijeka, 1982., Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, izložba "Tržnice - trbuh grada")
1910. Rijeka i Sušak imaju 61.822 stanovnika, od toga u Rijeci 49.608, a na Sušaku 12.214. Zagreb je tada imao oko 75.000, Trst 260.000 (treći grad Austro- Ugarske!), Pula 60.000, Osijek 28.000, Split 18.000. U razdoblju 1868.–1918., dok je bila izdvojeno tijelo ugarske krune, iako je bila mnogostruko manja od Budimpešte, Rijeka je bila jedan od najvećih mađarskih gradova. Prema popisu stanovništva te je godine struktura stanovništva u Rijeci izgledala ovako: Hrvati: 15.731 (31,7%), Italijani: 23.283 (46,9%), Slovenci 3.937 (7,9%), Mađari: 3.619 (7,3%), Njemci: 2.476 (5,0%), Ostali: 562 (1,2%). (Izvor: Rijeka u stoljeću velikih promjena, zbornik radova, ur. M. Sciucca, Edit, Rijeka, 2001., Također: ur. D. Klen, P. Strčić: Povijest Rijeke, Izdavački centar Rijeka, 1988., str. 243.)
1910. U Rijeci je bilo četrnaest pučkih škola od kojih su dvije mađarske, a ostale talijanske. Hrvatskih škola nije bilo, iako Riječki masonski hram, zgrada Sirius na Dolcuje više od petnaest tisuća Riječana bilo hrvatske nacionalnosti. Od sedam srednjih škola samo jedna je bila talijanska dok se u preostalih šest predavalo na mađarskom jeziku. Pred hrvatske žitelje Rijeke, nacionalno obespravljene, postavljen je "jednostavan" izbor asimiliranja u mađarsku ili talijansku zajednicu. U protivnom bilo im je onemogućeno društveno napredovanje.
1910. 06. Studenog postavljen kamen temeljac za izgradnju masonskog hrama, danas poznatu riječku secesijsku zgradu "Sirius" na Dolcu (danas Dežmanova 3, u samom središtu grada) (slika desno). Neupućenom oku izgledala bi kao samo malo bogatije ukrašena zgrada. Kamen temeljac postavio je Luigi Brajjer, brat lože, inače zaposlenik u opatijskom Casinu. Kredit za izgradnju iznosio je 340 000 kruna uz 6% kamata godišnje. Loža „Sirius“ je bila najpoznatija riječka masonska loža koja je djelovala između 1901. i 1918. godine te u čijem se mnogobrojnom članstvu isticao arhitekt Giovanni Rubinich koji se rodio u Lovranu 11. Prosinca 1876., a ubijen na pragu obiteljske kuće na  22. Travnja 1945. godine od strane patrizana zbog fašističkog političkog djelovanja. Rubinicha je proslavila arhitektura, a glave mu je došla politika. Riječka loža “Sirius” osnovana je 9. Ožujka 1901. godine u kući Whitehead na Dolcu od strane deset židova, trojice protestanata i trojice katolika, a 1910. brojila je čak 90 članova. Jedan od važnijih osnivača bio je riječki liječnik i socijalist dr. Samuel Mayländer, a za prvog starješinu izabran je bankarski činovnik Arturo Steinecker, čiju je impresivnu vilu u tadašnjem elitnom riječkom kvartu Belveder – u kojoj je sada Dom mladih – također projektirao Rubinich. Inače, u Rijeci su još davne 1769. Nizozemci i Francuzi osnovali Riječku ložu sv. Ivana. (Izvor: Sušačka Revija, broj 69, LOŽE SIRIUS I POBRATIM, Autor: Ljubinka Toševa Karpowicz, Također: Novi List, Sandy Uran: Nose bijele rukavice i komuniciraju tajnim znakovima, objavljeno: 22. ožujak 2015.)
1910. 15. Studenog u naletu snažnog juga u potpunosti je uništeno ploveće kupalište koje je bilo usidreno uz gat Marije Terezije. Nakon ovog događaja riječka općina razmišlja o gradnji novog plovećeg kupališta, ali na drugom mjestu, za manje imućan sloj ljudi. (Izvor: Hrvatski muzej turizma, Državni arhiv u Rijeci, Mirjana Kos, Julija Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština, nestala kupališta s kraja 19. i početka 20. st, Opatija – Rijeka, 2009.)
Sanatorij Pećine1910. Kapucinsku obitelj činili su: o. Bernardin Škrivanić iz Omiša, provincijal, o. Angjeo Varaždinac, gvardijan, o. Pavao Riječanin, vikar, o. Bartol iz Bassana, o. Vinko Karlobažanin, o. Ćiril iz Bošnjaka, o. Metod Riječanin, o. Stanko Riječanin, o.Ljudevit Varaždinac, o. Miroslav iz Omiša, šest klerika, te devet laika, ukupno 25 ljudi.
1910.
Odlukom skupštine dioničara, Tvornica Papira se orijentirala ponajprije na proizvodnju cigaretnog i svilastog papira. Tom je važnom odlukom tvornica osigurala daljnji napredak proizvodnje.
1910. otvoren sanatorij Pećine (slika ljevo, kasnije Park, pa onda Hotel Park), prvi sanatorij u tadašnjoj Hrvatskoj.
1910./11.
te školske godine osniva se "Viša trgovačka škola" pri "Kraljevskoj realnoj gimnaziji" na Sušaku. Škola je pokrivala potrebe školovanja za područje Hrvatskog primorje, Gorskog kotara, Istre i Dalmacije. Upisana je prva generacija koja broji 26 učenika. U ljetopisu za školsku 1910./11. godinu ističu se zadaci škole:

…” zadatak je da uzgoje trgovački stalež koji je uvijek i svugdje jedan od glavnih faktora u gospodarskom organizmu svih naroda. Posebno je značajna i potreba upravo ovdje u Sušaku na pragu Rijeke kao prvog trgovačkog emporija u ovoj polimonarhiji. Ovdje će hrvatski pomladak imati najviše prilike da uz nužnu teoretsku spremu stekne i važnu praksu, pa će u životu jače moći poraditi oko blagostanja svoga naroda u neposrednoj i živoj utakmici narodnih i međunarodnih interesa.”

1910. proradila je termoelektrana današnjeg brodogradilišta 3 maj. (Izvor: Elektroprimorje Rijeka, Monografija, 1881.-1947.-2007., Rijeka 2007., str. 185.)
1911. Promet riječke luke te godine iznosi 1.737.100 tona (uvoz 779.700 a izvoz 957.400 tona). (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1550., Također: DR.Radojica Barbalić: Pomorstvo Rijeke i Hrvatskog primorja). Luka Rijeka je zauzimala peto mjesto među mediteranskim i deseto mjesto po prometu među evropskim lukama. (Izvor: Giacomo Scotti: Fiume cent'anni e più secoli alle spalle, Rijeka 2011., str. 147.)
1911. 10. Sječnja u Rijeci su se vjenčali George Von Trapp i Agatha, unuka Roberta Whiteheada. George, najodlikovaniji podmornički kapetan Austro-Ugarske Monarhije pohađao je srednju pomorsku školu i Pomorsku akademiju u Rijeci. Tokom porinuća podmornice u brodogradilištu na Kantridi upoznao se i zaljubio u Agathu. Šezdesetih godina prošlog stoljeća snimljen je jedan od najboljih glazbenih filmova svih vremena o obitelji Von Trapp, "Moje pjesme moji snovi".
1911. 31. Siječnja Pučka škola na Kozali dobiva novu zgradu koju je projektirao ugledni riječki arhitekt Luigi Luppis (zgrada današnje OŠ „Belvedere“) koja je u prvim počecima bila tek jedna pučka učionica. Nastava se u početku odvijala dvojezično na hrvatskom i talijanskom jeziku. Godine 1895. ukida se hrvatski jezik kao nastavni, a uvodi se isključiovo talijanski kao jezik službene riječke administracije. Povijest škole na Kozali, seže još u 1873. godinu kada su predstavnici podopćine Kozala obratili gradskom poglavarstvu u Rijeci sa zamolbom otvaranja pučke škole. Škola je osnovana 26. Lipnja 1876. Nakon priprema škola je započela s radom u jesen 1880. godine kao pučka učionica. Prvi učitelj bio je Josip de Vitturi. Adresa prve škole bila je Kozala - Brašćine 101. Školske godine 1952/1953. škola dobiva naziv 2. narodna osmogodišnja škola „Kozala“. Zbog velikog broja učenika škola je 1970. godine dobila novu školsku zgradu u kojoj i danas djeluje. Do značajne promjene dolazi školske godine 1978/1979. kada se OŠ „Kozala“ i OŠ „Matteotti“ udružuju u jednu radnu organizaciju. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1911. 09. Veljače, za vrijeme zasjedanja parlamenta, osnivač riječke Autonomne stranke Michele Maylender (Rijeka, 11. Listopada 1863. - Budimpešta, 09. Veljače 1911.) (Mađarsko ime: Mihály Maylender) doživio je srčani udar od kojega je preminuo. Političar poznat po visokim intelektualnim i moralnim vrijednostima bio je jedan od najcjenjenijih i najzaposlenijih političara svog vremena. 1896. osnovao je riječku Autonomnu stranku (Partito Autonomo) sa programom koji je bio usmjeren na obranu Rijeke od pojačane mađarizacije koju je forsirala Mađarska vlada, a protiv Hrvatskog življa. Zanimljivo je da je njegova sestra, Edvige Maylender bila supruga Antonia Grossicha, svjetski poznatog kirurga koji je 1908. prvi u svijetu uveo tinkturu joda za brzu dezinfekciju kože prije operacije, i budućeg predsjednika "Talijanskog nacionalnog vijeća" (Italian National Council of Fiume) 1918.
Vinko Matković1911. Vrijeme je pune otmjenosti i bogatstva ovoga grada. Rijeka ima dvadeset hotela, Zagreb ih ima tri. Ima dvanaest kina, Zagreb ima dva, a Pula četiri. Samo Corso Deák, bivša Ulica Borisa Kidriča, današnja Ulica kralja Krešimira imala je četiri kina, sada ima jedno i zove se "Croatia", u socijalizmu se zvalo"Beograd", a u vrijeme kad je podignuto bilo je to "Grande Cinematografo Parigi" ili "Cinematografo San Giorgio". Kino Odeon, u početku "Teatro Apolo" potom "Dancing variete Bomboniera" i "Cinema Carnaro" je danas malo kazališ te lutaka.
(Djelomičan izvor: Alessandro Damiani: "Jezik i kultura u Rijeci, Rijeka itinerar jedne kulture", u: Književna Rijeka, br. 4(12), 2008., str. 4-70.)
1911. 13. Veljače pokopan je Michele Maylender.
1911. 16. Ožujka Na poticaj bankarskih krugova koji su osiguravali investicijska sredstva brodogradilišta "Danubius" u Rijeci, organizirano je udruživanje tvrtke˝Danubius˝a sa budimpeštanskom ljevaoničko - strojarskom tvrtkom ˝GANZ & CO.˝. Tako su na generalnim skupštinama tih dviju tvrtki dioničari na odvojenim sjednicama u Budimpešti odlučilu provesti fuziju ovih dviju tvrtki. U Rijeci je nakon fuzije tih firmi u brodogradilištu "Danubius" ostala ista uprava, a poslovno i tehnički konsolidirana, ovako udružena tvrtka dobiva ime ˝GANZ & CO. DANUBIUS˝(amblem brodogradilišta na slici desno).
1911. 31. Ožujka na Sušaku je rođen kipar Vinko Matković, autor spomenika Oslobođenja na Delti (na slici ljevo sa dijelom spomenika, partizankom). Cijeli svoj životni i radni vijek proveo je u rodnom gradu, nastavljajući obiteljsku tradiciju. Umro je na Luigi Maria Torcoletti - "Scrittori Fiumani"Trsatu 23. Siječnja 1973. godine. Spomenik oslobođenja otkriven je na Delti 3. Svibnja 1955., na desetu obljetnicu oslobođenja Rijeke.
1911. 4. Svibnja
Luigi Maria Torcoletti izdaje svoju knjigu "Scrittori Fiumani" (slika desno) u kojoj prvi puta opisuje biografije riječkih pisaca 18. stoljeća Nicolo Hosta i Giuseppea Bardarinija. Knjigu je štampalo riječko štamparsko poduzeće "Stabilimento tipo-litografico di E. Mohovich".
1911. 16. Svibnja u Rijeci je rođen Giovanni Varglien (Rijeka, 16. Svibnja 1911. – Trst, 16 Listopad 1990.) igrač Fiumane od 1928. do 1929., Juventusa od 1929. do 1947. i Palerma od 1947. do 1948. Četvrti je na listi svih vremena po broju utakmica za Juventus (iza Bonipertia, Sciree i Furina). Osvojio pet naslova i dva kupa sa Juventusom. Tri je puta nastupio za reprezentaciju Italije. (Izvor: Wikipedija, Giovanni Varglien, Također: Books Llc: Fiumana Players: Ernest Erbstein, Rodolfo Volk, Mario Varglien, Giovanni Varglien, Marcello Mihalic, Luigi Busidoni, Bruno Quaresima)
1911. 03. Srpnja održana automobilistička utrka između Kantride i Voloskog. Ne postoje podaci o učesnicima ili rezultatima utrke.
(Izvor: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948, str:17, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 60, AUTOMOBIL U RIJECI, Saša Dmitrović)
1911. godine riječka plinara proširuje proizvodne kapacitete sa novim postrojenjem od pet peći s po devet horizontalnih retorti sa mehaničkim punjenjem, te 1913. postiže rekordnu emisiju rasvjetnog plina od 3.056.000 m3 uz dnevni maksimum od 15.000 m3. Nažalost, ovo cvatuće razdoblje rada Plinare prekinuto je početkom I svjetskog rata radi otežane opskrbe fosilnim ugljenom za isplinjavanje.
1911. 08. Srpnja Dr. Francesco Vio ponovo je izabran za riječkog gradonačelnika. Za potpresjednike su izabrani Donato Mohovich i Andrea Ossoinack. Tu je funkciju vršio od 10. Sječnja 1901. pa sve do 13. Lipnja 1913.

Prodam Guido u avionu Horvath III. monoplanu
Prvi Riječanin koji je letio nad gradom i tom prigodom postaje prvi pilot u monarhiji koji leti nad morem, Guido Prodam u svom monoplanu Horvath III. iznad Rijeke. Vidi se Šećerana u daljini

1911. 10. Prosinca, Guido Prodam prvi Riječanin koji je letio nad gradom i tom prigodom postaje prvi pilot u monarhiji koji leti nad morem (slika ljevo), godinu dana nakon Slavoljuba Penkale u Zagrebu. 17.Svibnja 1912. Poletio je tek iz trećeg pokušaja. Ovako je to opisao Supilov "Riečki novi list":

(...) izvučen je iz prigodnog hangara aeroplan konstruiran od dra. Horvatha, prijatelja avijatičara.(...) Odmah je pokušan motor, te je uzpostavljeno, da ne funkcijonira sasma u redu, navlastito da ne pravi dostatan broj okretaja u sekundi. Čim je motor malo bolje proradio, pokušao je Prodam polećeti, al tek se aeroplan dignuo dotakla se kola opet tla. Kod drugog pokušaja dokazao je Prodam vlastitu okretnost i hladnokrvnost. Aeroplan koji se nije uzdignuo jurio je velikom brzinom prema naslagama opeka pred fabrikom asfalta. Prestravljena publika očekivala je da će aeroplan udariti u zapreku, slomiti se, ali Prodam odvažno skoči opirući se nogama o tle, uspije mu zaustaviti na vrieme stroj. Kod trećeg pokušaja uz svirku glazbe i oduševljeni aplauz obćinstva vinu se lagano u zrak, kao kakva orijaška ptica, elegantan monoplan i za čas kao fantastičan galebbleti nad morskom površinom. Brzinom od kojih 90 km i na visini od 60 - 100 metara letio je smjeli avijatičar sve do Lovrana, dvaput, i mnoštvo je sa napetošću pratilo crnu siluetu, (...)"(Riečki novi list, utorak, 12. Prosinca 1911. "Uzlet avijatičara Prodama")

Riccardo ZanellaPokušava ponovno letjeti u Rijeci sa istog mjesta na Piopi 12. Svibnja 1912. sa avionom marke Horvath III, ali nije imao dovoljno mjesta za poljetanje pa je pokušaj odgođen. Ponovno leti u Rijeci 17. Svibnja 1912. gdje mu tokom leta dolazi do kvara na avionu i biva prisiljen spustiti se na more. Avion je potonuo ali je on ostao neozlijeđen, tako da je opet bio prvi koji se spustio na more. Nastupao je i na natjecanju u Budimpešti gdje je osvojio drugo mjesto. Tokom rata leti u Flik 17D, a u Srpnju 1918. srušen je od strane RAF-ovog (britanski Royal Air Force) aviona nakon čega ostaje invalid. Prodam je čak i dizajnirao svoje avione, jednosjede Prodam I i i Prodam II tokom 1912, i vojni dvosjed Prodam III tokom 1913.
1911.
na izborima za gradsko vijeće pobjedila je Autonomna Stranka Riccarda Zanelle (slika desno)
1911.
godine u novu zgradu kapucina, danas poznatom kinu "Croatia" na Žabici, premještena je " i "Tiskarski umjetnički zavod Miriam" u kojem će biti tiskane "Riječke novine" - jedan od najprodavanijih dnevnih riječkih listova i glavna konkurencija Supilovog "Riečkog novog lista". Nova stambeno-poslovna Boćarski centar Podvežicazgrada sagrađena je zapadno od kripte (ispred stare tiskare Miriam), te trgovački lokali istočno, a sve po projektu G. M. Cureta. (Djelomičan izvor: Alessandro Damiani: "Jezik i kultura u Rijeci, Rijeka itinerar jedne kulture", u: Književna Rijeka, br. 4(12), 2008., str. 4-70.)
1911. izgrađen je prvi vodovod u Bakru. Sagradila ga je tvornica cementa koristeći se izvorom Perilo na obali, a prvi su korisnici, uz investitora, bili Nautička škola i nekoliko privatnih zgrada. (Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), str: 2)
1911. izgrađen je Boćarski centar Podvežica na Donjoj Vežici (slika ljevo). Objekt je dorađen 1996. i 2006. godine. Glavni dio objekta čini zatvoreno boćalište i svlačionice. Gledalište ima 900 sjedećih mjesta.
1911.
u periodu između 1903. godine do 1911., oko 280.000 duša, isplovilo je za New York iz riječke luke.
1911. Iznad Martinšćice, na strani prema Sušaku, godine podignuta je talionica olova, zvana "Plumbum" (olovo). Talionica olova je tu radila od 1911. do 1929. i dala je ime riječkom kvartu Plumbum.
1911. Pastirica Ivanka Jerovšek prvi put se krvavo znojila, što su kapucini proglasili čudom sv. Johance. Izbila je velika afera nakon što je otkriveno da je djevojka kroz gumene cijevi pumpala teleću krv. Oštra  polemika vodila se između liberalnog Supilovog "Riječkog novog lista" i kapucina. Gradnja kule vidikovac na Učki
1911. Kirurg Antonio Grossich (Draguć pokraj Buzeta, 7. lipnja 1849. - Rijeka, 1. listopada 1926.), riječki liječnik, kirurg i političar, tiskao je u Berlinu znanstveni rad “Meine Preparations-methode des Operationsfeldes mittels Jodtinktur” o sterilizaciji kirurškog polja jodnom tinkturom, čime je spriječio čestu pojavu gangrene pri operacijama. Tehniku je prvi put iznio na međunarodnom medicinskom kongresu u Budimpešti 1909. Tehnika je prvi put upotrebljena tokom Libijskog Rata 1913.
1911. zahvaljujući radu članova Austrijskog turističkog društva (Osterreichische Touristen Klub) na vrhu učke je dovršena i kula vidikovac. na slici desno vidi se gradnja te kule.
1912. U gradu Rijeci djeluje 12 banaka.
1912. u Opatiji održan prvi Šahovski međunarodni turniru u na tlu Hrvatske, nazvan "Gambitni turnir".  Na njemu je sudjelovao i tadašnji svjetski prvak Emanuel Lasker (Barlinek, Poljska, 24, Prosinca 1868. – New York, 11. Sječnja 1941.), i ostali ponajbolji europski igrači toga vremena. Prilično nepoznata činjenica je da je Emanuel Lasker porijeklom iz naših krajeva i da je njegov je djed bio administrativni direktor riječke Rafinerije i stanovao je u današnjoj riječkoj ulici Podpinjol, pa se tu 1895. rodio i otac budućega šahovskoga genija. Pobijedio je Rudolf Spielmann.
1912. 3. Sječnja Općinsko zastupstvo Sušaka zaključuje da bi zapravo sama općina mogla graditi bolnicu i to s 300 postelja – čak 100 kreveta više nego što se predlagalo godine 1906. Tadašnje pak novine, Supilov Novi list, donose članak s prijedlogom da bi se za izgradnju trebalo utrošiti i tri do četiri milijuna kruna pa to, između ostalog, ovako obrazlaže:

"...valja izgraditi veliku modernu bolnicu s više posebnih zgrada za odjele različitih bolesti i sa svim komforom, jer bi to bila bolnica za dvije županije... – ...ili zar ćemo podići samo kućicu koja već u početku neće zadovoljiti svojim potrebama i zahtjevima?"

Novi list uspoređuje i broj postojećih bolnica te njima pripadajući broj stanovnika u Modruško-riječkoj županiji s onima u Ličko-krbavskoj županiji, odnosno s onima na području Istre i Dalmacije. U članku se navodi:

"... u Modruško-riječkoj županiji je samo jedna bolnica na 230.000 duša (u Rijeci), u Ličko-krbavskoj županiji su tri male bolnice (u Ogulinu, Gospiću i Senju), pa na jednu bolnicu dolazi oko 104.670 duša, a u Istri su četiri bolnice, pa na svaku od njih dolazi oko 80.000 duša, te da u Dalmaciji ima čak šest civilnih i pet vojnih bolnica, pa na jednu bolnicu otpada samo oko 53.980 duša..."

(Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:6)
1912. 8. Siječnja
Općinsko zastupstvo Sušaka donosi konkretne zaključke o početku izgradnje bolnice te u tu svrhu imenuje i Permanentni odbor zastupstva u sastavu:

"...dr Ivan Kiseljak, kotarski liječnik,
dr Nikola Bačić, općinski liječnik,
dr Milan Kovačević, privatni liječnik u Sušaku,
dr Hugo Fabijanić, privatni liječnik u Sušaku,
dr Juraj Ožbolt, privatni liječnik u Rijeci,
mr ph Ivica Velčić, ljekarnik u Sušaku,
ing arh Vladimir Vidmar, arhitekt u Sušaku
tehn. Juraj Chvele, tehnički izvjestitelj kotarske oblasti."

Pod pritiskom javnosti Odbor odmah počinje i s radom, ali su se gospodarske, a poslije i političke prilike toliko pogoršale da izgradnja bolnice nije pokrenuta ni do početka Prvoga svjetskog rata (1914.). Tako je ovdašnje pučanstvo i dalje za bolničke usluge ovisilo o Bolnici Sv. Duha "s onu stranu Rječine". (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:7)
1912. 14. Sječnja sušački Hrvatski Sokol osniva nogometnu sekciju i na ovaj dan održava se njihov prvi trening.
1912. 22. Sječnja zabranjuje se daljnji rad organizacije "Giovine Fiume". Osnovana 27. Kolovoza 1905. kao odgovor na Riječku rezoluciju i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata. Htjeli su se izboriti za veća prava Italijna u Rijeci i području Kvarnera i Istre. Osnivači su bili Armando Odenigo Hodnig, Luigi Cussar, Gino Sirola, Ricardo Gigante i drugi. 6. Travnja 1907. počinju izdavati i svoj list pod imenom "La Giovine Fiume". Izlazio je do 26. Veljače 1910. U listu je kao novinar radio i Riccardo Gigante, a kroz taj je list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada nepoznat u Rijeci. Pokret je bio inspiriran talijanskim iredentističkim pokretom.
Projekt riječke Kapucinske crkve1912. 26. Siječnja u brodogradilištu "Ganz & Co. Danubius" položena kobilica za brod "SMS Szent István". To je bio austro-ugarski dreadnought bojni brod klase Tegetthoff. Njegova izgradnja započela je u Rijeci, ali je opremanje broda dovršeno u Puli 1914. To je bio jedini brod Austro-Ugarske koji je služio mađarskom dijelu monarhije.
1912. Veljače odgovornost za gradnju gornje Kapucinske crkve od Giovanni Maria Cureta preuzeo je G. Brozović, dok je nove nacrte izveo Cornelije Budinić (Rijeka, 1873. - Trst, 1935.). Budinić je sam zapisao o projektu:

"Crkva je bazilikalnog tipa, s tri broda, dugačka oko 60 metara, uključujući atrij iznad kojega će biti podignut zvonik, i široka 20 metara. Zvonik će imati ukupnu visinu, ako se mjeri od ulične razine, oko 75 metara. Srednji brod ima širinu 10 metara i odijeljen je od pobočnih brodova s pomoću pet velikih lukova. S desne strane crkve nalazi se oratorij koji se uzdiže na trokutastoj površini."

Impresivni zvonik (slika desno), zbog kojeg su temelji ukopavani osam metara u stijenu, nažalost nikad nije sagrađen.
1912. 14. Veljače
"Hrvatski Sokol" - Sušak - Rijeka priredio je veliki sokolski ples u hotelu Sušak sa svrhom prikupljanja donacija za izgradnju Sokolskog doma na Sušaku. Pozvana su sva plemenita gospoda sa svojim cijenjenim obiteljima.
1912. 18. Ožujka Osnovano je Riječko esperantsko društvo (Circolo esperantista di Fiume).
1912. 08. Ožujka u devedesetoj godini života umire Henri Menier. Radeći u Tvornici papira proveo je 71 godinu svoga života, a više od 25 bio je i predsjednik Trgovačke i gospodarske komore u Rijeci.
1912. 01. Travnja isplaćeno je 1.337.718 kruna za izgradnju kompleksa zgrada Komande vojarne regimente "Baruna Jelačića", izgradnju koja je počela 1910. godine. Time je vojarna prešla u ruke riječke općine. Sada je to zgrada Tehničkog fakulteta, Tehničke škole za strojarstvo i brodogradnju, Carpathia u RijeciVeleučilište i Prirodoslovna i grafička škola.
1912. 22. Travnja Gradonačelnik Venecije pozvao je riječkog kolegu na svečano otvaranje novog zvonika Sv. Marka.
1912. 06 Svibnja brod "Carpathia"stiže u rijeku (na slici desno) nakon burnih dana iza nje, dana koji će je smjestiti u sve povijesne knjige. Naime, ušla je u povijest kada je 11. Travnja 1912. isplovila iz New Yorka sa 700 putnika na putu prema Rijeci. U noći 15. Travnja primila je SOS signal sa brod "Titanic". Kapetan Arthur Henry Rostron je odmah skrenuo sa rute prema izvoru SOS signala udaljen nekih 58 milja. Na poziciju potonuća "Titanica" stigli su sa zakašnjenjem od 40 minuta, u 4:10 ujutro. U Pojas za spašavanje sa Titanicanoću kada je 1.459 putnika sa Titanica poginulo, posada "Carpathie" je uspjela spasiti 712 ljudi. Među posadom "Carpatije" bio je i jedan Riječan, inače konobar, 18 godišnji Giuseppe (Josip) Car, a njegov "Zaposlenički broj" je bio 304. Radio je na "Carpathiji" nešto preko mjesec dana, a plaća mu je bila 3 funte. Inače, na "Carpathiji" je bilo 70 članova posade (četvrtina od ukupnog broja) iz Hrvatskog primorja i Istre. Jedan od spašenih putnika dao je Caru svoj pojas za spašavanje, a on ga je spremio i donio u Rijeku. Danas se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci (na slici ljevo). Taj prsluk jedan je od pet preostalih primjeraka na svijetu, a jedini u Europi, te čini centralni eksponat izložbe "Titanic – Carpathia"."Carpathia", sa spašenim putnicima kreća natrag u New York gdje je stigla nakon 3 dana, uveče 18. Travnja. Na prekinuti put prema Rijeci brod kreće u 16:00 20. Travnja. U Rijeku stiže 6. Svibnja gdje mu riječani priređuju veličanstveni doček. Inače, Carpathia je potopljena 17. Srpnja 1918. tokom prvog svjetskog rata, pogođena sa dva torpeda sa njemačke podmornice. (Djelomičan Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Prsluk za spašavanje s parobroda Titanic)
1912. 24. Svibnja novi sušački vodovod dobio je dozvolu za gradnju. Otvoren je u Ožujku 1914. (Izvor: rijeka.hr>Obilježavanje 100 Godišnjice Sušačkog Vodovoda, Također: rijekaheritage.org>Izvor i crpna stanica Zvir)
Mađarski političar János Kádár1912. 26. Svibnja u riječkoj bolnici Svetog Duha rođen je mađarski političar János Kádár (Rijeka, 26. Svibnja 1912. - 6. Srpnja 1989.)(na slici ljevo). Rođen je pod imenom János József Csermanek (Giovanni Czermanik). Član Centralnoga komiteta KP Mađarske od 1943., ministar unutarnjih poslova 1948.1951. Priklonio se sovjetskoj vojnoj intervenciji i gušenju narodnog ustanka pa je postavljen na vlast pod tutorstvom sovjetskih okupacijskih trupa poslije mađarskog ustanka 1956., postavši predsjednik vlade i premijer Mađarske (1956. - 1958. i 1961. - 1965.). Bio je generalni sekretar Komunističke partije Mađarske od 1956. pa sve do 1988. godine. Omogućio je postepeno ublažavanje represivnog sovjetskog režima, ograničenu liberalizaciju kulturnog života i dao je uvesti neke tržišne reforme u socijalističku ekonomiju. Otkuda Rijeka u toj priči? Naime, njegova je majka, Borbála (Barbara) Csermanek podrijetlom iz Slovačke (Ógyalla, danas: Hurbanovo), otišla kao mlada djevojka iz rodne Slovačke na hrvatsku obalu u potrazi za poslom u turizmu i radila je kao sobarica u jednoj vili u Opatiji. Tu je upoznala mađarskog vojnika Jánosa Krezingera. Borbála je zatrudnjela i 1912. rodila dečka. Nije bila u braku pa je dijete dobilo njezino prezime. János Csermanek nije sve do 1950-tih znao tko mu je bio otac. Ipak, jer je Borbála bila katolkinja dječaka su krstili po katoličkom obredu. Pošto je Borbála bila samohrana majka sa malim djetetom, nije joj bilo lako naći posao u turizmu pa je pokušala pronaći rodbinu djetetovog oca. Oni su živjeli u Mađarskoj, južno od Balatona, no nisu željeli preuzeti dijete. Borbála je ipak uspjela pronaći udomitelja u Mađarskoj, ime mu je bilo Imre Bálint, no za tu mu je uslugu trebala platiti. Viđala je sina samo tijekom praznika. Ime János dala mu je majka, no prezime Kádár (Mađarski: bačvar) uzeo je on sam kasnije u odrasloj dobi. Naime, János je udomiteljevog brata kojemu je bilo ime Sándor Bálint Kádár smatrao svojim pravim udomiteljem i dobročiniteljem pa je uzeo njegovo prezime. 1918. nakon kraja I. svjetskog rata Borbála se vraća i preuzima brigu za sina, seli se u Budimpeštu i upisuje ga u školu. (Izvor: wikipedia > János Kádár, Također: Enciklopedija britannica > János Kádár, Premier of Hungary, Također: newworldencyclopedia.org > Janos Kadar)
1912. Kolovoza izdana dozvola za izgradnju ribarnice.
1912. Kolovoza u Rijeci se osniva sportski klub "Doria".
1912. Klimatske prilike ovoga kraja, sanatorij, privatne liječničke ordinacije, uređena kupališta i čisto more oko grada Sušaka pogodovali su razvoju dobrih zdravstvenih uvjeta pa je Sušak te godine proglašen kupališnim mjestom i klimatskim lječilištem – "Badeort und Cuort Sušak". (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:5)

Crkva Srca Isusova na ZametuCrkva Srca Isusova na Zametu, vidi se i kip orla, kasnije skinut

1912. Završena Crkva Srca Isusova na Zametu (slika desno). Oko nacrta crkve založio se ing. Jaroslav Kopecky, koji je vodio i izgradnju. Crkvu je 30. travnja 1913. u ime tršćanskog biskupa blagoslovio tadašnji dekan i župnik iz Kastav-grada, preč. g. Franjo Ryšlavy. (Izvor: Gradnja crkve Srca Isusova na Zametu)
1912. održana je prva plivačka priredba u Sušaku održana je na kupalištu Strauss na Brajdici. Najviše zahvaljujući Rudolfu Rešu, sinu vlasnika kupališta Klotilda na Pećinama, Victoria je 1. Srpnja
1914. osnovala svoju plivačku sekciju, čime su zasnovani temelji budućoj aktivnosti Plivačkog Kluba Primorje. Prvi referent sekcije bio je Đorđe Banjanin, a Rudolf Reš prihvatio se uloge prvog trenera.
1912. 14. Listopada
Otvorena pučka škola sv. Križa na Srdočima. Škola se nalazila u zgradi Hinko Gudackapelanije sve do 1940., kad je izgrađena nova školska zgrada. Prvi učitelj bio je Josip Aničić. (Izvor: Osnovna škola "Srdoči" Rijeka, Osnovna škola "Srdoči" Rijeka)
1912. 17. Listopada, u Sušaku, u obitelji pomorskog strojara Petra Gudca i kućanice Franjke Gudac, rođen je riječki slikar Hinko Gudac (slika ljevo, autoportret, 1958.), jedan od najznačajnijih hrvatskih impresionista i nadrealista. U mladosti se isticao kao živo, nestašno i nadareno dijete s velikom sklonošću rema prirodi i crtanju likova iz prirode. U dvanaestoj godini teško je obolio od šarlaha, što je kao trajnu posljedicu ostavio gluhoću. Od tada je živio povučeno. Kao odličan đak 25. Rujna 1931. dobiva stipendiju Općinskog poglavarstva općine Kraljevica i 15. Listopada 1932. upisuje se na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. 01.Studenog 1936. dobiva mjesto nastavnika likovnog odgoja u Zavodu za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu gdje polaže državni ispit i dobiva titulu profesora. U isto vrijeme se počinje samostalno baviti kiparstvom i slikarstvom. Imao je deset samostalnih izložbi i sudjelovao na dvadesetjednoj skupnoj izložbi kod nas i u inozemstvu (posebno treba istaći izložbe u Zagrebu 1953., 1956., 1960. i 1996., Rijeci 1955., 1996. i 2000., Kraljevici 1998., Beogradu 1956., te Bruxellesu 1953.
Teško bolestan Hinko Gudac odlazi u Rijeku gdje umire u bolnici 18. Sječnja 1991. godine. (Izvor: Vladimir Biondić: "Hinko Gudac - U potrazi za svetim gralom", )
1912. godine otvoreno je Riječko kino-kazalište pod imenom “Cinematografo Argentina”. Tokom godina ime je mjenjano u “Teatro Minimo”, pa “Teatro Argentina”, nakon toga u “Teatro Pallas”, “Centrale”, “Garibaldi” i na kraju “Kvarner”. Zatvoreno je devedesetih godina. Sedam imena za 80-ak godina postojanja.
1912. 8. Prosinca
Kapucini su pokrenuli "Riječke novine" na načelima hrvatskim, katoličkim i demokratskim. U kratko vrijeme postale su, poslije Supilovog Riječkog novog lista, drugi najtiražniji dnevnik u Hrvatskoj. Novine su uređivali mladi katolički laici dr. Petar Rogulja (1888.-1920.) i dr. Rudolf
Eckert (1889.-1915.). Bile su ukinute, zbog ratnog stanja, u Kolovozu 1914. Štampane su u umjetničkom zavod "Miriam" u kapucinskoj štampariji "Kuća dobre štampe". Sliku prve stranice "Riječkih Novina" možete vidjeti ovdje! (Djelomičan izvor: Alessandro Damiani: "Jezik i kultura u Rijeci, Rijeka itinerar jedne kulture", u: Književna Rijeka, br. 4(12), 2008., str. 4-70.)
1913. 01 Sječnja riječki "Club Alpino Fiumano" izdaje knjigu "Guida di Fiume e dei suoi monti" (Vodič Rijeke i njenih planina) autora Guida DePolia. Knjiga je imala 266 stranica bogatih fotografijama i tvrdi uvez, a štampana je u firmi "Tipografia P. Battara" (slika desno).


Brza krstarica SMS Helgoland, Danubius, kobilica položena 23.11.1912, porinuce 29.08.1914, 130 metara, 3945 tona

1913. Riječka luka je po ukupnom prometu (4,5 mil. tona) osma u Europi. Na lukobranu je podignuto najatraktivnije riječko kupalište Quarnero.
1913.
na inicijativu dr. Ruggera Grossicha a prema projektu arhitekta Bruna Slocovicha podiže se, na terenu bivše vile Gelcich zgrada Riječkog sanatorija. 1927. godine prema projektu Luigija Luppisa nadograđen je 3. kat. Kasnije je to bilo Riječko rodilište.
1913. iz riječkog brodogradilišta ˝GANZ & CO. DANUBIUS˝ je porinuta Krstarica "HELGOLAND", 3.500 t istisnine, narudžba austro-ugarske carsko-kraljevske ratne mornarice (slika ljevo)
1913. 22. Veljače
otvoreno je Kino-teatar Corso, vlasništvo Massimiliana Eislera u novoj zgradi prema projektu Francesca Mattiassija, koji je ujedno bio i vlasnik objekta na Korzu 38. U prizemlju nove stambeno-poslovne zgrade otvorena je kinodvorana, za svoje vrijeme vrlo moderno uređena. Kino je imalo predvorje, parter i balkon potkovičastog oblika na koji sedolazilo  posebnim stubištem. Imala je centralno grijanje, električnu rasvjetu, usavršene uređaje za projekciju "pomičnih slika", te sigurnosne izlaze i hidrante za slučaj požara. Izgradnja kinematografa u prizemlju ovog objekta rezultat je pravilnika grada kojim se od 1910. javni sadržaji moraju nalaziti u prizemljima zgrada u centru rijeke.

Pogreb Erazma Plemenitog Barčića
Pogreb Erazma Plemenitog Barčića. Povorka od nekoliko tisuća ljudi kreće sa Korza prema Groblju na Kozali

1913. Počinje izgradnja paviljona riječke ribarnice po projektu Carla Pergolija.
1913. 6. Travnja
, u 83. godini života, umro ugledni odvjetnik i hrvatski rodoljub Erazmo pl. Barčić (rođen, Rijeka 9. Lipnja 1830.), dugogodišnji vođa riječkih Hrvata. Umro je nenadano od srčane kapi dok se je spremao da ode u kazalište gledati operu. Sprovod (Slika desno) je obavljen 8. Travnja u 11 sati i prisustvovalo mu je nekoliko tisuća riječana i riječko redarstvo moralo je održavati red u povorci. Parobrodima su na sprovod dolazili ljudi iz raznih djelova hrvatske. Čitava se Rijeka u tišini oprostila od svog velikog sina. Povorka je krenula od njegovog doma na Korzu broj 6, nakon što se oglasilo Patricijsko zvono sa gradskog tornja, i krenula prema obiteljskoj grobnici obitelji Zangerle na Kozali. Smrću tog riječkog plemenitaša izumro je i taj drevni i ugledni rod riječkih Barčića.
1913. 27. Travnja odigrana je prva trening nogometna utakmica na Kantridi. Susret su odigrale Victoria (Sušak) i ekipa sa engleskog parobroda Ivernia, arezultat nije poznat. Službeno otvaranje stadiona upriličeno je u nedjelju 1. Lipnja 1913. i za tu priliku gost Victorije bio je - Građanski (3:0). (Izvor: Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa: 1873-1948)
1913. Budući da neki dijelovi Sušaka nisu imali vodu (dio Trsata, Krimeja, Podvežica i Vežica), zbog velikih troškova crpljenja na izvorištu Zvir i naraslih potreba, izgrađen je gravitacijski vodovod od izvora Rječine. Taj je vodovod bio kapaciteta 110 l/s, a išao dolinom Rječine do Pašca i preko Orehovice do prekidne komore Sv. Križ. Izgrađen je za dvije godine što je bio rekord jer je položeno 16.700 m cjevovoda i probijeno 500 m tunela. Tako je uspostavljen vodoopskrbni sustav Sušaka s tri visinske vodoopskrbne zone. (Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), str: 2)
1913. 29. Travnja u Hrvatskoj narodnoj čitaonici na Trsatu je osnovano "Radničko-obrtničko potporno društvo 'Erazmo Barčić''. Uloga društva bila je Svečanost otvorenja crkve Srca Isusova na Zametuzaštititi svoje bolesne i radno nesposobne članove te brinuti o njihovu moralnom odgoju i naobrazbi.
1913. 30. Travnja
Svečano blagoslovljena crkva Srca Isusova na Zametu. Sagrađena je na inicijativu vlč. Josipa Aničića, prvog kapelana crkve na Srdočima koji je bio i vjeroučitelj u zametskoj školi. Berta Rubeša, supruga Frana Rubeše (koji je okupio ckveni odbor za izgradnju), koja je od mladosti bila u bratovštini presvetog Srca Isusova, potakla je svog muža da odboru predloži novoj crkvi ime Srca Isusova. Oko nacrta crkve založio se ing. Jaroslav Kopecky, koji je vodio i izgradnju. Crkva je konačno podignuta 1912 godine, ali zbog nedostatka sanitarnog čvora, nije mogla biti i blagoslovljena. Moralo se pričekati do 30. Travnja 1913. (svečanost blagoslova na slici ljevo), kada je održana svečanost posvete, koju je obavio u ime tršćanskog biskupa tadašnji dekan i župnik iz Kastav-grada, preč. g. Franjo Ryšlavy. (Izvor: Gradnja crkve Srca Isusova na Zametu)
1913. na brdu iznad Martinšćice prema Rijeci otvorena ljevaonica metala (Plumbum), kasnije poznata firma "Vulkan", bankrotirala i otišla u stečaj ranih 1990-tih.
1913. Riječko "Komunalno Kazalište", u sklopu naraslog, tada već posve otvorenog, talijanskog nacionalizma mijenja naziv u "Teatro Giuseppe Verdi".
1913. 01. Svibnja Senjsko-modruški biskup Roko Vučić pokreće kampanj protiv, kako ju je on nazvao, “zle štampe”. U okružnici svećenstvu i narodu zabranjuje čitanje "Riječkog novog lista" Frana Supila, koji je, prema mišljenju katoličke hijarerahije predstavnik te "zle štampe".
1913. 13. Svibnja nakon šta je ustanovljeno da voda iz fontane Sasso Bianco (u današnjem djelu grada koji zovemo Beli Kamik) više nije pitka, perilo se ne koristi i smeta u prometu, Gradski Tehnički ured poslao predstavku Gradskom magistratu sa zahtjevom da se fontana i perilo uklone. Iste godine to je i učinjeno.
1913. godine lučki promet u Rijeci iznosio je ukupno 4 milijuna tona, da bi 1924. godine bio samo 650.000 tona.
1913. 01. Lipnja
u nedjelju, utakmicom između "Viktorije" i "Hrvatskog građanskog sport kluba" iz Zagreba otvoreno je igralište na Kantridi. Rezultat je bio neočekivan – 3:0 za "Viktoriju". Igrali su: "Victoria": Prebeg, Haramija, Novaković, Margan, Medanić, Lipovac, Albaneze, Kukić, Krunoslav, Fabica i Veljačić "Građanski": Vrđuka, Šefranek, Šifter, Benić, Horvat, Stary, Jurčec, Kinert, Leško, Granitz i Sedlak. Susret je najavljen u Jutarnjem listu 1. Lipnja 1913. godine na 4. stranici sljedećim riječima:

"U nedjelju takmit će se na Sušaku tamošnji najbolji športski klub 'Viktorija' proti I. hrv. gradjanskom športskom klubu. Kako je poznato 'Viktorija' stoji na prvom mjestu u cielom našem Primorju, a njezini igrači ističu se osobito brzom i ustrajnom igrom, te će naš Gradjanski imati vrlo mnogo naprezanja, ako hoće da svlada svog protivnika, koji imade još i tu prednost, da igra na vlastitom igralištu, na kojem naši igrači nisu još igrali. Danas polaze igrači gradjanskoga na Rieku, a vraćaju se u ponedjeljak. Hrvatski gradjanski športski klub šalje na ovu utakmicu sliedeću momčad: Benić, Granetz, Leško, Kinert, Jurčec, Stary, Horvat, Offak, Šifer, Šefranek, Vrdjuka."

Utakmica je počela u 17 sati. Cijene ulaznica su bile: sjedala 1 kruna, lijeva strana stajanje 80 filira, desna 60 filira, a djeca su plaćala 40 filira. Na opće iznenađenje i van svih očekivanja, Sušačani su dali posla gostima. Bilo je 3:0 za domaće, a sudio je Milan Martinović. Igralo se pošteno.Nakon toga učestale su sa svih strana ponude za gostovanje na Kantridi, i to ne samo za igranje s „Victorijom" već i sostalim riječkim klubovima. Igralište će tokom godina mijenjati svoje ime od originalnog  "Igralište hrvatskog sportskog kluna Viktorija" pa preko "Campo sportivo", "Campo sportivo Borgomarina" (po tadasnjem nazivu ulice iznad igrališta), "Campo Unione Sportiva Fiumana", "Stadio Comunale dell’ Littorio" (Gradski liktorski stadion, prema fašističkoj terminologiji koji ostaje do pada Italije 1943. godine) , pa do današnjed imena "Stadion Kantrida".(Izvor: F. Burburan, Z. Moranjak: Rijeka nogometa, 1873.-1948., 2006., str. 55., Također: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str: 9, Također: Grupa autora, Monografija: STO GODINA STADIONA KANTRIDA, ADAMIĆ, Rijeka, 2013., Također; Nogometni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža 18 Kolovoz 2010, Također: wikipedia>Stadion Kantrida)
1913. 4. Srpnja  od oca Andree i majke Giuseppine rođen je u Rijeci Ulderico Andrea Sergo (Rijeka, 4. Ulderico Sergosrpnja 1913. – Cleveland, 20. Veljače 1967.), amaterski i profesionalni boksač u bantam kategoriji i olimpijski pobjednik na olimpijskim igrama 1936. u  Berlinu.  U finalnoj borbi u Berlinu na bodove je pobjedio američkog boksera Jackie Wilsona. Za Talijansku reprezentaciju (u to vrijeme Rijeka je pod Italijom) je boksao od 1932. do 1939. i odigrao oko 150 borbi. Ulderico počinje boksačku karijeru sa 16 godina, 1929. godine, u "Accademia Pugilistica Fiumana" (riječkoj boksačkoj školi) koju je vodio "esperto maestro Celso Ierina". Od tada pa do početka 2. svjetskog rata sakupio je nevjerovatnu seriju rezultata: 3 puta prvak Italije u bantam kategoriji (Ferrara 1933., Napulj 1934., Parma 1938.), Olimpijska pobjeda u Berlinu 1936., 2 puta prvak Evrope (Milano 1937., Dublin 1939.), 4 je puta osvajač trofeja "Zlatna rukavica" u Chicagu od 1935. do 1940. Nakon što su Olimpijske igre 1940. odgođene radi rata, Ulderico prelazi u profesionalce. Tokom profi karijere odigrao je 15 borbi, ali nije imao sreće i nakon 6 izgubljenih borbi za prvaka Italije, nije uspio u namjeri. Nakon rata 1947., kao esul, napušta Rijeku (koja prelazi u Jugoslavenske ruke), i sa obitelji seli u Trst gdje započinje trenersku karijeru u "Academia Pugilistica Triestina". 1952. odlazi u mirovinu i odmah potom emigrira sa obitelji u Cleveland, USA, gdje umire 1967. Na slici ljevo biografska knjiga "Ulderico Sergo, il pugilatore Olimpionico Fiumano" koju je napisao Giorgio di Giuseppe. (Izvor: wikipedia > Ulderico Sergo, Također: boxrec.com > Ulderico Sergo, Također: Sports Statistics : Ulderico Sergo, Također: Sports Stories, Giorgio Di Giuseppe: Ulderico Sergo)
1913. Vinko Zmajić Svetoivanski (1870–1920) postavljen je na dužnost velikog župana Modruško-riječke županije sa sjedištem u Ogulinu. Vinko je bio sin Bartola Benedikta Zmajića Svetoivanskog (1813–1888), koji je u razdoblju od 1861. do 1868. obnašao dužnost velikog župana Riječke županije, a u razdoblju od 1852. do 1860. bio je predsjednik i inspektor Središnje pomorske oblasti. Vinko Zmajić Svetoivanski je bio jedan od dva sina koja je Bertol imao sa Anom, kćeri svojega strica Marka Antonija Zmajića, brodovlasnika iz Odese. Stariji sin Ivan (1861–1904) se posvetio vojnoj karijeri, dok je mlađi sin Vinko poput oca studirao pravo te je potom obnašao razne dužnosti u Kotarskoj oblasti Sušak. Bio je kraljevski vladin povjerenik s titulom savjetnika. Za života je bio odlikovan viteškim križem reda Franje Josipa I. i viteškim križem Leopoldova reda te komendatorskim viteškim križem sv. Grgura. Kasnije je, sa suprigom Leokadijom, rođenom Bačić imao sina Bartola, rođenog na Sušaku 19. Prosinca 1907., poznatog dugogodišnjeg djelatnika Hrvatskog državnog arhiva (tada Arhiva Hrvatske) te stručnjaka iz više područja pomoćnih povijesnih znanosti, kao što su latinska i njemačka paleografija, heraldika, sfragistika, veksilologija, numizmatika te genealogija.
1913. 23. Studenoga iz riječkog brodogradilišta ˝GANZ & CO. DANUBIUS˝ porinuta je krstarica "HELGOLAND", 3.500 t istisnine, po narudžbi austro-ugarske carsko-kraljevske ratne mornarice. Kobilica je položena 28. Listopada 1911. (Izvor: Nikolaus A. Sifferlinger: "Helgoland "and "Novara" – Famous cruisers built in Rijeka, Industrijska baština II (2005.), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 318., Također: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 85.)

Maks Peč – živuća povijest Rijeke
Maks Peč, "Živuća povijest Rijeke", i danas,
kao stogodišnjak, je čovijek izvanredne
memorije i energije

1914. 13. Siječnja u Dugom Ratu rođen je Maksimilijan Maks Peč (slika desno) (Dugi Rat, 13. Sječnja 1914 - Rijeka, 13. Siječnja 2016.), čovjek kojega je riječki nadbiskup i metropolit mons. Ivan Devčić  (Krasno, 1. Siječnja 1948. - ) nazvao " hodajuća je riječka enciklopedija " – istaknuti Riječanin, pravi Sušačanin od četvrtog mjeseca života, projektant i graditelj mostova od Senja do Trsta, pranećak sv. Leopolda Bogdana Mandića, cijenjen katolički laik, najstariji aktivni novinar u riječkom Nadbiskupijskom listu ”Zvona”od njegovih početaka pa i danas, a prije i u "Novom listu""La Voce del Popolo" i "Panorami", "Sušačkoj reviji", zaljubljenik u fotografiju iza kojeg stoji deset samostalnih izložbi, filatelist, spisatelj, sportaš, nekadašnji profesor u Građevinskoj školi u Rijeci, tajnik Plivačkog kluba Primorje, zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sušak. Otac Theodor, aktivni marinski vojni časnik, prvi oficir stroja s bazama u Tivtu, Puli, a naposljetku i u Kini. Majka, Genoveva Mandić, bila je iz poznate obitelji u Boki kotorskoj. Njezina prabaka bila je grofica Ana Bujević, udana za Mandića, admirala Bokeljske mornarice. Majčin djed Kuzma Mandić i baka Marija imali su jedanaestero djece, a jedan od njih bio je i naš svetac Leopold Bogdan Mandić (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. Svibnja 1866. – Padova, 30. Srpnja 1942). Obiteljsku ostavštinu sv. Leopolda Mandića, koja mu je pripala, poklonio je riječkim kapucinima. Maksimilijan Maks Peč je živa sušačka i riječka enciklopedija. Na Sušaku je prohodao i pohađao školu, maturirao, oženio se i zaposlio. Tehnički građevinski fakultet završava u Zagrebu, a kasnije doktorira u Italiji. Smatra se, kaže, pravim Sušačaninom. Svjedok je povijesnih mijena i događaja, a i sam je bio sudionikom mnogih zbivanja. Izuzetno je svestran i vitalan, jedan od najviđenijih Sušačanina, a dug i bogat životni vijek podario je barba Maksu bogat izbor anegdota koje rado prepričava.
1914. Sječanj, osniva se nogometni klub "Footboll Club Fiume"(Rijeka nogometa - Povijest nogometa u Rijeci, ).
1914. Na Pećinama se gradi hotel Jadran s istoimenim kupalištem.
1914. uoči prvog svjetskog rata, tvornica "Torpedo" zapošljava 1.499 radnika, a maksimum je dostignut tijekom Drugog svjetskog rata, pa u Lipnju 1943. u tvornici ima 4.209 radnika.  Zaposelnici tvornice "Torpeda", među kojima je bilo i žena, bili su posebno cijenjeni stručnjaci, dobro plaćeni i vjerni svojoj tvornici, koju su radi kupnje torpeda pohodili svi koji su željeli sudjelovati u svjetskoj politici. 
1914.
Rijeka ima 20 hotela, dok Opatija, kao drugi turistički centar Monarhije (iza Karlovih Vary), ima 13, a Zagreb 3. U Starom gradu su bila dva hotela: "Albergo popolare" i "Alla città di Milano", na obali su bila tri: "Europa", "Adria" i "Quarnero", na Korzu njih tri: "Royal", "Lloyd" i "Alla Marina Mercantile", na Dolcu je bila "Bonavia", na Viale Francesco Deak (današnja Zvonimirova) bili su jedan do drugog pet hotela: "Deák", "Bristol", "Hungaria", "Hôtel de la Ville" i "Imperial", a u Industrijskoj ulici veliki hotel "Emigranti", s 1.500 kreveta. U isto je vrijeme na Sušaku bilo pet hotela: "Kontinental", "Sušak", "Klotilda",

SMS Szent István
Izgradnja bojnog broda Szent Istvan od 22.000 tona trajala je od
sječnja 1912 do sječnja 1914

"Jadran" i "Pećine". U gradu su bila 22 konzulata. Uoči prvog svjetskog rata, kad je Rijeka sa Sušakom imala 65.000 stanovnika, a Zagreb 75.000, izgledalo je da je sve ostvarivo u čudesnom gradu na Kvarneru. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str:10)
1914. Luka je imala 39 teretnih linija duge plovidbe i 31 liniju male i velike obalne plovidbe.

1914. 17. Siječnja U riječkom brodogradilištu ˝GANZ & CO. DANUBIUS˝dovršen je i porinut jedan od četiri najveća bojna broda austro-ugarske mornarice “Szent Istvan(Tegetthoff-class) (slika desno), dugačak 152 metar, širok 27,9 metara, gaza 8,7metara, 20 331 tona deplasmana i s 12 topova kalibra 305 mm, 12 topova 105 mm, 12 topova od 66 mm, 3 protuavionska topa od 66 mm, i 4 torpedne cijevi od 533 mm. Pogon su činile 4 parne turbine AEG-Curtis pogonjene sa parom iz 12 Babcock & Wilcox boilera, ukupne snage 20 MW sa 4 osovine i davale mu brzinu od 20,4 čvorova (38 km/h). Posadu je sačinjavalo 1087 članova posade. Istog dana je stavljen u službu. Svečanosti porinuća prisustvovala je kao kuma njena ces. i kr. Visost nadvojvodkinja Marija Terezija i zapovjednik mornarice admiral Haus. Prilikom porinuća dogodila se i teška nesreća prilikom koje je jedan radnik smrtno stradao (Ermenegildo Picot, star 43 godine iz Labina), dva su radnika teško (Josip Pliskovac, star 43 godine sa Plase Sv. Nikola i još jedan radnik ), a više njih lako povrijeđeno.
 Nesreća se dogodila kada je pukao lanac sidra koji je, po običaju, spušten u more nakon porinuća da bi se usporio brod. Vrlo razvedena istočna obala Jadrana bila je uopće neprikladna za operacije i manevre s velikim ratnim brodovima. To se pokazalo očitim kada su 11. Lipnja 1918. godine brze talijanske torpiljarke napale jednu austrijsku eskadru kod otoka Premude i potopile "Szent István". Brod je potopljen torpedom (napravljenim također u Rijeci) ispaljenim s torpednog čamca MAS 21 (Motoscafo Armato Silurante). To se smatra jednim od najvećih uspjeha talijanske ratne mornarice, koja i danas slavi taj dan. Luigi Rizzo (Milazzo, 8 Studeni 1887 – Rim, 27 Lipnja 1951), kapetan čamca MAS 21, bio je predstavnik Messine i Rijeke u talijanskom parlamentu 1919. godine. "Szent Istvan" je uz "Barham" jedini bojni brod čije je potapanje zabilježeno na filmskoj traci i prvi bojni brod koji je nosio hrvatsku zastavu. (Izvor: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb - Budimpešta 2002., str. 49.-50., Također: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 50.)
1914. Veljače prilikom kopanja temelja za novu poslovnu zgradu Riječke banke, (slika starih bedema na slici ljevo iz 1970. u ulici Josipa Kraša) Ostaci antičkog bedema u ulici Josipa Kraša 1970arhtekt Arrigo Comadini nalazi 2 paralelna moćna zida debljine 1,8 – 2,0m, jedan sa strane Korza, a drugi na razmaku od 7 metara u smjeru starog grada i bivše kale Loža, a između zidova veliku količinu antičke keramike. Između zidova bio je dobro nabijeni zasipni materijal sa mnogo komada keramike i keramičkih posuda. Arrigo Comadini, inače veliki ljubitelj starina i Giganteov suradnik, krajem Srpnja 1928. započinje i izvođenje radova na obnovi zvonika kosog tornja. (Izvor: Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch.: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE, Skripta za internu upotrebu na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, str: 4)
1914. 22. Ožujka odigrana utakmica CS Olimpia - FC Saxonia (posada parobroda Cunard Line-a). Utakmica je završila rezultatom 0:1. Odigrana je na igralištu Marsovo Polje na Pehlinu. Englezi su postigli zgoditak u zadnjim minutama utakmice. (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948)
1914. 31. Ožujka se po prvi puta sastalo novo Gradsko predstavništvo (Rappresentanza civica) kako bi izabralo gradonačelnika, tj. Zanellu (Rijeka, 27. lipnja 1875. – Rim, 30. ožujka 1959.), i dva potpredsjednika, Corosscza i Grossicha (Draguć pokraj Buzeta, 7. lipnja 1849. - Rijeka, 1. listopada 1926.).
1914. u Ožujku je otvoren novi Sušački vodovod. (Izvor: rijeka.hr>Obilježavanje 100 Godišnjice Sušačkog Vodovoda, Također: rijekaheritage.org>Izvor i crpna stanica Zvir)
1914. 05. Travnja Riccardo Gigante (Rijeka, 29. Sječnja 1881. – Kastav, 4. Svibnja 1945.) odgovara na poziv javnog pravobranitelja da pruži dokaze za ono što tvrdi u jedinom broju novina "La Bomba", kako pridržava pravo na dokumentiranje svojih optužbi po završetku istrage o atentatu, a koje se tiču državne policije i guvernera.
1914. 10. Travnja Kralj Franjo Josip  (Schönbrunn, Beč, 18. Kolovoza 1830. - Schönbrunn, Beč, 21. Studenoga 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj  izrijekom odbija prihvatiti izbor Zanelle za gradonačelnika Rijeke. Tako je legalno izabrani riječki gradonačelnik bio primoran dati ostavku iako je pokazao da je voljan na neke ustupke prema Austro-Ugarskoj. Umijesto njega za riječkog je gradonačelnika 18. Travnja postavljen Francesco Gilberto Corrosacz.
1914. 18. Travnja za gradonačelnika Rijeke postavljen Francesco Gilberto Corrosacz nakon što je Austrougarski Kralj Franjo Josip izrijekom odbio prihvatiti izbor Zanelle za gradonačelnika Rijeke.
1914. 25. Travnja Izdana privremena dozvola za korištenje kazališta "Teatro Fenice". (Izvor: Teatro Fenice - Rijeka/Fiume, 1914 - 2014)
Teatro Fenic, Rijeka 19141914. 2. Svibnja Dovršena i operom "Tosca" Giacoma Puccinija i "Krabuljni ples" Giuseppea Verdija, otvorena za javnost zgrada kazališta "Teatro Fenice" (slika ljevo), s čak 1.958 mjesta, točnije 1.258 sjedećih i 700 stajaćih mjesta raspoređenih u parteru, na balkonu, u bočnim ložama i na galeriji. To je jedino realizirano kazalište secesijskog razdoblja u Hrvatskoj, rađeno prema projektu austrijskog arhitekta Theodora Traexlera, učenika Otta Wagnera i Eugenia Celligoia, riječkog graditelja. Svojom jedinstvenom konstrukcijom i inovacijama u kazališnoj tehnici bilo je jedno od najmodernijih kazališta u Srednjoj Europi i jedna od najsuvremenijih zgrada te vrste Europi, zahvaljujući postavljanju goleme dvorane bez potpornih stupova na okvirnu armiranobetonsku konstrukciju (patent G. A. Wayssa). Ujedno je bilo i prvo kazalište u Europi u kojem je nosiva konstrukcija izgrađena od armiranobetonskih elemenata. Uvedene su i tehničke novosti, primjerice prvi u nas sustav cugova za upravljanje scenom, sustav ventilacije s ovlaživanjem zraka te ugradnja aparata za umjetnu kišu na stropu pozornice. Zdanje Teatra Fenice, remek-djelo suvremene arhitekture, bilo je još jedno svjedočanstvo o snazi Rijeke na početku 20. stoljeća, kad je grad imao 65.000 stanovnika. Kazalište je otvoreno svečanom izvedbom Puccinijeve opere "Tosca". Teatro Fenice imalo je dvije dvorane: podzemna "Sala Bianca" s plesnim podijem imala je 500 sjedećih mjesta, a glavna dvorana u prizemlju 1450 sjedećih mjesta. U Rijeci je ukupno 7 kinematografa, u Puli ih je 4, a u Zagrebu 3. Teatro Fenice svih se desetljeća održavalo kao pučki teatar, ali i kino, u kojem će 16. Veljače 1930. godine i Riječani napokon gledati i slušati film. Radi se o "Pjevaču jazza" Ala Jolsona, prvom zvučnom filmu, samo dvije i pol godine nakon premijere na Broadwayu. Zgrada "Teatro Fenice" stekla je svojstvo pojedinačno registriranog kulturnog dobra temeljem rješenja Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine Klasa: UP-I-612- 08/02-01/1384 Urbroj: 532-10-1/8(JB)-02-2 od 19. veljače 2003. godine. (Izvor: Teatro Fenice - Rijeka/Fiume, 1914 - 2014, Također: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1914. 15. Svibnja Postavljen kamen-temeljac za novu zgradu dobrotvornog zavoda za zaštitu djeteta (danas ugao Kalvarije i ulice I.Grohovca). Izgrađena je prema projektu riječkog arhitekta Luigija Luppisa, novi je vrtić imao velike učionice, blagovaonicu, kuhinju, garderobu, ambulantu te dvoranu za predstave. Ispod kamena su ukopane povelje i novci koji su bili u opticaju. Unatoč ratu, građevina je svečano predana 27. Veljače 1916. (Izvor: Radmila Matejčić, “Kako čitati grad”, Adamić, Rijeka, str. 301 – 304., Također: http://www.ussud2.uniri.hr/tribine/, unapređenje studentskog standarda u domeni kulture, Ne budi panj)
1914. 18. Lipnja Izabrani gradonačelnik Riccardo Zanella bio je primoran dati ostavku. Na mjesto riječkog gradonačelnika došao je Francesco Gilberto Corossacz. (Izvor: wikipedia>Riccardo Zanella, Rijeka danas, zlatko moranjak: Rijeka za radoznale – Riccardo Zanella, Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Igor Žic: POVIJEST JEDNE ILUZIJE, Također: fluminensia.org/, Goran Moravček: Slobodna Država Rijeka, 03. Kolovoz 2012.)
1914. 20. Lipnja riječki građevni ured na intervenciju guvernerove supruge, grofice Sofije Wickenburg, izdaje građevinsku dozvolu za samostan benediktinki na Podmurvicama, čija je zgrada već u stvari bila skoro završena.
1914. 26. Lipnja Općina Draga odvojila se od Općine Trsat-Sušak. (Izvor: wikipedia>Sušak, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE)
Hotel Jadran Rijeka, 1920.-1930. 1914. 28. Lipnja Nakon dužih priprema osnovano riječko atletsko društvo "Associazione ginnastica Fiumana". (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, str:20)
1914. 28. Lipnja na Pećinama je otvoren obnovljeni, i za dva kata viši hotel Jadran (slika ljevo), kada je sušački poduzetnik Božo Kolacio (1875.-1966.), zajedno s Antom Bačićem, Vinkom Širolom i Franjom Tomašićem osnovao "Kupališni konzorcij Jadran" u Sušaku u čijem je sastavu bio i riječki hotel Kontinental. Povijest samog hotela Jadran, inače, seže u 1911. godinu. TAda je hotel podignut na najljepšem položaju na Pećinama, između Villa Gal i Sablić, na samoj obali mora. Hotel je posjedovao vlastitu električnu rasvjetu i bio je otvoren cijele godine. Hotelskim omnibusom bila je uspostavljena i veza sa željezničkim kolodvorom. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 60, Julija Lozzi Barković i Mirjana Kos Nalis: KVARNERSKA KUPALIŠNA BAŠTINA, Također: Igor Žic, Kratka povijest Grada Rijeke, - Rijeka, 2006.g., Također: Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Također: jadran-hoteli, O NAMA)
1914. 04. Srpnja Dovršena nova zgrada samostana benediktinki na Podmurvicama. Građevno poduzeće "Emilio Celligoi et Co" preuzeo je izradu projekta, čiji je autor bio arhitekt Theodor Traxler, Celligoijev kompanjon. U isto su vrijeme njih dvojica projektirali Teatro Fenice. Građevni je ured na intervenciju guvernerove supruge, grofice Sofije Wickenburg, pokroviteljice Dobrotvornog društva Marija, izdalo građevinsku dozvolu za samostan 20. Lipnja 1914., kad je zgrada već bila pod krovom. U srednjem dijelu zgrade, u prostoru uz samu Crkvu, živjele su i radile časne sestre, a oba krila su namijenja ženskom internatu.U sklopu internata radila je i škola otvorenog tipa pa su je pohađale učenice koje nisu bile smještene u Domu. Internat je bio otvoren sve do 2. svjetskog rata tijekom kojeg je zapadno krilo zgrade bombardiranjem oštećeno, dok su ostali dijelovi ostali nedirnuti. (Izvor: rijeka.hr > Đ.D. : SAMOSTAN BENEDIKTINKI, Rijeka, objavljeno: 4. prosinca 2010., Također: Radmila Matejčić "Kako čitati grad", Također: Građevinski fakultet u Rijeci - zbornik radova, Nana Palinić, Luka Crnjak: Riječki samostan benediktinki - povijest, stanje i prijedlog adaptacije)
Podmornica Loligo1914. 14. Srpnja u brodogradilištu "Danubius" porinuta je u more mini podmornica "Loligo"(Slika desno). Podmornica je bila projektirana u riječkoj tvornici torpeda "Whitehead", a sagrađena u brodogradilištu Danubius. "Loligo" je bila prva podmornica na svijetu napravljena s ciljem da izučava morsku faunu izravno u prirodnom habitatu. Građena je za rovinjski pomorski istraživački institut "Zoologische Station Rovigno des Berliner Aquariums" ali do njega nikad nije dospjela već je ušla u austro-ugarsku ratnu mornaricu i bila prilagođena za ratna djelovanja. Njen "otac" bio je Dr Paul Schottländer, suosnivač i počasni senator Sveučilišta Breslau (Wroclaw), jedan od najbogatijih ljudi Pruske, filantrop i zoolog. Platio ga je 153.000 lira i predviđalo se da će podvodno čudo tehnike prvih pet godina istraživanja koristiti za njegove znanstvene projekte, nakon čega je trebao biti predan na raspolaganju stanici u Rovinju. Ideja je bila da je se koristi na jezeru Lago di Garda. Ime je dobila po latinskom nazivu za lignju (Loligo vulgaris = Europska lignja). Dužine 12,24 m, maksimalna širina 2,7 metara, gaz 2,13 m sprijeda, 2,23 m na krmi, površinski deplasman 44,1 tona, 50 tona podvodni deplasman. Pokretana električnim pogonom snage 30 KS i mogla je dostići brzinu od 4 milje na sat na površini te 7 milja na sat u uronu. Procijenjena dubina urona bila je 50 metara. Mogla je ponjeti 3 osobe. 1927. prodana je u staro željezo. (Izvor: Mojarijeka.hr, Također: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str: 42, Također: wikipedija > Loligo (podmornica), Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, D. Zavodnik : Loligo, Također: istrapedia.hr > Centar za istraživanje mora Rovinj (Institut Ruđer Bošković))
1914. Rijeka je, iako ne veliki grad, imala sva obilježja velegrada sa štihom srednjeuropskih metropola. Imala je 65.000 stanovnika i bila je ekonomski najsnažniji grad na području današnje Hrvatske (snažniji od Zagreba). Po ostvarenom prometu, luka je bila osma u Europi. Rafinerija nafte bila je najveća od svih u Europi, a tvornica duhana – s 2.400 zaposlenih – najveća u Austro-Ugarskoj monarhiji. Whitehead Company (tvornica torpeda) i Tvornica papira na svjetskim tržištima ostvarivali su nevjerojatne profite. Uoči Prvog svjetskog rata Rijeka je imala 20 hotela, 7 kina, a armirano-betonsko kazalište Teatro Fenice bilo je po radikalnosti gradnje i veličini u rangu onog što se tada gradilo u Parizu.
1914. Kornelije Budinić, porjeklom sa Lošinja izrađuje prvi projekat crkve Gospe Lurdske (Kapucinska Crkva)
1914.
Srušena crkva sv. Roka i stari samostan benediktinki.
1914.
U periodu prije I svjetskog rata promet sušačke luke je dostizao 1/10 prometa riječke luke. (Izvor: Enes Milak: Rijeka u međuratnom razdoblju – prilog istraživanju, Argumenti 1-2, Rijeka 1983., str. 21.)
1914.
godine prestaje s radom stara Vojno pomorska Akademija (Marine Akademie) te postaje poljska bolnica, odnosno do 1918. godine kada nakon sloma Austro-Ugarskog carstva postaje glavna gradska bolnica. Školovanje na Akademiji trajalo je četiri godine, a upisivali su je polaznici koji su imali maturu (obično gimnazija) iz čitave Austro-Ugarske Monarhije. Početkom Prvog svjetskog rata Akademija prestaje s radom u Rijeci te se premješta u Beč. Valja istaći da su Vojnu pomorsku Akademiju u Rijeci završili hrvatski admiral Maksimilijan Njegovan (Zagreb, 31. Listopada 1858 - Zagreb, 1. Srpnja 1930.), a također i jedan od najpoznatijih časnika austro-ugarske mornarice i prvi zapovjednik mornarice Države Slovenaca, Hrvata i Srba, hrvatski admiral Janko pl. Vuković – Podkapelski (Jezerane, 27. Rujna 1871. - Pula, 1. Studenog 1918.). 
1914. 02. Kolovoza Italija objavljuje neutralnost u I. svj. ratu. (Izvor: wikipedija > Prvi svjetski rat, Također: Matica hrvatska, Hrvatska revija 3, 2014, Nevio Šetić: PRVI SVJETSKI RAT, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Istarska enciklopedija, G. Kešac: Prvi svjetski rat)

Ivan plemeniti Zajc1914. 14. Prosinca u školi Emma Brentari u ulici E. De Adamicis broj 1 osniva se "Sportski savez Rijeke" (Fascio della Societa Sportive Fiumane).
1914. 16. Prosinca U Zagrebu umro Ivan Dragutin Stjepan Zajc, znan kao Ivan pl. (plemeniti) Zajc (Rijeka, 3. Kolovoza 1832. - Zagreb,16. Prosinca 1914.) (slika ljevo), hrvatski skladatelj i dirigent. Dva dana prije smrti potužio se svojoj snahi da se ne osjeća dobro. Tužio se na poteškoće pri disanju. Dana 16. prosinca ustao je već oko 5 sati ujutro no ponovno je legao te je oko 9,30 spavajući umro. Sutradan je njegovo tijelo od 9 do 15 sati izloženo u kazališnom predvorju. Zajc je pokopan u obiteljskoj grobnici u arkadi lijevo od ulaza u groblje Mirogoj u Zagrebu.
1915. 5. Ožujka Krčki biskup Antnun Mahnič (Kobdilj, Slovenija, 14. Rujna 1850. - Zagreb, 14. Prosinca 1920.)sastao se u Rijeci s Matkom Laginjom, Vjekoslavom Spinčićem, Janezom Krekom, provincijalom kapucina Bernardinom Škrivanićem, provincijalom konventualaca o. Miloševićem, dr. DinkomTrinajstićem i dr. Š. Kurelićem i zajednički su sastavili predstavku za papu Benedikta XV. U pismu ga mole da se poslije rata zauzme za Državu Hrvata, Slovenaca i Srba s glavnim gradom Zagrebom. Papa je odgovorio da će to napraviti ako bude pozvan na mirovnu konferenciju.
1915. 26. Travnja Talijanska vlada koja je do ovog datuma bila ratni partner Centralnih sila, (rjeđe zvane Londonski ugovorCentralnoeuropske sile) (Njemačka, Austro-ugarska, Italija), mjenja ratne partnere i prelazina stranu Antante (Engleska, Francuska, Amerika, Rusija) jer su joj novi saveznici, kasnije, tajnim Londonskim ugovorom obećali teritorije na istočnoj obali Jadrana, teritorije njihovih dojučerašnjih saveznika. Taj tajni Londonski ugovor, potpisan 04. Svibnja 1915. između Italije, Rusije, Francuske i Velike Britanije, obećavao je Italiji teritorijalno proširenje na istočnu obalu Jadrana ukoliko se pridruži Saveznicima, a protiv Centralnih sila. Po članku 4 tog ugovora Italija je trebala dobiti Trst, grofoviju Goricu, Gradišku, čitavu Istru i dio Kvarnera, Volosko, otoke Cres, Lošinj, Plavnik, Unije, Srakane, Sveti Petar, Ilovik…. Po članku 5 tog ugovora Hrvatskoj je trebalo ostaviti u sjevernom Jadranu svu obalu od Voloskog do sjeverne Dalmatinske granice, uključujuči tu ugarsko primorje i čitavu hrvatsku obalu s lukom Rijeka, Novim i Karlobagom, kao i otoke Krk, Prvić, Sveti Grgur, Goli i Rab. Na slici ljevo karta Londonskog ugovora i situacija nakon 1924. godine.
Austro-ugarski hidroavion Lohner L1915. 8 Lipnja, tokom I svjetskog rata, iznad Rijeke se pojavio zeppelin "Citta di Ferrara" i bacio nekoliko bombi na tvornicu Torpedo. Po povratku u bazu bio je oboren iznad Malog Lošinja. Oborili su ga zrakoplovi austrougarskog pomorskog zrakoplovstva pristigli iz Pule. "Città di Ferrara" je poletio sa aerodroma u Pordenoneu sa ciljem da bombardira Tvornicu torpeda Whitehead i riječku rafineriju nafte. Poginuo je jedan civil i još nekoliko povređenih, ali šteta je bila mala. "Città di Ferrara" je oborio hidroavion Lohner L (broj L-48) (na slici desno zrakoplov sa brojem L-47) koji je bio dio Austro-Ugarske mornarice, a pilot je bio Linienschiffsleutnant Gustav Klasing (rođen u Trstu 1884.). To je ujedno i prvi zeppelin (zračni brod) uništen u zračnoj bitci. Nakon što je zeppelin oboren u more u blizini Lošinja, njegov kapetan, jedan oficir i 5 članova posade su spašeni iz mora zahvaljujuči  Austro-Ugarskom torpednom čamcu #4 i odvedeni u zarobljeništvo. Ostala dva člana posade, Tenente di Vascello De Pisa i motorist Mantero su poginuli. (Izvor: istrapedia.hr>Citta' di Ferrara, Također: Lussino Bollettino, Mario Majarich: Prvi svjetski rat: "Prvi zračni brod je srušen iznad Lošinja", 15 Prosinac 2003, Broj:17 i 20, Također: Relly Victoria Petrescu i Florian Ion Petrescu: The Aviation History, str:64)
1915. 11. Lipnja raspušteno je riječko Gradsko Vijeće, a isti dan zasjedao je i Magistrat, koji je nakon raspuštanja gradskog Vijeća u potpunosti preuzeo upravljanje gradom. Guverner Wickenburg imenuje Antonia Via gradonačelnikom.
1915.
18. Kolovoza Grad Rijeka vrši preimenovanje svoje najveće i najljepše ulice "Korzo". U čast rođendana ugarskog, hrvatskog i češkog kralja i austrijskog cara Franje Josipa  (Schönbrunn, Beč, 18. Kolovoza 1830. - Schönbrunn, Beč, 21. Studenoga 1916.) ta se ulica sada preimenuje u "Korzo Franza Josepha". Vladavina Franje Josipa se je protezala od 2. Prosinca 1848. do 21. Studenoga 1916.
1915. 18. Kolovoza na isti korak istog dana kao i Grad Rijeka odlučuje i grad Sušak. Na svečanoj sjednici Općine Sušak odlučeno je da se najljepša sušačka ulica, sušački "Bulevard" preimenuje u "Šetalište Kralja Franje Josipa I", a trg pred gimnazijom u "Trg Franje Ferdinanda".
1915. 13. Prosinca u ratnu flotu Austro-ugarske uvršten je brod "Szent Istvan", austro-ugarski  dreadnought bojni brod klase Tegetthoff. Imenovan je Szent Istvan (po mađarskom kralju Sv. Stjepanu, (rođ. 975., umro 1038. godine). Szent Istvan  je potopio talijanski torpedni čamac MAS 15 10. Lipnja 1918. kod otoka Premuda i tada je poginulo 89 časnika i mornara. "Szent Istvan" je uz "Barham" jedini bojni brod čije je potapanje zabilježeno na Spomenik pomorcu na Sušakufilmskoj traci i prvi bojni brod koji je nosio hrvatsku zastavu.
1916. 16. Sječnja na trgu koji danas zatvaraju Štrosmajerova ulica, zgrada hotela "Kontinental" i zgrada u Spomenik Pomorcu na Sušakukojoj je bio salon pokućstva postavljen je kip "Pomorcu" (slika ljevo). Trg se je u to vrijeme zvao Borojevićev trg, kasnije preimenovan u Trumbićev trg. Bio je to drveni kip visok oko 170 cm (slika desno). Postavila ga je austrougarska vlast, a otkrio ga je župan barun Zmaić. Originalnost ovog spomenika je u tome što su se u njega straga zabijali željezni, a sprijeda oni skupocjeniji zlatni, srebrni i brončani čavli radi skupljanja novčanih sredstava u posebnu zakladu za pomoć stradalim mornarima austrougarske mornarice te njihovim obiteljima. U kamenojkuli, posebno izgrađenoj za kip,bio je postavljen pult s knjigom u koju su se upisivala imena onih koji su kupili čavle i iznos koji su platiti. Na originalan način skupljanja novčanih sredstava treba gledati u svjetlu poznate solidarnosti između pomoraca. Može se nagađati da je Austro-Ugarska postavila spomenik upravo kao propagandni odgovor Italiji i to baš na Sušaku, hrvatski orijentiranom gradu, nasuprot talijanski orijentiranoj Rijeci. Kip je unutar kulebio postavljen tako da je ispružena mornarova ruka pokazivala preko Rječine prema Rijeci. Kula (slika desno) s kruništem je bila visoka oko 8 metara, a široka toliko da se oko kipa moglo slobodno kretati. Glavni ulaz se zatvarao s rešetkastim željeznim vratima. Na kuli su bila 4 prozora, a na krovu jarbol sa zastavom. Kula je imala postolje opasano sidrenim lancem. Kada je kip srušen ljeti 1918. godine, u kuli je Jurislav Janušić otvorio knjižaru koja je postojala, čini se, sve do 1922. godine". Sama je kula na Trumbićevu trgu srušena oko 1924, godine, a motiv je bila mržnja Sušačana prema austro-ugarskoj. Grupu šestorice mladića koji su srušili kip su sačinjavali: Josip Pepi Matejčić, Tomica Katnić, Jure Matejčić, Dragić Haramija, Milan Manestar i Car iz Crikvenice. Svi su tada bili u dobi između četrnaest i dvadeset godina i okupljeni u "Športskom klubu Viktorija", utemeljenom 1908. godine. Nakon rušenja, Trumbićev je trg proširen pošto su autobusi poduzeća "Tapred" i "Invalidske zadruge" polazili sa tog trga prema Orehovici, Plumbumu i Kostreni.
1916. 27. Veljače svečano je otvorena nova zgrada "Milosrdnog dječjeg prihvatilišta". Građena je prema projektu Luigija Lupisa, a nalazila se na današnjem uglu Kalvarije i ulice I.Grohovca gdje se nalazi i danas. Gradnja je započeta 1914. Novouređeni su prostori bili reprezentativan primjer dosegnutih pedagoških mjerila u osiguranju materijalnih uvjeta predškolskog odgoja i izobrazbe. (Čop, M.,Zbrinjavanje i odgoj predškolske i školske djece u Rijeci od 1841. godine do danas u: Inovacijski poručnik Gottfried von Banfieldpristupi - Korak bliže djetetu, zbornik radova povodom 150 godina predškolskog odgoja u gradu Rijeci, Adamić, Rijeka, 1997.) 
1916.
1. Kolovoza, oko 8 sati i 20 minuta, na Rijeku je bačena prva avionska bomba. Tada su se pojavila 4 talijanska bombardera Caproni Ca33. Protuzračna obrana ih nije pogodila, ali tada se je pojavio hidroavion kojim je upravljao nekadašnji kadet Vojno-pomorske Akademije u Rijeci, linijski poručnik Gottfried von Banfield (Herceg Novi, 6. Veljače 1890. – Trst, 23. Rujna 1986.) (slika ljevo), i otjerao 3 bombardera, a četvrtom je pogodio pilota i prisilio avion na spuštanje na sam "Exerzierplatz", vojničko vježbalište kod Sv. Ivana pokraj Pehlina. Tu su ih zatekli "najnundzpicigeri" vojnici 79. Jelačićeve pješačke pukovnije. Oni su brzo opkolili zrakoplov u kome su ih čekali časnik i dočasnik s uzdignutim rukama. Pojava Banfieldova zrakoplova izazvala je zadovoljstvo rječana. "Naš hidroplan progonio je i pucao na neprijateljski zrakoplov. Zatim je iz strojnica pogodio pilota pod desno uho i usmrtio ga." tim riječima gradski tisak je opisao zračnu bitku. Na sjednici gradskog zastupstva Rijeke 4. Kolovoza 1916. godine kojom je predsjedavao gradonačelnik dr. Antonio Vio, zastupnik Andrea Superina Jacic podnio je prijedlog da se poručniku Banfieldu dade zlatna medalja u ime grada Rijeke stoga što je "...col suo piccolo idroplano, si scaglio contro i cinque colossi dell'aria abbattendone uno...". Prijedlog je jednoglasno usvojen. Do kraja rata, Banfield je bio najuspješniji austrougarski mornarički zrakoplovni pilot poznat kao "Tršćanski orao" i vjerojatno je jedini letački as koji je u hidroplanu izvojevao pet ili više pobjeda (nepotvrđeno, imao je 20 pobjeda). Bio je i posljednja osoba u povijesti koja je nosila vojni red Marije Terezije. 
Riječka ribarnica1916. Završava se izgradnja paviljona riječke ribarnice (slika desno) po projektu Carla Pergolija. Uz bogatu secesijsku kiparsku dekoraciju s motivima morske flore i faune Venecijanca Urbana Bottassa. Iako Ribarnica izvana djeluje kao neoromanička bazilika, iznutra je dvoranski jedinstveni moderan secesijski prostor.
1916. 12. Listopada tokom prvog svjetskog rata i vojne akcije na Velikom Kribaku gdje su se susrele talijanske i austrougarske snage, pogiba Ipparco Baccich (rođen u Rijeci 2. Kolovoza 1890.), talijanski patriot, militant i iredentista. Bio je jedan od osnivača iredentističke organizacije "La giovine Fiume". (Izvor: wikipedija > Ipparco Baccich, Također: SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI, SCHEDA BIOGRAFIA PERSONE, Baccich Ipparco)
1916. uvedena je gradska "vožnja sa smanjenim cijenama", a pravo na besplatnu vožnju imali su Osobni život Franje Josipa bio je ispunjen nizom tragičnih događaja: smaknuće njegova brata Maksimilijana, cara Meksika, u Queretaru 1867; samoubojstvo njegova sina i prijestolonasljednika Rudolfa u Mayerlingu 1889; ubojstvo njegove supruge carice Elizabete u Ženevi 1898; atentat na njegova nećaka nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu.zaposlenici u javnim službama, policija, vatrogasci i još neki.
1916. 21. Studenog U Schoenbrunu u Austriji umire austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj Franjo Josip I. (Na slici ljevo) Rođen je u Schoenbrunu 18. Kolovoza 1830. Osobni život Franje Josipa bio je ispunjen nizom tragičnih događaja: smaknuće njegova brata Maksimilijana, cara Meksika, u Queretaru 1867; samoubojstvo njegova sina i prijestolonasljednika Rudolfa u Mayerlingu 1889; ubojstvo njegove supruge carice Elizabete u Ženevi 1898; atentat na njegova nećaka nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu. (Izvor: wikipedija > Franjo Josip I., Također: Hrvatska Enciklopedija, Franjo Josip I.)
1916. 26. Prosinca u Rijeci umire Venceslao Bonaventura Celligoi (Celigoj) (Dobrota, 14. Srpnja 1851. - Rijeka, 26. Prosinca 1916.), građevinski projektant i poduzetnik. Od 1884. godine djeluje u poduzeću "Celligoi" koje osniva zajedno s još jednom poznatim arhitektom, Giuseppeom Leardom 1891., a zatvara ga 1911. Najpoznatiji su mu radovi Željeznički kolodvor koji gradi od 1889. do 1890., lučki magazini VI, VII. VIII, kuća "Celligoi" koju gradi 1884., magazin "Riječke kreditne banke dd. (Fiumaner Credit Bank A.G.)" na Delti (Sušak) koju gradi od 1895. do 1896. i zgrada "Ženske osnovne i više škole" (današnja 1. hrvatska riječka gimnazija) koju gradi od 1896. do 1897. Od više riječkih obitelji u kojima su plodnu djelatnost očeva naslijedili sinovi jedno od zasigurno najuglednijih bilo je poduzeće "Celligoi", koju je nasljedio Venceslaov sin Eugenio, rođen u Rijeci  07. Kolovoza 1883. od majke Emme n. Schegula.
1917. u Italiji se saznalo za tajni Londonski sporazum i krenulo se sa propagandom u namjeri da se i onaj dio Jadrana koji Italija nije dobila, a u prvom planu je bila Rijeka, priključi proširenoj državi. Otkriće tajnog Londonskog ugovora pripisuje se isključivo Franu Supilu, koji je za nj saznao u ruskom Petrogradu gdje je lobirao za hrvatske interese. Frano Supilo je bio ogorčen nakon što je u Travnju 1916. godine predsjednik srpske vlade Nikola Pašić (1845.-1926.) ustvrdio kako "nema nikakva ozbiljna nesporazuma među Srbijom i Italijom". Pašić se, naime, nije protivio tomu da Italija zauzme hrvatsku istočnu obalu, ali do rta Pločice (Planke) na srednjem Jadranu kod Rogoznice, dok je preostali dio trebao pripasti Srbiji koja je tražila ekonomski izlaz na moru. Jednako tako, srpska vladaje svojim ratnim saveznicima predala memorandum u kojem se tražilo da se Srbiji pripadnu "svi ti dijelovi dokle ima srpskih manastira"Frano Supilo se usprotivio, ne pristavši da se "Hrvatska trga kao prosjačka kabanica i da se skreše na nekoliko kajkavskih županija". Zbivanja u kasnijem Domovinskom ratu 1991. i pokušaj srpskih (para)vojnih snaga da zauzmu dijelove hrvatskog prostora rukovođeni su i tim Pašićevim naumom.
1917. 27. Studenog
vladinom naredbom ženski se licej (ženaska škola) pretvara u žensku realnu gimnaziju pa se te godine otvara I. razred. U taj su se razred upisale 82 učenice te je trebalo otvoriti paralelku. Naime, 27. prosinca 1908. u Rijeku je stiglo rješenje vlade, prema kojoj se ima početkom iduće školske godine otvoriti V. razred ženskog liceja "da djevojkama bude moguće doći do više općenite naobrazbe pa da se priprave za eventualno polaganje stručnih ispita odnosno polazak sveučilišta". Školske godine 1910./11. otvara se V. razred liceja, koji je polazilo 21 učenica i dvije hospitantice. Direktoromzavoda bio je imenovan prof. Rafo Kariolić a predavali su na zavodu prvih godina većinom profesori gimnazije. Slijedećih godina ulaze u zavod profesorice dr. Mira Gjurić, Mira Kočonda, Olga Herak, Vera Makovac i dr. Na liceju su bila postepeno stvorena tri odjela, naime latinski, pedagoški, te odio za opću naobrazbu, gdje se učilo engleski jezik. Prvi ispit zrelosti (zaključni ispit) održalo se koncem škol.god. 1913./14 a podvrgle su se 4 pedagoškinje a 5 latinki. Slijedeće godine polagala je maturu i jedna polaznica tečaja za opću obrazovanost.
1917.
Počinje gradnja drugog kolosijeka riječkog tramvaja, dovršena 1921. godine.
1918. 06. Sječnja na poziv Marijine udruge u kojoj je veliku ulogu imao msgr. Matija Balas, Selezijanci (ili Družba sv. Franje Saleškog - Societas S. Francisci Salesii) stižu u Rijeku. Po karizmi svoga utemeljitelja zadatak je družbe bio, a i danas je, odgoj mladeži. Ubrzo nakon dolaska organizirali su razgranati rad s mladima iz cijeloga grada. Odmah nakon što su stigli, Marijina udruga im je ustupila kuću s prostranim dvorištem na Plasama, gdje su započeli svoj vjerski, pedagoški i socijalni rad među omladinom. Osim vjerske obuke, organizirali su i prvo omladinsko kazalište u Rijeci.
1918. 9. Siječnja nogometni klub "CS Olypmpia" održala je svoju redovnu skupštinu na kojoj je izabrano i novo predsjedništvo. Predsjednik je postao CS Gloria, RijekaAntonio de Schlemmer, potpredsjednik Ugo Mattersdorfer, tajnik Aristodemo Susmel, podtajnik Kobl, blagajnik Kovacs, revizori Fabbroni, Starcich, Vanich,Frumann. Za kapetana ekipe izabran je Keszler.
1918. 17. Sječnja osnovan "Club Sportivo Doria" koji će tijekom sljedećih osam godina biti glavni i najljućirival "C.S. Olimpiji" te je uz ovaj najpopularniji među Riječanima. "CS Olimpia" obnavlja svoju djelatnost, ali sada kao "Olympia", a 6. Svibnja odobreno joj je korištenje igrališta na Školjiću. Klub "Doria" 30. Travnja 1917. mijenja ime u "Gloria" (slika desno), i već 1919. osvaja kup Grazioli. La Beffa di BuccariStvarne vođe bili su Delfino, Host i Vescia. Odnosno sve do početka Rujna 1926. Tada se ova dva najjača riječka kluba sjedinjuju pod nazivom "Unione sportiva Fiumana".
1918. 10.-11. Veljače
Gabriele D'Annunzio, Luigi Rizzo i Costanzo Ciano su s tri torpedna čamca MAS i posadom od 30 ljudi uplovili u Bakarski zaljev, gdje su u 13 sati i 15 minuta lansirali 5 torpeda na četiri trgovačka broda. Viktor Car Emin u Danuncijadi piše:

"Istina bilo je u tom pothvatu i nešto smole. Prije svega umjesto očekivane ratne lađe naišli su na dvije trgovačke, a još je neugodniji slučaj htio da se od pet izbačenih torpeda nije rasprsnuo niti jedan".

O događaju koji je kasnije dobio naziv "La Beffa di Buccari" (Izrugivanje Bakru) (Slika ljevo) Hinko vitez Bačić (Baccich)izdana je i knjižica, a D'Annunzio je napisao slavnu "Pjesmu Kvarneru", koju je na hrvatski prepjevao Vladimir Nazor. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. Travanj Nogometni klub Olimpia će od  Travnja 1918. igrati  na novom stadionu na Školjiću, koji ima iatletsku stazu i ostale popratne objekte te se svrstava u moderne objekte tog vremena. Olimpia se od tada počela pisati Olympia.
1918. 20. Travnja umire Hinko vitez Bačić (Baccich) (slika desno). Rođen je 1857 na Sušaku. Godine 1887. biva izabran za prvog načelnika novoustaljene općine Sušak i na toj funkciji ostaje do 1907. godine. Upravo u vrijeme Bačićeva ustoličenja za sušačkog načelnika, tadašnjom Rijekom je upravljao gradonačelnik Giovanni Ciotta(od 1872.-1896.). Zvali su ga i sušački Giovanni Ciotta. Imao je samo trideset godina kada je postao načelnik opčine Trsat-Sušak. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Kozali.
1918. Svibanj U kući Viktora Ružića, na Piramidi, održan je sastanak s ciljem organizacije rušenja Austro-Ugarske na području Sušaka i Rijeke. Sastanku je predsjedao Viktor Car Emin (Kraj kod Lovrana, 1. Studenoga 1870. - Opatija, 17. Travnja 1963.), hrvatski književnik i publicist), a bili su prisutni: dr. Rikard Lenac (16. Ožujka 1868. - 1949), Gustav Brelić, dr. August Juretić, dr. Sobol, dr. Poščić, dr. Korlević, dr. Pečarević, dr. Makso Rošić, dr. Andre Bakarčić, dr. Smodlaka, dr. Drinković, Viktor Ružić (Sušak, 31. Siječnja 1893. - Rijeka, 1976) i Justin Cuculić te Čeh Jaroslav Kvapil (Chudenice, 25. Rujna 1868. – Prag, 10. Sječnja 1950.), direktor Narodnog kazališta u Pragu, a kasnije i ministar. Na tom sastanku osnovana je Narodna organizacija na čelu s Androm Bakarčićem.
1918. 20. Svibnja u Rijeci je odigrana utakmica između Olympije i selekcije 29. regimente pješadije Honved koja je bila stacionirana u Rijeci. Rezultat je bio 1:0 za Mađare. Utakmica je odigrana na novom Olymijinom igralištu na Školjiću koji je službeno otvoren nekoliko dana kasnije, 29. Svibnja. Olympia se branila jer je selekcija 29. regimente bila sastavljena od najboljih budimpeštanskih klubova BAK-a i FTC-a te nekolicine igrača zagrebačkih klubova. Najbolji igrač Olympije bio je Kusmann (Bibi). Publika je bila vrlo zadovoljna jer je vidjela jednu od najboljih nogometnih utakmica u regiji.
Potonuće broda Szent István1918. 10. Lipnja
ponosi carske flote, SMS "Szent Istvan" i SMS "Tegetthoff", austro-ugarski dreadnought bojni brodovi klase Tegetthoff, izlazili su iz Pulske luke spremajući se ne pomorsku akciju u južnom Jadranu, kada su im se neočekivano počeli približavati talijanski torpedni čamci klase "MAS" kraj otoka Premude. Talijanski torpedni čamci MAS -15 i MAS -21 bili su na misiji potrage za minama te noći. Talijanski zapovjednik koji je zapovijedao čamcima, Luigi Rizzo, već je prije, 1917., bio zaslužan za potapanje austro-ugarske oklopnjače SMS "Vjen". MAS -21 napada Tegetthoff, ali torpeda promašuju svoj cilj. U 3:31 ujutro "Szent István" dobiva 2 direktna pogodka torpeda sa Rizzovog čamca MAS -15. Talijanski čamci uspijevaju pobjeći. "Szent István" je bio teško oštećen. Torpeda su probila vanjski oklop kraj strojarnica (najveće prostorije ispod palube), tako da je brod počeo primati mnogo vode. Pokušaj da se brod nasuče na obližnji otok Molat nije uspio. Svi glavni topovi okrenuti su u lijevo, suprotno od nagiba broda (slika ljevo), kako bi se napravila protuteža, ali i to je bilo uzalud. Posada je dobila zadnju naredbu da napusti brod. Ovaj najnoviji austro-ugarski brod izvrnuo se i potonuo na dubini od 66 metara u 06:12 sati ujutro, nakon tri sata agonije, uzevši sa sobom živote 89 mornara, uglavnom onih koji su radili u strojarnici. Taj ratni brod, porinut 17. Sječnja 1914. godine u riječkom brodogradilištu, bio je dug 153 m, širok gotovo 30 m. Dostizao je maksimalnu brzinu od 21 čvora, a naoružanje mu se sastojalo od 12 topova promjera 305 mm, koji su odjednom mogli ispaliti 5400 kg granata. Zaplovio je pod austrougarskom zastavom kao najveći i najsuvremeniji ratni brod u to vrijeme, ponos carske flote. (Izvor: wikipedia>SMS Szent Istvan, Također: croatian-treasure.com>Austro-Hungarian Tagetthoff Class Dreadnoughts, Copyright © 1998 - 2004 Ante Sucur, Također: s.m.s. szent istvan - 3d model)
1918. 22. Listopada Velike demonstracije u Zagrebu, 30.000 ljudi traži odvajanje Hrvatske od Austro-Ugarske. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 23 Listopada Došlo je do sukoba "79. pješačka pukovnija "Josip Jelačić" i Mađarske pogranične policije , čime su se "Jelačićevci" praktički svrstali na stranu Narodnog vijeća. Time je praktički i nagovješten raspad Monarhije. Sukob je izbio radi hrvarske trobojnice koju su Jelačićevci donjeli u Rijeku sa Sušaka i razvili je u vojarni mađarskog Honveda na Školjiću, koja se nalazila u zgradi današnjeg Narodnog sveučilišta. Hrvatski vojnici su razvili trobojnicu i nisu dopustili da im je otme riječka državna policija. U sukobu s policijom vojnicima se pridružilo i riječko civilno stanovništvo, koje je nakon što je policija svladana provalilo u zgrade zatvora i suda (tribunal) i devastiralo ih, pri čemu je važno napomenuti da je jedan dio te mase pripadao talijanskom stanovništvu Rijeke. Ovaj je sukob praktički okončao vladavinu dvojne monarhije. Istoga dana na vojarni Jelačićevaca osvanula je i jugoslavenska zastava koja je nagovijestila pojavu nove jugoslavenske struje u Rijeci, koja će ubrzo potisnuti dominantnu hrvatsku struju među riječkim Hrvatima. Šest dana kasnije Sabor raskida državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom. Posljednji riječki guverner Zoltn Jèkelfalussy (1917.-1918.) pobjegao je u Budimpeštu 28. Listopada, omogućivši ulazak u Guvernerovu palaču Konstantinu Rojčeviću, povjereniku Narodnog vijeća SHS. (Izvor: wikipedija>Corpus Separatum, Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 25.-26. Listopada Mađarska vojska i pogranična policija napustili su Rijeku. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:56)
1918. Prema popisu stanovništva iz 1918. godine, Rijeka ima 46.264 stanovnika, od čega 19.684 Talijana, 5.529 Hrvata, 3.178 Mađara i 1.373 Nijemca, dok Sušak 1921. godine ima oko 16.000 stanovnika, većinom hrvatske nacionalnosti. (Izvor: Povijest Rijeke, 1988., str. 294.)
1918. 27. Listopada Rijeka dolazi pod kontrolu Narodnog vijeća SHS sa sjedištem u Zagrebu. Gradonačelnik Rijeke Antonio Vio zamolio hrvatsku Narodnu stražunda održava red i mir u Rijeci, što je i učinjeno. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 28. Listopada Status Rijeke je neodređen, ali je pod upravom savezničkih snaga.
1918. 28. Listopada Održana je prva sjednica Upravnog odbora "Hrvatskog sokola - Sušak-Rijeka" nakon prvog svjetskog rata, a zatim i izvanredna glavna godišnja skupština društva. Zbog rata rad društva je mirovao od 22. Srpnja 1914. do 28. Listopada 1918. godine. Odmah se počelo s vježbanjem pod vodstvom Adolfa Šohaja i Marijana Borasa u dvorani tadašnjeg hotela Sušak. (Izvor: Veno Đonlić: POČECI ORGANIZIRANOG TJELESNOG VJEŽBANJA NA SUŠAKU KAO TEMELJI DANAŠNJE UDRUGE ŠPORTSKE REKREACIJE "SUŠAK")
1918. 28. Listopada. uvečer Zoltán Jekelfalussy de Jekel- és Margitfalva, guverner Rijeke, pozvao je gradonačelnika Antonia Via jr. u svoj ured, da mu priopći vijest, kako je predsjedavajući Vijeća ministara u Budimpešti odlučio da Rijeka bude napuštena i vojno i politički. Jekelfalussy je tada iznio situaciju pred gradonačelnika, i pripremio se za odlazak. Vio se odmah sastao s ostalim članovima gradske vlade tj. poglavarstva, koji su se odlučili za neobičan korak, imenovavši Via gradonačelnikom Rijeke po «volji naroda», pa je tako kao odraz sveukupne volje Rijeke, postavilo Via i istovremeno na položajima potvrdilo svoje vlastite članove. Odlukom Narodnoga vijeća SHS Rijeke i Sušaka grad je sjedinjen s novoosnovanom Kraljevinom SHS, a Andrija Rački postaje članom njezina Narodnog vijeća za Rijeku i Sušak. Time je dokinut dotadašnji status Rijeke (corpus separatum), koja raskida dotadašnju vezu s Ugarskom i uspostavlja uske odnose s Hrvatskom, odnosno Državom SHS. Tog dana popodne posljednji mađarski guverner Zoltán Jekelfaluszy predaje palaču novoj vlasti (guvernerovu palaču su preuzeli natporučnik Josip Krpan, poručnik Milan Batalo i šumarski referent Bartol Baretić u ime Narodnog vijeća koje je tek bilo u fazi formiranja) i dva dana kasnije napušta grad. Povjerenikom Narodnog vijeća za Rijeku imenovan je Konstantin Rojčević koji je 29. Listopada, izdao proglas građanstvu Rijeke, na hrvatskom i talijanskom jeziku, koji glasi:

"Sugrađani! U ime Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu objavljujem poštovanom građanstvu grada Rijeke, da sam danas preuzeo državnu upravu grada Rijeke kao povjerenik Narodnog vijeća. Zajamćujem svim građanima bez razlike narodnosti nepovredivost i poštovanje osobne slobode i imetka. U tu svrhu pozivam građanstvo, da uzdrži mir i red, te da se organima Narodnoga vijeća dobrovoljno u svemu pokorava (...)".

(Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: Cinquantamila.it, Martedì 29 ottobre 1918 )

Država SHS1918. 29. Listopada Hrvatski je sabor proglasio prekid državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom, donio je odluku o pristupu u Državu SHS, time dokinuo ugarsko-hrvatsku nagodbu iz 1868. godine te je vrhovnu vlast prenio na Narodno vijeće. U Zagrebu utemeljena novostvorena Država Slovenaca, Hrvata i Srba (slika ljevo). Ona nije imala stvarne moći da obrani hrvatsku vladavinu u Rijeci. Stoga dolazi do hrvatsko-talijanskih sukoba, a kako bi se oni spriječili 3. Studenoga utemeljeno je Međusavezničko zapovjedništvo. Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga, što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako novostvorena Država SHS nije imala vojsku, pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera srpske vojne snage, ali njihova će prisutnost biti nedjelotvorna i kratkotrajna te neće spriječiti ulazak talijanskih vojnika na područje Rijeke i Sušaka. Istog dana, u četiri poslije podne, Josip Krpan, Milan Batalo i Bartol Baretić preuzeli su Guvernerovu palaču u Rijeci od utemeljen talijanski Consiglio nazionalemađarskog guvernera Jakelfalussyja. 24. Kolovoza 1920. Država Srba, Hrvata i Slovenaca službeno je promijenila ime u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. (Izvor: wikipedija > Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Također: wikipedija > Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Također: wikipedija > Kraljevina Jugoslavija)
1918. 29. Listopada u zgradi "Societa Filarmonica Drammatica" (današnja Filodramatika) utemeljen  je talijanski "Consiglio nazionale", u čiji su izvršni odbor ušli: Antonio Grossich, Salvatore Bellasich, Silvino Gigante, Adolfo Gotthardi, Giovanni Schittar i Elpidio Springhetti. Prva talijanska zastava bila je izvješena na balkonu Filodrammatice (slika desno). U uvodnom dijelu svoga programa kažu: "Da bi osigurao samostalan rad gradske administracije do konačnog pripojenja Rijeke Italiji". Cilj je bio da stvore političku organizaciju riječkih Talijana paralelnu Narodnome vijeću riječkih Hrvata i proglase aneksiju Rijeke Italiji pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje i time spriječe ujedinjenje Rijeke s Hrvatskom. Istog dana na trgu Dante (danas Trg Republike Hrvatske), advokat Bellasich čita proklamaciju o


Antonio Grossich i Gabriele D'Annunzio

priključenji Rijeke Italiji.

"Talijansko narodno vijeće za Rijeku, sastavši se danas, na plenarnoj sjednici, proglašava, da je po snazi onog prava, po kojem su narodi ostvarili nacionalnu slobodu i nezavisnost, grad Rijeka, koji je donedavno bio odvojeni konstituirajući dio talijanske nacionalne zajednice, i traži za sebe pravo na samoodređenje njezinog stanovništva. Temeljeći se na tom pravu, Talijansko narodno vijeće, proglašava sjedinjenje Rijeke sa domovinom Italijom. Talijansko narodno vijeće smatra privremenim stanje naslijeđeno od 29. listopada 1918., stoga
smo se odlučili staviti pod zaštitu Amerike, majke slobode i očekujemo odobrenje mirovnog kongresa".

Kasnije je taj događaj krivo smatran i tumačen referendumom o priključenju Italiji. Istog dana na balkonu riječke Filodrammatice izvješena je prva talijanska zastava, čime i započinje borba za grad. Zašto na zgradi Filodramatice? To ne iznenađuje jer je društvo bilo jedno od središta iredentizma u Rijeci.

"È necessario far conoscere ai Governanti d’Italia il proclama e chiederne il soccorso militare. Per questa impresa, sono pronto a partire subito" (Potrebno je upoznati talijansku vladu sa proklamacijom i tražiti od njih vojnu pomoć. Na taj sam zadatak spreman odmah krenuti)

izjavio je Attilio Prodam. Istog dana u 18.00 Attilio Prodam, Giovanni Matcovich, Giuseppe de Maichsner, Mario Petris e Jhon Stiglich, “Argonanuti di Fiume",  kreću, u ambulantnim kolima, da bi sakrili svoje namjere, prema admiralu de Ravelu u Veneciji.
(Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920., Također: Daniel Patafta: Prilike gospodarstva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1918. 29. Listopada  objavljeno ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom čeme je formirana Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS). U isto je vrijeme Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom. Nastala je raspadom Austro-Ugarske na kraju Prvog svjetskog rata, a činili su je južnoslavenski dijelovi austrougarske monarhije. Nakon 29. Listopada, u sljedećih mjesec dana dolazi do nekih promjena: 24. Studenog 1918. Srem postaje sastavni dio Kraljevine Srbije, 25. Studenog 1918. Narodno Vijeće Vojvodine je donjelo odluku da se Vojvodina (Bačka, Baranja i Banat) pripoji Kraljevini Srbiji, 26. Studenog 1918. Podgorička Skupština donosi odluku da se Crna Gora pripoji Kraljevini Srbiji i na taj način Srbija je u tri dana duplirala svoju teritoriju. Postojala je malo više od mjesec dana. Državu SHS u toku njenog kratkotrajnog postojanja priznala je jedino Kraljevina Srbija  te je samim tim imala slabe granice koje tokom cjelog postojanja države nisu precizno utvrđene. 1. Prosinca 1918. godine, objavljeno je ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom čeme je formirana država nazvana Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Zbog načina na koji je formirana, te u nekim djelovima i unutrašnjeg otpora javljaju se razne trzavice. 1921. godine država mjenja ime u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a 1929. godine u Kraljevina Jugoslavija. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) je prestala postojati uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije 29. Studenoga 1945. kada je država je proglašena republikom. (Izvor: Maja Polić: “Riječka krpica’’ 1868. godine i uvjeti za njezino naljepljivanje na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, Također: Daniel Patafta: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. god.)
1918. 29. Listopada dolazi do raspada Austro-Ugarske. U 4.00 sata popodne, nakon raspada Austro-Ugarske, veliki župan dr. Rikard Lenac (Rijeka, 16. Ožujka 1868. - 1943) preuzeo je vlast od posljednjeg mađarskog guvernera Zoltána Jekelfaluszyja. Rijeka je nakratko ušla u sastav novoosnovane Države SHS i tako prekinula svu povezanost sa Mađarskom što su riječki Hrvati proslavljali pjevajući "Lijepu našu" i zahtijevajući pred Guvernerovom palačom uspostavu vlasti. U isto je vrijeme gradsko poglavarstvo Rijeke prošireno na šezdesetak članova. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), str:3, Također: Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:10)
1918. 29. Listopada Osnovano je u Rijeci "Narodno Vijeće Države SHS ". U 16 sati Narodno Vjeće preuzima kr. ug. gubernij, te sve zgrade i inventar, o čemu je sastavljen zapisnik. Gradsko poglavarstvo je ustrojilo gradsku Nacionalnu gardu, naoružanu mnoštvom pušaka i pištolja, prikupljenim (uglavnom od austrijskih dezertera) tijekom rata. Poslijepodne u guvernerovu palaču dolazi izaslanstvo Talijanskog nacionalnog vijeća na čelu s Antoniom Grossichem. Predlažu nalaženje rješenja koje bi spriječilo sukob talijanskih i hrvatskih interesa. Gradonačelnik Antonio Vio jr. predlaže da se Gradu prizna pravo održavanja javnog reda i mira, ali je Novi Guverner dr. Rikard Lenac to odbio. U Dalmaciji je izabrano Narodno vijece 2. Srpnja., u Hrvatskom Primorju i Istri 14. Srpnja., u BiH 20. Rujna. Središnje Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba osnovano je u Zagrebu 6. Listopada. 1918. kao političko i upravno vodstvo svih južnoslavenskih (hrvatskih i slovenskih) zemalja pod Austro-Ugarskom. Gradonačelnik dr. Vio nije priznavao vlast Narodnog vijeća
nego je on sam, uz pomoć riječkog magistrata, na sebe prenio ovlasti guvernera. Ovakvo stajalište gradonačelnika dr. Vija odigrat će značajnu ulogu u obaranju jedine hrvatske vlade u ovome razdoblju (1918. - 1924.), zbog toga što će u riječkih Talijana prevladati uvjerenje kako je vlast hrvatskoga
Narodnog vijeća nelegalna i uzurpatorska te je treba svrgnuti, kako bi se olakšala aneksija Rijeke Italiji. Iz sjećanja Attilija Depolija (Rijeka, 1887. - Genova, 1963.), jednoga od vodećih riječkih iredentista i aneksionista, koji će i sam biti akter nekoliko privremenih vlada, može se vidjeti da su riječki Talijani okupljeni oko Consiglija Nazionale, preuzimanje vlasti u Rijeci od Narodnog vijeća smatrali nasilnim preuzimanjem vlasti i okupacijskim činom. Mnogi talijanski izvori iz toga razdoblja vlast Narodnoga vijeća u Rijeci prikazuju kao "durante l'occupazione jugoslava nell' anno 1918 (Jugoslavenska okupacija tokom godine 1918)".
1918. Rijeka ima 49.806 stanovnika. (Izvor: Marina Štambuk-Škalić, Zlatko Matijević: Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, 1918-1919.)
1918. 29. Listopada riječki gradski odbor koji se prozvao "Comitato Nazionale Italiano di Fiume" (Talijanski nacionalni odbor Rijeke), upućuje talijanskom stanovništvu Rijeke poziv sa sljedećim sadržajem:

"Hrvati su ušli u naš grad i preuzeli političku administraciju. Jasna je namjera stvaranja gotovog čina. Stanovništvo Rijeke poziva se na hitnu sporazumnu intervenciju".(Attilio DEPOLI , "XXX. Ottobre 1918.", Fiume –rivista di studi fiumani, 5/1958., br. 1.-2., 117)

(Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1918. 29. Listopada, u Rijeku iz Zagreba dolazi Konstantin Rojčević kao politički upravitelj za Rijeku. U 9 sati u uredu bivšeg kraljevskog ugarskog guvernera sastalo se 11 članova riječko-sušačkog Mjesnog Odbora NVSHS: advokati dr Andre Bakarčić, dr Rikard Lenac, Franjo Brelić, dr Đivo Supilo, dr Milivoj Korlević, te profesori Ivan Sveško i dr Milan Stijić, potom kr. javni bilježnik Dragomir Bakarčić, trgovac Albert Bonetić, kapelan dr August Juretić i posjednik Viktor Ružić. Njima je Rojčević predočio svoj dekret i izjavio da tim činom preuzima u ime NVSHS vršenje suverene državne vlasti nad gradom Rijekom. Rojčević u ime mira i sigurnosti građanstva, zabranjuje sva javna okupljanja. Gradsko poglavarstvo preimenovalo se u "Talijansko nacionalno vijeće Rijeke" i objavilo da je, od tog trena, Rijeka sjedinjena sa svojom domovinom, Italijom. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Scribd: Teo Miletić: Hrvatska pravna povijest, str.35/64)
1918. 30. Listopada U proglasu objavljenom tog dana, riječki su italijani (Talijansko Nacionalno vijeće), na čelu sa Antoniom Grossichem, predsjednikom talijanskog Nacionalnog vijeća, tražili pripojenje grada Italiji. "Consiglio Nazionale delli Italiani di Fiume" objavljuje jednoglasno aneksiju "alla sua madrepatria l’Italia" (majci domovini Italiji). Riječani su preplavili ulice noseći razne zastave, ovisno kojoj su opciji pripadali, hrvatskoj, talijanskoj ili autonomaškoj. Kasnije se tvrdilo da je to bio referendum o priključenju. Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprijeti talijanskim osvajačkim težnjama. Stoga je hrvatska vladavina u Rijeci trajala svega nekoliko dana. Otprilike u isto vrijeme D'Annunzio će po prvi put uzviknuti "O Fiume, o morte" (ili Rijeka ili smrt). Taj će poklič postati moto njegovih ardita u Rijeci i biti će otisnut na tisućama plakata i letaka. (Izvor: S. Gigante, Storia del comune di Fiume, Bemporad, Firenze, 1928., str. 112., Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 30. Listopada Povjerenik Narodnog vijeća SHS Konstantin Rojčević, objavio je manifest Riječanima o preuzimanju vlasti u gradu “U ime Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu”. (Izvor: Jakša Ravlić: Rijeka: geografija, etnologija, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura: zbornik, Zagreb Matica Hrvatska 1953., str268)
1918. 30. Listopada Giovanni Rubinić zajedno s Bellasichem, Sirolom i tadašnjim načelnikom Viom sastavio rezoluciju o aneksiji Rijeke Italiji.
(Izvor: Jakša Ravlić: Rijeka: geografija, etnologija, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura: zbornik, Zagreb Matica Hrvatska 1953., str:299)
1918. 31. Listopada Ban Mihalović rješenjem br. 5198 imenuje dr. Rikarda Lenca za Velikog župana za grad Rijeku i njezin kotar, on preuzima vlast odposljednjeg mađarskog guvernera Zoltana Jekdfaluszyja. Rijeka je i nakratko ušla u sastav novoosnovane Države SHS i tako prekinula svu Britanski vojnici na ulicama Rijekevezanost za Mađarsku. Odmah potom, dan poslije, ustanovljava se u gradu jos jedan organ vlasti (u prijelaznom razdoblju) "Consiglio Nazionale Italiano di Fiume" (Talijansko narodno vijeće Rijeke).
(Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 01. Studenog Giovanni Matkovich, Attilio Prodam, John Stiglich, Giuseppe de Meichsner i Mario Petris, takozvani "Kvarnerski Argonauti", otišli su u Veneciju brodom Istria tražeći intervenciju talijanske ratne mornarice. Uz pomoć pjesnika Sema Benellija došli su do admirala Thaon de Revela. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 02. Studenog Nemiri u gradu zabrinuli su svjetske sile i tog dana u Riječki zaljev ulazi flotila američkih razarača. Atmosfera je u gradu postajala sve užarenija. Mir su u gradu službeno održavale međusavesničke trupe sastavljene od Britanaca (na slici desno), Francuza, Amerikanaca ali i Talijana i Srba koji su dodatno pojačavali napetost zbog vlastite netrpeljivosti.
1918. 03. Studenoga utemeljeno je "Međusavezničko zapovjedništvo", kome se na čelu nalazio kasniji general François Franchet d'Espèrey ( Mostaganem, Francuski Alžir, 25. Svibnja 1856. – Albi, Francuska, 8. Srpnja 1942.). Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga, što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako novostvorena Država SHS nije imala vojsku, pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera srpske vojne snage, ali njihova će prisutnost biti nedjelotvorna i kratkotrajna te neće spriječiti ulazak talijanske vojnika na područje Rijeke i Sušaka. U floti pod zapovjeništvom admirala Guglielma Rainera koja je ušla u Rijeku bila su i 4 talijanska broda, krstarica Emanuele Filiberto i tri torpiljarke: Stocco, Sirtori e Orsini. Na torpiljarki Stocco su bili i delegati koji su iz Rijeke otišli za Trst 29. Studenog 1918, Attilio Podram i Mario Petris.
(Izvor: Goran Moravček: Rijeka, prešućena povijest, Nezavisno izdanje, Rijeka 1990., str. 35.)

Popis i polozaj ratnih brodova u Rijeckoj luci 26.12.1918, bojom brodovi po zemljama
Popis i polozaj ratnih brodova u Rijeckoj luci 26.12.1918,
bojom označeni brodovi po zemljama

1918. 03. Studenog Flotila američkih razarača stigla je u Rijeku, a dan kasnije dolaze odredi francuskih i engleskih vojnih snaga da bi zaštitile mir u gradu (slika ljevo popis brodova na dan 26. Prosinca 1918.). (Izvor: Attilio Depoli: Fiume XXX ottobre 1918, (a cura di Mario Dassovich), Li Causi Editore, Padova 1982, str. 193)
1918. 04. Studenog talijanska eskadra od 4 ratna broda sa razaračem “Re Emanuele Fililberto(na slici desno) na čelu, uplovljava u Rijeku. Zapovjednik je kontraadmiral Di San Marzano. Prvo Emanuele Fililberto u Rijeci 1918.što je tražio je da se sa gradskog tornja skine Hrvatska zastava i objesi Talijanska. U događajima koji sljede sudjelovale su tri strane: Talijansko Nacionalno Vijeće (Antonio Grossich, Bellsasich, Riccardo Gigante, Attila, Depoli, Giovanni Host-Venturi) koji su bili praktički fašisti, Autonomaši koji su shvatili da priključenjeRijeke Italiji predstavlja gubitak i marginalizaciju grada (Zanella uz podršku hrvatskih građana) i Narodni Odbor (Rikard Lenac uz podršku Hrvata i stanovnika Sušaka i okolice) (Izvor: Giuseppe Marchese: Navi italiane a Fiume 1918-1921 (ilpostalista.it>58.html), Također: Attilio Depoli: Fiume XXX ottobre 1918, (a cura di Mario Dassovich), Li Causi Editore, Padova 1982, str. 195., Također: Vjesnik DAR, sv. 41-42/2000., str. 15. (Mira Kolar: Dokumenti o vlasti narodnog vijeća države SHS nad Rijekom...)
1918. 15. Studenog u Rijeku iz Rume stiže 2. pešadijski bataljon 5. pešadijskog puka pod komandom potpukovnika Ljubomira Maksimovića. Riječki Hrvati priredili su veličanstveni doček srpskoj vojsci, koju su dočekali kao oslobodilačku, zasipajući je cvijećem i pjevajući srpsku kraljevsku himnu. Istog dana u riječku luku uplovljavaju brodovi francuske i engleske ratne flote. Spontane manifestacije za doček. Admiral Ranier traži od vlasti NV da se srpske trupe povuku na 10 km od Rijeke. (Izvor: Goran Moravček: Rijeka, prešućena povijest, Nezavisno izdanje, Rijeka 1990., str. 38.)
1918. 15. Studenog D'Annunzio ne priznaje Rapalski ugovor, pa arditi okupiraju otok Krk i Sv. Marko. Pod zapovjedništvom kapetana frigate Sabatinija, u grad Krk stižu dva talijanska ratna broda s oko 200 vojnika koji zauzimju lučki ured i sjedište Kotarskog narodnog vijeća SHS obrazlažući svoj dolazak u ime Antante. Ujedno je zatražio da se sjedište Kotarskog narodnog vijeća izmjesti u neko otočno mjesto, ali nakon što tom zahtjevu nije udovoljeno, Sabatini pristaje na ostanak Kotarskog narodnog vijeća u gradu Krku, ali pod uvjetom preseljenja u neku sporednu ulicu gdje će manje upadati u oči i neće izvješenom hrvatskom zastavom iritirati talijanske vojnike. Isti dan, okupirani su i otok Sveti Marko, Punat i Malinska. Dana 1. prosinca pristiglo im je pojačanje od oko 1.000 ardita s namjerom potpunog zauzimanja otoka. Počelo je kratkotrajno, ali jedno od najtežih razdoblja krčke povijesti.
(Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941)
1918. 16. Studenoga talijanska vojska (226° fanteria (brigata Arezzo)) sa 16.000 vojnika zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva. Ostati će pod talijanskom okupacijom sve do 3. Ožujka 1923. Sušak je, kao dio Kraljevine SHS, proglašen gradom ukazom bana Hrvatske i Slavonije od 23. Listopada 1919., a zbog okupacije za sjedište sušačkog kotara proglašena je 1920. godine Kraljevica.
(Izvor: Attilio Depoli: Fiume XXX ottobre 1918, (a cura di Mario Dassovich), Li Causi Editore, Padova 1982, str. 214., Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 16. Studenoga General Di San Marzano u 17 sati ulazi u Guvernerovu palaču i izjavljujr dr. Lencu da, u ime Italije, Saveznika i SAD-a ima dužnost preuzeti vlast i štititi javni red i mir. Lenac je uzalud prosvjedovao pozivajući se na činjenicu da ga je imenovalo Narodno vijeće, što general nije prihvatio. Tim je događajem započelo razdoblje višegodišnje savezničke, zapravo talijanske, okupacije.
(Izvor: Problemi sjevernog Jadrana 9 (2008), str. 200-204, ŽELJKO BARTULOVIĆ: SUŠAK 1919. – 1947.: DRŽAVNOPRAVNI POLOŽAJ GRADA)
1918. 17. Studenog Maksimovićeva jedinica odlazi brodom za Kraljevicu. Tamo će ostati sve do svibnja 1919., kad su premješteni u Beograd. U gradu je ostao samo odred dobrovoljaca Narodne vojske pod zapovjedništvom Petra Teslića, koji je ubrzo bio razoružan. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 17 Studenog Francuski razarač "Audace" doveo je savezničke, francuske, britanske i američke snage koje preuzimaju kontrolu u gradu. Odred Talijanske pomorske pješadije sa generalom Enricom Asinarijem di San Marzanom zauzima Guvernerovu Palaču, tjeraju dr. Rikarda Lenca iz njegova kabineta. Kapetan Ardita Giovanni Host-Venturi spušta hrvatsku zastavu i podiže talijansku na Guvernerovu palaču. U gradu nastaje kaos i zatvara se istočna granica, a otvara zapadna za sve one koji žele doći u Rijeku
. Američki predsjednik Wilson postaje arbitar u jugoslavensko-talijanskom sporu oko grada. Predlaže da se grad Rijeka uredi kao samostalna država i potencijalno sjedište Lige naroda. (Djelomičan izvor: arcipelagoadriatico.it>FIUME.html (str. 45): "Sirtori" e "Orsini" ( XXXIII, No.8., p.2:)
1918. 19. Studenog, po višem nalogu, Rijeku napuštaju dobrovoljci Hrvatskog Primorsko-obrambenog odjela pod komandom pp. Teslića i odlaze u Zagreb.
1918. 19. Studenog, nova talijanska vlast odmah je poduzela protuhrvatske mjere, poskidane su sve hrvatske zastave, a jedan je vojnik prema naredbi
generala de San Marzana otišao u kapucinsku tiskaru "Miriam" i naredio da se od sada sve mora tiskati samo na talijanskome. Nakon što je direktor tiskare to odbio, vojnik mu je odgovorio: "Znajte, da je sada ovdje i zrak koji dišete talijanski. Sve mora biti talijansko".
(Izvor: "Nakon okupacije Reke po Talijanima", Primorske novine (Sušak), br. 266., 19. XI 1918., 1.)
1918. 28. Studenog
održani su prvi izbori za Ustavotvornu Skupštinu u Kraljevini SHS. Na području kotara Sušak glasalo je 49,17% stanovništva, a general Francesco Saverio Grazioli, guvernerom savezničkih snaga riječkog područjanajviše glasova dobili su KPJ (46,22%), Demokratska stranka (33,70%) i Hrvatska zajednica (15,67%). Radićeva stranka HRSS je dobila samo 1,18% glasova. (Izvor: S. Gigante, Storia del comune di Fiume, Bemporad, Firenze, 1928., str. 212.)
1918. 29. Studenog general Francesco Saverio Grazioli (rođ. 1869 - umro 1951) (slika desno) smjenjuje generala Enrica di San Marzana kao komandanta internacionalnih okupacionih snaga u Rijeci. Imenovan je vojnim guvernerom savezničkih snaga riječkog područja nakon I svjetskog rata. Ovim potezom talijanska vlada je htjela pokazati da ne priznaje zapovjedništvo internacionalnih snaga. Na toj poziciji ostaje do 28. Kolovoza 1919.
(Izvor: S. Romano: Il paese delle molte storie, Rizzoli, Milano, 1997.)
1918. 1. Prosinca Središnji odbor Narodnog vijeća Hrvatske bira delegaciju od 28 članova radi dogovora o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu. Delegacija je 1. Prosinca, sa srpskim prestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem, u kući Krsmanovića na Terazijama u Beogradu, dogovorila Riječka marka iz 1918 sa strojnim pretiskom FIUMEkonačni akt o ujedinjenju u Kraljevinu Srba, Hravata i Slovenaca.
(Izvor: wikipedija > Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Također: wikipedia > Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Također: Arhiv Jugoslavije, Prvodecembarski akt)
1918. 02. Prosinca u Rijeci su se i službeno prestale koristiti mađarske poštanske marke. Talijansko Nacionalno vijeće ("Consiglio Nazionale") naložilo je da se mađarske marke povuku iz opticaja i pretisnu crnim strojnim pretiskom FIUME.
(Izvor: Ivan Martinaš: FILATELIJA I POVIJEST RIJEKE)
1918. 3. Prosinca "Consiglio Nazionale" proglasio je Rijeku nezavisnom državom. Ova "nezavisnost" trebala je biti prijelazno razdoblje do aneksije Italiji. Prema Statutu "Consiglio Nazionale" se sastojao od 245 članova, uglavnom uglednih riječkih Talijana, koje je pozvao Inicijativni odbor, svi oni su zatim birali "Comitato direttivo" (Upravni odbor), koji je činio 21 delegat i bila mu je povjerena izvršna vlast. Na čelu Comitata direttiva nalazio se predsjednik
Consiglija Nazionalea dr. Antonio Grossich, koji će u ovome razdoblju biti glavni zagovornik aneksionističke politike i najmoćniji čovjek u Rijeci. "Comitato direttivo" se dalje dijeli na ogranke (neku vrstu ministarstava) kojima upravljaju "relatori dell Comitato direttivo". Ti ogranci su za: financije, trgovinu i industriju, pomorstvo, željeznice, poštu i telegraf, pravosuđe, prosvjetu, unutarnje poslove, socijalnu pomoć i ukupne zalihe. U Siječnju 1919. osnovani su još neki novi ogranci, za javne radove, općinsku upravu, policiju, javno zdravstvo i bogoštovlje. U Comitato direttivo ušli su najugledniji riječki Talijani, svi pristalice aneksije, koji su u ime Consiglija Nazionalea vladali Rijekom i kreirali gospodarski i politički život grada. U Comitato dirretivo ušli su i bivši riječki gradonačelnik dr. Antonio Vio, tajnik Consiglija Nazionalea mladi odvjetnik Salvatore Bellasich, čija će važnost porasti u ovome razdoblju i učiniti ga najmoćnijom političkom osobom u Rijeci nakon aneksije Italiji 1924. Tu se nalazio i Giovanni Host – Venturi (Rijeka, 1892. - Buenos Aires, 1980.), talijanizirani Hrvat, osnivač prvoga batinaškog odreda u Rijeci (po uzoru na talijanske fašiste) i kasnije ministar veza u Mussolinijevoj vladi (1939. - 1943.), zatim poznati riječki povjesničar Silvino Gigante (Rijeka, 1878. - Rijeka, 1946.), pjesnik Sem Benelli i mnogi drugi pojedinci koji će sudjelovati u privremenim vladama i pripravljati teren za aneksiju Italiji.
(Izvor: DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Teo Miletić: HRVATSKA PRAVNA POVIJEST)
1918. 18. Prosinca gradski zastupnici Gino Antoni i odvjetnik Libero Fracasetti proglašavaju aneksiju Rijeke Italiji. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 20. Prosinca U Rijeku dolazi budići talijanski Duce Benito Amilcare Andrea Mussolini (Predappio, 29. Srpnja 1883. - Giulino di Mezzegra, 28. Travnja 1945.) i drži govor u teatru Verdi. Edoardo Susmel (Rijeka, 3. Prosinca 1887. – Italija, Forte dei Marmi, 18. Srpnja 1948.), član Talijanskog nacionalnog vijeća, u svojoj knjizi "La Marcia di Ronchi" (Pohod iz Ronchija) navodi kako je tada Mussolini govorio o Rijeci kao "oduvijek talijanskome gradu". Svim ulicama u gradu koje nisu imale talijanske nazive sada su promijenjeni nazivi u talijanske i sve javne natpise i natpise na trgovinama koji nisu bili na talijanskome. Za razbijanje, kidanje i premazivanje takvih natpisa bili su zaduženi pripadnici organizacija "Giovine Fiume" i "Giovine Italia", dviju izrazito iredentističkih, aneksionističkih i nacionalističkih organizacija, kojima su u tome često pomagali talijanski vojnici i civili. (Izvor, djelomično: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. Prosinca Rijeka ima 49.805 stanovnika. Stanovništvo je po nacionalnostima bilo podjeljeno na 48.6% Italijana, 25.9% Hrvata, 13% Mađara, 4.7% Slovenaca, 4.6% Njemaca, i 3.2% ostalih nacionalnosti. U Prosincu 1918. također "Consiglio Nazionale" vrši popis stanovništva prema kojemu su Talijani bili većina stanovništva sa 62% , a Hrvata je bilo 19.6%.. U kakvim se uvjetima vršio popis svjedoči "Memorandum riječkog Narodnog vijeća" (hrvatskoga) objavljen u "Obzoru" 3. Siječnja 1919. ("Sa Rijeke", Obzor (Zagreb), br. 2., 3. I. 1919., 1.):

"Skup ljudi koji su se prozvali "Consiglio Nazionale Italiano di Fiume"', a koji nije nikada bio od nikoga izabran, preuzeo je državnu vlast na Rijeci u sporazumu s talijanskom okupacijskom vojskom. Medju ostalim zloporabama odredio je taj consiglio popis pučanstva i to tobože u svrhu razdjeljivanja aprovizacijskih kartica, dok se de facto radi o isključivo političkom manevru, da se u današnjim prilikama, pod pritiskom talijanskih četa, pod strahom gubitka aprovizacije, bez ikakve kontrole sastavi neka statistika, kojom bi Talijani mistificirali vanjski svijet, da tako prikažu opravdanost pripojenja Rijeke k Italiji. Da je tomu doista tako, dokazuje i način provodjenja ovog pokusa. Dokazuju mnogobrojne tužbe, koje nam dnevno stizavaju. Izaslanik Consiglio Nazionale ispisuje podatke olovkom, dok se dotični mora potpisati tintom. Ljude, koji izjavljuju da im je jezik hrvatski, šikaniraju na najgori način (…)".

(Izvor: "Dati statistici sulla popolazionedi Fiume risultati del censimento fatto del dicembre 1918.", Fiume – rivista semestrale della " Societa di studu fiumani", 2/1924., br. 1.-2., 192.-194., Također: Skupština općine Rijeka, GRUPA AUTORA: POVIJEST RIJEKE, Izdavacki centar Rijeka, 1988, str. 294.)
1918. Poslije I. svj. rata, kada je između Rijeke i Sušaka povučena nova državna granica, u sušačkoj je luci (Karađorđevo pristanište, ex Porto Baross) uređena Lučka kapetanija I. reda, čija se zgrada nalazila odmah pored Monopolskoga stovarišta i Lazarusova brodogradilišta. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 365.)
1
919. Godine bečko društvo predlaže riječkoj komuni zatvaranje riječke Plinare, no ona odgovara rekviriranjem Plinare, a prisilna uprava naručuje izgradnju dva dvoplinska generatora dr. Strache sa proizvodnjom od po 7000 m3 na dan. Ovaj je plin bio slabije kalorične vrijednosti, pa su 1923., prelaskom Gradske plinare u sastav gradskih javnih službi "Aziende servici publici municipalizzati" (A.S.P.M.) reaktivirane peći iz 1911. te se miješanjem proizvodio gradski La letera ai Dalmatiplin od 4200 kcal/m3 što se zadržalo do danas.
1919. američki predsjednik Woodrow Wilson predlaže Rijeku za sjedište Lige naroda – preteče Ujedinjenih naroda.
1919. 14. Sječnja U "Gazzetta di Venezia" objavljeno je Pismo Dalmatincima (la Lettera ai Dalmati) (slika ljevo), G. D'Annunzia, u kojem izražava neslaganje s projektima da Italija ne anektira Rijeku. Tu piše: “questione adriatica” non si può transigere: all’Italia deve andare tutta la Dalmazia, Fiume compresa. (“Jadransko pitanje”se nemože sakriti: Italiji treba pripasti cijela Dalmacija, uključujući Rijeku.) Pismo će sljedećeg dana biti objavljeno i u “Gazzetta del Popolo”, “Popolo d’Italia” i “Idea nazionale”. Ovdje je link na verziju pisma u Wordu. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 18 Sječnja počinje sa radom
Mirovna konferencija u Parizu. Održana je od 18. Sječnja 1919. do 21. Sječnja 1920. godine. Za nju se isto ustalio naziv Versajska mirovna konferencija. (Izvor: wikipedija > Mirovna konferencija u Parizu)
1919. 20. Sječnja na Mirovnoj Konferenciji u Parizu američki predsjednik Woodrow Wilson (28. Prosinca 1856. - 3. Veljače 1924.) suprotstavlja se talijanskoj delegaciji po pitanju Rijeke i tvrdi da je Rijeka kao luka potrebna širem zaleđu, te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji. Prema svom položaju, smatrao je američki predsjednik, Rijeka nije talijanska luka već međunarodna, te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva. Italijani demonstrativno napuštaju konferenciju. Tokom konferencije doneseni su slijedeći sporazumi: Mirovni sporazum u Versaillesu, koji određuje otvorena pitanja sa Njemačkom, Mirovni sporazum u Saint-Germain-en-Layeu, o podjeli austrijskog dijela Austro-Ugarske, Mirovni sporazum u Neuilly-sur-Seine sa Bugarskom, Mirovni sporazum u Trianonu o podjeli mađarskog dijela Austro-Ugarske, Mirovni sporazum u Sèvresu sa Turskom.
(Izvor: wikipedija > Mirovna konferencija u Parizu, Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
Toni Kljaković, Ljubo Pavešić I Nelo Millotti1919. 28. Sječnja na Škrljevu je rođen čakavski pjesnik, književnik i novinar Ljubo Pavešić  (Škrljevo, 28. Siječnja 1919.- Rijeka, 19. Siječnja 1994.). Osmogodišnju školu je pohađao na Kukuljanovu, a gimnaziju je završio na Sušaku. Od 1945. do 1947. radio je kao novinar u "Primorskom vjesniku" na Sušaku, bio je član prve redakcije "Riječkog lista" gdje je radio od 1947. do 1954., a nakon toga je radio kao novinar  u Bujama i Zagrebu. Mirovinu je dočekao na Radio Rijeci gdje je uređivao humorističke emisije na čakavštini "Mantinjada bez mužike", "Mantinjada z mužikun" i vrlo popularnu "Primorsku poneštricu". Dao je izuzetan prilog popularizaciji čakavštine. Između ostalog, autor je tri knjige zapisa, crtica i novela "Pjesma na stratištu", "I krv je tekla kršem", "Na kamenu za kamen", dvije zbirke pjesama "Mamina starina" (1975) i "Ne pozabi napisat" (1989). Uredio je i kaconijer čakavskih pjesnika "Besedi s kamika i z mora". Od 2002. godine dodjeljuje se "Nagrada Ljubo Pavešić" za najbolji čakavski tekst uglazbljen i izveden na Festivalu Melodije Istre i Kvarnera, nagrada koju dodjeljuje Čakavski sabor. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Trsatu. Na slici desno, Toni Kljaković, Ljubo Pavešić (sa nagradom u rukama) i Nelo Millotti primaju Komemorativna marka Rijeke 1919 10 centi1. nagradu publike za skladbu "Urinjska baklja" na festivalskoj večeri u Lovranu.
1919. 30. Sječnja Izdane prve redovne riječke poštanske marke. Motivi na markama su bili gradska Ura, Garibaldijev spomenik i talijanska zastava u riječkoj luci (na slici ljevo). Katalog riječkih poštanskih marki u PDF formatu autora Ivana Martinaša možete naći ovdje.
1919. 07. Veljače Kraljevina SHS traži od predsjednika Wilsona da arbitrira u sporu oko Rijeke.
(Izvor: wikipedija > Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji, Također: wikipedija > Slobodna Država Rijeka, Također: Patafta, Daniel: Riječko pitanje 1918.-1924.)
1919. u Veljači
na mirovnoj konferenciji u Parizu prvi put se spominje "Riječko pitanje" kada je talijanska delegacija zatražila ne samo teritorije obečane Londonskim ugovorom nego i Rijeku i njeno pripojenje Italiji. Američki predsjednik Woodrow Wilson smatrao je da Rijeka mora ostati izvan talijanskih granica. On je zastupao mišljenje da je Rijeka kao velika luka potrebna širem zaleđu i nebi bilo pravedno dodjeliti je Italiji. Izjavio je:

"Prema svom položaju Rijeka nije talijanska luka nego međunarodna, te treba služiti zemljama istočno i sjeverno od Riječkog zaljeva. Mislim da bi Rijeka morala uživati znatan dio autonomije i biti uključena u carinski sustav jugoslavenske države. Rijeka treba služiti kao trgovačka uvozna i izvozna luka, ali ne Italiji, nego pdručjima koja joj prirodno gravitiraju. Suverenitet Italije utvrđen u Rijeci bio bi neminovno tuđinski, a nipošto domaći i svojstven Rijeci".

Isto tako, Francuska je zagovarala riječku autonomiju govoreći o pravu naroda da sam odluči svoju sudbinu tajnim glasovanjem.
1919. 11. Veljače Italija odbija posredovanje u sporu oko Rijeke, izjavljujući da Hrvate i Slovence treba tretirati kao neprijatelje. (Izvor: Patafta, Daniel: Riječko pitanje 1918.-1924.)
1919. 16. Veljače počinje se igrati nogometni kup grada Rijeke pod imenom "Kup Grazioli" koji će se još godinama kasnije održavati. (Izvor: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948)
1919. Travanj Prvo pečatiranje Austro-Ugarskih kruna (novčanica) na teritoriju Rijeke. Nakon sloma Austro-Ugarske monarhije, na teritoriju zemalja koje su stvorene na njenom bivšem području, izvršeno je u svrhu stabiliziranja monetarnih odnosa pečatiranjem novčanica u emisiji Austro-Ugarske banke. Prvo pečatiranje u jesen godine 1918. imalo je za cilj da spriječi priticanje tog bezvrijednog novca u novoformirane zemlje. Čehoslovačka je energično riješila taj problem reduciranjem na polovinu vrijednost kruna, označila ih je tako da je bilo nemoguće falsificiranje i banknote su postale nacionalni novac. Austrija je, također, pečatirala vlastitu monetu pečatom, kojeg je bilo teško falsificirati i jedino je tako pečatirana moneta imala legalan tečaj. Prvo pečatiranje kruna na teritoriju Rijeke trebalo je biti u Studenom 1918., ali je uslijed neriješenih političkih pitanja u pogledu Rijeke izvršeno tek u Travnju 1919. Naime, talijanska je uprava uvidjela da kroz Rijeku prolaze ogromne svote papirnog novca bivše Monarhije, a i sama je Rijeka postala opasan depozit bezvrijednog novca. Kako je konverzija na području Rijeke izgledala blizu, organi vlasti su smatrali da je dovoljno ako se banknote pečatiraju jednostavnim pečatom, te je u tu svrhu načinjen famozni najjednostavniji, okrugli pečat u kojem je jedino ispisano "Citia di Fiume". Pečat je donesen iz Rima i za razliku od drugog Pečata kojim su novčanice prepečatirane u Listopadu 1919. i nazvan je "Rimski žig". Pečatiranje kruna "Citta di Fiume" izvršili su Consilio Nazionale i Komanda okupacionog korpusa u dogovoru s talijanskom vladom. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 04. Travnja U cilju daljnje talijanizacije grada "Consiglio Nazionale" godine donosi "Zakon o ovlasti uspostavljanja i ispravljanja imena obitelji podrijetlom talijanskih i o promjeni i modifikaciji stranih obiteljskih imena". Svaki riječki građanin mogao je od Consiglija Nazionalea zatražiti promjenu imena i prezimena. Građani koji su to i učinili praktički su pristali na talijanizaciju, a time su dobivali i mnoge povlastice u odnosu na obitelji sa "hrvatskim" imenima (npr. Marasić u Marassi, Komandić u Comandini, Petrić u Petris, Vuletić u Visintini, Dorčić u Dori, Justić u Giusti, Osojnak u Ossoinack, Grošić u Grossich, Blažić u Bellasich…). Napadi na Hrvate i njihovu imovinu nisu prestajali. (Izvor: DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 14. Travnja Američki predsjednik Woodrow Wilson prima u privatan posjet talijansku delegaciju na pariškoj mirovnoj konferenciji i insistira da Rijeka treba pripasti Jugoslaviji.
1919. 15. Travnja donešena je odluka pod brojem 2557 kojom se uspostavlja opticaj novčanicama s pretiskom "Citta' di Fiume". Pečatirana moneta iznosila je u Travnju 47.743.190 kruna, od kojih je bilo 819.643 krune u novčanicama od l i 2 krune. U Svibnju su se već počeli javljali falsifikati. Osnovni razlog falsificiranja bio je taj što se do tog vremena u Rijeci nakupilo vrlo mnogo SHS kruna (jugoslavenske krune prvog pečatiranja), vrijednost kojih je određena na burzi kao 1/3 srpskog dinara koji je vrijedio 50 centezima lire. U stvari, jugoslavenske su krune vrijedile 16 talijanskih lira, a u Rijeci 1/4 lire. Krune s pretiskom "Citta di Fiume" odmah poslije pečatiranja vrijedile su do 10% više od SHS kruna. Drugi je razlog bio, što do obećane konverzije nije dolazilo, a državne i općinske blagajne su malo pomalo iskoristile sve "Citta di Fiume" banknote, tako da je sva valuta bila u trezoru bilo komunalne, bilo državne banke ili kod privilegiranih pojedinaca. Ostalo pučanstvo moralo se služiti SHS krunama. Međutim. komunalne usluge morale su se plaćati u "Citta di Fiume" krunama, što je neminovno dovelo do falsificiranja. Kako je velika mogućnost dobave čistih kruna u Beču i Budimpešti, mnogi su to iskoristili i počeli je masovno falsificirati. Od Svibnja do Studenog 1919. Rijeka se smatrala "rajem falsifikatora novca". Organi javne sigurnosti bili su u stalnoj potjeri za falsifikatorima. Naročito poznati falsifikatori bili su Del Bello i Freddi. Oni su kod litografa u Beču dali izraditi jednak pečat onom "rimskom" i njime su pečatirali čiste novčanice. 
1918. 16. Travnja u Parizu na mirovnoj konferenciji dolazi do sukoba između riječkog izaslanika Andrea Ossoinacka i američkog predsjednika
Wilsona oko budućnosti Rijeke. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 18. Travnja Provedenim drugim plebiscitom iza I svj. rata Rijeka se, kao i u prvom, izjasnila za pripojenje Kraljevini Italiji.
1919. 19. Travnja na pariškoj Mirovnoj konferenciji talijanska je vlada predala memorandum pod naslovom "Talijanska potraživanja na Alpama i na Jadranu" (Les revendications de l'Italie sur les Alpes et dans l'Adriatique), s ciljem predstavljanja talijanskih teritorijalnih potraživanja na sjeveroistočnoj granici.
1919. 24. Travnja Wilson donosi oštar memorandum u kojem osuđuje talijanske zahtjeve prema Rijeci. Izjava predsjednika Wilsona imala je važan učinak. „Dne 24. Travnja 1919. razaslao je novinarski ured sjeveroameričkih Sjedinjenih Država ovu notu predsjednika Wilsona svim delegacijama i novinstvu. U diplomatskim krugovima govorilo se da je ona posljedica glasinâ, prema kojima se Italija spremala da u najskorije vrijeme (oko 1. svibnja) proglasi aneksiju Rijeke Italiji. Kad je nota objavljena, zaključila je talijanska delegacija da će ostaviti Konferenciju mira i vratiti se u Rim. To se faktički i zbilo još istoga dana uveče, a za Rim su krenuli 26. Travnja. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Đivo Bašić: Američka tajna „Crna knjiga" (1917.-1919.) i drugi zapisi, Objavljeno: 26. ožujka 2013.)
1919. 26. Travnja Antonio Grossich koji je od 30. Studenog 1918 držao vlast u Rijeci, predao je talijanskom generalu Emiliju Grazioliju odluku o sjedinjenju Rijeke sa Italijom. General je pozvan da preuzme vlast u ime Italije, ali on nije pristao na formalnu aneksiju Rijeke. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku, 12. Rujan 2013.)
1919. 26. Travnja talijanski premijer Orlando i talijanska delegacija napuštaju parišku mirovnu konferenciju iz protesta prema poziciji predsjednika Wilsona u riječkom pitanju. On insistira da Rijeka treba pripasti Jugoslaviji ili biti samostalna država. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 04 Svibnja d'Annunzio poziva na snažan otpor protiv američkog predsjednika Wilsona.
1919. 22. Svibnja U riječkom kazalištu održao je govor Benito Mussolini, političar željan vlasti. Završio je s povikom: Italia o morte! (Italija ili smrt!). (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 22. Lipnja u Sušaku u prisutnosti 28 povjerljivih osoba je osnovana Autonomna demokratska stranka (Partito Autonomo Democratico). Za predsjednika stranke izabran je Ruggero Gotthardi, koji na osnivačkom kongresu govori fijumanskim dijalektom radi toga da podvuče osobeni karakter stranke koja će voditi lokalnu i nadnacionalnu politiku.
1919. 29. Lipnja zbog čestih razmirica i sukoba između talijanskih i francuskih snaga na ulicama Rijeke, Consiglio Nazionale Italiano je uputilo protest internacionalnim snagama u Rijeci da se sa područja grada uklone francuske snage:

"La presenza dei soldati Francesi a Fiume, costituisce, in questi momenti e un questa situazione, un pericolo evidente. Dopo gli ultimi fatti, di eccezionale gravità, il Consiglio nazionale domanda che le truppe francesi siano ritirate" ("Prisutnost francuskih vojnika u Rijeci, u ovom trenutku i u ovoj situaciji, predstavlja evidentnu opasnost. Nakon posljednjih ozbiljnih događaja, Consiglio nazionale traži da se francuske trupe povuku sa ovih prostora").

Najčešće su se sukobljavali francuski vojnici s talijanskim vojnicima i civilima. U tim se sukobima često prolijevala krv, a jedan takav krvavi sukob koji se dogodio 6. Srpnja 1919. godine prerastao je u međunarodni incident između Francuske i Italije na Međunarodnoj konferenciji u Parizu. Vijeće petorice, na zasjedanju u Parizu, odlučilo je u Rijeku poslati komisiju od četiriju generala, po jednog Francuza, Britanca, Amerikanca i Talijana, da istraže taj krvavi događaj. Komisija je došla u Rijeku polovicom Srpnja, a svoje zaključke je objavila početkom mjeseca rujna. Rezultati istrage bili su pogubni za Talijane. Prema njima trebao se raspustiti Consiglio Nazionale i izabrati gradsko zastupništvo pod kontrolom međunarodne komisije, raspustiti riječke dobrovoljce
(Host –Venturieve batinaše), smanjiti talijanski vojni kontingent na jednu pješačku i konjaničku jedinicu, čuvanje javnog reda i mira povjerilo bi se britanskim i američkim postrojbama, provedba sudskog postupka protiv više osoba talijanske narodnosti, saveznička kontrola nad gradskom administracijom, supstitucija francuskog osoblja. ("Zaključci istražne komisije", Obzor (Zagreb), br. 211., 7. IX. 1919., 2.)

Giovanni Giurati1919. 30. Lipnja u Rimu su se susreli d’Annunzio, riječki gradonačelnik Antonio Grossich (Draguć pokraj Buzeta, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.)i Giovanni Giurati (Venecija, 4. Kolovoza 1876. – Rim, 6. Svibnja 1970.) (slika ljevo). Dogovorili su da otpor Riječana pojačaju stavljanjem pod hipoteku nekih, uglavnom većih i jačih industrijskih objekata i riječke luke. Potom je započelo okupljanje dragovoljaca kroz iredentističke udruge u Trentu i Trstu.
Giovanni (Nino) Host Venturi1919. 13. Lipnja, osnovane su paravojne jedinice takozvane "Riječke legije" pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija (Rijeka, 24. Lipanj 1892. - Buenos Aires, 29. Travanj 1980.)(slika desno), budućeg Mussolinijevog ministra. Legionari Talijanskog Nacionalnog Vijeća izazvali su težak i krvav sukob sa francuskim kolonijalnim vojnicima u luci Baroš. Nakon istrage koju su zahtjevali saveznici, Talijansko Narodno Vijeće je raspušteno, a pripadnici riječke legije morali su napustiti grad. Takozvanih "7 Zavjerenika" koji su pripadali legiji, kasnije su se pridružili D'Annunziju u njegovoj riječkoj pustolovini. To su bili: Riccardo Frassetto, Vittorio Busconi, Claudio Grandjacquet, Lamberto Ciatti, Attilio Ademi, Rodolfo Chianchetti i Enrico Brichetti. Pod međunarodnim pritiskom, Talijansko nacionalno vijeće je raspušteno, a pripadnici Riječke legije protjerani iz grada. Kasniji događaji, povezani s D’Annunzijevim zauzimanjem Rijeke u Rujnu 1919. godine, pokazat će da je legija pretrpjela udarac, ali da nije bila uništena. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: fluminensia.org, Goran Moravček: Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku, 12. Rujan 2013.)
1919. tokom Lipnja Consiglio Nazionale otpustio je sve Hrvate i Slovence, njih 150, zaposlenike riječke željeznice, s obrazloženjem "da se stavljaju na raspolaganje državi SHS". Slično se dogodilo i zaposlenicima riječke pošte. ("Pokrajinske vijesti", Obzor (Zagreb), br. 126., 2. VI. 1919., 2.)
1919. 02. Srpnja narodna čitaonica je primorana obustaviti svaku djelatnost zbog nereda kada su arditi napali francuske vojnike iz Indokine. U tim neredima demolirane su prostorije Narodne čitaonice, uništen je inventar, spisi a vjerovatno i knjige.
1919. 25. Kolovoz Talijanski Granatieri napuštaju Rijeku. To je jedinica koja je i prva ušla u grad, a napuštaju je po naređenju internacionalne komisije koja je utvrdila da su upravo oni odgovorni za stalne sukobe sa francuskim jedinicama u gradu. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Rijeka, 2010., Tea Mayhew: Krvavi Božić 1920. Riječka avantura Gabriela D’Annunzija)
1919. 28. Kolovoz talijanski Granatieri koji su napustili Rijeku, sakupili su se u Ronchi-ju, gradiću 4 kilometra od Monfalkona u Italiji. Ogorčeni, šalju pismo Gabriele d’Annunziu i mole ga da ih povede u oslobađanje Rijeke. Pismo je, u jednoj sobi lokalne mesnice potpisalo sedam oficira te jedinice. Tih će sedam oficira u povijesti biti poznati kao "sette giurati di Ronchi" (Giurati = pod zakletvom). Pismo su potpisali tenente Riccardo Frassetto, ten. Vittorio Rusconi, s.ten. Claudio Grandjacquet, s.ten. Rodolfo Cianchetti, s.ten. Lamberto Ciatti, s.ten Enrico Brichetti, s.ten. Attilio Adami, pismo glasi:

"In nome di tutti i morti per l’Unità d’Italia, giuro di essere fedele alla causa santa di Fiume e di non permettere mai, con tutti i mezzi, che si neghi a Fiume l’annessione completa ed incondizionata all’Italia. Giuro di essere fedele al motto: “Fiume o Morte”". [Frassetto 1927]
("U ime svih poginulih za jedinstvo Italije, zaklinjem se na vjernost svetoj Rijeci i da neću nikada dozvoliti, i suprotstaviti se svim sredstvima, onima koji se suprotstave kompletnoj aneksiji Rijeke Italiji. Zaklinjem se da ću viti vjeran uskliku: "Rijeka ili smrt")

(Izvor, djelomično: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Rijeka, 2010., Tea Mayhew: Krvavi Božić 1920. Riječka avantura Gabriela D’Annunzija)
1919. 30. Kolovoz general Vittorio Emanuele Pittaluga službeno preuzima zapovjedanje nad talijanskim trupama oko i u Rijeci, a 1. Rujna i nad internacionalnim snagama u Rijeci.
1919. 03. Rujna
Objava zaključaka koje je Međusavezničko vijeće u Parizu donijelo u Kolovozu: 1. raspustiti talijanski Consiglio nazionale; 2. raspustiti Riječku legiju; 3. talijanske okupacione snage smanjiti na jednu brigadu i eskadron konjice; 4. francuske snage zamijeniti novim jedinicama; 5. formirati Međusavezničku komisiju za nadzor uprave u Rijeci; 6. povjeriti održavanje reda i mira engleskoj ili američkoj policiji. Prema zaključku Mirovne konferencije u Parizu Rijeka je trebala postati neutralna tampon-država. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))

D'Annunzio ulazi u Rijeku
D'Annunzio ulazi u Rijeku. dovezao se u Rijeku u Fiatu 501 crvene boje, na čelu auto kolone od 278 dragovoljaca, ardita i futurista ukrcanih na 35 kamiona.

1919. 11 Rujna d'Annunzio, u uniformi "tenente colonnello dei Lancieri di Novara", u vozilu Fiat tipo 4, stiže u Ronchi sa grupom vojnih oficira koji su bili odlučni u svojoj namjeri da mu pomognu "osloboditi" Rijeku. Poslao je poruku Mussoliniju: Kocka je bačena!. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 12. Rujna Tačno u 11.45, Istoga dana kada su u Rijeku trebali stići englesko-američki policijski odred, talijanski pjesnik i pustolov Gabriele D’ Annunzio sa svojim arditima dolazi u Rijeku, vozeći se u crvenom Fiatu 501. Ušao je u Rijeku ulicom Via Serpentina, koja je kasnije od D’ Annunzia nazvana "Via della Santa Entrada" (Izvor: Vasco Lucci: Le giornate Dannunziane, FIUME 20, Roma 1990., str. 64.). Radosno je dočekan od strane Grossicha i Giovanni Host-Venturija koji su bili na čelu 3 čete dobrovoljaca (243 vojnika i 35 oficira u 35 kamiona). D'Annunziev ulazak u Rijeku talijanska fašistička historiografija nazivala je "Sacra entrata" ("Sveti ulazak"), želeći tako mistificirati taj ulazak kao spas za talijanstvo Rijeke. Krenuo je iz Ronchia dan ranije sa oko 2.500 vojnika, uglavnom pobunjenika i dezertera jedinice "Regio Esercito - i Granatieri di Sardegna", ali dok je došao do Rijeke, pjesnik je imao oko 15000 vojnika jer su mu se putem pridruživali dobrovoljci. Dobro naoružana kolona bez poteškoća je ušetala u Rijeku. Grad ga je dočekao u euforičnom zanosu. (Slika desno). Ohrabreni i oduševljeni dočekom mase Riječana, stigli su i do mosta na Rječini. Odjeven u uniformu elitne jedinice "Lancieri di Novara" sa činom tenente colonnello (kojeg on, naravno, službeno nije imao!), i okićen odlikovanjima, zapovjednik paravojske Gabriele d’Annunzio je u predvečerje 12. Rujna ušao u Guvernerovu palaču odakle je, s balkona, okupljenom mnoštvu obznanio kako je Rijeka pripojena Italiji. Iz njegovog govora:

"Italiani di Fiume! Nel mondo folle e vile, Fiume è oggi il segno della libertà; nel mondo folle e vile vi è una sola cosa pura: Fiume; vi è una sola verità: e questa è Fiume; vi è un solo amore: e questo è Fiume! Fiume è come un faro luminoso che splende in mezzo ad un mare di abiezione ... Io soldato, io volontario, io mutilato di guerra, credo di interpretare la volontà di tutto il sano popolo d’Italia proclamando l’annessione di Fiume"  (Gabriele D’Annunzio). [Castellini, St. Ill. 9/1969]
"Riječki Italijani! U ovom ludom svijetu, Rijeka je danas znak slobode; u ovom ludom svijetu ima samo jedna stvar čista i izvorna: Rijeka; Samo je jedna istina: i to je Rijeka; samo je jedna ljubav: i to je Rijeka! Rijeka je kao svjetionik koji sjaji u moru neistina ... Ja vojnik, ja dobrovoljac, ja izmučen ratovima, vjerujem da mogu interpretirati volju cijelog normalnog stanovništva Italije proglašavajući aneksiju Rijeke"  (Gabriele D’Annunzio). [Castellini, St. Ill. 9/1969]

Time je D’ Annunzio započeo svoju riječku pustolovinu koja će državno-pravno završiti 1924. priključenjem Rijeke Italiji. Njegovo osvajanje Rijeke bilo je gotovo logičan nastavak zbivanja u Rijeci. D’ Annunzieva zamisao o pohodu na Rijeku, ili za njezino“oslobađanje” kako je on to zvao, vjerovatno se javila u Veljači 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je pod zapovjedništvom generala Ottavija Zoppija služio i riječki satnik Nino Host-Venturi. General Zoppi sudjelovao je i u urotničkim planovima koji su pod D’Annunzijevim vodstvom predviđali stvaranje Republike triju Venecija u čijem sastavu su trebali biti pored Mletaka (Venecije) još Rijeka i Split. U zavjeri sudjelovao je i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, koji će biti glavni financijer D’Annunzijeve riječke avanture. Nukleus trupa koje su pod D’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku bila je Prva regimenta sardinijskih grenadira. Gradić Ronchi pokraj Trsta bio je polazište urotnika, legionara, koji su pjesnika i pustolova proglasili svojim komandantom. On je, Dio talijanskih brodova vezan za lukobran 1919kažu, "bolestan, ali i u groznici političkih strasti, napustio svoju mletačku palaču, stigao u Ronchi, i u posuđenom kabrioletu, odjeven u uniformu, krenuo prema Rijeci". (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 12. Rujna talijanski brod oklopnjača "Emanuele Filiberto" napušta Rijeku, a morali su isploviti i bojni brod "Dante Alighieri", te razarač "Nullo", što je izazvalo "strah i nemire" talijanskog pučanstva Rijeke. U luku stiže, kao izvidnica, veliki razarač "Mirabello" iz Pule, dok su na vezu bile francuska oklopnjača "Condorcet" klase "Danton", dvije britanske krstarice klase "Cardiff", američki razarač "Pillsbury" i još neki brodovi. Ljuta gomila talijanskog djela stanovništva Rijeke je natjerala mornare s razarača "Nullo" da pogase parne kotlove i time im onemogučila isplovljavanje. Isto tako ni "Dante Alighieri" nije isplovio. S razarače "Mirabello" se iskrcao veći dio posade i priključlo demonstrantima, koje je od 17 sati vodio upravo pristigli D'Annunzio. (Djelomičan izvor: Giuseppe Marchese: Navi italiane a Fiume 1918-1921 (www.ilpostalista.it), Također: Henry I. Hazelton: Fiume – The Superlatively Italian City, Chicago 1919., str. 9.)
1919. 13. Rujna Vittorio Emanuele Pittaluga, komandant internacionalnih snaga u Rijeci, u 12.00 prepušta upravu D’Annunziu, a u 14.00 napušta Rijeku.
1919. 14. Rujna da bi izbjegli sukob s Talijanima, američki i britanski brodovi napuštaju Rijeku. Francuski brodovi još ostaju u luci. Popodne je u Rijeku stigao i talijanski razarač "Stocco" s admiralom Casanuovom, kako bi ispitao zapovjednike svih talijanskih brodova. Stocco nije ušao u luku, nego se usidrio izvan lukobrana, da "pobunjenici" nebi utjecali na posadu. D'Annunzio je održao "vatreni govor" pomorcima, a u Rijeku su nastavili stizati i drugi vojnici, mornari i pustolovi, da mu se priključe.
1919. 14. Rujna Formirano zapovjedništvo talijanskih snaga Rijeke "Comando delle truppe italiane" pod D'Annunzijem. Činili su ga: Šef kabineta je "comandante maggiore" Giovanni Giurati; šef uprave države "maggiore" Reina; šef policijskih snaga "tenente" Ulisse Igliori; sekretar je "tenente" Keller; šef ureda informiranja je "dottore" Pedrazzi; zadužen za mornaricu je "conte" Castruccio Castracane. Guido Keller je gusarskim prepadom dovukao brod Persia u riječku luku. Na brodu je bilo 14 tona naoružanja za ruske kontrarevolucionare pod barunom Wrangelom. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 15. Rujna Na sjednici Vrhovnog Ratnog Savjeta u Parizu saveznici nisu tražili od Italije da traže od D'Annunzia da se povuče iz Rijeke zagovarajući tvrdnju da je to unutrašnji problem Italije. Britanskim i Francuskim trupama bilo je naređeno da se povuku iz Rijeke. Rijeka je i službeno ostala pod vlašću Legionara od 14. Rujna 1919. Kada je Britanski admiral ukrcao svoje trupe i krenuo prema Malti, vojna je suradnja prekinuta jer je Francuska vojska ostala sama u gradu. U kasnim satima toga dana i Francuzi napuštaju Rijeku.
1919. 20. Rujna
General Pittaluga formalno je predao zapovjedništvo talijanskih snaga D'Annunziju i D'Annunzio se proglašava "comandante della città di fiume" (Zapovjednikom grada Rijeke), a Antonio Grossich, u ime "Consiglio Nazionale di Fiume", predaje sve ovlasti D’Annunziu. Istoga dana general talijanske državne vojske Pietro Badoglio utvrđuje liniju blokade oko Rijeke kako bi spriječio snabdjevanje i dolazak novih dobrovoljaca.
(Izvor: Daniel Patafta, Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Corriere della sera, Giorgio Dell'Arti: Cinquantamila, Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 22. Rujna u Rijeku stiže transportni brod "Cortellazzo", bivši stari krstaš "Marco Polo", preinačen u transporter za vojsku, te su priključuje D' Annunziju, a 7. Prosinca priključuje im se i razarač "Bertani", kojeg su u Trstu zarobili neki od legionara (njih sedam). 24. Rujna započinje i blokada Rijeke od strane regularnih jedinica talijanske vojske.
(Izvor: Otvoreni maketarski forum, D´Annunzio u Rijeci, Piše Alaska)
1919 26. Rujna u Rijeci je rođen Ezio Loik (Rijeka, 26 Rujna 1919. – Superga, 04. Ožujka 1949), jedan od najslavnijih riječkih nogometaša svih vremena, velikan riječkoga i talijanskoga nogometa. Igrao je za riječku Fiumanu, Milano, Veneciju i na kraju je prešao u Torino gdje je bio peterostruki uzastopni prvak Italije. Za reprezentaciju Italije igrao je 9 puta i postigao 4 gola. Poginuo je zajedno sa kompletnim sastavom velikog Torina u avionskoj nesreći nadomak Torina 04. Svibanj 1949. u 17:50 sati, na letu G212 iznad Torina kada pilot izdan od svojih instrumenata udara u brdo pokraj basilike Superga.
(Izvor:  Footballdatabase.eu, Ezio Loik, Također: wikipedija > Ezio Loik, Također: Rijeka Danas, VIDEO: 65 godina od smrti Ezia Loika, Također: Magliarosonera, Ezio LOIK)
1919. 30. Rujna Filippo Tommaso Marinetti (
Alexandria, Egypt, 22. Prosinca 1876. - Bellagio, Italy, 2. Prosinca 1944.) i Feruccio Vecchi su napustili Rijeku nakon što je D´Annunzio potpisao dekret o njihovu protjerivanju. Filippo Tommaso Emilio Marinetti (Filippo Achille Emilio Marinetti) je bio talijanski poeta i editor, jedan od prvih članova talijanskog fašističkog pokreta i ideolog "Futurističkog "pokreta koji je 1909. god. u francuskom dnevniku "Le figar"o objavio "Manifest futurizma". Ferruccio Vecchi ( Sant’Alberto, Italia, 1894. – Castelfranco Emilia, Italia, 1957.), nerazdvojni prijatelj Filippa Tommaso Marinettija, kapetan u jedinicama Ardita tokom prvog svjetskog rata, jedan od osnivača fašističkog pokreta, intelektualac ljevice, izbačen iz stranke fašista, postaje umjetnik režima sa serijom radova u kojima je glavna figura bio Mussolini. Po svemu sudeći, silna popularnost Marinettija i Vecchija Benito Mussolini i D'Annunzio u Rijecipovrijedila je pjesničku i lidersku taštinu.
1919. 2. Listopada Francuska krstarica "Condorcet" napušta Rijeku, a u grad stiže talijanski parobrod "Persia" s oružjem za ardite ukradenim i "prokrijumčarenim" iz vojnih skladišta u La Speziji. 25. Listopada u Rijeku dolazi i torpiljarka 66PN, čija se posada pobunila i uhitila zapovjednika da bi se pridružili D'Annunziju. Talijanski tisak naziva D'Annunzijeve "rodoljube" "Uskocima" i "Gusarima". (Izvor: Otvoreni maketarski forum, D´Annunzio u Rijeci, Piše Alaska)
1919. 08. Listopada ujutro tog dana, laganim hidroavionom, u Rijeku stiže Benito Mussolini na razgovore sa D’Annunziom (Slika desno). U gradu je bio samo dva sata. Taj učitelj i novinar, vođa tek rođenog fašizma, još uvijek je čekao svoju pravu priliku za preuzimanje vlasti u Italiji. U to je vrijeme on još prilično nevažna ličnost u sjeni "velikog pjesnika- ratnika" D'Annunzija. Dvojica vođa revolucije susreli su se u bijelom salonu. (Izvor: Književna Rijeka,  časopis za književnost i književne prosudbe, Broj 1, godište XVI., proljeće 2011., IGOR ŽIC: Grad potrošene ljubavi, str:34)
Avionska nesreća 06.10.1919.1919. 9. Listopada list "La vedeta d'italia" piše o avionskoj nesreći iznad grada koja se dogodila par dana ranije, 06. Listopada 1919. Naime, borbeni avion 128. Eskadre iz Bolzana ( 128. Squadriglia di Bolzano ) kojim su upravljali poručnik Aldo Dini i dozapovjednik karabinjera Giovanni Zeppegno izvodio je akrobacije iznad grada sa željom da prikažu snagu i vještinu talijanske avijacije, dok u jednom trenutku nije došlo do kvara na avionu. Očevici iz ulice San Vito izjavili su da je elisa u jednom trenutku prestala sa vrtnjom. Pilot je pokušavao zadržati kontrolu nad zrakoplovom i udaljiti ga od zgrada, no nije uspio, te se srušio u ulici Pomerio u malo dvorište između kuće Fabich i Viezzoli (slika ljevo). Začula se eksplozija i došlo je do požara. Mnogi građani su potrčali pomoći pilotima, no nije im bilo pomoći. Poručnik Aldo Dini u padu je ispao iz zrakoplova i pao na čelične šiljke ograde kuće Fabich koji su mu probili bok i srce, dok je karabinjer Giovanni Zeppegno izgorio skoro do neprepoznatljivosti.
(Izvor: Lokalpatrioti, Forum, Sciagura aviatoria 6.10.1919., Također: La vedetta d'italia 9.10.1919.)
1919. 23. Listopada ukazom Petra I., "po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja" Sušak je zajedno sa Trsatom proglašen slobodnom gradskom općinom. Imao je tada oko 12.000 stanovnika. (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:6) Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti nije vladao Sušakom, jer je grad tada još uvijek bio pod talijanskom okupacijom. Zauzeo je 12. Rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do Siječnja 1921. godine kada dolazi talijanska regularna vojska koja se tek 3. Ožujka 1923. godine povlači sa Sušaka. Na izvanrednoj sjednici Općinskog zastupstva 4. Prosinca 1919. upravitelj Kolacio priopćuje da je

"općina Sušak previšnjim ukazom od 23. Oktobra 1919. proglašena gradom usljed čega ustrnjuje mandat dosadanjim zastupnicima pak se ovo zastupstvo usljed toga razpušta".

Kako je time prestao mandat dosadašnjeg zastupstva, dr. Jambrišak, kr. kotarski predstojnik, banskim je dekretom od 24. Studenoga 1919. imenovan vladinim povjerenikom za Grad Sušak, a na njegov prijedlog Mirko Kolacio postaje namjesnik gradskih prihoda. Sušak je tada imao oko 12.000 stanovnika. Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. Studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka još nije bilo razriješeno. (Izvor: DAR, Albino Senčić: GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAKA 1888-1945, Rijeka, 1998., Također: Skupština općine Rijeka, GRUPA AUTORA: POVIJEST RIJEKE, Izdavacki centar Rijeka, 1988, str. 286)
1919. 23. Listopada na Sušaku osnovan sportski klub Primorje (poslije Viktorija).
(Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006)
1919. 26. Listopada u Rijeci su provedeni izbori na kojima D'Annunzio pobjeđuje. Izbori su hvaćeni od strane italijana kao plebiscit, na kome je 6.999 glasalo za aneksiju Rijeke Italiji, a 156 glasača protiv. Arditi su kod tog plebiscita nasilno sprečavali pro-jugoslavenske glasače da uopće pristupe glasanju. Pristalice autonomije predvodio je Riccardo Zanella (Rijeka, 27. Lipnja 1875. – Rim, 30. Ožujka 1959.), a pristalice aneksije Riccardo Gigante (Rijeka, 29. Sječanj 1881. – Kastav, 4. Ožujak 1945.) koji je i izabran za gradonačelnika Rijeke od Studenog 1919 do 7. Sječnja 1921. Biran je i na nekoliko drugih funkcija tokom svojeg aktivnog perioda:  Predsjednik Municipalnig vjeća grada Rijeke (Presdiente del Consiglio Municipale di Fiume) od 29. Prosinca 1920. do 31. Prosinca.
(Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988., str:288)
1919. osnovan je Nogometni Klub Orijent. Ime klubu je dao pomorac F. Matković i u svojim počecima Orijent je bio klub radničke i đačke mladeži. 1926. godine klub prestaje s radom, no već 1928. godine se obnavlja i započinje se natjecati u okviru tadašnje I. župe zagrebačkog podsaveza.
Nakon 2. svjetskog rata klub prvo nosi imena Jedinstvo i Primorac, zatim Primorje dok 1948. godine mijenja ime u Budućnost. Od 1953. godine klubu se vraća staro ime Orijent pod kojim od tada neprekidno nastupa. NK Orijent nastupa na stadionu Krimeja koji je izgrađen 1923. godine, a pri otvorenju stadiona je gostovala tada vrlo jaka momčad HAŠK-a iz Zagreba. Stadion danas može primiti oko 5.000 gledatelj
. (Izvor: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948)
1919. Nakon Prvoga svjetskog rata i raspada austrougarske države, cjelokupna imovina Tvornice Papira privremeno prelazi u vlasništvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
1919. 28. Listopada
u riječkom Općinskom kazalištu održana je dugo najavljivana i pomno pripremana futuristička večer "Fantasia Ardita", koju je priredio Carlijev "Teatro futurista sintetico". Pred riječkom publikom naviklom na tradicionalni građanski teatar, prvi je puta odigrana jedna takva avangardna priredba. (esteri.it/mae/doc/programma_futuroma)
1919. Osniva se nogometni klub C.S. Fiume. Osnovan od radnika tvornice Torpedo. Prvo vodstvo kluba činili su: Jugo, Barbinich, Racchetta uz kasnije pridošle Sternissa I, Sega, Calcih, Zamparo, Vale, Puhar, Ghisdavcich i Contento. Jedini problem bio je novac jer se klub financirao samo od članarina. Trenerje bio Zamparo. (Izvor: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948)

Guglielmo Barbieri i još jedan ardit popeli se na gradski toranj i otpilili desnu glavu orla
4.11.1919, dvojica Ardita koji su skinuli jednu glavu sa orla, simbola grada Rijeke. Evo ih sa trofejem u rukama

Skinuta glava sa riječkog orla

1919. 04. Studenog dvojica D’ Annunzievih ardita (Gulielmo Barbieri i Alberto Tappari) skinuli su jednu glavu sa dvoglavog orla, simbola grada, koji se je nalazio na gradskim vratima (slike ljevo) s obrazloženjem da je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski. Skulptura je po drugi put skinuta s Gradskog tornja 1949. Rijeka je bila bez grba i zastave do 1967. godine. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 09. Studenog U Rijeci je utemeljen Tipografski zavod "La Vedetta d'Italia". Poslovođa je bio Carlo Colussi (Kolušić), a tehnički ravnatelj Natale Deschmann (Dežman). Najveći dio poslovanja obavljao se na na adresi Via Ciotta 19 (danas srpski konzulat na Dolcu), a poslije Drugog svjetskog rata u toj tiskari tiskao se i "Novi list" do 1963. godine. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 11. Studenog Riccardo Gigante prvi put izabran za riječkog gradonačelnika. (Izvor: Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1919. 13/14. Studenog talijanski brodovi koji su prešli na D’ Annunzievu stranu, razarač "Nullo", torpiljarka "66PN" i transporter "Cortellazzo" s nekoliko MAS-ova i 600 legionara plove iz Rijeke u Zadar, s ciljem da nagovore i tamošnje vojnike na pobunu. U Zadru ih uvjeravaju da nisu potrebni, jer će Zadar i tako i tako pripasti Italiji. Konvoj se vraća u Rijeku. Inače su Talijani u Dalmaciji stalno provocirali tučnjave i čudili se kad su dobili batina. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Otvoreni maketarski forum, D´Annunzio u Rijeci, Piše Alaska)
1919. 16 Studenog, D’ Annunzio, dok je sam grad bio blokiran od strane njegovih Ardita, proglašava Rijeku "piazzaforte in tempo di guerra" (utvrdom u vrijeme rata). I to mu dopušta da uvede apsolutnu vlast u gradu, pa čak idozvolu da strelja bez suda one koji mu se suprotstave.
1919. 16. Studenog na izborima za talijanski parlament, za zastupnika Rijeke, izabran je Luigi Rizzo, koji je već bio zastupnik Messine. Rizzo je u Italiji imaostatus heroja, jer je 10. Lipnja 1918. sa malim torpednim čamcem MASS, kod Premude potopio austro-ugarski bojni brod Szent Isztvan. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA od propasti Sidro na trgu Kraljice EleneAustro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1919. 17. Studenog u parku na trgu koji je od 1850. godine nosio je ime carice Elizabete, žene Franje Josipa (od 1924 trg Regine Elene (kraljica Jelena Petrović Njegoš, supruga talijanskog kralja Vittoria Emanuela III), Danas Jadranski trg), postavljeno je sidro, poklon pomoraca sa talijanske krstarice "Emanuele Filiberto" (slika desno). Umberto Gnata je projektirao spomenik-postolje za to sidro u malom parkiću usred trga. Otvorenje spomenika održano je uz veliki D'Anunzijev govor i oduševljenu masu ljudi. Park i spomenik uklonjeni su 1934. godine zbog nove regulacije prometa. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919 14. Prosinca u školi Emma Brentari u ulici E. De Amicis br. 1 osniva se Sportski savez grada Rijeke (Fascio delle Societa Sportive Fiumane). (Izvor: Zlatko Moranjak: "Rijeka nogometa - Povijest nogometa u Rijeci")
1919. 18. Prosinca
Plebiscit o odlasku D'Annunzija iz Rijeke. Većina Riječana bila je za njegov odlazak, no shvativši to, Komandant je jednostavno porazbijao izborne žare. (Izvor: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920)
1919. 09. Prosinca
Mirovna Konferencija u Parizu donjela je memorandum u kojem je zaključeno da:

"Postoji sporazum o tome da se ima u interesu Italije stvoriti tampon država koja će biti poznata pod imenomSlobodna Država Rijeka, i ova će država biti pod kontrolom Lige Naroda ... .... ali, iz poštovanja prema talijanskoj primjedbi da bi pripojenje ovog teritorija Državi Srba, Hrvata i Slovenaca slobodnim aktom njezinih stanovnika moglo stvoriti jednu stvarnu opasnost, sada se pristaje da se odluka o konačnoj sudbini te države prepusti Ligi Naroda, koja neće propustiti da u skladu s talijanskim traženjem poda gradu Rijeci i onu autonomiju koju je grad uživao pod austro-ugarskom vlašću."

1919. 22. Rujna do 21. Studenog u dva mjeseca D'Annunzijeve vladavine, Rijeku je napustilo 1.507 ljudi. Teror koji su arditi provodili nad Hrvatima doveo je do bježanja Hrvata iz Rijeke, a s vremenom je prerastao u pravi egzodus riječkih Hrvata. (Izvor: Mihael SOBOLEVSKI, "D'Annunzijeva vladavina u Rijeci (rujan 1919. – siječanj 1921.Zagreb 2001., 297.)
1919. 23. Prosinca general Pietro Badoglio donosi D’ Annunziu dokument "Modus Vivendi", elaborat kojim talijanska država predlaže način rješavanja okupacije Rijeke. Grad neće biti predan Jugoslaviji nego proglašen slobodnim gradom i Italija će raditi na tome da se Rijeka jednog dana pripoji Italiji. Consiglio nazionale di Fiume prihvaća prijedlog sa 48 glasova za i 6 protiv. D’Annunzio i dio stanovništva se žestoko opiru ishodu glasanja. Sljedećeg dana D’Annunzio proglašava referendum o prihvaćanju dokumenta. Tokom dana glasovanja, glasačima se prijetilo, okupirane su štamparije koje su bile za "Modus Vivend", a na kraju dana Arditi su oteli glasačke kutije. Nakon brojanja glasova, bilo je jasno da je usprkos nasilništvu Ardita pobjedila opcija "ZA". Kada je postalo očito da će većina glasati za njegov odlazak dao je spaliti glasačke listiće i rastjerati glasače, a zatim je poništio izbore. (Izvor: wikipedija > Impresa di Fiume)

1920. Nakon Prvog svjetskog rata, slijedom sporazuma između sila pobjednica Rijeka pripada Italiji.
1920. 8. Siječnja nogometna reprezentacija Rijeke nastupala je u povijesnoj utakmici značajnoj za talijanski i svjetski nogomet. Tog dana i na toj utakmici prvi se put promovirao Scudetto za kojeg znaju u cijelom svijetu (u jednom od izdanja Talijanskog olimpijskog komiteta objavljeno je i potvrđeno da je upravo na ovoj utakmici prvi put na dresu Azzura upotrijebljen takozvani Scudetto s talijanskom trobojnicom. Taj isti grb talijanska reprezentacija nosi i danas)Riječani su igrali protiv talijanske vojne komande i pobijedili su rezultatom 1:0. Za Rijeku su igrali: Gondola, Goacci, Kusmann, Paulinich, Zeffirro, Host, Stiglich, Woschnig, Ossoinack, Balassa, Tomaz i Spadavecchia, a za Talijansku vojnu komandu (Commando Militare) Jacoponi, Terrile, Thonon, Papi, Lipollis, Carbone, Giraldoni, Nobis, Savinio, Percovich, Cerutti.
Strijelac je bio  Tomaz u 30 minuti. Reprezentaciju Rijeke činili su igrači Olympije i igrači Fiume (Host, Stiglich, Tomaz). Bilo je pozvano i pet igrača Glorije, ali im je njihova uprava nekoliko dana prije zabranila igranje iz nepoznatih razloga. Utakmici je prisustvovao i Gabriele d’Annunzio sa svojim najbližim suradnicima. (Izvor: Luca Dibenedetto: El balon fiuman: quando su la tore era l´aquila, Litopress, Borgomanero, 2004.)
1920. 20 Sječnja u crkvi Svetog Vida organizirana služba Božja u kojoj je otac - svećenik Reginaldo Remuldi, kapetan i dušebrižnik Ardita, posvetio je bodež kojim je trebao biti ubijen Zanella. Kada je Vatikan to saznao, udaljio je svećenika iz grada.
1920. 20 Sječnja D'Annunzio sastavio novu vladu. Nova vlada imala je odbore za: unutarnje poslove (pod ovo ministarstvo spadali su podjela aprovizacija i socijalne pomoći), financije i blagajnu, trgovinu, industriju i poljoprivredu, veze, javno školstvo i pravde i bogoštovlja, osnovan je "Odsjek za obranu zemlje" koji je povjeren Host-Venturiju. Na čelu vlade Comitata direttiva ostao je i dalje dr. A. Grossich. Stvarna vlast bila je koncentrirana u rukama D'Annunzija, dok su članovi vlade Comitata direttiva vršili samo sitnije poslove vezane uz lokalnu upravu. D'Annunzio je bio stvarni nositelj vojne i civilne vlasti u gradu, a svoje odluke i propise je donosio u obliku dekreta. D'Annunzio je držao da je on iznad svih zakona, vladao je Rijekom kao apsolutni monarh, diktator koji je pravdu dijelio prema svome vlastitome osjećaju za pravdu. On je bio iznad zakona u teoriji i u praksi.(Michael A. LEEDEN , Nino Host Venturi u srediniThe first Duce – D'Annunzio at Fiume, Baltimore – London 1977., 58.-59.) D'Annunzijeva vladavina u Rijeci ostala je zabilježena u povijesti kao diktatura, obilježena pljačkom, nasiljem, terorom i progonima političkih neistomišljenika i netalijana (ponajprije Hrvata).
1920. 30. Sječnja okupili su se u Guvernerovoj palači major Giovanni Giurati, tajnik D'Annunzija za posebne poslove, kapetan Host-Venturi, šef riječkih legionara i budući Mussolinijev ministar, te Josip Frank čije će političko učenje kasnije prigrliti i čelništvo ustaškog pokreta. Raspravljalo se o granicama, budučim namjerama i daljnjim osvajanjima D'Annunzija. Na slici desno, ljeto 1920., komandanti raznih odjela riječkih legionara, desno Giorgio Conighi (Rijeka, 7. Lipnja 1892. – Trento, 4. Sječnja 1977) Ufficiale superiore del Corpo Nazionale dei Vigili del Fuoco, u sredini Nino Host Venturi (Rijeka, 24 Lipnja 1892. – Buenos Aires, 29. Travnja 1980.) Capitano degli Arditi i kreator La Legione fiumana i desno Giuseppe Sovera-Latuada (Tortona, Italija, 1891 -
1979) capitano di granatieri di Sardegna. Fotografia je iz privatne arhive Gabriele Sovera.
La Testa di Ferro1920. 01. Veljače tiskan je prvi broj "La Testa di ferro" (Željezna glava)(slika ljevo), glasnika D‛Annunzijevih legionara, kojeg je utemeljio Mario Carli (San Severo, Italija, 31. Prosinca 1889. – Rim, 9. Rujna 1935.), talijanski pisac i novinar. Novine je financirao Gabriele D‛Annunzio. Prvi broj novina je nad naslovom imao otisnutu crnu siluetu tenka s motom “Me Ne Frego - Nije me briga” . U kasnijim se brojevima to gubi i dobiva natpis "La Testa di Ferro" - "Giornale Del Fiumanesimo".
1920. 20. Veljače "Ganz-Danubius", "Banca Italiana di sconto S.A" i "S.A. Alti Forni Fonderie e Acciaierie di Terni" održali su sjednicu i konstituirali S.A. (S.A. - Societa Aninima) "S. A. Cantieri navali del Quarnaro (Kvarnerska brodogradilišta d. d.)". Na skupštini je izraženo zadovoljstvo što se toga dana "osniva jedna od najperspektivnijih i najjačih industrija u gradu.." i što se novo brodogradilište "diže pod egida talijanskog kapitala jer to predstavlja najsvečaniju posvetu talijanstva ovih predjela". U društvo je ušla tvrtka Ganz e Co. Danubius, koja je u društvo unijela svoju nepokretnu imovinu u zamjenu za 110.000 dionica vrijednosti 200 L. svaka, u vrijednosti 22,000.000. Time su Mađari praktički bili izgurani s Kvarnera. 1925. sve su dionice prešle u talijanske ruke. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 98., Također: Aldo Cherini: L'Industria navalmeccanica giuliana dalle origini ai giorni nostri (1997), Trieste, str. 24., Također: Achille Rastelli: The Cantiere navale del Quarnero 1920-1945, Industrijska baština III, (2007), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 675.)
1920. 30 Ožujka na sastanku građana u "Teatru Fenice", šef kabineta Alceste De Ambris traži da se uspostavi republika. Kaže da se "riječani ne trebaju bojati i da ime same republike nije važno. Može se zvati Slobodna Republika Rijeka ili Republika Slobodna Država Rijeka ili bilo kako, bitno je da na čelu nije kralj."
1920. 21. Travnja teroru talijanskih ardita i Gabrielea D'Annuzia pokušavaju se oduprijeti jedino sindikati. U jednom od generalnih štrajkova održanih tog dana sudjelovali su i riječki vatrogasci.
1920. 27. Travnja Nacionalno vijeće (Consiglio Nazionale) ustupilo je Općini prostorije intendanture bivše vlasti za potrebe vatrogasnog zdruga u ulici Viale XVII Novembre 46. (današnja lokacija u Krešimirovoj). Za uređenje su bili potrebni veliki građevinski radovi, otvaranje prozora, izgradnja zidanog tornja za vježbanje, adaptacija unutarnjih prostorija. Nakon godinu dana, 28. Travnja 1921. ponovno je predan Magistratu identičan Dopis, sa dodatkom da iz prostorija treba iseliti karabinjere. Čini se da su tek 1925. izdvojena sredstva za uređenje novog vatrogasnog sjedišta.
1920. 30. Travnja Nakon uzastupnih poziva iz Rijeke, Sveta Stolica imenuje apostolskoga administratora Celsa Costantinija, čime je grad izuzet od vlasti senjsko-modruškoga biskupa Josipa Marušića. Nakon što je Italija pridružila sebi riječku biskupiju (pod talijanskom je upravom i pojavljuje se sve više talijanskih svećenika) iz Rima u Rijeku stiže prvi apostolski administrator Rijeke Celso Benigno Luigi Costantini (3. Travnja 1876 – 17. Rujna 1958). Ostati će do 12. Kolovoza 1922. Konzistorijalna kongregacija imenuje 17. Rujna 1922. za novog apostolskog administratora "Rijeke i predgrađa" benediktinca Isidora Saina (Šaina), opata iz Praglie (Padova), rodom iz Novigrada istarskoga. (Izvor: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U R
IJECI, str: 7, Također: Dr. sc. Marko MEDVED: Osnivanje NOVIH RIJEČKIH ŽUPA 1923. GODINE)
1920. 10. Svibnja izdana uredba 35/1920 iz službenog lista o uvođenju talijanske lire kao službene valute u Rijeci.
1920. 04. Lipnja Trianonskim sporazumom, ugovorom potpisanim između Mađarske i zemalja Antante u dvorcu Grand Trianon u Versaillesu u Francuskoj, formalno se gasi mađarski suverenitet nad Rijekom. Kao gubitnica, Ugarska je morala pristati na ponižavajuće mirovne ugovore. oko 3,300,000 Mađara našlo se izvan granica domovine tj. u stranim državama. K tome, Mađarske oružane snage ograničene su na samo 35,000 lako naoružanih vojnika. Člancima 41 do 44. Trianonskog ugovora Mađarska se odrekla svih prava na teritorije koji su joj pripadali u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, a koji su tada bili u sastavu Kraljevine SHS. Mađarska je time izgubila oko 70% nekadašnjeg teritorija Ugarske. U korist Rumunjske oduzeta joj je Transilvanija (Erdelj). Nekadašnje sjeverne ugarske županije pripale u Čehoslovačkoj (današnja Slovačka). Gradišće (Burgenland) pripalo je Austriji, a Prekmurje, Međimurje, Baranja, Banat i Bačka Kraljevini SHS (kasnijoj Jugoslaviji). Trianonski sporazum viđen je u Mađarskoj kao nepravda, naročito zbog Erdelja u Rumunjskoj, gdje živi oko 2 000 000 Mađara, ali i zbog Mađara koji žive u Bačkoj i Banatu.
(Izvor: wikipedia>Trianonski ugovor, Također: PROLEKSIS ENCIKLOPEDIJA ONLINE, Trianonski ugovor, Objavljeno: 22. lipnja 2012., Također: Hrvatski leksikon, Trianonski mirovni ugovor, Također: enciklopedija.hr>Trianon)
1920. 15. Lipnja na dan kada je grad slavio svog zaštitnika svetog Vida, Leone Kochnitzky, belgijski pjesnik i bliski D'Annunziev suradnik, piše o psihozi koja je u to vrijeme vladala Rijekom:

"Osvijetljeni trgovi, barjaci, veliki ispisani transparenti, barke s lanternama iskićenim cvijećem ( čak je i more imalo svoju ulogu u festivalu ) i ples… Plesalo se posvuda: na trgovima, po ulicama, na molovima; danju, noću, plesali su i pjevali, ne senzualnom mekoćom venecijanskih gondolijera, već, mogli bi reći, bijahu to ničim sputane bakanalije. U siromašnim domovima Starog grada žene su skinule svete slike. Sićušna su svijetla osvjetljavala lik Gabriele D'Annunzia. Netko će to možda nazvati histerijom. To je Bal des Ardents. Pod pogledom neprijateljskog i kukavičkog svijeta… Rijeka pleše pred smrću."

(Izvor: Leone Kochnitzky: La quinta stagione o centauri di Fiume, Bologna, 1922., str. 58, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str:10)
1920. 16. Lipnja Celso Costantini, prvi apostolski administrator "Rijeke i predgrađa" koji je tu funkciju obnašao od 1920. do 1922., dobiva od Konzistorijalne kongregacije ovlasti za podjelu riječke župe:

"Quum in civitate Fluminis eiusque suburbiis, praeter parvam illam quae Drenova vocatur, una tantum habeatur paroecia, plus quam 46 millibus inhabitantibus constans, bonum animarum requirit ut divisio aliqua fiat, quo spirituali fidelium curae melius consolatur. His itaque aliisque inspectis quae ad S. Sedem delata sunt, facultas fit, ut dictam paroeciam dividere et dismembrare possis paroecias erigendo, prout adiuncta loci, temporis, et redituum suaserint, atque pro tuo prudenti arbitrio, servatis in reliquo de iure servandis."(Reskript kardinala Gaetana De Laija, 16. lipnja 1920., Nadbiskupski arhiv Rijeka (Nar), Osnivanje biskupije, str. 106-107.)

Treba napomenuti da je u samome gradu Rijeci, od pamtivjeka postoala samo jedna župa. To je župa Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Assunta. Pri toj središnjoj crkvi djelovao je zborni kaptol na čelu s arhiđakonom. Pdjela grada na više župa nije mu uspjela, a razloge treba tražiti u nestabilnoj političkoj situaciji i u poteškoćama s pronalaskom klera za upravljanje samim župama. Nove je gradske župe osnovao njegov nasljednik apostolski administrator Isidoro Sain O.S.B. dekretom od 16. srpnja 1923.
La reggenza italiana del Carnaro : disegno di un nuovo ordinamento dello Stato libero di Fiume : 12 settembre 1919-12 settembre 19201920. 12. Kolovoza D’Annunzio, u jednom svom govoru u Teatru Fenice, obznanjuje svoju namjeru o proglašenju Talijanska regencija Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro)
1920. 24. Kolovoza Država Srba, Hrvata i Slovenaca službeno je promijenila ime u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. (Izvor: wikipedija > Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Također: wikipedija > Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Također: wikipedija > Kraljevina Jugoslavija, Također: Hrvatska enciklopedija, Država Slovenaca, Hrvata i Srba)
1920. 27. Kolovoza u kapucinskoj tiskari "Miriam", Gabriele D’Annunzio tiska svoj svjetski relevantan politički tekst na 70 stranica: "La reggenza italiana del Carnaro : disegno di un nuovo ordinamento dello Stato libero di Fiume : 12 settembre 1919-12 settembre 1920" (slika ljevo). Printan je i na hrvatskom jeziku: "Nacrt novog uređenja slobodne riječke države". Tim je tekstom D’Annunzio postavio temelje korporativnog državnog ustroja koji je prihvatio i Benito Mussolini po svom dolasku na vlast u Italiji 1922. godine. Ovdje možete naći prijepis toga izdanja sa dodatkom D’Annunziovog govora u Teatru Fenice (u Microsoft Word .doc formatu i kao elektronsku knjigu u epub formatu)
(Izvor: La reggenza italiana del Carnaro : disegno di un nuovo ordinamento dello stato libero di Fiume : XII settembre MCMXIX - XII settembre MCMXX, In Fiume d'Italia 27 Agosto 1920, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
Jahta Elettra Giuglielma Marconija u Rijeci1920. 8 Rujna utemeljena je D’Annunzijeva Talijanska regencija Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro), prva fašistička država u povijesti.
Proglašenje Reggenze bilo je posljedica pregovora koji su započeli u Rapallu u Rujnu 1920. godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije s namjerom da se riješi Jadransko pitanje. Pretpostavljalo se da će Rijeka postati slobodna država, neka vrsta tampon-zone između Italije i Kraljevine SHS, što nije odgovaralo D'Annunziju i njegovim aneksionističkim pristašama u Rijeci. Stoga se odlučio na posljednji očajnički čin, proglašenje Reggenze. Isti dan održan je prvi radioprijenos opremom s jahte “Elettra” Giuglielma Marconija u riječkoj luci (na slici desno jahta "Elettra"). Prenošen je D’Annunzijev govor. Država je obuhvaćala Rijeku, šire zaleđe, riječku luku i okolne kvarnerske otoke. Prva država u svijetu koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila je riječka Talijanska regencija Kvarnera. (Izvor: RIJEČKA DRŽAVA (1920. - 1924.), Također: Arhinet, Arhivsko gradivo, Državni arhiv u Rijeci,   HR-DARI-3 - Privremene vlade u Rijeci (fond), Talijanska regencija Kvarnera (podfond), Također: wikipedija > Talijanska uprava za Kvarner)
1920. 8 Rujna Objavljen ustav Talijanske regencije Kvarnera (La Carta del Carnaro) (Reggenza Italiana del Carnaro). Ustav je napisao Alceste De Ambris (Licciana Nardi,  15 Rujna 1874– Brive-la-Gaillarde, 9 Prosinca 1934), talijanski sindikalist, novinar i političar. U Sječnju 1920 De Ambris se je priključio Gabrieleu d'Annunziu u Rijeci i ubrzo je preuzeo mjesto šefa kabineta grada od  Giovannija Giuriatija. De Ambris je sastavio ustav i postavio politički i pravni okvir ustava, a nakon toga je d'Annunzio iskoristio svoje pjesničke mogučnosti i revidirao ga da bi djelovao impresivnije. Već se u zaglavlju teksa naglašava da su riječani svojevoljno ušli u zajednicu talijanskih država, pa kaže:

Premessa:
"Il Popolo della Libera città di Fiume, in nome delle sue secolari franchigie e dell'inalienabile diritto di autodecisione, riconferma di voler far parte integrante dello Stato Italiano mediante esplicito atto d'annessione; ma poiché l'altrui prepotenza gli vieta per ora il compimento di questa legittima volonta, delibera di darsi una Costituzione per l'ordinamento politico ed amministrativo del territorio (Città, Porto e Distretto) già formante il "corpus separatus" annesso alla corona Asburgica e degli altri territori adriatici che intendone seguirne le sorti."

Ustav je također mješavina različitih ideologija na koje su se pozivali brojni intelektualci koji su slijedili D'Annunzija u njegovu pohodu na Rijeku. Punu verziju Ustava Talijnske regencije Kvarnera prevedenu na Hrvatski možete pogledati ovdje. Zagrebački "Obzor" u prigodnom članku prokomentirao je D'Annunzijev ustav:

"... Konačno je objelodanjen toliko obećavani riječki statut. Sam statut sastavio je D'Annunzio u 65 članaka. Pun pjesničkih riječi i fraza, naliči statut više jednoj pjesmi negoli pravnom aktu (...)".("Jadransko pitanje", Obzor (Zagreb), br. 221., 2. IX. 1920. , 1.)

1920. Godine Umberto Gnata projektirao je veliki spomenik sa sidrom koje su poklonili pomorci s ratnog broda Emanuele Filiberto, koji je bio postavljen usred parka koji je nosio je ime carice Elizabete (danas Jadranski trg). Sidro je inače postavljeno usred tog parka ranije, 17. Studenog 1919., uz D'Annunzijev govor pred oduševljenom masom ljudi. Park i trg dobili su 1924. godine ime Regina Elena (Kraljica Jelena Petrović-Njegoš, žena Vittoria Emanuela III.), no park i spomenik su uklonjeni 1934. godine zbog nove regulacije prometa.
1920.
Rijeka dobiva talijanskoga apostolskoga administratora čime je izuzeta od vlasti senjsko-modruškoga biskupa. Jurisdikcija apostolskoga administratora Rijeke i predgrađa proteže se, osim na riječku, i na župu Drenova. Apostolski administrator je bio Celso Benigno Luigi Costantini.
1920. 08. Rujna Vlast u Rijeci preuzima Talijansko nacionalno vijeće na čelu s Antoniom Grossichem (Draguć pokraj Buzeta, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.).
1920. Rujna u Rijeci je osnovan ogranak fašističke stranke pod imenom "Fascio Fiumano di Combattimento", koji je u Rijeci organizirao i druge ogranke, posebno svoje jurišne odrede "squadre d'azione", 5. Listopada 1920. u fašističku stranku u Rijeci pristupa i D'Annunzio. (Izvor: europeana > Fiumani! Fascio Fiumano di combattimento, Također: mymilitaria.it > ORDINE DEL GIORNO ORIGINALE FIRMATO "FASCIO FIUMANO DI COMBATTIMENTO" DEL 20 MAGGIO 1921, Također: I rapporti Mussolini – D’Annunzio e la costituzione del fascio di combattimento a Fiume, Fonte: rigocamerano.org, Također: storiaxxisecolo.it > Giovanni Fenu: Nascita del fascismo)
1920. 09. Rujna sva proglašenja D'Annunzio je donosio u obliku dekreta, pa je tako Dekretom 1. od 9. Rujna 1920. utvrdio vlast Reggenze. Consiglio Nazionale je lokalna uprava, ali je ono postalo i neka vrsta parlamenta Reggenze, Zastava Talijanske regencije Kvarnerasve naredbe i zakone koje bi Consiglio Nazionale donio morao je prije proglašenja potvrditi "Zapovjednik" (misli se na D'Annunzia kojemu je to i službena titula), inače nisu bili važeći. Vladu je podijelio na sedam resora: vanjske poslove, koji je D'Annunzio zadržao za sebe, narodnu obranu, koja je ponovno povjerena Host-Venturiju, financije i blagajnu, unutarnje poslove i pravdu, javno školstvo, javno gospodarstvo i rad. Resori su se nazivali rektorati, a na čelu svakog rektorata nalazio se rektor. Svi rektori polažu zakletvu "Zapovjedniku". Na teritoriju Reggenze pravda se izriče "U ime suverenog naroda Rijeke po Talijanskom namjesništvu Kvarnera".
1920. 12. Rujna Na Piazzi Dante svečano su postavljena tri jarbola za zastave. Tom je prilikom i svečano predstavljena nova zastava Talijanske regencije Kvarnera (slika desno). Zastavu je osmislio, naravno, Gabriele d'Annunzio. Oblikom odgovara rimskom veksilumu kakav su do danas zadržale talijanske komune. Zastavno polje je crvene boje, u lijevom gornjem uglu je trobojnica grada, a u desnom Italije. U središtu je "uroboros", motiv zmije koja grize svoj rep, simbol vječnosti. Zmija okružuje zviježđe Velikog Medvjeda, vodiča pomoraca. Ispod je traka s natpisom "Quis contra nos?" (Tko može biti protiv nas?). Zastava je prihvaćena 1919. i bila je u upotrebi svega nekoliko mjeseci, od 12. Rujna do 29. Prosinca 1920. Inače, motiv "uroborosa" se prvi puta javlja u egipatskoj, zatim u grčkoj civilizaciji, a kao simbol vječnosti koristile su ga religije i mitologije tijekom povijesti te alkemičari. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Tamara Mataija: Osviještena baština, ZASTAVE, Rijeka, studeni 2012.)
1920. 15. Rujna došlo do velikog požara u rafineriji na Mlaki, a požar je izbio na rezervoaru br.12. Bila je to jako opasna situacija jer su u blizini bili kotlovi br.13 i 14 puni benzina, a na pedeset metara skladište krcato bačava punih nafte. U opasnosti su bile i obližnje kuće. Radnici rafinerije su bili raspoređeni da pomažu vatrogascima, polovica na rezervoar u plamenu, a polovica u zaštitu okolnih kotlova. Gašenjem je koordinirao Milutin Barač, direktor tvornice. Uspjeli su vatru nadjačati i najzad je ugasiti.
1920. 19. Rujna
Prvi susret Zanelle i D'Annunzia u Guvernerovoj palači. Zanella je riječkom diktatoru rekao kako odobrava njegovu avanturu, ali pod uvjetom da je ograniči u vremenu i ciljevima. D'Annunzio mu je odgovorio kako je Rijeka samo prva postaja u njegovim daljnjim osvajanjima, u koja uključuje državni udar u Italiji, raspuštanje Parlamenta i svrgnuće kralja Vittorija Emanuela III i postavljanjem Vojvode od Aoste na njegovo mjesto.
1920. 26. Rujna Guglielmo Giovanni Maria Marconi (Bologna, Italija, 25. Travanj 1874. – Rim, Italija, 20. Srpanj 1937.) talijanski fizičar i nobelovac doputovao u Rijeku nakon posjete Šibeniku gdje je stigao 21. Rujna 1920. Marconija je u Rijeku poslao talijanski Ministar Nitti, sa namjerom da nagovori D’Annunzia da mirno i bez nasilja napusti Rijeku. Međutim, građani Rijeke su ga sa oduševljenjem dočekali i on se je okrenuo na D'Annunijevu stranu. 1923. pridružio se Fašističkoj stranci. D'Annunzio je tada radio-valovima poslao zahtjev za međunarodno priznanje Reggenze del Carnaro s Marconijeve jahte Electra, usidrene u Rijeci. Bio je to ujedno prvi radio prijenos D'Annunzijevog govora i prva upotreba radia u Hrvatskoj. Međutim, malo je poznato da su se Marconi i njegova supruga Beatrice O'Brien (1882–1976) vratili u Rijeku 1923. sa zahtjevom za riječkim državljanstvom. Namjera mu je bila da u Rijeci dobije razvod braka od svoje supruge Beatrice. Naime, za razliku od Italije, u Rijeci je Riječkim Ustavom (CARTA DEL CARNARO, 1920) razvod bio dozvoljen. O tome više ovdje (članak na talijanskom jeziku). Zahtjev za rastavom braka odobren je od riječkog suda 12. Veljače 1924. Postoje nejednaki izvori o dolasku Marconia u Rijeku. New York Times piše da se je radioporuka čula 26. Rujna, a Igor Žic u članku "Radiovalovi i Guvernerova Palača" kaže da se je "Prvi radio prijenos u Rijeci zbio se 22. rujna 1920. godine kad je Guglielmo Marconi, sa svoje jahte Elettra, na ulazu u riječku luke, prenosio D’Annunzijev govor, kao poruku svijetu." Također, u listu Društva hrvatskih književnika"Književna Rijeka" 1-2/2014." U predgovoru Igor Žic kaže: "... 22. Rujna u Rijeku je doplovio slavni ... Marconi. Već 23. Rujna u 14 sati, organizirao je prvi radio prijenos na ovim prostorima iz studio na svojoj sedamdeset metarskoj jahti...". Pa 'ajde sada ti znaj!! (Izvor: New York Times, PDF, Published: September 27, 1920, Također: GOLEM, Maurizio Bruno: D’Annunzio, il divorzio e Guglielmo Marconi, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Igor Žic: Radiovalovi i Guvernerova Palača, Također: Književna Rijeka 1-2/2014., Igor Žic: Predgovor, str:7)
1920. 26. Rujna u Rijeci je po nalogu generala Amantea, zapovjednika talijanske vojske u Rijeci, uvedena talijanska lira kao nova službena valuta. (Izvor: Muzej grada Rijeke, Julijan Dobrinić: Riječka numizmatika - Riječki novci i novci s riječkim obilježjima 1848.-2002., 2005, str:74-79)
1920. 30. Rujna u nedostatku sitnoga kovanog novca, u Rijeci se dozvoljava uporaba poštanskih maraka Rijeke i Italije kao zamjenskog sitnoga novca. (Izvor: Članak objavljen na 6. međunarodnom numizmatičkom kongresu u Zadru, Ivan Martinaš: Filatelija u službi kovanog novca, Rijeka )
1920. gospodarska situacija u gradu bila je katastrofalna. Gotovo nijedna riječka tvornica nije radila, a zbog nestašice sirovina i novca za plaće radnika nestašica izazvana blokadom Rijeke dovela jedo toga da je D'Annunzio poslao svoje predstavnike talijanskoj vladi u Rim kako bi tražio zajam od 200 milijuna lira.Pošto je Italija odbila njegovu molbu, arditi su počeli napadati i pljačkati talijanske trgovačke brodove koje su zatekli u sjevernom Jadranu. Prvi brod koji su opljačkali bio je "Cogne" koji je prevozio željezo i slične sirovine. (Izvor: Obzor, Zagreb, "Vijesti iz Italije", br. 261., 16.10.1920., 1, Također: ita.anarchopedia.org/Impresa_di_Fiume, Također: Daniel Patafta: Prilike gospodarstva grada Rijeke 1918.-1924., Ekonomska i ekohistorija, Zagreb 2005., str. 127.).
1920. 09. Listopada
je odobren statut" Konzorcija vlasnika fotografskih radnji" (Consorzio dei proprietari fotografi). Roberto Carposio je predsjednik, a G. Benedetti tajnik. (Izvor: Slavko Katnić: Arte miracolosastoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, 1995, str:302)
1920. 18. Listopada dolazi do susreta D’Annuzija i generala Enrica Caviglie, zapovjednika talijanskih regularnih snaga oko Rijeke, koji mu je savjetovao da napusti grad.
1920. 18. Listopada u u Donjoj Stubici je rođen povjesničar, znameniti akademik HAZU, profesor emeritus Pravnoga fakulteta u Rijeci i istraživač Lujo Margetićhrvatske pravne povijesti Lujo Margetić (Donja Stubica, 18. listopada 1920. - Rijeka, 17. svibnja 2010.). Iako rođen u Hrvatskom Zagorju, Lujo Margetić bio je podrijetlom Primorac. Otac Tito bio je podrijetlom s Grobinšćine, a majka Zora Turina iz Bakarca. Klasičnu gimnaziju i pravni fakultet završio je u Zagrebu, gdje je diplomirao 1945., a doktorirao 1946. Sveučilišnu karijeru započinje 1975. kao docent rimskog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, gdje je do umirovljenja 1989. u zvanju redovitog profesora držao predavanja iz opće povijesti države i prava te povijesti države i prava naroda Jugoslavije. Akademik Margetić objavio je oko 50 knjiga, 5 skripata te 410 rasprava, članaka, ocjena i prikaza na hrvatskome i na stranim jezicima. Od 1986. izvanredni je član HAZU-a, a 1991. postaje punopravnim članom. Među brojnim priznanjima dobitnik je nagrade za životno djelo grada Rijeke 1991. i Državne nagrade za životno djelo 1998. (Izvor: wikipedija > Lujo Margetić, Također: HAZU, akademik Lujo Margetić, Također: Hrvatska znanstvena bibliografija: Lujo Margetić)
1920. "Cantieri Navali del Quarnaro" započinju proizvodnju ratnih brodova za talijansku ratnu mornaricu (Marina da Guerra italiana).(Marina Circi-Gianluca Corleone: I cantieri navale del Carner: nascit, svilupo...), FIUME 23., Roma 1992., str. 36.)
1920. 04 Studenog D'Annunzijevi legionari okupirali otočić Sv. Marko, koji se nalazi između Krka i obale. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 12 Studenog potpisan Rapalski sporazum, u Rapallu, gradiću blizu Genove, između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Imao je riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja između obje države nakon Prvog svjetskog rata. Početkom 1920. godine Francuska i Velika Britanija vršile su pritisak na jugoslavensku mirovnu delegaciju na čelu sa Antom Trumbićem da popusti talijanskim imperijalističkim traženjima. Intervencija Woodrowa Wilsona spriječila je daljne navaljivanje u tom pravcu, te je na kraju, talijansko-jugoslavenski spor upućen na direktne pregovore među objema spornim stranama, koji su vođeni u Pallanzi (11. svibnja 1920.), produženi u Spa (5. -16. srpnja 1920., Carlo Sforza i Ante Trumbić) i dovršeni 8.-12. studenog Rijeka, Corpus Separatum 19191920. u Rapallu. Pregovori su vođeni u znaku premoći Italije koja je uživala punu podršku Francuske i Velike Britanije. Sporazum ima 9 članova. Rijeka je za svoj glavni grad dobila Rim, dok su Sušačani središnju državnu upravu imali u Beogradu, a granica je prošla kroz samo srce danas jedinstvenoga grada. Sporazumom utvrđene granice između dviju zemalja povučene su na očiglednu vojničku, ekonomsku i političku korist Italije. Osim Trsta, Gorice, Gradiške i dijela Kranjske, Italiji je pripala Istra (bez općine Kastav). Italiji su priključeni i otoci Cres i Lošinj zajedno s nekim manjim otocima, te otoci Lastovo i Palagruža s pripadnim otocima. Od Rijeke je stvorena nezavisna država koja obuhvaća grad Rijeku, riječki kotar te mali dio Istre na zapadu riječkog kotara, tako da Kraljevina Italija ima izravnu kopnenu vezu s novom Riječkom državom (slika desno). Članak 4. Rapallskog ugovora definirao je pravni položaj Rijeke koja je tim ugovorom postala slobodna i nezavisna država u granicama negdašnjega ugarskog "corpusa separatuma" i govori o uspostavi slobodne riječke države:

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevina Italija priznaju potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka (Fiume) i obvezuju se da će to vječno poštivati.
Državu Rijeku sačinjavaju:
a) "Corpus separatum", u sadašnjim granicama grada a i kotara Rijeke (Fiume)
b) dio ranijeg teritorija Istre, ograničen kako slijedi: na sjeveru linijom koja će biti određena na terenu i koja polazeći neposredno od mjesta Kastav, izlazi na granicu "Corpus separatuma" na cestu Sv.Matej - Rijeka, ostavljajući mjesta Srdoči i Hosti Kraljevini SHS i cijeli kolski put sjeverno od željeznice koja preko Matulja i raskrižja kote 377 zapadno od Kastva vodi ka Rupi u Državu Rijeka; na zapadu linijom koja od Matulja silazi k moru kod Preluke stavljajući željeznicku stanicu i mjesto Matulji na talijanskom teritoriju. (Napomena: "Corpus separatum" je područje Rijeke koje je "rijeckom krpicom" pripalo Ugarskoj 1868.)

Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile, uključujući SAD, Veliku Britaniju i Francusku, a sporazum je podržala i većina građana Rijeke s obzirom na činjenicu da je grad u odnosu na okolne države uživao autonomiju još od 1779. godine. Članom 7. priznato je Talijanima u Kraljevini SHS da u roku od 1 godine mogu optirati za talijansko državljanstvo, a da se nisu dužni iseliti, te im se zamječuje pravo upotrebe talijanskog jezika i slobodnog vjeroispovijedanja. Istovremeno ta delegacija nije htjela preuzeti nikakve obveze o zaštiti nacionalnih prava preko 500.000 Hrvata i Slovenaca koji će doći pod Italiju. Dobit osigurana Rapallskim ugovorom tadašnjoj Italiji bila je tolika da je Rim bez razmišljanja odlučio ukloniti D'Annunzija. Mussolini, koji je prethodno odbio D'Annunzijev poziv da posjeti Rijeku (i čime je u stvari zario D'Annunziju nož u leđa), u svom listu Popolo d'Italia iskazao svoje oduševljenje tim dogovorom. Mussolini piše da ga zadovoljava rješenje, ali kaže da nije idealno za Italiju. D'Annunzio je kao što se i očekivalo odmah oštro napao i osudio Rapallski ugovor i automatski ga odbacio kao neprihvatljiv. (Izvor: wikipedia > Rapalski ugovor, Također: Hrvatska Enciklopedija: Rapalski ugovor, Također: Istrapedija, Rapalski Ugovor, Također: Povijest.hr, Dražen Krajcar: Rapalski ugovor – Hrvatska izgubila Istru, kvarnerske otoke, Rijeku i Zadar – 1920.)
1920. 12 Studenog vidjevši da je odbačen od talijanske države i da nema podršku niti u svom prijatelju Mussoliniju, D'Annunzio proglašava Reggenza Italiana del Carnaro, Kvarnersku državu kao zasebnu nezavisnu državu.
1920. 13. Studenog
Arditi iz Rijeke zauzimaju otok Rab. Riječko gradsko komunalno vijeće složilo se sa čvrstim stavom vlade Regencije, kako je volja Riječana da grad bude anektiran Italiji.
1920. 17. Studenog
talijanski senat ratificira Rapalski ugovor, a deset dana kasnije učinila je to i Komora.
1920. 17. Studenog na sjevernom se Jadranu skuplja pomorski odred koji bi trebao podupirati talijanski napad na Rijeku i slom D'Annunzijevih ardita. Zapovjednik je admiral Simonetti na bojnom brodu "Andrea Doria".
1920. 18. Studenog general Enrico Caviglia poziva Gabriela d’Annunzia na granicu na Kantridi da bi mu priopćio da je Italija potpisala Rapalski Sporazum i objasnio mu uslove i tačke sporazuma. Naređuje mu da 21. Prosinca do 18.00 sati napusti Rijeku ili će odatle biti nasilno istjeran. Odgovor D'Annunzia su čekali tjedan dana, a odgovor je bio: "La Reggenza Italiana del Carnaro respinge nettamente il Trattato di Rapallo"(Regenza Italiana del Carnaro odlučno odbija Rapalski sporazum), čime je D'Annunzio de fakto objavio rat Italiji.
1920. 20. Studenog D'Annunzio održava govor u riječkom teatru. Stanje u Rijeci se je bitno promjenilo potpisivanjem Rapalskog ugovora. D'Annunzio nije namjeravao napustiti grad, a i osječao se napušten od sviju, pa i od Mussolinija. Govor je održan uoči koncerta kojim je dirigirao slavni Arturo Toscanini, i sam pristalica Fašista.

"Eto nas ponovo sami protiv sviju, s našom osamljenom hrabrošću. Sami smo protiv širokog zbora onih koji nas opominju, koji nam prijete, jer su za to plaćeni. Sami smo protiv jedne dobre družine plaćenih graditelja, koji nam grade zlatne mostove..." "Rijeka je prodana, a njezin Porto Sauro (Luka Baroš) i njezina Delta biti će predani neprijatelju. Njezini gatovi, njene obale, njezina skladišta i svo njeno obilje biti će povjereni stranoj bandi izmuzivača. Dadoše se na izdaju podvodači, na nesreću ovdje rođeni i od sklopljenih ugovora uzeše provizije. Zgaziti ćemo ih. Ovdje se pokorava samo komandi iz Ronchija. Samo je jedna dužnost svih nas: opstati. Šačica nas građana i legionara, danas smo najveća snaga Italije. O, HULJE ITALIJE, JOŠ SAM ŽIV I NEUMOLJIV!!".

Raspoloženje Riječana u Rimu a i u Rijeci je općenito bilo za prihvaćanje Rapalskog sporazuma. u Italiji je prevladavalo isto raspoloženje, pa i kod Vanda EklD'Annunzijevih najvjernijih prijatelja. (Izvor: Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija), Također: Edoardo Susmel: Le Giornate Fiumane di Mussolini, Sansori, Firenca 1937), Također: Michael A. Ledeen: THE FIRST DUCE, D'Annunzio at Fiume,  The University of Chicago Press, 1978)
1920. 22. Studenog u Ljubljani rođena Vanda Ekl (na slici ljevo), povjesničarka umjetnosti i kritičarka. Umrla u Rijeci 30. Ožujka 1993. Godine 1946. završila je Filozofski fakultet u Zagrebu diplomiravši iz povijesti umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom. Doktorirala je u Ljubljani 1963. godine na temu „Grafička plastika Istre“. Za života proučavala je umjetničku i kulturnu baštinu Istre, Hrvatskog primorja i Kvarnerskih otoka a poglavito grada Rijeke i Opatije. Objavila je mnoge likovne kritike i autorica je mnogih kataloga izložaba i monografija. (Izvor: Istarska Enciklopedija, Ekl, Vanda, TAkođer: Branka Arh: VANDA EKL (1920. – 1993.), Također: Hrvatska Enciklopedija, Ekl, Vanda)
1920. 25. Studenog D'Annunzio je uputio notu talijanskoj vladi u kojoj je obavještava da Regencija Kvarnera ne priznaje osnivanje Slobodne Drzave Rijeke kako je to propisivao Rapalski ugovor. Čim je talijanski Parlament ratificirao ugovor (28. Studenog), General Caviglia je naredio D'Annunziu da se povuče sa Krka i Raba. Talijanska je mornarica provela pomorsku i kopnenu blokadu Talijanske Regencije Kvarnera.
1920. 28. Studenog
talijanski Parlament ratificira Rapalski ugovor. Čim je talijanski Parlament ratificirao ugovor (28. Studenog), General Caviglia je naredio D'Annunziu da se povuče sa Krka i Raba.
1920. 1. Prosinca dekret br. 60 Danuncijeve vlasti od toga datuma donosi je zakonodavstvo vezano za nove gradske župe. Dekret potvrđuje podjelu gradskoga teritorija na nove župe obvezujući se na izgradnju crkava Svi Sveti na Kozali, Presveti Otkupitelj na Mlaki i Sv. Nikola na Turniću. Te tri crkve trebale su biti podignute na zemljištu u vlasništvu grada uz prethodnu suglasnost Gradskoga predstavništva. Uz crkve je trebalo sagraditi i župne dvorove i zvonike. Trošak za gradnju triju crkava, i uz njih triju župnih dvorova, snosio je grad svotom od 3.000.000 lira. Osim financiranja same gradnje crkava, Danuncijeve vlasti obvezale su se i na plaću za župnike koja je bila u razini plaćanja vjeroučitelja. (Izvor: Dr. sc. Marko MEDVED: OSNIVANJE NOVIH RIJEČKIH ŽUPA 1923. GODINE, Izvorni znanstveni članak, Časopis za povijest Zapadne Hrvatske, IV. i V./4. i 5., 2009.-2010, str:2, 8, Također:Pismo apostolskoga aministratora Celsa Costantinija gradonačelniku Riccardu Giganteu, 18. rujna 1920. Nar, Osnivanje župa, 31-33.)
1920. 03. Prosinca, Budući da nije priznavao Rapalski ugovor, D'Annunzio najavljuje rat Italiji. Nakon toga, u Rijeci 8. Rujna 1920, D'Annunzio proglašava "državu" Talijansku upravu za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro) s ustavom koji je sadržavao mnoge elemente kasnijeg talijanskog fašizma i u kojem je on dobio titulu vođe (duce).
1920. 6. Prosinca Talijanska je mornarica proglasila provela pomorsku i kopnenu blokadu Talijanske Regencije Kvarnera. (Izvor: Silvino Gigante: Storia del Comune di Fiume, R. Bemporad & Figlio, Firenze 1928., str. 243.)
1920. 6. Prosinca u Kvarnerski zaljev uplovljava brod "Bronzetti" i jedna torpiljarka, koji su bili u sastavu pomorskih snaga š to su sudjelovale u blokadi Rijeke. Posada oba broda se pobunila i stala na stranu D'Annunzija. (Izvor: Ljubinka Toševa-Karpowicz: D'Annunzio u Rijeci, mitovi, politika i uloga masonerije, ICR, Rijeka, 2007, str. 143.)
1920. 12. Prosinca Narodno vijeće Rijeka-Sušak javlja da komandant prezidija u Rijeci, Grazioli, namjerava doći u Zagreb i da bi mu tom prilikom trebalo ukazati na neke nekorektnosti Talijana i dostavlja pritužbe na loši postupak talijanskih okupacijskih snaga u Rijeci. Iz priloženih memoranduma, zapisnika i pritužbi može se vidjeti kako su Talijani uzurpirali vlast u Rijeci, šikaniraju jugoslavenske državljane i kako se nekorektno odnose prema jugoslavenskim oblastima. Spisu je priloženo 60 pritužbi, upitnika i memoranduma.
1920.19. Prosinca general Enrico Caviglia susreće se sa D'Annunziom i obavještava ga da je Rapalski Sporazum, nakon što ga je potpisao kralj, postao zakonska obaveza i da su svi daljnji pregovori uzaludni.
1920. 20. Prosinca General Enrico Caviglia dao je formalni ultimatum D'Annunziu, popraćen efikasnom kopnenom i morskom blokadom Rijeke, tako da je dan kasnije Reggenza objavila da je u ratu sa Italijom. Postojala je još izvjesna nada u parlamentarcima koji su koji dan prije posjetili Rijeku, da bi mogli utjecati na Giolittija, ali se ta nada izjalovila.
1920. 21. Prosinca u Rijeci je proglašeno ratno stanje jer je talijanska vlada, znajući da ća Mussolini ostati po strani, odlučila na silu otjerati D'Annunzija iz Rijeke i njene okolice. Budućem talijanskom Duceu je odgovaralo da da njegov najopasniji politički takmac bude poražen. General Enrico Caviglia dao je 48 sati strancima, stranim brodovima ali i Arditima da izađu iz grada prije završne blokade.
1920.
24. Prosinca talijanske regularne trupe napadaju D’Annuzija i Rijeku. Borbe su trajale pet dana (od 24. do 29. Prosinca), a ovaj događaj ostat će zabilježen u povijesti kao "pet riječkih dana" ("cinque giornate di Fiume") ili "Riječki Krvavi Božić". Regularne trupe imaju 20.000 vojnika, a D’Annuzio samo 6000. Bojni brod Andrea Doria pogodila je jednom granatom guvernerovu palaču (na slici ljevo guvernerova palača pogođena brodskom granatom) i lakše ranila D’Annuzija, koji je očekivao pomoć od Musolinija koja nikad nije došla. D'Annunzio je ranjen i nakon toga je izvjestio bijelu zastavu. Tokom borbi D'Annunzijeve snage su izazvale brojna bespotrebna razaranja. Ubijeno je na strani regularnih talijanskih snaga 25 vojnika te dva civila dok su na strani legionara ubijena 22 ardita i pet civila. Srušeno je 5 mostova i dva vijadukta i

Krvavi Božić, rijeka, bijeli salon, guvernerova palača
Krvavi Božić, 24-28 Xll 1920.- Guvernerova Palača, posljedica bombardiranja, vanjska strana Bijelog salona pogođenog sa Andrea Dorie

stotinjak kuća je srušeno, a mnoge su oštećene. Legionari nisu samo rušili strateške objekte nego su i pljačkali stanove i silovali civile, i na taj način pokazujući pravo lice.
1920. 26. Prosinca (po nekim izvorima je to bilo 25. Prosinca) razarač "Espero" koji je bio na D'Annunzievoj strani, nije u roku od 15 minuta, po ultimatumu, napustio riječku luku, nego prelazi u luku Barros kroz unutarnji kanal, a kad se ne želi vratiti u glavni lučki bazen, bojni brod "Andrea Doria" ga gađa lakim topovima. Nakon artiljerijskog dvoboja između bojnog broda "Andrea Doria" i razarača "Espero", u kojem je Espero onesposobljen, rezultat je bio jedan poginuli i nekoliko ranjenih članova posade "Espera". U 17 sati popodne " Andrea Doria" ispaljuje granate svojih topova na grad. Gađa gradsko zapovjedništvo i Guvernerovu palaču. Hitac je probio zid Bijelog salona (slika ljevo), te ranio samog "poglavara". S komandnog broda "Dante Alighieri" šalju poruku da se prekine paljba, a zatim dolazi do pregovora o predaji. Primirje je sklopljeno 28. Prosinca. (Izvor: Amleto Ballarini: Quell'uomo dal fegato secco (Riccardo Gigante - senatore fiumano), Roma 2003, str. 83, Također: Giuseppe Marchese: Navi italiane a Fiume 1918-1921 (ilpostalista.it>58.html))
1920. 28. Prosinca Pod zapovjedništvom generala Ferrare, talijanske regularne trupe s pojačane trupama iz Trsta započinju veću ofanzivu pokušavajući probiti odbranu D'Annunzievih snaga na Kantridi. Istog dana popodne počinje bombardiranje s broda Andrea Doria u kome pogiba pet civila. U 8 sati ujutro general Ferraro odbija dopustiti evakuaciju žena, starih i djece, zaprijetivši da će grad sustavno bombardirati ako se otpor nastavi. Napadi regularnih snaga traju cijeli dan, ali bez stvarnih rezultata. Legionari još drže svoje linije.
1920. 28. Prosinca D'Annunzio, u stanu Antonia Grossicha, organizira sastanak sa predstavnicima "Consiglio della Reggenza di Fiume". Shvativši da nema potpore, izjavljuje da pristaje na povlačenje iz grada, kako on kaže, samo kako bi spasio njegove stanovnika daljnjih razaranja.
1920. 31. Prosinca uslijedili su pregovori s talijanskim vojnim zapovjednicima u Opatiji. Time je došlo do takozvanog "Opatijskog Pakta" koji su nakon dvodnevnih pregovora potpisali general Ferrara sa jedne I Nino Host-Venturi i Ricardo Gigante sa druge strane i kojim je konstantirano da se Riječka država podvrgava primjeni Rapallskog ugovora. Uvidjevši kraj, priznali su Rappalski ugovor i pristali da D'Annunzijevi legionari napuste grad počevši od 05. Sječnja 1921. Time su borbe i službeno okončane. Pakt je sadržavao pet točaka:
1. Riječka država, u cilju izbjegavanja svake daljnje akcije protiv grada, priznaje Rapallski ugovor 
2. iz grada moraju izaći svi D'Annunzievi legionari 
3. riječku luku moraju napustiti ratni i svi drugi brodovi, koji su ilegalno prispjeli ili su zadržani (praktički, oni koji su bili na strani D'Annunzia)
4. počevši sa 05. Sječnjem 1921. evakuirati otoke Krk, Rab i Sveti Marko   
5. legionari moraju započeti evakuaciju grada 05. Sječnja 1921., u tri vlaka dnevno, s najmanje 300 ljudi, a prema vremenu koje će odrediti vojno zapovjedništvo (Izvor: Sušačka revija br.84, Igor Žic, Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji)
Time je službeno okončan “Krvavi Božić”. D'Annunzio zajedno s vladom svoje Reggenze daje ostavku i prenosi svu vlast na riječkoga gradonačelnika Riccarda Gigantea i gradsko predstavništvo. Tokom noći D'Annunzio piše pismo generale Ferrariu i time prihvaća primirje:

"Io non posso imporre alla città eroica la rovina e la morte totale che il Governo di Roma e il Comando di Trieste minacciano. Io rassegno nelle mani del Podestà e del Popolo di Fiume i poteri che mi furono conferiti il 12 settembre 1919 e quelli che il 9 settembre 1920 furono conferiti a me e al Collegio dei Rettori adunati in Governo Provvisorio. Io lascio il Popolo di Fiume arbitro unico della propria sorte, nella sua piena coscienza e nella sua piena volontà. (...) Attendo che il popolo di Fiume mi chieda di uscire dalla città, dove non venni se non per la sua salute. Ne uscirò per la sua salute. E gli lascerò in custodia i miei morti, il mio dolore, la mia vittoria." (Nemogu nametnuti ovom herojskom gradu ruševine i smrt kojim im vlada, Rim i komanda u Trstu prijete. Ostavljam u rukama građana Rijeke ovlasti koje su mi bile povjerene 12. Rujna 1919 i one koje koje su 9. Rujna 1920 meni dali skup Rektora provizorne vlade. Ostavljam građanima Rijeke da upravljaju vlastitom sudbinom. (...) Mislim da građani Rijeke traže da izađem iz grada, i ne izlazim zbog mog zdravlja. Ostavljam ih na čuvanje mrtvih, uz moj bol, moju pobjedu.")

Gabriele D’Annunzio odlazi iz Rijeke tek 18. Siječnja 1921. godine. Na zahtjev predstavnika talijanske vojske u Rijeci gradonačelnik Ricardo Gigante je morao 29. Prosinca odstupiti s mjesta gradonačelnika. Gradsko predstavništvo formira novu vladu pod imenom "Consiglio Nazionale".
1920. Želeći spriječiti oduzimanje imovine od strane Italijana, Uprava Društva Rafinerije Rijeka nalazi rješenje u prodaji kompletne imovine tvrtki iz Nizozemske. No, to je poslovni trik. Tvrtka "Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen" je dioničko društvo, a većinski je vlasnik dionica Mađarska opća kreditna banka. Photogen je nizozemska tvrtka samo formalno, ali ta se činjenica pokazala dobrodošlom u namjeri banke da se kao vlasnik rafinerijskih pogona sakrije iza imena "nizozemske" tvrtke. Strategija se pokazala uspješnom.
1920. 31 Prosinca
Rapallskim ugovorom nastaje Riječka država (Stato Libero di Fiume), a Sušak je prepušten Kraljevini SHS; Rijeka je proglašena Talijanskim namjesništvom Kvarnera pod vodstvom Gabriela D’ Annunzija.
1921. 01. Siječnja nova riječka vlada pod imenom "Consiglio Nazionale" povjerila je dr. A. Grossichu mandat da konstituira novu vladu koja će privremeno obavljati državne poslove dok se ne provedudržavni izbori i ne izabere nova vlada. Antonio Grossich predstavio 5. Siječnja 1921.

Kripta poginulim talijanskim ratnicima u crkvi na Kozali
Kripta poginulim talijanskim ratnicima nad kojom je
podignut Zavjetni hram, danas Župna crkva
sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali

D’Annuziev govor na groblju Kozala1921. 3. Sječnja prije odlaska (bijega) iz Rijeke, D’Annuzio je na groblju Kozala održao govor tokom sahrane poginulih tokom "Krvavog Božića" u Rijeci 25. Prosinca 1920. (na slici ljevo). Tijekom Krvavog Božića poginula su 22 D’Annunzijeva legionara te petorica civila. Upravo će D’Annunzijev govor na groblju – iako je on bio poražen, ali i dalje slavljen – biti poticaj za gradnju Kripte, a potom i crkve "Sv. Romualda i Svih Svetih" na Kozali. U Kripti crkve na (slika desno) Kozali se i danas čuvaju posmrtni ostaci 458 palih talijanskih vojnika. Iz popisa sahranjenih može se vidjeti kako u Kripti nisu sahranjeni samo dragovoljci koji su se borili za riječku stvar tijekom Krvavog Božića 1920. godine već i drugdje pali vojnici te poginuli fašisti.
1921. 3. Sječnja D’Annuzio napušta Rijeku. D’Annuzieva vlada bila je fašistička, pa je znači on bio i prvi svjetski fašistički vladar u povijesti.
1921.
Utemeljena je Komunistička partija Rijeke, koja je sa 150 članova bila najmanja članica Treće internacionale. Glavni tajnik („generalni sekretar”) je bio Arpad Šimon (mađarski Simon Árpád). U Rijeci do 24. Travnja 1921. traje provizorij do odluke o stvaranju Riječke države u skladu s rapallskim ugovorom.
1921. od 2. do 4. Siječnja razne jedinice napuštaju Rijeku, a prati ih talijanski razarač "Abba". 6. Sječnja je u Rijeci još samo "Dante Alighieri" s razaračem "Mirabello". Tako završava "pobuna" i gušenje iste. Zbog sramote što su se pridružili D’Annuzievim pobunjenicima i što su gađali vlastite brodove, neki brodovi mijenjaju imena: torpiljarke 66PN i 68PN postaju 70 i 71PN, razarači "Nullo", "Bertani", "Bronzetti" i "Espero" dobivaju imena "Fratelli Cairoli", "Cosenz", "Dezza" i "Turbine", "MAS 88", "MAS 109", "MAS 112" i "MAS 310" dobivaju nove brojeve "MAS 89", "104", "246" i "296", a stari "Cortellazzo" (ex-"Marco Polo"), u međuvremenu nazvan "Europa", dobiva još jedno ime, "Volta".
1921. 03. Sječnja do 24. Travnja 1921. U Rijeci traje provizorij (privremeno stanje koje ne treba mješati sa "Riječkim provizorijem" ili "Drugim Gubernijem" koje je trajalo nakon prihvaćanja Hrvatsko - Ugarske nagodbe 20. Srpnja 1870.) do odluke o stvaranju Riječke države u skladu s rapallskim ugovorom.
1921. 5. Siječnja Nakon vojnog poraza i propasti Talijanske regencije Kvarnera na "Krvavi Božić" 1920. vlast u Rijeci preuzima Privremena vlada na čelu s dr. Antoniem Grossichem, bivšim predsjednikom Talijanskog nacionalnog vijeća Rijeke, koji je ujedno bio i ministar vanjskih poslova. Za državnog tajnika postavljen je Arthuro Chiopris. Vlada je imala deset ministarstava i dva ministra bez lisnice: vanjskih poslova, unutarnjih poslova, financija i blagajna, trgovine, industrije i poljoprivrede, veza (komunikacija), javnog školstva, pravde i bogoštovlja, rada, narodne obrane (ponovno povjerena Host- Venturiju) i dva ministarska mjesta bila su osigurana za ministra bez lisnice, jedan od ministara bez lisnice bio je Salvatore Bellasich. Njezino djelovanje bilo je određeno dekretom - zakonom od 7. Siječnja 1921. Glavna zadaća Privremene vlade bila je stvoriti uvjete za izbore na kojima će se izabrati riječka konstituanta (Ustavotvorna skupština) i privremeno vršiti funkcije izvršne vlasti.
1921. 7. Siječnja
donesen dekret-zakon koji propisuje djelovanje nove riječke privremene vlade Antonia Grossicha. Prema njemu ta je vlada trebala stvoriti uvjete za izbore na kojima će se izabrati riječka konstituanta i privremeno vršiti funkcije izvršne vlasti. Također se prema njemu od sada u Rijeci trebalo suditi u ime "suverenog naroda Rijeke".

1921. 7. Siječnja Formirana privremena vlada na čelu s talijanskim Narodnim vijećem odgovorna za javni mir i red. Na čelo te privremene vlade postavljen je Antonio Grossich (Buzet, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.), riječki liječnik, kirurg i političar. Da se riječki Talijani nisu odrekli svojih aneksionističkih težnji vidi se iz inauguralnog govora novoga riječkoga gradonačelnika Salvatorea Bellasicha, koji je izjavio:"(…) Bilo kojim se putem išlo, aneksija Rijeke Italiji u dogledno je vrijeme neizbježna (…)".("Novi riječki načelnik protiv Rapallskog ugovora", Obzor (Zagreb), br. 35., 6. II. 1921., 1.)
1921. U Zagrebu je osnovano društvo "Jela" koje će postati partner riječke Tvornice papira Smith & Meynier. Iako je Sušak bio pod upravom Italije sve do 1922., proizvodnja papira u tvornici je tekla, iako u ograničenim razmjerima. 1922. uprava tvornice seli iz Rijeke u Zagreb.
Privremeni drveni granični most preko Rječine, 19211921. 2. Veljače osnovana komisija za razgraničenje koju je predviđao Rapalski sporazum. Komisija je trebala riješiti probleme sa razgraničenjem sa Kraljevinom SHS, ali zbog nerješenih graničnih pitanja oko luke Baroš i Delte istočne granice nisu riješene. Sporazum je donešen na konferenciji u Santa Margheriti u Travnju 1922. (Izvor: Goran Moravček: Rijeka, prešućena povijest, Nezavisno izdanje, Rijeka 1990., str. 66., Također: Riccardo Gigante: Fiume dalla Grande Guerra all'annessione all'Italia, FIUME 18, Roma 1989., str. 65.)
1921. 23. Veljače pušten u promet novi privremeni drveni kolni most preko Rječine. Nakon rušenja svih mostova na Rječini u dane "krvavog Božića" 1920. godine od strane D'Annunzija i talijanskih regularnih snaga, umjesto željeznog mosta kod hotela Kontinental podignut je privremeni drveni most - granični prijelaz više uzvodno prema Školjiću (slika ljevo). Tu je funkciju imao sve do dovršetka gradnje novog željeznog mosta svečano otvorenog 31. Prosinca 1926.
1921. 28. Veljače Na sastanku u sjedištu fascia, osnovan je riječki Nacionalni blok (Blocco Nazionale) pod predsjedanjem ing. Conighija.

Šef Autonomista R. Zanella i predsjednik Slobodne države
Šef Autonomista R. Zanella i predsjednik Slobodne države Rijeke i Mario Blasich

1921. 24. Travnja održani izbori za riječku Konstituantu (ustavotvornu skupštinu Riječke države). Na izbore su izašle dvije političke grupacije. Antianeksionističku grupaciju riječkih autonomaša predvodio je Riccardo Zanella potpomognut i drugim riječkim strankama okupljenim u "Riječkom patriotskom savezu Indeficienter" ("Lega patriotica Fiumana Indeficienter"), a aneksioniste okupljene u "Blocco Nazionale" (Nacionalni blok) dr. A. Grossich. U Blocco Nazionale ušle su razne stranke aneksionističke orijentacije: Republikanska stranka dr. Bacicha, Demokratska stranka gradonačelnika S. Bellasicha, fašisti, Pučka stranka dr. Blaua, Grossicheva Aneksionistička stranka i radnička komora (aneksionistički nastrojeni socijalisti). Dvotrećinskom većinom pobjeđuju autonomaši na čelu sa Riccardom Zanellom. Zbog terora iredente (Aneksionisti), konstituanta se sastaje tek 5. Listopada i izabire Ricarda Zanellu za prvog predsjednika Slobodne države Rijeka. Njegov program "Rijeka Riječanima" privukao je najviše glasača, od 12.702 glasača, za Zanellu je glasalo 6.557 (slika desno). Rijeka se našla između tri struje: Talijanske (Aneksionisti), Hrvatske i Autonomaške. Privremena vlada sa Grossichem na čelu nadala se da će izbori biti samo formalnost i da će se građani Rijeke odlučiti da postanu sastavni dio Italije, međutim, na izborima su neočekivano pobjedili Autonomaši Riccarda Zannele. Aneksionisti su dobili 3.443 glasa. Autonomaši su dobili 57 mjesta u riječkom parlamentu, a Aneksionisti predvođeni dr. Antoniom Grossichem samo 19 mandata.
1921. 27. Travnja Riccardo Gigante (Rijeka 29.01.1881 – Kastav, 05.04.1945) je postao predsjednik Privremenog Direktorija za Rijeku.
1921 27. Travnja
Nezadovoljni ishodom glasovanja za riječku Konstituantu, riječki fašisti na čelu sa Francescom Giuntom (San Piero a Sieve, 21. Ožujka 1887. – Perugia, 8. Lipnja 1971.) i Attiliom Prodanom su izvršili prevrat te istoga dana formirali vlastitu vladu. Zanella nije htio surađivati sa Aneksionistima iako mu je bila ponuđena velika količina novca. Daljnja politička previranja u gradu trajala su do 8. Listopada. Vojni udar postavlja kratkotrajnu "Governo eccezionale di Fiume d’Italia" (Izvanrednu Vladu talijanske Rijeke), projekciju talijanskih fašista s predsjednikom komandantom tršćanskih skvadrista Francescom Giuntom ( San Piero a Sieve, 21. Ožujka 1887. - 8. Lipnja 1971.). Opunomoćenik talijanske vlade za Rijeku grof Carlo Caccia – Dominioni je odmah nakon prevrata priznao u ime talijanske vlade rezultate izbora i po nalogu talijanske vlade 28. Travnja postavlja za izvanrednog komesara u Rijeci Salvatorea Bellasicha. Riječke novine "Vedetta d'Italia" ovako opisuju zbivanja nakon proglašenja izbornih rezultata:

"Jaka grupa riječke Milicije, legionara i fašista, kojoj su se prikljucili građani i mnoštvo žena, otišla je na sud, došla u posjed glasačkih kutija i zapisnika, pa je, vrativši se na Trg Dante, zapalila lomaču. Potom, uvidjevši da su karabinjeri, da bi izbjegli krvave sukobe, nakon pokušaja da rasprše mnoštvo, stali u prikrajak, grupe fašista, riječke Milicije i Nacionalne garde, naoružavši se, zauzele su poštu i javne ustanove, uspostavljajuci red i mir do sljedećeg jutra. U isto vrijeme bilo je i bacanja bombi, hitaca iz pištolja, čak su se čuli mitraljeski rafali. Nekoliko je bombi eksplodiralo između položaja fašista i zanellijanaca... Ujutro je u bolnici bilo šest ranjenih osoba... Zanemarit ćemo razne opise. Kamione s mitraljezima, trobojnice, zastavice. Žene koje su plakale čuvši vijest o izbornom porazu, plakale su sad od sreće i smijale se oko ostataka pepela onoga, što je po nečijoj tvrdnji trebalo značiti poraz riječkog talijanstva."

Osim prešućivanja imena Attilija Prodama nakon fašističkog udara na Zanellinu vladu, u medijima, povijesnim i idejnim tekstovima iz doba fašizma istodobno je brisana i uloga koju je u izvođenju napada imalo legitimno predstavništvo Kraljevine Italije u Riječkoj državi. Radi se o "Legazione italiana" (Talijanska legacija) i Michelleu Castelliju, još uvijek nelegitimnom predstavniku za poduzete akcije. U pokušaju zataškavanja uloge "Talijanske legacije" u izvođenju udara istodobno se prešućuje i uloga Attilija Prodama. (Izvor: Ljubinka Toševa Karpowicz, ČOVJEK KOJI JE ISTJERAO ZANELLU, Sušačka Revija, broj 85/86)
1921. 26. na 27. Lipnja dogodio se veliki incident pred izbore za Konstituantu u porto Barossu, nakon što je talijanski ministar Sforza u talijanskom Parlamentu obznanio prepuštanje porto Barossa Jugoslaviji. Jedinica talijanskih alpinaca pokušala je pucanjem rastjerati demonstrante među kojima je bilo mnogo fašista i bivših legionara, koji su protestirali protiv po njima nepravednog prepuštanja. Oružana reakcija alpinaca uzrokovala je smrt pet osoba (27. VI.: Bruno Mondolfo, Glauco i Giuseppe Nascimbeni, Ercole Forcato, Antonio Toncinich i Albero Zambon) te dvadesetak ranjenih.
1921. 28. Travnja U Rijeci je vlast preuzeo izvanredni povjerenik (Commissario straordinario) Salvatore Bellasich. Na vlasti je bio do 13. Lipnja 1921.
1921. kada je vlast preuzela legalna vlada Riccarda Zanelle. Iako je na početku svoje političke karijere Zanella podržavao talijansku Rijeku ali u drugačijim političkim okolnostima nastalim raspadom Austro-Ugarske, shvatio je da bi Rijeka, odrezana od svog prirodnog zaleđa počela nazadovati.
1921. 9. Svibnja Regularna talijanska vojska, koja je bila na području Sušaka jer je istjerivala D’Annunzieve ardite nakon "Krvavog Božića, povukla se do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinština do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine. U Kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali talijanska vojska se povlači tek 3. ožujka 1923.
1921. 26. Lipnja
noću s 26. na 27. u porto Barossu dogodio se najveći incident pred izbore za Konstituantu. Nakon što je talijanski ministar grof Carlo Sforza (24. Sječnja 1872. – 4. Rujna 1952 ) u talijanskom Parlamentu obznanio prepuštanje porto Barossa Jugoslaviji. Jedinica talijanskih alpinaca pokušala je pucanjem raspršiti manifestaciju u kojoj je učestvovalo mnogo fašista i bivših legionara, koji su protestirali protiv po njima nepravednog prepuštanja. Oružana reakcija alpinaca uzrokovala je smrt pet osoba (Bruno Mondolfo, Glauco i Giuseppe Nascimbeni, Ercole Forcato, Antonio Toncinich, i Albero Zambon). Bilo je i dvadesetak ranjenih.
1921. 13. Lipnja Nezadovoljna Salvatoreom Bellasichem, koji nije uspio spriječiti fašistički teror u Rijeci, i na zahtjev Riccarda Zanelle, koji je tada pregovarao s talijanskom vladom oko svoga povratka u Rijeku, talijanska vlada je smijenila S. Bellasicha i za upravitelja Rijeke postavila kapetana bojnog broda talijanske mornarice Antonia Foschinija, u svojstvu visokog komesara (alto commissario).
1921. 21. Rujna Zanella i njegovi pristalice, koji su utočište našli na tlu Kraljevine SHS, započeli su pregovore s talijanskom vladom oko povratka u Rijeku. Nova talijanska vlada Ivanoa Bonomija (1873. - 1951.) dobila je od Zanelle određene političke i gospodarske ustupke u Riječkoj državi, i time službeno dovela Rijeku u zavisan položaj nasuprot Italiji. Kako bi se stvorili uvjeti za Zanellin povratak u Rijeku i preuzimanje vlasti, talijanska je vlada za
novoga Visokog komesara za Rijeku (Alto commissario presso lo "Stato libero" di Fiume) postavila 6. Rujna 1921. generala Luigija Amanteu (Udine, Italija, 21. Veljače 1872. - Rim, Italija, 13. Travnja 1965.). General Amantea je 5. Listopada 1921. sazvao riječku konstituantu u njezinu punom sastavu, koja se sastala 8. listopada 1921. i izabrala novu vladu na čelu s Riccardom Zanellom. Luigi Amantea ostaje na toj dužnosti do proglašenja Zanelle predsjednikom i njegovog preuzimanja vlasti 5. Listopada 1921.
1921. 5. Listopada održana je povijesna sjednica riječke Ustavotvorne skupštine na kojoj je Riccardo Zanella (Rijeka, 27. lipnja 1875. – Rim, 30. ožujka 1959.) izabran za predsjednika Slobodne Države Rijeka. Njegov izbor potvrdile su brojne svjetske vlade, a brojni strani državnici uputili su mu brzojave među kojima treba istaknuti čestitke: predsjednika Republike Francuske Milleranda, francuskog premijera Aristida Brianda, rumunjskog ministra vanjskih poslova Take Ionescua, nizozemskog ministra vanjskih poslova Ruysa de Beerenbroucka, grčkog kralja Konstantina, talijanskog premijera Bonomija, namjesnika Kraljevine Mađarske Miklosa Horthija, japanskog cara Yoshihita, ministra vanjskih poslova Kraljevine Švedske Brantiga, predsjednika Haitija Camillea Leona, tajnika pape Benedikta XV. kardinala Gasparija, poljskog predsjednika maršala Pilsudskog i bivšeg talijanskog premijera V. E. Orlanda. Francuska i Sjedinjene Američke Države odmah su imenovale i svoje poslanike u Rijeci. Sama sjednica je održana pod opsadnim stanjem i tri reda karabinjera čuvalo je Municipij od fašista koji su nastojali prodrijeti u zgradu. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček: Slobodna Država Rijeka, 03. 08. 2012, Također: wikipedija > Riccardo Zanella, Također: Povijest.hr > Riccardo Zanella – predsjednik Slobodne Države Rijeke – 1959.)
1921. Brodogradnja na sušačkoj strani je krenula u revitalizaciju pa je poduzeće pod imenom "Jadranska brodogradilišta" utemeljeno na Sušaku, no glavni je pogon bio u Kraljevici, s manjim brodogradilištem u Žurkovu. Kako je poduzeće brzo palo Stabilimento fotografico Carposiou stečaj našlo se u sklopu "Yarow-Jadranska brodogradilišta", s centralom u Splitu. (Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 128.)
1921. 08. Listopada Proslava uspostave autonomne vlade narušena je napadima crnokošuljaša, koji su sa puškama i ručnim granatama napali pristaše Riccarda Zanelle.
1921. 11. Studeni Socijalistička partija Rijeke i službeno se priključuje Komunističkoj Internacionali. (Izvor: wikipedija > Communist Party of Fiume)
1921. 11. Prosinca u Rijeci umire poznati riječki fotograf Ilario Carposio. Rođen je 28. Veljače 1852. godine u Trentu u Italiji. Bio je osnivač i vlasnik "Fotografskog Studia Carposio" (Stabilimento fotografico Carposio). Studio je radio, zahvaljujući njegovim sinovima, dugo nakon Ilariove smrti. Zatvoren je 1947. (Izvor: Slavko Katnić: Arte miracolosastoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, 1995.)
1921. Izvor Rječine je presušio. Suša je trajala punih pet mjeseci. U to je vrijeme potpuno prestala opskrba vodom cijelog Sušaka, osim dijelova koji su se opskrbljivali iz izvorišta Zvir. Zanimljivost je da iako su i u to vrijeme, a posebno nakon Rimskih ugovora 1924. godine, Rijeka i Sušak bili odvojeni granicom između Italije i Kraljevine SHS na Rječini, cijelo su vrijeme bili međusobno povezani vodoopskrbnim sustavom. (Djelomičan Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), Str: 4, Također: Nikola Stražičić - Riječki izvori i vodotoci u vremenu prošlom i sadašnjem, Izdavački centar Rijeka, 1999)
Milutin Barač1922. na Sušaku je osnovano dioničko društvo "Primorski štamparski zavod d.d." sa temeljnom glavnicom od 600.000 dinarai sjedištem u Strossmayerovoj ulici broj 20, koji posjeduje tiskaru, knjigovežnicu i skladište papira. Najveće dionice imala je Banka i štedionica za Primorje i Jadranska Plovidba d.d. U tom su se zavodu, u periodu od 1922 do 1932, tiskale ukupno 24 novinske publikacije.
1922. 13. Sječnja
Milutinu Baraču (Slika ljevo) uručena konačna odluka o protjerivanju iz Rijeke, koju napušta idućeg dana ujutro sa suprugom Ludovikom i kćeri Olgom. Barač je iz Rijeke protjerivan tri puta. Prvi put, 14. Rujna 1920. Dan poslije dolaska pripadnika Vojne policije na vrata svog doma u krugu Rafinerije, Barač se žalio gradskom vojnom Zapovjedništvu. Tri mjeseca nakon prvog pokušaja protjerivanja, koji je uspješno prebrodio,  Barač piše pismo kćeri Sofiji u Zagreb da je bez utjecaja na ono što se u Rafineriji i oko nje događa, razočaran i umoran. Pismo nosi datum 14. Prosinca 1920. i pisano je njemačkim jezikom, a u tom su trenutku uz Barača supruga Ludovika i kći Olga. Drugi je put, 1921., ipak bio prisiljen napustiti grad. No, ni u toj novoj situaciji, Barač ne odustaje. Nakon ponovnih intervencija, polazi mu za rukom vratiti se u Rijeku. Treći put, međutim, izgon je neopoziv. Konačna naredba o protjerivanju uručena mu je 13. Siječnja 1922. i nakon nje se ništa nije dalo učiniti da se spriječi progon. Sa suprugom i kćerkom pakira što može a u pripremi za selidbu pomažu mu odani radnici. U jutarnjim satima Barač s obitelji sjeda u automobil. Rijeku je toga dana vidio posljednji put. Naoružani D’Annunzijevi ljudi brutalno su se obračunavli s netalijanskim stanovništvom, a zbog svoga ugleda Barač je u tomu jedna od posebno istaknutih meta. Preostalih 16 godina života Barač je proveo na obiteljskom imanju u Donjoj Zelini. Umro je 22. Srpnja 1938.
1922. 31. Sječnja
Autonomista Riccardo Zanella preživljava u popodnevnim satima atentat aktiviranjem ručne bombe u njegovom automobilu. Ozračjem dominiraju pripreme za državni udar od strane nacionalista i fašista.
1922. Veljača
koalicijska vlada centra premijera Bonomija gubi vlast u Italiji i zamjenjuje ih nacionalistička vlada Luigia Facte. Pošto se Zanellina vlada politički oslanjala na Italiju od koje je očekivala da joj gospodarski pomogne, padom Bonomija bili su odbrojeni dani i Zanellinoj vladi.

 

Bijela zastava predaje pred Guvernerovom palačom
03.03.1922 Francesco Giunta sa svojim aneksionistima napao je Guvernerovu Palaču i Zanella je bio prisiljen na predaju

1922. 3. Ožujka U noći je Komitet Nacionalne odbrane odlučio poduzeti oružanu akciju za zbacivanje autonomaške vlade sa Riccardom Zanellom na čelu. Povod za udar bilo je ubojstvo jednoga mladog fašista u Rijeci koje su fašisti nedokazano pripisali autonomašima. Odgovornost i organizacija akcije povjerena je poručniku Ernestu Cabrunu i vojnom vijeću. Usljedio je napad fašista na Guvernerovu Palaču gdje je bio Zanella, a vodio ga je tršćanski fašist Francesco Giunta (San Piero a Sieve, Italija 21 Ožujka 1887 - Rim, 8 Lipnja 1971). Nakon otpora Zanella je morao odstupiti i pobjeći iz Rijeke. U napadu je poginulo trojica policajaca koji su ga branili (na slici desno bijela zastava predaje koju su istaknuli Zanella i njegovi pristaše ispred Guvernerove palače). Uskoro je gospodarem Rijeke postao fašistički vođa Giovanni Giurati i tzv. "Comitato di Difesa Nazionale" (Komitet za narodnu obranu). Riječka Država nije imala prilike stvarno zaživjeti, a prestajala je postojati talijanskom aneksijom Rijeke u Siječnju 1924. godine. Tada je ukinuta i riječka autonomija (Corpus separatum) uspostavljena u odnosu na okolne države 1779. godine u doba carice Marije Terezije. Niti ova fašistička vlada nije bila dugog vijeka, talijanska vlada je 15. Ožujka 1922. postavila za vojnog zapovjednika Rijeke (comandante militare) poručnika talijanskih kraljevskih karabinjera Ernesta Cabrunu.
1922. godine u Rijeci je pokrenut luksuzni turistički mjesečnik “Abbazia e la riviera del Carnaro” (“Opatija i Kvarnerska rivijera”), koji je izlazio do 1941. godine
1922. 15. Ožujka talijanska vlada ruši fašističku vladu u Rijeci kojoj se na čelu čelu nalazio istaknuti riječki fašista Attilio Prodam i postavlja za vojnog zapovjednika Rijeke (comandante militare) poručnika talijanskih kraljevskih karabinjera (Tenente dei Carabinieri) Ernesta Cabrunu (Tortona, Italija, 2. Lipnja 1889. – Rapallo, Italija, 9. Sječnja 1960.). Svrha postavljanja vojnih upravitelja bila je ponajprije da se spriječe fašisti u preuzimanju vlasti u gradu, što bi dodatno otežalo riječko pitanje i destabiliziralo položaj talijanske vlade u Rijeci. On je trebao stvoriti uvjete za sastavljanje protalijanske vlade u Rijeci. Riječku ustavotvornu skupštinu Cabruna je ponovno sazvao za 21. Ožujka 1922. te joj predao svu vlast. Nova vlada Riječke države trajala je do kraja ljeta 1923.
1922. 17. Ožujka Guvernerovu palaču, a time faktički i vlast u Rijeci preuzeo je Attilio Depolli koji je imao podršku Rima. Vlast će preuzeti i službeno nakon sastanka 22. Ožujka 1922. Njegova je vlada upravljala Rijekom do 18. Rujna 1923 kada ga je Mussolini smjenio kao nepodesnog. U vrijeme njegove vladavine stanje privrede se nije poboljšalo. Luka je bila prazna, a industrija zamrla.
1922. 22. Ožujka Poručnik Cabruna sazvao je sastanak svih osoba koje su u Rijeci obnašale funkcije u javnom životu, a angažirali su se na provođenju aneksionističkog programa. Cilj sastanka bio je nalaženje izlaza iz trenutne nesigurne situacije u Rijeci. Cabruninom pozivu odazvali su se svi zastupnicis liste Nacionalnog bloka (Blocco Nazionale), uz iznimku preminulog Elpidija Springhettija te Riccarda Gigantea, koga je privremeno pozvala vojska. Odazvali su se: Antonio Grossich, Salvatore Bellasich, Andrea Ossoinack, Giovanni Host Venturi, Gino Sirola, Attilio Depoli, Edoardo Susmel i drugi. U radu skupštine odlučeno je da predsjedavanje državom bude povjereno profesoru Attiliju Depoliju, koji je međutim zatražio malo vremena prije nego li prihvati prijedlog, izrazivši nadu kako će skupština sama što prije izabrati novu vladu.
Veslački klub Jadran Rijeka1922. 26. Ožujka godine utemeljen je veslački klub "Jadran". Bio je to rezultat velikih napora nekolicine zaljubljenika u sport, posebice veslanje, ljudi koje danas smatramo osnivačima VK “Jadrana”. Prvi je čamac bio na šestero vesala (3 x 2 scull) zvan “Concordia” ali zbog njegove prevelike težine nije bio pogodan za takmičenja. Prve prave čamce “Jadranu” je darovao VK “Opatija”. Bile su to tri četvorke yole i dvije dvojke što je, za tada još uvijek malobrojne aktivne veslače, bilo


Societa canottieri fiumana Eneo. Četverac sa kormilarom, 1905-1907,
veslači su Renato Fonda, Antonio Ossoinak, Antonio Matessich, Luigi Cussar

sasvim dovoljno. 8. Rujna 1923. u Crikvenici je organizirao 1. veslačko prvenstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Na toj je regati “Jadran” sudjelovao sa svim svojim čamcima, a dvojka yola u kojoj su veslali Romuald Mance i Davor Kiselić osvojila je prvi naslov veslačkoga prvaka Kraljevine SHS. Spremište za čamce se nalazilo čak u Martinšćici. Tek je 1949. godine izgrađen dom na Delti. (Izvor: VK Jadran) Inače, prvi je klub, "Primo Club dei Rematori a Fiume" (Prvi veslački klub u Rijeci), osnovan 18. Travnja 1877. (Izvor: Iva Dujmešić, Veslački klub Jadran, Povijest)
1922. 05. Travnja Aneksionistička konstituanta je vlast u gradu predala Attiliju Depoliju, drugom potpredsjedniku konstituante izabranom u Listopadu 1921., koji je preuzeo sve ovlasti koje su u Zanellinoj vladi obavljala državna tajništva. Gradska je skupština donijela zaključak da prihvaća prijedlog po kome bi potpredsjednik Depoli bio zadužen da preuzme političku i administrativnu vlast s ciljem da od talijanske vlade traži najnužnije financijska sredstva za izgladnjeli i osiromašeni grad. Depoli je oklijevao, ali kako je vrijeme odmicalo, postajao je sve više nezamjenjiv zbog povjerenja koje je uživao u Rimu. Vladao je diktatorski, a sve odluke donosio je u obliku "dekret-zakona".
1922. 08. Travnja u Santa Margheriti u Italiji započeli talijansko-jugoslavenski pregovori o načinu ostvarenja Rapallskog ugovora. Prema ugovoru je funkcioniranje i uređenje trgovačkog i željezničkog prometa u Rijeci trebalo organizirati dogovorom obiju ugovornih strana. Ova odluka značila je povratak Italije u grad Rijeku kao garanta javnog reda i odvijanja života u gradu.
1922. 28. Travnja u Rijeci se osniva Rafinerija mineralnih ulja a.d. (Raffineria di Oli Minerali Societa Annonima, skraćeno: R.O.M.S.A.). Sjedište R.O.M.S.A.-e seli se 28. Kolovoza iz Rima u Rijeku, a Agip (osnovan u Travnju 1926. godine) kupuje Romsu u Studenom 1926. Kao njegov jedini pogon i najveći pogon za preradu nafte u Italiji, riječka je Rafinerija pretvorena u Agipov proizvodni odjel. Kako je došlo do toga? Pritisak Italije da se teritorijalno proširi na grad bio je tako velik da se u Budimpešti shvaća kako se Rafineriju neće moći zadržati ni pod maskom Photogenova imena (amsterdamska tvrtka Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen). Rafineriju se stoga odlučuje prodati talijanskoj strani. Talijansko je naftno tržište u to vrijeme u stranim rukama. Njime vladaju američki Standard Oil i britansko-nizozemski Royal Duch Shell. Da bi se zemlju izvuklo iz takve političko-gospodarske ovisnosti, talijanska vlada zaključuje kako je trenutak za izgradnju vlastite naftne industrije. A za to joj trebaju veliki rafinerijski pogoni. Budući da su na riječku Rafineriju bacile oko američke kompanije, poput Vacuum Oila (Standard Oil je u međuvremenu kupio rafineriju u bivšem austrijskom Trstu), u Italiji zaključuju kako se Rijeke valja domoći što brže. Sporazumom Ministarstva financija Kraljevine Italije i Photogena 19. travnja 1923. talijanskoj je državi omogućeno dobivanje dioničke kontrole nad Rafinerijom. Nakon što Rijeka 27. Siječnja 1924. i službeno postaje dijelom Italije, krajem srpnja započinju stizati prve pošiljke nafte.
1922. 17. Rujna za riječkog biskupa bio je postavljen benediktinac Isidor Maria Sain (Šain), rodom iz Novigrada Istarskog. On će biti na čelu riječke crkve sve do 1932. (Izvor: Pregledni rad, Teologija u Rijeci, Marko MEDVED: Istrani na riječkoj biskupskoj katedri, Također: Teologija u Rijeci, Izvorni znanstveni rad, Marko MEDVED: Istarski benediktinac i prvi riječki biskup Isidoro Sain (1869. – 1932.))
1922. 29. Rujna u Rijeci je umrla Majka Marija Krucifiksa Kozulić (Rijeka, 20. Rujna 1852. - Rijeka, 29. Rujna 1922.) (Cosulich, Maria Crocifissa) - osnivateljica mnogih karitativnih ustanova u Rijeci i utemeljiteljica autohtone hrvatske redovničke zajednice Družba sestara Presvetog Srca Isusova (Societas sororum Sanctissimi Cordis Jesu – SCJ). 1899. Majka Marija, pod vodstvom  kapucina fra Arkanđela iz Camerina (1821.-1900) osniva "Družbu sestara Presvetog Srca Isusova". Družba je autohtona hrvatska redovnička zajednica i jedina nastala u gradu Rijeci. 20. Rujna 2012., prigodom 160. obljetnice njenog rođenja, otkrivena je spomen-ploča na njezinoj rodnoj kući u ulici Šetalište XIII. divizije 19. (Izvor: wikipedija > Marija Krucifiksa Kozulić, Također: Župa sv. Josipa Radnika, MAJKA MARIJA KRUCIFIKSA KOZULIĆ, Također: Hrvatska Enciklopedija, Kozulić, Marija Krucifiksa, Također: Zajednica Krista kralja, Ines Turković: Riječka Majka Marija Krucifiksa Kozulić)
1922. 07. Listopada u Banja Luci rođena  Radmila Matejčić. Kao diplomirani arheolog i povjesničar umjetnosti u svojoj  četrdesetgodišnjoj radnoj aktivnosti Radmila Matejčić bila je – srednjoškolski profesor, profesorica na tadašnjem Pedagoškom, a danas Filozofskom fakultetu u Rijeci, bibliotekar, muzejski kustos, upravitelj Narodnog muzeja u Rijeci, istraživač arheologije, kulturne povijesti i povijesti umjetnosti, podvodni arheolog i likovni kritičar. Njezina iznimno plodna i raznorodna djelatnost dosljedno se ogledava u opsežnoj stručnoj i znanstvenoj bibliografiji, koju jednim prigodnim osvrtom nije uopće moguće sagledati. Cijeli je život proučavala, povijest graditeljstva i prostornog razvoja Rijeke, od najstarijih povijesnih slojeva do danas, a i dan-danas je svima onima koji nešto žele saznati o svome gradu nezaobilazna njezina kultna knjiga "Kako čitati grad – Rijeka jučer i danas". (Izvor: wikipedija > Radmila Matejčić, Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 66/67, Igor Žic: KRONIČARKA RIJEČKIH DVOJBI, Također: Novi List, Damir Cupać: U riječkom Kampusu ulica velikoj Radmili Matejčić, 24. studeni 2011.)
1922. 12. Listopada sušačke "Primorske novine" donose članak o očajnim prilikama u Rijeci:

"Poznato je da na Rijeci vlada općenita nezaposlenost i da tisuće riječkih porodica živi od toga, hoće li i one biti smatrane pouzdanima i biti uzdržavane (…) Bijeda, strašna bijeda se zacarila u nesrećnom gradu, koji je žrtva političkih spletaka i političkih pustolova. Ni jedna velika radnja, ni jedna tvornica, luka ni željeznica na Rijeci ne rade ili su otvorene tek onako. Ogroman broj namještenika i radnika svih struka otpušten je, a i one radnje i tvornice koje su do danas bile otvorene redom se zatvaraju i otpuštaju se i oni namještenici koji su kao najnužniji do tada održavani".("Sve teže prilike na Rijeci", Primorske novine (Sušak), br. 770., 12. X. 1922., 2.-3.)

1922. Gradsko zastupstvo Sušaka bilo je i dalje uporno u namjeri da se izgradi bolnica te je osnovan Gradski zdravstveni odbor koji je dobio zadatak hitnog rješavanja izgradnje nove bolnice. Odbor je uskoro predložio kupnju zemljišta izvan grada, tzv. Grinovo na području Krimeje, s ljetnikovcem (prizemnom zgradom) obitelji Frlan iz Rijeke, koji je već prije otkupio sušački trgovac Francesco Sabatini. Taj prijedlog Općina grada Sušaka prihvaća te otkupljuje predloženi ljetnikovac sa zemljištem oko njega. No zbog kronične nestašice novca za opsežnije građevinske radove, odobrava se samo dogradnja prvoga kata i preuređenje u malu bolnicu s 50 postelja. Završetkom radova konačno je u siječnju 1924. otvorena prva "prava" bolnica u Sušaku (u današnjoj Ulici Tome Strižića 3) pod imenom Opća gradska bolnica koja je imala samo Opći odjel i malu operacijsku dvoranu za poneki manji kirurški zahvat. (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat 2005;3(2);223-242, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str: 8)
1922. 14. Listopada započinje mobilizacija fašista u Rijeci. U grad donose municiju, oružje i eksploziv. Rijeka i Sušak pokriveni su plakatima na kojima se kaže da je D’Annunzio preuzeo komandu fašističke Rijeke.
1922. 23. Listopada pregovorima u ligurskom ljetovalištu Santa Margherita Ligure (gradić i luka u Rapallskom zaljevu Ligurskoga mora u Italiji), sklopljena je "Sanmargeritska konvencija" između Kraljevine SHS i Italije kojom je predviđeno razgraničenje između Riječke države i kraljevine SHS čime je konačno priznat suverenitet Kraljevine SHS nad Sušakom i okončan je problem vlasti na Sušaku, koja je do tada ugrožavana stalnim upadima D'Annunzijevih ardita. (Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Santa Margherita Ligure, Objavljeno: 22. Lipnja 2012., Također: Davorin Rudolf: "Granice s Italijom u mirovnim ugovorima nakon Prvoga i Drugog svjetskog rata", U: Adrias : "Zbornik Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu". Svezak 15 (2008)., str. 61-80. )
Gino Gino Gardassanich1922. 11. Studenog osnovana je "Prekomorska plovidba" d.d. Sušak. Poduzeće je osnovano zaključkom dioničara bivšeg poduzeća "Ugarsko-Hrvatsko dioničarsko društvo za slobodnu plovidbu Rijeka". (Izvor: Senčić Albino: Arhivsko gradivo bivših pomorskih poduzeća u PAR-u,VIA, God. 4-5 (1994-1995), sv. 4-5., str. 122.)
1922. 26. Studenog na Sušaku je rođen Gino Gardassanich, (Rijeka, 26. Studenog 1923. - Chicago, 12. Siječnja 2010.) jedan od najboljih nogometnih vratara Rijeke svih vremena i reprezentativac Amerike. Nakon preseljenja u Ameriku mjenja ime u Gino Gard. Uz nogomet se u mladosti bavio još atletikom i vaterpolom. Vrhunac karijere bio mu je nastup na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1950., gdje je nastupao u reprezentaciji SAD-a. Nogometom se počeo baviti za vrijeme svog školovanja u Zagrebu kao vratar zagrebačkog Građanskog. Po završetku školovanja vraća se u Rijeku gdje nastavlja braniti za prijeratni sušački ”Orient”, a nakon toga za riječke klubove ”Magazzini Generali”, ”Todt”, ”Silurficio whitehead”, te za novooformljen riječki "Kvarner" gdje je branio samo jesenski dio sezone 1946./1947. Nakon sezone 1946./47. brani za talijanske klubove "Fiorentinu", "Marsalu" i "Regginu". 1949. godine odlazi u Ameriku gdje deset godina brani za "Slovak club" iz Chicaga. Sa "Slovak clubom" osvaja prvenstvo SAD-a 1951., 1952. i 1953. godine te, "Peel cup" 1951. godine. Za reprezentaciju SAD-a igrao je 6 puta (na slici ljevo). Bio je i sudionik Svjetskog prvenstva 1950. godine gdje je igrao za američku reprezentaciju. Proglašen je najboljim nogometnim vratarom SAD-a 1950. godine, a 1992. godine primljen je u američku nogometnu kuću slavnih (Soccer Hall of Fame) . Umro je u Chicagu 12. Sječnja 2010.
1922.
U Sušaku osnovana "Jadranska plovidba d. d." kao dioničko društvo spajanjem svih brodarskih društava Rijeke i okolice (parobrodarska društva "Jadranska plovidba" (Sušak), "Dioničko parobrodarsko društvo Oceania" (Trst), "Austro-Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" (Punat), "Obalna paroplovitba društvo s.o.j." (Dubrovnik), "Parobrodarsko društvo na dionice" (Split) i "Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" (Senj). Obavljala je redoviti priobalni prijevoz na Jadranu flotom od 79 parobroda. I nakon spajanja plovidbeni se red sporo uspostavljao jer je dio obale još uvijek dio naše obale bio pod okupacijom Italije. Godine 1934. započela je prva s turističkim kružnim putovanjima. Nakon drugog svjetskog rata nacionalizirana je i odonda poznata kao Jadrolinija. (Izvor: wikipedia>Jadrolinija, Također: Almanah grada Sušaka 1938., Turistička biblioteka Jadran, Sušak 1938., str: 74). "Jadransku plovidbu d.d." treba razlikovati od "Jadranske plovidbe" A.D. Sušak koja nastala je integracijom više pomorskih poduzeća u vremenu od 1923. do 1935. godine. Raznim integracijskim oblicima u sastav ovog društva ušla su poduzeća: "Jadranska plovidba" parobrodarsko društvo iz Sušaka, Parobrodarsko društvo na dionice "Dalmatia" iz Splita, Dioničarsko parobrodarsko društvo "Oceania" iz Trsta, "Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo" na dionice iz Aleksandrova (sada Punat), Obalna parobrodarska plovidba "S. O. J." iz Dubrovnika, te "Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" iz Senja. Ovom integracijom nastala je velika koncentracija kapitala i plovnih objekata. Društvo je imalo ukupno 85 brodova te 6 mauna. (Izvor: Senčić Albino: Arhivsko gradivo bivših pomorskih poduzeća u PAR-u,VIA, God. 4-5 (1994-1995), sv. 4-5., str: 123)
1922. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije prestaje utjecaj mađarskog kapitala koji je dotad bio prisutan u upravi tvornice. S jedište tvornice papira premješteno je iz Rijeke u Zagreb jer se tvornica udružila s kompanijom "Jela – industrija papira", no 1925. g. to je partnerstvo raskinuto i tvornica je pala pod upravu "Prve hrvatske štedionice". Zbog potrebe veće učinkovitosti u vođenju tvornice, 1926. g. osnovan je Mjesni odbor ravnateljskog vijeća "Smith & Meynier tvornice papira na Sušaku". Na čelu tog odbora bio je Milivoj Crnadak. Još 1910. g. uprava tvornice uvidjela je prednosti proizvodnje cigaretnog papira i preorijentirala se pretežito na njegovu proizvodnju, te do 1939. g. 70 % ukupne proizvodnje otpada na taj papir. Ta preorijentacija u proizvodnji dovela je do učlanjenja tvornice u Sindikat tvorničara cigaretnog papira u Parizu.
1923.
godine počinje se sa preorijentacijom gradske rasvjete na električnu (elektrana u Rijeci puštena je u pogon 1909. godine). Otada se koristi i izraz "gradski plin" jer se u kućanstvu koristi više za kuhanje nego za rasvjetu. Zadnja plinska svjetiljka ugašena je u Rijeci 1939. godine.

1923. Osnovano je pomorsko društvo "Jadranska plovidba" AD. Sušak. Nastalo je integracijom više pomorskih poduzeća u vremenu od 1923. do 1935. godine. Raznim integracijskim oblicima u sastav ovog društva ušla su poduzeća: "Jadranska plovidba" - Parobrodarsko društvo iz Sušaka, "Parobrodarsko društvo na dionice Dalmatia" iz Splita, "Dioničarsko parobrodarsko društvo Oceania" iz Trsta, "Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" iz Aleksandrova (sada Punat), "Obalna parobrodarska plovidba S. O. J." iz Dubrovnika, te "Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" iz Senja. Ovom integracijom nastala je velika koncentracija kapitala i plovnih objekata. Društvo je imalo ukupno 85 brodova te 6 mauna.

Dragutin Haramija sa Savkom Dabčević-Kučar na 23. sjednici CK SKH 1970.godineDragutin Haramija i Savka Dapčević-Kučar na sjednici KPH 1972

1923. rođen je u Čavlima Dragutin Haramija. Obitelj Franje Haramije bila je imućna i ugledna trgovačka familija. Otac Franjo u dva je navrata boravio i radio u Americi, a u rodni se kraj vratio kraj 1920. godine i izgradio kuću Na Čavlima i bavio se trgovinom i prodajom drva. Upisao je građansku školu na Sušaku. Sa 16 godina ostaje bez oca i počeo je sa starijim bratom uzdržavati obitelj. Na početku talijanske okupacije pridružio se Narodnooslobodilačkoj borbi i kraj rata dočekao je u Primorsko–goranskoj diviziji. Brzi uspon u partiji zaustavljen je Hrvatskim proljećem. Dragutin je možda bio najbolji predsjednik hrvatske vlade ili onoga što se u doba socijalizma nazivalo republičkim Izvršnim vijećem. Neki bi rekli da je bio najbolji gradonačelnik Rijeke, prije nego što je u osvit Hrvatskog proljeća otišao u Zagreb na čelo Vlade koja se tada borila za što bolji položaj Hrvatske unutar SFRJ. Na njegovu i žalost mnogih hrvatskih građana, Hrvatsko proljeće je ugušeno i njegovi su akteri umirovljeni, uklonjeni sa scene ili osuđeni na zatvorske kazne. Haramija je 1972. godine umirovljen. Osobno je podnio ostavku na mjesto prvog čovjeka republičke vlade i prestao je biti članom Centralnog komiteta. Blisko je surađivao sa Savkom Dapčević-Kučar (slika ljevo)
1923. 3. Ožujka
Talijanska vojska, koja je okupirala mnoge hrvatske krajeve poslije završetka Prvoga svjetskog rata, povukla se sa Sušaka. Trsatski fratar Klarencije Klarić zabilježio je u samostanskoj kronici: 

"Akoprem je toga dana cijelo dopodne padala kiša, ipak je narod svečano dočekao i pozdravio našu vojsku, koja je na najsvečaniji način unišla uz pratnju bakarske gradske glazbe preko cijeloga Boulevarda, kroz mnoge slavoluke, na Jelačićev trg gdje su naše trupe defilovale. Veselje i klicanje naroda trajalo je cijeli dan."

Kraljevsku vojsku pozdravio je plovan i prvi povjesničar Sušaka, dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, "jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće".
1923. 07. Travnja
Sjedište R.O.M.S.A.-e seli iz Rijeke u Rim (v. zapisnik izvanredne sjednice). Glavnica je povišena s 5 na 15 miliona lira.
1923. 19. Travnja
Sporazumom Ministarstva financija Kraljevine Italije i "Photogena" (vlasnik Rafinerije, amsterdamska tvrtka Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen), talijanskoj je državi omogućeno dobivanje dioničke kontrole nad Rafinerijom. 1920., želeći spriječiti oduzimanje imovine od strane Italijana, Uprava Društva Rafinerije Rijeka nalazi rješenje u prodaji kompletne imovine tvrtki iz Nizozemske. No, to je poslovni trik. Tvrtka "Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen" je dioničko društvo, a većinski je vlasnik dionica Mađarska opća kreditna banka. Photogen je nizozemska tvrtka samo formalno, ali ta se činjenica pokazala dobrodošlom u namjeri banke da se kao vlasnik rafinerijskih pogona sakrije iza imena "nizozemske" tvrtke. Strategija se pokazala uspješnom sve do 1923. godine.
1923. 20. Svibnja
utakmicom između NK "Orijenta" i NK "HAŠK"-a iz Zagreba službeno je otvoreno Orijentovo Igralište na Krimeji. HAŠK je pobijedio
rezultatom 1 : 0. Orijentovo igralište je jedan od prvih primjera "samodoprinosa" jer je izgrađeno vlastitim radom i donacijama građana. Kapacitet gledališta je 2.500 sjedećih i 1000 stojećih mjesta. Bio je to odgovor Sušačana na preuređivanje igrališta na Kantridi koje su u stvari Sušačani i izgradili. Ali i unatoč činjenici da je grad bio podijeljen na dva dijela te da se u sport i u sportske objekte ulagalo kao u nacionalni promidžbeni projekt, sportske veze između Sušaka i Rijeke bile su vrlo čvrste. Igrači nisu priznavali granicu na Rječini te su mnogi ugledni sušački nogometaši nastupali u klubovima iz zapadnoga dijela grada. (Izvor: Monografija: Pola stoljeća "Orijenta", 1919.-1969., Rijeka, 1970., Također: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak, Rijeka nogometa, 1873.-1948., Grafika Zambelli, Rijeka, 2006.)
1923. 03. Lipnja održani prvi općinski izbori u Sušaku na kojem je izabrana prva gradska uprava novog grada Sušaka. Uprava je imala 24 gradska zastupnika na čelu sa načelnikom Jurajem Kučićem. (Izvor: Albino Senčić DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAK 1888-1945, Broj fonda: HR DARI 23, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: 90. ROĐENDAN GRADA SUŠAKA (1919.-2009.), Također: wikipedia>Sušak)
1923. 01. Lipnja Kapucinski samostan u Rijeci pripojen je Venetskoj provinciji. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Marko MEDVED: NASTANAK RIJEČKE BISKUPIJE 1925. GODINE)
1923.03. Srpnja na osnivačkoj petodnevnoj konferenciji Interpola, na poziv Dr. Johann Schobera šefa bečke policije, odazvali su se predstavnici bližih zemalja, i to: Mađarske, Čehoslovačke, Jugoslavije, Rumunjske, Njemačke, Poljske, Italije i Švicarske, kao i "disputed teritory of Rijeka" tj. Slobodne države Rijeka, koja je dakle, jedna od osnivača Interpola
1923. 16. Srpnja nakon neuspješnog pokušaja cjepanja riječke župe "Uznesenja Blažene Djevice Marije" ili "Assunta" koju je bezuspješno pokušao provesti prvi apostolski administrator "Rijeke i predgrađa" Celso Costantini, to ipak polazi za rukom njegovom nasljedniku apostolskom administratoru Isidoru Sainu O.S.B. dekretom od 16. Srpnja 1923. Istoga je dana uputio pismo kleru i vjernicima grada Rijeke. Za početak djelovanja novih župa određen je 1. Kolovoza iste godine. Cjepanjem gradske župe "Uznesenja Blažene Djevice Marije" ustanovljene su župe "Svih svetih", "Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije", "Presvetoga Otkupitelja" i "svetog Nikole". Dekret je bio nužan jer je odgovarao pastoralnim potrebama velikoga grada sa 40.000 stanovnika o čijim vjerskim potrebama nije više mogla skrbiti samo jedna župa čija se župna crkva k tome nalazila u središtu grada, dok su se nova naselja širila daleko od središta. Isidoro Sain je pastoral u svim župama osim u onoj Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, povjerio svjetovnome kleru, dok je potonju dao kapucinima. Najteže je bilo pronaći svećenika za siromašnu župu sv. Nikole koju je prvotno namjeravao povjeriti salezijancima ili josipovcima. U trenutku osnivanja župa, prema procjeni apostolskoga administratora, nove su župe brojile: 19.000 duša Uznesenje Marijino, 7000 Bezgrješna, 3000 Svi sveti, 7000 Presveti Otkupitelj, 3000 Sveti Nikola, 1900 Drenova. (Izvor: Dr. sc. Marko MEDVED: OSNIVANJE NOVIH RIJEČKIH ŽUPA 1923. GODINE, Izvorni znanstveni članak, str:4, Također: Dekret Isidora Saina, 16. srpnja 1923. Nar, Ada 23/1923., Također: Marko MEDVED: NASTANAK RIJEČKE BISKUPIJE 1925. GODINE)
1923. 24. Srpnja pošto su talijanski svećenici počeli preuzimati riječke župe, Sušački dnevnik "Primorski Novi list" piše kako će nove župe voditi talijanski svećenici koji su neprijateljski raspoloženi prema Hrvatima. Navodi kako riječki Hrvati Gaetano Giardinoprotestiraju, da je održan skup na Kozali, ali je morao biti prekinut uslijed fašističkih prijetnji. Kritike se upućuju i prema Svetoj Stolici: "[...] nismo se nadali da će rimska stolica tako djelovati". Slični su komentari ponovljeni i 29. Srpnja 1923. (Izvor: Zoran Grijak, "Odnos Hrvata prema problemu odvajanja riječke župe od Senjsko-modruške biskupije (1891. -1925.) )
1923. 1. Kolovoza Nakon odlaska hrvatskih kapucinskih redovnika, samostan je potpao pod venecijansku kapucinsku provinciju, a jedinstvena riječka župa podijeljena je na četiri dijela: Gospa Lurdska, Sv. Nikola, Presveti Otkupitelj i Svi sveti (Kozala). Tada je u privremenu funkciju stavljena gornja crkva Gospe Lurdske. Talijanski kapucini prodali su strojeve iz tiskare Miriam, planirajući prenamijeniti taj prostor za kazalište.
1923. 18. Rujna Musolini smjenjuje riječku vladu na čelu sa Atiliom Depolliem, te postavlja generala Gaetana Giardina (Montemagno, Italija, 24. Sječnja 1864. – Torino, Italija, 21. Studenog 1935.) (slika ljevo) za vojnog guvernera "Stato libero di Fiume" u očekivanju njene aneksije Italiji. Administrativna i gospodarska djelatnost generala Giardina u Rijeci bila je usmjerena ka konačnoj aneksiji Rijeke Italiji. To je vidljivo iz poteza koje je vukao, od kojih je najvažnije bilo uvođenje talijanskih zakona u školstvu, sudstvu i radu. Izvršno tijelo vlade generala Gaetana Giardina zvalo se Vladino vijeće (Consiglio di Governo). Ono je bilo podijeljeno u sedam odjela: unutarnji poslovi, socijalna pomoć, javno školstvo, pravosuđe, javni radovi, trgovina i industrija i financije. 27. Travnja 1924. Gaetano napušta poziciju vojnog guvernera Rijeke i mjenja je za poziciju u vladi grada Rijeke. Rijeka je u to vrijeme već bila anektirana od Italije Rimskim ugovorom od 27. Sječnja 1924. Time je Riječka država prestala i formalno postojati, iako stvarno nije nikada niti profunkcionirala kao država u punom smislu te riječi. 1926. nominiran je na poziciju "Maresciallo d'Italia". Svoj rad započeo je s nalozima za iseljavanje iz Rijeke svih nepoćudnih osoba, bez mogućnosti žalbe na te naredbe. Zatim je premjestio dio riječkih činovnika u Italiju, a na njihovo mjesto doveo Talijane iz Italije. Riječke autonomaše Giardino je stavio pod strogi nadzor i zabranio im udaljavanje iz Rijeke bez dozvole, a s druge strane zabranio je da se autonomašima izdaju karte za prelazak na Sušak. (Izvor: Arhinet: Vojni guverner Rijeke, Identifikator: HR-DARI/S - 13623, Također: wikipedija > Gaetano Giardino, Također: enciclopedia treccani, Nicola Labanca: GIARDINO, Gaetano, Također: FLUMINENSIA, Goran Moravček: Rijeka pod Italijom, objavljeno; 18.03.2013.)
1923. 01. Listopada na Trsatu je osnovan nogometni klub "Frankopan", kao nasljednik nogometnog kluba "Slavija". Zbog otpora tadašnjem okupatoru Italiji i zbog stalnog Šikaniranja rad kluba je bio zabranjen.
1923. 16. Listopada
istaknuti redovnik kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana, svetac rimokatoličke Crkve, Leopold Mandić (Herceg-Novi, 12. Svibnja 1866. - Padova, 30. Srpnja 1942.), započinje svoje kratko djelovanje kod riječkih kapucina kao ispovjednik. U Rijeci je služio do 11. Studenog 1923. Nakon rada u Rijeci i po volji svojih poglavara bio je određen da se vrati u Padovu, grad u kojem se proslavio kao ispovjednik. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Leopolda blaženim i svetim 16. Listopada 1983.
Rijeka, Corpus Separatum 19231923. 23. Listopada
general Gaetano Giardino potpisuje dekret kojim se radi bržeg i lakšeg otpravljanja poslova javne uprave u Rijeku pozivaju talijanski državni službenici. Time je označen i kraj Riječke države (slika desno). Armijski general Gaetano Giardino postao je Vojni guverner Rijeke kada je smjenjen Atilio Depolli 18. Rujna 1923. Rimskim ugovorom od 27. Sječnja 1924 Riječka je država prestala i formalno postojati, iako stvarno nije nikada niti profunkcionirala kao država u punom smislu te riječi. Toga je dana Italija anektirala Rijeku.
1923.
 09. Studenog Komunistička partija Rijeke (Partito comunista di Fiume) izdaje "Manifesto", šta je bio i njen posljednji akt. Manifest je upućen protiv pripojenja grada Italiji. Slogani ovoga proglasa su gotovo u cijelosti autonomaške. Otvoreno je prikazano nepovjerenje prema "Ligi Naroda".
(Izvor: wikipedija > Communist Party of Fiume, Također: Mihael Sobolevski, Komunistička Partija Rijeke 1921-1924., Rijeka, 1980.)
1923. 29. Prosinca
vojni guverner Rijeke Gaetano Giardino (Montemagno, Italija, 24. Sječnja 1864. – Torino, Italija, 21. Studenog 1935.) dekretom naredio konverziju svih novčanica koje su izdavale riječke privremene vlade u lire, a početkom Siječnja 1924. započeo je novačiti dobrovoljce za talijansku ratnu mornaricu. Izvršne poslove u Rijeci i pripremu aneksije grada Italiji za Giardinovu vladu je vodilo Vladino vijeće (Consiglio di Governo). Služio je kao vojni guverner Rijeke od 17. Rujna 1923.  do 16 Ožujak 1924.
1923. Od te godine stvarni gospodari rijeke su Fašisti načelu sa Giovannijem Nino Host-Venturijem (Rijeka, 24 Lipnja 1892 – Buenos Aires, 29 Travnja 1980)
1923. Riječka je vodovodna je mreža produžena u pravcu Kostabele i Dječje bolnice, a kasnije do Bivla i kroz industrijsku zonu do Kantride. Za viša područja grada na Kantridi se gradi crpna stanica s vodospremom, a nešto kasnije gradi se i crpna stanica koja crpi vodu do vodosprema u Opatiji, čime je sav priobalni dio do Opatije dobio vodu. (Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), str:2)
1924. 8. Siječnja prvi puta je jugoslavenska vojska došla u Zamet.

1924. Sječnja Uspostavom granice na Rječini, Sušak je 1924. godine ostao bez ijedne zdravstvene ustanove. Za to veliko područje Primorja, Gorskog kotara i otoka trebalo je oformiti zdravstvenu službu. U svrhu gradnje bolnice na Sušaku kupuje se zemljište na Krimeji, zvano Gorovo, gdje je bio ljetnikovac obitelji Frlan iz Rijeke. Tu je kuću kupio sušački građanin Francesco Sabatini, a od njega ju je, zajedno sa zemljištem, otkupila Općina grada Sušaka (u današnjoj Ulici Tome Strižića 3). U toj je zgradi, nakon njezine obnove, u Siječnju 1924. god. otvorena mala bolnica pod imenom "Opća
gradska bolnica"
koja je imala samo Opći odjel i malu operacijsku dvoranu za poneki manji kirurški zahvat. Njezin je ravnatelj bio dr. Velimir Guteša koji je u ono doba osim općih kirurških operacija obavljao i neke ginekološke zahvate te tonzilektomije. Dodijeljen mu je i sekundarac, mladi kirurg dr. Petar Župan. Bolnica je imala 72 kreveta i očito je bila premala da bi primila sve bolesnike iz Primorja, Savske banovine i Gorskog kotara. Na inicijativu gradonačelnika Sušaka Đure Ružića i uz podršku bana Savske banovine dr. Ive Perovića, odlučeno je da se otkupi zemljište 'male bolnice' i izgradi nova, moderna zgrada. Na raspisanom natječaju usvojen je nacrt inž. Stanka Kliske iz Zagreba. Gradnjom bolnice započelo se 1932. god
ine. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat 2005;3(2);223-242, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str: 8)
1924. 13. Sječnja U Kastvu kraj Rijeke rođen Davorin Martino Marčelja, sa šest godina seli u Zagreb, gdje postaje član zagrebačke Mladosti. 1942. postaje prvak Nezavisne Države Hrvatske u desetoboju, a kao reprezentativac Jugoslavije 1946. na prvoj Balkanijadi u Tirani postaje prvak Balkana u bacanju koplja, sudionik je Olimpijada 1948. u Londonu (18. u desetoboju), te 1952. u Helsinkiju (zbog ozljede nije završio nastup). Umro je u Zagrebu 02. Lipnja 2011. u 88. godini u Zagrebu. (Izvor: Sports-Reference.com, Davorin Marčelja, Također: Aukcije.hr, OLIMPIJAC I VIŠESTRUKI PRVAK JUGOSLAVIJE - legitimacija za 1945/46.g.)
1924. Sječanj Završetkom radova koji su počeli 1922. na preuređenju ljetnikovca obitelji trgovca Francesca Sabatinija na području Krimeje, konačno je otvorena prva "prava" bolnica u Sušaku (u današnjoj Ulici Tome Strižića 3) pod imenom "Opća gradska bolnica" koja je imala samo Opći odjel i malu operacijsku dvoranu za poneki manji kirurški zahvat. No bolnica se ubrzo pokazala nedovoljnom pa su se ipak morala pronaći dodatna sredstva kojima se, nakon dvije godine (1926.), izgradila još jedna prizemna zgrada (sjeverozapadno od postojeće bolnice). Nakon toga je cijela bolnica preuređena i dobila je tri odjela: u dotadašnjoj zgradi otvorena su dva odjela, Interni i Kirurški s operacijskom dvoranom, a u novoizgrađenoj prizemnici osnovan je Zarazni odjel s 22 kreveta pa je time broj postelja povećan sa 50 na ukupno 72. Za prvog ravnatelja bolnice, ujedno i voditelja Kirurškog odjela, postavljen je dr. Velimir Guteša koji je u ono doba osim općih kirurških operacija obavljao i neke ginekološke zahvate te tonzilektomije. Dodijeljen mu je i sekundarac, mladi kirurg dr. Petar Župan. Liječenje svih ostalih nekirurških bolesnika povjereno je dr. Đuri Štrcaju koji je uz Interni odjel obavljao nadzor i nad Zaraznim odjelom. I njemu je kao ispomoć dodijeljen sekundarac, dr. Niko Moretti, internist koji je u gradu imao i privatnu ordinaciju s rendgenskim aparatom (prvim u Sušaku!) pa je bolnici mogao pružati i uslugu rtg-pregleda. Za pomoćno medicinsko osoblje odabrane su sestre milosrdnice i primalje. U to je vrijeme Sušak je već dosegnuo brojku od oko 16.000 stanovnika. I dalje se velik broj specijalističkih pregleda morao obavljati u susjednoj riječkoj bolnici, dakle preko granice u Italiji. Te su usluge dosegnule već prosječnu brojku od 675 bolesnika na godinu, što je iziskivalo velike novčane izdatke. Bolnica se pokazala nedovoljnom pa su se ipak morala pronaći dodatna sredstva kojima se, nakon dvije godine (1926.), izgradila još jedna prizemna zgrada, sjeverozapadno od postojeće bolnice. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također:Pregledni rad, Acta med-hist Adriat 2005;3(2);223-242, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str: 9)

Karta Rijeke 1924
Karta Rijeke 1924

1924. 27. Siječnja potpisan Rimski ugovor (Rimski pakt), koji predstavlja dogovor između Italije (Benito Mussolini) i Kraljevine SHS (srpski ministar Nikola Pašić), kojim su van snage stavljeni pojedini dijelovi Rapallskog ugovora, kojim je stvorena Slobodna Država Rijeka, nestaje Riječka Država, a člankom 2. toga ugovora riješeno je "Riječko pitanje" u korist Italije. Sastojao se od "Pakta o prijateljstvu" između Kraljevina SHS i Italije i "Sporazuma o Rijeci", čime je grad pripojen Italiji. Potpisali su ga u ime Kraljevine SHS premijer Nikola Pašić i ministar "inostranih" poslova Momčilo Ninčić, a s talijanske strane Benito Mussolini. Njime je odobrena i priznata aneksija Rijeke. Granična linija dviju država slijedila je cestu Rijeka-Kastav, tako da su sama cesta i područja sjeverno od nje pripali Kraljevini SHS, a južna Italiji. Kraljevini SHS priznata su i područja sjeverno od Tometića, Brguda, Pehlina, Drenove te mjesto Pehlin i čitav tok Rječine, dok su Italiji pripali Tometići, Brgud i Drenova. Slavenska je strana dobila i Deltu s Barošem. Dana 22. Veljače, nakon ratifikacije objavljen je Dekret o aneksiji Rijeke Kraljevini Italiji, kojim je objavljeno da su grad Rijeka i njegov teritorij "integralni dio Kraljevine Italije". Osnovana je Kvarnerska pokrajina (Provincia del Carnaro) (slika ljevo gore) sa sjedištem u Rijeci. Rimskim ugovorom prestaje postojati Riječka država koja se u raznim oblicima i pod različitim uvjetima pojavljuje u XIX i XX stoljeću, od proglašenja Corpus Separatuma do Rimskog ugovora. Riječka država bila je još samo jedna od verzija Corpus Separatum-a koji se prvi put u povijesti Rijeke pojavio dekretom Marije Terezije 23. Travnja 1779, a koji je poznatom Riječkom krpicom iz 1868 godine omogučio Mađarima da od 1868 do 1918 vladaju Rijekom. Ugovorom su Delta i luka Baroš ušli u sastav jugoslavenske države, a Rijeka je pripala Kraljevini Italiji. U Članku 1. Rimskoga ugovora stoji:

"Talijanska vlada priznaje punu i cjelokupnu suverenost Kraljevini SHS nad lukom Baroš i nad Deltom, koji će biti evakuirani i predati nadležnim vlastima Kraljevine SHS u roku od dva dana po razmjeni ratifikacije ovog sporazuma."

Temeljem Rimskog ugovora i aneksijom grada Italiji, fašistički Rim je istovremeno s uklanjanjem Slobodne Države Rijeke likvidirao i stari "corpus separatum". Posljednja riječka privremena vlada generala Giardina svoje je dužnosti obavljala do 22. Veljače 1924. godine, kada je Rijeka uključena u teritorijalno-administrativnu podjelu Kraljevine Italije te je postala političko središte novoosnovane Kvarnerske provincije (Provincia del Carnaro). Vlada "Slobodne Države Rijeka" u izgnanstvu nije priznavala čin pripojenja Rijeke Italiji smatrajući ga međunarodno pravno ništavnim te je nastavila djelovati u egzilu. (Izvor: Daniele Caviglia, "Premesse e condizioni per il Patto di Roma", u: Rijeka u stoljeću velikih promjena, str. 196., Također: Skupština općine Rijeka, GRUPA AUTORA: POVIJEST RIJEKE, Izdavacki centar Rijeka, 1988. Također: A. Rački, Prilozi k povijesti grada Sušaka, Rijeka, 1947., 1991., Također: wikipedia > Rimski ugovor (Rimski pakt), Također: wikipedija > Slobodna Država Rijeka)
1924. Sve do te godine Sušak nije imao niti željezničku stanicu niti putničkog pristaništa. Sušačani su se morali ukrcati na vlak ili parobrod u Rijeci i na povratku opet iskrcati se u Rijeci. Radi nabavke potrebne robe Sušačani su išli u Rijeku, a išli su i na riječku tržnicu i ribarnicu, jer je na Sušaku izbor robe bio slab i nepotpun. (Izvor: Gimnazija Mirko Lenac 1896.-1966., Tipograf, Rijeka 1966., str. 31.)

Naslovnica u boji Domenica del Corriere
Naslovnica u boji Domenica del Corriere
od 10.02.1924.

1924. Na teritoriju Provincie del Carnaro živjelo je ukupno 99.941 stanovnik. Od toga broja bilo je ukupno 53.722 Hrvata (izjasnili su se kao Riječani, Hrvati ili Slovenci) i 40.433 Italijana. U samom gradu Rijeci živjelo je 45.857 stanovnika od čega 10.353 Hrvata i 32.415 Italijana. (G. Perselli, Etnia IV, Trieste Rovigno, 1993,  p. 429, Centro di ricerche storiche di Rovigno).
1924. 10. Veljače na naslovnici u boji talijanskih dnevnih novina "La Domenica del Corriere" izašla ilustracija Achille Beltrame (slika desno) o velikim manifestacijama u Rijeci povodom aneksije Rijeke Italiji.
1924. 22. Veljače Italija izdaje dekret o aneksiji Rijeke, a Kraljevini SHS prepušteni su samo gradska područja Delte i luke Baross. Talijanski kralj Vitorio Emanuele III izdale proglas "Istituzione della provincia del Carnaro con capoluogo Fiume" (Osnivanje Kvarnerske provincije sa središtem u Rijeci). Proglas u cjelini možete vidjeti ovdje. Proglas počinje sa:

VITTORIO EMANUELE III
PER GRAZIA DI DIO E PER VOLONTÀ DELLA NAZIONE
RE D’ITALIA

Veduto il R. decreto legge 22 febbraio 1924, n. 211;
Udito il Consiglio dei Ministri;
Sulla proposta del Nostro Ministro Segretario di Stato per gli affari dell’interno, Presidente del Consiglio dei Ministri, di concerto col Ministro Segretario di Stato per le Finanze;
Abbiamo decretato e decretiamo:

Art. 1.
È istituita la provincia del Carnaro con capoluogo Fiume.
Essa comprende due circondari costituiti l’uno dalla città di Fiume col territorio annesso al Regno in virtù del R. decreto-legge 22 febbraio 1924, n. 211, e l’altro dall’attuale circondario di Volosca Abbazia, che viene distaccato dalla provincia dell’Istria, eccettuati i comuni di Castelnuovo e Matteria che vengono aggregati al circondario di Capodistria.

1924. 24. Veljače i posljednji ostaci talijanskih trupa napustili Sušak i sušačku luku.Odlučeno je da se "Luka Baroš" pod Austro-Ugarskom, a pod talijanskom okupacijom "Nazario Sauro" nazove "Sušačka luka". Teritorij "Bankino" u samoj luci nazvati će se "Karađorđevo pristanište". Pristanište nasuprot bivšeg "Bankina" nazvati će se "Pristanište kralja Aleksandra". Gat u sredini, na dnu luke, nazvati će se "Gat Erazma Barčića". Od ovog gata u Mrtvi kanal produžena sušačka obala nazvati će se "Obala Frana Supila". (Izvor: Ivan V. Perović: Crtice iz okupiranog Sušaka, Primorski štamparski zavod, Sušak 1934., str. 150, Također: Željko Bartulović: Sušak 1919.-1947., Adamić, Rijeka 2004., str. 476.)
1924. 27. Veljače, kraljevskim dekretom br. 213, kao posljedica Rimskog sporazuma od 27. Sječnja 1924., osnovana je Kvarnerska (kasnije Riječka) pokrajina (Provincia dell Quarnaro) sa sjedištem u Rijeci, dok je do uspostave rada njezinog političkog izvršnog tijela, prefekture, proteklo još neko

Talijanski kralj primio je ključeve Rijeke 16. ožujka 1924. godine iz ruku generala Gaetana Giardina
Talijanski kralj primio je ključeve Rijeke 16. Ožujka 1924. godine iz ruku generala Gaetana Giardina

vrijeme. Osim tadašnje Rijeke — obuhvaćala je i liburnijski dio Istre, dio Kastavštine i susjedno područje Slovenije. Izvor ovlasti u razdoblju od Siječnja 1924. do Ožujka 1926. bio je za Riječku pokrajinu utvrđen nizom kraljevskih dekreta. Prvi prefekt Kvarnerske pokrajine, di Donato, postavljen je na čelo političke vlasti u Pokrajini dekretom br. 582 od 27. Travnja 1924. Provincija se sastojala od Vittorio Emanuele III na riječkoj rivi 16.03.1924tri kotara : Rijeka, Volosko - Opatija i Ilirski Bistrica (Fiume, Volosca-Abbazia, Villa del Nevoso).
1924. 16. Ožujka Talijanski kralj Vittorio Emanuele III dolazi u posjet Rijeci na krstarici "Brindisi" (slika desno) u pratnji brodova "Carlo Mirabello", "Indomito" , "Insidioso" , "Cirenaica" i "Nievo" . Brod pristaje na vrhu mola Adamich, te kroz trijumfalni luk odlazi do auta, koji ga je odvezao do municipija. Dočekan je od Antonia Grossicha, i u Guvernerovoj palači u Rijeci službeno proglasio aneksiju, priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija. Proglas je s balkona Guvernerove palače pročitao riječki guverner general Gaetano Giardini. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju (Slike ljevo). Aneksija Rijeke je omogućena Italiji temeljem Rimskoga ugovora, sklopljenog između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. Siječnja 1924. godine. Popodne je posjetio Opatiju, Volosko i Lovran, a navečer u općinskom kazalištu prisustvuje Mascagnijevoj operi "Il piccolo Marat"  Talianskog compozitora Pietra Mascagnie. U 19,45 prošao sve obale da bi se ukrcao na "Brindisi" te koji sat kasnije napustio Rijeku. Ovaj dan proglašen je praznikom (solennita' civile) kojim se slavi aneksija Rijeke Italiji. Odluka je datirana u Rimu 9. Ožujka 1924., a pretvorena u zakon 17. Travnja 1925. pod br. 473.
1924. 8. Svibnja uređenjem administracije u novim krajevima koji su pripali Italiji na temelju Rimskog sporazuma sklopljenog 27. Siječnja 1924. između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Rijeka je postala administrativno središte nove talijanske Kvarnerske pokrajine. Točnije, kraljevskim dekretom br. 213 iz 1924. godinel osniva se Kvarnerska pokrajina (Provincia del Camaro) sa sjedištem u Rijeci. U okviru ove nove teritorijalne podjele Rijeka gubi onu povoljnost koju je imala do 1. svjetskog rata. Pod talijanskom upravom Rijeka je izgubila 3/4 svojeg predratnog prometa i gotovo cijelo svoje brodarstvo. Trgovina i industrija počele su nazadovati i propadati. U takvim političkim prilikama osniva se u Rijeci nova Trgovačko-obrtnička komora za područje Rijeke i čitave Kvarnerske pokrajine, kao javna, savjetodavna ustanova državne i lokalne administracije koja zastupa interese trgovine i industrije na svom području. Naziv je nove komore Trgovačko-obrtnic Komora Kvarnerske pokrajine (Camera di Commercio e Industria della Provincia del Carnaro - Fiume). Osnutak komore bio je potvrđen kraljevskim dekretom br. 750, 8. svibnja 1924. god. Godine 1926. ova ustanova mijenja naziv u Pokrajinsko gospodarsko vijeće, jer sada zastupa interese cjelokupnog gospodarstva na istom području. Jačanje fašističkog korporativnog sustava odražava se i u toj ustanovi stvaranjem Pokrajinskog vijeća korporativnog gospodarstva 1931. godine i Pokrajinskog vijeća korporacija 1937. godine. Nakon 1945. godine ova je ustanova ukinuta. (Izvor: Raccotla ufficiale delle Leggi e dei Decreti del Regno d 'Italia, Anno 1924., str. 1818-1847.) Ovoj komori prethodila je Trgovačko-obrtnička komora (Camera di commercio e industria) osnovana banskim dekretom br. 1350, 21. Veljače 1852. u Rijeci.
1924. 16. Srpnja
Isidoro Sain (1869. – 1932.) (Izidor Šajin), benediktinac, koji je 17. Rujna 1922. imenovan apostolskim administratorom Rijeke i predgrađa, a 1925. biskupom riječko-opatijskim, svojom odlukom dijeli dotadašnju jedinu riječku Župu Uznesenja Marijina na 4 nove: Svih Svetih, Bezgrešnog Začeća Djevice Marije, Presvjetlog Otkupitelja i Svetog Nikole. (Izvor: ANALECTA CROATICA CHRISTIANA, SVEZAK 46, Marko Medved: RIJEČKA CRKVA U RAZDOBLJU FAŠIZMA )

Spalionica smeća i izvorište Zvir 1
Pozicija Spalionice u odnosu na pumpnu stanicu
izvora pitke vode Zvir 1.

1924. osnovan košarkaški klub "CS Iride". Prva petorica igrača su bili: Astulfoni, Cosulich, Millevoj, Rossi i Raino. U to vrijeme košarka je bila sport rezerviran samo za muškarce. Prvi ženski košarkaški klub osnovan je tek 1936.
1924. Kolovoza
u velikoj dvorani hotela "Sušak" (na početku tadašnje Tvorničke ulice, današnje Ružićeve) otvoreno je kino "Balkan" koje kasnije mijenja ime u kino "Jadran".
1924. 31. Kolovoza zatvorena je spalionica smeća na Zviru (slika desno). Gradnja spalionice smeća na Zviru započela je u jesen 1904. po dovršetku studija, a pogon je završen i pušten u rad u Svibnju 1905. Dnevno je spaljivalo oko 25 tona smeća. Nakon zaustavljanja pogona, zgrada nije bila u upotrebi do 1938. kada je pogon rastavljen, a zgrada prenamjenjena za potrebe susjedne termoelektrane. Na slici desno vidi se pozicija Spalionice u odnosu na pumpnu stanicu izvora pitke vode Zvir 1. (Izvor: croinfo.net > Ekspedicije istraživanja regije, Termoelektrane u rijeci - povijest i fotografije nekad i sada, Također: rijekaheritage.org > Riječka Industrija, Zgrada spalionice smeća, Također: Izložba: 125 godina električne energije u Rijeci, Autorica izložbe i kataloga:  mr.sc. Nana Palinić, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 53, Nana Palinić: I BI SVJETLOST)
1924. Plivači sušačke Victorije sudjelovali su na Olimpijadi u Parizu.
1924.
"Stabilimento Whitehead" (Tvornica Torpedo), dijelom u vlasništvu (50%), ali pod punim upravnim nadzorom britanske grupacije Vickers-Armstrong Whitworth, je bila u procesu stečaja. Nakon završetka Prvog Svjetskog Rata, ono što je ostalo od "Stabilimento Whitehead" sviđalo se Industrijskoj grupaciji iz Livorna na čelu koje je bio Giuseppe Orlando. Pošlo im je za rukom preuzeti upravu nad tvornicom. Kako stečajna procedura još nije bila potpuno definirana, Orlando je sastavio sporazum sa stečajnim upraviteljem koji ga je ovlastio da rukovodi tvornicom počevši od Siječnja 1924., na osnovi ugovora o najmu koji je formalno provela kompanija pod nazivom "Stabilimento Whitehead – Societa di Esercisio Anonima". Nakon sređivanja stečajnog postupka (19. Prosinca 1927.) kompanija "Stabilimento Whitehead – Societa di Esercisio Anonima" dobila je vlasništvo nad kompanijom, i 10. Svibnja 1928. ime kompanije mijenja se u "Silurificio Whitehead di Fiume". Pod novim nazivom kompanija razvija nove modele torpeda, proširujući proizvodnju i dobivajući nove klijente.
1924. 04. Rujna Isidoro Sain, na mjesto župnika Ivana Kukanića (koji je bio praktički prisiljen dati ostavku) imenuje Luigija Mariju Torcolettija (Aloysium Mariam Torcoletti, Rijeka, 3. Ožujka 1881. - Zoagli, Italija, 20. Studeni 1956.) kao novog župnika Župe Svih Svetih. (Izvor: SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI, SCHEDA BIOGRAFIA PERSONE, Torcoletti Luigi Maria, Također: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U RIJECI)
1924. godine u "Teatro Fenice", tadašnjem kazalištu, izgrađena je projekciona kabina s 2 projektora "Prevost" pa je od tada "Teatro Fenice" i kazalište i kino dvorana.
1924. 1. Listopada osnovan je prvi i važniji Građanski tehnički ured u Rijeci pod nazivom "Corpo reale del Genio civile", koji djeluje kao samostojna tehnička oblast vrlo širokih usmjerenja, a izravno je podređen Ministarstvu javnih radova u Rimu. Osnovan je odmah nakon uređenja granice između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Do 1934. službeni mu je naziv "Corpo reale del Genio civile", a otada do kraja djelovanja "Ufficio del Genio civile in Fiume".Drugi je "Pokrajinski tehnički ured" odnosno "Provincia del Quarnero – Ufficio tecnico", odnosno, "Amministrazione provinciale – Ufficio tecnico" ili jednostavno "Ufficio tecnico provinciale in Fiume". Osnovan je 14. svibnja 1926. Njegova je oblast znatnomanja od one koju ima Građanski tehnički ured i administrativno je podređen provincijskoj upravi. Osim toga, dok je građanski ured ustrojen tako da djeluje u svojstvu projektnotehničkog zavoda za općedruštvene i državne gradnje i uređaje, te u svojstvu stručnotehničkog nadzornog organa na svom području, Pokrajinski je ured upravno-tehnički organ koji više organizira i prati rad općinskih tehničkih služba nego li građevno-tehničku djelatnost. Tehnički uredi su prestli je djelovati danom oslobođenja Rijeke 3. Svibnja 1945. godine.
Duca d Aosta nagrađuje grad Rijeku zlatnom medaljom (04.11.1924)Medaglia d'oro al valor civile1924. 04. Studeni vojvoda Emanuele Filiberto d'Aosta (Đenova, Italija, 13. Sječnja 1869. – Torino, Italija, 4. Srpnja 1931.) dodjeljuje gradu Rijeci "Zlatnu Medalju Civilnih Vrijednosti" (Medaglia d'Oro al Valor Civile) (slika ljevo ceremonija dodjele, slika desno, medalja).
1924. 11. Studeni u Beču umire August Zichy (Ágost gróf Zichy de Zich et Vásonkeö), bivši riječki guverner.
1924. Rijeka pod Italijom gubi ekonomski polet iz vremena Austro-Ugarske, te su svi privredni pokazatelji znatno lošiji no što su bili u vrijeme monarhije. To se najbolje vidi na primjeru lučkog prometa, koji je u Rijeci 1913. godine iznosio ukupno 4 milijuna tona, da bi 1924. godine pao na samo 650.000 tona. Međuratni vrhunci dosegnuti su 1929. i 1940. i iznosili su oko 1,7 milijuna tona. Nekadašnje brodogradilište »Ganz-Danubius« preimenovano je u »Kvarnerska brodogradilišta« (»S.A. Cantieri navali del Quamaro«), no broj zaposlenih je pao sa 1276, koliko ih je bilo 1929., na 418 godine 1934. Jedina firma u Rijeci koja je dobro poslovala u vremenu međuraća bila je Rafinerija nafte (ROMSA), najveća u Italiji, s oko 800 zaposlenih, no uz direktnu potporu države. Podigla je proizvodnju s prerađenih 15.000 tona (1924.) na 114.000 tona (1939.), što je bilo direktno vezano za narasle potrebe vojske i ubrzanim pripremama za rat.

 

Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas


Natrag na vrh stranice