Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.

 

Povijest grada Rijeke (1875 - 1900 godina)

Ivan Lupis
Hrvat Ivan Lupis, 27. 08. 1813 – 11. 01. 1875, oficir Austrijske mornarice, rodjen u Rijeci, čovijek koji je došao na ideju o torpedu

1860. - 1875. u tom periodu promet riječke luke narastao je 855%, i jedino se je Hamburg sa porastom prometa od 843% mogao uspoređivati sa Rijekom. Porast prometa u luci Trst u istom je periodu bio samo 100%. (Izvor: Croatia-Slavonia and Fiume, Handbook prepared by Great Britain Historical Section of Foreign Office No.8, London 1920., str. 76.)
1875. 11. Sječnja
umire u Milanu pronalazač torpeda Riječanin Ivan Blaž Luppis (Na slici desno) (u dokumentima poznat i kao Ioannem Blasium Ignatium Lupis) (Rijeka, 27 Kolovoz 1813. – Milano, 11. Sječanj 1875.), samo 18 dana prije nego što je u Rijeci utemeljena Tvornica torpeda Whitehead & Comp" ("Fabrica Torpedini Whitehead & Co" ili “Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead“. Pokopan je na središnjem milanskom groblju. Umro je razočaran, usamljen i zaboravljen, iako financijski poprilično dobro zbrinut novcem od prodaje torpeda. Njegovo se ime piše na više načina: hrvatski: Ivan Vukić, u dokumentima i kao Ioannem Blasium Ignatium Lupis, Giovanni Biagio Luppis, Giovanni Biagio Luppis von Rammer ali isto i kao Ivan Luppis ili Ivan Lupis. Rođen je u Rijeci 25. Siječnja 1813. kao sin Ferdinanda i Ivane Lupis rođene Perić (Perich). Bio je pomorski časnik austro-ugarske mornarice i služio je kao zapovjednik austrijske fregate "Venus". Izumio je i 1860. godine sagradio prototip torpeda, koji je poslije usavršio britanski strojarski inženjer Robert Whitehead, koji je bio direktor tvrtke "Stabilimento tecnico Fiumano". Kao rezultat uspješnog izuma 1873. godine utemeljena je tvornica torpeda "Whitehead & Co." u Rijeci. Od 1880. godine Lupis-Whiteheadov torpedo postao je standardno naoružanje razvijenijih ratnih mornarica. (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Lupis, Ivan Blaž, Također: Filozofski fakultet, Rijeka, Prof. dr. sc. Irvin Lukežić: RIJEČKI IZUMITELJ TORPEDA IVAN BLAŽ (GIOVANNI BIAGGIO) LUPPIS DE RAMMER, Također: wikipedija > Giovanni Luppis)
1875. 29. Siječnja Zbog nedostatka naruđbi, "Stabilimento Technico di Fiume" već 1873. ulazi u krizu i bankrotira. Robert Whitehead transformira tvrtku u privatno poduzeće i osniva tvornicu pod nazivom "Tvornica torpeda Whitehead & Comp" ("Fabrica Torpedini Whitehead & Co" ili “Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead“). Iste godine Njemačka naručuje 100 torpeda. početkom XX. st. tvrtku pretvara u akcionarsko društvo “Whitehead & Co.”, Societa in Azioni. Taj se datum računa kao dan utemeljenja tvornice "Torpedo", koja kasnije mijenja naziv u "Whitehead & Co". (Izvor: Irvin Lukežić: Robert Whitehead engleski tvorničat torpeda, iz Rijeke, ICR, Rijeka 2010., str. 93.)
1875. Istupanjem Edgara Craftona Smitha i Waltera Glennie Smitha iz suvlasničke strukture Tvornice papira, Charles Meynier postao je jedinim njezinim vlasnikom. (Izvor: MUZEJ GRADA RIJEKE: KRONOLOGIJA Tvornice papira, Također: wikipedija > Tvornica papira Rijeka)

Riccardo Zanella
Zanella postaje prvim predsjednikom
Slobodne Države Rijeka

1875. 4. Travnja pošto Rijeka ekonomski sve više jača i broj poduzeća i njihova ekonomska snaga sve je veća, Zastava riječkih vatrogasacapotkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih vidno se mjenja manufakturna struktura proizvodnje i stasaju tvornički sustavi. Vatrogasci dobivaju novog zapovjednika Giuseppea de Learda, izabranog na genaralnoj skupštini održanoj tog datuma. Na istoj skupštini vatrogasci dobivaju i svoju prvu zastavu koju im poklanjaju žene grada Rijeke (slika desno). Djelovali su pod parolom "per le vite, per gli averi"( Za živote, za dobra). (Izvor: JVP Rijeka, Povijest)
1875. 27. Lipnja od majke Terese Antoncich, porijeklom iz Carniola, i oca Giovannija iz provincije Vicenza koja je u to vrijeme pripadala Austro-Ugarskom carstvu, rođen je Riccardo Zanella (Rijeka, 27. Lipnja 1875. – Rim, 30. Ožujka 1959.)(slika ljevo), nadimkom Profesor ili Gospodin profesor, vođa autonomista i prvi izabrani predsjednik Slobodne države Rijeka između 1921.1922. godine. Rođen od majke Terese Antoncich, porijeklom Slovenka iz Carniola, i oca Giovannija iz Vicenza koja je u to vrijeme pripadala Austro-Ugarskom carstvu. Njegova obitelj nije bila bogata i morala se jako žrtvovati kako bi Riccardu omogućila studiranje. Završivši srednju madžarsku trgovačku školu u Rijeci, školovanje nastavlja u Budimpešti na Višoj ekonomskoj akademiji. Poslije dobio mjesto profesora knjigovodstva na istoj školi u Rijeci. 1899. biva prvi put uhapšen protestirajuci protiv dvojezičnih natpisa na rijeckim tramvajima. Bio je predvodnik onih koji su smatrali da bi priključenje Italiji za Rijeku bio kraj napretku i važnosti. Na izborima 1903. osvojio je dovoljno glasova da uđe u ugarski parlament, a njegova je stranka autonomista pobijedila i na gradskim izborima 1911. Nakon ulaska D’Annunzija u grad 1919., Zanella predvodi autonomističku opoziciju protofašističkoj diktaturi i istovremeno diplomatskim kanalima traži uspostavu nezavisne riječke države. Njegove su mecene i suradnici bili Lugi Ossoinac i Michele Maylender. Luigi Ossoinack je odmah uvidio da u Zanelli ima inteligentnog čovjeka, profinjenog smisla za organizaciju i prima ga u službu 1897-1898. Godine 1899. postaje vlasnik i direktor Riječkog ekonomskog instituta u Muškoj gradskoj školi u Ciottinoj ulici. Zajedno s odvjetnikom Micheleom Maylanderom osniva autonomiste te postaje njihov lider nakon Maylanderova odlaska. Godine 1921. Zanellin autonomistički blok na demokratskim izborima uvjerljivo pobjeđuje talijanaše i Zanella postaje prvim predsjednikom Slobodne Države Rijeka. Godinu dana kasnije profašističke snage iz Trsta organiziraju državni udar, a Zanela s riječkom Vladom i svojim brojnim pristašama odlazi u egzil u Kraljevicu. Do početka II. svjetskog rata Zanella živi u Beogradu i Parizu nastojeći obnoviti suverentitet riječke države suprotstavljajući se talijanskom vođi Benitu Mussoliniju koji je u međuvremenu grad anektirao Italiji. U Parizu je osnovao udruženje talijanskih politicara koji su izbjegli pred fašizmom. Za vrijeme II. svjetskog rata interneran je u Francusku gdje uspijeva izbjeći izručenje fašističkoj Italiji, a nakon MArijan Derenčinrata na marginama sastanka ministara vanjskih poslova u Londonu 1945. neuspješno lobira za obnovu riječke države. Zanella je umro u svom drugom egzilu u Rimu 1959. godine. (Izvor: wikipedia > Riccardo Zanella, Također: rijekadanas.com > Rijeka za radoznale – Zlatko Moranjak: Riccardo Zanella)
1875. zahvaljujući živom zauzimanju tadašnjeg načelnika Marijana Derenčina (Rijeka, 24. Rujna 1836. - Zagreb, 8. Veljače 1908.) (slika desno) otvorena je “Obća pučka učiona” (osnovna škola) na Trsatu u iznajmljenim prostorijama kuće Korošec, poznatije kao Kortil, kako bi se djeca “gojila i učila materinjem jeziku”, budući da je školske godine. 1871./72. bila ukinuta u Rijeci posljednja hrvatska pučka škola. Čestiti patriota znao je, da će se mladež otuđiti od svog naroda naroda i jezika bude li polazila riječke škole, u kojima je vladao oštri protuhrvatski duh. Na sreću tada je bio savjetnik nastavnog odjela zemaljske vlade vlade naš poznati literat Janko Jurković. Njemu je naš kraj bio prirasto srcu te je često pokazivao, da voli primorski narod. Osnovnu školu na Sušaku mogli su polaziti samo dječaci, a djevojčicama tamo nije bilo mjesta. One su morale i dalje u Rijeku. Tek se je 1879. otvorila djevojačka osnovna škola na Sušaku, na kojoj službuje kao prva učiteljica Marija Maurović (udata kasnije za prof. Viraga). Punih je 8 godina ona sama podučavala, a 1887. dubila je kolegicu Juliju Trdenić. (Izvor: FLUMINENSIA, MARIJAN DERENČIN, Također: Andrija Rački: POVIJEST GRADA SUŠAKA, Izdavački centar Rijeka, 1990)
1875. Dr. Petar Salcher primljen je na mjesto profesora fizike na Vojnoj pomorskoj akademiji u Rijeci. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Salcher, Peter, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 74/75, Više Autora: RIJEČKI DANI PETERA SALCHERA)
1875. pozivom odgovornog urednika dnevnog lista "La Bilancia" Emidia Mohovicha na darovanje, i naporima entuzijasta započinju prva prikupljanja predmeta u Rijeci za budući "Museo Civico". Osnovni poticaj za osnutak muzeja došao je na preporuku cara Franje Josipa I., a prvu komisiju što je prihvaćala predmete koji su mahom bili donošeni iz svih krajeva svijeta činili su Giovanni Kobler, vitez de Thiery i liječnik de Leard. Već krajem iste godine zbirka broji 869 predmeta, od čega 715 komada novca. 1883. godine broj darovatelja popeo se je na 178, sa 2868 upisanih predmeta. 1884. umire T. Gelletich, pomorski kapetan, koji za formiranje muzeja ostavlja 5000 forinti. Iste godine, po projektu  Giacoma Zammattija (Trst, 1862. - Trst, 1927.) grade se muška i djevojačka škola, a u muškoj školi predviđen je izložbeni prostor. Međutim, tek 1890. godine se u prostor na katu škole na Dolcu seli pokretna građa do tada držana u prostorima Magistrata. Konačno je 1893. godine otvoren Museo Civico Fiume. Komisija za uređenje muzeja 1926.  metarski sustav mjerenja godine predlaže preseljenje muzeja u adekvatniji prostor u vilu Margheritu (danas zgrada Državnog arhiva). O muzeju od tada vodi brigu zaslužni riječkikonzervator Riccardo Gigante. (Izvor: Monografija Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, Također: wikipedija > Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Povijest)
1876. 01. Sječnja, zakonskim člankom Hrvatsko-ugarskog sabora od 21. Travnja 1874. godine (slika desno), uveden Metarski sustav mjerenja, čime je Hrvatska, a time i Rijeka uključena u svjetsko mjerno jedinstvo. Time, uz razvoj školstva, početcima industrijalizacije i razmjenom informacija sa svijetom započinje suvremeno hrvatsko mjeriteljstvo i usustavljuje se hrvatsko mjeriteljsko nazivlje. Prije toga, 1733., Hrvatski sabor je i na području Hrvatske uveo “požunske mjere”, jedinstvene za cijelu Habsburšku monarhiju, čime su Ferenc Deákstarohrvatske samosvojne mjerne jedinice (hrvatska pinta, zagrebačka pinta, hrvatski polić, hrvatsko jutro i dr.) otišli su u povijest. (Izvor: Zvonimir Jakobović: Početci mjeriteljstva u Hrvatskoj, Također: Razvoj mjeriteljstva na tlu Hrvatske - Državni zavod za mjeriteljstvo)
1876. 28. Sječnja u Budimpešti umire ugarski političar Ferenc Deák (Söjtör, 17 Listopada 1803, - Budimpešta, 28 Sječnja 1876) (slika ljevo). Na pokopu (3. Veljače 1876) je bio i Ciotta i stavio vijenac od riječkog lovora s lentama u boji riječke i mađarske zastave. Među političarima u gradu je zavladala žalost, a na gradski toranj je dignuta velika crna zastava, a sve ostale u gradu bile su na pola koplja. Tada je dobila ime i velika riječka ulica i šetalište "Corsia Deák", tada najljepša riječka ulica, nalik na kakav pariški bulevar. Ferenc Deák nije imao nikakve izravne veze s ovim gradom, iako se prilikom sklapanja Hrvatsko–ugarske nagodbe 1868. zalagao za financijsku autonomiju Hrvata, za razliku od samih Hrvata u Hrvatskoj kraljevskoj delegaciji koji su se prestrašili autonomije i prakticirali već tada ukorijenjenu hrvatsku snishodljivost, hrvatsku servilnost, pa se nisu zalagali ni za kakvu autonomiju. Deáku je ulica dodijeljena na temelju čistog, nepatvorenog udvorništva, a s obzirom na to da je Ferenc Deák sustavno odbijao odlikovanja, počasti i visoke položaje, imenovanje te ulice, tada najljepše, Ferenca Deáka bi bez sumnje neugodno iznenadilo.
1876. 16. Svibnja gradonačelniku Rijeke Giovanniju de Ciotti je dostavljena detaljna koncepcija Prirodoslovnog muzeja Liburnije koji se je trebao otvoriti u Rijeci. Predviđeno je da muzej djeluje po principima bečkog Naturhistoriches Museuma, u ono doba jednog od najsuvremenijih muzeja. Tvorac koncepcije je bio Dr. Josef Roman Lorenz Ritter von Liburnau (Linz, 26. Rujna 1825. – Beč, 13. Rujna 1911.), prirodoslovac istraživač hrvatskoga krša i kvarnerskog područja, srednjoškolski prof. prirodopisa u Salzburgu i Rijeci, a potom privatni docent primijenjene fizičke geografije na bečkom sveučilištu, predstojnik ministarstva poljoprivrede i predsjednik Austrijskoga meteorološkog društva. Ovaj datum se smatra danom utemeljenja Prirodoslovnog muzeja u Rijeci. (Izvor: Wikipedia, Josef_Roman_Lorenz, Također: visitrijeka.eu, What To See, NATURAL HISTORY MUSEUM RIJEKA)
1876. 8. Lipnja čeh Felix (Felice) Eckerl otvara novi hotel "Nazionale" s restoranom u Via del Municipio, kućni broj 548, u staroj zgradi (koja se je nalazila otprilike na mjestu današnjeg hotela Bonavia), tik do hotela "Alla Stela". Ovaj datum uzima se kao početak hotelske djelatnosti današnje Bonavije. Reakcija gradskog dnevnika "La Bilancia" bila je relativno negativna: "Novi restoran u Via del Municipio ima natpis ispisan velikim slovima Restauration Nazional, za koji nije jasno na kojem je jeziku, a koji, osim toga, odviše strši izvan linije fasade." Primjedba Emidija Mohovića, vlasnika novina, glavnog urednika i autora dobrog dijela tekstova, bila je vezana uz to što je ime hotela bilo napisano bez slova "e", dakle Nazional, a ne ispravno Nazionale, kako se ime hotela pojavljuje poslije nekoliko dana u istim novinama. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Državni arhiv Rijeka ( DAR ), JU-36, Industrijski spisi br. 216/1876., Felice Eckerl, registracija obrta; Industrijski spisi br. 104/1877.- registracija obrta., Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1876. Završena izgradnja male lučice koja je služila samo za potrebe "Nautičke Akademije". Cijena izgradnje je bila 50.000 florina. (Izvor: George Louis Faber: Fiume and her New Port, Journal of the Society of Arts, November 16, 1877., str. 1045.)
1876. Srušena crkvica sv. Andrije. Crkvica je bila smještena u tadašnjoj ulici istog imena (otprilike na mjestu gdje je danas smješteno sjedište biskupije (Casa Manasteriotti), raskršće Ciottine i ulice Pape I. Pavla II). Datum izgradnje je nepoznat, ali crkvica se spominje u XIV stoljeću u jednoj diplomi iz 1429. kada je donirana Augustincima. Među dokumentima Augustinaca kaže se da je crkvica sagrađena 1033. i da je pripadala scismatičkom redu. Na jednoj kamenoj ploči na fasadi Case Manasteriotti uklesano je sljedeće: "QUI SUI RUDERI DI TEMPIO VETUSTO SORGEA LA CAPELLA DI S. ANDREA DEMOLITA PER INIZIARE LA REGOLAZIONE DI QUESTA VIA L'ANNO MDCCCLXXVI". Nakon rušenja, zvono je preneseno u crkvu Svete Cecilije na Mlaci. Na zvonu se nalazi epigraf na slici, i koji do sada nije objašnjen:

Rijeka crkvica Svetog Andrije

Dok su ravnali teren na području srušene crkvice, u temeljima su pronađeni sarkofazi i urne sa ljudskim kostima iz rimskih vremena i komad mozaičnoga poda iz 6. st. U mozaiku je bilo upisano:

AGAPE VEDVA PRO SE ET SUOS (sic) E.C.P.D.C.C.C.

Među raznim objašnjenjima natpisa dva su najvjerovatnija prijevoda. Jedan je je onaj koji kaže:

"AGAPE VIDUA PRO SE ET SUOS EXSTRUI CURAVIT PAVIMENTUM A. 800"
(mozaik je dala napraviti udovica Agape za pogrebnu kriptu za sebe i svoju obitelj u godini 800).

Drugi mogući prijevod kaže:

"AGAPE VIDUA PRO SE ET SUOS EXSTRUI EX COMMUNI PECUNIA DENARIS 300"
(mozaik je dala napraviti udovica Agape za pogrebnu kriptu za sebe i svoju obitelj i platila dinara 300).

(Izvor, djelomično: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Izvorni znanstveni rad, MARTINA BLEČIĆ: PRILOG POZNAVANJU ANTIČKE TARSATIKE, str:36)
1876. Stanko Lukanović, činovnik riječke županije postaje načelnikom trstske upravne općine. Za Lukanovićeva načelnikovanja sagrađen je prvi sušački vodovod s vrela iznad tvornice papira, napravljena je za Sušak regulatorna osnova (prostorni plan), a radilo se osobito mnogo na polju obrazovanja, te u njegovom mandatu bilježimo i početak rada prve pučke škole za djevojčice. U podnesku , što ga Lukanović šalje vladi 1875. spominje kako "mladež ne pokazuje ni malo volje za knjigu, te kako mora silom goniti u školu mladež, što se po ulicama skita. Da mu je", piše, "teškom mukom uspjelo sabrati za školu 25 polaznika." Lukanović se osobito borio da Sušak i okolica istaknu kod svake prilike svoje hrvatske osjećaje te svoju nezavisnost prema Rijeci. Sjedište je općine s Trsata 1877. godine preseljeno na Sušak, te su joj pripojene obje Kostrene i Draga.
1876. Sjedište Općine Trsat prenijeto je u Sušak. Pridružene su općini Trsat obje Kostrene i Draga, jer se kao manje općine nisu mogle financijski uzdržavati. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1876. 26. Lipnja Gradsko zastupstvo donijelo odluku da se na Kozali osnuje pučka škola. Povijest školstva na Kozali, seže u godinu 1873. kada su predstavnici podopćine Kozala obratili gradskom poglavarstvu u Rijeci sa zamolbom otvaranja pučke škole. Nakon priprema škola je započela s radom u jesen 1880. godine kao pučka učionica. Nastava se u početku odvijala dvojezično na hrvatskom i talijanskom jeziku. Godine 1895. ukida se hrvatski jezik kao nastavni, a uvodi se isključiovo talijanski kao jezik službene riječke administracije. Prvi učitelj bio je Josip de Vitturi. Adresa prve škole bila je Kozala - Brašćine 101. Dana 31. Siječnja 1911. godine Škola je dobila novu zgradu koju je projektirao ugledni riječki arhitekt Luigi Luppis (današnja OŠ „Belvedere“). koja je u prvim počecima bila tek jedna pučka učionica.  Školske godine  1952/1953. škola dobiva naziv - 2. narodna osmogodišnja škola „Kozala“. Do značajne promjene dolazi školske godine 1978/1979. kada se OŠ „Kozala“ i OŠ „Matteotti“ udružuju u jednu radnu organizaciju.
(Izvor: Osnovna škola "Kozala" Rijeka, Povijest škole Kozala)
1876. 26. Srpnja otvara se obnovljeni hotel Al Nuovo ritornello. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 57, Igor Žic: OTMJENI DOLAC)
Studio e lavoro, 7. Oktobar 1876, Broj 1, prva godina izlaženja1876. 29. Kolovoza počinje djelovati "Teatro Ricotti". Riječ je o građevini odmah uz željezničku prugu koja je povezala Zagreb i Rijeku 1873. godine. Kasnije je ta kazališna dvorana preuređena i nazvana Teatro Fenice. Godine 1880. gospođa Ricotti angažirala je poznatog projektanta Jakova Matića da joj izvede novu, raskošniju pozornicu. Gledalište je i dalje ostalo improvizirano, s nizom drvenih klupa. (Izvor:
dr.sc.Nana Palinić: O povijesti riječkih kinematografa, Dometi br.1-6/1996, Također: dr.sc.Nana Palinić: Povijest grada ispričana kroz kazališta, Također: Forum Croinfo.net,  Tema: KINA I KAZALIŠTA i uopće dvorane u RIJECI i SUŠAKU, autor;  zokxy)
1876. 01. Rujna Svečano počela s radom prva mađarska osnovna škola u Rijeci. Bila je to državna mješovita škola s četiri razreda.
1876. 07. Listopada u Tipografiji F. Karletzky započinje sa izlaženjem "Studio e lavoro : periodico economico-commerciale letterario"
(slika ljevo). Prvih dvadeset i šest brojeva imaju podnaslov "Organo degli interessi economici delle Provincie litoranea della Monarchia austro-ungarica", a glavni urednik im je Giuseppe Kovacevich. S dvadeset i sedmim brojem mijenjaju podnaslov i uređivanje preuzima Francesco Karletzky. Podjednako prate i privredna i kulturna zbivanja. Reizdaju veliki broj članaka iz "Eco del litorale ungarico". Pretpostavlja se da je posljednji broj koji posjeduje Sveučilišna knjižnica Rijeka iz 27. Prosinca 1879, ujedno i posljednji koji je izašao. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Prvi broj riječkih novina "Studio e lavoro: periodico-economico-commerciale-letterario", Također: Sveučilišna knjižnica Rijeka, 980115049: serijska publikacija/1, Također: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Studio e lavoro)
1876. 22. Listopada na Mlaci je otvorena crkva nazvana Sv. Andrija. Na tom prostoru bio je samostan augustinaca, kojem je pripadala i crkvica, u to vrijeme zvana crkva sv. Cecilije po kojoj je i cijelo to područje nazvano Cecilinovo. Po ukidanju augustinskog reda 1788. godine crkva sv. Cecilije izgubila je svoje dotacije, te je 1789. godine zatvorena. Neko je vijeme služila kao skladište, da bi potom bila restaurirana na trošak općine, te su u nju preneseni oltar, zvono i drugi predmeti iz srušene kapele sv. Andrije. Pivnica na mjestu budućeg hotela DeakOtvorena je ponovo pod nazivom crkva Sv. Andrije.
(Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija  broj 78/79, Igor Žic: RIJEČKI PARKOVI & SPOMENICI)
1876. Umire Charles Meynier vlasnik i jedan od osnivača riječke Tvornice Papira. Bio je jedan od rukovodioca 49 godina. Naslijedio ga je nećak Henry Meynier sa svoja dva sina Karlom i Feliksom.
1876. 22. Studenog na Korzu Deak, odmah uz prugu, izvjesni gospodin Bukounik kupuje teren s manjom zgradom sa namjerom da otvori pivnicu s ljetnom terasom u hladu visokih kestenova (slika desno). Iz tog jednostavnog lokala kasnije će izrasti vrlo popularan hotel Deak, danas zgrada Doma sindikata Franjo Belulović. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1876. Zvonik Crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije (kosi toranj) je cjelokupan generalno obnovljen i ožbukan po projektu dr. Filiberta Bazariga. Cijeli je zvonik pokriven žbukom na kojoj su u stilu historizma bile simulirane fuge pa je tako izgubio osnovnu osebujnost primorske građevine. Taj se Bazarigov zahvat na zvoniku nije sviđao jednom krugu Riječana pa su se oko 1928. obratili pokrajinskoj komisiji za konzervaciju spomenika u Trstu za dozvolu da zvonik očiste od žbuke.
1876. Ernst Mayer, profesor na Nautičkoj akademiji u Rijeci konstruirao je strujomjer koji je mjerio smjer morskih strujanja pomoću magnetske igle, što je kasnije upotrijebio i poznati oceanograf Ekman. (Izvor: Mira Zore-Armanda, Dr. sc, Mornarički časopis u Puli i oceanografija, STRUČNI RAD, str. 220.)
1877. Tvornica Torpeda mjenja poziciju kormila i mjenja servomotore za kormila, a sa time znatno poboljšava upravljivost i kontrolu dubine torpeda.
1877. Veljača Riječki su trgovci sklopili jedan dogovor s poduzećem “Glynn & Son” iz Liverpoola o uvozu mađarskoga brašna u Rijeku na relaciji kroz zapadnu Europu, a drugi s Mađarskom o subvencioniranju izvoza (Ossoinack, Ciotta, Smokvina). Tada je uspostavljena stalna trgovačka brodska linija između Liverpoola i Rijeke. Liniju je održavala kompanija "John Glynn and Son" sa svojim brodovima "Zanela" (kapetan King), "Zero", "Zena", "Zaripha" i "Sabrina" (kapetan R. Johnson).
1877. Reorganizirana riječka Gradska glazba.
1877. 18. Travnja u riječkim novinama "La Bilancia" u broju 88 objavljena je vijest o osnivanju prvog čisto sportskog kluba. Bio je to "Primo Club dei Rematori a Fiume" (Prvi veslački klub u Rijeci). (Izvor: Burburan-Moranjak: Rijeka nogometa 1873-1945, Rijeka 2006., str. 14.)

Riječki argonauti, 31.10.1918., Attilio Prodam
Petorica riječkih građana zvanih "Argonauti di Fiume", koji su 31. Listopada 1918. posjetili talijanskog admirala Thaona de Revela i objasniti mu tešku situaciju u Rijeci. Sjede: Mario Petris, John Stiglich, Giovanni Matcovich, a stoje: Giuseppe de Meichsner e Attilio Prodam. (Izvor:fiume-rijeka.it/foto)

1877. 27. Travnja u Rijeci je rođen riječki fašista Attilio Prodam. Njegov se otac, prema autobiografiji, kao student borio u Garibaldijevim legijama te bio ranjen u borbama protiv Austrije. Zahvaljujući njemu Attilio je bio odgojen doživljavati Italiju kao svoju domovinu. Rano je prihvatio ideju o ujedinjenju Rijeke s Italijom, i logično je da je mladi Attilio bio član talijanskog iredentističkog udruženja "Giovine Italia", koje je imalo svoju sekciju u Rijeci, pod imenom "Giovine Fiume". U Kolovozu 1919., kada su savezničke trupe počele napuštati Rijeku, Prodam se vraća u Veneciju i uvjerava D'Annunzija da poduzme, sada već poznati, Marš iz Ronchija. Prvi se put pojavljuje u istaknutoj ulozi tek na izborima provedenim 24. Travnja 1921. Prodam je tada bio jedan je od utemeljitelja organizacije "Riječki borbeni fascio" (Fascio fiumano del Combattimento), član predsjedništva Legionara te član predsjedništva "Nacionalne garde" (Guardia Nazionale). Nakon udara na Zanellinu vladu 3. Ožujka 1922. godine, Attilio Prodam je ne samo marginaliziran u svakom pogledu u Rijeci, već je postao žrtvom vlastitog ekonomskog propadanja, i to u vrijeme bogaćenja osoba koje su utemeljile fašizam. Umro u Rimu 5. Svibnja 1957. (Izvor: Ljubinka Toševa Karpowicz, ČOVJEK KOJI JE ISTJERAO ZANELLU, Sušačka Revija, broj 85/86)
1877. Rujna prijestolonasljednik Rudolf posječuje Rijeku. Prilikom posjeta došlo je do velikih nemira i demonstracija i tom prilikom razbijeni su prozori Narodne Čitaonice, oštećena hrvatska zastava, a Bačićev stan kamenovan i oštećen.
1877.
Osnovano povjerenstvo Matice hrvatske u Rijeci.
1877.
Pojavom novoga, standardiziranoga formata fotografije, serijska je proizvodnja toliko snizila cijenu da je primjerice tršćanski fotograf Ferdinand Ramann već 1857. izrađivao fotografske portrete za samo jedan fjorin. Sniženje cijena dovelo je do nezapamćena zanimanja srednjega staleža za fotografiju. Svatko tko je držao do građanskoga ugleda morao je imati "cartes de visite" i razmjenjivati ih s rođacima, prijateljima i znancima, ili bar u trgovinama nabavljati i skupljati fotoposjetnice znamenitih i popularnih ljudi, svjetskih metropola i egzotičnih krajeva.
1877. odziv učenika u Trsatsku školu bio je izuzetno loš. Školu je polazilo od 227 obveznika tek 27. Mnogi su se ispričavali da im je predaleko sa Sušaka odlaziti na Trsat pa vole polaziti riječke škole. Za vrijeme dok je ravnatelj bio Gašpar Matković, kapelan, trsatsku školu preuzima vladapa se iza Matkovićeva ravnateljstva redaju kao ravnajući učitelji Srećko Rožmanić, Dinko Udina, Anton Kezele i dr. Od sada je sušačka mladež bila primorana polaziti talijansku školu u Rijeci ili osnovnu školu na Trsatu.
1878. 10. Travnja Fotograf Ilario Carposio (Trento, 1852 – Rijeka, 1921) kupuje od fotografa Giuseppea Luzzata opremu i studio na Dolcu , u pomoćnoj prizemnici Ricotti. Djelovat će idućih četrdeset godina, sve do početka 20-tih godina 20. stoljeća. U Kolovozu iste godine objavljuje u "La Bilancia" oglas s cjenama fotografija: Kabinetski format: za 12 komada 8 fiorina za 6 komada 5 fiorina za 3 komada 3 fiorina Format posjetnice: za 12 komada 4 fiorina Mario Blasichza 6 komada 2.5 fiorina. Ilario Carposio nam je ostavio u nasljeđe niz upečatljivih i povijesno važnih veduta brzo rastućeg grada. (Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1878. 18. Srpnja
u Rijeci je rođen Mario Blasich (slika desno), riječki političar i autonomaš, bliski suradnik Riccarda Zanelle. Umro je u Rijeci 3. Ožujka 1945.
1878. Restauriran Gradski toranj sa satom na Korzu.
1878. godine Rijeka ima 318, a koncem stoljeća 511 plinskih svjetiljki u funkciji. Samo su neki djelovi starog grada, tradicije radi, sačuvali uljne svjetiljke.
list "Sloboda""list za politiku i narodne interese"1878. na Sušaku pokrenuta prva tiskara pod imenom "Primorska tiskara". Nalazila se u zgradi starog Kortila, na mjestu današnjeg Sušačkog nebodera.
1878. 1. Rujna riječki i primorski Hrvati na Sušaku pokrenuli pravaški "list za politiku i narodne interese" "Sloboda (Slika ljevo), koji je poveo žestoku borbu protiv riječkih mađarona, a to su bile ujedno i prve sušačke novine. "Sloboda" je prva sušačka novina koja je započela izlazila na hrvatskom jeziku tri puta tjedno. Od Ožujka 1884. tiska se u Zagrebu, a prestaje izlaziti 30. Siječnja 1886. godine. Inicijativu za pokretanje "Slobode" dala je grupa riječkih hrvata na čelu sa odvjetnikom Erazmom Barčićem. Među stalnim književnim suradnicima bili su i Eugen Kumičić, Silvije Strahimir Kranjčević, Janko Ibler i Ante Kovačić. Tijekom pet godina rada u Primorskoj tiskari izašlo je 595 brojeva lista "Primorac" i dvadesetak knjiga hrvatskih i stranih autora, i to prijevodi romana sa stranih jezika, stručnih publikacija, udžbenika, zbirki narodnih pjesama i pripovjedaka, molitvenika, kalendara i ljetopisa. Na baštinu dnevnika Slobode nastavlja se dnevni list Hrvatska. (Izvor: Lea Lazzarich: Izvori o povijesnim riječkim novinama 1813.-1918., Također: Književna Rijeka br. 2-2013., str.107/282, Također: Stare hrvatske novine, Sloboda, Također: wikipedija > Sloboda)
1878. u "Primorskoj tiskari" počinje izlaziti list "Primorac". "Primorac" je bio jedan od rijetkih informativnih listova svoga vremena, preteča suvremenog informativnog novinstva. Međutim, u skladu s prevladavajućim tendencijama toga vremena to nije značilo potpuno političku neutralnost, pa je krug suradnika koje je uredništvo okupilo svojim politički angažiranim pisanjem postavio temelje novinstvu Stranke prava. Bile su to politički angažiranenovine, koje su slijedile aktualne trendove u hrvatskom i europskom novinstvu, ali su i utirale nove putove, osobito u pogledu otvaranja gospodarskim temama, napose pomorstvu. (Izvor: Lea Lazzarich: Izvori o povijesnim riječkim novinama 1813.-1918., Također: Književna Rijeka br. 2-2013., str.110/284)
1878. 01. Listopada od strane ugarske vlade uvedena službena zabrana izvoza torpeda bilo kojoj stranoj vladi. Radi tih ograničenja u poslovanju vlasnici tvornice Whitehead & Co. obavještavaju svojih 500-tinjak radnika da više neće biti u radnom odnosu radi pomanjkanja posla, nakon što su donjeli odluku o zatvaranju poduzeća u Rijeci, Radnici tvornice su odmah uputili 3 peticije: Gradskom zastupništvu, Kraljevskom ugarskom guberniju i Trgovačko-obrtničkoj Komori u Rijeci. Peticije su naišle na razumijevanje pa je naloženo da poduzeće Whitehead & Co. privremeno odgodi zatvaranje, dok pitanje zabrane ne bude riješeno. (Izvor: Riječki torpedo prvi na svijetu : [Muzej grada Rijeke, 26. studenoga 2010. do 7. rujna 2011.], Također: Ervin Dubrović: Riječki torpedo prvi na svijetu, Izdavač: Muzej grada Rijeke,  2010.)
1878. Prema Ossoinackovim sugestijama otvaraju se prva moderna lučka skladišta u Rijeci. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka, 2005., str. 146.)
1879. 23. do 25. Veljače vremenske prilike nisu išle na ruku riječkom karnevalu kad je pred sam početak karnevalske povorke udarilo orkansko jugo zbog kojeg su otkazane sve zabave na Korzu. Nevrijeme je trajalo od 23. do 25. Veljače. Nekoliko dana kasnije Riječani su bili bijesni na svoje poglavarstvo što karnevalsku povorku od pokladnog utorka nije prebacilo na neki drugi dan kako su to primjerice učinili Tršćani.
1879. 31. Ožujka
otvara se prva djevojačka osnovna škola na Sušaku, u kojoj službuje kao prva učiteljica Marija Maurović (udata kasnije za prof. Viraga). Punih je 8 godina ona sama učiteljevala, a godine 1887. dodjelili su joj kolegicu Juliju Trdenić.
1879. 23. Travnja na Trgu riječke rezolucije, na zgradi Municipija u razini prvog kata postavljena je spomen ploča u spomen na stogodišnjicu Corpus Separatuma.
1879. 26. Travnja u riječkom Teatru Riccotti davana je prva velika predstava magije, elektriciteta, magnetizma i optičkih eksperimenata, koja je prikazivana nekoliko mjeseci. Predstavu je izvelo kazalište Caperta. (Izvor: Lokalpatrioti, Forum, RIJEČKA KRONOLOGIJA - DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN)
1879. 09. Svibnja U Rijeci rođen Luigi Luppis, inženjer, i arhitekt, diplomirao u Budimpešti 21. Lipnja 1903., a umro 31. Siječnja 1911.
1879. krajem Svibnja uspostavljena je redovna parobrodarska pruga od Glasgowa do Rijeke. Tom prigodom su tvrtke "Burell & Sons" i "Schenker & Comp." na parobrodu "Hungaria" organizirale veliki banket na kome su sudjelovali riječki guverner grof Geza Szapary, gradonačelnik Giovanni Ciotta, zapovjednik Vojne akademije Kronwetter, zapovjednik komande grada cav. de Hoffmann, ministarski savjetnici A. Vallentsis i E. Cattinelli, britanski vicekonzul George Louis Faber, ravnatelj Južnih željeznica A. de Hahn. (Izvor: Irvin Lukežić: George Louis Faber – britanski kraljevski konzul u Rijeci, Vjesnik DAR 47-48/2006., str. 222.)
1879. godine prvi se put u gradskim dokumentima spominje karnevalska povorka, kad su gradske vlasti bile prisiljene odgoditi povorku zbog jakog juga. Te je godine povorka samo prvi put spomenuta, ali je njena tradicija, nesumnjivo, znatno duža. (Izvor: Fotomonografija "30 godina Međunarodne karnevalske povorke Riječkog karnevala", izdanje Turističke zajednice grada Rijeke)
Parobrodarsko društvo Adria1880. Utemeljeno je brodarsko poduzeće Adria (slika ljevo, zastava firme), najveće u istočnom dijelu Monarhije. Radom je krenulo 1882. Parobrodsko poduzeće “Adria” bilo je pripojeno kooperaciji brodskog poduzeća “Burrel & Son” i prijevoznog poduzeća “Schenker Transport Company” te trgovcima i financijerima Rijeke sa sjedištem u Glasgowu i Rijeci. Ugovor za uvoz brašna potpisan je 1880. godine. “Adria Magyar Tengerhajózási Rt.” (mađarsko brodarsko poduzeće) uskoro je također pripojeno parobrodskom poduzeću “Adria” kao njegova preinaka. Brodovima su izmijenjena imena i registrirani su u Rijeci 1882. Novi, povoljniji ugovor potpisan je s Mađarskom. Mađarsko je subvencioniranje austrougarskoga trgovačkog brodovlja prekinuto te je subvencioniranje “Adria Rt.-a” prešlo na novu razinu. Dopušteno je korištenje epiteta “mađarski kraljevski” uz ime poduzeća. Novi je državni ugovor potpisan 1891. godine. Gradnja novih brodova započela je u Engleskoj, a direktorske palače sagrađene su u Rijeci (Palača Jadran ili palača Adria) i Budimpešti. U razdoblju od 1891. do 1896. morali su se sagraditi nizovi skladišta u raznim dijelovima svijeta.
1880. Nakon ekipiranja Gradskog građevinskog ureda, na čijem je čelu najprije Giuseppe Leard, a od 1880. inženjer Isidor Wauchnig, donosi se generalni urbanistički plan. Na urbanističkom oblikovanju Rijeke sudjeluju poznati europski arhitekti i graditelji, koji privučeni poslom i ugodnim življenjem u gradu u koji se slijeva kapital bogatih industrijalaca, trgovaca, u potpunoj slobodi ostvaruju svoje arhitektonske vizije.
Opća bolnica Svetoga Duha1880. Prema popisu stanovništva te je godine Rijeka imala 20.981 stanovnika, a struktura stanovništva je izgledala ovako: Hrvati: 8.029 (38,2%), Italijani: 9.237 (44,1%), Slovenci 2.198 (10,5%), Mađari: 379 (1,8%), Njemci: 906 (4,3%), Ostali: 232 (1,1%).
1880. 1. Siječnja otvorena Opća bolnica Svetoga Duha (slika desno). Bolnica time postaje samostalna ustanova koja ima svoj internistički, kirurški, psihijatrijski, kožno-venerični odjel i rodilište. Broji 184 bolesnička kreveta. Sestrinsku službu obavljale su sestre milosrdnice, a prvi direktor Bolnice bio je dr. Antonio Felice Giacich. Interni odjel se sastojao od četiri sale i devet soba, a prvi mu je voditelj bio primarijus-fizik dr. Giorgio Catti.
1880. 23. Ožujka gospođa Catterina Ricotti traži dozvolu za gradnju kazališnog amfiteatra na dijelu vlastite čestice na Dolcu (tada br. 576) na kojoj je već potkraj 1876. izgradila stambenu kuću, te na dijelu čestice, koju je 21. Srpnja 1879. godine kupila od susjede Cristine de Troyer. U prvoj fazi je tražila i dobila, građevinsku dozvolu samo za gradnju pozornice, koja je podignuta 15. Travnja 1880. godine. Tri godine kasnije, 24. Listopada 1883. godine, zatražila je i dobila dozvolu za rekonstrukciju amfiteatra. Radovi su trajali do 08. Ožujka 1884., prva predstava je održana dan kasnije, a kazalište je promijenilo ime u "Teatro Fenice". Godine 1894. umire Catterina Ricotti, poslovanje preuzimaju unuci.(Izvor: http://teatrofenice.weebly.com/vremeplov.html)
1880. 10. Travnja u zaseoku Ronjgi pokraj Viškova rođen je skladatelj Ivan Matetić Ronjgov (Umro u Lovranu 27. Lipnja 1960, Sahranjen je na groblju u Opatiji.), Riječki skladatelj, melograf i glazbeni pedagog. Učiteljsku školu završio je u Kopru. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao je kompoziciju. Od 1899. do 1919. radi kao učitelj u Istri, a od 1921. do 1925. Kao nastavnik muzike na Sušaku radi od 1925. do 1938. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu od 1945. do 1947. predaje folkloristiku, a nakontoga vraća se u Rijeku i radi kao kompozitor. Jedan od njegovih radova je i fiksacija "istarske ljestvice" - tonskog niza od šest tonova i polutonova. Na temelju ovog otkrića mogao je zabilježiti narodna pjevanja ovog kraja, te skladati u tom duhu. U svoja četiri značajna teksta o istarskoj ljestvici, Ronjgov je postavio tezu o dva osnovna tipa istarskih narodnih melodija i predložio dvije moguće harmonizacije istarske ljestvice. Ostavio nam je velik broj zapisa narodne glazbe Istre i Hrvatskog primorja čija je osnovna karakteristika dvoglasno pjevanje na "tanko i debelo" i svirka narodnih instrumenata: sopila (roženica), miha i dvojnica. (Izvor: wikipedia > Ivan Matetić Ronjgov, Također: istrapedia > L. Duraković : Matetić Ronjgov, Ivan, Također: enciklopedija.hr > Matetić Ronjgov, Ivan)
1880. Zbog posebne privlačnosti Rijeke za oplodnju kapitala, "Mađarska opća kreditna banka" (Magyar Általános Hitelbank) u njoj otvara predstavništvo za trgovinu i bankarske poslove. "Magyar Általános Hitelbank" je utemeljena u Budimpešti 1867. i ubrzo postala jedna od najvećih ugarskih banaka. Predstavništvo u Rijeci je isprva djelovalo pod imenom "Steinacker i C.o.", pod vodstvom Artura Steinackera, a od 1887. do 1908. transformirano u Riječku kreditnu banku (Fiumei hitelbank, Banca di Credito Fiumano). Predsjednik njezina Upravnog vijeća bio je gradonačelnik Giovanni Ciotta. Banka potom djeluje u Rijeci pod svojim imenom, pa je u tiskanim gradskim vodičima nalazimo kao "Banca generale ungherese di credito", na adresama Via Adamich i Via Albergio Vecchio. Riječko je jedno od desetak najvažnijih predstavništava Banke na teritoriju Mađarske i Hrvatske. Tu pokreće i stoji iza brojnih gradskih tvrtki, uključujući divove poput Prve mađarske ljuštionice riže, Rafinerije nafte i brodogradilišta Ganz-Danubius. Bančino ime pritom nije uvijek stavljeno u prvi plan.
1880. Završena je izgradnja "Molo Genova", 1896. je preimenovan u "molo Rudolf", a 1945. u "gat Vladimira Nazora". Danas je to Orlandov gat. (Izvor: Aldo Secco: Da San Vito ai nuovi Rioni (nomenclatura delle vie e piazze di Fiume), Trieste 2004, str. 163.)

tvornica i ljuštionica riže rijeka
Tvornica za preradu i ljuštenje riže (pilatura di riso) i rafinerija na Mlaci

1881. osnovana Ljuštionica riže i tvornica škrobnog štirka u Rijeci (Slika ljevo), a 1883 Započinje sa radom kao najveće prehrambeno poduzeće tog vremena u gradu a u trenutku otvorenja bila je najveća ljuštionica riže u Austro-Ugarskoj Monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu. Prerađivala je na vrhuncu proizvodnje 70 000 tona riže i imala je 400 zaposlenih (slika ljevo). Tvornica će 1910. preraditi 70 tisuća tona riže.
1881. obitelj Lavala Nugenta od Westmeath, grofa, feldmaršala, viteza reda Zlatnog runa i rimskog princa, čovijeka koji je otkupio od Frankapana Trstsku gradinu i u njoj 1837. uspostavio Muzej obitelji Nugent, prvu muzejsku instituciju takve vrsti u Hrvatskoj, doživljava ekonomski slom. Uslijedio je niz dražbi muzejskih eksponata, a najvažnija je bila 1902. Arheološki je dio zbirke 1894., zahvaljujući Isidoru Kršnjavom, u 86 sanduka prešao u Arheološki muzej u Zagrebu, a od slika je sedamdesetak ostalo do danas sačuvano u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci.
1881. 12. Sječnja
u Rijeci osnovan riječki Club Alpino Fiumano, pionir alpinizma u nas. Prve naše planinarske organizacije, u kojima se s vremenom počeo njegovati i alpinizam, bile su Hrvatsko planinsko družtvo, osnovano u Zagrebu 10. Listopada 1874., i riječki Club Alpino Fiumano.
(Izvor: enciklopedija.hr>alpinizam)
1881. 29. Sječnja u Rijeci je rođen Riccardo Gigante, riječki političar, novinar i poduzetnik, povjesničar i riječki gradonačelnik. Roditelji su bili otac Agostino i majka Francesca Canarich. Školu je završio u Rijeci, a diplomu je stekao u Trgovačkoj akademiji u Gracu ("Accademia di commercio di Graz"). Najprije se zaposlio u očevoj zlatarnici koja je bila poznata po izradi Morčića. Kao novinar je 1907. pisao u listu "Mlada Rijeka" ("La Giovine Fiume") i "La Vedetta". 1915 se pridružuje talijanskim iredentistima sa kojima se je i borio i zbog toga su mu dodjeljena ordenja: "Croce di guerra al valor militare", 1918. "Cavaliere dell'Ordine della Corona d'Italia", 1924. "Commendatore dell'Ordine della Corona d'Italia", 1930. "Grand'Ufficiale dell'Ordine della Corona d'Italia" i 1933. "Cavaliere dell'Ordine dei Santi Maurizio e Lazzaro". 1924 pridružuje se fašističkoj stranci  "Partito Nazionale Fascista", a nakon pada fašizma 1943. nominiran je za guvernera provincije Rijeka  (provincia di Fiume), dužnost koju je obnašao 3 tjedna. Ostao je u gradu i nakon ulaska jugoslavenske vojske, a 3. Svibnja 1945. zarobljen od strane OZNA-e i streljan na Kastvu, a nakon toga bačen u krašku jamu, fojbu, u blizini kastavske Crekvine. Zanimljivo je da je njegovoj obitelji izrada "Morčića", tog autohtonog Riječkog nakita donijela i značajna inozemna priznanja. Njegov otac Agostino Gigante zaslužan je za svjetsku slavu morčića.
1881.
hrvatska je gimnazija premještena iz bivše zgrade isusovačkog Kolegija na Fiumaru, u kuću Adamić . Tu će ostati do 1896.
1881. sagrađena jedna od prvih trajnih zgrada u kompleksu željezničke stanice i njenih skladišta, a ujedno i najveća, željezničko skladište IIIb (danas br. 31). Izgrađeno je prema projektu inženjera Richnitza. Građevina iznimnih proporcija, 240m duga i 25m široka položena je usporedno s obalom i granicom lučke zone, zapadno od nekadašnjeg trga Zichy (danas trg Žabica). Bila je podijeljena zidovima u šest odvojenih skladišta, a krajnji istočni bio je dijelom uređen za urede. Zgrada je dodatno restaurirana u neorenesansnom stilu prema projektu glavnog inženjera Mađarskih državnih željeznica Ferenca Pfaffa 1890. godine kada je nadograđen još jedan kat (Danas je na ovom mjestu Carinska ispostava). Pfaff je ujedno i autor i secesijskih željeznickih skladišta 32 i 15 (danas 33) te nadogradnje skladišta 3A (danas 31) iz 1907.-1908. godine.
Kako se nekad u Rijeci iskrcavala nafta1881. Svibnja
u Rijeku pristaje prvi jedrenjaka duge plovidbe, natovaren sirovom naftom. Brod je istovaren na molu Stefania (danas Bečko pristanište, slika desno), predviđenom za posve drukčije vrste robe. Uz mol su se upravo gradila velika skladišta za nenaftašku robu. Nafta je preko oceana putovala u drvenim bačvama, te je sa broda iskrcana na barke i njima dopremljena do obalnog mola. Pogled na istovaren lako zapaljiv teret raspoređen po molu potaknuo je i pitanje sigurnosti novih, vrijednih skladišnih građevina.Zbog toga je donesena odluka o izgradnji posebne, izdvojene luku za naftu, a izbor lokacije pao je na poziciju na Mlaci. Zbog tog će razloga kameni, brežuljkasti dio Mlake uz more biti preko noći pretvoren u jedan od gradskih kamenoloma. Velikog izbora nije bilo, kamen je bio neophodan za nasipavanje obalnog mora buduće luke, također za podizanje lučkih zidova, uključujući lukobran i gat. Pripremni radovi počeli su 14. Prosinca 1882. Izgradnja Petrolejske luke započela je bez nacrta. On je nastao nešto poslije početka prvih radova, i to ekspresno. Prvi idejni nacrt pogona, s autorskim potpisom riječkog inženjera s Vežice Mate Glavana, nastaje 9. Prosinca. Luka je postala je upotrebljivom u Studenom 1883. Te su godine u njoj i ispred nje postavljene tri plutače, a na krajnjoj točki gata montiran kandelabar koji je zelenom svjetlošću signalizirao plovilima o približavanju obali. Brodovima su na usluzi bili ravnatelj i četiri lučka pilota. Prvi ravnatelj Petrolejske luke bio je Anselmo Goidanich.

1881. 30. Svibnja
Osnovan riječki Crveni križ. Početak djelovanja Crvenog križa u Hrvatskoj počinje od 1878. godine. (Izvor: Povijest Hrvatskog Crvenog križa, Hrvatski Crveni križ, Također: Gradsko drustvo Crvenog Kriza Rijeka, Upoznajte nas, Također: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji)
1881. 01. Srpnja Svečano otvoren novi paviljon Velike tržnice izgrađene po projektu arhitekta Isidora Vauchniga. (Izvor: wikipedija > Velika tržnica u Rijeci, Također: RIJEKO NAJDRAŽI GRADE, Velika tržnica, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 64, Daina Glavočić: TAKO JE RADIO GORUP)
1881. Osnovano Parobrodarsko društvo "Adria". Većinski je kapital za osnutak društva i gradnju primjerene upravne palače (Pesti Magyar Kereskedelmi Bank – Peštanska mađarska komercijalna banka) bio mađarsko–američki. Osnovano je kao englesko pomorsko društvo "Steamship Company Adria", a već je 1882. godine dokapitalizirano od mađarske Komercijalne banke iz Budimpešte te se preimenuje u "Adria -Mađarsko kraljevsko pomorsko dioničarsko društvo" ("Adria" magyar kiraly tengerhajozasi rtszvenytarsasag) sa sjedištem u Rijeci. Poduzeće održava redovne linijske plovidbe za prijevoz robe i putnika po Mediteranu, zapadnoj i sjevernoj Europi, te prekooceanske s lukama Južne Amerike. Nakon raspada Austro-Ugarske poduzeće postaje talijansko, a od 1922. godine djeluje kao "Adria - Societa anonima di navigazione maritima". Nakon likvidacije društva 1937. godine pojavljuje se Kvarnersko pomorsko društvo u likvidaciji (Societa di navigazione del Carnaro in liquidazione) koje djeluje do 1944. godine.
1881. 28. Kolovoza u svojoj kući na Fiumari umire Gaspare Matcovich (Gašpar Matković) (1797. - 1881.). Nekoliko mandata obavljao je službu riječkog gradskog vijećnika, a bio je i čuvar i upravitelj riječkih općinskih prihoda. (Izvor: Revolvy, Gaspare Matcovich, Također: World Public Library, GASPARE MATCOVICH, Također: Irvin Lukežić: Riječke glose - opaske o davnim danima, Izdavački centar Rijeka, 2004., str.172)
1881. 29. i 30. Kolovoza Nakon što je na Svjetskoj izložbi u Parizu Thomas Alva Edison (Milan, Ohio USA, 12. Veljače 1847. - West Orange USA, 18. listopada1931.) prikazao usavršenu verziju žarulje, u Prva električna rasvjeta u luci rijekaRijeci su izvedeni prvi pokusi s električnom rasvjetom u luci na gatu Zichy. 30. Kolovoza zasjala je prva električna svjetlost u Rijeci. Čuveni Károly Zipernowsky, pronalazač transformatora (zajedno sa Ottó Bláthyem i Miksom Déri, svi zaposlenici "Ganz & Company"), voditelj odjela elektrotehnike i kasnije direktor tvornice Ganz iz Budimpešte s četiri je svjetiljke osvijetlio Gat Zichy (De Franceschijev gat) i skladišta II i III u riječkoj luci. Dvije žarulje bile su smještene u skladištu a dvije na gatu. Žarulje su posuđene od Tvornice torpeda. Svjetlo je bilo dobro ali neujednačene snage. Engleski brod Aleppo, vezan uz Gat Szapary montirao je jednu žarulju na boku broda (na stupu iznad rive Szapary – danas ispred palače Jadran), tako da se ukrcaj mogao odvijati i po noći. Brojna je publika promatrala pokuse. Ubrzo započinje redovni noćni pretovar robe (slika desno). Dinamo je bio pogonjen parnim lokomobilom smještenim u skladište br. 1. (Izvori: Elektroprimorje Rijeka 1881.-1947.-2007., Rijeka 2007., str. 183., Također: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 159) Ipak, to nije bio i prvi spomen elektriciteta u gradu.Još 1838. "Gradska bolnica sv. Duha" nabavila je električni stroj – macchinu elettricu u svrhu liječenja, a od 1870. staro "Adamićevo kazalište" imalo je aparat za električno svjetlo. Nakon osvjetljavanja luke, 1882. uvedena je rasvjeta u Tvornicu torpeda Whitehead, 1883. u Casino Patriotico, kasnije Narodna čitaonica na Korzu, a 1885. u novoizgrađeno Općinsko kazalište. (Izvor: Elektroprimorje Rijeka 1881.-1947.-2007., Rijeka 2007., str. 183., Također: Drzavni arhiv u Rijeci, Izložba: Autorica izložbe i kataloga: mr.sc. Nana Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, Također: Mađarska trgovačka akademijaknjiga: Nana Palinić: 125 GODINA ELEKTRIČNE ENERGIJE U RIJECI, HEP distribucija, Zagreb, 2006.)
1881. 1. Srpnja svečano otvoren je paviljon velike tržnice izgrađen po projektu arhitekta Isidora Vauchniga.
1881. 03. Listopada svečano je otvorena Mađarska državna trgovačka akademija u Rijeci (današnji pomorski fakultet) (slika ljevo). (Izvor: Milivoj Čop: Riječko školstvo, ICR, Rijeka, 1988, str: 90-110, Također: Rivista di studi Fiumani "Fiume" br: 29, Roma, anno XV, 1995)
1881. 12. Listopada

1882. Utemeljena je Rafinerija nafte na Mlaki, koja je 1908. godine bila najveća u Europi.
1882. godine započela sustavna briga i izgradnja kanalizacije (građenje objekata i cjevovoda za odvodnju voda) za područje općina Stari grad i Zamet (bivši grad Rijeka), a 1914. godine za područje Sušaka (tada grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori. 
1882.
Nakon osvjetljavanja luke, osvijetljena je "Tvornica torpeda Whitehead", 1883. Patriotski kazino – Narodna čitaonica na Korzu, a 1885. novoizgrađeno Općinsko kazalište.
1882.
svi izvori se slažu da te godine počinju izlaziti prve novine na mađarskom jeziku pod nazivom "Fiume", a u manjem dijelu izlaze i na talijanskom jeziku. Nakon njih, prema Miroslavi Despot (Despot, M. 1953. "Pokušaj bibliografije primorskih novina i časopisa 1843 - 1945.", u Rijeka: zbornik, 611 - 639. Zagreb: Matica hrvatska.), izašlo je još 5 mađarskih novina: "Magyar Tengerpart", "Fiumei Szemle", "A Tengerpart", "Fiumei Hirlap" i "Fiumei Estilap". Prema Celli (Cella, S. 1957. "Giornalismo e stampa periodica a Fiume 1813 - 1947"), Fiume 5: 26 - 63., tu je bilo još nekoliko novina koje Despot ne navodi: "Magyar Tengermellek", 1884. - (nepoznata završna godina izlaženja), "Magyar Tenserpart", 1893. - 1903., političko-ekonomsko-pomorski dnevnik koji je 1904. zamijenjen novim naslovom, "Tengerpart" (Despot potonji naslov opisuje kao prvi, bez prethodnika), "Fiume Naplo", 1906. - 1907., politički dnevnik, tiskan je usporedo na talijanskom i mađarskom jeziku, "Fiumei Ujsag", 1917. - 1918., dnevni politički list, nastao kao derivat "Fiumei Estilapa", koji je 1917. prestao izlaziti.
1882.
Brajdica je teritorijalno pripadala Hrvatskoj ali je Riječka luka htjela otkupiti taj teren, čak je Hrvatski sabor usvojio prijedlog o prodaji Brajdice za 53.000 forinti Rijeci, ali se je kasnije odustalo od namjeravane prodaje.

1882. u Rijeku se doselio nadvojvoda palatin Josip, mlađi brat cara Franje Josipa. Zbog nesuglasica s bratom carem, nadvojvoda je morao napustiti Beč i povući se na tlo Ugarske. Došao je sa svojon suprugom Klotildom. Otkupio je vilu baruna Vranyczanyja i oko nje, kao vrsni botaničar podigao park veličine 52.700 m2 ispunjen egzotičnim biljem koje su donosili pomorci brodarskih kompanija Adria i Ungaro-Croata. Danas je to park Nikole Hosta ispod Kozale i iznad ulice Žrtava Fašizma. Krajem XIX. stolječa taj je park najljepše opisao Dragutin Hirc, prirodoslovac i putopisac iz Zagreba (Zagreb,1853.-1921.):

"Kad si na Rijeci, ne propusti, da ne bi vidio i razgledao villu i perivoj prejasnog nadvojvode Josipa, prije vlasnitčtvo baruna Vranicanija. Zaputiv se liepim stazicama, iznenadjuje te bujna flora. Putiće obrubljuju mirte, ružmarin, metvice, pavenke, perunike. Tamo se uzdižu visoke paome lepezastim lišćem, a do njih bielocviete aloe, silne agave ukrašene sa tisuću i tisuću cvjetaka. Ovdje su opet maljušni kaktusi, puzajući po zemlji, ili se poput zmija propinjući, dočim je uz zid na dva, tri metra visoko porasla Opuntia Ficus indica, silan kaktus, kao smokva, s velikim crvenim plodovima. Ponosno se je razpružio cedar, spuštajući ugodno svoje vitke grančice, a do njega se je osovila pinija sa velikim češerikama, dočim se dalje iztiču piramidalni čempresi. Jednim te mahom prenesu misli na daleki Libanon, na kojem glasoviti cedri rastu ili dalje, gdje razno ovo bilje  samoničice uspieva. Posjedni u hlad lovorika, pak slušaj biglisanje slavujevo, srči s proljeća onaj mili dah magnolija i kamelija, a poslie se na pergolu (shod) popni i smetni odavle pod oko kraj od Učke do Raba, odavle do Kraljevice, pak kruži onda kamenitim vrhovima i spusti oko pod konac na plavetno, hrvatsko more, koje se prelieva i titra kao srebrnaste ljudske u ribe. Dan, kad si posjetio ovaj perivoj, ostat će ti nezaboravnim, a još i više, ako si bio na pergoli onda, kad za ljetne večeri sunce zapada. To je riedak, to je svečan dan!" (Hirc, D.: Hrvatsko primorje, Zagreb, 1891., str. 44)

Nadvojvoda Josip je umro 1905 i vilu je otkupila gradska uprava. Danas je tamo Historijski arhiv grada Rijeke.
1882. Sječanj
, u Sušaku pokrenut književni list "Hrvatska vila", list za zabavu, pouku, umjetnost i književnost. Tiskao se u "Primorskoj tiskari", istoj tiskari u kojoj se tiskala i "Sloboda". Redovita je bila i rubrika Moda. Časopis se tiskao velikom formatu na finom papiru, a likovne su reprodukcije bile na vrhunskoj razini. Tijekom četiri godine izlaženja, na mjestu urednika lista bili su: August Harambašić, Eugen Kumičić i Nikola Kokotović. Od 1883. do sredine 1885. godine štampa se u Zagrebu.
1882. 13. Veljače na Trsatu umire biskup Juraj Dobrila. (rođen u Velom Ježnju 16. Travnja 1812.). Bio je istaknuti biskup, tiskar i dobročinitelj iz Istre te preporoditelj istarskih Hrvata. Nakon studija je postao kapelan u Trstu i ravnatelj djevojačke škole. 1854. je tiskao molitvenik "Oče, budi volja tvoja" na hrvatskom. Podupirao je izdavanje prvih hrvatskih novina u Istri, "Naše sloge" 1870. Također La Varietaje objavio zbirku narodnih bajka i poslovica "Različno cvijeće". Njegov drugi molitvenik, "Mladi bogoljub", objavljen je 1889. Dobrila je postumno darovao cijeli svoj posjed u dobrotvorne svrhe.
1882. počinju izlaziti trgovačko-pomorsko-socijalne novine "Fiume". Izlazile su na mađarskom jeziku do 1892.
(Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 616.)
1882. 01. Travnja počinju izlaziti Novine "La Vearieta: il giornale per tutti" (slika ljevo). Izlazile su nedjeljom i bile osmišljene kao novine „za svih“. Tiskaju se u Stabilimento tipo-litografico E. Mohovich i imaju stalne rubrike: lokalna kronika, telegrafske vijesti, vremenska prognoza, obavijesti o kretanju brodova. Od 1887. godine počinju izlaziti svakodnevno. Pojedini brojevi su bili bogato ilustrirani. "La varieta" opstaje dugi niz godina; prestaje izlaziti tek 1896. Viktor Car Emin (Kraj pokraj Lovrana, 1. Studenog 1870 – Opatija, 17. Travnja 1963) u autobiografskoj crtici objavljenoj 1950. godine u "Ilustriranom vjesniku"  spominje "kolportera koji na Korzu uzvikuje „Varieta, molto interessante!“, dok se u isto vrijeme u obližnjem kazinu čita "La bilancia".
1905. 09. Rujna Robert Whitehead prije smrti 14 Studenog 1905., tvrtku "Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead" (prijašnja "Stabilimento Technico") pretvara u dioničarsko društvo "Whitehead & Co., Societa in Azioni". Da bi osigurao da njegova firma ostane u obitelji, Robert Whitehead , kod riječkog Tribunala vrši novu protokolaciju (protokolacija = Unošenje spisa, molbi, žalbi i sl. u protokol, u zavodnu knjigu; upis nove firme u registar kod suda) nedavno osnovane tvrtke "Whitehead & Co., Societa in Azioni". Supotpisnikom postaje John Whitehead, Robertov sin, a time i "socio aperto e responsabile". Tim činom je, uz Roberta Whiteheada i grofa Georga Antona Hoyosa (suprug Robertove kćeri Alice), John postao trećim punopravnim članom uprave obiteljskog poduzeća. (Izvor: Velid Ðekic: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007.)
Guido Prodam1882. 12. Rujna u Rijeci je rođen Guido Prodam (Rijeka, 12. Rujna 1882. – Budimpešta, 1. Srpnja 1948.) (slika desno). Bio je prvi Riječanin koji je avionom letio nad gradom i time postaje i prvi pilot u monarhiji koji leti nad morem. Zagrepčani i Riječani tako su u kratkom roku među prvim Hrvatima vidjeli ostvarivanje revolucionarnog izuma “letećeg čovjeka”. Guido konstruira i svoje avione. 1912. konstruira dva jednosjeda, Prodam I i Prodam II, a 1913. konstruira vojni dvosjed Prodam III koji je poletio 1914. Nakon toga se pridružuje KuK-u (Zračne snage monarhije), ali se o njegovom služenju u vojsci nezna mnogo, osim da je letio na avionu Flik 17D i Oeffag D.III (Austrijska kopija njemačkog Albatrosa), i zračnoj bitci 1918. protiv 4 RAF-ova aviona je oboren i teško povrijeđen ostavši nakon toga invalid. Umro je u Budumpešti 1948.
1882. 7. Listopada u Mađarskoj općoj kreditnoj banci (Magyar Altalános Hitelbank), osniva se Rafinerija mineralnog ulja, dioničko društvo (Kőolajfinomitó gyár reszvénytársaság). Namjera je Društva podizati nove, suvremene rafinerije mineralnog ulja (kako se u to doba nazivalo naftu), izgrađivati srodne industrijske pogone, te upravljati poslovanjem tih objekata. Mađarska opća kreditna banka u trenutku osnivanja Društva bila je vlasnikom 2.633 njegove dionice. No, Banka se nalazila u vlasništvu bečkog ogranka obitelji Rothschild, koja ju je 1867. osnovala i bila njezin najveći dioničar. Povrh toga, 3.834 dionice Društva posjedovala je tvrtka S. M. Rothschild, a 3.083 dionice Austrijski kreditni zavod za trgovinu i obrt (Österreichische Kreditanstalt für Handel und Gewerbe), koji je također bio u rukama obitelji Rothschild. Ta je obitelj, dakle, bila vlasnikom izrazito većinskog paketa dionica Društva, time ujedno vlasnikom buduće riječke Rafinerije. U Statutu Društva ističe se kako je među pojedinačnim ciljevima "prije svega izgradnja rafinerije u Rijeci". U Ugarskoj nisu postojale tvrtke dovoljno snažne za izgradnju izvanredno velike rafinerije, kakva je trebala biti riječka, Društvo je utemeljeno u suradnji s tvrtkom Les Fils du A. Deutsch Molba firme Mineral Oel Raffinerie Actien Gesellschaft in Budapest da se dopusti gradnja rafinerije na Ponsalu, 8.02.1883iz Pariza, koja je u izgradnji te vrste imala značajna iskustva.
(Izvor: Autor i gl. urednik: Marijan Kolombo: Monografija 100 godina Riječke rafinerije, 1882. – 1982., Izdavač: INA Rafinerija nafte Rijeka, 1982.Također: Pregledni članak, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata, str: 114)
1882 28. Listopada "Velika nesreća dogodila se pred Riekom 28. listopada g. 1882. U zoru toga dana doplovi bark dalmatinskog brodarskog družtva nakrcan petrolejem. Silni valovi udarahu o brod, koji, ne dobiv niedne pomoći, bude bačen na obalu tolikom snagom, da se razbio. I drugi brod Andrea, razbio se sav, a sa gredami igralo se more, kao sa laganim letvami. Treći brod Dunav, zabolo je biesno more tako duboko u kamenito morsko tlo, da mu samo virio vršak od jarbola i neki dio nosa. Osim toga razbiše se dva trabakula blizu tvornice torpeda. I četvrti veliki brod, komu je u pomoć pritekao Lloydov parobrod "Hebe" razbio se, pošto ga parobrod morao napustiti, da sebe spasi. Tolika je snaga i sila mora u Kvarneru kad južni vjetrovi njime zavladaju!"
(Izvor: Dragutin Hirc: Hrvatsko primorje, Osijek 1891., str. 11.)"Uslied silne oluje potopili su se kraj Rijeke jedrenjaci bark Arfaxad, bark Commendatore Tonello, brik Dunaj i brigantin Andrić. Ono što se spasilo od nastradalih jedrenjaka kupila je za male pare obitelj Kozulić te upotrijebila za dogradnju nedovršenog broda (Capricorno, zadnji jedrenjak građen na Sušaku)" (Izvor: Almanah grada Sušaka sa prikazom gornjeg Jadrana, Zagreb 1931., str. 144.)
1882. 18. Studenog dioničko društvo "Mineral Oel Raffinerie Actien Gesellschaft" iz Budimpešte kupuje zemljište na riječkom izvangradskom području Ponsal (Mlaka). Već 11. Prosinca Odjelu javne sigurnosti gradskog Magistrata upućen je zahtjev za dopuštenje izgradnje rafinerije (slika ljevo, ljeva strana). Prvi, idejni nacrt riječke Rafinerije, s autorskim potpisom riječkog inženjera, Sušačanina Mate Glavana, nastaje 9. Prosinca 1882. Dozvolu za izgradnju gradski Magistrat izdaje 8. Veljače 1883. godine(slika ljevo, desna strana). To je bio znak za početak radova na Ponsalu.
1882. 20. Studenoga
dioničko društvo "Mineral Oel Raffinerie Actien Gesellschaft" (Rafinerija kamenog ulja iz Budimpešte) raspisuje natječaj za kemijskog stručnjaka koji bi vodio izgradnju Rafinerije nafte u Rijeci i koji bi u tom prvom pogonu Društva preuzeo direktorske dužnosti. Javio se je Milutin Barač, budući graditelj i direktor najveće europske rafinerije svoga vremena, priloživši čak 14 svjedodžbi. U sjedištu Društva procijenili su da je za golem i odgovoran posao koji je trebao započeti u Rijeci među prijavljenim kandidatima najspremniji mladi kemičar koji je do sada radio u Rafineriji Gustava Wagenmanna, jednoj od prvih rafinerija nafte u Austriji, u svoje doba i vodećoj. 20. Lipnja 1882, Milutin se konačno preselio sa obitelji (supruga Ludovika Romanić dvije kćeri Ljuba i Sofija, a treća, Olga, rodit će se po odlasku u Rijeku) u Rijeku koja će u cijelosti obilježiti njegovu profesionalnu sudbinu. Usporedno sa izgradnjom rafinerije pristupio je iizgradnji nove luke u neposrednoj blizini, specijalizirane za naftu, najvećim dijelom namijenjene upravo novoj Rafineriji. U isto vrijeme kupljena je velikakoličina zemljišta na području Ponsal. To je bila zapadna "industrijska" zona grada sa tvornicom Torpedo, brodogradilištem Lazarus, Parnim mlinom i Fiorello Henry La Guardiamlinom za suncokretovo ulje već na tom području.
1882. 11. Prosinca uprava "Mineral Oel Raffinerie Actien Gesellschaft" iz Budimpešte upućuje odjelu javne sigurnosti gradskog Magistrata, zahtjev za dopuštenje izgradnje rafinerije na riječkom prigradskom području Ponsal. Pozitivan odgovor riječkog magistrata stigao je 08. Veljače 1883.
1882. 11. Prosinca u New Yorku je rođen Fiorello Henry La Guardia (New York, 11. Prosinca 1882 – New York, 20. Rujna 1947) (slika desno). Boravio je u Rijeci od Veljače 1904. do 1906. godine kada je po službenoj dužnosti premješten u Rijeku i postavljen za šefa konzularne agencije, a tijekom svojeg mandata zauzimao se za organizaciju odlazaka i bolji tretman brojnih iseljenika koji su preko riječke luke odlazili u "obećanu zemlju". Osim izdavanja službenih potvrda, glavna mu je dužnost bila nadgledanje i kontrola iseljenika, koji su sa putničkim kompanijama "Cunard" i "Adria" svaka dva tjedna odlazili prema New Yorku. U tri godine svoje službe on je pregledao oko 90.000 osoba - Slavena, Mađara, Nijemaca, Židova i Talijana. Tijekom svog riječkog mandata Fiorello se osobito zanimao za sport, aktivno sudjelujući na nogometnim utakmicama, na veslačkim i biciklističkim priredbama te ostalim sportskim susretima. Bio je član "Club Atletico Fiumano", čiji se teren tada nalazio na zemljištu Kvassay na Piopi. Stanovao je u na Korzu (kućni broj 2, II. kat), u Kući Vuković-Jurman (stari Kraš), gdje se nalazilo i sjedište američke konzularne agencije. Tu je postavljena i spomen-ploča s prigodnim natpisom na hrvatskom i engleskom jeziku. Nadimak mu je bio "Little Flower ", kao engleski prijevod njegova imena (Fiorello - mali cvijet). Član Američkog kongresa i jedan od najomiljenijih NAcrt petrolejske lukegradonačelnika New Yorka, umro je u rodnom New Yorku, u Bronxu 20. Rujna 1947. godine od posljedica raka gušterače u 64. godini života. U čast tog znamenitog američkog državnika Rijeka je jednu svoju ulicu prozvala njegovim imenom.
1882. 14. Prosinca započeli su pripremni radovi za početak izgradnje Petrolejske luke. Izgradnja je započela bez nacrta. On je nastao nešto poslije početka prvih radova, i to za samo tri dana, s autorskim potpisom sušačkog inženjera Mate Glavana (Slika ljevo). Luka je postala je upotrebljivom u Studenom 1883. Te su godine u njoj i ispred nje postavljene tri plutače, a na krajnjoj točki gata montiran kandelabar koji je zelenom svjetlošću signalizirao plovilima o približavanju obali. Brodovima su na usluzi bili ravnatelj i četiri lučka pilota. Anselmo Goidanich je bio prvi ravnatelj Petrolejske luke. U Veljači 1884. graditeljski radovi završeni su u cijelosti.
1882. Prva zgrada u riječkoj luci konstruirana primjenom željeza i betona bila je skladište 4, projektirano 1881., a sagrađeno 1882. na Molu Zichy (danas De Franceschijev gat). Vjerojatni projektant ovoga, kao i ostala tri skladišta na gatu, bio je arhitekt Mate Glavan.
(Izvor: Nana Palinić: Povijesna skladišta riječke luke..., Industrijska baština I (2003.), Pro torpedo, Rijeka 2005., str. 395.)
1882. poznati riječki projektant Jakov Matić projektira pregradnju stambene zgrade Bakarčić iz 1874. godine, u hotel Lloyd na Trgu Adamić. Tim zahvatom Rijeka je, nakratko, dobila, duž okomice Via del Municipio, niz od čak četiri hotela: "Europa", "Lloyd", "Alla Stella d'oro" i "Nazionale". Istog je arhitekta 1880. godine angažirala gospođa Ricotti
da joj izvede novu, raskošniju pozornicu u "teatru Ricotti" tada već Teatro "Fenice". Već sljedeće godine gradonačelnik Ciotta odlučuje urbanistički riješiti problem Dolca. Za početak općina je otkupila veliki teren obitelji Vranyczany i srušila je staro kazalište/hotel "Alla Stela d'oro", kako bi ulica dobila potrebnu širinu. Arhitektonsko rješenje tog problema prepustio je arhitektu Giacomu Zammattiu, kojeg je još 1883. pozvao da iz Trsta dođe u Rijeku, kako bi nadzirao gradnju novog kazališta bečkih arhitekata Fellnera i Helmera. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str: 5-6)
1882. U Rijeci je osnovana neka vrst službe hitne pomoći, godinu dana prije one u Beču i 27 godina prije zagrebačke. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji)
1883. 16. Veljače Gradsko vijeće donijelo odluku o gradnji novog općinskog kazališta. Kasnije te godine počinje i izgradnja po projektu uglednih bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, koji su podigli 53 kazališta diljem Europe. Arhitekti su se protivili poziciji kazališta jer su mislili da nasuti teren na kojem je općina planirala izgradnju nije dovoljno čvrst. Kasnijih godina ta se njihova tvrdnja i potvrdila. Naime, 1970. godine kazalište je zbog dotrajalosti i propadanja terena zatvoreno, a obnova je, uz velike troškove trajala 11 godina.
1883. Emidio Mohovich, najugledniji riječki tiskar i litograf, vlasnik tvrtke Stabilimento Tipo-litografico nabavlja litografsku prešu za brzotisak, kojom je Petrolejska luka Rijeka, kako se nekad iskrcavala naftamogao tiskati litografije u boji ili - kromolitografije - kako su ih tada nazivali. Mohovich je zaposlio i vrsnog majstora litografa, G. Douarchea. Sudeći po imenu bio je Francuz, pa je i zanat vjerojatno izučio u domovini prvih modernih ilustratora, autora kreativno oblikovanih plakata što su ih upravo sedamdesetih i osamdesetih godina radili znameniti Jules Cheret i drugi pioniri novoga medijskog oružja - litografskog plakata u boji.
1883. Početkom te godine "Pomorska uprava Riječka" kupila je lokomobil s "elektrodinamičkim aparatom" (vjerovatno se ovo odnosi na dinamo-generator) kako bi se osiguralo osvjetljenje za potrebe noćnog rada u luci i skladištima.
(Izvor: Elektroprimorje Rijeka 1881.-1947.-2007., Rijeka 2007., str. 43.)
Milutin Barač1883. 25. Srpnja I prije nego je rafinerija bila dovršena, jedrenjakom "Paragon" iz Philadelphije u Riječku petrolejsku luku stiže prvi teret sirove nafte i to 4.841 barila nafte. Nafta je preko oceana putovala u drvenim bačvama, te je sa broda iskrcana na barke i njima dopremljena do obalnog mola. Na slici ljevo, riječka pertolejska luka i kako se nekad iskrcavala nafta.
(Izvor: INA: Prerada nafte u Rijeci 1882.-2005. (urednik mr. sc. Velid Đekić), Također: Pregledni članak, INA Rafinerija Rijeka, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1883. 12. Rujna Nakon što je posebno gradsko povjerenstvo posljednji put provjerilo stanje radova na novoj rafineriji nafte na Ponsalu, Milutin Barač (Slika desno), graditelj najveće europske rafinerije svoga vremena, riječke, ujedno rafinerije koja je prva u Europi naftu prerađivala na industrijski način, pismeno je izvijestio lokalnu policiju: «Ovime si dopuštam obavijestiti Vas da je Rafinerija nafte na Ponsalu 13. ovog mjeseca biti djelomice puštena u pogon»”. (Izvor: INA: Prerada nafte u Rijeci 1882.-2005. (urednik mr. sc. Velid Đekić), Također: Pregledni članak, INA Rafinerija Rijeka, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1883. 14. Rujna riječka je Rafinerija i službeno otvorena. Zahvaljujući njezinu, za to doba nevjerojatno golemom preradbenom kapacitetu od 60 tisuća tona godišnje, s riječkom se Rafinerijom nije mogao mjeriti niti jedan istovrstan pogon na kontinentu. Evo kako je pogon na Mlaki doživio nepoznati mađarski autor 1896.:

"Veliki industrijski kompleks rafinerije nazire se već izdaleka zbog mirisa petroleja i visoko posloženih bačvi. Golemo industrijsko područje, sa svojim parobrodom-cisternom i ostalim brodovima, uvozi i prerađuje američku i rusku naftu, prerađujući je metodom isparavanja i čišćenja. Površinu od gotovo 12 jutara na kojoj leži tvornica, izgrađena 1883, trebalo je doslovce oteti od krša. U tvornici se nalaze prave ulice s crvenim i plavim tankovima, a u njoj se može naći između 300 i 500 zaposlenika. Tračnice povezuju veliku tvornicu s Petrolejskom lukom, koja zbog protupožarne zaštite ima zaseban bazen, te prostrano pristanište za privez morskih brodova što prevoze naftu."

Rafinerija je pod Baračevim vodstvom radila izvanredno. Iskorištenost kapaciteta do sredine 1890-ih bila je zavidnih 95 posto. Dioničari su isplaćivali dobit između 60 i 80 posto godišnje, a uloženi kapital vratio se deseterostruko. Nakon što se pokazao kao izvanredno uspješan graditelj i direktor riječkog pogona za preradu nafte, Barač je imenovan na dužnost tehničkog direktora pet rafinerija u današnjih pet europskih država: Rijeka u Hrvatskoj, Brašov u Rumunjskoj, Oderberg u Češkoj, Budimpešti u Slovačkoj i Drohobicu u današnjoj Ukrajini. O tomu na svoj način svjedoče tehnički crteži za rafinerije Oderberg i Brašov s Baračevim potpisom što se čuvaju u Rijeci. Sve to omogućuje Društvu da poveća udio u podmirivanju potražnje za derivatima na više od polovice ukupnih austro-ugarskih potreba. Glavni proizvod nije, međutim, bio motorni benzin već rasvjetni petrolej, a potom parafin i maziva ulja. Benzin se do kraja 19. stoljeća smatrao usputnim proizvodom te se primjenjivao u medicini i za čišćenje. U počecima se kao nus proizvod benzin ispuštao u more. (Izvor: INA: Prerada nafte u Rijeci 1882.-2005. (urednik mr. sc. Velid Đekić), Također: Pregledni članak, INA Rafinerija Rijeka, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1883. u Rijeku se iz Trsta doseljava Giovanni Fumi, slikar, dekorater i restaurator, rođen u Veneciji 1849. godine. U Rijeci djeluje do svoje smrti 1900.godine. Slikao je pejzaže, portrete i slike sakralnog karaktera te dekoracije. Slikao je na mramoru, staklu i svili te izra|ivao mozaike.U sedamnaest godina svoga djelovanja u Rijeci naslikao je veliki broj slika, zidnih dekoracija eksterijera i interijera u komunalnim, privatnim zgradama, hotelima, tvornicama, Capricorno, posljednji jedrenjak sagraden na Pecinama 1883. g.ljekarnama te vilama i ljetnikovcima. Svoje djelovanje započinje u Rijeci 1883. godine restauracijom Gradske vijećnice. Godine 1889. dekorira dio unutrašnjosti i fasadna međuprozorska polja mansardnog dijela palače Filodrammatica na Korzu. Već u prvim godinama djelovanja u Rijeci planira i gradi svoju kuću i atelier na predjelu Plase. Godine 1898. prijavljuje se kao intagliatore in legno – drvorezbar, a ne slikar dekorater.
1883. godine u brodogradilištu na Pećinama sagrađen "Capricorno" (slika desno), posljednji jedrenjak sagrađen na Pećinama.
(Izvor: Radojica Fran Barbalić – Ivo Marendić: Onput, kad smo partili, MH – Ogranak u Rijeci, 2004., str. 51.)
1883. Na visokom zidu starog kapucinskog samostana prema Trgovačkom trgu (danas Trg Žabica) izvedena je mala fontana sa žabom iz čijih usta teče voda. Na zidu je bila i Bogorodica s Kristom ispod koje je bila uzidana engleska, metalna, topovska kugla iz 1813. godine. Sve je uništeno 1904. rušenjem zida zbog početka gradnje nove crkve. Od fontane ostao je do danas tek naziv za trg Žabica, a od više engleskih topovskih kugli moguće je vidjeti samo onu uzidanu lijevo od ulaza u crkvu svetog Vida.
1883. godine Venecijanski isusovci su u dvorcu Nova Kraljevica, otvorili svoj kolegij s prirodoslovnim i fizikalnim kabinetom i bogatom knjižnicom. Oni su dogradili i kat na dvorcu. Godine 1886. bilo je u kaštelu 111 osoba, a među njima: 32 filozofa, 18 retoričara i 29 novaka skolastike. Isusovci su u Kraljevici ostali dvadeset i pet godina, a potom su prešli u Cremonu.
1883. 11. Studenog u Budimpešti umire Géza gróf Szapáry de Szapár, bivši riječki guverner (od 26. Veljače 1873. do 11. Studenog 1883.) rođen u Bratislavi 27. Rujna 1827. Rijeka mu je pokazala svoju zahvalnost za njegovu službu imenovanjem rive po njegovom imenu - Riva Szapary.
1883. 29. Studenog
Osnovan Klub prirodnih znanosti – Naturwissenschaftlichen Club (Club di Scienze naturali). Peter Salcher ubrzo je održao predavanje “Fotografija brzih pokreta”.
1883.
Srušeno staro Adamićevo kazalište.
1883. Uz Tvornicu torpeda i luku, 1883. godine je još jedan prostor u Rijeci dobio električno svjetlo. Bila je to sala Obrtničkog udruženja smještena u zgradi Patriotskog kazina (kasnije Narodne čitaonice, danas Radio Rijeke).
(Izvor: Nana Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, HEP, Rijeka 2006., str. 30.)
Palazzo Modello Rijeka
1883. Riječki gradonacelnik Giovanni de Ciotta na nasutom podrucju gdje vec postoji Ribarnica, gradi placu, a na dijelu bliže Riječini počimlje gradnja Riječkog kazališta. Prvo je srušeno staro Adamićevo kazalište koje se je nalazilo na mjestu sadašnje “Palazzo Modello” (Gradska Knjižnica), čiji je stražnji kraj duboko ulazio na Novu Riječku prometnicu Riva
1883. počinje gradnja palače Komunalne štedionice, danas poznate kao Palazo Modello (Palazzo Modello na slici ljevo). Projektanti su Felner i Hellmer, isti Bečki dvojac koji je projektirao i novo kazalište "Teatro Comunale Verdi".
1883. 03. Prosinca nakon što je ugarsko ministarstvo trgovine i industrije
dozvolilo da se u Rijeci podigne prva telefonska mreža, uvedena je prva telefonska linija u Rijeci. Linija je postavljena između ureda-pisarnice firme Steinacker & Co. (predstavništvo Mađarske opće kreditne banke (Magyar Általános Hitelbank) u Rijeci. Predstavništvo je djelovalo od 1880, isprva pod imenom Steinacker i C.o., pod vodstvom Artura Steinackera, a od 1887. do 1908. transformirano u Riječku kreditnu banku (Fiumei hitelbank, Banca di Credito Fiumano). Predsjednik njezina Upravnog vijeća bio je gradonačelnik Giovanni Ciotta.) i Ljuštinice riže u Industrijskoj ulici. Liniju je postavio inžinjer Giuseppe Blau. (Izvor: djelomično: ANTUN HERLJEVIĆ: RAZVOJ POŠTANSKE SLUŽBE S OSVRTOM NA POŠTU U RIJECI, Također:Igor Karaman: Razvoj stanovništva i privrede u urbanom sustavu grada Rijeke..., Historijski zbornik, god. XXXIX, 1986., str. 105.)
1884. Veljača Graditeljski radovi na novoj Petrolejskoj luci na Mlaci završeni su u cijelosti, što gradski list "La Bilancia" opisuje:

„Ovih smo dana posjetili novu luku namijenjenu ukrcaju i iskrcaju nafte. I ostali smo začuđeni, primjećujući kako na onomu mjestu gdje prije 15 mjeseci nije bilo ničeg osim vode, sada postoje riva i lukobrani. Solidne su gradnje i zatvaraju  lijep bazen, dovoljno prostran da u njega stane pet velikih brodova. Osim kamenoga vanjskog lukobrana i još nekih sitnica, radovi u luci su završeni. Ne zamjećuje se niti jedna pukotina, vrlo je čvrsto i sve je učinjeno vrlo precizno. To što je velik građevinski zahvat završen u kratkom roku, nije utjecalo na solidnost radova. Treba pohvaliti riječku tvrtku koja je dobila posao i vodila radove, pogotovo tehničkog direktora, inženjera g. Gius. de Learda, koji je neumornim zalaganjem pridonio tomu da se radovi završe u predviđenom roku, bez ikakvih posljedica za kvalitetu učinjenog.“

Kako je 1885. zabilježio riječki građevinski inspektor Antal Hajnal, luka je izgrađena na velikoj padini. Priobalje se spušta prema moru od nula do četiri metra ispod razine mora, a vanjski dio lukobrana podignut je na pravom ambisu, na tlu 30 metara ispod morske razine. Nasuprot tomu što je vanjski gat izgrađen nad ponorom, uz obalu se moralo jaružati. Luka je u prosjeku duboka sedam metara, s tim da se morsko dno u njoj naglo spušta. Lučki bazen ima površinu od 1,9 hektara i graditelji su u njemu predvidjeli mogućnost uzdužnog privezivanja pet velikih broda, ili šest manjih. Sirovina je u novu, specijaliziranu luku prvih nekoliko godina stizala iz američkih izvora, a nakon toga nafta s kavkaskog područja, s vremenom i iz drugih dijelova svijeta. (Izvor: INA: Prerada nafte u Rijeci 1882.-2005. (urednik mr. sc. Velid Đekić))
1884. 30. Lipnja Robert Whitehead dobiva od francuske vlade orden viteza Legije časti za svoj doprinos razvoju francuske mornarice. U stvari im je Joseph Johann Littrowprodao torpeda i savjetovao ih kako da ih što bolje iskoriste i kako da ih što bolje montiraju na svoje brodove.
(Izvor: http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/, RIJEČKA KRONOLOGIJA - DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN, 30.06.1884.)
1884. Heinrich von Littrow (slika ljevo), pomorski časnik, znanstvenik i pisac (Beč, 26. Sječnja 1820. – Opatija, 24. Travnja 1895.) objavio je prvi riječki ilustrirani turistički vodič "Fiume und seine Umgebungen" (Rijeka i okolica), što ga čini nezaobilaznom figurom lokalne povijesti. S njim počinje sustavnije čitanje grada. Pogledaj ovdje članak Igora Žica.
1884. Delta je te godine godine zauzimala prostor od 26.684 metra kvadratnih, a 1921. godine njena je površina iznosla već 140 tisuća metra kvadratnih. Uz nasipavanje Delte produživalo se novo korito Rječine, a stari naziv franjevačke Brajde sačuvao se u imenu Brajdica. Nakon radova na novom koritu Rječine iz 1854. godine, između Mrtvog kanala i novog korita Rječine pojavio se je teren trokutastog oblika koji je zbog sličnosti s grčkim slovom dobio naziv Delta.
(Izvor: Radmila Matejčić:"Kako čitati grad")
1884. Grofica Hedviga Zichy-Wimpfen, založila se za otvaranje vrtića za djecu radničkih obitelji iz tadašnjeg prigrada - "Asilo Clotilde" po projektu Emilia Ambrosinia. Ime Clotilda nosile su žena i kći ugarskog palatina, nadvojvode Josipa, često prisutne u palatinovoj riječkoj rezidenciji u parku na Zagradu (danas zgrada Povijesnog arhiva u parku Nikole Hosta). Nadvojvotkinja Klotilda (po kojoj se zvala i jedna od ljepših riječkih ulica), financijski je potpomagala zavod. Grofica Marija Szapary utemeljila je, pak, sirotište "Maria", smješteno na Podmurvicama. Časne sestre koje su vodile taj zavod, primjenjivale su u radu s djecom didaktičke vježbe/igre po Froebelovu sustavu (Friedrich Froebel (1782-1852.) je osnivač dječjeg vrtića u Njemačkoj 1837. On smatra da odgoj započinje od rođenja, a da je prvi učitelj djeteta priroda. Koristio je prve radne materijale i igračke za djecu. Cilj Froebelove didaktičke opreme je poticanje djetetove samokreativnosti i osvještavanje procesa učenja koje se, prema njemu, odvija po određenim stupnjevima.).
Palazzo Adria, 19041884.
izgrađena je Palača Jadran (Palazzo Adria) kao sjedište velike mađarske brodarske kompanije po projektu Vilmosa Freunda, ali su ga u Rijeci modificirali arhitekti Franjo Matijasić i Giacomo Zammattio tijekom izgradnje Venecijanski kipar Sebastiano Bonomi izradio je za veća pročelja po četiri velike skulpture, personifikacije kontinenata (Europa, Amerika, Afrika, Azija) i pomorskih zanimanja (kapetan, pilot, kormilar, strojar) (slika desno).
1884.
prof. Peter Salcher objavljuje knjigu (štampao ju je Emidio Mohovich) o klimi u Rijeci i Opatiji (Das Klima von Fiume-Abbazia nach meteorologischen Beobachtungen). U toj je knjizi, i na danas važeći način, obradio i interpretirao meteorološke podatke koji mogu poslužiti za usporedbu današnjih vrijednosti u svrhu praćenja promjene i varijacije klime. (Izvor: Ana Alebić-Juretić, Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije 1900-2000, Rijeka 2000., str. 20 - 32., Također: Katušin, Z. (1978) Glavna meteorološka stanica u Rijeci (Povodom otvorenja nove zgrade stanice 1. XII 1977), Vijesti Republičkog hidrometeorološkog zavoda SR Hrvatske, 28 (4), 53-57)
1884.
23. Srpnja Gradsko vijeće je donjelo zaključak da se izradi projekt, besplatno ustupi gradsko zemljište i organizira natječaj za izgradnju vojarne mađarskog Honveda po projektu arhitekta Izidora Vauchniga. (danas je to zgrada Narodnog učilišta na Školjiću).
1884.
1. Rujna postavljen kamen temeljac za zgradu Pomorske uprave u Rijeci (danas uprava Luke Rijeka). Zgradu je projektirao Jozsef Hubert. Radovi su počeli u Lipnju 1884., kada je srušeno skladište br. I. Gradnja je bila povjerena poduzetnicima Ambrosiniju i Conighiju, a zgrada je bila pod krovom 1885. godine. U prizemlju su uređene kancelarije za lučke urede, prostorije za pilote i spremišta, a na prvom katu učionice za nautičku školu. Na drugom katu bila je rezidencija pomorske uprave. Zgrada je dovršena 1885.
(Izvor: Igor Žic: Riječka luka kroz stoljeća, (članak 9/10), NOVI LIST 2001.Također: lokalpatrioti-rijeka.com > forum, Tema: Upravna zgrada "Luka Rijeka" (1885), Također: Građevinar 7/2015, INDUSTRIJSKA BAŠTINA, :Branko Nadilo i Krešimir Regan: RAZVOJ RIJEČKE LUKE I NJEZINI SADRŽAJI, Građevine koje predstavljaju svjetsku vrijednost)
1884. gradi se vojarna Royal Hungarian Honvéda - današnja zgrada Radničkog sveučilišta na Školjiću. Bila je namjenjena mađarskim vojnicima, a nadzornik i izvođač radova bio je Ugo Pagan, riječki arhitekt i graditelj. On je također bio i izvođač radova pri gradnji Crvene kuće u luci Baroš. Poznata je i po događaju kada su se tamo zatvorili vojnici Bana Jelačića i izvjesili hrvatsku zastavu. Kasnije, od od 18. Ožujka 1955. to je NARODNO SVEUČILIŠTE U RIJECI, pa od od 13. Travnja 1958. NARODNO SVEUČILIŠTE i na kraju NARODNO UČILIŠTE USTANOVA ZA OBRAZOVANJE I KULTURU U RIJECI.
(Izvor:Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str: 410-524, Također: Lokalpatrioti, Tema: Caserma Honved na Školjiću, Također: Lokalpatrioti, RIJEKA-što je bilo nekad i što je sad, Također: DAR, TEHNIČKI UREDI GRADA RIJEKE 1845-1945, Rijeka, 1979.)
Parobrod Abazzia Ungaro-Croate1884. 02. Studenog u 10 sati prije podne svečano otvorena parobrodska linija Rijeka - Volosko -Opatija - Lovran novim i elegantnim parobrodom "Abbazia" (Slika ljevo) sagrađenim u Trstu. Bio je priređen izlet do spomenutih mjesta, a sutradan ujutro brod je započeo svoju redovitu linijsku plovidbu dva puta na dan, u 10 sati prije podne parobrod kreće iz Rijeke prema Lovranu, a drugi put u 3 sata poslije podne iz Lovrana prema Rijeci. Tu je prugu otvorio Mate Švrljuga kapetan duge plovidbe. Brodarsko društvo "Mate Švrljuga i drugovi" utemeljeno je te godine i pokazalo se pravim konkurentom svim ostalim društvima. Mate Švrljuga je bio čovjek čija riječ je imala težinu u pomorskim krugovima. Bio je desetljećima nezaobilazan čimbenik u pomorskoj politici nekadašnjeg carstva i buduće kraljevine. 1892. godine jedan je od osnivača "Ungaro-Croate".ulazi u suradnju s društvom u Ungaro-Croata. Parobrod "Abbazia" je sagrađena početkom 1884. u Trstu za Mate Švrljugu. Parobrod je imao 29,06 m duljine i 4,13 m širine te 69 tona. Na njemu je radilo 4 člana posade uz zapovjednika Alberta Schneditza iz Mošćenica. "Abazia" je povezivala Opatiju s Rijekom sve do 1901. godine, kada mijenja ime u Magdala. 
(Izvor: Paluba.info, Parobrodarska društva u Hrvatskoj, Također: zeljeznice.net, Razvoj linijske plovidbe, piše: sali, Posted 19.03.2016)
1884. 26. Studenog prvi je puta upaljeno svjetlo na najvišem riječkom svjetioniku koji se tada nalazio na ondašnjem lukobranu Marije Terezije. Bio je željezne konstrukcije i visok 31 metar. Projektant je vjerojatno arhitekt Lajos Burgstaller. 1893. svjetionik je rastavljen jer je dio lukobrana na kojemu je sagrađen počeo tonuti, i premješten je sa vrha lukobrana na današnju poziciju na Mlaki, ali na nivou terena. 1933. izgrađena je današnja zgrada svjetionika i on je ponovo rastavljen i postavljen na tu zgradu. Na petom katu zgrade postavljena je i obalna radio postaja (video o povijesti svjetionika pogledajte ovdje).
(Izvori: Velid Đekić, INDUSTRIJSKA i tehnička BAŠTINA, Otkucaji tehničkog srca, Također: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 157., Također: Arhitektura historicizma u Rijeci 1845-1900., Moderna galerija Rijeka, 2001., str. 622.)
1884. 01. Prosinca na poziv riječkog gradonačelnika Giovannija Ciotte, a radi nadzora nad gradnjom Hrvatskog narodnog kazališta, u Rijeku dolazi mladi talijanski (tršćanski ) arhitekta Giacomo Zammattio. Boravio je u Rijeci do 1904. godine i imao je svoj arhitektonski studio. Tokom svog boravka u našem gradu potpisao je razna arhitektonska zdanja među kojima su najistaknutija kuća Whitehead, casa Veneziana u ulici Dolac, mnoge građevine u Industrijskoj ulici. Nadgledao je i izgradnju novog riječkog kazališta. Projektirao je i nadgledao i brojne mauzoleje i grobnice utjecajnih riječana na groblju Kozala, a najljepša i najveća među njima je mauzolej obitelji Whitehead koja je i najveća grobnica iz doba secesije u Hrvatskoj. Kada je rad na tom mauzoleju bio pri kraju, Giacomo se vratio u Trst, a rad je dovršio Carlo Pergoli (projektirao i kompleks klaonice na Školjiću, Komunalnu ribarnicu, novu veliku tržnicu, ubožnicu Branchetta...). (Izvor: Daina Glavočić, ur.: Arhitektura historicizma u Rijeci: 1845. - 1900. Arhitektura i urbanizam, Moderna galerija Rijeka i Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2002. )Značke, Club Alpino Fiumano
1885. 12. Sječnja
zaslugom ing. Ferdinanda Brodbecka koji je postao i prvi predsjednik, i još 30 suradnika (it: soci), osnovan je "Club Alpino Fiumano" (C.A.F.) (Riječki alpinistički klub) (značke kluba na slici desno). Brodbeck je također bio angažiran na izgradnji nove kazališne zgrade (današnje HNK Ivana pl. Zajca). U Prosincu iste godine Brodbeck se vraća u svoj Beč, a za predsjednika društva izabran je odvjetnik Dr. Stanislao Dall'Asta. Društvo je imalo alpinističku sekciju, a od 1906. godine i skijašku sekciju. Godine 1902, počinje izdavati vlastitu reviju "Liburnia".
(Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006, str: 17, Također: "Liburnia", br:9, A.D.: La Sezione del Fiume di C.A.I. 1885 - 1963)
1885. 18. Kolovoza
obavljena je i prva proba električne rasvjete u novome riječkom kazalištu. Električna je instalacija testirana sa samo pola snage i testiranje je dalo izuzetno dobre rezultate. "La Bilancia" od 19. Kolovoza je to opisala riječima:

"Blaga bijela svjetlost rasprostrla se po čitavom kazalištu i osvijetlila svaki ugao. Odozgo s divnog lustera padale su zrake tako da je najdelikatnije oko moglo fiksirati lijepe dekoracije kazališta, slike, štukature i crvene baršune sjedalica i loža u čarobnom sjaju."

(Izvor: La Bilancia" , 19. Kolovoza 1885, Također: Hrvatska Enciklopedija, Električna rasvjeta, Također: HNK Ivana pl. Zajca, Prva žarulja u kazalištu-i Rijeci!, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 53, 125 GODINA ELEKTRIČNE ENERGIJE U RIJECI, Nana Palinić: I BI SVJETLOST, Također: HNK Ivana pl. Zajca, POVIJEST I TRADICIJA, Također: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Uz 130 godina riječkog kazališta - zgrade koja je zadivila tadašnje Riječane, Objavljeno: 4. listopad 2015.)

Teatro Comunalle Giuseppe Verdi, RijekaTeatro Comunale Verdi

1885. 3. Listopada Dovršeno je novo kazalište "Komunalno kazalište" (slika ljevo) po projektu Fellnera i Helmera, koji su podigli 53 kazališta diljem Europe. Gradonačelnik Giovanni Ciotta od arhitekta Ferdinanda Fellnera prima ključeve novoga kazališta. Nakon predaje ključeva u šupljinu ispod ulaznih vrata u teatar umetnuta je cijev s planovima izgradnje kazališta, plakatom prve predstave i primjercima novčanica koje su u to vrijeme bile u optjecaju. Gradnja je stajala 520.000 forinti. U zgradi je korištena električna rasvjeta iz vlastitog izvora. Isti bečki atelje podigao je kazalište u Zagrebu 1895. godine. Prve su predstave bile Aida Giuseppea Verdija i La Gioconda Amilcara Ponchiellija. Kazalište je nosilo naziv "Komunalno" sve do 1913. godine, kada je preimenovano u "Teatro Giuseppe Verdi", u sklopu naraslog, tada već posve otvorenog, talijanskog nacionalizma. (Igor Žic u članku Zaboravljeni Klimt u Rijeci (Matica hrvatska - Vijenac 482) kaže da se to desilo 04. Listopada) (Izvor: Teatari povijesni prizori, Rijeka, svibanj 2013, Copyright © Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Također: Nana Palinić: Riječka kazališta - nastanak, kontinuitet i značenje kazališnih zgrada i scenskih prostora u razvitku urbane strukture grada, Zagreb 2008)
1885. 09. Rujna u Rijeci je rođen Armando Odenigo Hodnig (Rijeka, 09 Rujna 1885. - Milano, 24. Srpnja 1969.). Bio je jedan od osnivača i duhovnih vođa riječka iredentistička organizacija "Giovine Fiume" (zajedno sa Luigi Cussarom, Ginom Sirolom, Ricardom Giganteom i drugima), direktor dnevnog lista "La Bilancia", pokretač novina "Vedetta d'Italia", delegat i ambasador Talijanske regencije Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro).
1885. 11. Rujna austrijski inžinjer Mayer iz firme Mayer & Wolff iz Beča instalirao telefonsku liniju između novootvorenog kazališta "Teatro Comunale Giuseppe Verdi", sjedišta gradske policije i glavnog spremišta Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Klaoničkoj ulici na Školjiću.
(Izvor: Download Riječko kazalište HNK Ivana pl.Zajca , Dec 14, 2014, Također: HNK Ivana pl. Zajca, POVIJEST I TRADICIJA)
1885. dovršena je izgradnja "Palače Pomorskog Gubernija Rijeka - Kraljevske pomorske uprave" (danas upravne zgrade Luke Rijeka) na gatu Zichy. Zgradu je projektirao Jozsef Hubert prema zamisli inženjera Zambonija. Podignuta je na mjestu bivšeg lučkog skladišta 4. U prizemlju je utemeljen muzej i akvarij s 36 bazena s morskim životinjama, u prizemlju su bile kancelarije za lučke urede i prostorije za lučke pilote i spremišta. Na prvom katu nalazile su se učionice nautičke škole, a na drugom katu rezidencija Kraljevske pomorske uprave i njene pisarne i "Zdravstvenica" (pomorski sanitet).
(Izvor: Arhitektura historicizma u Rijeci 1845-1900., Moderna galerija Rijeka, 2001., str. 562.)
1885. 05. Listopada na svečanom otvorenju novog gradskog kazališta, nakon što je na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1881. prvi put prikazana usavršena Edisonova žarulja, Riječani su mogli vidjeti prvu električnu rasvjetu. Generator istosmjerne struje pokretan parnim strojem izradila je tvornica Ganz iz Budimpešte. Firma Ganz je u našem gradu postala poznatija po njenom kasnijem ulasku u brodograđevnu industriju pod imenom Ganz - Danubius. Ganz – Danubius otvara brodogradilište u Rijeci, brodogradilište u kojem je izgrađen razarač Szent István, brodogradilište koje je proizvodilo opremu za krstarice Novara, i izgradilo nekoliko podmornica.
(Izvor: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Uz 130 godina riječkog kazališta - zgrade koja je zadivila tadašnje Riječane, 4. listopad 2015, Također: HNK I.pl. Zajca, Prva žarulja u kazalištu-i Rijeci!, Također: Nana Palinić: Izložba: 125 godina električne energije u Rijeci, Organizatori: Elektroprimorje Rijeka i Državni arhiv u Rijeci)
1885. U Tvornici Papira se za proizvodnju papira počinje se upotrebljavati celuloza koja se dobivala iz drveta. Iste godine i prvi primjerci cigaretnog papira silaze sa proizvodnih traka.
1885. Dovršena je Palača "Modello" sagrađena je na mjestu srušenog “Adamićevog teatra” po projektu bečkog ateljea Fellner i Helmer, kao palača za potrebe Gradske banke. Raskošni ornament slijede nježne štukature stubišta i pozlaćena dekoracija unutrašnjosti, a osobito se ističu u svečanoj dvorani. Palazzo Modello ambiciozno oponaša arhitekturu bečkoga Ringa u stalnom nadmetanju s konkurentskim Trstom. Danas su u palači Središnji odjel Gradske knjižnice te sjedište i kulturni klub Talijanske unije, popularni Circolo italiano di cultura.

Plan grada Rijeke i luke iz 1883
Plan grada i luke iz 1883 godine

1885. prva javna vodoopskrba s cjevovodom na središnjem dijelu Sušaka s malog izvorišta - bunara kapaciteta 6 l/s vode koji se je nalazio u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica na lijevoj obali Rječine). Voda se parnim crpkama crpila u vodospremu na visini od 60 m n.m. iznad Lujzinske ceste, odakle je gravitacijski dotjecala na javne izljeve kod ondašnje Sušačke banke i štedionice te Piramide, ali se kasnije uvodila i u novogradnje. Nešto su kasnije izgrađeni vodosprema Komuša na Trsatu s tlačnim cjevovodom od crpilišta do vodospreme i gravitacijski vodovod do Bulevara i Pećina. Nešto kasnije, 1894. godine, i Rijeka je dobila prvi javni vodovod. (Izvor: Branko Nadilo, VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, str: 1)
1885. U Kastvu je utemeljena "Delavska škola", dvije godine nakon osnutka Obrtne škole u Zagrebu. Ova škola imala je za uzor Tehnički zavod (Istituto tecnico) u Trstu. Bila je predviđena "svagdanja" i "nedjeljna" nastava. Polaznici škole podučavani su za obrtna zanimanja a pohađali su je mnogi, kasnije poznati domaći majstori. U statutu škole spominju se predmeti: nauka o građevnom materijalu, prostoručno risanje, geometrijsko i projektivno risanje, arhitektonsko risanje, perspektiva, krasopis, radna pouka u stolarstvu i modelovanje. Ove predmete predavao je profesor August Palese iz Trsta. Škola je imala knjižnicu i brojna nastavna pomagala dobavljena iz Beča, pa su učenici koristeći ta didaktička sredstva izgrađivali svoj pogled na zanatski rad, arhitekturu i umjetnost.
Scuola Cittadina maschile, Talijanska gimnazija Rijeka1885.
Riječka općina na čelu sa gradonačelnikom Giovannijem di Ciottom raspisuje natječaj za izgradnju dvije školske zgrade, jedna na početku a druga na kraju tadašnje ulice Via Clotilde inferiore (današnja ulica Dolac), u kojoj tada nije bilo ničega osim starog Hotela Bonavija na početku ulice. Giacomo Zammattio, mladi arhitekt koji je radio na projektu Teatra Comunale pobjeđuje na natječaju. Na zapadnom kraju današnje ulice gradi mušku školi (Scuola Cittadina maschile) (današnja Talijanska Škola - Liceo)(slika ljevo), a na drugom kraju ulice, preko puta novog hotela Bonavija gradi Žensku školu (Scuola Scuola Cittadina maschile, Talijanska gimnazija Rijekafemminile "Emma Brentari") (današnja Sveučilišna Biblioteka i Moderna Galerija)(slika desno). Cijena gradnje je bila 136 000 Forinti za zgradu muške i 120.000 forinti za žensku školu, a gradnju je u potpunosti platila Cassa Comunale di risparmio di Fiume (Riječka Narodna Štedionica). Radove je izvelo građevno poduzeće Depangher & Botta. Ubrzo, 1902. dolazi do dogradnje istočnog krila ženske škole za još pet prozorskih osi odvojenih rustičnim stupovima,koju izvodi riječki arhitekt Giovanni Rubinich (Lovran, 1876. – Rijeka, 1945.), dajući zgradi današnji izgled.
1885.
devet godina nakon što je Felix Eckerl, doseljenik iz Češke, 8. Lipnja 1876. godine na adresi Via del Municipio 548, na lokaciji današnjega Grand hotela "Bonavia", otvorio hotel i restoran "Nazionale", Ignazio Bonetich na tom mjestu gradi kuću Bonetich u kojoj se 1887. otvara gostionica, u novinama reklamirana kao "Trattoria alla Buona via". Naziv se Grand hotel "Bonavia" prvi put pojavljuje 1906. godine. Tada su na zgradi Bonetich povećani prozori u prizemlju kako bi Trattoria alla Buona via dobila više svjetla. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1885. 02. Prosinca tokom noći poplava potpuno uništila gradsko naselje Grohovo na sjevernom djelu općine. Opisano je da je došlo do klizanja strme padine visine 80 m i širine 400 do 500 metara u korito rijeke koje je tada i pomaknuto prema sjeveroistoku. Tom prilikom oštećene su gotovo sve kuće u selu. Od 21 kuće, samo su dvije ostale neoštećene što je proglašeno elementarnom nepogodom. Tada se je i prvi puta pokazala potreba za intervencijom državnoupravnih službi. Iz tog razloga je ministar poljoprivrede naredio očevid i geološki pregled terena, a istodobno je učinjena i fotodokumentacija postojećeg stanja i nastalih šteta. Istraživanjem, koje je izvršio geolog dr. Szontag Tomas, navodi se: "Utvrđeni su slojevi laporastih materijala, pješčenjaka i numulitnih vapnenaca koji su bili potpuno pomiješani uslijed potresa i naglih temperaturnih razlika". Spomenuti geolog također navodi da je "na dijelu toka Rječine u okolici Grohova naišao na potpuno nesređeno zemljište otpada i nanosa" (Državni arhiv Rijeka-C). (Djelomični izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6)
Riječki Morčić19. stoljeće, druga polovica, Rijeka sa svojim poznatim moretistima i njihovim umijećem izrade morčića postaje najjače središte za izradu takva nakita,pa tako "mori" (kako još nazivaju morčiće) dobivaju, kao izraz autohtonosti, pridjev "riječki" (slika lijevo). Izrada lika crnca s turbanom proširila se s naušnica i na druge vrste nakita kao što su prstenje, broševi, ogrlice, igle. U tom razdoblju Pavle Scarpa i Augustin Gigante osnivaju firmu "Gigante & Co" kao najjaču zlatarsku radionicu koja se bavila proizvodnjom nakita s morčićem i postižu zapažen uspjeh na svjetskoj izložbi u Parizu 1879. godine. Ta je radionica zaslužna za školovanje mnogih poslije poznatih moretista kao što su Tominich, Rollandi i Karlo Venazi. Poznato je i da je austrijska carica Marija-Ana, supruga Ferdinanda II. naručila 1845 god. kolekciju nakita od Morčića od riječkih zlatara. U općoj atmosferi traganja za riječkim identitetom, potaknuti prikazivanjem predstave "Vježbanje života" Nedjeljka Fabrija 1990. godine, Riječani su oživjeli upravo morčića kao simbol Rijeke, i vratili mu ono značenje koje je tijekom povijest imao. Nakon Drugoga svjetskog rata proizvodnje morčića umnogome je opala zbog iseljavanja velikog broja riječkih moretista Italijana, slabije kupovne moći stanovništva, a i zbog nikakve zainteresiranosti novopridošlih stanovnika Rijeke. Godine 1991. Grad Rijeka i službeno prihvaća morčića i uzima kao "svoju masku" i simbol grada. Otada morčići ponovno ukrašavaju izloge mnogih zlatara, nose ih kao ukras i mladi i stariji, a svoje neizostavno mjesto i kao zaštitni znak Rijeke nalazi na čelu povorke sve poznatijeg i popularnijega Riječkoga karnevala.
1885. Općina Sušak odlučuje parcelirati područje Brajdice i prodati za izgradnju moderne gradske četvrti. To područje podno Trsata, u ravnici uz Rječinu koja seže prema moru, nije bilo planske gradnje, već su se tu nalazili stihijski izgrađeni objekti kao štale, barake i ostali pomoćni gospodarski objekti. To je područje zbog svog položaja bilo najvrijedniji dio Sušaka. Za taj je projekt bila zainteresirana i Riječka podžupanija, kao i Zemaljska vlada u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije, na Brajdici je tako izraslo novo gradsko središte Sušaka s vrlo lijepom i planskom arhitekturom u duhu historicizma i secesije. Ovaj koncept postupno prelazi na izgradnju u niz duž Strossmayerove ulice, gdje se ističu dvije luksuzne zgrade, „kuće Ružić“ a završava slobodnostojećim kućama i vilama na Pećinama. Tako je 1870. godine izgrađena zgrada za potrebe školovanja muške i ženske djece, tada pučka , a danas Osnovna škola „Centar“. Za njeno ostvarenje zaslužni su arhitekti Mate Glavan i Julije Stanisavljević.  Zanimljivo je znati da je Mate Glavan prvi sušački školovani arhitekt i domaći sin, rođen na Podvežici, vrlo aktivan u kulturnom i javnom životu Rijeke i Sušaka. Volio je pjevati, te je jedan od pokretača pjevačkog društva „Jadranska vila“. Poznat je kao projektant Hotela "Kontinental", "Čitaonice na Trsatu" i drugih objekata. Zgrada škole svojom harmoničnom linijom i mjerom predstavlja izvanredno arhitektonsko rješenje zrelog historicizma. Pečat novog stila gradnje nosi novogradnja još jedne pučke škole (danas graditeljska i poljoprivredna tehnička škola) iz 1909., koja zajedno sa zgradom iz 1877. čini jedinstvenu prostornu cjelinu.
1885. Gjuro Ružić uredio na Brajdici prvo sušačko kupalište.
Karta Modruško - Riječke Županije1886. 22. Sječnja održana je u Rijeci na adresi Via dell Riva 512, izložba slika na staklu. Otvorena je svakog dana od 15 do 21 sat. za 20 novčića posjetioci će moći vidjeti 40-tak snimaka Pariza i Francuske. 4. Veljače "La Bilancia" obavještava građanstvo da će idući vikend moći uživati u fotografijama Egipta i Carigrada.
1886. 5. Veljače Temeljem zakonske odredbe „Ob ustroju županija i uređenju uprave u županijah i kotarih“, na teritoriju bivših županija i ukinute Vojne krajine, ustanovljeno je osam županija u svojstvu civilnih uprava, među njima i Modruško-riječka županija (na slici desno). Modruško-riječka županija obuhvaćala je sljedeća područja: a) Ogulinsko-slunjsko okružje, izuzev općina Švarča, Šašice i Kalje kotara Rakovac, te općine Brinj, Jezerane, Krivi put kotara Brinje, b) Podžupaniju riječku, c) Podžupaniju delničku, d) općine Bosiljevo i Severin Podžupanije karlovačke i općinu Vrginmost, koja stvarno nikada nije pripadala Modruško-riječkoj već Zagrebačkoj županiji. Od 1887. do 1924. županijski administrativni ustroj činili su županijska oblast, veliki župan, županijska skupština i upravni odbor. Župan je bio na čelu skupštine i upravnog odbora, a podžupan na čelu županijske oblasti. Županijska skupština stjecala je članstvo izborom ili putem imenika oporezovanih građana (o kojima je odlučivao verifikacijski odbor). Članovi su birani svake 3 godine na 6 godina. Članovi Upravnog odbora mogli su biti birani od skupštine i po funkciji (prema tome kako je to uređeno zakonom od 5. Veljače 1886. i preinakom 28. Prosinca 1886.). Županijska uprava prestala jedjelovati Uredbom o podjeli zemlje na oblasti (SN br. 92 od 28. Travnja 1922.), koja će biti provedena tek 1924. godine.
1886. 04. Svibnja u Klubu prirodnih znanosti održano predavanje “Fotografija brzih pokreta” (La fotografia a movimenti rapidi) koje su održali Peter Salcher i Sandor Riegler na inicijativu uglednog Ernsta Macha i na kojem su prikazani prvi u svijetu, snimci leta puščanog zrna.
1886. 19. Lipnja zbog haranja kolere na području Rijeke, i nedovoljnih kapaciteta u jedinoj bolnici na našem području, riječkoj Bolnici Sv. Duha, otvorena je privremena bolnica na Trsatu nedaleko od crkve Blažene Djevice Marije (uz još tri lokacije u Rijeci). Djelovala je kratko vrijeme, od 19. Lipnja do 28. Rujna te godine, uz sanitetski tim koji je vodio dr. Rakovac. Služila je za prihvat lakših koleričnih bolesnika iz bliže i dalje okolice grada odnosno iz cijelog područja tadašnje Modruško-riječke županije. No nakon što se epidemija smirila, i ta je bolnica zatvorena. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također: Pregledni rad, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:5)
1886. 16. Kolovoza od epidemije kolere koja je zahvatila Rijeku i okolicu, umro je, u 67. godini života, i Eugen Frémont, tehnički direktor Tvornice Papira. Bio je oženjen s riječankom Teresom Foller. Imao je dva sina, Charlesa i Edmonda i pet kćeri, koje su se uglavnom poudavale u Rijeci, a jedna u Italiji. Pokopan je na trsatskom groblju. Njegova smrt bila je nenadoknadivi gubitak za poduzeće. Rođen u je 1819. godine u Dreux-u (Francuska). (Izvor: MUZEJ GRADA RIJEKE, KRONOLOGIJA tvornice papira, Građevinar 6/2015, INDUSTRIJSKA BAŠTINA, ISTOČNA INDUSTRIJSKA ZONA U RIJECI, Branko Nadilo i Krešimir Regan: Golemi i većinom napušteni industrijski pogoni, Također: lokalpatrioti-rijeka, Povijest, Groblja, Topic: Groblje Trsat)
1886. počinje izgradnja Palače Carinarnice i Financija (danas upravna zgrada Brodokomerca) po projektu Giovannije Randicha. Zgrada je završena Tanker Chigwellsljedeće godine.
1886. 30. Rujna u Petrolejsku luku na Mlaki uplovio prvi tanker. Bio je to britanski tanker Chigwell (slika desno) pod zapovjedništvom kapetana Mastersa. Dopremio je u Rijeku skoro 2000 tona sirove nafte iz crnomorske luke Batumi. Chigwell je u riječku Petrolejsku luku pristigao prije rafinerijskog broda Etelka (12. Prosinca 1892.). Etelka je pod zapovjedništvom Franje Šodića, kapetana iz Kostrene, takođe dovezla 3.500 tona sirove nafte u riječku rafineriju iz crnomorske luke Batumi. Oba su broda su imala moderna konstrukcijska rješenja koja su uključivala više odvojenih tankova smještenih u brodskom potpalublju, s istaknutim nadgrađem na sredini broda, gdje se nalazila i brodska kotlovnica i parni stroj, iznad kojih se uzdizao brodski dimnjak. Chigwell je bio tanker nosivosti 1.824 tona, sagrađen 1883. u  brodogradilištu Bartram & Sons u Velikoj Britaniji, a vlasnik je bio Shell Tankers U.K.. Prije tankera nafta se u riječku luku dopremala jedrenjacima, koji su naftu prevozili u
bačvama. 1870-ih se tako „upakiranu“ naftu dopremalo na obalu u samom

Peter Salcher
Peter Salcher

gradskom središtu. Nakon zaključka gradske vlasti kako je riječ o za to mjesto neprimjerenu teretu, zbog zapaljivosti i neugodna mirisa, zatražila jeizgradnju posebne luke. Godine 1882. prionulo se poslu na Mlaki, podalje do tadašnjega gradskog područja. I u tu novu, Petrolejsku luku, prvih će godina uplovljavati jedrenjaci s bačvama (uglavnom američke) nafte. (Izvor: mojarijeka.hr > Velid Đekić: Plavo zlato, crno zlato, objavljeno: 02.03.2015., Također: mojarijeka.hr > Velid Đekić: Chigwell, prvi tanker u riječkoj luci, objavljeno: 10.10.2012., Također djelomično: Damir Drinković: Riječko pomorstvo – kronologija)
1886. 3. Listopada
Započela gradnja školske zgrade osnovne škole na Brajdici u Sušaku
1886.
godine Peter Salcher (slika ljevo) je u Rijeci prvi put u povijesti fotografirao let puščanog zrna. Profesor austrougarske vojne akademije u Rijeci dr. Peter Salcher godine 1886. na molbu svojeg praškog kolege, profesora fizike u Pragu Ernsta Macha, pozabavio se zanimljivim problemom. Trebalo je načiniti fotografiju puščanog zrna u letu i zabilježiti promjene u mediju, koje se događaju oko projektila što se giba nadzvučnom brzinom. Salcher je svaki tjedan izvještavao Macha o rezultatima te mu sugerirao da bi se teoretska razmatranja mogla provjeriti promatranjem nadzvučnog strujanja oko "mirujućeg projektila". Ernst Mach je u svojim bilješkama 1889. zapisao: "Za vrijeme eksperimentalnih istraživanja aerodinamike puščanog zrna Salcher je imao ideju da trebamo pokušati inverznom metodom i proučavati strujanje oko tijela učvršćenog u nadzvučnoj struji te tako potvrditi prethodno dobivene rezultate." Salcher je taj epohalni eksperiment proveo u djelo u tvornici Torpedo u Rijeci, gdje je načinio poseban ispitni uređaj sposoban proizvesti nadzvučni mlaz fluida. Struju stlačenog zraka Salcher je usmjerio na "projektil" kroz niz različitih mlaznica, a dobivene rezultate snimao je i analizirao. Uspio je snimiti metodom električne iskre metke pri brzini od 1.230 km na sat. Naime, električnu je iskru koristio kao fleš. Njom je u zamračenoj prostoriji uspio velikom brzinom osvjetljavati predmet fotografiranja. Uočio je, snimio i opisao pojavu refleksije vala i periodičnu strukturu tzv. Machovih diskova, koju je u pismu Machu 19. Travnja 1888. označio pojmom "Lyra". Kasnijom analizom pisane korespondencije Salchera i Macha (sačuvano je 140 Salcherovih pisama Machu koji je radio u Pragu i ni jedno Machovo Salcheru, koji je djelovao u Rijeci), pokazalo se da je Salcherov rad uvelike autonoman te da je njegov doprinos počecima aeodinamike neizmjeran. Salcher je 1888. u Rijeci načinio prvi nadzvučni aerotunel, ključan izum za razvoj moderne avijacije, i ako postoji i jedna zakonitost u dinamici plinova, a da nema svoj naziv, ona treba nositi ime Petera Salchera.

Rezulatati prve analize Zvira (mg/l)
Rezulatati prve analize Zvira (mg/l)

1886. 5. Listopada odlukom magistrata utvrđeno je da se za potrebe budućeg gradskog vodovoda ispita voda Zvira. Ispitivanja su povjerena prof. Josefu Koettstorferu (Steinhaus b. Wels/Gornja Austrija, 1. Veljače 1835; Steinhaus b. Wels/Gornja Austrija, 24. Rujan 1910.), prvom profesoru kemije na Mornaričkoj Akademiji, i provedena od Prosinca 1886. do Studenog 1887. Za analizu vode korištene su tada najsuvremenije metode. Po prvi put napravljena je i bakteriološka analiza vode, prema preporuci prof. Kocha iznesenoj na Svjetskom higijenskom kongresu u Berlinu krajem 1885. Naime, Koch je na konferenciji o koleri u Berlinu istaknuo važnost ispitivanja vode na sadržaj mikroorganizama, od kojih neki mogu biti uzročnici bolesti. Rezultati analize vode bili su osnova za izgradnju vodovoda, koji je pušten u rad 1894. i kao takav opskrbljivao je grad do 1999. (Rezulatati prve analize Zvira (mg/l) na slici desno, klik na sliku za veću rezoluciju). (Izvor: Ana Alebić-Juretić: O prvoj analizi vode izvora Zvir u Rijeci. Prilog povijesti kemije u Rijeci - II dio, Također: Forum Croinfo.net, Tema: Posjeta izvoru Zvir, te kaptažnom jarku Zvir II)
1886. 12. Listopada u Rijeci je rođen Renato Paolo Giovanni Carposio, fotograf. Nasljednik najpoznatijeg riječkog fotografa svog vremena – Ilaria Carposia, čiji obrt nasljeđuje u 35. godini, ali svoga oca u poslu nije nadmašio. Umro je u Rijeci oko 1940. jer se u vodiću kroz Rijeku iz 1941. kao vlasnik foto studija navodi udovica Maruzza Carposio, najvjerovatnije njegova žena. (Izvor: Slavko Katnić: ARTE MIRACOLOSA - Stoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1995., str:306)
1886/1892. Venceslao Celligoi je zamislio središnji dio groblja na Kozali (tkz. potkovu, Ferro di Cavallo) te periferne dijelove u raznim razinama. Groblje je potom je prošireno na regulatornoj osnovi. Zamisao je sprovedena je između 1895. i 1915. g. Po planovima ing. Artura Heringa na zapadnom dijelu groblja između 1910. i 1918. građene su secesijske niše. Na istočnom dijelu između 1929. i 1942. građene su jednostavne zidne niše moderne ing. Bruna Anghebena.
1886. 17. Studenog
u Rijeci je rođen Janko Polić Kamov (Rijeka, 17. Studenog 1886. - Barcelona, 8. Kolovoza 1910.) (Slika ljevo), hrvatski pjesnik, Janko Polić Kamovpripovjedač i dramatičar, dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik i prvi hrvatski pjesnik asfalta. U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić. Kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što ne čudi budući da su Jankov otac - Ante Polić, i majka majka Giema Joana Gerbac ( Grbac) bili ljudi liberalnih nazora i nisu mnogo marili za Crkvu. Janko osnovnu školu završava na Pećinama. Upisuje sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju, koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak, gdje  nastavlja s učenjem. Nakon jednog verbalnog sukoba s profesorom, Polić biva isključen iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju. Tu upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije. Potom odlazi u Zagreb gdje je obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota. U Zagrebu pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće zagražavajući licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje. Godine 1910. dolazi u Barcelonu. Nastanio se u zgradi broj 55 ulice Cale de Sant Pau u oskudnoj četvrti. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Umro je snepune 24 godine u Barceloni, u Santa Creu - bolnici za uboge i siromašne 8. Kolovoza 1910. u 14 h nakon trodnevne agonije. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga "najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke". Njegov posljednji tekst je članak "Klin se klinom nabija" za zagrebački list "Pokret", i  objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo. (Izvor: wikipedija > Janko Polić Kamov)
1886. 19. Listopada prvi slučaj kolere u Rijeci. Ljeti se u Rijeci pojavila kolera i traje puna tri mjeseca. Od Lipnja do Rujna, u Rijeci, koja je tada brojila 18.000 stanovnika,
bila su 162 smrtna slučaja i 98 ozdravljenja. Robert Whitehead vlasnik Tvornice Torpeda pobrinuo za svoje radnike na veoma

Orden Reda S. Stefana (Ordine di S. Stefano)
Orden Reda S. Stefana (Ordine militare di S. Stefano) dodjeljen Gioanniju de Ciotti
Orden Reda Sv. Mauricia i Lazara (Ordine dei SS. Maurizio e Lazzaro)
Orden Reda Sv. Mauricia i Lazara (l'Ordine Militare Religioso di San Maurizio e Lazzaro) dodjeljen Giovanniju de Ciotti

pametan način. Kako bi na vrijeme spriječio i što je moguće više suzbio širenje kolere, on je odmah poduzeo značajne zaštitne higijenske mjere. Prva mjera bila je otvaranje posebne kuhinje (cucina economica), u kojoj su radnici i namještenici tvornice mogli po povoljnoj cijeni nabaviti zdrave i hranjive živežne namirnice. Na morskoj je obali pored Tvornice torpeda uređen mali lazaret (stacionar) opremljen s deset ležajeva, i svim potrebnim sanitetskim i medicinskim priborom. Radovima oko izgradnje lazareta rukovodio je grof Georg Hoyos, koji će i sam pokloniti 200 forinti u gradski fond za pomoć obiteljima oboljelih. Ovim stacionarom željelo se radnicima tvornice, koji bi eventualno oboljeli od kolere, omogućiti besplatno liječenje i sva potrebna skrb. Konačno, bilo je organizirano da radnici svakodnevno dobivaju obroke vina, budući da se voda, kao glavni uzročnik širenja bolesti, nije smjela piti. Te je godine u Buzeštini zarazi podleglo 247 ljudi, u Puli 118, Labinu 37, a u Rijeci svaki dvadeseti stanovnik. Tokom epidemije Giovanni de Ciotta, tadašnji gradonačelnik, hrabro posjećuje domove siromašnih bolesnika grada Rijeke, donosi im pomoć i ohrabruje ih. Zbog hrabrosti i nesebičnosi pokazanih u u ta teška vremena, država Italija mu dodjeljuje "Orden Reda S. Stefana", a talijanski kralj Vittorio Emanuelle III mu dodjeljuje i "Orden Reda SS. Maurizio e Lazzaro" (slike ljevo) (kralj je i sam bio Veliki meštar reda Sv. Mauricia i Lazara (Gran Maestro dell' Ordine dei Santi e Maurizio e Lazzaro). (Izvor: Buklijaš Tatjana: Odjeci zdravstvenih prilika Rijeke i okolice u zagrebačkim dnevnim glasilima "Obzor" i "Narodne novine" u razdoblju 1868.-1888, Rijeka, 20.10.2000, Također: Forum Croinfo.net, Tema: Lipanj - značajni događaji)

1887. 21.Travnja Mach i Salcher u Beču su publicirali ujedinjene rezultate pokusa.
1887.03. Lipnja Pojavljuje se u jednom oglasu ime "Trattoria alla Buona Via", za koju je navedeno da je u novoj kući Bonetić, koja je na spoju Ulice Municipija i Ulice svetog Andrije (!). Na mjestu današnjega Grand hotela "Bonavia", u historicističkoj trokatnici koju je 1885. izgradio Ignazio Bonetich, te je godine otvorena gostionica "Bona via", u novinama reklamirana kao "Trattoria alla Buona via".
(Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str: 7, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 57, Igor Žic: OTMJENI DOLAC, Također: Irvin Lukežić: Životopis Andrije Ljudevita Adamića, Također: GRAND HOTEL BONAVIA: POVIJEST I SUVREMENOST)
1887. na Poklonu, na visini od 922 metra nad morem, izgrađena je Planinarska kuća nadvojvotkinje Štefanije, supruzi Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva kraljevića Rudolfa, kćerci belgijskog kralja Leopolda II. Iste je godine markirana i prva službena planinarska staza do vrha Vojaka. Dana 10. Listopada 1890. sama Štefanija, tada već udovica, posjetila je "Štefanijinu kuću"), praćena brojnim dvorskim gospođama i gospodom te služinčadi. 
1887. 08. Rujna Počela s radom Hrvatska narodna čitaonica na Trsatu. Za prostorije Društva, odnosno Čitaonice odabran je prostor u privatnoj kući Trsaćanke Marije Kolacio. Nabavljene su novine i listovi te važnija djela hrvatske književnosti, a već prve godine upisano je 37 članova. Godinu dana kasnije, zbog porasta članstva, sjedište Čitaonice premješteno je u dograđene prostorije školske zgrade na Trsatu. Osim svoje primarne djelatnosti, u Čitaonici su organizirana kulturna zbivanja poput koncerata, recitatorskih i dramskih sadržaja, predavanja, plesnih zabava i sl. Prvi službeni predsjednik bio joj je Josip Linić (Pepić), rođeni Trsaćanin, lokalni trgovac koji je još od mlađih dana gajio hrvatske nacionalne osjećaje.
1887. 22. Listopada u Rijeci rođen Attilio Depoli, povjesničar i političar. Attilio se ističe kao talijanski nacionalist i protivnik hrvatskih prava na Rijeku. Godine 1915. bio u internaciji u Mađarskoj, a zatim je poslan na rusku frontu. Iz rata se vraća 1917. i opet djeluje u istoj riječkoj gimnaziji. Za burnih događaja u Rijeci (1918–1924) ponovno se ističe u borbi da ona pripadne Italiji i u privremenoj upravi slobodnog teritorija Rijeke obavlja dužnost predsjednika (1922-1923). Tajnik talijanskoga iredentističkog kluba “La Giovane Fiume”, i nacionalističkog društva “Circolo accademico” u Rijeci, koje se uz ostala tamošnja talijanska društva izborilo za otvaranje talijanske gimnazije. Koristio se pseudonimom Enrico Schiavon. Po kapitulaciji Italije (1943) napušta zemlju te je 1945–56. direktor gimnazija u Lodiju, Milanu i Genovi. Umro je u Genovi 01. Ožujka 1963.
(Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, DEPOLI, Attilio)
1887. Završena palača Ploech na Trgu Žabica prema zamisli arhitekta Giacoma Zammatija.
(Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007)
1887. Izbio je veliki požar u Tvornici papira na lokalitetu Marganovo.
Edoardo Susmel "La marcia di Ronchi"1887. 03. Prosinca u Rijeci se rodio Edoardo Susmel  (Rijeka, 3. Prosinca 1887. – Forte dei Marmi, 18. 07. 1948.), povjesničar, političar i kulturni djelatnik, talijanski nacionalist i separatist. U rodnom gradu završio je višu gimnaziju (licej) i počeo je raditi u Gradskoj školi na Dolcu, istovremeno sudjelujući u kulturnim događanjima, pa je tako bio i tajnik "Književnog kruga" (Circolo letterario). To društvo utemeljeno je u Siječnju 1893. godine, s ciljem da okupi kulturne djelatnike oko talijanskog jezika i kulture. Među utemeljiteljima bili su Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. Bio je član "Consiglio nazionale italiano", a između 1910. i 1920. aktivno sudjeluje u u događajima koji su prethodili okupaciji Rijeke od Italije. 1919. izdaje knjigu "Fiume attraverso la storia: dalle origini ai giorni nostri" koja se bavi poviješću grada. Učestvuje u D'Annunzievoj okupaciji grada i podržava osnivanje reggenze del Carnaro. 1929. piše knjigu "La marcia di Ronchi" u kojoj opisuje događaje koji su prethodili D'Annunzijevoj avanturi, a iste godine i knjigu "Mussolini e il problema adriatico". Podržavao je fašistički pokret i 1939. postaje savjetnik u "Camera dei Fasci e delle Corporazioni" i tu je funkciju obavljao do 1943.
1887. 21. Prosinca austrijski kartograf, pomorski časnik, znanstvenik, liričar, pisac i dramaturg Heinrich von Littrow (Beč, 26. Sječnja 1820. – Opatija, 25. Travnja 1895.) u Opatiji osniva prvi elitni jedriličarski klub na Jadranu ''Union Yacht Club Quarnero'' (utemeljen u Lipnju/Srpnju 1886.). Za samo godinu dana klub je brojao 70 članova. Njegov naslijednik je Veslački klub ”Illyria“ osnovan 1911. godine, a bavio se ”promicanjem gimnastike na moru te svih nautičkih vježbi, osobito veslanja, jedrenja i vožnje motornim čamcima". Heinrich von Littrow je u Rijeci poznat i po tome što je 1884. objavio prvi riječki ilustrirani turistički vodič "Fiume und seine Umgebungen" (Rijeka i okolica), što ga čini nezaobilaznom figurom lokalne povijesti. S njim počinje sustavnije čitanje grada. Pogledaj ovdje članak Igora Žica.
(Izvor: Zlatko Morenjak, Feruccio Burburan: Rijeka nogometa 1873-1948, Rijeka, 2006.)

Hotel Kontinental RijekaRazglednica sa motivom "Palače Bačić" iz 1890

1887. Započeta izgradnja palače Pošte (danas zgrada glavne pošte na Korzu).
1887. završena gradnja Hotela Kontinental po projektu Mate Glavana. Sušačani su je zvali “Palača Bačić” po njenom vlasniku Hinku vitezu Bačiću (Bacich) (slika ljevo). Njegova velebna palača može se smatrati ne samo kao raskošan graditeljski spomenik, nego i počatak novog Sušaka. Istaknuti građan Sušaka, veleposjednik i dugogodišnji načelnik Sušaka rođen je na Sušaku 1857., iz obitelji ugledne obitelji veletrgovaca i i brodovlasnika. Rački kaže da: "za njegove uprave Sušak se je metamorfozirao, što se tiče vanjskog lika, te postao od sela varoš"
1887.
godine uz velike proteste građana Rijeke, Budimpešta je odlučila postaviti željeznički kolosijek tik uz gradsko kazalište, a razlog je lakše manipulacije drvom između Delte i luke. Protestu usprkost, besmisleno urbanistričko riješenje je izvedeno i koristi se do dana današnjeg.
1888. 01. Sječnja Inauguracija Osnovne Škole za djevojčice u ulici Dolac (danas Sveučilišna Knjižnica).Opremljena je u skladu s visokim talijanskim standardima koji su vladali u prosvjetnim ustanovama Talijanska škola na Dolcutoga vremena. Gradnju je izvodila tvrtka "Depangher i Botta", koja je dovršila obje školske zgrade u Prosincu 1887. godine, a projektirao ih je Giacomo Zammattio.
(Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1888. 09. Sječnja u prisutnosti predstavnika riječke civilne i crkvene vlasti na čelu s guvernerom Ágostom grofom Zichy de Zich et Vásonkeö (Penzing, Beč, 14. Lipnja 1852. - Beč, 4 Listopada 1925.) i načelnikom Giovannijem De Ciottom, službeno je na Dolcu otvorena zgrada Muške građanske škole, zgrada u kojoj danas radi Srednja talijanska škola i talijanska osnovna škola "Dolac" (slika desno). Gradnju je izvodila tvrtka "Depangher i Botta", koja je dovršila obje školske zgrade u Prosincu 1887. godine, nadzor gradnje Muške škole bio je povjeren Giuseppeu Chiereghu, a projektirao ih je Giacomo Zammattio. Početak nastave bio je 20. Rujna. Prvi direktor škole bio je Giorgio Viezzoli. U istoj je zgradi 1934. godine osnovana i Osnovna petogodišnja škola koja se zvala "Daniele Manin". (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1888. Sječanj na Sušaku pokrenut list "Nepristrani - L'Imparziale". List je izlazio na Hrvatskom i talijanskom jeziku. U svom programu novine su naglasile da "će hvaliti dobro, a zlo žigosati". Izlazile su dva puta mjesečno. Štampao se u tiskari "Tiskarski zavod" smještenoj u kući riječkog veletrgovca Ante Bačića. 1889. Mate Glavan otkupljuje tiskaru i prenosi je u svoju kuću na Bulevardu 139.
1888. Konačno je otvoren "Hotel Kontinental" na Sušaku. Samo godinu dana nakon što je ustoličen za sušačkog načelnika, Hinko Bačić dovršava svoju najveću privatnu investiciju. Hotel je građen od 1885. do 1888. i lociran je na samom ulazu Lujzijanske ceste u grad. Zgrada hotela trasirala je smjer budućeg razvoja Sušaka koji je slijedio. Ovo prekrasno zdanje projektirali su Celigoj i Mate Glavan (radio na projektu Prve pučke škole na Sušaku i Hrvatske čitaonice na Trsatu), u stilu visokog historicizma s figurama Fortune i Merkura te inicijalima HB (Hinko Bačić) iznad ulaza hotela. Kada je hotel bio izgrađen, mnogi tadašnji Riječani pomalo sa zavisti promatrajući građevinu s Mrtvog kanala, znali su postavljati pitanje otkud ovako velika građevina u malome Sušaku. Bačićev Hotel Kontinental se vrlo brzo pretvara u središte društvenog života Sušaka.
1888. 30. Travnja od posljedica kroničnog hepatitisa umire Bartol Benedikt barun Zmajić Svetoivanjski. Vatrogasci u ulici DolacBartol Zmajić rodio se na Sušaku 19. Prosinca 1907. u poznatoj velikaškoj obitelji porjeklom sa Korčule, gdje se 1696. po prvi put spominju Vinko Smaich i njegova žena Katarina Ragusin. Zbog svojih je zasluga uzdignut u red viteza (1855) i baruna (1876). Rijeka se dostojanstveno oprostila od svog počasnog građanina i miljenika priredivši mu neuobičajeno veličajan pogreb. Pokopan je u obiteljskoj grobnici Zmajićevih u Bakru. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Svečana odora baruna Vinka Zmajića)
1888. 30. Srpnja gradski tehnički ured šalje izvješće Magistratu da su svi prostori u prizemlju muške škole (sada talijanska škola na Dolcu) službeno predani na uporabu vatrogascima, i da je to njihovo novo sjedište (slika ljevo). Do tada su imali prostorije u prizemlju Adamićevog kazališta na Piazza del Teatro.
(Izvor: JVP Grada Rijeke, Povijest)
Paviljoni riječke tržnice 19021888. godine Peter Salcher je u Rijeci konstruirao prvi nadzvučni aerotunel, ključan izum za razvoj modernog zrakoplovstva.
1888. Srpnja započela je gradnja riječkih pokrivenih tržnica i za rekordno vrijeme bila su dovršena dva paviljona (slika desno). Još 1879. odlučeno je da se izradi projekt za izgradnju dviju pokrivenih tržnica na prostoru otvorene tržnice ispod platana (današnji Kazališni trg). Investitor gradnje bila je riječka Komunalna banka, a projektant inž. Isisdor Vauchnig, ravnatelj općinskog Građevinskog ureda.
1888. 08. Kolovoza
u Hotelu Europa u Rijeci održan sastanak autonomaša autonomističke općine Zadra i delegacije Rijeke kojom su upravljali ungarezi ili fiumissimi, obje su delegacije naglasile protuhrvatsku orijentaciju područja sjeverne i središnje jadranske obale. Ukorijenjeni povijesni regionalizmi historijskih zemalja istočnojadranske obale Dalmacije, Rijeke i Istre, koji su se sredinom 19 st. izdigli do političkog programa, pružili su veliki otpor integraciji hrvatske nacije. Povijesni okvir na koji su se pozivali bile su kasnoantičke i srednjovjekovne komune koje su se svojom pravnom praksom razlikovale od feudalnoga hrvatskog društva srednjovjekovnih županija. Unatoč većinskoj hrvatskoj podlozi, uspostavljenoj migracijskim valovima na istočnojadransku obalu, primorsko stanovništvo ranoga novog vijeka uglavnom se definiralo prema teritorijalnom, odnosno komunalnom načelu.
1888. 12. Kolovoza ugarski ministar unutarnjih poslova šalje Okružnicu prema kojoj sve "pompiere", bilo gradske bilo dobrovoljne, od danas na dalje treba smatrati pripadnicima javne vlasti. Izraz "pompieri" treba biti zamjenjen izrazom "vigili" jer oni ne interveniraju samo u slučaju požara nego i u drugim katastrofama i neprilikama.
(Izvor: JVP Grada Rijeke, Povijest, Str 4/5 )
1888. 17. Rujna donesen građevni statut Sušaka, najstarija regulacijska osnova grada. Iste je godine izgrađen Bulevard koji postaje glavna prometna veza između stare povijesne jezgre grada Trsata i novog središta Sušaka. Načelnik oćine Sušak Hinko Bačić otkupio je vlastitim novcem zemljište za Teatro Fenice u Rijeci oko 1900. godineizgradnju prometnice prema Trsatu, da bi zatim zemljište besplatno ustupio općini.
(Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, SUMARNI INVENTAR, Izradio: Albino Senčić: GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAK 1888-1945, Također: GRAĐEVINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI, Jasna Doričić, ing.građ.: TURISTIČKA IZGRADNJA SUŠAKA -HOTEL JADRAN-)
1888. čim je načula da će staro Adamićevo kazalište u Rijeci biti srušeno i da će u roku od tri godine biti izgrađeno novo Komunalno kazalište, poslovna gospođa Caterina Riccotti, koja je navodno bila bivša plesačica, ruši staro drveno kazalište u vrtu svoje vile na Dolcu i po projektu Nikole Predonzanija gradi novo. I tako staro Teatro Riccotti mijenja ime u Teatro Fenice.
Obnovljena je i povišena pozornica, izveden je novi dekorativni portal, te radna galerija za manipulaciju kulisama. U dvorišnom dijelu, uz južni red loža sagrađene su prostorije za glumce, članove zbora i osoblje, te sanitarije. Stolice su tapecirane, uređen je prostor ispod pozornice za orkestar i uvedena je plinska rasvjeta. Tako se u kazalište moglo smjestiti 500 ljudi u parteru, te 200 na galeriji i lođama. Kazalište je i dalje bilo nepokriveno i takvo će ostati do 1901. godine, kad je napokon dobilo platneni krov, koji je dekorativno oslikao Giovanni Fumi 1900. godine, kao jedan od zadnjih svojih radova (slika ljevo). U sadašnjem, sada već stoljetnom izgledu, svečano je bilo otvoreno 2. Svibnja 1914. godine, i bilo je jedno od najmodernijih kazališta u Srednjoj Europi. U gledalištu je bilo mjesta za 1.958 posjetitelja, točnije 1.258 sjedećih i 700 stajaćih mjesta raspoređenih u parteru, na balkonu, u bočnim ložama i na galeriji. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str: 5-6, Također: Nana Palinić: Riječka kazališta - nastanak, kontinuitet i značenje kazališnih zgrada i scenskih prostora u razvitku urbane strukture grada, Zagreb 2008)
1888. 20. Rujna otvorenje i početak nastave u Muškoj građanskoj školi u ulici Ciotta (danas Talijanska Gimnazija i Osnovna škola "Dolac").
(Izvor: Srednja talijanska škola Rijeka, Storia, Također: Gianna Mazzieri - Sanković: TRA STORIA E RICORDI - 110 ANNI DI VITA SCOLASTICA)
1888. Pred kraj te godine osnovano je u Sušaku društvo pod imenom Primorsko planinarsko društvo u Sušaku. Prvi predsjednik bio je tadašnji gradonačelnik Hinko Bačić, a društvo je brojilo 80 članova. Aktivnosti društva bile su organizacije izleta u bližu okolicu i udaljenije krajeve kako bi se kod članova pobudio interes za planinarenjem i uživanjem u ljepoti prirode. Društvo je djelovalo punih 15 godina. Iz njega je 1904. nastalo društvo "Hrvatski sokol".
1888.
u Rijeci je utemeljeno prvo veslačko društvo pod nazivom Nautico Sport Club “Quarnero” (Nautički sportski klub “Kvarner”). Društvo je imalo svoje spremište čamaca, drvenu baraku na drvenoj plovećoj konstrukciji vezanoj za današnji lukobran, tada Molo Maria Teresa. Početna je aktivnost togakluba, koji su osnovali mađarski orijentirani građani, bila usmjerena uglavnom na rekreacijsko veslanje. Prvi važniji nastup Nautico Sport Club “Quarnero” bilježi 1892. na regati u Trstu gdje je osvojio pobjednički pehar. To je prvi zabilježeni nastup i prva pobjeda riječkih veslača. Godine 1920. zabilježena je i prva pobjeda jedne posade “Quarnera” u četvercu i to na regati u Opatiji te drugo mjesto u četvorki yola na prvenstvu Italije.
(Izvor: Zlatko Morenjak, Feruccio Burburan: Rijeka nogometa 1873-1948, Rijeka, 2006., Također: Iva Dujmešić, Veslački klub Jadran, Povijest)
Palazzo Ploech i pogled na nedovršenu kapucinsku crkvu1888. završena izgradnja palače obitelji Ploech ne današnjoj Žabici (slika ljevo). Annibale Ploech obogatio se kao dioničar Tehničkog poduzeća Silurificio, radeći za Roberta Whiteheada, vlasnika tvornice Torpedo, po struci mehaničar koji je stalno radio na usavršavanju proizvodnje torpeda. Palaču je projektirao u duhu bečkog baroka arhitekt Giacomo Zammattio koji je iz Trsta došao 1884. godine, a koji je do 1903. bio neka vrsta kućnog arhitekta ambicioznog gradonačelnika Giovannija de Ciotte. On je bio i nadzornik radova nove zgrade kazališta koju su projektirali Fellner i Helmer iz Beča. Kazalište je dovršeno 1885. godine, deset godina prije kazališta istog ateljea u Zagrebu. U to vrijeme projektira i Ulicu Dolac sa zgradom za vlasnika tvornice Torpedo Roberta Whiteheada, i Venecijanskom kućom. Krajeve ulice obogatio je projektom Osnovne škole za dječake (Talijanska gimnazija,1888.) po uzoru na L. B. Albertija i firentinsku renesansu, odnosnom Osnovnom školom za djevojčice (sveučilišna knjižnica, 1887.) s dekorom Sanmichelia i Palladia. Projektirao je i zgradu Filodrammatice, dovršene 1890. godine, gdje je potražio inspiraciju u venecijanskom manirizmu. Na Brajdi je projektirao paviljon tržnice i blok zgrade oko nje, a realizaciju opsežnog projekta trajala je od 1890. do 1896. godine. Izradio je projekt za palaču Adria (Jadrolinija), no prihvaćena je verzija Franje Matiasića, a Giacomo Zammattio je sa svojim poduzećem izvodio gradnju (1894.-1897).
Projekt riječkog kolodvora, Ferenz Pfaff, projektiran 1889.g., izgrađen 1890.1888. Započela radom "Radnička banka uzajamne pomoći" (Il banco operaio di mutui prestiti).
1888. otvoreno je prvo morsko privatno kupalište u općini Trsat-Sušak. Nalazilo se je ispod kuće Đure Ružića u Strossmayerovoj ulici, gdje je nekada bila pješčana plaža (na Brajdici).
(Izvor: Kos-Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština, Hrvatski muzej turizma-DAR, Opatija-Rijeka, str. 123.)
1889. Počela gradnja željezničkoga kolodvora prema nacrtima Ferencza Pfaffa (slika desno).
(Izvor: Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Riječki željeznički kolodvor, Adamić, 2007., Također: R. Matejčić, "Mađarski arhitekti u izgradnji Rijeke", Zbornik radova II. kongres Saveza društava povjesničara umjetnosti SFRJ, Celje.)
1889. Počela gradnja pomoćne luke na sušačkoj strani Rječine zvane Baroš na ušću Rječine.
1889. 29. Travnja Osnovan Gradski muzej (Museo civico) u Rijeci.
1889. 01. Svibnja radnici Tvornice torpeda, Tvornice duhana, Parobrodarskog društva "Adria" i zidari pridružili su se obilježavanju 1. Svibnja. Bilo je to prvo obilježavanje tog praznika i održavalo se diljem u svijeta. Već u 5 sati ujutro radnici su se okupili u Gradskom parku, odakle su u 8,30 sati u povorci otišli na Sušak, gdje su poslije podne ispred hotela "Kontinental" održali miting, na kojem su bili izraženi njihovi zahtjevi glede poboljšanja radničkog materijalnog i socijalnog položaja. Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu dana 1. Svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt. 1. Svibnja se kao međunarodni praznik rada obilježava od 1889. godine.
1889. 18. Svibnja Nikola Škrivanić ušao u kapucinski novicijat u Rijeci i dobio je redovničko ime Bernardin. Godine 1893. izabran je za gvardijana kapucinskog samostana, a 1901. je redo-državnik hrvatskih kapucina. Nakon hodočašća u Lourdes postaje oduševljeni štovatelj kulta Gospe Lurdske, te joj odlučuje posvetiti novu kapucinsku crkvu. Kamen temeljac postavljen je 11. Veljače 1904., a 11. Veljače 1908. godine donja crkva bila je gotova. Posvetio ju je krčki biskup Antun Mahnić. Nevjerojatna poduzetnost o. Bernardina Škrivanića, tadašnjeg gvardijana i provincijala, donijela je Rijeci impresivnu crkvu Gospe Trsatske, ali i hrvatsku kulturnu dominaciju na području tiskarstva.
Shvativši važnost tiskane riječi Škrivanić je 25. Lipnja 1910. u prostorijama samostana otvorio nakladni zavod Kuća dobre štampe i Tiskarski umjetnički zavod Miriam. (Izvor: Darko Deković: Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme, Rijeka, 1997., Također: Miljenko Vrabec, Hrvatska kapucinska provincija: Fra BERNARDIN NIKOLA ŠKRIVANIĆ, 27 Rujna 2008, Također: rijeka.hr > I.N.: STOGODIŠNJICA RIJEČKIH NOVINA (1912.-1914.))
Vatrogasci u ulici Dolac i vatrogasni toranj 18891889. 10. Rujna vatrogasni kapetan Blaž Marussig obavještava riječki Magistrat da su radovi na izgradnji tornja za vježbu završili na vrijeme i da je izveden prema prihvaćenim nacrtima. Toranj je sagrađen na malom trgu ispred glavnog depozita vatrogasne opreme u muškoj školi u via Clotilde (današnja talijanska škola u ulici Dolac)(slika ljevo). Radove je izveo zidar Anton Širola (Antonio Sirolla), uz sveukupni toršak od 907,54 forinti. (Izvor: JVP Rijeka, Povijest, )
1889. 03 Studenog u tiskari Mate Glavana počinje izlaziti riječki list "La Voce del popolo". Međutim, nakon svega par mjeseci Glavan prodaje tiskaru riječkim poduzetnicima Antoniu Ciuzzelinu i Stefanu Aranyosu koji osnivaju tipografsko poduzeće "Antonio Ciuzzelin e Co.", koje od početka 1890. djeluje u Rijeci. Novine na talijanskom jeziku i za talijansku manjinu "La Voce del popolo" koje danas poznajemo prvi su put izdane 27. Listopada 1944. uz potporu Josipa Broza Tita, a ime je preuzeto od novina štampanih u štampariji Mate Glavana na Bulevardu i koje su izlazile od 1889. pa sve do aneksije grada od strane fašističke kraljevine Italije 1924.
(Izvor:  EDIT, LA VOCE DEL POPOLO, Također: Istrapedija, La Voce del Popolo,  Također: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Lea Lazzarich: Izvori o riječkim povijesnim novinama 1813. - 1918. )
1889. "Pomorska oblast na Rijeci preuzela je od državnog erara kraljevički škver sa namjerom da ovdje izgradi slipp, pa je dapače za gradnju suhog doka bila votirana svota od 24.000 forinti. No do gradnje doka nije došlo. U međuvremenu riječka Pomorska oblast razmotrila je pitanje stvaranja novog brodogradilišta i uspostave plutajućeg doka u Brgudima, što se kasnije i izvršilo. Pitanje kraljevičkog brodogradilišta ostalo je i nadalje otvoreno, a kada je kielsko brodogradilište Howaldts Werke tražilo da mu se dade koncesija za stvaranje brodogradilišta u Kraljevici, molbi se nije udovoljilo. Škver ostaje polako zapušten" ...
(Izvor: R. Barbalić i V. Cerić, Što jesmo po moru jesmo, str:101)

Željeznički kolodvor RijekaRiječki kolodvor, razglednica iz razdoblja prije 1895.

1890. otvorena zgrada Riječkog Željezničkog kolodvora (slika desno), projektirana od strane mađarskog građevinara, sveučilišnog profesora, arhitekta željezničkih kolodvora i drugih zdanja, Ferenca Pfaffa (Mohač , 1851 - Budimpešta, 1913) (Izvor: Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Riječki željeznički kolodvor, Adamić, 2007., Također: R. Matejčić, "Mađarski arhitekti u izgradnji Rijeke", Zbornik radova II. kongres Saveza društava povjesničara umjetnosti SFRJ, Celje.)
1890. 01. Veljače "...odseli se čitaonica u sadašnje prekrasne prostorije na Corsu, jamačno na najljepšoj točki u cijelom gradu. Preseljenje proslavljeno bi 1. Veljače sjajnim plesom..." zapisao je novinar zagrebačkog "Pozora". U prizemlju iste zgrade Narodna čitaonica djeluje i danas čineći jedinstveni kontinuitet. (http://gkr.hr/O-nama/Vremeplov)
1890. Započela je radom prva telefonska centrala u Rijeci, s prvih 86 pretplatnika.
1890. U Klubu prirodnih znanosti predavanje o Edisonovom fonografu, s demonstracijom izuma.
1890. 11. Sječnja Profesor na riječkoj Pomorskoj akademiji dr. Peter Salcher održao je u Klubu prirodnih nauka predavanje "O slikarstvu i fotografiji" (Über Malerei und Photografie).
1890. 26. Veljače Ilario Carposio (Trento 1852 – Rijeka 1921) priredio veliku izložbu svojih radova u izlogu Caffe Europa kojom je prilikom izložio brojne portrete Riječana koji su stali pred njegovu foto kametu, npr. Francesca Pessia, slikara Schittara itd.
1890. Započeo radom Ugarski trgovački muzej sa stalnim postavom mađarskih proizvoda. Djelovao je na prvom katu u ovalnoj kući koja je stajala na mjestu današnje zgrade Euroherca.
Nadgrobni spomenik Maria Schittara na groblju Kozala1890. 19. Ožujka u Rijeci nakon duge bolesti, od moždanog udara, umro Mario Schittar (Zuane della Marseccia, Zuane đe la Marsecohia, Schittar Joannes Marianus)(Rijeka, 09. Svibnja 1862. - Rijeka, 19. Ožujka 1890.), riječki pjesnik, književnik i slikar (na slici ljevo detalj nadgrobnog spomenika na groblju Kozala). Rodio se u jednoj od kuća u nekadašnjoj Calle Marsecchia u Rijeci (ulica više ne postoji a nalazila se je u djelu starog grada koji je danas porušen, otprilike na poziciji današnje ulice Šime Ljubića i bivše Kovačke ulice). Taj zaboravljeni riječki pisac okušao se u drami, romanu, pjesništvu, a ostat će upamćen najviše zbog toga što je bio prvi pjesnik koji stvarao i tiskao svoje knjige na fijumanskom dijalektu pod pseudonimom Zuane de la Marsecia. Rodio se kao potomak siromašne ali vrlo stare riječke građanske obitelji koja se prvi put spominje još koncem šesnaestoga stoljeća. Čitavih sedamnaest godina trebalo je proteći od njegove smrti da bi se Riječani konačno sjetili svog skromnog sugrađanina i njegove poezije. U ljeto 1907. osnovali su i savjet koji se imao pobrinuti za podizanje spomen-ploče i prijenos njegovih posmrtnih ostataka na neko prikladnije mjesto. Odlučeno je da se te jeseni u kazalištu Fenice upriliči prigodan program u čast Maria Schittara, "vario e atraente" (La Voce del popolo, XIX, br. 6354, giovedì 4. luglio 1907. Per una lapide a Mario Schittar ).
1890. godine općina Trsat - Sušak je imala 3500 stanovnika, deset godina kasnije, 1900. broj stanovnika narastao na 6000, a 1910. općina Sušak broji 8000 stanovnika. Veliki broj novih stanovnika, osim Gábor Barossiz okolnih mjesta dolazi upravo iz Rijeke, koja je tada bila skuplji grad za življenje. Rijeka sa podopćinama već ima 30.130 stanovnika.
1890. 01. Travnja Juraj barun Vranyczany (Rijeka, 30. Sječnja 1838. - Rijeka, 21. Veljače 1925.) održao u Klubu prirodnih znanosti predavanje u dva dijela: "Optičke demonstracije" i "Projekcija tzv. pariških slika pomoću scioptikona". Scioptikon je parat za prikazivanje uvećanih slika u mraku (usavršena "čarobna lampa") pred velikim broje gledalaca, ili daleka prethodnica kino-projektora.
1890. 14. Travnja posebnim vlakom iz Mađarske u Rijeku stiže mađarski ministar trgovine Gabor Baross (Pružina, Slovačka, 6. Lipnja1848. – Budimpešta, 8. Svibnja 1892.) (Slika desno). Zaustavio se prvo zakratko na Sušaku, blizu tada još postojeće kapelice sv. Lovre. Obišao je lijevu obalu Rječine i Deltu, gdje su u to vrijeme već započeli radovi na regulaciji toka i zasipavanju ušća rijeke radi gradnje novih lučkih postrojenja, spustio se do željeznog mosta, gdje su ga dočekali riječki guverner grof Agost Zichy, gradonačelnik Giovanni de Ciotta, odjelni savjetnik Bela de Fesus, te građevinski savjetnik i glavni inženjer Antal de Haynal. U njihovoj pratnji razgledao je gradilišta na Delti, Fiumari, pokretni željezni most i radnje poduzeća Gregersen & Schwarz. Nakon toga se na Gatu Marije Terezije (Molo Maria Teresa) ukrcao na parobrod Klotilde koji ga je prevezao do obale u neposrednoj blizini nedavno dovršene riječke željezničke stanice. Ondje je posjetio mjesto gdje se je upravo gradio veliki žitni elevator kojeg gradi budimpeštanska banka. Drugi dan priređena mu je svečena večera gdje su bili brojni ugledni gosti. Počela izgradnja luke Baross (Sušački bazen) koja je dovršena 1894. namijenjena uglavnom za promet drvom. Gradi se kao manji bazen potpuno zatvoren lukobranom dužine 420 m, a sa sjeverne strane povezan je s Mrtvim kanalom. Raspolagala je sa 11 dizalica te otvorenim skladištima od 163.000 četvornih metara na nasipanom terenu Delte i Brajde.
(Izvor: Kiril Pajkurić: Grad na Rječini, Jadroagent br. 30/1979., str. 18.)
1890. 28. Travnja radnici Tvornice torpeda poslali su svoje izaslanike na razgovor sa Robertom Whiteheadom i tražili da im za 1. Svibnja dozvoli jedan dan slobodno od rada kako bi proslavili svoj radnički blagdan. Robert Whitehead im je ljubazno dozvolio "kao što su i njegovi radnici uvijek hitro pokazivali spremnost u svom radu".
1890. 02. Kolovoza
u Rijeci rođen Ipparco Baccich (Rijeka, 2. Kolovoza 1890. – Slovenija, Veliki Hribach, 12. Listopada 1916.), veliki tal. patriota, iredentista i separatista i talijanski militant. Poginuo u borbi na strani Italije za vrijeme prvog svjetskog rata na Velikom Hribachu u Sloveniji.
(Izvor: wikipedija > Ipparco Baccich, Također: Istituto SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI, SCHEDA BIOGRAFIA PERSONE, Baccich Ipparco)
1890. 15. Listopada sa cjelodnevnim radom (0-24 h) krenula telefonska centrala u Rijeci. Povezivala je prvih 86 pretplatnika na području Rijeke i Sušaka. Nikola PolićTelefonska mreža postavljana je gotovo godinu dana, a u planirano je i povezivanje s Voloskom. Hrvatska Enciklopedija kaže da se je to desilo 1889. (U Hrvatskoj je prva lokalna telefonska linija proradila u Zagrebu 1881., a povezivala je Građevinski ured Gradskoga poglavarstva i vodovodnu strojarnicu, u duljini od 3,5 km. Prva telefonska centrala s ručnim prespajanjem veza puštena je u promet u Zagrebu 1887. Iste je godine proradila prva telefonska linija u Osijeku, a 1889. i u Rijeci.).
(Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Počela s radom prva telefonska centrala u Rijeci, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 52, Igor Žic: RIJEČKE GODINE)
1890. 26. Studenog na Sušaku je rođen Nikola Polić, mlađi brat mnogo poznatijeg Janka Polić Kamova (slika ljevo). Umro je 15. Listopada 1960. godine u Voloskom. Bio je jedno od četrnaestoro djece u obitelji Ante Polića, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru i Gemme Gerbaz (Grbac), Riječanke. Nikola je slijedio feljtonistički trag Antuna Gustava Matoša, koji mu je bio književni, ali čini se i životni uzor. U književnosti se javlja 1911. godine pjesmom "Zastori i slijepa djevojka". Zastupljen je u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika 1914. godine s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Zvonkom Milkovićem, Jankom Polićem Kamovim, Tinom Ujevićem, Franom Galovićem i drugima. Preuzima dužnost upravitelja Sušačke knjižnice 1939. godine i upravlja njome do 1951. kad odlazi na dugotrajno bolovanje, a potom i u mirovinu. Na pročelju Vile Bebica na Krimeji, na kući koja je bila boravište Polićevih od 1934. do 1960. godine, postavljena je spomen ploča ovome istaknutom pjesniku, feljtonistu, esejistu i glazbenom kritičaru te dugogodišnjem knjižničaru i upravitelju Gradske biblioteke u Sušaku. Zbilo se to povodom 120. obljetnice rođenja, 60. obljetnice smrti i 80. obljetnice osnutka Gradske knjižnice Sušak.

Cigaretni papir, riječka tvornica papira
Cigaretni papir Hallo Lulu, pakovanje od 60 papirića

1890. 30. Studenog otvorena zgrada Filodrammatice.
1890. započet projekt paviljona zatvorene tržnice na Brajdi. 1896. projekt je završen i predan riječanima.
1890. završena izgradnja velikog lučkog silosa. Prva građevina izgrađena u luci, a vjerojatno i jedna od najranijih na našem području koja predstavlja preteču modernog stila, bila je MAV-ov drveni žitni silos (Gabona elevator) koji je 1890-91. po uzoru na američke silose projektirao i izveo austrijski inženjer Christian Keresztily Ulrich.
(Izvor: Nana Palinić: Rane armiranobetonske konstrukcije u riječkoj luci, Građevinar 61, Rijeka 2009., str. 437.)
1890. Tvornica papira je prvi put počela sustavno proizvoditi cigaretni papir koji će godinama biti jedan od najprodavanijih njezinih proizvoda (slika desno, paketić od 60 listića). Po proizvodnji cigaretnog papira bila je na drugome mjestu u Europi. Te iste godine tvornica je zapošljavala 629 radnika koji su radili na pet strojeva za proizvodnju papira. Tvornica je proizvela sveukupno 24,000 kvintala (tona) papira, od čega je na papir za pisanje i crtanje otpalo 15,000 kvintala, 5,000 na papir za omotavanje i pakovanje i 2,000 kvintala cigaretnog papira.
1890. Za potrebe luke, željeznice i pogona velikog silosa izgrađena je u zgradi lučke strojarnice prva električna centrala u Hrvatskoj, a dvije godine kasnije u Industrijskoj ulici druga, ujedno i prva elektrana izmjenične struje u Rijeci, Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj Monarhiji.
(Izvor: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 159.) Treća, javna elektrana izgrađena je 1897. na Ponsalu, a Četvrta 1908. na Zviru.
1890. Prema popisu stanovništva te je godine Rijeka imala 29.494 stanovnika, a struktura stanovništva je izgledala ovako: Hrvati: 10.798 (36,6%), Italijani: 13.012 (44,1%), Slovenci 2.780 (9,4%), Mađari: 1.062 (3,6%), Njemci: 1.495 (5,1%), Ostali: 347 (1,2%).
1890. mesarski poduzetnik iz Rijeke Adalbert Ruhr, na Rječini  na predjelu Koparovo, utemeljuju Tvornicu umjetnih gnojiva "Ruhr & Binovsky", a kao novi partner 1892. pridružuje im se i peštanska "Tvornica spodijuma". Tvornica je uspješno radila sve do 1907., kada je izgorjela u požaru. Zapošljavala oko tridesetak ljudi.
1890. 04. Sječnja Gabor Baross (1848.-1892.), mađarski ministar zaslužan za razvoj riječke luke, proglašen počasnim gradaninom Rijeke.
1890. raspisom doprinosa za kupnju zemljišta pokrenute pripreme za gradnju velikog židovskog Tempia "reformiranog obreda". Guverner Rijeke L. Szápáry osobno donira 2000 kr., a grad ustupa zemljište u vrijednosti 4200 kr. u skladu s proklamiranom politikom "abbelimenta" (poljepšanja grada), kao i u drugim prigodama kada su u pitanju bili veliki zahvati od Obnova gradskih vrata 1890javnog interesa. Građevna dozvola izdana je 8. Listopada 1902.
1890. Gustav Kraljeta otvara svoje vlastito tiskarsko poduzeće na Sušaku i naziva ga "Narodna tiskara". Nalazila se u Strossmayerovoj ulici, u zgradi koja se danas nalazi kod autobusne stanice ispod zgrade Konstruktora. Uspješno je vodio svoje poduzeće više od tri desetljeća.
1890. 01. Svibnja u Rijeci se po prvi put povodom Prvog maja, praznika rada zavijorila crvena zastava.
1890. odlučeno da se obnovi i Gradski toranj (Slika ljevo). Izrada se projekta povjerava iskusnom arhitektu dr. Filibertu Bazarigu (Gorica, Italija, 1843 - Trsat, Italija, 1896), koji se već istaknuo obnovom palače Municipija i zvonika ispred Zborne crkve. Filibert Bazarig, oduševljen arhitekturom povijesnih stilova, uz obvezu poštivanja postojećih stilskih obilježja, tornju daje neorenesansna stilska obilježja, poput kaneliranih pilastra s kompozitnim kapitelima ili moćna isturena vijenca kojim je oplemenio podložak za kupolu. Dotadašnju lukovičastu zamijenio je osmerokutnom kupolom izrađenom od kriški spojenih na vrhu, s jasno naznačenim rebrima i spojevima, a iznad otvora za pokazivanje sati Bazarig stavlja reljef riječkog dvoglavog orla nad čijom je glavom carska kruna. Time je dan i konačni, današnji izgled gradskim vratima.
1890. 16. Prosinca Milan Gorup (10 Travnja 1870. - 7. Rujna 1914.) održao u Klubu prirodnih nauka predavanje "Bit i važnost fotografije" popraćeno projekcijom velikog broja kolor fotografija, koje mu je za tu priliku ustupio dr Eder, direktor "Fotografskog instituta u Beču".
1891.
u Rijeci je rođen Bruno Angheben jedan je od najplodniji arhitekata koji djeluju u Rijeci između dva rata. Rođen je u porodici doseljenoj iz južnog Tirola. Školovanje na Politehnici u Budimpešti prekida zbog Prvog svjetskog rata, nakon kojeg diplomira u Italiji 1922. U Rijeci je kao arhitekt, projektant i restaurator-konzervator djelovao u međuratnom razdoblju pod talijanskom vlašću, podigavši nekoliko režimskih građevina (Tempio Votivo, osnovnu školu Nicolò, Tommaseo, stambeni blok INCIS), a radio je i kao višegodišnji voditelj projekta zadnje sistematizacije i uređenja komunalnog groblja Kozala. Bio je zaposlen je u riječkom Građevinskom uredu od 1927. do 1947., kada u velikom egzodusu napušta Rijeku i nastanjuje se u Veroni radeći u struci i na konzervaciji arhitekture. Umire 1977. u Veroni.
1891.
dovršena je upravna zgrada željezničkoga kolodvora
1891. 02. Sječnja
za promet je otvoren Riječki je kolodvor.
1891. 29. Sječnja u Rijeci je rođen Riccardo Gigante (Rijeka, 29. Sječanj 1881. – Kastav, 4. Ožujka 1945.), novinar (1907. sa 26 godina postaje glavni urednik novina "La Giovane Fiume"), kraljevski senator, političar iredentista od 1915., riječki gradonačelnik (od Studenog 1919. do Prosinca 1920.) i podesta Rijeke (gradonačelnik u doba Partito Nazionale Fascista)(od 1930. do 1934.), Predsjednik Municipalnig vjeća grada Rijeke (Presidente del Consiglio Municipale di Fiume - Fašista) (29. Prosinca 1920. do 31. Prosinca 1920.), Predsjednik Privremene vlade Rijeke (Presidente del Direttorio Provvisorio di Fiume - Fašista) (27. Travnja 1921. do 28. Travnja 1921.), Gradonačelnik Rijeke (Studeni 1919. do 7. Sječnja 1921. i 1930. do 1934.), riječki prefekt (od 21. Rujna do 29. Listopada 1943.). Nakon aneksije Rijeke Italiji 1924., pridružuje se Nacionalnoj Fašističkoj Partiji (Partito Nazionale Fascista). 1934. imenovan je senatorom i na toj funkciji ostaje sve do pada fašizma. Nakon pada fašizma nominiran je za guvernera provincije Fiume, i na toj dužnosti ostaje 3 tjedna. Bio je i riječki počasni konzervator. U gradu ostaje i nakon oslobođenja 3. Svibnja 1945. Ubijen je od strane OZNA-e 1945. pred Frane Piturvratima svoga doma u Kastvu.
1891. 31. Sječnja na Pećinama je rođen Frane Pavletić, poznatiji kao "Frane Pitur" (Sušak, Pećine, 31. Sječnja 1891. – Ičići, 28. Veljače 1949.) (slika desno). Od majke Santine koja je bila domaćica i oca Antona-Toneta koji je bio sudski službenik u Rijeci. Osnovnu (pučku) školu završio je na Trsatu, a nakon toga završio je za pismoslikara ili pitura. Oženio se je 1913. za Josipu (Jožicu) sa kojom je imao troje djece, sina Milivoja i kćeri Anđelu i Nadu. Živjeli su na Trsatu u današnjoj Glavinićevoj ulici, kućni broj 14. Shrvan od boli nakon smrti sina 1937. godine, nakon par godina obolio je od tuberkuloze i završio u bolnici u Ičićima gdje je i umro. Pokopan je na groblju na Trsatu zajedno sa sinom i vjernom suprugom Jožicom koja je umrla 1972. Frane Pitur je bio trsatska legenda, šaljivčina i zajebant poznat po svojim šalama i veseloj naravi. O njegovim dogodovštinama je ispričano mnogo viceva i anegdota, bile one istinite ili ne. Puno više o Franetu Pituru možete saznati iz knjige Danijela Kokića: Frane Pitur, iliti, Život shvaćen kao komedija: vedra romansirana biografija velikoga majstora smijeha, šale, anegdote, lakrdije i inih srodnih djelatnosti, u izdanju riječke izdavačke kuće Adamić, 1998.
(Forum Croinfo.net)
1891. 01. Svibanja u tvornici Torpeda proslavljen je međunarodni praznik rada. Whiteheadovi radnici dobili su slobodan dan, dok ostali nisu imali takve privilegije. Osim toga, Whitehead je omogućio siromašnim radnicima besplatan ručak za njih i njihove obitelji.
Franjo Josip l posjećuje Riječku rafineriju nafte1891. 23. Lipnja Franjo Josip l. posjećuje Riječku rafineriju nafte. Prošavši ispod slavoluka od drvenih bačava na početku današnje Industrijske ulice, vladar se našao pred ulazom u Petrolejsku luku i Rafineriju gdje ga je dočekao markiz Eduard Pallavicini, direktor Mađarske opće kreditne banke i predsjednik Uprave Rafinerije kamenog ulja, d.d. S njim je bio direktor Barač. Nakon dobrodošlice, upoznao se s Rafinerijinim radom. Seine Apostolische Majestät, unser allergnädigste Kaiser und Herr, kako su ga morali oslovljavati svi koji su se našli u njegovoj blizini, živo se zanimao za poslovanje Rafinerije. U Baračevoj pratnji je obišao postrojenja, pogledavši velik dio tvornice. Čak se popeo zajedno sa Baračem, uskim, zavojitim stubama na krov jednog od spremnika. O čemu su car i Barač razgovarali na spremniku, zauvijek će ostati poznato samo njima. Gospoda iz pratnje ostala su podalje, promatrajući dvojac s tla. I gradski fotograf Carposio koji je uslikao sliku ljevo, teško da je mogao išta čuti. 16 Lipnja Barač je imenovan kraljevskim savjetnikom. Primajući ga u audijenciju u Budimpešti 26. Listopada te godine, car i kralj na tomu mu je osobno čestitao.
(Izvor: Velid Đekić: Barač, čovjek koji je znao, Također: INA Rafinerija Rijeka, Pregledni članak, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata, Također: "MUZEJSKI VREMEPLOV" – IZLOŽBA o preradbi nafte u Rijeci, Hina, 10.9.2003)
1891. 23. Kolovoza su oštra zima i tuča zahvatili Istru i Kvarner. Oštra je zima uništila masline, smokve i vinovu lozu, a u Veprincu su padali komadi leda od četvrt kilograma.
Ugarsko-hrvatsko pomorsko parobrodarsko društvo1891. Osnovano Ugarsko-hrvatsko pomorsko parobrodarsko društvo (Ungaro-Croata), s temeljnom glavnicom od milijun forinti (slika desno, amblem na dimnjaku broda i zastavi)
(Izvor: Croatia-Slavonia and Fiume, Handbook prepared by Great Britain Historical Selection of Foreign Office No.8, London 1920., str. 68.)
1891. 1. Lipnja nakon 174 godine Rijeci je ukinut je status slobodne luke, koji je dodijelio car Karlo VI. (1719.), a potvrdila carica Marija Terezija. Režim "slobodne luke" (Porto Franco) sužen je na zonu Punto Franco. (Komora zaključuje da je do toga došlo zbog pritiska austrijske veleindustrije i rezignirano zaključuje: "Sic transit gratia Caesaris" (Po milosti vladara). Riječani su smatrali da će zahvatom biti jače pogođena tršćanska luka, jer je u to doba njen uvozni promet bio znatno razvijeniji negoli u Rijeci.
(Izvor: Igor Karaman: Jadranske studije, ICR, Rijeka 1992., str. 95.-96.)
1891. 7. Rujna poglavarstvo općine Kastav osniva školu u kući Frane Jardasa iz Rijeke pod službenim nazivom Pučka škola u Zametu. Novoosnovana škola ustrojena je kao jednorazredna sa dvije grupe učenika, s nižom i višom skupinom. U školskoj godini 1891./1892. u školu je upisano 92 učenika, a nastavnik je učitelj Fran Rubeša. Nakon I. svjetskog rata, teritorij Zameta ostaje u granicama stare Jugoslavije i za to vrijeme škola redovito djeluje. Talijanskom okupacijom 1941. godine škola prelazi pod upravu talijanskih vlasti i radi do Travnja 1943. godine. Nakon kapitulacije Italije i prilikom povlačenja školska je zgrada zapaljena, a nakon II. svjetskog rata zgrada je obnovljena i škola nastavlja sa radom. 21. Rujna 1959. godine učenici po prvi puta ulaze u novu školsku zgradu (današnje istočno krilo zgrade). Skupština Općine Rijeka 13. Srpnja 1963. godine donosi rješenje o osnutku Osnovne škole “Ivan Ćiković Beli”. Školska zgrada je građena u više faza: 1968. dovršeno je zapadno krilo zgrade, 1972. izgrađena je dvorana za tjelesni odgoj, a 1980. dograđene su još četiri učionice. Nakon osamostaljenja Hrvatske, Školski odbor Škole 1992. godine donosi odluku o promjeni imena škole u Osnovnu školu “Zamet”.
(Izvor: rijeka.hr > Osnovne škole, OSNOVNA ŠKOLA "ZAMET", Također: os-zamet > Sanja Dobrović: Ukratko o povijesti Osnovne škole Zamet, Objavljeno: 5. 6. 2016., Također: Portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća, Siniša Posarić: Zametska učiteljica, Hrvatsko slovo, br. 677, Objavljeno: 14. Svibnja 2015, Također: Novi List, Ingrid Šestan Kučić: OŠ Zamet proslavila veliki jubilej - 125. Rođendan, Objavljeno: 3. lipanj 2016.)
1891. 08. Rujna za riječkoga župnika postavljen Riječanin Kajetan Bedini, dotadašnji kanonik u Senju. Postavljen je nakon što je godine 1890. umro riječki župnik Ivan Fiamin, hrvatski domoljub i pisac. Dolaskom Bedinija na mjesto riječkoga župnika zabrane glagoljanja više ne dolaze iz vanjskih središta, već iz samoga vrha riječke Crkve. Iako glagoljaš po dotadašnjem djelovanju, Bedini podilazi riječkoj mađarsko-talijanaškoj politici te započinje s istiskivanjem hrvatskoga bogoslužja i jezika iz riječke zborne i župne crkve. Tjedan dana nakon što je postavljen za župnika, uvodi u župnu crkvu ženidbeno napovijedanje na talijanskom, koje je dotad od pamtivijeka bilo na hrvatskom, a mjesec dana nakon postavljenja ukida hrvatsku konventualnu misu i naređuje da svi crkveni obredi moraju biti na latinskom. U peštanskom listu "Magyar Hirlap" od 14. Studenoga 1891. iznosi niz neistina o riječkom glagoljaštvu izjavljujući kako je stao na kraj zloporabi slavenskoga jezika u riječkoj crkvi te da mu je u tom pomogao niz mađarskih političkih uglednika. Iako 20. Studenoga 1891. u riječkome dnevnom listu "Bilancia" nastoji ublažiti svoje izjave dane "Magyar Hirlapu", ništa bitno ne
opovrgava. Usprkos tome su se zornice, kao i "Muka" na Cvjetnicu i Veliki petak ipak pjevale na hrvatskom.
(Izvor: Vjekoslav Štefanić, Glagoljica u Rijeci, str. 415., Također: "Bilancia" od 18. Studenoga 1891., Također: "Bilancia" od 20. Studenoga 1891.)
1892. 15. Sječnja Michiele Maylender (Rijeka, 11 Rujna  1863. - Budimpešta, 9 Veljače 1911.) izabran za člana Gradskog predstavništva (Rappresentanza municipale).
1892. 11. Travnja održana je 1. redovna skupština dioničara Ungaro-Croate u nazočnosti Alberta Zeykija, povjerenika ministarstva trgovine, na kojoj je konstantirana dobit od 51.000 firinti u prvih šest mjeseci poslovanja i odlučeno da se ide u dalju ekspanziju, pa su u Kielu naručena dva parobroda: jedan od 500 BRT za liniju Rijeka-Kotor, i drugi manji i luksuzni za liniju Rijeka-Opatija.
1892. 06. Ožujka
sa dužnosti je riječkog guvernera odstupio Ágost Zichy de Zich et VÁSONKEÖ (Penzing, 14. Lipnja 1852. – Beč, 4. Lipnja 1925. ). Za novog guvernera imenovan je Lajos gróf Batthyány de Nemetujvár, koji će na dužnosti ostati do 2. 10. 1896. 1892. 9. Ožujka dr. Erazmo Barčić mlađi, sin Erazma plemenitog Barčića, poginuo u dvoboju u Rijeci (Nezna se razlog dvoboja). Gubitak sina, također odvjetnika i mladog pravaša, jako je pogodio Barčića starijeg jer je u njega polagao velike nade. Unatoč tome, sada već iznemogli starac, nije se predavao od starih ideja o rušenju Monarhije. Smatrao je da samo jedinstvo Hrvatskog i Srpskog naroda može pridonjeti tom cilju. Te je godine napisao:

"Za mene nema izmedju Srba i Hrvata nikakove narodnosne razlike, jer ljudi koji govore kao Hrvati i Srbi jedan te isti jezik, ne mogu biti i nijesu drugo nego jedan te isti narod. Po mojem nazoru, ko vrijedja Srbina vrijedja i Hrvata."

Takav pogled na stvari bili su neprihvatljivi radikalnim pravašima sa kojima se Barčić nije mogao nagoditi.
1892. 20. Travnja najavljen je početak gradnje tramvajske pruge i remize u Rijeci. Predviđalo se da će gradnja trajati do 1894. 14. Listopada 1892. gradsko vijeće prihvaća ponudu za izgradnju tramvaja koju je predstavio Oscar Lazzarini.
(Izvor: wikipedija > Tramvajski promet u Rijeci, Također: Autotrolej, POVIJEST, Također: fiuman.hr > Autor Danijela Pleše: Šta da? Riječki tramvaj,  Objavljeno: 07.05.2016.)
list vatrogasac1892. Pokretanje gradnje metalnih parobroda u Rijeci vezano je uz tvrtku "Howaldt Werke" iz Kiela, koja je te godine u Rijeci utemeljelila dvije firme: Društvo za dokiranje i Društvo za brodogradnju. Vrlo brzo su predstavnici firme sklopili ugovor s ugarskim ministrom trgovine o desetogodišnjem ustupanju prostora u Brgudu, te o godišnjoj subvenciji, s ciljem izgradnje doka i brodogradilišnog pogona.
1892. 01. Svibnja Nedugo nakon novonastale reforme, počimlje sa izlaženjem "Vatrogasac" (slika ljevo), "prvi hrvatski ilustrovani strukovni časopis za vatrogasne sborove, obćine, tvornice, mlinice itd. "Odgovorni urednik je bio Venceslav Mayer, vođa vatrogasaca u ljuštionici riže i kasnije pokretač sušačkog Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Izlazio je svakog 1. i 15. u mjesecu, od 1892. do 1896.
1892. 08. Svibnja umro mađarski ministar trgovine Gabor Baross. Nakon Barosseve prerane smrti, riječko gradsko zastupstvo donijelo je odluku da se nova luka na ušću Rječine nazove Porto Baross (mađ.Baross Gabor fakikoto, hrv. Luka Baroš ili Baroševa luka). (Izvor: Građevinar 7/2015, Pripremili: Branko Nadilo i Krešimir Regan, INDUSTRIJSKA BAŠTINA - RAZVOJ RIJEČKE LUKE I NJEZINI SADRŽAJI, Također: FLUMINENSIA, Goran Moravček: Mađari u Rijeci)
1892. 29. Svibnja Ministarstvo unutarnjih poslova u Budimpešti donosi rješenje pod rednim brojem 40412. o utemeljenju drugog Riječkog veslačkog kluba Società Canottieri “Fiumani” (Društvo veslača “Rijeke”). Klub je osnovan na poticaj Luigia Battaglierinia, prema starim zapisima duhovnoga oca riječkoga veslanja. U osnivačkom su odboru bili Luigi Battaglierini, Iginio Sucich, Cesare Venturi, Italo i Arturo Nascimbeni, Giovani Sirola i Edgardo Rudan.
(Izvor: Iva Dujmešić, Veslački klub Jadran, Povijest)
Tito1892. 7. Svibnja rođen je u Kumrovcu u Hrvatskom Zagorju Josip Broz Tito, hrvatski i jugoslavenski političar, jugoslavenski državnik i komunistički vođa. Član KPJ od 1920. Od godine 1937. njen organizacijski, a zatim i glavni tajnik (u nazivlju partije: organizacioni i generalni sekretar). Organizator i neprikosnoveni vođa Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. Neprikosnoveni vođa SFRJ tijekom 35 godina. Hrvatska enciklopedija (2. svezak, 2000.) sažeto prikazuje njegovu povijesnu ulogu: "Iz rata izlazi kao priznati vojskovođa i političar; vođa u antifašističkom ratu, zaslužan za vraćanje Hrvatskoj Istre, Rijeke i otoka, ali i odgovoran za odmazdu i represiju pri kraju rata i u poratnom razdoblju. (…) Vladao je Jugoslavijom 35 godina hoteći pomiriti neovisnost Jugoslavije, ravnopravnost među njezinim nacijama i komunističku vladavinu." Bio je jedan od osnivača i najutjecajniji državnik Pokreta Nesvrstanih. Vođenjem miroljubive vanjske politike postao je jedan od najuglednijih svjetskih državnika. Tito, doživotni predsjednik SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije, umro je 4. Svibnja 1980. godine u Ljubljani, u 15:05. Istoga dana, u 18:00, Predsjedništvo SFRJ i CK SKJ održali su izvandrednu sjednicu u Beogradu i tom prilikom usvojili proglas povodom Titove smrti. 7. Svibnja, preko 200 stranih delegacija poklonilo se kovčegu Josipa Broza u saveznom parlamentu u Beogradu. Pokopan je 8. Svibnja, na Dedinju u Beogradu, u Kući cvijeća, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja, i 700 000 ljudi, , što je najposjećeniji pogreb jednog državnika u povijesti i najgledaniji televizijski prenos do početka osamdesetih prošlog stoljeća, nakon spuštanja američkih astronauta na Mjesec. Sahrana Josipa Broza Tita je najveća državnička sahrana u povijesti. Na pogrebu je bilo 25 predsjednika država, 9 premijera, 5 kraljeva, 4 princa, 3 ministra vanjskih poslova, 2 kancelara, 2 člana vlade Kube, 1 predsjednik parlamenta, 1 ministar obrazovanja, 1 ministar financija, 1 Generalni guverner (predstavnik Britanske krune u Kanadi), 1 zamjenik premijera, 1 Veliki vojvoda, Roberto Rodrigez Varela, predstavnik Argentine bez nominalne titule, te lideri Libije Moammar Gadafi, Poljske Wojciech Jaruzelski i Edward Gierek i SSSR-a Leonid Brezhnev, Saddam Hussein, Jaser Arafat, Leonid Brežnjev, Državnički „najjaču“ delegaciju poslala je Zapadna Njemačka šaljući cjelokupni državni vrh - Predsjednika, Kancelara i Ministara vanjskih poslova. Austrija, Italija, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR su također poslali cjelokupan državni vrh. Najneobičnije delegacije su imali Ujedinjeno Kraljevstvo koje je uz premijerku Thatcher poslalo i ratnog veterana, šefa britanskog izaslanstva pri Titovom štabu 1943., SAD u čijoj se delegaciji nalazila majka predsjednika Cartera (Predsjednik Carter je bio javno prozvan od strane svog potpredsjednika Busha Starijeg jer nije osobno otišao),Egipat koji je poslao sina i kćer predsjednika Gamal Abdel Nassera te Vatikan koji je poslao svećeničko lice, diplomatu, ujedno i nadbiskupa. Uz delegacije država, sahrani su prisustvovali i Glavni tajnik UN-a, Generalni direktor UNESCO-a, Potpredsjednik Europske Komisije i delegacija Arapske lige. Čak i Engleska wikipedija koja ne navodi članove svih delegacija donosi mapu na kojoj je prikazano da delegacije nisu poslali samo Gvatemala, Honduras, Salvador, Haiti, Dominikanska Republika, Surinam, Čad, Malavi, Saudijska Arabija, Butan, Papua Nova Gvineja, Južna Koreja i Albanija. Ista mapa prikazana je u Kući cvijeća. Iako se okupio ogroman broj državnika, njihovi međusobni susreti i pregovori su bili rijetki. Skoro da ih nije ni bilo. Svrha njihovog dolaska nije bila diplomatska nego isključivo odavanje počasti Titu. Punu statistiku posjeta pogrebu možete pogledati ovdje.
1892. 14 Svibnja rođen je u Rijeci Francesco Drenig, pjesnik, prevoditelj, pokretač riječkih časopisa, likovni kritičar i fotograf. Roditelji, otac Slovenac Franc Matijin Drenik, majka Hrvatica Veronika Čop (Veronica Ciop) iz Tršća (rođena je u Gerovu u Gorskom kotaru) u Rijeku dolaze potkraj devetnaestog stoljeća i do smrti ostaju strani podanici "jugoslavenske nacionalnosti". Iako slovensko-hrvatskog podrijetla, Drenig je snažnoga talijanskog uvjerenja. Zbog pripadnosti udruženju "Giovine Fiume" i riječkom iredentističkom krugu, u ime kojega je 1913. sudjelovao u bombaškoj akciji na Guvernerovu palaču, uhićen je 1915. i odveden u internaciju u Mađarsku, zajedno s još 28 riječkih intelektualaca. Nakon D'Annunzijeva dolaska pridružuje se njegovim redovima, no ne više u vojničkoj ulozi nego kao propagandist. Za uspomenu dobiva Comandanteov fotografski portret s posvetom i "medagliu di Ronchi". Poslije razvojačenja i danuncijade nakratko je zaposlen u novinama "La Vedetta d'Italia". Rodni grad napušta u proljeće 1947. i odlazi u Fabriano kraj Ancone gdje umire 26. Veljače 1950.
Giovanni "Nino" Host Venturi1892. 29. Svibnja Osnovan veslački klub "Società Canottieri Fiumani" (Fiumei Csolnakazok Egylet) koji će nakon nekoliko godina promijeniti ime u "Eneo". Danas je to "Veslački klub Jadran".
(Izvor: VK Jadran, Povijest, Pripremila: Iva Dujmešić), Također: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948, str: 17)
1892. 24. Lipnja u Rijeci je rođen Giovanni "Nino" Host Venturi (slika desno), Italijanski  fašist, političar i povjesničar. Rođen je u Hostima u hrvatskoj obitelji, no već kao mladić osjećao se i isticao kao Talijan i veliki zagovornik priključenja Rijeke Italiji. Upravo je on, skupa s Grossichem, pošao u Italiju tražiti "spasitelja" te ga je pronašao u liku D'Annunzija. Već u Travnju 1919. osnovao je "Riječku legiju", grupu dobrovoljaca koja je trebala štititi Rijeku od onih koji su je htjeli priključiti Kraljevstvu SHS. U vladi Talijanske Regencije Kvarnera bio je ministar obrane. Smatra se osnivačem riječkog fašizma i predvodnikom državnog udara protiv Zanelle. Od 1939. do 1943. bio je talijanski ministar prometa. Nakon rata odselio je u Argentinu. Njegov sin Franco bio je poznati slikar. (Izvor: wikipedija > Nino Host Venturi)
1892. 04. Kolovoza
riječka je općina objavila javno nadmetanje za izgradnju tramvaja za prijevoz putnika i robe na koji se, između ostalih javio i barun Oscar Lazzarini.
14. Listopada 1892. gradske vlasti su prihvatile njegovu ponudu, i on dobiva na natječaju. Uvjet za prihvaćanje njegove ponude bio je direktno uvođenje električnog tramvaja. Općina je 1896. sklopila Ugovor o izgradnji i prometu električnog tramvaja. (Izvor: wikipedija > Tramvajski promet u Rijeci, Također: Autotrolej, POVIJEST, Također: fiuman.hr > Autor Danijela Pleše: Šta da? Riječki tramvaj,  Objavljeno: 07.05.2016.)
1892. 26. Kolovoza u Beču je umro Josip Ljudevit Cimiotti – Steinberg (Giuseppe Ludovico Cimiotti) (Rijeka, 18. Kolovoz 1810 — Beč, 26. Kolovoz 1892), povjesničar i povijesni pisac, zastupnik grada i kotara Rijeke u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru. 12. Studenog iste godine riječki Gradski muzej (Museo civico) otkupljuje ostavštinu Josipa Cimiottija.
(Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, članak preuzet iz Hrvatskog biografskog leksikona, izdanje 1983. - 2013., Tatjana Blažeković: Cimiotti Steinberg, Ljudevit Josip, Također: Luigi Maria Torcoletti: Notizie bibliografiche concernenti la storia di Fiume. Fiume (I polugod.), 1(1923) str. 130)
1892. 2. i 14. Listopada veliki nivo Rječine uzrokovao je odrone i štete na građevinama. Povodom toga su mještani naselja Gospodarsko Selo, Ratulje, Lukeži, Drastin i Valići dana 16. Listopada 1892. uputili molbe Kraljevskoj kotarskoj oblasti u Sušaku. U toj molbi se traži da se procjeni stanje oko korita Rječine i predlažu izgradnju četiri brane kod naselja Ratulje, Drastin, Valići i Grohovo (Državni arhiv Rijeka-B). (Djelomični izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6)
1892 21. Studenog u Rijeci je umro Luigi de Peretti, riječki patricij, Giudice Rettore i Avvocato fiscale. Rođen je u Rijeci 1819. Gimnaziju je završio u Pečuhu, a fakultet u Pressburgu, gdje je diplomirao pravo. 1846. se zapošljava u riječkom Municipiu (gradskoj upravi), najprije kao segretario del Consiglio patriziale, zatim kao Giudice Rettore. 1868. je imenovan za poziciju Dirigente del Magistrato civico. 1875. je izabran za poslanika u parlament u Budimpešti, gdje podržava prijedlog Luigija Ossoinacka da se otvori pomorska pruga između Rijeke i luka zapadne Evrope. 

Etelka, prvi tanker riječke rafinerije
Rafinerijin brod Etelka plovi sa 3.500 tona nafte iz crnomorske luke Batumi. Brod je vlasništvo firme Photogen Transport Co. Ltd - Rijeka

1892. 12. Prosinca Pod zapovjedništvom Franje Šodića, kapetana iz Kostrene, u riječku Petrolejsku luku prvi put doplovio Rafinerijin brod Etelka, koji je dovozio sirovu naftu u riječku rafineriju (slika ljevo). Prvim dolaskom u Petrolejsku luku, tanker (pirocisterna, parna uljarica) Etelka, dopremila je 3.500 tona nafte iz crnomorske luke Batumi. Sagrađen je specijalno za potrebe riječke Rafinerije. Etelka je prvi i jedini tanker Austro-Ugarske Monarhije, također jedan od prvih brodova te vrste u svjetskim okvirima. U more je porinut specijalno za potrebe riječke Rafinerije u britanskom brodogradilištu Low Walker u Newcastleu on Tyne, istom onom u kojem je izgrađen prvi svjetski tanker, njemački Glückauf. U Registar brodova riječke Lučke uprave upisan je 18. Studenog 1892. godine, pod brojem 194/5552-1892. Prije Etelke, 1886. 30. Rujna u riječku Petrolejsku luku uplovio je tanker Chigwell od 1.824 tone nosivosti, kao prvi tanker na parni pogon. Prije Chigwella a potom i Etelke nafta se u riječku luku dopremala jedrenjacima, koji su naftu prevozili u bačvama. (Djelomičan Izvor: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 75., Također: A history of Tyne shipbuilders and the ships that they built, )
1892. u "Primorskoj tiskari" na Sušaku obnovljeno izlaženje lista "Kvarner - Il Quarnaro" koji se tiskao na hrvatskom i talijanskom jeziku. Urednik je bio Ivan Kušar, novinar koji je prije toga bio suradnik u riječkom listu "La Voce del Popolo" i stalni član "Narodne čitaonice riečke". "Kvarner" je htio nastaviti pravaške tradicije sušačkog lista "Sloboda". Nije poznato do kada je taj polumjesečnik izlazio, ali se je po svemu sudeći brzo ugasio.
1892. Kako je situacija izgledala te godine godine, saznajemo iz dvojezičnog, mađarsko-talijanskog, udžbenika Imre Donatha: "Földrajz – Geografia, podnaslovljenog Rijeka i njen okrug":

"Na Trgu Ürmeny nalazi se park Franje Josipa, a s južne strane je osnovna i viša ženska državna škola. S istočne strane Trga Ürmeny podignuto je Komunalno kazalište, otvoreno 3. Listopada 1885. godine, a zapadno su tržnice. Od Trga Ürmany vodi Bačvarska ulica naAndrassyjev trg (kasnije Kazališni trg, op. aut.). Tu se uzdiže lijepa Palača Modello Komunalne štedionice. U prizemlju tog objekta na sjeveru je Caffe Grande, a na jugu je restoran Kazalištu. Na polukatu je Komunalna štedionica, a na prvom katu Domoljubni kazino. S Trga Andrassy osam ulica vodi u različite dijelove grada. Prema istoku i prema zapadu su Korzo i Ulica Andrassy (danas Adamićeva, op. aut.). Na sjever su ulice Rov i Bunar, na jug su ulice Star (Pile) i Bačvarska."

1892. 15. Prosinca počinje s radom "Biblioteca civica". 1910. godine na mjesto bibliotekara dolazi Pietro Pillepich, koji u Firenzi studira moderno talijansko bibliotekarstvo, te po svom povratku ustrojava riječku knjižnicu po svim ondašnjim zahtjevima struke. Izrađuje se abecedni, predmetni, mjesni i stručni katalog. Svojom nabavnom politikom knjižnica se profilira kao opće-znanstvena knjižnica.

riječko brodogradilište Howaldts
Plan izgradnje brodogradilišta Howaldt na Brgudima na prostoru današnjeg brodogradilišta 3.Maj, 1893.

1892. Njemačka je brodogradilišna tvrtka Howaldts Werke iz Kiela podigla omanje brodogradilište Società di costruzioni navali Howaldt et Co. (Howaldts Werke iz Kiel-a) na priobalnom predjelu zvanom Brgudi (slika desno) uz potok Cerovice, nekoliko kilometara zapadno od ondašnje Rijeke, na kojem je već od ranije poslovao omanji pogon zapopravak drvenih brodova. To je preteča današnjeg brodogradilišta “3.maj”. (poslije Danubius (1905), Ganz-Danubius (1911.), Cantieri Navali del Quarnero (1920.), Kvarnersko brodogradilište (1946.), kasnije 3. Maj. Novi objekti i navozi podignuti su 1894. godine, no strojevi su bilistarijeg datuma, preneseni iz Kiela, uključujući i prvi plivajući dok, duljine 60 metara. (Izvor: http://www.3maj.hr/index.php?page=pov1)
1893. Siječanj
utemeljen Riječki Književni Krug (Circolo letterario), jedna od najvažnijih kulturnih institucija u gradu tog doba, s ciljem da okupi kulturne djelatnike oko talijanskog jezika i promovira Talijansku kulturu Hrvatskoj, i suprotstaviti je hrvatskoj kulturi koju je promovirala Narodna čitaonica Riječka osnovana 1849. Među utemeljiteljima bili su Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. Prvi predsjednik postao je odvjetnik Francesco Vio, a potom je tu dužnost preuzeo doktor Isidoro Garofolo. Osnovna djelatnost bila su predavanja o talijanskoj književnosti, izdavanje časopisa "La Vita fiumana" (Riječki život) i "La Vedetta" (Straža), te organizacija festivala riječkih pjesama u kazalištu. Udruženje je imalo ukupno 151 člana i djelovalo je do 1914. godine.
1893. 02. Lipnja U Rijeci je umro je Ivan Giovanni Kobler
(Rijeka, 22. Kolovoza 1811. – Rijeka, 02. Srpnja 1893.), , hrvatski pravnik i Ivan Giovanni Koblernajznačajniji povjesničar Rijeke. Njegovo djelo "Memorie per la storia della liburnica città di Fiume", objavljeno u tri knjige 1896. godine i do danas je ostalo obavezno štivo svih onih koji se žele temeljitije upoznati s prošlošću Rijeke i drugih okolnim mjesta. Školovao se u Rijeci i Zagrebu. U Rijeci je bio činovnik suda i gradskoga poglavarstva, te odvjetnik u građanskim, kaznenim i mjeničnim sporovima. Bio je i kotarski sudac, a zatim je prešao u Zagreb gdje je bio pomoćnim referentom Kraljevskog banskog stola. Vrhunac karijere postigao je imenovanjem za predsjednika Stola 1861. i predsjednika Apelacijskoga suda. Umirovljen je 1871. godine nakon čega se posvetio istraživanjima povijesti Rijeke, Kastva i istarskih kvarnerskih općina. Istraživao je u arhivima i knjižnicama u Veneciji, Udinama, Gorici, Ljubljani, Grazu, Beču, Kastvu, Pazinu, Puli, Rovinju i Poreču.(Slika ljevo). 11. Lipnja 1894 Municipalna komisija na osnovi preporuke profesora Alfreda Festa, odlučila je financirati štampanje Koblerove knige "Memorie Per la Storia della Liburnica Citta di Fiume, scritte dal Fiumano". Brigu oko štampe knjige preuzela je komisija sa 6 članova: Dr. Nicolo Galletich, Dr. Francesco barone Lettis, Dr. Francesco Polessi, prof. Alfredo Fest, prof. Pietro Zembra i prof. Arturo Dalmartello. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček: Giovanni Kobler najznačajniji povjesničar Rijeke, 22. Kolovoza 2012., Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA 2008. , Kobler, Giovanni, Također: enciklopedija.hr > Kobler, Giovanni)
1893. 31. Siječnja rođen je na Sušaku dr. Viktor Ružić. Nakon završene gimnazije studirao je pravo u Beču, Grazu i Zagrebu, postigavši i doktorat. Na Sušaku je g. 1924. otvorio vlastitiodvjetnički ured sve do svibnja 1936. kada je imenovan banom Savske banovine. Tu je dužnost obavljao više od dvije godine, tj. do kolovoza 1938. Dr. Ružić je u veljači 1939. imenovan ministrom pravde u beogradskoj vladi ali je na toj dužnosti ostao samo pola godine. Tokom svog raznolikog života dr. Viktor Ružić je bio: – poduzetnik (1914.-18.), novinar i izdavač (1917.-22.), doktor prava (1921.), odvjetnik (1924.-36. i 1944.-45.), osnivač, član i guverner Rotary društva (1929.-45.), nestranački političar, ministar financija, ban Savske banovine (1935.-38.), internirac (1943.-44.), politički osuđenik (1945.), bibliotekar (1947.), poliglot-prevoditelj (1948.), intelektualac, ali i slikar-amater koji je njegovao taj svoj dar i sklonost gotovo kroz cijeli svoj 80-godišnji život (1893.-1976.).
1893. 08. Svibnja započeli radovi na nasipavanju obale u Brgudima i gradnja navoza. Gradnja doka i brodogradilišnog terena započeta je odmah kada je car Franjo Josip potvrdio dogovor.
1893. Počela gradnja Sušačke gimnazije.
1893. 03. Kolovoza nakon smrti Ivana Giovannia Koblera (Rijeka, 22. Kolovoza 1811. – Rijeka, 02. Srpnja 1893.), u dnevnim novinama "La Bilancia" od toga datuma, objavljeno je da je legatom Giovannija Koblera koji je sadržavao tri sveska rukopisa Memorie delle citta di Fiume, kopije dokumenata, dvije stotine i sedamdeset svezaka i stotinu trideset fascikala raznih djela, obogaćen fundus Gradskog muzeja.
(Izvor: "La Bilancia", 03. Kolovoza 1893., Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Kulturno povijesni odjel)
1893. Uz križanje željezničke pruge s Baračevom ulicom podignut je, prema projektu Lajosa Luigia Burgstallera svjetionik. Bila je riječ o demontiranom i ponovno montiranom svjetioniku koji je originalno, od 1881. godine stajao na vrhu velikog lukobrana Marije Terezije. Svjetionik je u međuratnom razdoblju prema projektu Andrea Bayera ponovno rekonstruiran – demontiran i ponovno montiran na nekoliko etaža visoku svjetioničku zgradu.
1893. 03. Rujna Rimska sekcija Talijanskog alpinističkog kluba (CAI - Club alpino italiano, Sezione di Roma), poklanja zastavu Riječkom alpinističkom klubu (CAF - Club alpino fiumano). CAF je osnovan, nakon što je  12. Sječnja 1885. samo osnivanje odobreno od strane Ugarskih vlasti.
(Izvor: Archive del novecento, SCHEDA BIOGRAFIA ENTI, Istituto: SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI, Club alpino italiano - Sezione Fiume, Također: Franco Laicini: "Club alpino Italiano - Sezione di Fiume, già Club Alpino Fiumano" objavljeno u: "Fiume. Rivista di studi adriatici", 2008, br: 17, str:87., Također: LA SEZIONE DI FIUME DEL CAI, 1885 - 1863)
Bagno "Ilona"1893. krajem, započinje gradnja zatvorenog kupališta i reprezentativnog hotela "Bagno Ilona" na Školjiću. Investitori su Sigismund i Artur Klein (reklama na slici ljevo). Kupalište je otvoreno već sljedeće godine, ali gradnja nije bila dovršena i trajala je do 1906. godine, a zbog nepoznatog razloga projekt hotela nikad nije dovršen. Izgrađeno je dvanaest bazena morske i šest bazena slatke vode po projektu Eduarda Castiana, te okrugla "turska kupelj". Pretpostavlja se da je nagla industrijalizacija Školjića (Tvornica kože, ljevaonica i kovnica, klaonica, spalionica smeća i energana, tramvajska remiza itd) bila loše okruženje za gradnju hotela s terasama iznad Rječine. Kompleks bazena je mijenjao vlasnike i doživljavao izmjene, preuređenja i proširenja sve do sredine 20. stoljeća. 1952. se gradi, koristeći kupališne garderobe i sanitarije, riječki zimski plivački bazen prema projektu Duška Marčete dipl. ing. arhitekture (1913-1993). Otvoren je 19. Travnja 1963. čime su riječki plivači najzad dobili krov nad glavom. (Izvor: Forum Croinfo.net, Tema: Bazen Školjić, Također: Jasenka Kranjčević i Mirjana Kos: "Fragmenti izgubljenog vremena - Neizvedeni projekti turističke arhitekture", izdavač DAR, Također: Predavanje 18. Lipnja u antikvarijatu Ex libris: Predavač: Olga Magaš: Od vodovoda do tramvaja)
1894. mađar Jószef Berghoffer izdaje Prvu znanstvenu raspravu o fiumanskom govoru u tekstu "Contributi allo studio del dialetto fiumano / Saggio grammaticale" (Prinosi proučavanju fijumanskog dijalekta / Gramatička rasprava), izdanu u Rijeci u "Stabilimento lito-tipografico" Emilia Mohovicha. Fiumanski spada u romanske govore i u njemu se može naći venecijanski, austrijski i slavenski utjecaj i spada u jedan od dvaju autohtonih povijesnih riječkih mjesnih govora. Najstariji i najčišći fiumanski jezik koristio se u Starom gradu. Postojala je razlika između dijalekata Starog grada i novog dijela grada, kao razlika između dijalekata današnjeg naraštaja i onoga kojim su se služili prijašnji naraštaji. 1894. Stare željezne bitve na riječkim lučkim obalama dio su priče o riječkoj ulozi mađarskog ministra Gábora Barossa. Njegovim zalaganjem izgrađena je luka Baross za izvoz drvene građe, a željezne bitve za privez većih brodova ugrađene su u obale luke i Mrtvog kanala. Proizvedene su u ljevaonicama Matteo Skull u Rijeci (Skull Mátyas vasobtodje Fiume) ili Schlick (Schlik fèlè vasöntöde es Cépgyàr R. T. Budapest), u Ganzu ili Aninskoj čeličani (Aninai vasmü).
1894. 02. Sječnja završena izgradnja sušačke luke koja dobiva ime Baross Kikötö. Luka Baross oblikovana je podizanjem vlastitog
lukobrana prema otvorenom moru dužine 400m i dvaju ulaznih gatova na zapadnoj strani svaki dužine 65 m. Raspolagala je utovarnim gatom dugim 100m na teretnoj obali produžene Delte, te je kanalom širokim 18m koji presijeca lukobran Marije- Terezije bila spojena s velikom lukom, preko kojeg je 1896. izgrađen pokretni most. (Izvor: Riječki mostovi – I ponti di Fiume, MGR 1998., str. 38.) Troškovi gradnje 1890.-1894. iznosili su oko 5,5 milijuna forinti. (Izvor: Igor Karaman: Razvoj stanovništva i privrede u urbanom sustavu grada Rijeke..., Historijski zbornik, god. XXXIX, 1986., str. 105.). Istog dana u Luci Baross zasjale su i prve električke žarulje. (Izvor: Nana Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, HEP, Rijeka 2006., str. 66.)
Via Germania, današnja Vukovarska ulica1894. 27. Sječnja Mađarska financijska uprava grada uputila je riječkoj gradskoj upravi (Magistratu) zamolbu za dozvolu gradnje središnje vojarne na terenu u zapadnom dijelu grada otkupljenom od obitelji Širola, uz tadašnju Via Germania (današnja Vukovarska ulica, slika ljevo). Zgrada je podignuta u godinu i pol dana. Već 28. Kolovoza 1895. zatražena od Magistrata dozvola za useljenje u novo zdanje. U Ožujku 1948. godine u njoj je otvorena "Vojno industrijska škola" u čijem sastavu je bio i dom za smještaj njenih 586 učenika. Od 1994. djeluje pod imenom "Učenički dom srednjih škola", a 2006. je preimenovan u Učenički dom srednjih škola "Kvarner".
1894. 31. Ožujka
povodom učestale pojave visokih voda Rječine i klizišta na okolnim terenima, održan je očevid, a potom i sastanak pod predsjedanjem riječkog guvernera, a temeljem odluke Ministarstva poljoprivrede da 1893. naruči ekspertizu geologa dr. Kapela svetog Lovre u RijeciSzontaga Tarmasa. Odlučena ja gradnja dviju stepenica kod Grohova s troškom od 60.000 kruna. Vlada je potrebna sredstva odobrila 10. Kolovoza 1898.
1894. 05. Travnja održana posljednja misa u kapeli sv. Lovre (Slika desno) nakon koje je kapela srušena da bi započela izgradnja Boulevarda i kasnije Sušačkog nebodera. Krajem 19. stoljeća Sušak tek postaje središte jače od Trsata, dotadašnjeg centra na istočnoj obali Rječine.
1894. umire Catterina Ricotti, vlasnica kazališta (teatra) "Ricotti". Poslovanje oko teatra preuzimaju unuci.
Oni pokreću i projekt za gradnju novog kazališta, te angažiraju mladog bečkog arhitekta Theodora Traxlera, a kao graditelja angažiraju riječkog graditelja Eugenia Celligoia. Kako bi osigurali sredstva za ovaj zamašni projekt, nasljednici Ricotti, uložili su svoj kapital s grupom poslovnih ljudi, te još 09. Svibnja 1912. godine osnovali "Dioničko društvo Teatro Fenice". (Izvor: Palinić Nana: Riječka kazališta - nastanak, kontinuitet i značenje kazališnih zgrada i scenskih prostora u razvitku urbane strukture grada, Također: http://teatrofenice.weebly.com/vremeplov.html)
1894. 15. Travnja u Rijeci u 62. godini umire građevinski poduzetnik Pietro Culotti (1832. - Rijeka, 15. Travnja 1894.). On i njegov sin Raffaelle izvođači su radova na 2 paviljona gradske tržnice (1891.) i obnovili su i nadogradili 1892. Villu Giuseppe za nadvojvodu Josipa Habsubrga.
1894. 16. Lipnja na Zviru na Mlaci otvorena kombinirana hidro-termoelektrana koja napaja 50 žarulja javne i 120 žarulja privatne rasvjete.
(Izvor: Nana Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, HEP i DARI, Rijeka, 2006.( Podaci preuzeti iz arhiva HEP-a, Također: GRAĐEVINAR 52 (2000), Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA )
1894. 15. Srpnja Rijeka je na prijelomu 19. i 20. stoljeća razvijeno industrijsko središte i glavna ugarska luka, što privlači znatan kapital, a ekspanzija industrije uzrokuje priljev velikog broja radne snage, te se radi higijenskih razloga ukazuje potreba za izgradnjom javnih kupališta. Zbog toga je na na lokaciji Školjić, uz željeznički nasip, otvoreno gradsko javno kupalište "Bagno Ilona", nazvano po Iloni Batthyány (1842 - 1929), supruzi grofa Lajosa gróf Batthyány de Nemetujvára (Lodovico Batthyany) (Mađarska, Egyed, 27. Srpanj 1860. - Mađarska, Polgárdi, 27. Prosinac 1951.), guvernera Rijeke u periodu od 6. Ožujka 1892. do 2. Listopad. 1896.
1894. 15. Srpnja u ulici na Školjiću, danas poznatoj pod imenom Vodovodna ulica (stari su nazivi bili Via dei Molini i Via del Macello), otvoreno Bagno Ilona, gradsko javno kupalište, nazvano po supruzi Lodovica Batthyanyja. Kupalište je bilo u vlasništvu braće Sigismunda i Artura Kleina. Tim otvaranjem sama gradnja nije bila završena. Projekt hotela koji je trebao biti izgrađen nikad nije dovršen. Izgrađeno je dvanaest bazena morske i šest bazena slatke vode po projektu Eduarda Castiana, te okrugla "turska kupelj". Pretpostavlja se da je nagla industrijalizacija Školjića (Tvornica kože, ljevaonica i kovnica, klaonica, spalionica smeća i energana, tramvajska remiza itd) bila loše okruženje za gradnju hotela s terasama iznad Rječine. Istovremeno sa gradnom kupališta su položene cijevi za morovod, jer je nudilo i morske kupelji ("camera per bagni di mare"), koji je već 1899. valjalo popraviti radi oštećenja u nevremenu. Kompletna adaptacija kupališta izvedena je 1900. godine po projektu riječkih arhitekata Giovannija Marie Cureta i Uga Pagana.
(Izvor: Forum Croinfo.net, Tema: Bazen Školjić, Također: Jasenka Kranjčević i Mirjana Kos: "Fragmenti izgubljenog vremena - Neizvedeni projekti turističke arhitekture", izdavač DAR, Također: Predavanje 18. Lipnja u antikvarijatu Ex libris: Predavač: Olga Magaš: "Od vodovoda do tramvaja")
1894. 20. Srpnja "Società di costruzioni navali Howaldt & Co." počela je s poslovanjem. Pogon brodogradilišta bio je dovršen, a te godine bio je sklopljen i veliki dok u Brodogradilištu u Kielu nakon čega su ti dijelovi otegljeni u riječku luku. Domaći radnici spajali su dijelove nekoliko mjeseci pod vodstvom njemačkih stručnjaka. Dok je porinut u more 5. Svibnja 1894. godine. Bio je dužine 60 m i širine 17 m, a mogao je podići brodove do 2.200 tona. Prvi brod na remontu bio je brod Croatia u vlasništvu društva Ungaro-Croata. (Izvor: Igor Karaman: Industrijalizacija građanske Hrvatske (1800-1941), Naprijed, Zagreb 1991. str. 220., Također: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 39.)
1894. Uspostavlja se izravna željeznička veza između luke i početka pruge Budimpešta - Zagreb - Rijeka za čije je potrebe izgrađen tunel ispod Trsata i završen 1900. godine. Bio je dugačak 1.823 m, a završava prije Brajdice i račva se u dva kraka. Jedan krak ide za Deltu, Brajdicu, Bazen, Baross i glavni lukobran, a drugi za Tunel Kalvarija izgrađen 1894. prolazeći sjevernim mostom na Rječini.
(Izvor: Damir Drinković: Riječko pomorstvo – kronologija, str: 66)
1894. 30. Rujna
i Rijeka je dobila prvi javni vodovod. Zbog brdovitog terena, taj je vodovod imao dva kraka. Voda se tlačnim cjevovodom vodila do vodospreme Plase (66 m n.m.) za nižu gradsku zonu sa dužinom cjevovoda od 19.500 m, i posebnim tlačnim cjevovodom u vodospremu Kozala (145 m n.m.) za višu gradsku zonu, sa dužinom cjevovoda od 4500 m. U prvoj godini rada na vodovod je bilo priključeno 1 100 zgrada. Pojedine javne zgrade u gradu, naprimjer Pomorska akademija te škola za dječake na trgu Zichy (današnja Žabica), imale su sprovedenu tekuću vodu iz obližnjih bunara i izvora još od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, no to se teško može smatrati vodovodom. Riječki se vodovod počeo formirati korištenjem izvora Zvir na desnoj obali koji je do tada bio mlinica. Crpna je stanica izgrađena uza sam izvor, a zgrada je na istom mjestu još i danas. U to je vrijeme Rijeka bila pod upravom Ugarske, a Sušak u sklopu Hrvatske zemaljske vlade. Povremena onečišćenja bunara sušačkog vodovoda uvjetovala su povremene zabrane njegove uporabe. Kako je izvorište Zvir bilo gruntovno upisano na općinu Sušak, to je pomoglo da se već 1905. sušački vodovod spoji s riječkim, o čemu je 1908. potpisan i ugovor uz uvjet da se Sušak odrekne izvora Zvir. Te je iste godine pojačan kapacitet crpne stanice Zvir, a uz vodospremu Plase sagrađena prva precrpna stanica za više vodoopskrbe zone - Rujevicu i Brdo. Vodovodna je mreža 1923. produžena u pravcu Kostabele i Dječje bolnice, a kasnije do Bivia i kroz industrijsku zonu do Kantride. Nešto kasnije gradi se i crpna stanica koja crpi vodu do vodosprema u Opatiji, čime je sav priobalni dio do Opatije dobio vodu.
(Izvor: Vodovod i Kanalizacija, Kratke povijesne činjenice - VODOVOD, Također: Forum Croinfo.net, Tema: Posjeta izvoru Zvir, te kaptažnom jarku Zvir II)
1894. Započela je izgradnja sušačkoga Boulevarda.

1894. 04. Listopada svečano je puštena u rad mreža "vodovoda Ciotta" (acquedotto Ciotta). Vodovod je napajao stanovništvo Rijeke vodom sa izvora Zvir na desnoj obali koji je do tada bio mlin. Crpna je stanica izgrađena uza sam izvor, a zgrada je u funkciji i uporabi sve do današnjih dana kao glavni riječki izvor pitke vode. Voda se tlačnim cjevovodom vodila do vodospreme Plase (66 m n.m.) za nižu gradsku zonu i posebnim tlačnim cjevovodom u vodospremu Kozala (145 m n.m.) za višu gradsku zonu.
Povremena onečišćenja bunara sušačkog vodovoda uvjetovala su zabranu njegove uporabe.

Ludovico Obry žiroskop
Tršćanin Ludovico Obry koji je radio u tršćanskom Stabilimento tecnico Triestino, razvija i patentira svoj vlastiti žiroskop namjenjen upravljanju torpedima. Od 1883 do 1885 radi u Whiteheadodvoj tvornici u Rijeci. Na slici je njegov originalni žiroskop.

Kako je izvorište Zvir bilo gruntovno upisano na općinu Sušak, to je pomoglo da se već 1905. sušački vodovod spoji s riječkim, o čemu je 1908. potpisan i ugovor uz uvjet da se Sušak odrekne izvora Zvir. Te je iste godine pojačan kapacitet crpne stanice Zvir. (Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), str: 1, 2)
1894. Ludovico Obry u Trstu patentira žiroskop, a Whitehead, vlasnik Tvornice Torpedo, a 25. Sječnja 1897. otkupljuje patent i usavršava ga za upotrebu u torpedu (na slici desno).
1894. započinje otkup zemljišta za gradnju nove upravne zgrade parobrodarskog društva "Adria" (osnovanom 1882.). Većinski je kapital za osnutak društva i gradnju primjerene upravne palače osigurala Pesti Magyar Kereskedelmi Bank (Peštanska mađarska komercijalna banka), a bio je većinom mađarsko–američki. Narudžbu za gradnju upravne zgrade Adria dobio mađarski arhitekt Vilmos Freund, koji je studirao arhitekturu u Zürichu kod Gottfrieda Sempera. reund je prema zahtjevu naručitelja predložio projekt četverokatnice pravokutnog tlocrta s unutarnjim galerijskim dvorištem. Predvidio je poslovne prostore (poštansko-telegrafske urede) u rustičnom prizemlju (s kolskim prolazom za dvorište), poslovne prostore na prva dva kata (Društvo Adria) te na zadnja dva kata komforne stambene prostore za rukovoditelje i više činovnike. Po dosad objavljenim podacima i saznanjima autorstvo projekata palače Adria nije poptuno jasno obzirom da u kultnoj knjizi "Kako čitati grad" dr. Radmila Matejčić navodi da je natječajem odabran projekt prema nacrtima Francesca Mattiassija (ne spominje V. Freunda). Gradnja, odnosno konstrukcijski radovi za  novu rezidenciju "Adria" - "Magyar királyi tengerhajózàsi részvénytársaság" povjereni su civilnom autoriziranom arhitektu Giacomu Zammattiju, tj. njegovom poduzeću  pa se  na izvedbenim nacrtima, podnesenim prilikom izmjene prvotnih nacrta datiranima: "Fiume, 23. Novembre 1896" (DAR JU 51 125/96), nalaze Zammattijevi potpisi. Gradnja je započela 1894., a pod krovom je bila već 1895., te potpuno završena 1897.
1894. 05. Studenog
Održana svečanost postavljanja krova nove guvernerove plače.
(Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:243)
1894. 29. Studenog dnevni list "Naša sloga" od toga datuma izvještava da ni izgradnja nove Guvernerove palače nije prošla bez žrtava. U izvještaju opisuju da je 20. Studenog 1894. oko 15.40 došlo je do urušavanja zida visokog 8 m. Tom prilikom poginulo je pet radnika, a osmorica je ranjeno, većina teško.
1894. Brodsko društvo Adria otkupljuje dio Elizabetina parka do mora za gradnju svoje monumentalne palače, buduće palače Adria.
1895. Započelo rušenje stare Guvernerove palače na piazzi Elizabeta (Jadranski trg). Stara je Guvernerova palača bila izgrađena 1780 po projektu Antuna Gnamba.
1895. u Veneciji je tiskana prva hrvatska neglagoljska knjiga "Lekcionar Bernardina Splićanina". Sačuvana su samo tri primjerka, od kojih je jedan u franjevačkoj knjižnici trsatskog samostana i crkve, kod isusovaca u Zagrebu i u Sveučilišnoj knjižnici u Odesi. To je ujedno i najvrijednija knjiga knjiga Franjevačke knjižnice na Trsatu. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 5)
1895. Howaldtovo brodogradilište u Brgudima 1895. započelo je, a 1898. dovršilo izgradnju lučkog bazena dužine 230 metara u koji je preseljen dok iz riječke luke. Valobran je 1902. produžen za još 200 metara.
(Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 64.)
1895. 03. Svibnja Osniva se biciklistički klub "Veloce club fiumano". (Izvor: Zlatko Moranjak, Rijeka nogometa 1873 - 1948)
1896. brodogradilište "Howaldt" uvezlo je iz Kiela i drugi plivajući dok, dužine 40 metara.
(Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 122.)
1896. Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti Peter Salcher, Ernst Mach i Sandor Riegler ravnopravno su osvojili nagradu za uspjehe postignute u snimanju tijela nadzvučnom brzinomi pojavama u plinovima.
1896. Siječanj
stupio je na snagu novi mađarski zakon koji je predviđao velike povlastice i pomoć u gradnji putničkih, trgovačkih i ratnih brodova. Cilj je bio razviti brodogradnju u Rijeci, luci koja je trebala biti mađarski izlaz na Jadran. U državne i gradske napore, osim tvrtke Howaldt, dobro se uklopio poduzetnik Josip Lazarus. Taj inženjer, rodom iz Galicije, nije uopće zahtijevao subvencije, već samo odgovarajuću lokaciju u riječkoj luci. Dobio je koncesiju za prostor veličine 600 m2 na početku riječkog lukobrana, i to na 60 godina. No, prva faza gradnje i opremanja radionica otegla se gotovo četiri godine, nezavisno od povlaštenog statusa poduzeća. Josip Lazarus službeno pokrenuo djelatnost 19. listopada 1900. godine

Rendgenom snimljena ruka barunice Josephine Mollinary Vraniczany
Peter Salcher – Rendgenski snimak ruku barunice Josefine Mollinary – Vranyczany (1896.)

1896. 20. Veljače snimljene su rendgenom ruke barunice Josephine Mollinary Vraniczany u Klubu prirodnih znanosti (slika ljevo). Fotografija je djelo Petera Salchera, profesora riječke Mornaričke akademije, a izvedena je samo mjesec dana nakon svjetske prezentacije rendgena. Rendgenska slika je napravljena 10 godina nakon što je Salcher u Rijeci prvi put u povijesti fotografirao let puščanog zrna. (Izvor: croinfo.net: Zanimljivosti, Petar Salcher prvi fotografirao let puscanog zrna u Rijeci!, Također: enciklopedija.hr>Salcher, Peter, Pregledni rad , Ana Alebić-Juretić : PROF. PETER SALCHER – MANJE ZNANI STAVOVI O ZDRAVLJU, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 74/75, Gordana Žauhar, Branka Milotić, Nataša Erceg:RIJEČKI DANI PETERA SALCHERA)
1896. Svečano je otvoren moderan vodovod koji je koristio nepresušiv izvor Zvir u podnožju Kozale.
1896. Riječki Klub za prirodne znanosti ("Naturwissentschaftlichen Club in Fiume/ Club di scienze naturali in Fiume") izdaje svoje Priopćenje u kojem se ističe izvještaj Prof. Dr. Koettstorfera s c. i kr. Pomorske akademije “Izvještaj o kemijskoj analizi vode iz Zvira i o bakteriološkom ispitivanju iste, kao i vode javnih bunara u Rijeci” (Bericht über die chemische Analyse des Wassers vom Zvir und űber die bakteriologische Untersuchung desselben, sowie des Wassers der öffentlichen Brunnen in Fiume), koji je zbog svoje zanimljivosti i važnosti tiskan u Priopćenjima iz 1896. god. Utvrđeno je da se voda ispituje jednom mjesečno tijekom godine dana, kako bi se utvrdio utjecaj godišnjih doba i meteoroloških oborina na količinu i kemijski sastav vode. Ispitivanja su provedena od Prosinca 1886. do Studenog 1887. god. Za analizu vode korištene su tada najsuvremenije metode, a neki su se parametri, uz manje modifikacije, sve donedavno određivali na isti način. Pored kemijske analize, od svibnja 1887. god provodila se i bakteriološka analiza vode Zvira I, za usporedbu, javnih bunara u Rijeci, a u jednom slučaju ispitana je i voda Rječine.
1896.
U riječkom Almanahu za tu godinu (Almanacco fiumano per l'anno 1895) izašao je prvi neslužbeni popis telefonskih preplatnika u Rijeci i Sušaku. Sadržavao je 86 pretplatničkih brojeva, a telefonski broj 1 pripadao je grofu Lajosu gróf Batthyány de Nemetujváru (Lodovico Batthyany) (Mađarska, Egyed, 27. Srpanj 1860. - Mađarska, Polgárdi, 27. Prosinac 1951.), guverneru Rijeke u periodu od 6. Ožujka 1892. do 2. Listopad. 1896. To je izdanje imenika prvo u Hrvatskoj. Inače, prvi telefonski imenik na svijetu tiskan je 1878. (New Haven, Connecticut, USA), a prvi u Europi 1881. godine u Berlinu. Za usporedbu, prvi službeni telefonski imenik u Hrvatskoj, koji se čuva u NSK u Zagrebu, tiskan je 1907. godine.
1896. izgrađen okretni željezni most na ušću Rječine. Svoje je prometne zadatke obavljao sve do 1960-ih, kada je od udara broda pokvaren i služi samo za prometovanje vlaka i automobila. Obojen je 2010.–2011.
Reklamni plakat za riječku tvornicu čokolade1896.
Osnovan "Stabilimento Lazarus", radionica za ispitivanje brodskih motora i opreme. Bila je smještena na početku riječkog lukobrana. Kasnije je to bilo "Brodogradilište Viktor Lenac", čiji je dok demontiran 2004.
1896. u štampariji "Stabilimento Tipo-Litografico Fiumano" Emidia Mohovicha izdana knjiga Giovannija Koblera "Memorie Per la Storia della Liburnica Citta di Fiume, scritte dal Fiumano"
1896. osnovana velika "Riječka tvornica kakaa i čokolade". Riječka je tvornica prvi pogon za industrijsku proizvodnju te vrste proizvoda na području Hrvatske. Pogon se smjestio u velikoj trokatnoj zgradi podignutoj uz prometnicu koja se u to doba nazivala Via Serpentina. Riječ je o lokaciji uz današnju Zvonimirovu ulicu, točnije u blizini raskrižja Zvonimirove i Ulice Vinka Benca, što bi otprilike bilo nasuprot ulazu u veliki "Zapadni trgovački centar" (ZTC), na predjelu Sveti Nikola (San Nicolò). Uprava je bila na riječkoj adresi Via Albergo Vechio 2. Izgradnju tvornice je financirala Mađarska opća kreditna banka, jedna od većih na riječkom području. Direktor Tvornice je bio Arturo Steinacker, a u njezinoj Upravio bio je i Emilio Erlich, obojica značajni ljudi te Banke u Rijeci. Tvornica je proizvodila čokoladne table, čokoladne bombone, kakao u prahu, tortice, šnite i slične proizvode od čokolade. Imala dvije proizvodne marke: marka Slon i marka Jadran. Čokolade su tako stizale na prodajna mjesta pod imenom Riječka čokolada Slon, a bile su ilustrirane s motivom slona (Slika ljevo), ponekad slonice s tri slonića. Kakao u prahu je bio proizveden pod nazivom Riječki kakao Slon ili Riječki kakao Jadran. Zanimljivo je da je vizualni motiv kojim je nastojala učiniti proizvode tržišno prepoznatljivim, motiv slona, Tvornica dijelila s proizvodima riječke Ljuštionice riže i tvornice škrobnog štirka, još jedne investicije Mađarske opće kreditne banke u Rijeci. Mijenjajući vlasnike, Tvornica je s vremenom promijenila naziv. Od 1919. do 1944. godine radila je kao Tvornica čokolade Gerbaud. Vrlo je zanimljivo da današnja tvornica čokolade "Kraš" iz Zagreba tvrdi da je Tvornica otvorena 1911, kao prvi proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi. Kako? Vlastiti imidž Kraš pokušava graditi – neistinom.
(Izvor: mojarijeka.hr > Velid Đekić: Zašto u Zagrebu vole lagati)
1896. Općina Rijeka je sklopila Ugovor o izgradnji i prometu električnog tramvaja u gradu Rijeci, a koncesija je izdana na pedeset godina. Koncesionarsko društvo, čiji je vlasnik u međuvremenu postala Komercijalna banka u Pešti, odobrilo je izgradnju jednotračne pruge duljine 4.400 metara. Električna struja osigurana je iz centrale koja se nalazila u neposrednoj blizini tramvajske remize na Školjiću. 7. Studenoga 1899. krenula su prva tramvajska kola od mosta na Rječini uzduž Fiumare prema zadnjoj stanici na Pioppi, na jednotračnoj pruzi četiri kilometra dugoj, što je Rijeku svrstalo u red modernih gradova u Europi.
1896. Michele Maylender (1863 – 1911), cijenjeni riječki političar osniva Autonomnu Stranku. Autonomna stranka Rijeke bila je politička stranka koja je postojala kontinuirano od 1896. do 1914. i zalagala se za održavanje autonomnog statusa Corpus separatuma Rijeke unutar Mađarskog kraljevstva. Osnovao ju je Michele Maylender tražeći veću autonomiju od Mađarskog šefa vlade Dezső Bánffyja. Inicijativa je bila uspješna i 1897. Maylender je bio izabran za gradonačelnika Rijeke nasljeđujući Giovanni de Ciottu, koji je bio na toj dužnosti neprekidno od 1872. do 1897. Izbot Maylendera je bio znak političkih promjena koje su bile na putu. Kulminirale su kada je bio raspušten Municipalni savjet Rijeke i zamjenjen sa Kraljevskim Commissionerom i ministarskim savjetnikom Antoniom de Valentsitsom 1898. Stranka izdaje i svoje novine "La Difesa", koje su ujedno bile i prve političke novine izdane u Rijeci. Urednik i osnivač je ponovo bio Maylender, koji je vjerovatno bio i vlasnik. Novine su počele izlaziti 1. Sječnja 1899. na Sušaku gdje su na snazi bili Hrvatski (Austrijski) mnogo liberarniji zakoni.
1896. Lajos gróf Batthyány de Nemetujvár (rođ. 1860 - umro. 1951), bivši guverner Rijeke u periodu od 6. Ožujka 1892 do 2. Listopada 1896., izabran je, kao pristaša riječke autonomaške politike, da u zakonskom periodu od 1896. do 1901. bude parlamentarni zastupnik Rijeke i njenog kotara na Ugarskom saboru u Budimpešti. Tijekom svog mandata istaknuo se svojim poštenim, korektnim i parlamentarnim ponašanjem, zauzimajući pritom krajnje objektivan i i tolerantan stav. O tome je objavio i poseban rad na talijanskom jeziku : "Relazione dell opeato del conte B. quale deputato della libera citta di Fiume e del suo distretto per la legislatura 1896 - 1901", Rijeka 1901.
Sušačka Gimnazija1896. 1. Travnja godine, poslije niza nasilnih talijanskih ispada nad učenicima, riječka gimnazija, koja se održala kao posljednja hrvatska škola u Rijeci, seli sa Fiumare (kuća Adamić) u novoizgrađenu palaču arhitekata Ludwiga i Hulssnera na Sušaku (slika ljevo), gdje djeluje i danas. Ban Khuen Héderváry pristaje na politiku popuštanja i uz blagoslov ministra Izidora Kršnjavoga pristaje da se hrvatski učenici i profesori presele u novoizgrađenu zgradu na Sušaku.Nova zgrada je sagrađena pored upravo sagrađene komunalne ceste Trsat - Sušak prozvane Bulevard (današnji Bulevar oslobođenja i Šetalište Ivana Gorana Kovačića). Velebno zdanje sušačke gimnazije bilo je jedina građevina u to vrijeme na tom dijelu Sušaka. Namjera tadašnje općine i Hinka Bačića (sušački načelnik) bila je daljnje širenje grada na tom predjelu, a upravo izgrađena gimnazija trebala je dati određeni poticaj tom naumu, što se kasnije i obistinilo. Zbog stalnih pritisaka mađarskih vlasti, od 1896. godine Rijeka praktički više nema gimnazije na hrvatskom jeziku. Gimnazija na Sušaku stjecajem okrutnih političkih prilika privremeno postaje nastavljač bogate i slavne tradicije Prve riječke gimnazije. Nezavisno od svog novog položaja "preko mosta", gimnazija je ipak ostala prevažno hrvatsko kulturno uporište u Primorju. Gimnazija tada broji 354 učenika, 20 redovitih, namijenskih i pomoćnih učitelja na čelu s ravnateljem Franjom Kresnikom. Također je prenesena i cjelokupna pokretnom imovinom, od koje se brojni predmeti čuvaju i danas te vrlo obiman školski arhiv. Gimnazija je tijekom svoje povijesti podučavala brojne učenike, od kojih su mnogi postali bitni u politici, medicini, umjetnosti... Među njima su i Joseph Lorenz von Liburnau, Janez Trdina, Fran Kurelac, Ivan Dežman, Eugen Kumičić, Rikard Katalinić Jeretov, Antun, Ivan i Matija Mažuranić, Matko Laginja, dr. Viktor Ružić, Drago Gervais, Andrija Rački, Janko Polić Kamov, Ivan Zajc, Antun Motika, Vladimir Nazor, Ivan Kobler, Ljudevit Jonke, Marijan Derenčin, Eugen Kvaternik, Andrija Mohorovičić, Gašpar Kombol, Rudolf Strohal,  i mnogi drugi. Zgrada je blagoslovljena 1908., a tom je prilikom prigodan govor održao i tadanji općinski načelnik Andrija Sablić. U svom je govoru apelirao na zemaljsku vladu, da otvori na Sušaku srednju žensku školu za višu obrazovanost naših djevojaka. Na njegov govor je replicirao izaslanik vlade Dragutin Trnski te je načelniku obećao, da će ženski zavod otvoriti u najskorije vrijeme. Već 27. Prosinca iste godine stiglo je rješenje vlade, prema kojoj se ima početkom buduće školske godine otvoriti V. razred ženskog liceja "da djevojkama bude moguće doći do više općenite naobrazbe pa da se priprave za eventualno polaganje stručnih ispita odnosno polazak sveučilišta". Školske godine 1910./11. 0tvara se V. razred liceja, koji polazi 21 učenica i dvije hospitantice. Direktorom zavoda je imenovan prof. Rafo Kariolić a predavali su na zavodu prvih godina većinom profesori gimnazije. Na liceju su bila postepeno stvorena tri odjela, latinski, pedagoški, te dio za opću naobrazbu, gdje se učio engleski jezik. Prvi ispit zrelosti (zaključni ispit) održalo se koncem škol.god. 1913./14 a podvrgle su se 4 pedagoškinje a 5 latinki. Slijedeće godine polagala je maturu i jedna polaznica tečaja za opću obrazovanost. Vladinom naredbom od 27. Studenog 1917. pretvara se licej u žensku realnu gimnaziju pa se te godine otvara I. razred. U taj su se razred upisale 82 učenice te je trebalo otvoriti i paralelku. 
1896. 13. Travnja, kao prvi potpredsjednik Nicolò Gelletich (rođ. Rijeka, 25. Svibnja 1840 - umro Rijeka, 25. Kolovoza 1915), zamjenjuje gradonačelnika Giovannija_de_Ciottu, nakon što je ovaj podnio ostavku. Na dužnosti gradonačelnika ostaje do 13. Studenog 1896. Nikolo je bio vrlo cijenjen advokat i političar, rođen od oca Giovannija Pietra Gelleticha i majke Marie Matcovich, kćeri poznatog riječkog trgovca i majstora Gašpara Matcovicha. Istaknuo se u politici kao zagovornik liberala i zalagao se za suradnju sa Mađarskom. Surađivao je u dnevnim novinama "La Bilancia", gdje su izlazili njegovi članci sa pravnim savjetima. 1901. izdaje knjigu "L'autonomia di Fiume, Appunti storici e considerazioni. Studi di un vecchio fiumano".
1896. 03. Svibnja održana skupština Društva hrvatske čitaonice Trsat na kojoj je donesena odluka o podizanju zgrade čitaoničkog Doma, nakon što je na skupštini Društva održanoj 15. Siječnja 1893. godine na prijedlog Josipa Linića Pepića pokrenuta inicijativa za izgradnju vlastite kuće. Do tada je čitaonica djelovala u dograđenim prostorijama školske zgrade na Trsatu, prostor koji je zbog porasta broja članova postao neadekvatan. Bio je to veliki i financijski veoma zahtjevan zahvat koji su članovi Društva namjeravali brzo privesti kraju. U tom su naumu i uspjeli, pa je već 31. Listopada 1897. zgrada novog Doma otvorena.
(Izvor: Narodna Tiskara Sušak (1898), Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:39-41, Također: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama, Također: Grupa autora: Povijest Rijeke, ICR Rijeka 1988., ISBN 86--7071-045-5, str. 45-47)
adužnica Hrvatske čitaonice na Trsatu1896. 05. Kolovoza položen je kamen temeljac za izgradnju doma Hrvatske čitaonice Trsat nakon što je 30. Srpnja 1896. i službeno zaprimljena građevinska dozvola. Od osnutka Društva Hrvatska čitaonica Trsat je djelovala u školskoj zgradi i taj prostor nije bio adekvatan. Na skupštini Društva održanoj 15. Siječnja 1893. godine na prijedlog Josipa Linića pokrenuta je inicijativa za izgradnju vlastite kuće. Eugen Matković predložio je skupštini Društva 20. Siječnja 1895. osnivanje građevnog odbora u kojem su sudjelovali Vedran Matković, Toma Matković, Fran Šikić i Nikola Glavan kao građevni stručnjaci, te dr. Rude Linić kao pravnik. Gradnja je dovršena ujesen 1897., a koštala je 28.000 forinti. Gradnju je financiralo dioničko društvo od 49 uglednih građana Trsata, Sušaka, Rijeke i okolice. Sredstva su se prikupljala izdavanjem zadužnica (dionica) (slika desno), kojih je bilo upisano 500. Ostali, manji dio financijskih sredstava, nabavljen je zajmom od Hrvatske hipotekarne banke u Sušaku. Dioničari su se nakon završetka gradnje odrekli svojih udjela (potraživanja) u korist Čitaonice. Dom je izgrađen na uistinu teškome terenu, nasuprot Bogorodičine crkve, viseći iznad kanjona Rječine, zemljištu Tonke Kućel i Josipa Linića. Osnovu nacrta Doma izradio je Toma Matković, a troškovnik gradnje Mate Glavan. Vođenje gradnje preuzeo je na sebe Građevni odbor. Već 31. Listopada 1897. otvorena je zgrada novog Doma. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Narodna Tiskara Sušak (1898), Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:41-50, Također: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama)
Nova Guvernerova palača, rijeka1896. Rujan, Povjesničari filmske umjetnosti s mnogo argumenata tvrde da je prva filmska predstava putujućeg kinematografa u Rijeci prikazana u Zmajićevoj kući na obali (danas Svid Rock Caffe) i da je Vincenzo Giardon bio taj koji je prikazivao filmove. Što znači prije zagrebačke, koja je održana u listopadu iste godine.
1896. Dovršena izgradnja nove Guvernerove palače (slika ljevo).
1896. U tvornici Torpedo prvi put je korišten žiroskop nakon brojnih usavršavanja. Prva probna lansiranja bila su sa brojnim problemima. Patent još uvijek pripada Lodovicu Orbryu.
1897. 01. Sječnja otvorena je I. izložba Kluba prirodnih znanosti
1897. 25. Sječnja Robert Whitehead, vlasnik riječke tvornica Torpeda otkupljuje patent žiroskopa Tršćanina Lodovica Obrya, koji je zaposlen u njegovoj tvornici. Time je postignuto značajno poboljšanje preciznosti gađanja, jer je uklonjen bočni otklon torpeda u odnosu na predviđenu putanju. Žiroskop je u ovoj izvedbi nazvan guidasiluri (vodi torpedo).
1897. 26. Sječnja u 73. godini umire arhitekt Giuseppe Leard. Jedno vrijeme je bio na čelu Gradskog građevinskog ureda (do 1880.). Vršio je i dužnost zapovijednika vatrogasnih dobrovoljaca (od 1875. do 1879.). Rođen je 1824. u Rijeci.
1897. 26. Sječnja na Sušaku je rođen Đuro Rošić (Sušak, danas dio Rijeke, 26. Sječnja 1897 – Zagreb, 13. Srpnja 1986), hrvatski kazališni kritičar i glumac. Trogodišnju glumačku školu završio 1922. u Zagrebu, gdje je jednu sezonu glumio u HNK-u nastupajući u manjim ulogama. U Sušaku se kao predsjednik i umjetnički voditelj Hrvatskoga kazališnoga društva bavio i režijom. Bio je prvi intendant riječkoga HNK-a (1944–1947. i 1951–1953) te profesor na Višoj pomorskoj školi u Rijeci. Kazališne kritike pisao je od 1955. za novine, časopise (Riječka revija, Novi list, Vjesnik, Dometi) i za radio.
U Caffe Oriente gostuje Kronofotograf 1897. 29. Sječnja do 16. Veljače
u Rijeci u Caffe Oriente gostuje prvi Phonoscope (tehnika Kronofotografije (Chronophotographie) s tri različita programa živih fotografija (fotografie viventi). Prikazivane su kronografske fotografije najpoznatijeg snimatelja tom tehnikom i francuskog pionira filma Georges Demenÿa (Douai, Franuska, 12. Lipnja 1850. - 26. Prosinca 1917.). Demenÿ je patentirao svoj Phonoscope, aparat sa staklenim diskom promjera 42 centimetra po čijem je rubu bila serija kronofotografskih slika koje su se rotacijom diska projecirale jedna po jedna zahvaljujući snažnoj Molteni lanterni. Inače ime "Chronophotographie" predstavlja set uzostopno snimljenih fotografija koje predstavljaju faze pokreta (slika desno). Termin "Chronophotographie" je prvi upotrebio Francuski fizičar Étienne-Jules Marey, a dolazi od grčke riječi "chronos" (vrijeme) kombinirane sa  "photography". Taj sustav prikazivanja pokretnih fotografija je tada bio vrhunac tehnologije, ali je već za godinu-dvije potisnut od daleko jednostavnijih Lumiesovih kamera i Pateovih projektora.
Michele Maylander1897. 28. Sječnja Na izborima za polovicu zastupnika gradskog Zastupništva u Rijeci pobijedila je Autonomna stranka, dok je od liberala ušlo njih 11, ali samo oni koji su bili na listi Autonomne stranke.
1897. 31. Sječnja Osnovano Primorsko planinsko društvo na Sušaku.
1897. 19. Veljače Michele Maylander (11. Rujna 1863 – 1911) prvi put izabran za riječkog gradonačelnika nasljedujući Giovannija de Ciottu koji je držao tu poziciju od 1872. do 1896. Bio je biran još 6 puta tokom vremena (slika ljevo).
Pošto je devedesetih godina XIX stoljeća riječki autonomizam počeo je smetati planovima postupne mađarizacije grada, Mađarska je počela planski dovoditi svoje činovnike, uvela je mađarski jezik u uredima i školama, pokrenula nekoliko listova na mađarskom jeziku, počela ograničavati gradsku samoupravu i poduzimati druge mjere da Rijeka što prije dobije sva obilježja mađarskog grada. Tome su se usprotivili riječki autonomaši, i vođa riječkih autonomaša Michele Maylender izjavio je da se ne može "zamisliti kod Riječana ugarski patriotizam bez autonomije." 12. Studenog 1898., na sjednici gradskog zastupstva, gradonačelnik Maylender i 47 članova Zastupstva podnose ostavku. Zamjenio ga je Kraljevski Komesar i savjetnik ministra Antonio de Valentsits. (Izvor: RADULE BUTOROVIĆ: Sušak i Rijeka u NOB-u, RIJEKA, 1975 ., str:19, Također: wikipedija > Michele Maylender, Također: Rodolfo Decleva: Piccola storia di Fiume 1847-1947)
1897. dovršena je gradnja palače Jadran (Palazzo Adria). Građena je od 1895. do 1897. godine. Na projektu palače je radio Budimpeštanski ured Wilhelma Freunda, u kojem je radio i Franjo Matiasić (Mattiassi Francesco), riječki arhitekt. Projektirao ju je oko 1894. godine. Od 1898. godine djeluje u Rijeci. Po dosad objavljenim podacima i saznanjima autorstvo projekata palače Adria (Jadran) nije poptuno jasno obzirom da u kultnoj knjizi "Kako čitati grad" dr. Radmila Matejčić navodi da je natječajem odabran projekt prema nacrtima Francesca Mattiassija (ne spominje V. Freunda). Tijekom svoje duge povijesti ova je zgrada doživljavala manje i veće unutarnje pregradnje, 1896. godine ugradnju dvaju pobočnih dizala za ljude i teret, poduzeća A. Stigler, Milano, a krajem Prvog svjetskog rata za vrijeme Krvavog Božića 1920. (Natale di sangue, tj. Le Cinque Giornate di Fiume) doživjela je razorna oštećenja. U međuraću je 1924. dograđen krovni kat (između kupola, pa one danas izgledaju niže), a nakon Drugog svjetskog rata ugrađen je nov, veći središnji lift. Neka su predvorja oslikana zidnim dekoracijama krajem '50-ih, na pr. prikazom riječke luke Vladimira Udatnyja, 1958., a od originalne drvenarije i uredskog namještaja  ostala je tek jedna historicistička klupa, dovoljan svjedok nekadašnje raskoši ove važne poslovne palače. Brodarsko poduzeće Jadrolinija, osnovano 20. Siječnja 1947., tijekom 2007. godine obilježavanjem vrlo visoke, – 110. – obljetnice izgradnje svoje rezidencije, najljepše obalne palače na Rivi, poduzelo je akciju velike obnove vanjštine Palače Jadran. Uložena su znatna sredstva u obnovu svih pročelja i očišćene skulpture jer su tijekom vremena nastala oštećenja zbog atmosferskih prilika i trošnosti. Francesco Mattiassi, nakon 1918. radi kao ovlašteni graditelj na Sušaku. Zgeradu Milosrdnog doma ubožnice Braće Branchetta (današnja zgrada Medicinskog fakulteta) je također gradilo poduzeće Franje Matiasića u periodu 1904.-1905. godine.
1897. 14. Svibnja
 u Rijeci je rođen Roberto Ludvigovich di Bartini (ili Roberto Oros di Bartini) (Rijeka, 14. Svibnja 1897.  – Moskva, 6. Prosinca 1974.). Bartini završava gimnaziju 1915. godine te odlazi u školu pričuvnih časnika u grad Bansku Bystricu u Slovačkoj. Nakon što je 1916. diplomirao, Bartini je poslan na rusko-austro-ugarski front gdje je u Lipnju 1916. bio zarobljen. Bio je jedan od vodećih ljudi u ruskom svemirskim programu, znanstvenik, konstruktor aviona i genijalni fizičar koji je svojim istraživanjima zadužio avio i svemirsku industriju. U Rusiji je konstruirao mnogobrojne letjelice, a bez njegova genija nikada ne bi poletio ni legendarni Concorde koji ima krila koja je Roberto osmislio. To su takozvana dupla delta krila. Samo s njima je moguće putničkim avionima postići supersoničnu brzinu. U početku je službovao kao inženjer u zrakoplovstvu Crnomorske flote, a od 1929. počinje raditi u konstruktorskom birou Grigoroviča. Od 1933. je na čelu svog konstruktorskog biroa gdje se u osnovi bavio projektiranjem hidroaviona. Od 1937. do 1947. bio je u nemilosti i radi u zatvorskom NKVD birou. Tu je djelovao u timovima Tupoljeva i Tomaševiča. Rehabilitiran je tek 1956. i poslije toga radi u birou Berieva na više originalnih projekata, između ostalih i nadzvučnog strateškog bombardera A-57. U ruskim i svjetskim avio krugovima ostaje najpoznatiji po hibridnom avionu VVA-14. Njegovi radovi na hidroavionu na nuklearni pogon ostaju nažalost zapisani samo kao pokušaji, no vizije i konstrukcije aviona su po mnogim znalcima ispred svog vremena. (Izvori: Novi List, "Robert Bartini: Genijalni Riječanin koji je poslao Gagarina u svemir", Autor: Jasmin Đečević, Objavljeno: 4. Travanj 2011., Također: BERIEV Aircraft Company, Robert Ludovigovitch Bartini (1897-1974), PRESS RELEASE, 14 May, 2012)
1897. 14 Lipnja
za riječkog guvernera je imenovan László gróf Szapáry de Szapár (do 2. 8. 1903.), tako da je v.d. guvernera Tibor Gaal de Hatvan odstupio.
1897. 22. Srpnja rješenjem s ovim datumom Franjo Josip I dodijelio je Dinku Udini (Krk, 09. Listopada 1833. - Trsat, 19. Travnja 1907.), prvom predsjedniku Narodne čitaonice Trsatske i prosvjetnom radniku koji je bio učitelj u školi Trsat 50 godina, najviši orden što ga prosvjetni radnik uopće može primiti u Austro-Ugarskoj monarhiji - srebrni križ s krunom. (Izvor: Croinfo.net > Stare slike i dokumenti Rijeke: Trsat)
1897. Srpnja završena gradnja "Državne mađarske osnovne i više djevojačke škole" u Via Clotilde superiore. Ta je zgrada bila odgovor gubernija na gradske škole (mušku i žensku) na Dolcu, a projekt je koštao 50.000 fiorina. Projekt je izveo vrsni arhitekt Gyözö Czigler, profesor na Politehnici u Budimpešti. On je zgradu zamislio kao strogu neorenesansnu palaču. Gradnja je povjerena riječkoj firmi V. Celligoi & G. Leard, koja se obavezala da će posao obaviti za manje od godinu dana – od Kolovoza 1896. do Srpnja 1897. godine. Ta je zgrada zatvorila sa sjeverne strane blok zgrade Bonetić ivrtni dio gostionice "Bonavia". Cijelo vrijeme ostala je u obrazovnoj funkciji, pa su u njoj danas "Prva riječka hrvatska gimnazija" i "Gimnazija Andrija Mohorovičić". (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str: 8)
1897. 02. Rujna nakon što je grad Rijeka raspisao natječaj za izgradnju nove javne elektrane uz koncesiju na 34 godine, nakon nekoliko godina gradnje puštena je u pogon nova elektrana za proizvodnju električne energije, izgrađena nasuprot staroj, (treća u Rijeci), poznata pod imenom Ponsal. Elektrana je u početku imala 3 parna stroja, 2 po 150 KS i 1 od 100 KS. Generatorski napon bio je 2000, a distribucijski 100 V. Uz ovu elektranu izgrađena je i prva baždarnica električnih brojila u Hrvatskoj.
(Izvor: Moja Rijeka, Velid Đekić : Električna centrala Ponsal, Također: Građevinar 5/2015, INDUSTRIJSKA Parobrod IKA nakon što je dovučena do gata AdamichBAŠTINA, Branko Nadilo i Krešimir Regan: Tužni ostaci slavne prošlosti, Također: HEP grupa, Ivica Tomić : 120. obljetnica prve električne žarulje u Rijeci i Hrvatskoj)
1897. 20. Rujna
parobrod "Ika" (Ungaro-Croata) potonuo u riječkoj luci nakon sudara s engleskim parobrodom s/s "Tyria" od 1880 BRT, kompanije Cunard, koji je upravo isplovljavao iz luke. Poginulo je više od 30 putnika ičlanova posade. "Ika" je poslije potonuća podvodno dotegljena do riječke luke i kod gata Adamić (na slici desno), a nakon toga je izvađena, popravljena u doku i 1898. prodana na dražbi grčkom brodovlasniku gdje je zaplovio pod imenom "Evangelini". Nakon dugog vođenja istrage, ispitivanja sudionika i suđenja, najprije je zapovjednik p/b “Ika” kapetan Romano Forenpoher iz Bakra bio proglašen krivim za taj sudar, a nakon žalbe  je bio oslobođen krivnje. Na prizivnom je ročištu u Veneciji zapovjednik p/b “Tyrija” bio proglašen krivim.
(Izvor: Radojica Fran Barbalić – Ivo Marendić: Onput, kad smo partili, MH – Ogranak u Rijeci, 2004., str. 64., Također: Forum Croinfo.net, Tema: Sudar hrvatskog parobroda za obalnu plovidbu IKA i parobroda Tyria - Cunard, Također: Željko Lužavec: Bijela flota Hrvatskoga jadrana, Jadrolinija, 1997., Također: zeljeznice.net, forum, Razvoj linijske plovidbe, piše: sali, Posted 19.03.2016)
Gradska čitaonica Trsat1897. 31. Listopada svečanim blagoslovom velečasnoga Cvjetka Grubera, dovršena je gradnja Hrvatske Čitaonice Trsat (slika ljevo). Izgrađena je na uistinu teškome terenu, nasuprot Bogorodičine crkve, viseći iznad kanjona Rječine, i djelo je domaćeg arhitekta Mate Glavana. U prošlosti knjižnica i čitaonica, te mjesto mnogih humanitarnih priredbi, Hrvatska čitaonica i danas je mjesto okupljanja i središte kulturnih događanja na Trsatu. 1898. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Narodna Tiskara Sušak (1898), Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:41-50, Također: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama)
1897. riječki zubar dr. Edmund Krausz Sandorov, rodom iz Kethelyja u Ugarskoj, kupuje prvi rengenski uređaj u Rijeci. Njegova se ordinacija nalazila na Korzu, kućni broj 481, a kasnije na Korzu u Mohovićevoj kući, kućni broj 22 na prvom katu. Izrađivao je plombiranja zubi zlatom, srebrom, cementom i ostalim materijalima, te zubne proteze, sve vrste operacija u ustima i umjetne individualne zube. Za usporedbu, Zadar je dobio svoju prvu ordinaciju tek godinu dana kasnije.
1897. osnovano je parobrodarsko društvo "Levante" (Società anonima ungharese di navigazione a vapore ungaro "Levante", Fiume.) koje je 1914. imalo 12 parobroda sa 54.157 BRT i održavalo linijsku službu istočnom Sredozemlju.
(Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 46., Također: Milica Trkulja: Povijesne vrijednosnice Rijeke i Sušaka, MGR, Rijeka 2009., str. 14.)
1898. riječki ribar i izumitelj Giovanni (Ivan) Delaitti konstruirao je u Rijeci zajedno sa Jakovom Kuljišem svjetiljku na acetilenski plin. Delaittijeva svjetiljka

Pozivnica za proslavu otvaranja Trsatske Čitaonice, 09.01.1898
Pozivnica za proslavu otvaranja Trsatske Čitaonice, 09.01.1898

davala je svjetlost jačine 400 svijeća. Nakon što su ribari stoljećima isplovljavali u noćni ribolov svjetlosno se pomažući u privlačenju lovine loženjem vatre, sve se promijenilo u svijetu ribolova tim "Riječkim izumom". (Izvor: La Voce del popolo Grandi personaggi da ricordare)
1898. 09. Sječnja
čitaonica je svečano otvorena za publiku (Pozivnica za proslavu otvaranja Trsatske Čitaonice, slika desno). To je bilo mpozantno zdanje s velikom dvoranom za plesove, zabave i predstave, čitaonicom, sobom za knjižnicu, galerijom dvorane, sa pivnicom i gostionicom u podnožju. Na dan otvorenja nove zgrade Čitaonice dugogodišnji predsjednik Društva Josip Linić, i jedna od najzaslužnijih osoba za njezinu izgradnju, kazao je:

''Braćo, eto dokaza i opet, što može bratska sloga, samo složno u ime Hrvatske i neće uzmanjkat nikada slava Trsatu. Podigosmo čitaonički dom, ne sustanimo nikada ni na dalje, samo u radu spas je Hrvatu, spas i slava Trsatu.''

Dom je poslužio i kao sjedište Radničko-obrtničkog potpornog društva ''Erazmo Barčić'', osnovanog 29. Travnja 1913. Uloga društva bila je zaštititi svoje bolesne i radno nesposobne članove te brinuti o njihovu moralnom odgoju i naobrazbi. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Narodna Tiskara Sušak (1898), Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:41-50, Također: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama)
1898. 11. Sječnja Instalacija Maylendera za gradonačelnika, ali zamjenik guvernera dr. Tibor Gaal, koji je ponovo izabran za gradonačelnika, rapušta Zastupstvo ali ne želi dati prisegu zbog novih zakona prema kojima je u ostavci. Ponovni izbori su održani 5. Travnja 1898. (Izvor: Forum Croinfo.net, Kronotaksa riječkih rektora tj. obnosilaca vlasti, Autor: Kobler)
1898. Siječanj Riječki poduzetnik i trgovac Giovanni Rudolff otvara na Sušaku vlastitu tiskaru. Tu 1. Sječnja 1899. pokreće autonomaški časopis "La Difesa" u kojem je Rudolff bio i glavni urednik. Program časopisa je bio "podržavati i štititi ugroženu riječku autonomiju i razraditi je u potankosti za praktičnu primjenu". Pravi idejni pokretač časopisa bio je poznati autonomaški lider Michele Maylander, a glavni suradnik, tada dvadesettrogodišnji riječki političar Riccardo Zanella. budući da je list bio proganjan od policije, sa Sušaka su ga kriomice donosili u Rijeku i tamo rasparčavali.
1898. 02. Travnja u Rijeci je umro liječnik i političar dr. Antonio Felice Giacich (Lovran, 1813 - Rijeka, 1898). Bio je prvi ravnatelj Bolnice Sv. Duha u Rijeci i autor medic. priručnika za pomorce "Lezioni mediche per i naviganti" (1858.). Valja istaknuti njegovu studiju "Sullo Scrilievo" (1862.), u kojoj daje jedan od najzapaženijih priloga u razjašnjavanju misteriozne epidemije tzv. “Škrljevske bolesti” koja se krajem XVIII. stoljeća pojavila u mjestu Škrljevu i proširila u okolna područja, Rijeku, Istru, na otoke i prema Sloveniji. Zahvaljujući ovoj studiji, definitivno je potvrđeno da se radilo o specifičnom obliku endemskog sifilisa. Godine 1869. izabran je za jednog od četiri izaslanika grada Rijeke u "regnikolarnu deputaciju" za rješavanje riječkog pitanja. (Izvor: wikipedia>Antonio Giacich, Također: Ante Škrobonja , Dr. Antonio Felice Giacich (1813. – 1898.) i njegovi doprinosi razvoju pomorske medicine, Također: kbc-rijeka>povijest)
1898. 5. Travnja održani su ponovni izbori za Zastupstvo na kojima je sudjelovala samo Autonomna stranka. 28. Travnja Michiele Maylender je ponovo izabran za gradonačelnika. Pred guvernerom Ladislaom Szaparyem opet odbija prisegnuti. Zastupstvo je ponovo raspušteno i raspisani novi izbori.
1898. 5. Travnja u Budimpešti umire Géza gróf Szapáry de Szapár, bivši riječki guverner. Guvernovao je u Rijeci od 26. Veljače 1873. pa do 1. Studenog 1883. Rođen je u Bratislavi 27. Rujna 1827. Po njemu je Riva Szapary dobila ime.
1898. 07. Svibnja ministerijalni savjetnik (consigliere ministeriale) Antonio de Vallentsits imenovan je kraljevskim povjerenikom za riječku općinu jer je dan ranije, kraljevskim dekretom raspušteno gradsko Zastupništvo.
1898. 7. Rujna u Kraljetinoj Narodnoj tiskari u Strossmayerovoj ulici počinje izlaziti dva puta mjesečno list "Il Fiumano". Bio je to hrvatski autonomaški list koji je izlazio na hrvatskom i talijanskom jeziku. Zbog financijskih problema list je izlazio manje od godine dana.
1898. na Sušaku počinje izlaziti "Hrvatska Sloga", pravaški list pokrenut od riječkih i sušačkih hrvata, nastavljajući tradiciju lista "Sloboda" koji je izlazio na Sušaku od 1878 do 1884 kada prelazi u Zagreb. List je izlazio svaki dan osim nedjeljom i praznikom. Printao se u Kraljetinoj tiskari na Sušaku. Bavio se politikom, gospodarstvom, obrtom i trgovinom. Pokretači lista bili su dr. Rude Linić, veleposjednik i tvorničar Giuro Ružić i trgovac Milan Gremer. Pokretači lista su bili nezadovoljni kvalitetom i uspjehom svoga lista i pozvali su u pomoć tada još mladog pravaškog novinara i političara Franu Supila koji je do tada radio u uredništvu "Crvene Hrvatske" koja je izlazila u Dubrovniku. Potkraj 1899. najavljeno je da će se se "Hrvatska Sloga" ubuduće zvati "Novi List". "Novi List" je službeno utemeljen 2. Sječnja 1900. i tiskao se u Kraljetinoj tiskari na Sušaku sve do 1. Ožujka 1900. kada mu uprava seli u Rijeku na Piazza Urmeny br 6.
1898. na Piazza Scarpa kućni broj 5 otvara zubnu ordinaciju Artur Eckel, "specialista per denti artificiali e dentiere pneumatice americane". Početkom 1900. Novi list piše o njegovoj ordinaciji:

"... Umjetni zubi i nizovi zuba sa svim nalik naravnim, ne razlikujući se u ničem od vlastitih, za grizkanje posve sposobnih uz jamstvo od punih 10 godina, namještaju se a da se ne osjeća boli, niti je nuždno izvući korena. Umjetne krune zuba učvršćenih i snimivih, bez podloge od zlata ili inog materijala, izvrstne kakvoće uz najumjerenije cijene. Popravci od 1 forinte dalje kroz 1 sat. zubi od 2 forinta dalje. Podpuni nizovi zuba uz cijene umjerene. Siromasi plaćaju polovicu. Gliede točne izvedbe jamči moje 25 godišnje iskustvo. Svaki dan od 9 sati prije do 5 sati poslie podne. Nedjeljom i blagdanom samo popodne." (oglas, Novi list, broj 1, 02.01.1900)

1898. 08. Listopada Tvornicu papira zadesila i druga poplava (prva je bila 11. Listopada 1852.), napravivši veliku štetu uništivši u cijelosti elektranu i nekoliko novih strojeva koji su u pogon pušteni samo nekoliko dana ranije. (Izvor: wikipedija > Tvornica papira Rijeka, Također: II. seminar - Riječka tvornica papira)
1898. 19. Listopada nezapamćeno nevrijeme koje je zahvatilo Rijeku dovelo je do ponovnog izlijevanja Rječine, nanijevši pritom veliku štetu netom obnovljenoj Tvornici Papira. U strašnom prolomu oblaka u nešto više od tri sata (od 9,35 do 12,50h) pala su 223 mm kiše što je izazvalo dotad neviđen porast vodostaja Rečine. Protok vrha vodnog vala dosegao je i do 500 m3/s. Ekstremno visoki vodni val odnio je konstrukciju visećeg mosta iznad Grohova zajedno s 10 metara visokim kamenim blokom u kojem je bilo ukliješteno uporište mosta te je na tom dijelu korito pomaknuto. Uzvodnije je oštećena brana kod naselja Žakalj. Vodni val je pričinio znatne štete i nakon izlaska iz kanjona. Odneseni su željezni nosači mosta kod tadašnje
tvornice papira, poplavila dio upravo obnovljene Hartere i pritom znatno oštetila zgrade i strojevi u pogonima tvornice, srušen je obalni zid kod izvorišta Zvir, a na ulicama grada Rijeke uz Rječinu voda je bila visoka i do 2 metra. Kod pravoslavne crkve razina vode je dosegla 30 cm. (Državni arhiv Rijeka-C). Nakon tog događaja konačno je potvrđena ispravnost pretpostavki o potrebi projektiranja cjelovitog regulacijskog zahvata. (Djelomični izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6, Također: DAR, autori izložbe i kataloga Olga Magaš, Nana Palinić: Rječina i Zvir : regulacija i revitalizacija : Zvir, 18. ožujka 1999, str:28-29)
1898. 27. Listopada citat iz riječkih "Narodnih novina":

"Strašna povodanj (poplava - op. SEAS) na Rieci i na Sušaku. Prošloga tjedna nakon neprestane kiše, koja je desetak dana kano iz kabla padala, provalila je voda iz korita Riečine tolikom silom, da je sav dolnji grad Rieke i Sušak poplavila. Voda je najgroznije haračila na Fiumari i na Školjiću. Škoda iznaša 2-3 milijuna. Ogromne štete su pretrpile: tvornica duhana, tvormca papira, tvornica koža itd. itd.
Na Fiumari počinila je bujica pravih grozota. Toj je obarala voda sve, što njoj bijaše na putu goneć pred sobom granje stabala, dužice, panjeve, bačve, stolce klupe. Deruća voda obarala je i dućanska vrata, te provaljivala u dućane, podrume itd. itd. Trgovci, krčmari itd. na Fiumari pretrpilil su silnih šteta.
"

11. i 12. Studenog 1898. godine održan je sastanak zbog nastale situacije oko poplava Rječine i planova za regulaciju iste. Mađarski kulturno-inženjerski ured I. okruga izrađuje projekt regulacije srednjeg toka Rječine, kojim su postojeći projekti revidirani i nadopunjeni. Potpisuje ih inženjer Béla Péch, dok je voditelj gradilišta bio Pál Holfeld. Radovi su ponovno započeti u proljeće 1899. godine, a završeni 1908. godine. (Djelomični izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6)
1898. Početkom Prosinca te godine u tada poznatom lokalu Caffe Orient (nalazio se je pored današnje tržnice) održale su se prve kinematografske predstave u Rijeci. Program se je sastojao od petnaest kratkih filmova, a sve je ukupno trajalo manje od sat vremena. Glazbena se je pratnja projekcijeizvodila na fonografu (prototip gramofona, Edisonov izum). Ova su se zanimljiva i inovativna zbivanja odvijala po nekoliko puta dnevno gotovo cijelog Prosinca.
1899. 1. Sječnja Autonomna Stranka Rijeke, kojoj je na čelu Michele Maylender (Rijeka, 11. Rujna 1863 – 1911), izdaje i svoje novine "La Difesa", koje su ujedno bile i prve političke novine izdane u Rijeci. Urednik i osnivač je ponovo bio Maylender, koji je vjerovatno bio i vlasnik. Novine su počele izlaziti na

Godina Klub Igrao puta Dao golova
1919–1926 Olympia Fiume 92 57
1926–1927 Fiumana 11 2
1927–1929 Prato 37 8
1929–1930 Roma 8 3
1930–1932 Cagliari 45 13
1932–1933 Fiumana 7 2

Sušaku gdje su na snazi bili Hrvatski (Austrijski) mnogo liberarniji zakoni.
1899. 24. Veljače u Rijeci je rođen Luigi Ossoinach (Rijeka, 24, Veljače 1899. - Rijeka, 4. Svibnja 1990.), profesionalni nogometaš koji je karijeru započeo u riječkoj "Olympiji", a završio, nakon igranja u talijanskoj "Serie A" ligi, ponovo u riječkoj "Fiumani" (Tablica desno). Bio je jedan od najboljih napadača talijanske lige.
1899. 14. Veljače
rođen je u Sušaku Lovro von Matačić (Sušak, 14. Veljače 1899. - Zagreb, 4. Siječnja 1985.) , dirigent svjetskog glasa.
1899. 11. Ožujak
Putujući prikazivač filmova, nijemac Jochann Bläser, podiže svoj veliki šator na Trgu ribarnice (Piazzale della Pescheria) i prikazuje Riječanima filmove od 11. Ožujka do 9. Travnja 1899. godine. Tada je snimio film Korzo u Rijeci koji je prikazivao i u drugim gradovima u kojima je boravio.

Prva industrijska izložba u RijeciPrima Esposizione Industriale - Prva industrijska izlozba, Fiume. 30 Travanj - 30 Svibanj 1899

1899. 30. Travnja do 30 Svibnja, u lučkom magazinu broj 5 (Magazzino generale No. 5) na Žabici otvorena je "Prva industrijska izložba u Rijeci" (Prima Esposizione Industriale Fiumana)(dijelom i Izložba strojeva Kraljevskog tehničkog muzeja). U isto su vrijeme izložene i brojne fotografije riječke rafinerije nafte. Izložba je trajala mjesec dana (slika desno).
1899. 18. Svibnja
otvoreno sušačko kupalište na Brajdici. Imalo je i kabine za žene.
1899. 12. Lipnja
na Trsatu je osnovano Sušačko dobrovoljno vatrogasno društvo. Inicjator osnivanja i prvi zapovjednik bio je Vaclav Mayer. Na prvom sastanku u zgradi Trsatske čitaonice je u društvo učlanjeno 20 izvršujućih članova. Za predsjednika Društva izabran je tadašnji mjesni načelnik Hinko Bačić, a za zapovjednika Vaclav Mayer. U prvoj godini postojanja obavili su 117 praktičnih i teorijskih vježbi, jednom je dana uzbuna za požar, a gasili su i sedam pravih požara pod zapovjedništvom Mayera, dok je u široj zajednici Društvo bilo zapaženo i po izvanrednoj organizaciji plesova koje su redovito priređivali dvaput godišnje s bogatim programom i obaveznim demonstriranjem sposobnosti i spremnosti vatrogasaca.
(Izvor: JVP grada Rijeke, Povijest ,  Str 5/5, Također: DVD Sušak – Rijeka, Povijest, PRVIH 100 GODINA VATROGASTVA NA SUŠAKU, Također: Monografija DVD-a Sušak, 100 GODINA VATROGASTVA NA SUŠAKU DVD SUŠAK 1899-99, RIJEKA 1999, Također: Monografija DVD-a Sušak, 90 GODINA DVD SUŠAK , Nakladnik: DVD SUŠAK, 1989)
1899. 17. Lipnja Achille Luigi Carlo La Guardia (Cerignola, 26. Ožujka 1849. – Trst, 21. Listopada 1904.), otac puno poznatijeg Fiorella La Guardie (New York, 11. Prosinca 1882. - New York, 20. Rujna 1947.) pruzima upravu nad "Grand Restaurant Continental", poznatim restoranom hotela "Kontinental" na Sušaku.
(Izvor: istrianet.org, Relevant Non-Istrians, Achille La Guardia, Također: wikipedia>Achille La Guardia, Također: Genealogy, Profile, Achille Luigi Carlo La Guardia's)
1899. 11. Rujna spajanjem brodarskih poduzeća Parobrodarstvo Krajač i drugovi (Senj) i M. Šverljuga i drugovi (Rijeka) i još nekih manjih brodarskih poduzeća, osnovano je Ugarsko-hrvatsko dioničko društvo, zvano "Ungaro-Croata" (Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo / Società in Azioni Ungaro-Croato di Navigazione Marittima a Vapore Coastal). Prvi ravnatelj društva bio je Mate Šverljuga a dioničari su Sigizmund Kopajtić, A. Štrk, Mate Polić, braća Bakarčić te drugi brodovlasnici iz Kostrene, Drage, Sušaka pa i Istre. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Ungaro-Croata, Također: Naše Sidro, Forum, O kompaniji Ungaro - Croata, Također: hajoregiszter.hu , Magyar Horvát Tengeri Gőzhajózási RT (Ungaro-Croata), Također: KRATAK POVIJESNI PREGLED NASTANKA I RAZVOJA JADROLINIJE)
Sarah Bernhardt1899. 22. Listopada u "Teatro comunale" je održana predstava Alexandre Dumas "Dama s kamelijama", sa slavnom francuskom glumicom Sarah Bernhardt, koja je odigrala naslovnu ulogu Marguerite Gautier toliko uvjerljivo da je publiku ostavila bez daha. Plakat za predstavu na slici desno (klikni za veću rezoluciju)
(Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Denis Nepokoj: Teatari, povijesni prizori, Rijeka, Svibanj 2013.)

Piazza Andrasy
Tramvaj na Piazzi Andrasy, danas križanje u. Ante Starčevića, Scarpine, Matije Gupca (na slici), Korza i Adamićeve

1899. 7. Studenog, u šest sati ujutro krenula su prva tramvajska kola od mosta na Rječini uzduž Fiumare prema zadnjoj stanici na Pioppi, na jednotračnoj pruzi dugoj četiri kilometra, što je Rijeku svrstalo u red modernih gradova u Europi, 11 godina prije Zagreba (1911.) (Slika desno). Vožnja je koštala 10 soldi, a jedna su tramvajska kola mogla prevesti 28 putnika , od toga šesnaest sjedećih i dvanaest stajaćih mjesta."Anonimno društvo za riječki električni tramvaj", kako se zvala prijevoznička tvrtka, imalo je osam motornih kola koja su vozila od 7 do 22 sata, a ljeti od 6.30 do 22.30 sati. Tih dana Riccardo Zanella predvodi demonstracije od dvadesetak mladića na Trgu Adamić radi promjene natpisa na tramvajima koji su bilo dvojezični, pisani na talijanskom i mađarskom jeziku, a bez hrvatskog. Na Piazza Andrassy i Piazza Adamich demonstranti su sjeli na prugu kako bi blokirali prolaz tramvaja. Među tim protestantima su bili Fortunato Mastrogiacomo, Giuseppe Sussain, Luiggi Zanier, Ernesto Zaller, Riccardo Zanella, Giuseppe i Eugenio de Emili, Giovanni Tiblias i još neki. Demonstracije su trajale više dana, a zabilježeni su i napadi na kola, iako se u njima vozi i pripadnik gradske straže naoružan sabljom i mada ulicama duž trase tramvaja kruže patrole naoružane straže. Na Pioppi je uhapšen radnik Ivan Novak jer je demonstrirao protiv dvojezičnosti na tramvaju; kod Ljuštionice riže uhapšeni su dječaci Antonio Lenaz i Daniele Marceglia zbog stavljanja kamenja na prugu, a u Via dei Molini uhapšen je dvanaestogodišnjak Luigi Dollenz jer je bacao kamenje na remizu. U Hrvatskoj su tramvajske linije nekoć imali gradovi Rijeka (1899–1952), Pula (1904–34), Velika Gorica (1907–37), Opatija (1908–35) i Dubrovnik (prometovao 1910–70). (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Tramvaj, Također: wikipedija > Tramvajski promet u Rijeci, Također: Autotrolej, Povijest)
1899. "Fabbrica di siluri Whitehead & Co" postaje najveća tvrtka u svijetu u proizvodnji i primjeni delikatnih mehanizama kao što je žiroskop.
1899. Godine osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo Sušak koje i danas djeluje.
Majka Marija Krucifiksa Kozulićfra Arkanđeo iz Camerina1899.
Majka Marija Krucifiksa Kozulić (Rijeka, 20. Rujna 1852. - Rijeka, 29. Rujna 1922.) (Slika ljevo) , pod vodstvom  kapucina fra Arkanđela iz Camerina (1821.-1900) (Slika dsno) osniva "Družbu sestara Presvetog Srca Isusova (Societas sororum Sanctissimi Cordis Jesu – SCJ)". Družba je autohtona hrvatska redovnička zajednica i jedina nastala u gradu Rijeci. Družba je nastala u vremenu kada europski kršćanski Zapad sve više zahvaća liberalizam, materijalizam, masonstvo i sekularizacija. To je poznato povijesno razdoblje po raznim pokretima koji su bili okrenuti protiv vjere i Crkve. Ljudi su se sve više udaljavali od Krista i Njegove ljubavi i baš ta situacija je dovela do socijalnih nepravdi i siromaštva u tadašnjoj nagloj industrijalizaciji i kapitalizaciji društva. U takvim društvenim i crkvenim prilikama je u Rijeci nikla "Kongregacija Kćeri Presvetog Srca Isusova (Figlie del Sacro Cuore di Gesü)", koja ima svoje korijene u "Udruzi Kćeri Presvetog Srca Isusova", koju je 1879. osnovao u Trstu kapucin fra Arkanđeo iz Camerina. Od "Kongregacije Kćeri Presvetog Srca Isusova" odijelila se i osamostalila hrvatska "Družba sestara Presvetog Srca Isusova". Riječanka Marija Kozulić je bila deset godina, od 1879. do 1889. u Trstu članica Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova. Bila je učiteljica glazbe i zabavišta. U Trstu je, stekavši veliko duhovno i apostolsko iskustvo u Udruzi, donjela odluku da se vrati u Rijeku i posveti siromašnim djevojčicama i ženskoj mladeži. U svoj se rodni grad Rijeku vratila 1889. gdje je pod vodstvom o. Arkanđela, nastavila svoje vjerničko laičko djelovanje, svoju misiju, kao ravnateljica tršćanskog ogranka Udruge u Rijeci. Konstitucije je za riječki ogranak Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova odobrio 27. Rujna 1892. senjsko-modruški biskup Juraj Posilović (1876.-1894.). Nakon Prvoga svjetskog rata i zloglasne D' Annuncijeve okupacije grada Rijeke dolazi do podjele mlade Kongregacije na hrvatsku i talijansku zajednicu. Križ podjele zajednice koju je osnovala Majka Krucifiksa, čini se, da je doprinio pogoršanju njezina ionako slaboga zdravlja. Umrla je 29. Rujna 1922. u Rijeci. (Izvor: s. Dobroslava Mlakić: POVIJESNI PREGLED DRUŽBE SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA, Također: Dobroslava Mlakić: Družba sestara Presvetog Srca Isusova, Povijesni pregled (1899.1999.), Zagreb – Rijeka, 1999.)
1899. 18. Svibnja braća Josip i Adolf Strauss sagradili su na Brajdici novo sušačko kupalište. Kupalište je bilo otvorenog tipa i u sklopu kupališta su otvorene i kabine za žene i muškarce. Iste godine Straussi su ga prodali Antonu Bačiću.
1899. 17. Studenog u bakteriološkom laboratoriju riječke bolnice montiran je novi (i prvi) rendgen aparat. Aparat će biti u funkciji sve do 1903. godine. Za to su zaslužni Dr. Petar Salcher i barun G. J. Vranyczany, jedan sa svojim vezama, a drugi financijski. Na rengen aparatu je radio dr. Isidoro Garofolo, a održavali su fa Milan Gorup i prof. Salvatore Brattanich. Drugi aparat je nabavljen 1908., a radio je do 1914.
1899. 29. Studenog protiv učesnika protesta protiv dvojezičnih natpisa na tramvajima (koji su održani nakon 7. Studenog 1899., kada su u šest sati ujutro krenula su prva tramvajska kola od mosta na Rječini uzduž Fiumare prema zadnjoj stanici na Pioppi) istražni sudac predao je riječkom Tribunalu optužnice zbog kršenja čl. 168. i 171. Krivičnog zakona "zbog izazivanja nemira i organiziranja bandi protiv tuđeg vlasništva", što je kažnjivo do 3 godine zatvora. Optuženo ju 37 osobakoje su bile uhapšene u demonstracijama. Šestoro od njih (Riccardo Zanella, Giuseppe i Eugenio de Emili, Fortunato Mastrogiacomo, Giuseppe Sussain i Ernesto Zaller) zadržani su u pritvoru 12 dana, da bi popodne 17. Studenog 1899. bili pušteni na slobodu. Dočekala ih je i pozdravljala gomila na izlazu iz riječkog kaštela (zatvora).
XIX. Stoljeće, zadnjih desetljeća, u Rijeci su postojali ovi škverovi: na Delti (vlasnik Špadon), na Sušaku kraj bivše kuće Clementi, sada kuća Kovačić-Vranić (vlasnik Brazzoduro), kraj ulaza u današnji tunel (vlasnik Kozulić), na mjestu kuće Kozulić na Pećinama (vlasnik Bačić-Belac), nešto podalje škver Sablić, u Martinšćici škver vlasnika Katalinića, kasnije Jakovčićev. Brodovi koji su pripadali našim brodovlasnicima bili su građeni u riječkim škverovima. Naš najbolji brodovlasnik bio je Kozulić, koji je imao 15 brodova: Amelia, Industre, Stilicone, Saggitario, Marte, Capricorno, Tartaro, Conte Szapary, Ararat i dr. Bakarsko društvo (Società navale di Buccari) imalo je brodove: Slavjanka, Ban Mažuranić, Bakar, Mie figlie, Maria Andrina, Ariete, Strossmayer, Hrvat. Dioniz Randić sa Sušaka imao je jedrenjake Nehaj i Fany; Niko Bačić, otac pok. načelnika, bark Eugenio i još dva broda. Brodovlasnik Večerina sa Sušakaimao je bark Padoša, škuner Karla i Draga Dolnja, kostrenski brodovlasnici imali su brodove Nada, S. Barbara, Urinj, Kostrena, Voluntas, Hitar, Fidente, Teofrasto, i Vjeran. Obitelj Sablić imala je bark Marin i škuner Vela. (Izvor: Almanah grada Sušaka sa prikazom gornjeg Jadrana, Zagreb 1931., str. 144.)
XIX. stoljeće. -
Rijeka je osma luka u Europi; u najvećoj tvornici duhana u Carstvu zaposleno čak 2400 radnika, u tvornici papira instaliran prvi parni stroj u jugoistočnoj Europi; registirano više od 20 velikih poduzeća i brodogradilišta; na riječkim ulicama govorilo se hrvatski, talijanski, njemački, mađarski, slovenski, francuski, engleski, pa i švedski i flamanski.

 

Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas


Natrag na vrh stranice