Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.


Povijest grada Rijeke (1850 - 1875 godina)

19. stoljeće sredinom, Rijeka postaje centar mlinske manufakturne industrije. Na lokalitetima Žakalj, Podbadanj i Zidanac podižu se veliki industrijski mlinovi za preradu žitarica. Uz Rječinu postoji 27 mlinova (najviše u mjestu Lukeži - 6, po 3 u Trnovici, Drastinu i Grohovu, te 4 u donjem toku Rječine). Uz Županija Riječkato, na Rječini postoji i 5 pilana (po jedna u Martinovom selu. Ratuljama i Lukežima, te 2 u Gospodskom selu).
1850.
Formirana je Županija riječka sa sjedištem u Rijeci (Slika zastave ljevo).
1850. 18. Ožujka
na temelju carskog patenta od tog dana i Naredbe ministra trgovine Brucka od 28. Ožujka iste godine osnovane su Trgovačko-obrtnička komore u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Dubrovniku, Splitu, Zadru i Rovinju, a kasnije i u Sisku i Senju. Komore su bile javne ustanove, sa zakonom propisanim članstvom i djelokrugom. Nakon provedenih komorskih izbora, 26. Listopada 1851., na prvoj sjednici, održanoj 16. Veljače 1852. u Zagrebu, Trgovačko-obrtnička komora počinje s radom. Sljedećeg dana, 17. Veljače 1852., usvojen je poslovnik Komore tiskan kao „Poslovni red Hrvatske trgovačko­obrtničke komore“.
1850. 26. Travnja
u Trstu ustanovljena Središnja pomorska oblast (Governo Centrale Marittimo - Central Seebehorde) koja je pokrivala i Rijeku.
1850. 1. Srpnja
uvodi se u uporabu prva poštanska marka Austrijskog Carstva. Od prvog dana izlaženja, marke se Banska vrata na Luizijani ispod Trsatakoriste na riječkoj pošti, što nije bio slučaj u drugim hrvatskim i mađarskim gradovima.
1850. Riječko dioničko društvo uvelo plinsku rasvjetu u gradu.
1850. 9. Srpnja
Josip Jelačić (Petrovaradin, 16. Listopada 1801. - Zagreb, 20. Svibnja 1859.), hrvatski general i ban, posjetio Rijeku po prvi put. Još godinu dana prije toga, na Lujzijanskoj cesti, ispod Trsata, bila su označena Banska vrata (nekad zvana Porta hungarica, slika desno), nazvana tim imenom kada su Hrvati po nalogu bana Jelačića 1848. zauzeli Rijeku. Na taj događaj uklesan je natpis u kamenoj stijeni koji glasi : "Banska vrata, Na uspomenu Jelačića bana MDCCCXLIX." (Izvor: wiki-dveri.info > Ban Josip Jelačić, Također: fluminensia.org > Goran Moravček: Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka, objavljeno: 04. Rujna 2012., Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleža: Jelačić, Josip)
1850. Prema podacima iz pomorskih godišnjaka prvi dvojni švedsko-norveški vicekonzul bio je Josip Bakarčić Andrijin zvan Joško (1796.-1864.), riječki trgovac i brodovlasnik, rodom iz Drage. (Izvor: Igor Žic: Riječka luka kroz stoljeća, (članak 4/10), NOVI LIST 2001.)
1850. 06. Kolovoza Ustrojenjem Riječke županije sa dužnosti banskog povjerenika odstupa Josip Bunjevac (Karlovac, 3. Veljače 1797. – Jaškovec kraj Karlovca, 18. Veljače 1868.), koji je tu dužnost vršio od 5. Rujna 1848. do 6. Kolovoza 1850. (Izvor: Hrvatski državni arhiv, Stvaratelji, Banski povjerenik u Rijeci, Također: fluminensia.org > Goran Moravček: Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka, Objavljeno 04. Rujna 2012., Također: FLUMINENSIA, JOSIP BUNJEVAC)
1850. Na granici između naselja Andrejšćice i Brajde (otprilike na mjestu sadašnje zgrade riječke biskupije) otkriveni nalazi rimskog groblja.
1850. 13. Posinca u opširnom izvještaju Banskoj vladi od od toga datuma, povjesničar Đuro Kontić među ostalim navodi da se u Komorskoj registraturi među drugim pretraktiranim aktima nalazi i "Fluminensia". Skupina spisa s nazivom "Acta Fluminensia" (Spisi riječki, Predmeti riječki) koja sa prekidom od 6 godina (1786—1792) teče od 1776—1804. g. već je preko 100 godina sastavni dio fonda Državnog arhiva u Zagrebu. Po svemu sudeći ti su spisi došli u zagrebački Arhiv iz Budimpešte u vrijeme preuzimanja ostalih arhivalija koje je između 1819—1851. g. primio i dopremio Ivan Kukuljević uz suradnju Đure Kontića. Ti su spisi dokumentirali vrlo važan period riječke povijesti: Austrija je nastojala zaštititi svoju privredu od ugarske konkurencije visokim carinama. 1748. g. izgubljena je Šleska a time i jaki potrošač ugarske robe. Zato Primorje dobiva sve veću važnost kako za Hrvatsku tako i za Ugarsku. Već 1750. g. obećala je carica da će ga pripojiti matici, no obećanje je izvršeno četvrt stoljeća kasnije. Po nalogu Marije Terezije proputovao je 1775. g. njezin sin Josip Primorjem. Tamošnje prilike su ga razočarale. Trgovačka provincija nije ispunila svoju zadaću i u njoj je vladalo srazmjerno mrtvilo. Iduće godine, 1776. (otkad datiraju i naši najstariji spisi) dolazi do radikalnih promjena: 1) Ukida se Trgovački savjet u Beču; 2) Ukida se Intendanca u Trstu i čitava Trgovačka provincija; 3) Osniva se Severinska županija carskim reskriptom od 14. Veljače 1776. Rijeka dolazi u sklop Severinske županije i time se pripaja kraljevini Hrvatskoj. Od 1776. godine, dakle od osnutka Riječkog gubernija, do 1804., do koje zaključno teku spisi "Fluminensie", došlo je do još nekoliko važnih momenata u historiji Rijeke. (Izvor: Vera Zmajić: RIJEČKI SPISI IZ ARHIVA UGARSKE KOMORE (ACTA FLUMINENSIA) 1776—1804.)
1851. 15. Svibnja na temelju carske uredbe izdane tog dana, stupilo je na snagu novo "Ustrojstvo lučke i pomorsko-zdravstvene službe u Austrijskoj Carevini" na temelju kojega je u Rijeci osnovan "Središnji lučki i pomorsko-zdravstveni ured" (Ufficio centrale di porto e sanita". Bio je podređen Središnjoj pomorskoj oblasti u Trstu ustanovljenoj godinu dana ranije. Riječki ured djeluje na području Kvarnera i kvarnerskih otoka, a njegovi podčinjeni lučki i pomorsko zdravstveni uredi su bili u Malom Lošinju, Bakru, Kraljevici i Senju. Riječki ured se nalazio na uglu ulice Piazza Urmeny i Strada Stefano (danas ulice V. Lisinskog i G. Verdija).
Tvornica Duhana Rijeka1851.
U Rijeci je započela radom Tvornica duhana (Tabakera) (slika desno), desetljećima najveća u Habsburškoj Monarhiji. Na vrhuncu je imala oko 2400 zaposlenih, pretežno radnica. Smještena je u zgradi nekadašnje Rafinerije šećera, koja je zbog veličine u međuvremenu služila kao vojarna. Preuzeti industrijski kompleks Tvornica je proširila novim proizvodnim zgradama postajući najveći pogon za preradu duhana u Monarhiji. Među novim je zgradama pogon za proizvodnju cigara Virginia iz 1867. zbog tlocrtnog oblika nazvan T-objekt. Posebnost njezinu radu dao je vrlo visok udjel ženske radne snage. Zamah u proizvodnji popularnih duhanskih brendova poput Virginie i dr. zaustavio je Drugi svjetski rat, koji je ostavio pustoš diljem Hrvatske, pa tako i u Rijeci. Tvornica je tako zatvorena krajem Drugog svjetskoga rata, te je preostali dio, tada već pomalo zastarjelih strojeva za proizvodnju cigara i cigareta prebačen u Rovinj. Na mjestu nekadašnje riječke tvornice duhana od 1945. do 1998. djelovala je "Tvornica motora Rikard Benčić", a uz administrativnu palaču naslijeđenu od Rafinerije šećera, kao kulturno dobro Grada Rijeke, na Tvornicu duhana danas podsjećaju i sačuvane industrijske zgrade poznate kao T i H objekti.
1851. Rijeka broji 12.602 stanovnika. Sa 65 manufaktura i 20 velikih poduzeća te ukupno 5.000 radnika. Gotovo cjelokupno stanovništvo Rijeke, ili 12.500 osoba, služilo se hrvatskim kao materinjim jezikom. Prema popisu stanovništva te je godine struktura stanovništva izgledala ovako: Hrvati: 9.904 Ivan pl. Zajc(78,6%), Italijani: 691 (5,5%), Slovenci 1.677 (13,3%), Mađari: 76 (0,6%), Njemci: 56 (0,4%), Ostali: 196 (1,6%).
1851.
Te godine Škurinje imaju 269 stanovnika, a kotar Rijeka 20.500 stanovnika.
1851. Reorganizirana je Glazbena škola (Civico istituto Filarmonico). Ivan pl. Zajc (slika ljevo) nešto kasnije preuzima mjesto učitelja za žičana glazbala.
1851. u Rijeci počela sa radom "Tvornica kemijskih proizvoda" (Stabilimento prodotti chimici). (Izvor: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICETORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str: 5)
1851. 20. Studenog dvanaest odvjetnika predaje riječkom sudu memorandum o jeziku suđenja. Na njega se nadovezuje i drugi, koji je potpisalo 150 građana pod vodstvom istih odvjetnika, a koji je upućen caru Franji Josipu. U njemu se traži da se sudski procesi odvijaju na jeziku kojim je podnesak sastavljen, pravdajući zahtjev slabim poznavanjem hrvatskog jezika. Ban Josip Jelačić u svom odgovoru ministru pravosuđa upozorava da bi prihvaćanje ovakvog prijedloga značilo de facto isključivu uporabu talijanskog jezika. I dodaje da

"iz vlastitog očevida zna da spomenuti advokati, uostalom kao i svatko, znade vrlo dobro hrvatski, što kraj njihovih malih simpatija za taj jezik sigurno nisu tek naučili, nego im je to materinji jezik. Apsurdnost upotrebe talijanskog u sudstvu najbolje pokazuje statistika pučanstva pojedinih sudova: riječki kotarski sud, između svojih 20.500 stanovnika, ima jedva 700 Talijana, a broj se njihov ne povećava ni na području zemaljskog suda, koji zasjeda u Rijeci".

1852. 2. Sječnja u Narodnim Novinama izlazi članak - izvještaj koji je iz Rijeke poslao Avelin Čepulić nakon što je u riječkoj Narodnoj čitaonici prisustvovao priredbi u kojoj su učestvovali ženski i muški pjevački zbor. U članku kaže:

"Sinoć imadosmo u narodnoj čitaonici našoj prizor, koji nam najjasniji dokaz pruža za narodnost grada Rieke. Po prastarom ovdašnjem običaju dodje zbor koledvačica koje su obične tom prigodom pjesme pjevale. Čistoća hrvatsko-primorskog narječja i sasvom narodan duh ovih pjesama jamči nam za starodavnost i izvornost njihovu. Uvod pjesama ovih je pozdrav, sadržaj čestitka za mlado ljeto, a zaključak oproštaj od društva, koje se polazi. Netom se oprostiše sa nama pjevačice ove, već se za ulaz prijavi zbor muškaraca, koji su uz svirku iste pjesme izpjevali i prizor jedan iz žudijske povjestnice izdeklamirali, u kojem se predstavlja okrutnost žudijskog kralja Iruda. Diviti se zaista moradosmo čistoći jezika, kao takodjer izvrstnosti i točnosti deklamacija, kojim se ne mogasmo nadati od sasvim prostih zanatlija ovih. Ovo su vam eto ljudi koje nekoji "popolazione Italijana di Fiume" nazivlju. Ovo su ljudi, kojima se ime Italijana nameće. Ovo su ljudi za koje se traži talijanski jezik u crkvi, u školah, u sudu, u svemu i svačemu."(Narodne Novine 2. Sječnja 1852)

Iginio Scarpa1852. 21. Veljače. na temelju austrijskog zakona od 18. Ožujka 1850. (Verordnung des Handelministeriums vom 26. Marz 1850. wirksam fur ganzen Umfang des Reiches, wodurch das Sr. Majestat mit der Allerhochsten Entschliessung vom 18. Marz 1850. sanctionirte provisorische Gesetz uber die Errichtung von Handels- und Gewerbkammern kundgemacht wird) u prostorijama Municipija osnovana "Trgovačka i industrijska komora" (Camera di Commercio e d'Industria). Postavljena je na temelju austrijskog zakona od 18. Ožujka 1850. Njeno područje nadležnosti bila je cijela Riječka županija. Za predsjednika je izabran riječki poduzetnik i trgovac Iginio Scarpa (slika desno)(Rijeka, 11. Lipnja 1794. - Rijeka, 16. Svibnja 1866.), a za potpredsjednika Luigi Cornet. Osnovana je na temelju Privremenog zakona o uspostavljanju trgovačko-obrtničkih komora (1850.) te Privremenog naputka o uredjenju "tergovačkih i obertničkih poslovah u krunovini Hervatskoj i Slavonii". (Zemaljsko-zakonski i vladni list za banovinu Hervatsku i Slavoniu, 26.VI.-31.XII.1850., str. 37). Početak djelovanja te Komore teče od 11. Ožujka iste reklamni plakat fotografa Ilaria Carposiagodine s nadležnošću nad gradovima Rijekom, Bakrom, te političkim kotarevima Crikvenicom, Čabrom, Delnicama i Vrbovskim.
1852. 11. Veljače
 Bokeljski pomorac i istraživač Ivan Visin ( Prčanj, Boka kotorska, Crna Gora, 3. Studenog 1806. - 17. Kolovoza 1868.) krenuo iz riječke luke prema Antverpenu odakle će krenuti svojim brodom Splendido (izgrađenim u riječkom brodogradilištu Andrije Zanona) na put oko svijeta, pod habsburškom zastavom i s devet članova posade. Putovanje će trajati do 30. Kolovoza 1859. Bio je to tek šesti pothvat oplovljivanja svijeta u povijesti (prvi je započeo Magellan, a dovršio Elcano).
1852. 28. Veljače u Trentu rođen Ilario Carposio (Trento 28. Veljače 1852. – Rijeka 11. Prosinca 1921.), najplodniji riječki fotograf (reklamni plakat na slici ljevo). Fotografski studio otvorio je u Rijeci 1878. i ubrzo postao vrlo cijenjen i poznat u svojoj branši. Primio ne nekoliko nagrada za svoj rad, a među njima i prvu nagradu na Austro-Ugarskoj agro-industrijskoj izložbi u Trstu 1882. godine. Nakon Ilariove smrti, njegov studio nastavio je sa poslom zahvaljujući njegovom sinu Renatu Carposiu (1886–1930) i supruzi Maruzzi.
1852. Riječki planinari organizirali su uspon na Učku, što je nekoliko godina prije osnivanja prvih planinarskih klubova u svijetu: "Britisch Alpine Club" (1857.) i "Der Österreichisches Alpenverein" (1862.).
1852. Na poznatom Pirisijevom planu Rijeke iz 1852. godine, označena su tri riječka hotela. Najvažniji je bio Zora na Učki, Neven"Ugarskom kralju", potom je tu "Kazalištu", u zgradi koju je podigao Adamić, a hotel "K pošti" bio je smješten u pregrađenom Gerliczyjevom kazalištu, dakle tek par metara od ulaza u današnju "Bonaviju". (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1852. 4. Srpnja Riječki planinari, koji tada još nisu okupljeni u stalno društvo, organiziraju uspon na Vojak, najviši vrh Učke (1396 m.). Dokumentiran je, i opis uspona je objavio iste godine u zagrebačkom "Nevenu“ istaknuti hrvatski političar i publicist, riječanin Avelin Ćepulić pod naslovom "Zora na Učki" (slika desno). Navedeni tekst predstavlja najstariji planinarski putopis u hrvatskoj književnosti. Bilo je to prije no što su osnovani prvi planinarski klubovi u svijetu – British Alpine Club (1857.) i Der Osterreichische Alpenverein (1862.). Ipak, prvi znanstveni uspon na vrh učke izveo je Gróf Zichy ÁgostZanichelli, botaničar iz Venecije 1722. godine. Prvi hrvatski botaničar koji je pohodio obronke Učke bio je Ljudevit Rossi 1872. godine. (Izvor: enciklopedija.hr > planinarstvo, Također: pp-ucka.hr > Planinarenje, NEKE OD VAŽNIJIH GODINA U POVIJESTI PLANINARSTVA NA UČKI, Također: liburnija.net > Vijesti iz Parka prirode Učka, POVIJESNI KUTAK, JESTE LI ZNALI?)
1852. 14. Srpnja U Penzingu u Austriji ro
đen je Ágost gróf Zichy de Zich et Vásonkeö (1852 - Beč, 4 Listopad 1925), budući riječki guverner od 1. Studenog 1883. do 6. Ožujka 1892 (Slika ljevo). Otac mu je bio grof Ferenc Szerafin Zichy de Zich et Vásonkeö, (Pozsony, 24. Sječnja 1811-Káloz, 17. Srpnja 1900), a majka Maria Clara von Demblin, (Bártfa, 15. Kolovoza 1814- Vedröd, 26. Kolovoza 1868).
1852 01. Kolovozana Školjiću sagrađena i puštena u probni rad nova plinara, prva u jugoistočnoj Europi. U to je vrijeme Rijeka bila osvijetljena sa 226 plinskih svjetiljki lepezasta plamena. Broj svjetiljki je rastao tako da ih je 1878. bilo 318, 1898. 511, a 1914. - 556. Na hrvatskom je prostoru prvi sustav destiliranog plina za rasvjetne svrhe izgrađen i pušten u pogon 1818. na svjetioniku Savudrija, što je i u svjetskim razmjerima predstavljalo inovaciju u regulaciji pomorskog prometa. Sustavi gradske javne rasvjete podignuti su nešto kasnije: u Rijeci 1852., u Zagrebu 1862. (pušten u rad 1863.), u Splitu 1870., u Puli 1880., u Osijeku 1886., itd. U Rijeci je prijelaz s plinske rasvjete na električnu započeo je 1923. godine, pa je broj plinskih svjetiljki u sljedećih 10 godina pao na 52. Posljednje dvije ukinute su 18. Studenog 1938. u Calle dello Staio romano. (Izvor: Gradska plinara Zagreb, Kroz povijest, Također: rijeka.hr > RIJEKA KROZ STOLJEĆA, Također: wikipedija > Povijest Rijeke)
1852. do 1862.
U tom razdoblju, na 22 riječka, bakarska i kraljevička brodogradilišta bilo je sagrađeno 227 brodova u vrijednosti 9.116.082 fiorinti, za koje je bilo potrošeno 487.724 kubne stope drva. Prema drugoj statistici na istom području od 1839. do 1869. godine sagrađeno je 506 jedrenjaka. Prema trećem izvoru ukupno je na cijeloj obali Habsburške Monarhije od 1853. do 1884. godine izgrađeno 1.420 jedrenjaka, a od toga 482 u Rijeci, Bakru i Kraljevici. 
1852. 10. Kolovoza u Klani je rođen Matko Laginja (Klana, 10. Kolovoza 1852. - Zagreb, 18. Ožujka 1930), "otac Istre", hrvatski pravnik, političar, književnik, publicist i preporoditelj, a najdublji je trag ostavio kao političar. Osnovnu školu polazio je u Klani i Kastvu, a od 1863. do 1871. kraljevsku riječku gimnaziju. U mladosti je prihvatio politički program Ante Starčevića, a zajedno s pravašima Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem odlučno se suprotstavljao talijanskom nacionalizmu u Istri i nastavlja preporodno djelo Jurja Dobrile. Laginjin ljudski, nacionalni i politički angažman neposredno je utjecao i na radikalizaciju narodnoga preporoda, koji je okrunjen velikom pobjedom hrvatsko-slovenskih snaga 1907. na izborima za Carevinsko vijeće. U toj su borbi morali slamati tvrda suprotstavljanja istarskih Talijana i talijanaša. Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba imenovalo ga je 31. Listopada 1918. povjerenikom za Istru. Povjereništvo je ukinuto od strane vlade Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 10. Travnja 1919., ali je Laginja ostao stalno angažiran na rješavanju istarskog pitanja. Od Veljače do Prosinca 1920. Laginja je ban Hrvatske i Slavonije, jedini iz Istre, ali bez većih stvarnih ovlasti. Sudjelovao je u radu na razgraničenju s Italijom nakon 1920., a pri vladi u Beogradu bio je imenovan predsjednikom Savjetodavnog odbora za rješavanje "riječkog pitanja", no nije imao bitnog utjecaja. Matko je poticao tzv. "zadružni pokret" i kreditiranje najpotrebnijih, pa je najznačajniji hrvatski novčarski zavod u Istri, "Istarska posujilnica" u Puli započela djelovati 1891. u njegovoj pisarnici, a 1899. osniva posujilnicu u Vodnjanu "Cassa rurale Dignano". 1903. u Puli utemeljuje "Savez istarskih zadruga" (Gospodarska sveza za Istru). Vodio je pulsku tiskaru "Laginja i drugovi" u kojoj je tiskana znamenita "Naša sloga" i drugi listovi uglavnom pravaške orjentacije. Značajnija Laginjina djela: "Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i kvarnerskih otocih" (1880), "Austrija i hrvatsko pitanje (Oesterreich und die kroatische Frage)" (1883), "Kastav: grad i obćina"  (1889), "Istarske narodne pjesme"  (1924), "Istarske pričice"  (1945), "Istranom: književna ostavština" (1970). U Rijeci u kvartovima Kozala i Belveder nalazi se ulica nazvana Majka Marija Krucifiksa Kozulićpo njemu. (Izvor: wikipedija > Matko Laginja, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Ž. Klaić: Laginja, Matko (Matija, Matej, Mate), Hrvatska enciklopedija, Laginja, Matko)
1852.
20. Rujna u Rijeci u ulici Šetalište XIII. divizije broj 19. (današnje ime ulice) rođena je Majka Marija Krucifiksa Kozulić (Rijeka, 20. Rujna 1852. - Rijeka, 29. Rujna 1922.)(na slici desno) - osnivateljica mnogih karitativnih ustanova u Rijeci. Na krštenju su joj nadjenuli ime Marija Nikolina. Rođena je u uzornoj kršćanskoj obitelji iz Malog Lošinja. Sredinom prošloga stoljeća rod Kozulića bili su poznati brodovlasnici i kapetani. Marijin otac Ivan Matej Kozulić bio je brodovlasnik i kapetan duge plovidbe, a majka Katarina r. Supranić također iz veleposjedničke mornarske obitelji iz Velog Lošinja, bila je domaćica i posvetila se brojnoj obitelji. Već u ranom djetinjstvu pokazala je težnju za pobožnošću i dubljim duhovnim životom. Školovala se u Rijeci i Goriciji u Italiji. Bila je učiteljica zabavišta i glazbe i poznavala je više stranih jezika. Godine 1879. postala je članicom "Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova" u Trstu, koju je osnovao fra Arkanđeo iz Camerina, kapucin. 1899. Majka Marija, pod vodstvom  kapucina fra Arkanđela (1821.-1900) osniva "Družbu sestara Presvetog Srca Isusova"(Societas sororum Sanctissimi Cordis Jesu – SCJ). Napisala je pod vodstvom fra Arkanđela, "Pravila i konstitucije za Kćeri Presvertog Srca Isusova", koje će se brinuti za odgoj i obrazovanje siromašne djece i ženske mladeži. Konstitucije je odobrio senjsko-modruški biskup Antun Maurović, 6. Srpnja 1899. godine. Marija je obukla redovničko odijelo i položila svete zavjete uzevši ime Krucifiksa (Raspeta), 8. Svibnja 1904. godine. Družba je autohtona hrvatska redovnička zajednica i jedina nastala u gradu Rijeci. (Izvor: Družba Sestara Presvetog Srca Isusova, Rijeka, Utemeljiteljica - Životopis, Također: wikipedija > Marija Krucifiksa Kozulić, Također: Putevi Milosti, s. Dobroslava Mlakić SCJ: Majka Marija Krucifiksa Kozulić, Objavljeno, 14 Lipnja 2013., Također: youtube > Marija Krucifiksa Kozulić 1/4, Marija Krucifiksa Kozulić 2/4, Marija Krucifiksa Kozulić 3/4, Marija Krucifiksa Kozulić 4/4)
1852. Napisan "Rečnik rukokretni" po Jakovu Antunu Mikoču pervomu c.k. naučitelju brodoslovlja u Rĕki 1852. Tim je djelom Mikoč postao prvi graditelj hrvatske pomorske terminologije (Dr. Blaž Jurišić). Rječnik je nažalost ostao u rukopisu punih stotinu godina. Rječnik na 78 stranica sadrži 773 termina. (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 458. (dr. Blaž Jurišić: O našoj pomorskoj terminologiji))
1852. 11. Listopada Rječina se uslijed velikih kiša izlila iz korita da je uzrokovala velike poplave. Toliko se podigla da je porušila gotovo sve mostove i jazove, prijelaze i kanal na Grobinštini i kod ondašnje Tvornice papira, most između Rijeke i Sušaka te je porušila ogradne zidove na lijevoj obali. U potpunosti je uništila riječku tvornicu papira. Skladišta su bila poplavljena, a strojevi teško oštećeni. Taj udarac ipak nije doveo do zatvaranja tvornice, već je naprotiv tvornica potpuno preuređena i modernizirana. Krajnji rezultat ove obnove bila je potpuno nova tvornica znatno većeg kapaciteta od prethodne, stare. Glavni rukovoditelj obnove bio je Frémont. Stari vodeni kotači zamijenjeni su turbinama. Dotok vode sagrađen je prema novim i tehnološki modernijim nacrtima, a drvenu branu zamijenila je betonska. Radi potrebe dovoda vode prokopano je brdo uz obalu Rječine, pa se voda na turbine dovodila kroz tunel. Bili su potrebni i novi parni uređaji, čime se ukupna Josip Linić - Pepićpogonska snaga tvornice od prijašnjih 300 uvećala na 600 konjskih snaga. U to vrijeme pogoni tvornice zapošljavali su nevjerojatnih 600 radnika.(Izvor: Hrvatske vode, Pregledni članak, Martina Vivoda i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str:6, Također: wikipedija > Tvornica papira Rijeka)
1852. u Rijeci se rodio Josip Linić (Pepić) (Trsat, 1852 – 1931)(slika desno), lokalni trgovac i posjednik koji je još od mlađih dana gajio hrvatske nacionalne osjećaje. Bio je veliki dobrotvor, pokrovitelj školske mladeži i zaštitnik siromaha, istaknuti javni djelatnik i društveni radnik. Zajedno s bratom Rudom Linićem, bio je jedan od glavnih inicijatora gradnje doma Hrvatske čitaonice, na čijem se čelu, kao predsjednik, nalazio pedeset godina (1877-1928). Aktivno je sudjelovao u radu mnogih društava. Dugi niz godina bio je povjerenikom Matice hrvatske za Trsat i okolinu te obavljao čast gradskoga zastupnika i člana Školskog vijeća na Trsatu.
1852. 11. Listopada
car Franjo Josip I. (Schönbrunn, Beč, 18. Kolovoza 1830. - Schönbrunn, Beč, 21. Studenoga 1916.) prvi put službeno posjetio grad. Razgovarao je s riječkim političarima i privrednicima pa se pretpostavlja da car i njegovi savjetnici, nakon burnih revolucionarnih zbivanja 1848., Rijeci nude poticaje za nov gospodarski razvoj, koje grad zdušno prihvaća. (Izvor: "Il Giornale", 25. Rujna 1916.: S. M. Francesco Giuseppe I. a Fiume, Prima visita, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)

Riječka plinara
Prvi pogon riječke plinare

1852. započeli su radovi na promjeni toka Rječine i utoka u more, a završeni su 3 godine kasnije.
1852.
1. Kolovoza, U Rijeci je puštena u rad prva plinara, svoje je djelovanje, omogućujući da grad u ljetnoj noći, toga dana bude osvijetljen s 226 plinskih svjetiljki lepezasta plamena. Taj datum nije važan samo za Rijeku: njezina se plinara pojavljuje kao prvi pogon te vrste u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Godine 1856. omogućila je uvođenje plinske rasvjete u Gradsko kazalište. Prvipogon plinare izgrađen je na podrucju Školjića nasuprot zgrade MUP-a, neposredno izvan gradskih zidina (Slika ljevo). Zadnja je plinska svjetiljka u gradu ugašena 1939.
1853. Pušten u pogon prvi riječki parni mlin, prvi u Hrvatskoj, potom slijede onaj u Varaždinu (1860.) i Zagrebu (1862.).
1853. U brodogradilištu Karla Katalinića sagrađen je kliper Gutmanstahl, samo tri godine nakon pojave tih najsavršenijih velikih jedrenjaka.
1853. Otvorena privatna pomorsko-trgovačka akademija (Collegio nautico-commerciale privato convento), upravitelj i osnivač bio je grof Vincenzo de Domini. Pomorsku higijenu honorarno je predavao A. F. Giacich. Škola je radila sve do 1871. kada je spojena s dvogodišnjom javnom pomorskom školom. Nova škola ostala je sve do 1889. pod upravom de Dominia.
Tijekom postojanja Škola mijenja nazive: 1948. god.: Škola učenika u privredi, koja se dijeli na Mješovitu školu učenika u privredi u Rijeci ( u zgradi Matteoti, 1949. god.) i Metalnu školu učenika u privredi u Rijeci (u zgradi Sušačke gimnazije). 1951/52. godine škole su spojene u zgradi Sušačke gimnazije, zatim u zgradi Ekonomske škole. 1964. godine sagrađena je zgrada u ulici Stane Vončine 1a u koju je škola preselila i nalazi se na toj adresi do danas. 1978. škola je dobila naziv Centar za usmjereno obrazovanje trgovinskih i tekstilnih kadrova ,,Lovorka Kukanić - Rijeka". 1990.  CUO Lovorka Kukanić transformira se u Trgovačku i tekstilnu školu u Rijeci. (Milivoj Čop: Riječko školstvo (1848-1918), ICR, Rijeka 1988., str. 90., Također: TRGOVAČKA I TEKSTILNA ŠKOLA U RIJECI, Povijest)
1853. Utemeljeno poduzeće "Fonderia Metali" (Ljevaonica metala) koje je ubrzo počelo s proizvodnjom. Dioničari tvrtke su bili poznati i najugledniji domaći novčari, brodovlasnici, veletrgovci i tvorničari:
Iginio Scarpa, trgovac drvom i žitaricama, tada predsjednik riječke Trgovačke komore, Francesco Jellousheg, špediter i bankar, W. C. Smith, suvlasnik riječke Tvornice papira, te Giuseppe Verzegnassi, brodovlasnik i trgovac. Tvornica je podignuta u riječkom predgrađu na Plasama, na lokalitetu zvanom "Pod Jelšun" ili "Pioppi". Registrirana je i proradila kao dioničko udruženje "Fonderia Metall" 1854., i bio je jezgra buduće Tvornice torpeda. Prema osnivačkom kapitalu koji nije osobito velik, 40.000 forinti, u odnosu na kapital Tvornice kemijskih proizvoda od 150.000 forinti, ili 500.000 forinti Tvornice papira, vidi se da se u novi projekt ušlo oprezno. Bilo je to poduzeće za proizvodnju svih predmeta od željeza i izradu mehaničkih djelova potrebnih za brodogradnju. Uz to, vršili su i popravke na strojevima ostalih riječkih tvornica. Tvornica je imala i vlastiti Robert Whiteheadparni stroj snage 20 KS. Fonderija je u sljedećim godinama zbog nedovoljnog financiranja i lošeg poslovanja ostala na nivou zanatske radionice i postalo je jasno da bez snažne financijske potpore i boljeg tehničkog kadra neće moći opstati. Iz tog su razloga dioničari stupili u pregovore sa inženjerom Robertom Whiteheadom (slika ljevo), engleskim poduzetnikom i tehničarem koji je već uspio malu tršćansku ljevaonicu "Fonderia Strudhoff" pretvoriti u najvećeg dobavljača parnih kotlova austrijske mornarice. Prihvativši uvjete koje su mu ponudili riječki dioničari, Whitehead 1856. dolazi u Rijeku i postaje tehnički upravitelj Fonderije. Već nakon samo par godina tvornica se je razvila. Nabavljeni su suvremeni engleski parni strojevi, a pogon je preuređen i proširen. Pokreće se proizvodnja parnih kotlova, tadašnjom vrhunskom tehnologijom u brodarstvu sve do snage od 1000KS, a grade se i manji brodovi za potrebe ratne mornarice. U Svibnju 1863. firma "Fonderia Metall" je konačno likvidirana a pokreće se novo poduzeće "Stabilimento Tecnico Fiumano". Ovdje je za potrebe "Senjskog brodarskog društva" sagrađen prvi hrvatski željezni parobrod "Hrvat". U nedostatku novih poslovnih ugovora 1874. Stabilimento odlazi u Položaj riječke pomorske akademijestečaj, a dioničari povjeravaju poduzeće na upravljanje Robertu Whiteheadu. Tvornica ponovo mjenja ime u "Whitehedova tvornica torpeda" (Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead) i na kraju je najpoznatija kao tvornica "Torpedo". (Izvor: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, str: 6, Također: Raspis I.
međunarodne konferncije u povodu 150. obljetnice tvornice torpeda u Rijeci, Rijeka 19.–20. Rujna 2003., tekst nađete ovdje)

1853. 20. Srpnja izlazi naredba da se riječka hrvatska gimnazija mora postupno pretvoriti u njemačko-talijansku gimnaziju. Prema istoj odredbi 1854. godine njemački postaje nastavni jezik u svim razredima. 1861. ponovno se uvodi hrvatski kao nastavni jezik. (Izvor: Prva riječka hrvatska gimnazija, Povijest, Također: wikipedija > Prva riječka hrvatska gimnazija, Također: MIRKO BREYER: IZ RIJEČKIH DANA FRANA KURELCA)
1853. Za ocjenu međunarodnog značaja riječke trgovine toga vremena može poslužiti i podatak da je tada u Rijeci bilo 18 konzulata, i to počev od Rusije i Turske do SAD i Brazila. Vrijednost riječkog uvoza je 6.784.400 forinti, a izvoza 3.554.400 forinti - ukupno 10.338.800 forinti.
1853. Spominje se prva Riječanka, a možda i Hrvatica, Josephina Porto, koja upisuje medicinu u Padovi. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji)
1853. 18. Studenog Rječina poplavila niže dijelove grada sve do Korza. (Izvor: Više Autora: Rječina i Zvir : regulacija i revitalizacija, Rijeka, Državni arhiv u Rijeci, 1999.)
1853. 31. Prosinca na samu Novu godinu postavljena je prva kutija za pisma u Rijeci. Također te godine, (nakon što su prve poštanske marke ušle su u promet 1850. godine) pravo prodaje maraka u Rijeci dobio je Riječanin Andrija Scalameri. (Izvor: ANTUN HERLJEVIĆ: RAZVOJ POŠTANSKE SLUŽBE S OSVRTOM NA POŠTU U RIJECI)
1953. - 1954. u Rijeci počela sa radom "Ljevaonica metala (Fonderia metalli)". (Izvor: Rapporto generale Della Cammera di Commercio e d'Industria in Fiume, Rijeka, 1858., str. 70., Također: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICETORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str: 5)
1854. Kraljevskom odlukom Rijeka je određena kao mjesto gdje će se izgraditi zgrada Vojno-Pomorske akademije (slika desno). Odluka je donesena zbog izbijanja ratnih sukoba Austrije i Italije, čime je Austrija izgubila Veneciju koja prestaje biti sjedištem zapovjedništva austrijske ratne mornarice. Austrijske vlasti nastoje što brže popunjavati svoj mornaričko-tehnički kadar, prije svega sa Nijemcima, Hrvatima i Česima. Gradnja zgrade "Marine Academia Fiume" započela je 22. Svibnja 1855. godine.
1854. Uvedena je, prvi put u Hrvatskoj, nastava gimnastike u riječkoj gimnaziji, a predavač je bio Fridrich Singer.
1855. 26. Ožujka
nadvojvoda i zapovjednik carske mornarice Ferdinand Maksimilijan ( Schönbrunn u Beču, Austrija 6. Srpnja 1832. - Cerro de las Campanas, Meksiko, 19. Lipnja 1867. (streljan)) svečano je položio kamen temeljac i povelju u predvorju buduće Vojno pomorske akademije. Nazočni tom činu su bili ban Hrvatske i Slavonije barun Josip Jelačić (Petrovaradin, 16. Listopada 1801. - Zagreb, 20. Svibnja 1859.) koji je ujedno nosio titulu riječkoga guvernera,  župan i pomorski inspektor barun Bartol Zmajić Svetoivanjski, gradonačelnika Rijeke Troyer i više generala. Inače, izgradnja nove zgrade Akademije, u kojoj je danas smješten riječki KBC, započeta je u 22. Svibnja 1855. i brzo je napredovala. Zgrada je dovršena 3. Listopada 1857. i već je sljedeći dan održana svečanost otvorenja Vojno-pomorske akademije u Rijeci. (Izvor: Klinički bolnički centar Rijeka Početna, Povijest)
1855. 22. Svibnja započela je gradnja Vojno-pomorske akademije. Vremenom je ta institucija postala najznačajnija visokoškolska institucija, koja je djelovala u gradu do 1918. godine. Kamen temeljac je postavio Nadvojvoda Maksimilijan 26. Ožujka iste godine. Gradnja je završena 3. Listopada 1857, a 9 godina kasnije započela je nastava. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Povijest, Riječki ljetopis, Također: Klinički bolnički centar Rijeka Početna, Povijest)
1855. 09. Srpnja
prvi slučaj kolere koja je harala u Rijeci i u Opatiji kao nikada do tada. Budući da nisu vlasti poduzele nikakve mjere, kojom bi suzbili strahovitu zarazu, raširila se po svim mjestima Kvarnera. Harala je do 16. Rujna. Umrlo je 229, a oboljelo 427 osoba. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček : Sveti Rok u Starom gradu, Objavljeno: 16. Rujna 2012., Također: Prilozi za povijest zdravstva, Irena Ipšić: DEMOGRAFSKE I DRUŠTVENO- -GOSPODARSKE POSLJEDICE EPIDEMIJE KOLERE: PRIMJER EPIDEMIJE U DRENOVCIMA 1873. GODINE, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Tea Mayhew:Revolucionarna 1848. u Rijeci, Rijeka, listopad 2009.)
Ivan plemeniti Zajc1855. 20. Listopada, na osnovu svoje molbe od toga datuma upućene upućenom Gradskom magistratu, Ivan Zajc (Rijeka, 3. Kolovoza 1832. - Zagreb, 16. Prosinca 1914.) (slika ljevo) se natječe za dirigenta orkestra i nastavnika gudačih glazbala u Gradskom filharmonijskom institutu, i dobiva mjesto učitelja za žičana glazbala u "Filharmoničkom društvu". Uz to, Zajc dirigira postojećim orkestrom s kojim je, uz gostovanje pjevača, izvodio i razne, uglavnom talijanske opere i intenzivno sklada, a izvedbe njegovih djela postižu uspjeh. Među njima ističu se opere "Adelia", "Amelia" i "Mesinska nevjesta", niz "simfonija" u verziji za glasovir, nekoliko misa te Gudački kvartet u E-duru. U Rijeci je zasnovao vlastitu obitelj oženivši se 1857. Natalinom Jessenco (Jesenko) (rođ. 1839.), kćerkom trgovca slovenskog porijekla. U Rijeci su se rodila i Zajčeva djeca - kćerka Anka (1857.) i sin Karmelo (1860.). Krajem 1862. isticalo mu je ugovoreno vrijeme službovanja, a i zbog zdravlja (liječnici su mu savjetovali promjenu podneblja), Zajc je uputio magistratu dopis, da je odlučio krenuti drugamo "radi mojih posebnih razloga koji se odnose na moju karijeru, nalazim se potaknut da otkažem službu kao nastavnik glazbe... da ću čim ozdravim, preuzeti ponovo svoju službu sve do gore spomenutog roka 7. Studenog 1862." Zajc je u Listopadu 1862. otputovao u Beč. (Izvor: wikipedija > Ivan Dragutin Stjepan Zajc, Također: Matica hrvatska, Hrvatska revija 4, 2014, Sanja Majer-Bobetko: Glazbeni svijet Ivana Zajca)

Regulacija donjeg toka rječine izgradnjom Mrtvog kanala i nasipavanjem ušća, 1852, 1854, 1885 i 1936
Regulacija donjeg toka rječine izgradnjom Mrtvog
kanala i nasipavanjem ušća,
1852, 1854, 1885 i 1936

1855. Započeo je radom telegraf između Rijeke i Trsta.
1855. Prokopom novoga korita Rječine nastaje Mrtvi kanal i Delta (slika desno). Tok je preusmjeren istočno, na područje Brajdice (dio terena od hotela Kontinental pa sve do mora). Time je omogučeno brže protjecanje Rječine i spriječilo njeno često i obilno izljevanje iz korita i česte i obilne poplave u gradu na desnoj obali. Uz ušće je stvorena Delta sa granicama između sadašnjeg (novog) korita i mrtvog rukavca (Mrtvi Kanal), bivšeg i originalnog toka Rječine. Staro korito postaje luka za manje brodove. Mrtvi kanal je bio je širok svega 33 metra, imao je je 500 metara dužine i primao je brodove do 1.000 tona. Nova riječka luka imala je u to vrijeme lukobran dužine 250 metara nazvan mol Marije Terezije, a kompleks luke činili su i mol Adamić, sagrađen između 1865. i 1867., sa 61 metara dužine i 16 metara širine, pristanište Lido dužine 130 metara, te istočna pristaništa dužine 200 metara. Ukupno je luka imala 500 metara operativne obale, što je, po tadašnjim shvaćanjima, bila značajna cifra. (Izvor: Igor Žic: Riječka luka kroz stoljeća, (članak 6/10), NOVI LIST 2001.)
1855. stari drveni most preko Rječine nedaleko ušća, zamjenjen je novim željeznim mostom. Metalna fra Bernardin Nikola Škrivanićkonstrukcija mosta bila je izrađena u ljevaonici u Grazu, vlasnika Korosyja Ignaca.
1855.
u Omišu je rođen fra Bernardin Nikola Škrivanić (slika ljevo), veliki čovjek i redovnik, zaslužan za dolazak kapucina u dalmatinske krajeve. Gimnaziju i bogoslovne nauke pohađa u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša, a završne ispite iz teologije daje u Zadru. Za  svećenika splitsko-makarske nadbiskupije je zaređen 1877. g. Kao župnik djelovao je dvanaestak godina u Kaštel Sućurcu. U novicijat ulazi u Rijeci 1889. g. i stupa u kapucinski Red Manje braće Kapucina gdje je i dobio je redovničko ime fra Bernardin. Dugogodišnji je poglavar Hrvatske kapucinske provincije, promicatelj marijanske pobožnosti, osnivač katoličke tiskare i brojnih novina i glasnika, izdavač molitvenika i knjiga. Pokretač je izgradnje riječke crkve Gospe Lurdske, kao i dubrovačkoga kapucinskog samostana u Gospinu polju, gdje je i doveo ovaj red 1913. godine. 1922. talijanski osvajači su ga protjerali iz Rijeke u Split, gdje je kroz 7. g. poglavar samostana. Preminuo je u Splitu 25. Rujna 1932. g. u 43. godini redovništva i 55. godini svećeništva.
1856. Vlasnici "Fonderie Metalli di Fiume" vrlo brzo uočavaju, kako je za aktiviranje kapaciteta ljevaonice potrebno naći novi stručni kadar i u Trstu uočavaju mladoga engleskog inženjera Roberta Whiteheada, koji radi u sličnoj tršćanskoj industriji, pa on prihvaća poziv za prelazak u riječku tvornicu. Whitehead dolazi u Rijeku. Nakon što je uspio malu tršćansku ljevaonicu "Fonderia Strudhoff" pretvoriti u najvećeg dobavljača parnih kotlova austrijske mornarice, na nagovor dioničara posrnulog riječkog poduzeća "Fonderia Metalli" dolazi da pomogne oporavku te firme. 1856./57. Whitehead preuzima vodstvo tvornice, ulazi u Upravu te reorganizira i proširuje proizvodnju. Tvornici daje novo ime "Stabilimento Tecnico di Fiume". Tu se počinju proizvoditi brodski parni kotlovi i parni strojevi, najmoderniji proizvodi toga doba, a nešto kasnije i željezni parni brodovi. (Izvor: Edwyn Gray: The Devils Device, Robert Whitehead and the History of the Torpedo, Annapolis, 1991., str 14.–22., Također: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, , PRO TORPEDO Rijeka, str:8)
1856. u Rijeci otvorena podružnica Austrijske nacionalne banke.
1856. Gat uz lijevu obalu Rječine produžen u more i zaokrenut prema zapadu. (Izvor: Riječko pomorstvo – kronologija, Damir Drinković (izvadak iz Riječka kronika – Cronologia Fiumana)
1856. 26. Ožujka
 Svečano je položen kamen temeljac za zgradu "Vojno-pomorske Akademije", današnje riječke bolnice. Piložen je na posjedu Ville Ciotta, a u nazočnosti tadašnjeg zapovjednika austrijske ratne mornarice nadvojvode Ferdinanda Maksimilijana, bana Josipa Jelačića, župana i pomorskog inspektora, baruna Bartola Zmajića te drugih dostojanstvenika i uglednih građana. Gradnja je započela 22. Svibnja 1855. a dovršena 03. Listopada 1857(Izvor: Ervin Dubrović, Vojno-pomorska akademija u Rijeci 1866. – 1914., str.12)
1856. 18. Travnja Gradski magistrat Rijeke donosi zaključak da se zabrani svaki dalji ukop na pravoslavnom groblju u Zagradu, a za kontrolu provođenja odluke zadužio je dr. Teodora Manateriottija.
1856. Adamićev unuk G. A. Lavoratori, otvorio je ljetno kazalište na Dolcu, nedaleko od crkvice svetog Andrije. "Teatro Diurno" je bio česta pojava u to vrijeme. Najčešće je bila riječ o improviziranoj drvenoj pozornici koja se postavljala preko ljeta, a koja je bila tek izlika za obilnije točenje vina i piva u hladu gustih krošnji. Godine 1874. taj teren kupuje udovica Catterina Ricotti, koja je sagradila obiteljsku kuću po projektu Jakova Matića, a skladište građevnog drva koje je bilo na tom mjestu pretvorila je u kazališnu dvoranu nazvanu Brodogradilište Braće Schiavon Beli KamikTeatro Ricotti koje počinje djelovati 29. Kolovoza 1876. Riječ je o građevini odmah uz željezničku prugu koja je povezala Zagreb i Rijeku 1873. godine. Kasnije je ta kazališna dvorana nanovo izgrađena i nazvana "Teatro Fenice". (Izvor, djelomično: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1857. U Rijeci i bližoj okolici djeluju 22 brodogradilišta jedrenjaka. Na slici ljevo je Brodogradilište Beli kamik braće Schiavon, pocetak 19. st.
1857. 18. Rujna uvedena telegrafska linija između Rijeke i Senja.
1857. 23. Sječnja
u Voloskom kraj Opatije rođen je Andrija Mohorovčić (Volosko kraj Opatije, 23. Siječnja 1857. - Zagreb, 18. Prosinca 1936.). Spada među najznamenitije hrvatske znanstvenike svih vremena, a u svijetu ga uvrštavaju među velikane seizmologije i geofizike pa i egzaktnih znanosti uopće. Gimnaziju je završio u Rijeci, a studij matematike i fizike u Pragu. Karijeru profesora započeo je 1879. u Zagrebu, nastavio u Osjeku, a od 1882. predaje meteorologiju u nautičkoj školi u Bakru gdje je i započeo sa sustavnim meteorološkim opažanjima. 1898. postaje članom JAZU. Zauzimao se i za druga područja geofizike pa je postojeću mrežu seizmografa obogatio novim stanicama. Promatrajući rezultate mjerenja istog potresa sa više stanica uspio je dokazati da unutražnjost zemljine kore sastoji od više slojeva različite gustoće i odredio je dubinu tvrde vanjske zemljine kore. Taj tanki prijelazni sloj na dubini od 55 kilometara nazvan je Mohorovičićev diskontinuitet ili skraćeno "Moho". Godine 1970. u njegovu čast je nazvan i krater polumjera 77 km na tamnoj strani Mjeseca, a 2002. i asteroid br. 8422 otkriven u zvjezdarnici Farra d'Isonzo. U najnovije vrijeme njegovim se imenom naziva i diskontinuitet između kore i plašta na Marsu. Geofizički zavod Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu također nosi njegovo ime, kao i gimnazija u Rijeci, osnovna škola u Matuljima, te nekoliko ulica u hrvatskim gradovima.
1857. 2. Srpnja Započinju izlaziti novine "L'Eco di Fiume". Pokreće ga riječki nakladnik, knjižar i tiskar Talijan Ercole Rezza punih jedanaest godina nakon prestanka izlaženja Eco del litorale ungarico. Za glavnog urednika Ercole Rezza dovodi iz Trsta mladog i izuzetno sposobnog publicista i nakladnika Emilia Trevesa. On odlazi iz Rijeke već nakon mjesec dana da bi kroz dvije godine u Milanu osnovao i danas poznatu Casa editrice di Treves. Uređivanje lista tada preuzima sam Rezza. "L'Eco di Fiume" ima izrazito talijansko usmjerenje; za njega pišu dopisnici iz drugih gradova (Zagreb, Zadar, Senj, Trst, Antwerpen). Novine su izlazile utorkom, četvrtkom i subotom, po cijeni od tri karantana. Rezza 1859. godine uspostavlja Mramorni kip Franje Josipa, inače pohranjen u podrumu Državnog arhivatelegrafsku službu iz Beča, Venecije, Trsta i drugih gradova da bi mogao donositi najnovije vijesti oratnim zbivanjima. Iredentistički stavovi koji su se dali iščitati iz tih izvješća doveli su, naposljetku, do zabrane izlaženja. . Iredentistički stavovi koji su se pojavljivali u novinama doveli su do zabrane izlaženja i posljedni broj izlazi 27. Studenog 1860. (Izvor: Baza podataka: SVEUČILŠNA KNJIŽNICA RIJEKA, serijska publikacija/1, Također: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Lea Lazzarich: Izvori o riječkim povijesnim novinama 1813. - 1918.)
1857. Gradi se novi most na Rječini.
Statua-Fontana s kipom Cara i Kralja Franje Josipa I1857. 23. Travnja podignuta je Statua-Fontana (slika desno) na nekadasnjem raskršću Via Lido (danas Riva i Ulica Ivana Zajca) i Via dell Molo (danas Riva Boduli). Ideja o njenom podizanju rodila se 1852. godine, povodom dolaska tada dvadesetdvogodišnjeg cara Franje Josipa I.. Nacrt je napravio Primo (Prvislav) Adamić, umirovljeni pješački bojnik, a izvedba je bila povjerena kiparu Pietru  Stefanuttiju. Voda je tekla u bazen iz lavljih usta, nad kojima su se dizali Atlanti, koji su bili postolje za spomenik caru. Fontana visoka 660 cm, s carskim dvoglavim orlom i geslom Viribus unitis (Sjedinjenim snagama). Uklonjena je 1874. radi navodnog ometanja razvoja prometa u ulici Via Lido. Mramorni kip Franje Josipa, inače pohranjen u podrumu Državnog arhiva (slika ljevo), sada je na posudbi u opatijskoj vili Angiolini.
1857. 18. Rujna Rijeka dobiva telegrafsku vezu preko Senja s Karlovcem, a od 1859. godine s Trstom. Veza s Bečom preko Trsta nije zbog čestih zakašnjenja zadovoljavala žitelje Rijeke, pa je već 1873. zahtjevana izravna veza preko Zagreba i odvojenje od tršćanske telegrafske linije. (Izvor: ANTUN HERLJEVIĆ: RAZVOJ POŠTANSKE SLUŽBE S OSVRTOM NAPOŠTU U RIJECI, str: 17, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Saša Dmitrović: OD NEVENA DO GOOGLEA, Pitomci pred riječkom pomorskom akademijomTakođer: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1857. 4. Listopada. Svečano otvorenje Vojno-pomorske akademije, današnje Riječke bolnice. U isto vrijeme uređen je i park oko zgrade. Kako se nalazi na blagoj uzvisini, park je projektiran u tri razine na površini od 26.256 četvornih metara. U parku suse može naći divlji kesten, tisa, alepski bor, himalajski cedar, magnolija, japanska akuba, japanski limun, oleander i mnoge druge vrste biljaka. Najatraktivniji dio parka danas je onaj oko fontane s kipom Higyeje, grčke božice zdravlja, djelo Crikveničana Zvonka Cara iz 1956. godine. Nažalost, još davno su nestale skulpture malih kornjača u njenom podnožju. Na slici ljevo, pitomci pred ulazom u zgradu akademije. (Izvor: Ervin Dubrović: Katalog izložbe, Mornarička akademija i pomorstvo u Rijeci, Bakru i Malom Lošinju, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 77, Ervin Dubrović: ADMIRALI S RIJEČKE AKADEMIJE)
1858. 11. Veljače U Pešti je umro Franjo Űrmeny (Űrmeny Ferencz), guverner Rijeke od 1823. do 1836. Rođen je u Beču 8.11.1780. (Izvor: wikipedija > Francis Ürményi (politician))
1858. 31. Ožujka Car je svojom rezolucijpom dozvolio riječkom trgovcu Paolu Scarpi da prihvati imenovanje za kraljevskog Konzula Saske u Rijeci. Paolo je oko 1778. godine doselio u Rijeku iz Venecije s dva brata – Vincenzom i Antonijem. Paolo Scarpa je s Carlom Muschlerom 1787. vodio i posjedovao vrlo uspješno trgovačko poduzeće. Riječkim je građaninom postao 1798., a 1803. vijećnikom. Od 1802. bio je napuljski vicekonzul, a dužnost riječkoga gradonačelnika obnašao je od Ožujka 1812. do Kolovoza 1813. godine, u doba francuske uprave. Paolo Scarpa oženio je 1785. godine Mariju Tomašić (Tomasich) podrijetlom iz Opatije s kojom je dobio sina Iginia (Higina, Higinia). Iginio Scarpa je bio glavni ravnatelj riječke trgovačke kuće "Paolo Scarpa", koju je utemeljio Paolo (umro u 72 godini 21. Travnja 1837.).(izvor: fluminensia.eu)
1858. vjeruje se da je te godine Salamon Hering donio u Rijeku prvi fotografski aparat i na taj načini prokrčio put u dotada nepoznati svijet fotografije (Slavko Katnić: Arte miracolosastoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, Neven, Rijeka1995).
1858. 03. Travnja U Rijeci izlazi Neven, tada jedini književni časopis u Hrvatskoj (naslovnica prvog broja na slici desno)” u izdanju “Narodne Čitaonice Riječke”. Izdavanje sedmoga godišta časopisa "Neven", što ga je Matica ilirska izdavala u Zagrebu od 1852, i činjenica da je on u tom trenutku bio jedini hrvatski književni časopis u doba zloglasnog ministra Bacha, stavlja Rijeku tog vremena u središte hrvatske kulture. Donosio je pjesničke radove prvoga naraštaja hrvatskih preporodnih pisaca, također novele, putopise, feljtone, književne prijevode, napise o filozofiji, likovnoj umjetnosti i drugom. Prilozi su nerijetko bivali domoljubno obojeni, otud stalna zategnutost s predstavnicima vlasti. Policijski pritisak ometao je rad uredništva, što je otežavalo i suradnju s autorima. Urednici su mu bili Josip Vranyczany - Dobrinjski i Vinko Pacel, a nakladnik i tiskar Ercole Rezza. Časopis izlazi tjedno do 25. Prosinca 1858. U Rijeci izlazi 39 brojeva Nevena, Stara vatrogasna pumpa izložena u Krešimirovojzahvaljujući čemu grad postaje središnje mjesto hrvatske književnosti toga vremena. (Izvor (djelomično): Matica hrvatska, Vijenac 175, Milka Šupraha-Perišić: Gradska knjižnica, Čuvari građanskoga vremena)
1858. punih 10 godina prije nego je era oceanografije započela, profesor prirodopisa u Salzburgu i Riječkoj gimnaziji Josef Roman Lorenz von Liburnau (Linz, 26. Studenog 1825. – Beč, 13. Studenog 1911.) organizirao je znanstveno putovanje Kvarnerom, a na brodu su mu pravili društvo zoolozi, algolozi i meteorolozi iz Beča, Wroclawa i Venecije. U svojem djelu "Physicalische Verhältnisse und Vertheilung der Organismen im Quarnerischen Golfe" (1863.), opisujući međusobne odnose organizama, gibanja mora, dubine i vrste morskoga dna, postavio je temelje poimanja životnih zajednica, koje je poslije razradio K. A. Möbius. (Izvor: The Austro-Hungarian Deep-Sea Expeditions - G. SCHEFBECK)
1858. Dr. Antonio Felice Giacich (Đačić); (Lovran, 1813. - Rijeka, 1898)izdao je raspravu "Cenni popolari si i bagni di mare" (tiskara Ercole Rezza) u kojoj istče da se narodi nastanjeni uz more oduvijek u njemu kupaju zbog njegove zdravstvene i fizičke korisnosti, te ističe Opatiju koja pruža sve ono što doprinosi kvalitetnom liječenju. (Izvor: Kos-Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština, Hrvatski muzej turizma - DAR, Opatija-Rijeka, str. 18.)
1858. Riječka industrija toga razdoblja jednaka je 50% cjelokupne Hrvatske. Tu je bilo 12 brodogradilišta koja su od 1858. do 1861. sagradila 35 brodova u Rijeci i 5 u Bakru. (Igor Žic: Kratka povijest Rijeke, Adamić, Rijeka 2006., str. 83.) Samo je tokom 1858. u Rijeci je izgrađeno 15 brodova (4.943 tone) u vrijednosti trupa od 466.999 guldena (Izvor: Bernard Stulli: Oko pripadnosti kvarnerskih otoka 1848/49. i 1861. god., Vjesnik HARiP - sv. 25/1982., str. 362.), 17 jedrenjaka nosivosti 5.076 tona. (Izvor: Nikša Mendeš: Rijeka – luka spasa i strepnje, prezentacija PPMHP)
1858. 01. Studenog trinaest godina nakon što su iz južnog Tirola stigle u Zagreb, u Rijeku su stigle Redovnice milosrdnice svetog Vinka Paulskoga. Iz Zagreba ih je pozvala gradska Dobrotvorna komisija kako bi preuzele njegu bolesnika, siromaha i siročadi. Ugovor su dana 14. Svibnja 1858. u ime družbe potpisale s. Fidelis Hopperger i s. Ivana Krossbacher, a u ime komisije pl. Zmaić Svetogradski. Bila je to prva bolnica koju je izvan Zagreba preuzela zajednica milosrdnica. Sestre, predvođene Georgijom Čugmal, u riječkoj su bolnici zatekle 75 bolesnika, 46 siromaha i 15 siročadi. Od 1911. do 1917. redovnice su djelovale i u sanatoriju na Pećinama. U središtu grada radile su u klinici dr. Mihića od 1925. do 1927., a u sanatoriju Društva liječnika doktora Grossicha djelovale su od 1913. do 1948. godine. (Izvor: sestre Livija Kirn i Vincencija Nosić: Sestre milosrdnice u Rijeci 1858–1978, Rijeka, 1980., str:39–43, Također: Berislava Vrančić – Alfonza Kovačić: Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu 1845–1995 II., Zagreb, 1998., 94.–102)
1859. 1. Siječnja Otvorena je u općinskoj zgradi Gradska štedionica (Cassa comunale di risparmio). Osnovana je godinu ranije kao gradska institucija.
1859. 05. Travnja
u tvornici strojeva Wilhelm Knaust (Wm. Knaust) u Beču kupljena je prva hidraulična pumpa za gašenje požara u vrijednosti od 652,55 forinti (slika ljevo).
1859. 30. Listopada U Rijeci se donosi novi propis za obranu od požara pod naslovom "Pravilnik o zapaljivim materijama". Ranije iste godine, 5. Travnja nabavljena je i prva hidraulična pumpa za gašenje požara. Magistrat kupuje novu pumpu za gašenje požara od tvornice strojeva Wm. Knaust iz Beča. (Izvor: Grad Rijeka, JAVNA VATROGASNA POSTROJBA GRADA RIJEKE, Također: JVP Rijeka, Povijest)
1859. donesen je prvi "Pravilnik o građenju" na području grada Rijeke. Te godine počinje prava povijest "Općinskog tehničkog ureda"(Commissione tecnicno edilizia) (spis I 93/1873. u fondu Gradskog poglavarstva grada Rijeke), koji je bio tiskan 1860. Međutim i za raniji period, odnosno, za početak 19. stoljeća, imamo u spisima Magistrata neke podatke o tehničkoj građevinskoj službi. Zna se npr. za postojanje jedne građevinske komisije. Naime, u spisu br. 323 iz 1814. godine stoji da se odlukom Vlade zabranjuje bilo kakva gradnja u gradu Rijeci bez odobrenja "Građevinske komisije Magistrata". Komisija se sastojala od predsjednika, jednog inženjera, jednog iskusnog gradskog majstora – zidara i dva tehničara. U periodu od 1864.1876. spominje se i "Sanitarna građevinska komisija". Od 1873. do 1875. postoji Ured javnih gradnja (Ufficio di pubbliche costruzioni) koji se već 1876. naziva "Gradski ured javnih gradnja" (Ufficio civico delle pubbliche costruzioni). Godine 1877. javlja se "Odjel javnih gradnja" (Sezione pubbliche costruzioni) s dva ureda: "Građevinski ured" (Ufficio edile) i "Tehnički ured" (Ufficio tecnico). Kasnije od 1884.1916. ponovno nailazimo na "Građevinsku tehničku komisiju" (Commissione tecnicno edilizia) koja je imala široka ovlaštenja, jer u 1896. godini čak donosi novu organizaciju ureda koja nam na žalost nije poznata. Uvidom u kazala i spise Magistrata može se također utvrditi da u Rijeci od 1818. – 1841. godine osim građevinskih komisija, djeluje i "Građevinski javni ured" (Ufficio pubblico edile) koji se od 1841. godine naziva "Gradski građevinski ured" (Civico ufficio edile). Svjetionik na lukobranu, nacrtUpisnici nacrta nose gornji naziv do 1913. godine kad se on opet mijenja u "Tehnički ured"(Ufficio tecnico), a od 1926. do 1945. godine nosi naziv "Općinski tehnički ured" (Ufficio tecnico comunale). Sve te nazive tehničkih ureda nemoguće je logično, odnosno, konsekutivno srediti na osnovu raspoloživih podataka. Ipak, slobodno možemo reći da grad Rijeka, odnosno, Gradsko poglavarstvo, ima već od početka 19. stoljeća organiziranu tehničku građevinsku službu.
1859. sagrađen prvi moderni svjetionik na riječkom gatu (slika ljevo). 1867. je moderniziran i poboljšan.
1860.
 05. Sječnja Carskim Reskriptom Bartol Benedikt Zmajić Svetoivanski (1813–1888)  je imenovan velikim županom Riječke županije i civilnim kapetanom Bakra i Rijeke. Tu je čast obnašao do 1868. Zbog svojih je zasluga uzdignut u red viteza (1855.) i baruna (1876.) te je odlikovan Redom viteza Željezne krune II. i III. razreda, a uz nasljednu plemićku titulu baruna dodan mu je pridjevak Svetoivanski. Porodica Zmajić podrijetlom je iz Korčule gdje se 1696. po prvi put spominje Vinko Smaich. Vinko III. Zmajić dolazi 1797. u Bakar. Njihov je sin Bartol Benedikt Zmajić nakon završena pravnog studija radio isprva u Rosa Leard, autoportret, riječka slikarica i grafičarkaBakru, a potom pri riječkom Guberniju. U razdoblju od 1852. do 1860. bio je predsjednik i inspektor Središnje pomorske oblasti. Osobito se zalagao za javno dobro i unapređenje zdravstvenih prilika, i to pomažući stanovništvo za vrijeme velike epidemije kolere, koja je 1855. godine zadesila Rijeku i okolicu. U razdoblju od 1861. do 1868. obnašao je čast velikog župana Riječke županije. Od 1870. godine zastupnik je u Hrvatskom saboru i delegat u Ugarskom parlamentu.
1860. 22. Sječnja umire Walter Crafton Smith (1799-1860), suvlasnik riječke Tvornice Papira.
1860. 14. Travnja Uz veliko odobravanje publike, Ivan Zajc postavlja prvu vlastitu operu Amelia ossia il Bandito. To je bila njegova prva opera nakon studija a skladana je u Rijeci.
1860. 10. Prosinca u Veroni umire Rosa Leard, Hrvatska slikarica i grafičarka, kći Johna Learda, britanskog konzula i kćeri riječkog građanina De Zanchia, člana prve riječke privremene vlade u doba Napoleonove vladavine. Slikarstvo je studirala u Firenzi i Rimu. Slikala je pejzaže, te portrete riječkih ličnosti u tehnici akvarela, ulja i tempere. Jedno od njezinih djela je i oslikavanje evangelističke crkve u Rijeci. Kratko pred smrt udala se za Camilla marchese de Gazzeta di FiumeVarese. 2000. godine dio ulice Strmica dobiva ime ulica Rosa Leard. Na slici desno, autoportret.
1860. 17. Prosinca Počinje izlaziti dnevnik "Gazzetta di Fiume" u Rezzinoj tiskari (slika ljevo). Prvi broj dnevnika koji pokreće i uređuje Ercole Rezza počinje izlaziti nakon zabrane Eco di Fiume. Urednička koncepcija slijedi prethodni naslov. U Kolovozu 1861. godine započinje sudski progon Ercola Rezze; 16. Siječnja 1862. je priveden u istražni zatvor u kojem boravi dva mjeseca; Gazzeta prestaje izlaziti dva tjedna, da bi nastavila s izlaženjem od 3. Veljače do 4. Travnja 1862. Ta posljednja dva mjeseca glavni urednik je Francesco Merenigh, direktor Rezzine tiskare. Rezza, narušenog zdravlja, odlazi iz Rijeke, tiskaru preuzima njegov dotadašnji tajnik

Plovidba oko svijeta brika Splendido
Ivan Visin krenuo je na put iz Antwerpena za Valparaiso u Čileu 11. Veljače 1852. godine. Put ga je vodio preko Cape Horna, krajnjeg rta Južne Amerike. Za brodove koji su ga oplovljavali u smjeru istok - zapad uveden je naziv capehorner, a za pomorce koji bi oplovili rt iz Atlantika u Pacifik počasni naziv Albatros. Cape Horn osobito je opasan za plovidbu jer se na tome mjestu spajaju struje dvaju oceana, no Visin ga je uspješno preplovio da bi u Valparaiso stigao 14. Studenog 1852. 
Iz Čilea put ga je vodio prema San Franciscu, a zatim preko Tihog oceana prema jugoistočnoj Aziji gdje ga je između Tajvana i filipinskog otoka Luzona zadesila velika oluja u kojoj je brod izgubio četiri glavna jedra. Prvi tajfun pogodio je Splendido 27. Srpnja 1854., a drugi 9. Kolovoza iste godine.

Nakon odlaska s filipinskog otočja, Splendido se uputio prema Kini. Tijekom 1853. godine, Visin je uspješno odbio napade četiri gusarske lađe, a kasnije je zbog toga od austrijskih vlasti tražio da mu se dodijeli počasna crvena zastava. Nakon nekoliko godina plovidbe između Filipina, Indonezije i Australije, brik je Splendido, tijekom jeseni 1858. stigao u Hongkong i Shanghai gdje se kapetan Ivan Visin susreo sa zapovjednikom fregate Novara, Wüllerstorfom-Urbairom koji ga ipak nije spomenuo u knjizi o fregati Novara: "Viaggio intorno al globo della fregata austriaca Novara, I-III"
Novara je bila ekspedicijski brod Habsburške monarhije koji je oplovio svijet između 1857. i 1859. godine.
Visin se odlučio vratiti u domovinu 8. Veljače 1859.  Krenuo je preko Indijskog oceana prema Rtu dobre nade, da bi sredinom Travnja 1859. oplovio rt Dobre Nade i ušao u Atlantski ocean. Napokon je, nakon dugih sedam godina, u ljeto 1859. brik Splendido pod zapovjedništvom  kapetana Ivana Visina stigao u Trst i prije povratka fregate Novara. Tim je pothvatom Visin postao prvi austrijski kapetan koji je oplovio cijeli svijet, a u zasluge je dobio počasnu zastavu s natpisom Merito navali. Za povijest hrvatskog pomorstva od izuzetnog je značenja to što je jedrenjak Splendido sagrađen u Rijeci i što je kapetan Visin pridonio i razvoju pomorstva u hrvatskim krajevima. 

Carlo Huber koji se udružuje s Emidiom Mohovichem i osniva Stabilimento tipografico Fiumano. Mohovich 1864. otkupljuje Huberov udio i započinje novo razdoblje u povijesti riječkog novinskog nakladništva.
1850. do 1861.,
samo u riječkim brodogradilištima porinut 301 jedrenjak, nosivosti 110 tisuća tona. Bili su to brodovi izvanredne kakvoće. Jedan od njih, postao je pod imenom "Restaurador Rosas", zapovjednički brod argentinske ratne mornarice, a jedrenjakom "Splendido" kapetan Ivan Visin (Prčanj, Boka kotorska, 3. studenog 1806. - 1868.) između 1851. i 1859. oplovio je zemaljsku kuglu (putovanje opisano ljevo). Uz more je bio vezan i rad riječke tvornice platna za jedra, jedinstven pogon na tlu Hrvatske. U Rijeci su gradu djelovale i tri najznačajnije hrvatske užarije.
1861. 01. Sječnja tokom noći više od dvadeset razbojnika napalo je poštansku kočiju koja je prevozila novac od Trsta do Rijeke. U pratnji kočije su bila dva vojnika. Opljačkano je između 8 i 10.000 forinti.
1861. 12. Ožujka Bartol Benedikt Zmaić de Svet-Ivan postaje civilni kapetan riječki i održava prvu sjednicu novog gradskog vijeća u novom sastavu. Gradsko vijeće jednoglasno je izglasalo zahvalu prethodnoj Komisiji jer se hrabro borila za prava i autonomiju Rijeke. Potom je izglasana "Zahvala" koja će biti poslana caru jer se Rijeka može opet vratiti u kraljevstvo Ugarske. Zaključeno je kako se o Rijeci ne može odlučivati bez pristanka njenog stanovništva ("Nulla pro nobis sine nobis!" - Ništa o narodu bez naroda!). Na koncu, niko nije poslan kao zastupnika grada na sljedeće zasjedanje Hrvatskog sabora, "jer će grad Rijeka, u svakom slučaju, kako politički tako i financijski, biti proglašen neovisnim od Hrvatskog sabora". Sljedećeg je dana, 13. Ožujka 1861. izabrano gradsko predstavništvo koje je brojalo 52 člana. Članovi su: Michele Ghiachich (392 glasova), Giuseppe Cante (378), Casimiro Cosulich (377), Giovanni Francovich (377), Giuseppe Walluschnig (377), don Antonio Cimiotti (376), dr. Adolfo Giustini (375), Pietro Dabala' (372), dr. Girolamo Fabris (373), Giuseppe Verzenassi (373), Marziale Malle (370), Giovanni Purkardhorfer (370), Iginio Scarpa (370), Valentino Bolt (369), Tommaso Gelcich (367), Giovanni Gelletich (366), dr. A. F. Giacich (366), Enrico Burgstaller (365), dr. Antonio Randich (365), Nicolo' Walluschnig (355), Francesco Seeman (364), Matteo Poglayen (363), dr. Francesco Gelcich (362), cav. Paolo Scarpa (362), Giac. Matcovich (360), Valentino Mattessich (359), Francesco Corossacz (359), Andrea Superina q. N. (358), Giovanni de Carina (356), župnik G. Cvetko (356), Luigi Rossi (356), Giovanni Luttmann (356), Gaspare Matcovich (354), Francesco Pressich (354), Andrea Tomsich q. N. (354), Antonio F. Luppis (352), G. Host di Pietro (351), Pietro Sicherle (350), Carlo Sporer (350), cav. Federico Thierry (347), A. q. Giuseppe Rubessa (346), Antonio Ellinger (345), Francesco Ellenz (342), Antonio Wild (340), G. R. Mayer (304), Francesco Palese (298), Vincenzo Pessi (262), Francesco Minach (200), Giuseppe Pessi q. Francesco (197), Antonio Descovich (196), Francesco Jellouscheg (191), Giorgio Frank (170). Dva posljednja ušli su kao zamjenici za odustale: don Giuseppe Wisner (348) i dr. Andrea Rubessa (366).
1861. 11. Travnja u Beču je umro Gyorgyi de Májlath, nekadašnji organizacijski povjerenik za Rijeku 1822. Rođen je u Zavaru 2. Travnja 1786.
1861. 22. Travnja na izborima za riječkog zastupnika u hrvatskom saboru je od 870 glasača njih 840 napisalo “nitko" (nessuno) pokazujući da se njihov otpor prema priključenju Hrvatskoj nije smanjio.
1861. 23. Travnja
Općinski odbor (Congregazione municipale) Rijeke se, nakon što se je saznalo da je za 2. Travnja 1861. sazvano zasjedanje parlamenta u Budimpešti, obratio caru s molbom da i Rijeka bude pozvana, pozivajući se na reskripte Marije Terezije, ističući da Rijeka sa Hrvatskom nije nikada činila zajedničko upravno tijelo.
1861. tvornica konopa (Fabbrica cordaggi) registrirana je kod Trgovinske i industrijske komore na ime novog vlasnika Giovannija Sirole, za čije se vrijeme razvila uvođenjem, tada vrlo moderne tehnologije kao što je bilo mehaničko predenje i sukanje konopa. Godišnje se na opće zadovoljstvo proizvodilo 100 tona takvog konopa. Sirola je zamislio preseljenje manufakturne proizvodnje u novu veću građevinu, za čiji je projekt zadužio Emilija Ambrosinija 1901. godine. (TVORNICA KONOPA RIJEKA (1764-1974), Rijeka 1974., str. (nema paginacije), DARI, PR-1, kutija 246, fascikl VIII, 1824)
1861. chirurgo-dentista Giuseppe Feldbacher otvara u Rijeci prvu poznatu zubarsku ordinaciju u Rijeci. Prema oglasu iz dnevnika Gazzeta di Fiume, ordinirao je u svom stanu u ulici Contrada de Teatro 436, u blizini hotela Aquila Nera. Radi usporedbe, Split je dobio prvu zubarsku ordinaciju 1897. (Josip Veža), a Zadar 1898. (Konstantin Neumayer). A 1897. riječki zubar dr. Edmund Krausz kupuje i prvi rengenski uređaj u gradu i za njega daje 5 forinti. Inače, prvi riječki školovani zubar (chirurgo-dentista) Gaetano Pierini, počeo je raditi 1786. godine, ali bez stalne ordinacije. (Izvor: Zvonimir Kaić: Antun MihanovićRazvoj stomatologije u Hrvatskoj. Acta Stomatol Croat 2002)
1861. 14. Studenog u Novim Dvorima umro je Antun Mihanović (slika desno). Rođen je 10. Lipnja 1798. u Zagrebu. Bio je hrvatski pisac i političar, ali je slavu stekao tek pjesmom "Horvatska domovina" koja je krajem 19. stoljeća postala hrvatskom himnom. Hrvatsku himnu „Lijepa naša“, Antun Mihanović spjevao je u Rijeci, a objavio 14. Ožujka 1835. godine u desetom broju Gajeve "Danice"pod imenom „Horvatska domovina“, uglazbio je Vinkovčanin Josip Runjanin, a prvi put javno je izvedena 1861. Stara guvernerova palača (na mjestu današnjeg Jadranskog trga) u kojoj je pjesma nastala, više ne postoji, a grad Rijeka se nikada nije odužio spomenikom ili spomen-pločom stvaratelju hrvatske himne. Kao nacionalna himna prihvaćena je 1891, a kao državnu himnu nazvanu “Lijepa naša domovino” potvrdio ju je Hrvatski sabor 21. Prosinca 1990. godine u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. Po zanimanju je bio pravnik. Službovao je kao vojni sudac, a nakon prelaska u diplomaciju kao austrijski konzul u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Obnašao je službu riječkog Gubernijskog tajnika, a godine 1827. bio je zastupnik Rijeke na Požunskom saboru, ali je ubrzo opozvan zbog liberalnog držanja. Umirovljen je 1858. kao ministarski savjetnik. (Izvor: wikipedia > Antun Mihanović, Također: Lektire.hr, Autor: V.B.: Horvatska domovina, Lijepa naša)
1861. sedam grobnica obitelji Nugent na groblju Kozala srušeno je bez ikakvog objašnjenja vlasti.
1861. Whitehead preuzima vodstvo tvornice "Fonderia Metalli di Fiume", ulazi u upravu i u isto vrijeme reorganizira i proširuje i modernizira proizvodnju.Tvornici daje novo ime – "Stabilimento Tecnico Fiumano". Osnovna mu je djelatnost bila izrada raznih Topovnjača Hum, k.u.k.strojeva, prije svega parnih, stabilnih i brodskih, do 1.000 konjskih snaga. Uz to nudi gradnju željeznih brodova, lokomotiva, turbina, pumpi, kotlova, hidrauličkih preša i mlinova te još niz proizvoda, sve najmoderniji proizvodi toga doba. U Engleskoj je naručeno nekoliko novih modernih strojeva za obradu metala, a neki su strojevi sastavljeni u vlastitim pogonima. Sa tim su u tvornicu došli i novi poslovi. U oglasu iz sredine 1861. Riječki tehnički zavod kao najznačajniju referenciju navodi isporuku dva brodska parna stroja od 230 konja za k. u. k. ratnu mornaricu, za brodove "Hum" i "Velebich" koji su građeni u tršćanskom brodogradilištu San Rocco, u vlasništvu Stabilimento Tecnico Triestina. Na slici ljevo, topovnjača "Hum". Ista takva bila je i topovnjača Velebich (Velebit). Također su 1961/62 isporučena i dva parna stroja snage 400 konja za fregatu "Schwarzenberg" građenu u Puli. (Izvor: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, , PRO TORPEDO Rijeka, str:8, Također: Gazetta di Fiume, 11. Lipnja 1861., Također: W. Aichelburg, Register der k.u.k Kriegssschife, str. 232.)
1862. pojavljuje se godišnjak austrijske ratne mornarice pod nazivom "Almanach der Oesterreichischen Kriegsmarine", koji prvenstveno sadrži podatke o ratnim brodovima i vojnim časnicima. Bio je to prvi pomorski časopis u Rijeci. (Izvor: Zdeslav Maštrović: Pomorski časopisi u Rijeci (Sušaku), Jadroagent br. 50/1983., str. 19.)
1862. u noći između 11 i 12 Ožujka izgorio je mlin na Žaklju. Iz izvješća o požaru saznajemo: "Požar u zgradi "Stabilimento commerciale di farina in Zakalj" u 22 sata. Uzbunjeni su civilni i vojni kapetani, smjesta su s ljudstvom i opremom upućeni na mjesto događaja, gdje su pristigli točno u 22,30 Mlin Žakalj danassati." U vrijeme pristizanja ekipa za gašenje gorjelo je 5 zgrada. Samo se zahvaljujući nadljudskim naporima dimnjačara i radnika koji su gasilii, te vjetru koji je pred jutro počeo puhati u povoljnom smjeru, može zahvaliti što se nakon 6 sati borbe s vatrom uspjelo spasiti 2 objekta. Uprava mlina Žakalj za intervenciju iz grada je platitila 289.40 forinti. Nakon požara mlin je obnovljen i povećan. Objekt je narastao na šest etaža, dužine 90 i visine 25 metara. U najboljim danima mlin je zapošljavao 300 radnika, koji su godišnje proizvodili 250 tisuća vagona brašna. Ono se u bačvama otpremalo u Istru, Dalmaciju i Trst, u Englesku, Njemačku, Francusku, Egipat i Brazil. Žakalj u sastavu Stabilimenta posluje do 1881., a od sljedeće godine u okviru novoosnovanog Dioničkoga društva za mlin. Mlin radi do 1894. kada pada pod stečaj i prestaje raditi. Na javnoj dražbi nekretnine je kupio Robert Whitehead, vlasnik tvornice Torpedo u Rijeci, koji ga je nakon nekog vremena darovao gradu Rijeci. Godine 1918. prodan je Ugarskom pivarskom društvu iz Budimpešte, koje je u Žaklju planiralo izgraditi tvornicu piva. No, poratnim pomicanjem granica prilazna cesta i mlin našli su se rascijepljeni u dvije države pa zamisao o proizvodnji piva nije ostvarena. Žakalj počinje propadati. Na njega danas podsjećaju ostatci visokih zidova pogonske zgrade uz Rječinu, obrasli bršljanom (slika desno). Danas je mlin u Žaklju samo romanična ruševina.
Nadgrobni spomenik Maria Schittara na Kozali1862. 15. Travnja Ivan Zajc dao je ostavku na Muzičkoj školi u Rijeci. Seli se u Zagreb.
1862. 9. Svibnja u jednoj od kuća u nekadašnjoj Calle Marsecchia u Rijeci (ulica više ne postoji a nalazila se je u djelu starog grada koji je danas porušen, otprilike na poziciji današnje ulice Šime Ljubića i bivše Kovačke ulice) rodio se je Mario Schittar (Zuane della Marseccia, Zuane đe la Marsecohia, Schittar Joannes Marianus)(Rijeka, 09. Svibnja 1862. - Rijeka, 19. Ožujka 1890.), riječki pisac i slikar (na slici ljevo detalj nadgrobnog spomenika na groblju Kozala). Taj zaboravljeni riječki pisac okušao se u drami, romanu, pjesništvu, a ostat će upamćen najviše zbog toga što je bio prvi koji stvarao i tiskao svoje knjige na fijumanskom dijalektu pod pseudonimom Zuane de la Marsecchia. Rodio se kao potomak siromašne ali vrlo stare riječke građanske obitelji koja se prvi put spominje još koncem šesnaestoga stoljeća. Prvi pjesnik na fijumanskom dijalektu nije imao čast doživjeti slavu niti je, uostalom žudio za lovorikama. Bio je i urednik lista "L´Operaio". Pokopan je na groblju Kozala. Čitavih sedamnaest godina trebalo je proteći od njegove smrti da bi se Riječani konačno sjetili svog skromnog sugrađanina i njegove poezije. U ljeto 1907. osnovali su i savjet koji se imao pobrinuti za podizanje spomen-ploče i prijenos njegovih posmrtnih ostataka na neko prikladnije mjesto. Odlučeno je da se te jeseni u kazalištu Fenice upriliči prigodan program u čast Maria Schittara, "vario e atraente" . Umro je u Rijeci 3. Sječnja 1890. Svečanost posvete, održane 25. svibnja 1862. na Grobničkom poljuiscrpljen, bolestan i slomljen... (Izvor: La Voce del popolo, XIX, br. 6354, giovedì 4. luglio 1907. Per una lapide a Mario Schittar, Također: Fluminensia, god:3, Irvin Lukežić: Zuane de la Marsecchia, 1991, broj 1-2, str: 65-89)
1862. 25. Svibnja Na Grobničkome polju obavljen svečani blagoslov županijske zastave, kojem su prisustvovali biskupi Strossmayer i Soić. Svečanost posvete, prikazana je na grafici Josipa Horaczeka (Horaček) (1830-1885) (slika desno, na slici su portretirani su kuma zastave Ana (Anka) Zmajić, županova supruga, i kum, biskup Bosanski i Sremski ili Djakovački Josip Juraj Strossmayer, a donjem desnom uglu portretiran je župan Bartol Zmajić sa zastavom). Predložak zastave nastao na temelju opisa Županijskog povjerenstva iz 1861. Riječka županija bila je jednaod šest županija tadašnje Hrvatske koje su osnovane sredinom 19. stoljeća kao administrativna tijela građanske države. Na čelu joj je bio župan Bartol Benedikt Zmajić. Županija je imala svoje simbole, grb i zastavu, čiji je izgled predložilo posebno povjerenstvo oslanjajući se na simbole Severinske županije. Zastava je, prema opisu, bila od tkanine svijetloplave boje s crveno-bijelom bordurom i dvije kićenke na uglovima te pričvršćena na crveno-bijelo koplje. U središtu se nalazio grb koji je zadržao elemente grba Severinske županije, a koji su do danas sačuvani u grbu Primorsko-goranske županije. U opisu je posebno naglašeno da se na jedrenjaku, prikazanom u grbu primorskog dijela Županije, vijori hrvatska trobojnica. Zastavna vrpca također je trobojnica. Zastavi je pripadala zastavna vrpca, koja se vezivala na stijeg iznad zastave i na kojoj je obično ispisan datum posvete i ime kumova Laval Graf Nugent von Westmeathzastave. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Tamara Mataija, Osviještena baština, ZASTAVE, Rijeka, studeni 2012., str: 25, Također: izložba PPMHP-a Monumenta Heraldica 2002.)
1862. 22. Kolovoza umire Laval Nugent of Westmeath (slika ljevo), grof, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa i rimski princ (rođen 3. Studenog 1777.). S posebnom kraljevskom dozvolom 1793. stupa u austrijsku vojsku, gdje je bio štićenik svoga strica, podmaršala Jacoba Roberta Nugenta. Nugent brzo napreduje tijekom Napoleonskih ratova te je 1809. general-bojnik i načelnik stožera nadvojvode Johanna u Italiji. Na mirovnim pregovorima s Napoleonom u Schönbrunnu bio je drugi opunomoćeni austrijski pregovarač – uz ministra vanjskih poslova grofa Metternicha – no odbio je potpisati predložene uvjete kojima je Austrija gubila Hrvatsku južno od Save. Na svoju ruku oslobađa Hrvatsku 1813. krenuvši s brigadom iz Zagreba, preko Bosiljeva, prema Rijeci. Nakon teških borbi oslobodio je Istru od Francuza te ispred crkve Sv. Justa (San Giusto) u Trstu završava operacije postrojivši hrvatske vojnike pod austrijskom zastavom. 10. Studenog1813. Nakon što je vratio papu Pija VII. u Rim 1815, dobio je od njega titulu Rimskog princa i dva dekorativna oklopa (danas u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci). Bavio se arheološkim istraživanjima u Minturnu, gdje je iskopao rimske skulpture i starogrčke vaze, što je sve, preko Venecije, prenio u Hrvatsku. Smatrajući se, preko žene, Giovanne Riario-Sforza (Beč, Austria, 29. Srpnja 1797. -Paris, Francuska, 25. Ožujka 1855.) (Oženjeni su 26. Studenog 1815. u Napoliju, Italija) nasljednikom Frankopana, odlučuje otkupiti njihove nekadašnje posjede od Vinodola do sjeverne Hrvatske. Bosiljevo kupuje 1820, Staru Sušicu 1823, Trsat 1824, Dubovac 1837, gradi dvorac Stelnik 1834, kupuje najljepši dvorac u Trsatska gradinaHrvatskoj, Januševac, 1855. Na vrhuncu moći obitelj Nugent posjedovala je četrnaest dvoraca u Hrvatskoj. Laval Nugent bio je vrhovni vojni zapovjednik Šlezije i Moravske (1839–1840), Hrvatske (1840–1842), Unutrašnje Austrije i Tirola (1848–1849). Trebao je biti hrvatski ban 1840. Bio je najmoćniji plemić u Ilirskom pokretu i zaštitnik Ljudevita Gaja, na kojeg je osobno pazio njegov sin Albert. Utemeljio je na Trsatu Museum Nugent 1843. kao prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj – s neobičnom i bogatom zbirkom umjetnina. Njegovo tijelo je iz Bosiljeva prebačeno u sarkofag u grobnici „MIR JUNAKA“ u Trsatskoj Gradini (Slika desno), do sarkofaga svoje žene, i tu je počivao gotovo cijelo stoljeće. Prilikom "restauracije" trsatske gradine 1960., sedam obiteljskih grobnica pretvoreno je u zahode i pomoćne prostorije restorana. Nakon eshumacije, kosti su stavljene u vrećice i najvjerojatnije su uzidane u rimsku kulu na Trsatu, iako neki smatraju da se kosti danas nalaze u Londonu. Laval i njegova supruga Giovanna imali su i sedmero djece: GiovannaBeatrix, GilbertLeontineArthur Patrick, AlbertJohn Patrick Nugent. Giovanna, Leontine i Arthur Patrick su pokopani u obiteljskoj grobnici "Mir Junaka". Za ostalu djecu nisam našao podataka. (Izvor: NUGENT ALBERT - Rodoslovlje, SIGNATURA FONDA: HR-DAZG-847, Također: cro-eu/forum > Iz sljedećeg rodoslovlja potvrđena je loza hrvatskih velikaša Nugent od Westmeath sa Habsburgškom carskom i saksonskom kraljevskom kućom, Također: Matica hrvatska, Vijenac 494, Igor Žic: O ljudima i zmajevima, Također: wikipedija > Laval Nugent, Također: rijeka.hr > Linić: LAVAL NUGENT - POSLJEDNJI FRANKOPAN, GOSPODAR TRSATA, "Obzor", 20. Studenoga 1940, Također: fluminensia.org > Goran Moravček : Frankopani i njihovi kašteli, 02. Rujna 2012)
1862. nedugo poslije Lavalove smrti njegov je sin Artur, naručio za Trsat još dva baziliska od Fernkoma, koje je on izlio u cinku 1863.-1864. iz kalupa što ih je koristio još 1851. kada je lijevao prvi par za Bosiljevo, glavni dvorac obitelji Nugent. (Izvor: Muzeologija 28, Igor Žic; Museum Nugent, str:7, Također: Janković, Julije: »Nekoliko crtica o sadašnjosti i prošlosti Trsata«, 1886., str. 18)
1962. Gradskim vlastima postalo je, nakon velikog požara u mlinu Žakalj 11. Ožujka 1862. jasno da vatrogasnu službu treba znatno bolje organizirati. Donesena je odluka o utemeljenju Gradskog vatrogasnog zbora sa deset profesionalnih vatrogasaca i 20 pomoćnih vatrogasaca. Sjedište je bilo u prizemlju Adamićevog kazališta, jer su kazališta, zbog plinske rasvjete, često bila ugrožena požarima. Zbor je imao zapovjednika, strojara, 10 redovnih vatrogasaca i 20 pomoćnih. Prvi zapovjednik Antonio Pulin, je imao brigu i obavezu provedbe obaveza koje su definirane u prvom pravilniku "Zbora gradskih vatrogasaca Rijeke". Na neki način bilo je to i prestižno zanimanje koje je donosilo određene građanske povlastice i ugled, te se za ulazak u momčad redovnih vatrogasaca moralo natjecati. Nisu bila dozvoljena nikakva neprimjerena ponašanja, primjerice prostačenja i to ne samo u službi, nego i izvan nje. Vatrogasac nije smio bez odobrenja zapovjednika napuštati grad, čak se niti ženiti bez odobrenja nadređenoga. Prva hrvatska vatrogasna profesionalna jedinica utemeljena je u Varaždinu tek 1864. godine. Usprkos tome na stranicama Hrvatskoga vatrogasnog saveza stoji da je te 1864. započela povijest organiziranog vatrogastva u nas. Rijeku i njezin datum, 26. Siječnja 1863., su ponovo potpuno zaboravili priznati kao "prvu".
1863. Na inicijativu Kazimira Kozulića osnovana "Prima Società di mutua assicurazione della marina mercantile austro-ungarica" (Društvo za uzajamno osiguranje trgovačkih brodova) (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 109.)
1863. 01. Veljače u požaru uništen mlin Valeria Matešića na Rječini. Unatoč brzoj intervenciji vatrogasaca, šteta je bila prevelika i vlasnik ga nije obnavljao.
1863. 26. Sječnja na temelju odluke gradskog magistrata, u Rijeci je osnovan gradski Vatrogasni zbor, prva profesionalna vatrogasna postrojba u Hrvatskoj s 32 člana (zapovjednika, strojara, 10 redovnih profesionalnih vatrogasaca i 20 pomoćnih). Vatrogasci su bili podređeni Gradskom magistratu. Zaduženi su za nadgledanje sprovođenja važećeg "Pravilnika o zapaljivim materijama" od 30. Listopada 1859. i za pružanje pomoći pri sprečavanju širenja, te gašenju požara. (Izvor: vatrogastvo-sibenik-knin.hr, Povijest)
1863. profesor riječke gimnazije, Josef Roman Lorenz objavljuje svoje učiteljsko djelo iz ekologije mora "Physicalische Verhältnisse und Verteilung der Organismen im Quarnerischen Golfe” (Lorenz, 1863). istražujući kvarnersko područje. Taj je rad prvi moderan prikaz sustavno prikupljene građe o osobinama vode i organizama u Kvarneru, pa tako i na Jadranu. Uz ostalo, daje prikaz rasporeda temperature, slanosti, gustoće, boje i prozirnosti Gabriele D'Annunzio - Gaetano Rapagnettamorske vode.Uz ostalo, daje prikaz rasporeda temperature, slanosti, gustoće, boje i prozirnosti morske vode. (Izvor: Dr. sc. Mira Zore-Armanda: RAZVOJ FIZIČKE OCEANOGRAFIJE NA JADRANU, Pomorski zbornik 38 (2000), str:4)
1863. 12. Ožujka u Pescari je rođen Gabriele D'Annunzio (Pescara, 12. Ožujka 1863. – Gardone Riviera, 1. Ožujka 1938.), pravim imenom Gaetano Rapagnetta. Otac mu je bio bogati zamljoposjednik i gradonacelnik Pescare. Od 1881. godine živio je u Rimu, pisao, nastupao i stvarao skandale. Bio je obožavan od žena (iako je bio nizak i ne odveć privlačan). Najpoznatija je njegova veza sa slavnom glumicom Eleonorom Duse. Potkraj 19. stoljeća počeo se više baviti politikom i odmah je zastupao iredentističke stavove - Italija se mora proširiti i postati gospodarica Sredozemlja. Bio je protivnik pristupanja Italije Trojnom savezu, pa se čak preselio u Pariz, a vratio se 1915. kad je Italija prešla na stranu Antante i odmah se uključio u rat. Rat je doživljavao kao avanturu.Pred polazak na riječku avanturu, javio se Mussoliniju brzojavom u kome je upotrijebio slavnu uzrečicu Julija Cezara - Kocka je bačena. Do Rijeke se vozio u svom crvenom sportskom Fiatu 501. Nakon izgnanstva iz Rijeke dobio je nadimak Princ od Snježnika. Potkraj života bio je predsjednik talijanske Akademije znanosti i umjetnosti, a živio je u luksuznoj vili svojih prijatelja na jezeru Garda. Najviše je volio biti u središtu pažnje. Jedne sicilijanske novine za njega su napisale: "Za vrijeme rata on se bučno javio, bučno borio i bučno bio ranjen. A tisuće su išli šutke, šutke se borili i šutke umirali." Umrijet će od srčane kapi u mjestu Gardone Riviera na jezeru lago di Garda u Italiji.
1863. Emidio Mohović uvodi tipografske i litografske strojeve za brzotisak, prve u Hrvatskoj. Jedna od prvih objavljenih knjiga na tim strojevima bila je upravo pionirsko djelo na području ekologije mora Kvarnera Josefa Romana Lorenza "Physicalische Verhältnisse und Verteilung der Organismen im Quarnerischen Golfe”. Kvaliteta njegovih tiskovina bila je prepoznata u onodobnoj Europi i nagrađivana na međunarodnim industrijskim izložbama u Trstu, Parizu i Budimpešti. 
1863. Ljevaonička radionica (Fonderia metalli) na Pioppi - Podjelšun, likvidirana i pretvorena u "Stabilimento tecnico fiumano", koje se ujedno bavilo brodograđevnim poslovima, pa su početkom 70-ih ovdje proizvedeni prvi mali domaći parobrodi. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 109.)
1863. 11. Listopada u Rijeci je rođen Michele Maylender (Mađarski: Maylender Mihály). Bio je zuzetno cijenjen političar, i jedna od najutjecajnijih osoba svog vremena. Najpoznatiji je nositelji riječkog autonomaštva i osnivač riječke Automomaške stranke (Associazione Autonoma, Partito Autonomo). Umro je 1911. Zanimljivo je da se je njegova sestra Edvige Maylender oženila za Antonia Grossicha (Draguć pokraj Buzeta, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.), riječkog i političara, liječnika i kirurga svjetskog glasa koji je 1908. prvi u kirurgiju uveo jodnu tinkturu za brzu dezinfekciju rana i kože,i budućeg vođu Talijanskog nacionalnog vijeća Rijeke godine 1918. (Izvor: wikipedija > Michele Maylender, Također: Istituto: SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI, SCHEDA BIOGRAFIA PERSONE, Maylender Michele, Također:  Revolvy, Michele Maylender)
1864. 04. Ožujka potpisan je kupoprodajni ugovor o prodaji tiskare "Stabilimento tipografico Fiumano" između dotadašnjih suvlasnika i partnera Emidia Mohovicha (Rijeka, 18. Srpnja 1838. – Rijeka, 5. Ožujka 1898.) Carla Hubera u uredu bilježnika Marijana Derenčina (Rijeka, 24. rujna 1836. – Zagreb, 8. Prvi riječki torpedoveljače 1908.). Time Mohovich otkupljuje Huberov udio i započinje novo razdoblje u povijesti riječkog novinskog nakladništva. 
1864. 14. Travnja izumitelj torpedo Giovanni Luppis i drugi se put obraća Ministarstvu rata u Beču da izvrši procjenu ratne primjenjivosti  njegova oružja (prvi torpedo na slici desno, Minenschiff - doslovno brod-mina). Ministarstvo i drugi put odbija prihvatiti korisnost izuma. Zahvaljujući tadašnjem riječkom gradonačelniku Ciotti koji je poznavao Whiteheada, kreće se u usavršavanje Luppisovog torpeda (salvacosta - Küstenretter). 14. Kolovoza 1864. među njima trojicom potpisan je i ugovor o suradnji. (Izvor: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 166., Također: Muzej Grada Rijeke, CHRONOLOGY - TORPEDO IN WORD AND PICTURE, Također: I. međunarodna konferencija u povodu 150. obljetnice tvornice torpeda u Rijeci i očuvanja riječke industrijske baštine, dipl. Ing Nikolaus A. Sifferlinger: DEVELOPMENT OF THE WHITEHEAD TORPEDO IN RIJEKA AND THE IMPACT TO THE WORLD NAVIES)
1864. 16. Svibnja rodio se u Perkáti (Mađarska) grof Laslo Szapary (László gróf Szapáry de Szapár), Osnovna škola Trsat prije kraja drugog svijetskog ratabudući riječki guverner u perodu od 23. Studenog 1897. pa sve do 2. Kolovoza 1903. Umro je u Beču 12. Listopada 1939.
1864.
godine gradi se nova školska zgrada Osnovne Škole Trsat na sadašnjoj lokaciji (na slici ljevo, Osnovna škola Trsat prije kraja drugog svijetskog rata). Za ono vrijeme bila je to moderna prizemnica s dvije prostrane učionice. Devet godina kasnije školu je posjetio hrvatski ban Ivan Mažuranić, te nakon svog posjeta izdao nalog da se na šk olskoj zgradi dogradi još jedan kat.
1864. 14. Kolovoza
, prema zajedničkom ugovoru za usavršavanje izuma torpeda sklopljenog tog dana, a koji su potpisali Luppis, Whitehead i Ciotta, potpisnici su se obavezali da će u okviru vlastitih mogućnosti i raspoloživih sredstava surađivati oko uspjeha ove zamisli, a isto tako i prilikom podjele moguće dobiti od tog izuma. (Izvor: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 166., Također: SVKRI - Sveučilišna knjižnica Rijeka, Luppis, Whitehead i Ciotta potpisuju ugovor o suradnji na realizaciji zamisli o novom oružju, Preslika ugovora, Također: wikipedija > Torpedo)
1864. 16. Rujna predstavka pod brojem 313 upućena od strane riječkog gradskog vijeća Hrvatsko-slavonskoj dvorskoj kancelariji u Beču zahtjeva da se na riječkoj gimnaziji umjesto hrvatskoga uvede talijanski nastavni jezik. Dvorska kancelarija je odgovorom na postavku od 16. Prosinca 1865. godine Giornale di Fiumeodbila taj zahtjev.
1864. Anton Dominik von Fernkorn (17. Ožujka 1813, Erfurt - 16. Studenog 1878, Vienna) izrađuje 4 figure zmajeva (Baziliska) za feldmaršala Lavala Nugenta. Dvije skulpture su postavljene u Bosiljevu, a dvije za trsatsku Gradinu i postavljene su ispred grobnice "Mir Junaka". Oni su trebali sačuvati mir u mauzolejskom prostoru. Obnovljeni su 2013.
1865. 7. Siječnja
Počinju izlaziti novine "Giornale di Fiume" (slika desno) kao tjedna novina. Uređuje ga i tiska u svom Stabilimeno tipo-litogragrafico fiumano Emidio Mohovich (naslovnica prvog broja na slici ljevo). Program objavljen u prvom broju definira sadržaj te prve bogato ilustrirane riječke novine. Najavljene teme su: gradske, trgovačke, pomorske, a neće nedostajati ni umjetničkih, književnih i znanstvenih priloga. Iako je prošlo tri godine od prestanka izlaženja Gazzette di Fiume, suradnik pseudonima Apostolo Verita u kolumni Il corriere di Fiume, polemički se osvrće na prethodnike. "Giornale di Fiume" prestaje izlaziti 30. Prosinca 1865.
1865. 12. Travnja Riječki brodovlasnici utemeljuju "Društvo za pomorsko osiguranje" (Prima società di armatori di mutua assicurazione della marina mercantile austriaca in Fiume) ili kraće - "Mutua". Započela s radom 1. Svibnja. Poslovala je do 1888. (Izvor: Radojica Fran Barbalić – Ivo Marendić: Onput, kad smo partili, MH – Ogranak u Rijeci, 2004., str. 1.)
1865. 23. Travnja za zastupnike Rijeke u hrvatskom Saboru su izabrani Giovanni de Ciotta (Rijeka, 24. Travnj.a 1824. – Lovran, 6. Studenog 1903.), Casimiro Cosulich (Kazimir Kozulić (1835-1916), Giovanni Martini i Ernesto De Verneda s Rosa Leard, Brodogradilište braće Schiavon, 1854.jedinim mandatom da protestiraju protiv aneksije Rijeke Hrvatskoj.
1865.
u Rijeci je na području od Brguda do Martinšćice postojalo 10 većih brodogradlišta (u zagradi je pozicija). Vlasnici su bili: Braća Scbiavon (pul Peškerije, pul Fortice, Pod Pinjol, Ponsal), Giuseppe Spadon (Pod Pinjol), Karlo Katalinić (Ponsal - Mlaka), Juraj Vranicani (pod Pinjol), Giacomo i Vincenzo Brazzoduro (Pećine), Josip Bačić-Belac (Pećine i Sušak), Sablić, Ivan Mate Kozulić (Pećine), Ivan Bakarčić i Kazimir Jakovčić (Martinšćica). Na slici ljevo, Brodogradilište braće Schiavon, Rosa Leard, pejzaž, 1854.
1865. 12. Studenog, Erazmo Pl. Barčić prvi put postaje saborski zastupnik nakon što je je stupio u redove Starčevićeve Stranke prava. Pošto su ga birali u dva kotara, Bribiru i Vrbovskom, Erazmo je podržao zastupnički mandat bribirskog kotara.

1865. po sadašnjim spoznajama fotograf Ignazio Pollak snima najstarije riječke vedute.
1866. 
Rijeka imala 16 tisuća stanovnika.
Brodogradilište Ujpest1866. Sječanj sklopljen ugovor između Riječkoga tehničkog zavoda i osnivača "Srednjodunavskoga mađarskog parobrodarskog društva". Riječkom je tehničkom zavodu ponuđeno da otvori podružnicu (brodogradilište) u Budimpešti na Dunavu, te da na navozima tog brodogradilišta nazvanog "Stabilimento tecnico Fiume Hajogyar Ujpest" grade trupovi brodova, a da se brodski parni strojevi izrađuju u Rijeci. Naime, osnivači "Srednjodunavskoga mađarskog parobrodarskog društva" odlučili su da se stupi u vezu s Riječkim tehničkim zavodom koji bi trebao za njih sagraditi dva putnička broda. Ugovor o gradnji dva putnička parobroda sklopljen je u Rijeci na iznos od 260.000 forinti. Vrlo je brzo uočeno da će brodove izgrađene u Rijeci trebati u dijelovima prevesti u Budimpeštu, da će to biti velik trošak (više od 20.000 forinti) te da će biti još dodatnih troškova oko njihova sastavljanja i porinuća u Dunav. Nakon što su se razmotrili uočeni problemi, Riječkom je tehničkom zavodu ponuđeno da otvori podružnicu u Budimpešti. U Svibnju su dva naručena broda već bila u gradnji – jedan se zvao "Buda-Pest", a drugi "Fiume". Na svečano porinuće 24. Studenoga 1866. došao je iz Rijeke i Robert Whitehead koji je sudjelovao i u nadzoru gradnje brodova. Sredinom 1867. isporučen je i putnički parobrod "Honved".
Na slici desno, amblem brodogradilišta "Peštansko-riječko brodogradilište" D.D. (Pest-Fiumei hajogyar R.T.), nastalog 1868. na temeljima brodogradilišta "Stabilimento tecnico Fiume Hajogyar Ujpest". Riječka "La Bilancia" već je u Srpnju 1868. piše o novome Peštansko-riječkom brodogradilištu. U članku se kaže: "Novo brodogradilište brzo napreduje. Sada u njemu radi 500 radnika. U gradnji je 12 željeznih brodova. Sljedeće godine brodogradilište će se proširiti tako da će isto vrijeme moći graditi 24 broda. Gotovo je sigurno, kada se povećaju kapaciteti za gradnju brodova, bit će angažirano 1.000 radnika".
(Izvor: Joszef Szekeres, Veze Budimpešte i Rijeke u brodogradnji (1865–1924), Vjesnik Historijskog arhiva u Rijeci i Pazinu, sv. XV., Rijeka, 1970., str. 151., 157., 159., 160., Također: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str:23)
1866. u Rijeci se pojavljuje prvi parobrodi, i to engleski brod (672 t), koji je dovezao robe za 42.000 forinti, a odvezao za nešto manje od 10.000 forinti.
(Izvor: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 219.)
Prvi testni torpedo1866
. 21. Prosinca U Rijeci je proizveden i testiran prvi torpedo (Torpedo Wiki na engleskom jeziku) na svijetu. Idejni začetnik projekta bio je Ivan (Giovanni) Luppis, a Robert Whitehead je izum proveo u dijelo i tokom godina unaprijedio. U Listopadu 1867. u riječkom brodogradilištu braće Schiavon inž. Robert Whitehead vrši pokusno lansiranje prototipa torpeda (slika ljevo, prva serija testova sa nezadovoljavajućim rezultatima) sa broda "Gemse", čime postaje prvi torpedni brod na svijetu, a tvornica torpedo prva svjetskatvornica torpeda, s godišnjom proizvodnjom od 800 primjeraka. Torpedo je cilindričnog oblika sa eksplozivom s prednje strane, pogonjenom komprimiranim zrakom (pritiska oko 25 bara), 2-cilindričnim zračnim motorom, 2-krilnim propelerom i mehanizmom za održavanje dubine, baziranom na hidrostatskoj membrani povezanoj polužjem Torpedo, rijekana 2 horizontalna kormila. Kasnijim usavršavanjem i dodatkom servo motora taj uređaj postaje tajna novog oružja. Drugi par vertikalnih kormila trebao je održavati pravac. Torpedo ja postizao 7 čvorova i imao domet od 200 metara. (Slika desno) Riječka torpeda naručuju Velika Britanija, Francuska, Italija, Njemačka, Švedska, Japan, Argentina, Rusija…(Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 47.) Prema dostupnim izvorima od 1866. do Kolovoza 1943. proizvelo se 20.323 torpeda, 1.053 lansirne cijevi, 1.368 visokotlačna kompresora. Godišnji kapacitet proizvodnje je oko 1.000 torpeda. Prije I svjetskog rata proizvodilo se godišnje oko 800 torpeda. 1942. proizvedeno je 1.170 komada. Rekordna proizvodnja u jednom mjesecu je 160 kom. tokom 1943. Posljednji torpedo proizveden je 1966. godine.
1866. te godine, nakon stalnih radova na lukobranu, riječki je lukobran bio dug 500 m a širok 33 metra. (Izvor: http://www.hirextra.hu/2008/07/10/a-volt-magyar-kikoto-fiume/ (ahol 1866-ban csak egy 33 méter széles és 500 méter hosszú vízfelület állt a hajók rendelkezésére))
1867. 08. Veljače potpisana Austro-Ugarska nagodba (poznata i kao "ausgleich" - kompromis - na njemačkom jeziku, "kiegyezés" - kompromis - na mađarskom jeziku) koja je uređivala odnose između Austrije i Mađarske, a potpisali su je car Franjo Josip Austrijski i mađarska delegacija predvođena Ferencom Deákom (Ferenc Deák de Kehida) (Söjtör, Mađarska Karta Austro-Ugarske monarhije 1911. godine17. Listopada 1803. — Budimpešta, Mađarska, 28/29. Sječnja 1876). Time su stvoreni temelji Austro-Ugarske monarhije. Nakon što je Pruska 1866. u bitci kod Sadowe porazila Njemački savez s Austrijom na čelu i time uzrokovala njegov raspad, kuća Habsburg smatrala je nužnim postizanje dogovora s Mađarskom. Austro-ugarskom nagodbom je osigurana ravnopravnost Mađarske u državnopravnim odnosima s Austrijom, i tako stvorena Austro-Ugarska monarhija. Carska i kraljevska dvojna monarhija Austro-Ugarska bila je višenacionalna srednjeeuropska država u s vladarima iz kuće Habsburg, a u njoj su živjeli Nijemci, Talijani, Furlani, Ladini, Hrvati, Mađari, Poljaci, Rumunji, Rusini, Slovaci, Česi, Srbi, Slovenci i drugi manji narodi (slika ljevo). Nova dvojna monarhija bila je savez Austrije i Mađarske, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom te habsburškim carem kao državnim poglavarom ustavne monarhije što se, kao državno uređenje, često naziva realnom unijom. 29. Svibnja 1867. godine stvorena je Austro-Ugarska monarhija.
1867. Ljevaonica kovina (Fonderia metali) utemeljena 1853. transformira se u Riječko tehničko poduzeće (Stabilimento tecnico fiumano) a 1874. u Tvornicu torpeda (R. Whiteheade and Co.) prvu u svijetu. (Izvor: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 476.) Iste godine "Stabilimento tecnico fiumano" odlikovano je srebrnom medaljom za kvalitetu svojih proizvoda. (Izvor: Irvin Lukežić: Robert Whitehead engleski tvorničat torpeda iz Rijeke, ICR, Rijeka 2010., str. 59.)
1867. 06. Ožujka Austrijska je vlada potpisala sa Whiteheadom (Bolton, Engleska, 3. Sječnja 1823. – Shrivenham, Engleska, 14. Studenog 1905.) i Luppisom (Rijeka, 28. Siječnja 1814. – Torriggia, 11. Siječnja 1875.), kao izumiteljima, ugovor o probnoj proizvodnji torpeda, uz obvezu plaćanja svih potrebnih troškova. Robert Whitehead u svom pismu iz 1867. još uvijek svoj izum naziva "machina d'distruzione". Do 1918. u talijanskom jeziku upotrebljava se riječ torpedina a kasnije siluro. Radnici su ga zvali "bestia".(Izvor: Riječki torpedo - prvi na svijetu, (ur. Ervin Dubrović), MGR, Rijeka 2010., str. 20.)
1867. Na krunidbi cara Franje Josipa I. za kralja Ugarske iz cijele Hrvatske došla je samo delegacija Rijeke, koja je donijela grumen zemlje iskopan ispod Gradskog tornja.
1867. 01. Travnja na velikoj Svjetskoj izložbi u Parizu na kojoj je sudjelovala i Austrija, predstavljena je i riječka industrija. Rijeku su predstavljali "Technisches Etablissment in Fiume" (Riječki tehnički zavod) sa mdelom parnog stroja snage 800 konja ugrađenog u kraljevsku oklopnu fregatu "Erherzog
Ferdinad Max"
, brodograditelj Brazzaduro koji je izložio maketu barka od 634 tone, Tvornica kemijskih proizvoda izložila je cijelu paletu svojih proizvoda, a "Tvornica papira Smith i Meynier" u katalogu zauzima gotovo pola stranice opisa svoje povijesti i proizvoda. Interesantno je da je Whitehead je za konstrukciju svoga parnog stroja dobio od žirija pariške izložbe srebrnu medalju, ali u engleskom časopisu "Engineering" izašao je članak koji je bio prilično hladan i u kojem se kaže: "Austrijska vlada izložila je i model ratnog parobroda "Achiduke Ferdinad Max" te grubi model para povratno povezanih
brodskih strojeva, u čemu ne vidimo ništa novo ili dobro."
. Možda Englezi nisu bili zadovoljni što se i drugdje u svijetu grade dobri parni strojevi, pa i u tamo nekome malom gradu Rijeci, pa to više nije engleski monopol. (Izvor: The Paris Exhibtion, Exploring in the Main Building, Engineering, 21. Lipnja, 1867., str. 657., Također: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str:19)
1867. 01. Travnja u Rijeku dolazi Mađar Eduard Cseh de Szentkatolna (181? - 1887.) koji kao kraljevski komesar preuzima upravu nad gradom i županijom, kako bi preuzeo vlast u Rijeci u ime Mađarskih vlastii koji će voditi protuhrvatsku politiku. Riječani su ga dočekali sa Mađarskim zastavama. Iako je pozdravio Riječane na hrvatskom, od prvog je dana ohrabrivao protuhrvatski pokret.
1867. 15. Travnja Austrijska ratna mornarica otkupljuje od Roberta Whitheada licencu za izradu torpeda i 1868. postavlja prvu torpednu cijev na topovnjaču Gemse. Austrija nije predvidjela financijska sredstva za kupnju isključivih prava za korištenje tog novog izuma, i tako dopustila Whiteheadu da prodaje licencu i drugim ratnim mornaricama.
1867. 01. Srpnja Ugarsko-hrvatski sabor donosi Zakonski zaključak za gradnju željezničke pruge Rijeka - Karlovac.
1867. 08. Srpnja tročlano povjerenstvo hrvatske u kojem su bili Mirko Šuhaj, grof Julije Janković i Josip Žuvić i povjerenstvo ugarske u kojem su bili Ferenc Deák, Kálmán Ghyczy i Antal Csengery, zajednički rade na uobličavanju teksta Hrvatsko - Ugarske nagodbe, akta kojim su 1868. Hrvatska i Ugarska utvrdile međusobne državno-pravne odnose. Nagodba je nastala kao izravna posljedica stvaranja dualističkoga sustava sklapanjem Austro-ugarske nagodbe 1867.
1867. Tvornica papira kupuje na Svjetskoj izložbi u Parizu najsuvremeniji stroj za proizvodnju papira, koji je u tvornicu dopremljen odmah nakon Fiumaner Zeitungprezentacije na pariškoj izložbi.
1867. godine mađarski su agitatori organizirali vandalski i divljački napad na riječku hrvatsku gimnaziju, hrvatski jezik i kulturu pa je došlo i do fizičkog obračuna. Hrvatski đaci i nastavnici hrabro su branili svoju školu.
1867. 03. Rujna Počinje izlaziti "Fiumaner Zeitung" odnosno "Gazetta di Fiume" (slika ljevo) istovremeno na talijanskom i njemačkom jeziku. Glavni urednik je L. von Suedenhorst, a tiskaju se u tiskari Emidia Mohovicha. Izlazi 3 puta tjedno. Uslijed financijskih poteškoća prestaju izlaziti već 15. Listopada 1867, nakon svega devetnaest brojeva. Prva stranica donosi: burzovno izvješće, privredne vijesti, obavijesti o kretanju brodova i telegrafska izvješća stranih dopisnika; iz sadržaja vidljivo više europsko, a manje lokalno usmjerenje novina, eksplicitno je izraženo u programu koji slijedi na drugoj stranici prvoga broja.
(Izvor: Crolist, SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA, Fiumaner Zeitung, Također: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Stare hrvatske novine, Fiumaner Zeitung, Također: Novine 19. st. tiskane i sačuvane u Hrvatskoj, Hrvatska znanstvena bibliografija, Pregled bibliografske jedinice broj: 27700, Fruk Marina: Njemački oglasi u riječkom tisku 19. stoljeća - Gazzetta di Fiume/Fiumaner Zeitung (1867))
1867. 25. Studenog u Rijeci je rođena filmska glumica Irma Gramatica. Imala je dvije sestre,  Annu Capodaglio i Emmu Gramatica, koje su također bile filmske glumice. Irma Gramatica je glumila u desetak filmova uključujući Sestre Materassi (1944.) režisera Ferdinanda Maria Poggiolia u kojem je glumila sa svojom sestrom Emmom. Danas postoji mramorna ploča postavljena na Irminoj rodnoj kuću lijevo od gradske knjižnice. Umrla je u Firenzi, 14. Listopada 1962.

Karikatura Julija Huhna iz 1860. Pod ugarskom krunom, kano s bratom, rukuje se Mađar s Hrvatom
Karikatura Julija Huhna iz 1860. "Pod ugarskom krunom,
kano s bratom,
rukuje se Mađar s Hrvatom"

1867. 21 Prosinca stvorena je Ugarsko-hrvatska nagodba. Hrvarski sabor je nije prihvatio. U članku 66. je stajalo:

§. 66.
U smislu predidućih paragrafa priznaje se da na teritorijalni opseg kraljevinah Dalmacije, Hrvatske i Slavonije spada:
1. Svekoliki prostor, koj za sada skupa sa gradom Bakrom i njegovim kotarom riečkoj županiji pripada, izuzamši grad Rieku i njegov kotar glede kojih među oba kraljevska odbora nagodba uspjela nije.
2. županija zagrebačka sa gradovi Zagrebom i Karlovcem;
3. županija varaždinska sa gradom Varaždinom;
4. županija križevačka s gradovi Križevci i Koprivnicom;
5. županija požeška sa gradom Požegom;
6. županija virovitička sa gradom Osiekom;
7. županija sriemska.
Nadalje sliedeće krajiške pukovnije:
1. Lička:
2. Otočka.
3. Ogulinska.
4. Slunjska.
5. Banovačka prva.
6. Banovačka druga.
7. Varaždinsko-Križevačka.
8: Varaždinsko-Gjurgjevačka.
9: Gradiškanska.
10. Brodska.
11. Petrovaradinska.
Napokon:
Sadašnja Dalmacija.

1867. "Annuario Marittimo" na strani 73. za tu godinu nabraja broj registriranih jedrenjaka duge plovidbe po najvećim centrima brodarstva duž Jadranske obale: Trst: 119 brodova od ukupno 50.455 tona, Mali Lošinj: 127 brodova od ukupno 56.855 tona, Rijeka: 148 brodova od ukupno 66.496 tona, Dubrovnik: 47 brodova od 19940 tona. Kod Trsta nisu uračunati parobrodi kojih je bilo 70 sa tonažom od 34.103 tona. U to je vrijeme Trst bio i jedini proizvođač parobroda na našoj obali Jadrana. U Rijeci je registriran prvi parobrod tek 1871. kada se pojavio prvi parobrod male obalne plovidbe sa tonažom od 5.922 tona.
1867. Svibanj Na Navozima brodogradilišta braće Schiavon koje se je nalazilo na žalu kod Belog kamika (Njegovi su se pogoni isprva nalazili pul Peškerije, potom sele na lokalitet Pod Pinjol (Al Pino), te naposljetku na riječki Ponsal. Prema R. F. Barbaliću stanovito je vrijeme bilo smješteno i pul Fortice (al Fortino) u neposrednoj blizini današnjeg trga Žabica. Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 351) porinuta je "Gemsa", skromna drvena školska topovnjača na pogon vijkom koja je u Listopadu iste godine prerađena u eksperimentalnu "torpedinieru" (torpiljarku) s pramčanom podvodnom lansirnom cijevi (prvi torpedni brod u La Bilancia, Rijekapovijesti) za testiranja Whiteheadovog novog izuma – torpeda. Torpiljarkom je zapovijedao poručnik fregate Georg Hoyos koji se je 1869. oženio Whitheadovom kćerkom. (Izvor: Radojica Fran Barbalić – Ivo Marendić: Onput, kad smo partili, MH – Ogranak u Rijeci, 2004., str. 28.)
1868. 04. Siječanj počinju izlaziti najdugovječnije novine tog vremena, "La Bilancia" (slika desno) koja je izlazila do 1919, najprije subotom kao tjednik, a od 1870. pa sve do 1919. kao dnevnik. 1867. izlazi ogledni broj kojim se najavljuje izlaženje novina. Tijekom 1884. i 1885. "La Bilancia" je imala četiri dodatka, tj. posebna priloga. Učestalost izlaženja tih dodataka je nepoznata (ne zna se ni je li objavljen jedan broj ili više njih): to su "Gazzetino Rosa" i "Nauta" iz 1884. godine te "Corriere di Fiume" i "l'Avvenire" Naslovnica knjige Das Klima von Fiume und Abbazia (Klima Rijeke i Opatije)iz 1885. godine. Tiskale su se u tiskari Emidia Mohovicha, koji je i trideset godina bio je glavni urednik tih novina.
1868. 22. Sječnja u lučkim prostorima na lijevoj obali Mrtvog kanala u skladištima drva izbija požar. Središnji pomorski gubernij u Trstu u svrhu buduće zaštite brodova i poboljšane protupožarne zaštite, izdaje naredbu po kojoj se skladišta drva imaju obzidati kamenim zidom. Uz to se zabranjuje kuhanje smole u skladištima drva, nego se moraju izgraditiposebni prostori za tu namjenu. Također, Trgovačka komora u Rijeci još predlaže i organiziranje obilazaka skladišta svaka tri sata.
1868. 10. Veljače funkcija potpredsjednika Trgovačke i industrijske komore Rijeke (Camera di commercio) povjerena je Giovanniju de Ciotti. Na dužnosti je bio do 19. Prosinca 1871.
1868. od te godine, u sklopu riječke Vojno-pomorske akademije postavljen je mareograf,  instrument koji služi za bilježenje morskih mijena (plima i oseka) podatke kojeg obrađuje i objavljuje do 1871. god. prof. Emil Stahlberger, prvi akademski profesor fizike u Rijeci, koji je na osnovi trogodišnjih rezultata mjerenja, objavio knjigu o plimi i oseki u Riječkom zaljevu (Ueber die Ebbe und Flut in der Rhede von Fiume). Iste godine, na poticaj iz Mornaričke akademije, u Rijeci je utemeljena (prva) meteorološka postaja, koja je proradila godinu dana kasnije. Nju je, nakon Stahlbergerove smrti, vodio već dobro znani prof. Peter Salcher koji 1884. objavljuje knjigu (štampao ju je Emidio Mohovich) o klimi u Rijeci i Opatiji (Das Klima von Fiume-Abbazia nach meteorologischen Beobachtungen, naslovnica na slici ljevo) (Izvor: Ana Alebić-Juretić, Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije 1900-2000, Rijeka 2000., str. 32.)
1868. 1. Svibnja u petak oko 13,30 počeo jedan od najvećih požara u gradu, požar općinske vojarne. Gorilo je u zapadnom, vojnom dijelu potkrovlja, u zgradi br. 702, u predjelu grada Brajda superiore (gornja Brajda, danas zgrada Ekonomskog faxa). Drugi dio zgrade držale su civilne vlasti, koje su tvrdile da je požar počeo u vojnom dijelu, dok su vojnici tvrdili suprotno. Požar je uništio veliki dio zgrade, a ugašen je tek u ponedjeljak u 04,05 sati ujutro.

Prva strana Riječke krpice

Riječka krpica

1868. 21. Rujna od predsjedanjem Antuna Vakanovića Hrvatski je sabor usvojio tekst Nagodbe između Ugarske i Hrvatske s 69 glasova “za” i 4 “protiv” (Slika ljevo). Prema nagodbi, Rijeka je kao corpus separatum (izdvojeno tijelo) pod nazivom "Separatum Corpus Sacrac Hungariae Coronae" došla izravno pod upravu mađarske krune (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus), što je izvedeno mjenjanjem članka 66., tzv. Riječke krpice, na već postojeći ugovor, potvrđen od strane cara Franje Josipa I. novi Članak 66. zaljepljen je preko prijašnjeg teksta i zato je nazvan Riječka Krpica. Puni tekst nagodbe naći ćete ovdje. Novi paragraf 66. zaljepljen preko ranijeg teksta je glasio:

§. 66.
U smislu prijašnjega paragrafa priznavaju se kao k teritoriju kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije spadajući:
1. Sve ono zemljište, koje sada skupa s gradom i kotarom bakarski pada županiji riečkoj, s izuzećem grada i kotara riečkoga, koji grad, luka i kotar sačinjavaju posebno s ugarskom krunom spojeno tielo (separatum sacrae regni coronae adnexum corpus) i glede kojega kao taktova, posebne autonomije i na nju protežućih se zakonodavnih i upravnih odnošaja uredjenja, imat će se putem odborskih razprava izmedju sabora kraljevine Ugarske i sabora kraljevina Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije i grada Rieke obće sporazumljenje postići.
2. županija zagrebačka sa gradovi Zagrebom i Karlovcem;
3. županija varaždinska sa gradom Varaždinom;
4. županija križevačka s gradovi Križevci i Koprivnicom;
5. županija požeška sa gradom Požegom;
6. županija virovitička sa gradom Osiekom;
7. županija sriemska.
Nadalje sliedeće krajiške pukovnije:
1. Lička:
2. Otočka.
3. Ogulinska.
4. Slunjska.
5. Banovačka prva.
6. Banovačka druga.
7. Varaždinsko-Križevačka.
8: Varaždinsko-Gjurgjevačka.
9: Gradiškanska.
10. Brodska.
11. Petrovaradinska.
Napokon:
Sadašnja Dalmacija.

(Riječka krpica na slici desno)Riječka krpica. Iako se radilo o stanju provizorija (privremenom rješenju), mađarske su ga vlasti postupno pretvarale u stanje koje je trebalo postati trajno, ali koje je završilo raspadom Austro-ugarske monarhije 1918. godine. Kroz cijeli taj polustoljetni period odnose Rijeke i Zagreba tradicionalno je opterećivao "Crimen Fluminense" - "Riječki grijeh" odnosno osjećaj hrvatske nemoći ili Rijeci nametnute krivnje. Rijeka posve gubi obilježja stare primorske komune u kojoj se sva vlast koncentrira u rukama trgovačkog patricijata i postaje srednjoeuropski grad. Provincijalizam definitivno ustupa mjesto kozmopolitizmu. U tom babilonski živahnom gradu vlada pomutnja jezika (paralelno se u svakodnevnoj komunikaciji koriste čak četiri jezika: talijanski, hrvatski, njemački i mađarski) i običaja - Mitleleuropa na Mediteranu. (Izvor: Ivan Beuc: Povijest država i prava na podruèju SFRJ, Universitas Studiorum Zagrabiensis, MDCLXIX, Zagreb, 1989. str:17, Također: Ladislav Heka: HRVATSKO-UGARSKI ODNOSI OD SREDNJEGA VIJEKA DO NAGODBE IZ 1868. S POSEBNIM OSVRTOM NA PITANJE SLAVONIJE, str:18, Također: Maja Polić, Riječka krpica 1868. godine i uvjeti za njezino naljepljivanje na Hrvatsko-ugarsku nagodbu)
1868. Te je godine Rijeku Hrvatska predala Mađarskoj (Riječka krpica), pa se od prvog dana izlaženja mađarskih poštanskih maraka, 1. Svibnja 1871. one koriste u Rijeci. Austrijske marke mogle su se koristiti do 31. Srpnja 1871. O veličini i snazi Rijeke u periodu od prve poštanske marke do 1918. g. najbolje govori činjenica da je korišteno ukupno 85 žigova na 6 poštanskih ureda. Mađarske marke su službeno prestale važiti 2. Prosinca 1918. g. Osim poštanskih žigova, veliki je broj i željezničkih, pomorskih, brodskih, lučkih i linijskih poštanskih žigova s odlaznim ili dolaznim nazivom pošte Fiume. (Izvor: Ivan Martinaš: FILATELIJA I POVIJEST RIJEKE)
1868. 7. Studenog Carskim reskriptom Rijeci je priznat status Corpus Separatum i imenovan je za guvernera Jozsef grof Zichy de Vasonykeo (13. Studeni 1841. – 11. Studeni 1924 ) s Radovi na riječkom lukobranunaslovom "guvernera Rijeke i ugarsko-hrvatskog primorja". Instaliran je vrlo svečano u Rijeci 10. Kolovoza 1870. (Izvor: Maja Polić: Nekadašnja Rijeka i Riječani s osvrtom na Korespondenciju Rački – Strossmayer, Također: Maja Polić: "Riječka krpica’’ 1868. godine i uvjeti za njezino naljepljivanje na Hrvatsko-ugarsku nagodbu )
1868. počinju veliki zahvati na riječkoj luci. Glavni projektant bio je Francuz Hilarion Pascal, projektant luka Marseillea i Trsta. Graditelj je bio inženjer Antal Hajnal, voditelj poduhvata od 1868 do 1877. godine. Mađari pokušavaju riječku luku suprostaviti austrijskoj luci Trst. Izvedba radova prepuštena poduzeću "Sivel & Comp" iz Marseja. Kamenje za 1000 metara lukobrana dovoženo iz Martinšćice Preluka i Kantride (slika ljevo). Najveći radovi počinju 18. Prosinca 1872. Dnevno je dovoženo 550 kola materijala, a to je tokom ljeta naraslo i na 700 kola materijala. 37 barži za dovoz rasutog materijala i kamenja dužine 23 i širine 6,5 metara koje su imale dno koje se otvara imale su kapacitet od 180 - 280 tona dovozilo je dnevno oko 4.500 tona materijala. Barže je vuklo 5 parnih remorkera. Oko 800 radnika radilo je na projektu. (Izvor: Guido Zucconi: Una città cosmopolita: Fiume e il suo fronte-mare nell'età dualistica (1870-1914), Viella, Roma 2008., str. 34., Također: George Louis Faber: Fiume and her New Port, Journal of the Society of Arts, November 16, 1877., str, 1041.)
1868. Površina Rijeke je 19,75 kvadratnih km, njezina obala je duga 2,5 kilometara. Počinje od ušća Rječine (Fiumara), prema Tvornici kemijskih proizvoda na zapadu te Kantridi na putu prema Voloskom. Značajan dio morske obale, uzobalje, obzidano je čvrstim lukobranima, pristaništima, lučkim nasipima, javnim skladištima i željezničkim rampama.
1868. 08. Studenog Car Franjo Josip nakon što je već potvrdio hrvatski tekst Nagodbe - uputio Ugarskome i Hrvatskom saboru istovjetni tekst dopisa koji je napisan u Andrassyjevoj kancelariji. U tom je dokumentu Kralj konstatirao da je nastao nesporazum te je istakao da mu je veoma stalo da se ta jedina prepreka – tzv. riječko pitanje – ukloni. Predložio je nagodbu i pozvao oba Sabora

“da se trgovački grad Rieka sa pripadajućim si kotarom i nadalje kao posebno, ka kruni ugarskoj spadajuće tielo (separatum sacrae regni coronae adnexum copus) smatrati, I prema tomu u svemu upravljati imade’, svekolike historične razprave i odtuda proizviruće posledice s vida bi pustili, te sjediniv se u temeljnoj onoj, oda sviuh stranah za istinitu i neprekornu priznatoj misli “da grad Rieka sa njegovom lukom i kotarom posebno, kruni ugarskoj pripadajuće tielo sačinjava” na to bi pristati htjeli, da se nuz sudjelovanje zastupnikah grada Rieke međusobnim priateljskim sporazumkom utanači sve, što bi u tom pogledu iziskivali pravedni obziri dotičnikah, kako i interesi sviuh zemaljah ugarske Naše krune.” 

Time je Dvor otvoreno stao na stranu Mađara. (Izvor: Zavod za povijesne i društvene znanosti, Maja Polić: “Riječka krpica’’ 1868. godine i uvjeti za njezino naljepljivanje na Hrvatsko-ugarsku nagodbu)
1868. 19. Studenog Hrvatski sabor je u smislu kraljevskog reskripta od 08. Studenog 1868. izabrao četiri člana u kraljevinski odbor za daljnje pregovore o riečkom pitanju ; članovi su grof Ladislav Pejačević, Stjepan Vuković, Josip Žuvić i Aleksandar Fodroczy. Predstavnici Rijeke bili su Antonio Randich, Antonio Giachich, Josip Mayer i Leopold Adamić. Istog je dana (23. Studenog u gornjem domu) u Zastupničkom domu mađarskog parlamenta proglašena Hrvatsko-ugarska nagodba kao Zakonski članak 1868:XXX.125. Tako je nastala nagodba koja je ostala na snazi do 1918. godine. (Izvor: Maja Polić: Nekadašnja Rijeka i Riječani, s osvrtom na Korespondenciju Rački – Strossmayer, Također: Pravni fakultet u Szegedu, Ladislav Heka: Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska)
1868. Na inicijativu Municipija, uz suradnju Trgovačke komore, započinju pripreme za organizaciju Riječke industrijske izložbe.
1869. Krajem te godine engleska se vlada zainteresirana za novo oružje i poziva Whiteheda na testiranje u englesku na jezero Sherness.
1869. 10. Srpnja Teatro Civico ugošćuje talijanskog hrvača Raffaella Scalidora koji će pred riječkom publikom prikazati svoje atletske sposobnosti. Da bi predstavu učinio interesantnijom za pučanstvohrvač je ponudio i nagradu od 100 forinti onome ko ga položi na leđa. za ovaj pothvat su se prijavila trojica gledatelja, Giuseppe Pieraccini iz Trsta, Riječanin Pasquale Marcovich i još jedan anoniman riječanin. Nisu uspjeli. (Izvor: La Bilancia, 11 Srpnja 1869.)1869. 06. Rujna u Rijeci je održan XIV. kongres liječnika i prirodnjaka Mađarske. Trajao je do 11. Rujna 1869. Predsjedali su barun Giuseppe Vecsey, Dr. Gejza Halasz i Gaspare Matcovitch. (Izvor: Lukežić Irvin, Riječke glose: opaske o davnim danima: Izdavački centar Rijeka, 2004., str.172, Također: croinfo.net > forum, Povijesne teme: Povijesni calendar, Rujan, Autor: Iliria, Također: IV. međunarodna konferencija o industrijskoj baštini, Miljenko Smokvina: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDO)
1869. 17. Listopada na glavnoj skupštini Obrtničkog društva Rijeke (Societa' degli artieri di Fiume), na prijedlog uprave, Robert Whitehead proglašen je počasnim članom.
1869. 22. Studenog u Zidinama pored istarskoga Novigrada, u obitelji Antuna i Marije rođ. Radislović, rodio se Mihael Sain. Smatrao se Talijanom, iako mu je obitelj bila hrvatskoga podrijetla. U kontaktu s benediktincima obližnjeg samostana u Daili odlučio se za duhovno zvanje. U Redu svetoga Benedikta, s redovničkim imenom Izidor, imat će zapaženo mjesto, a imenovanje za apostolskoga administratora "Rijeke i predgrađa" 17. Rujna 1922. zateklo ga je na položaju opata u Pragli kraj Padove. Umire u Rijeci 28. Siječnja 1932. (Izvor: Marko Medved - Istarski benediktinac i prvi riječki biskup Isidoro Sain (1869. – 1932.))
1870. dogodila se serija razornih potresa s epicentrom u području naselja Klana, pri čemu je najjači potres bio magnitude 5,4 do 5,8 po Richteru, odnosno imao VIII stupanj po MCS ljestvici. Zabilježeno je spuštanje lokacije vrela Rječine za oko 2 m. Također se odronio velik dio padine na desnoj obali Rječine u blizini sela Grohovo i razorio mnoge kuće i stupe, koje se od tada više nisu obnavljale. Slično se dogodilo i 1885. godine kada su ponovo oštećene mnoge kuće u Grohovu. (Djelomični izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6)
1870. 19. Veljače Počelo rušenje dijela zida samostanskog vrta zbog izgradnje usjeka željezničke pruge Budimpešta-Zagreb-Karlovac-Rijeka. Veliki kapucinski posjed presječen je dijagonalno na dva djela. Od vrta dio je ustupljen željezniciuz naknadu od 13.586 forinti i 19 karantana, no tek nakon bučnih prosvjeda vjernika, koje je umirivao gradonačelnik Ernesto de Verneda - španjolskog porijekla - na mađarskom Riječka zastava odobrena 18. Studenog 1870.jeziku!
1870. 19. Veljače
Podnesen prijedlog Gradskog vijeća Grada Rijeke o izgledu zastave grada. Zastava je odobrena 18. Studenog iste godine. Izgled zastave glasi: trobojnica vodoravnih pruga tamni karmin - zagasito zlatnožuta - ultramarin (slika ljevo).
1870. 23. Travnja
Novi povjerenik za grad Rijeku Edo Cseh, kojeg je vladar kralj Franjo Josip I. postavio za "kraljevskog povjerenika", dolazi u Rijeku. Mađarska vlada, Hrvatska i Rijeka – naročito njegovo stanovništvo – nisu imali zajedničke interese, pa se zato nisu mogli dogovoriti o statusu grada. Zbog demonstracija lokalnih talijanaša Franjo Josip I. postavio je „kraljevskog povjerenika Edu Cseha na mjesto guvernera a B. Zmajića na mjesto župana.”
1870. 20. Srpnja Hrvatski sabor prihvatio upravu središnje ugarske vlade nad Rijekom, obnavlja se Gubernij kao oblik gradske uprave. To je potvrđeno vladarovom odlukom od 28/29. Srpnja 1870. o riječkom "Provizoriju". Za vrijeme riječkog provizorija na čelo grada, za upravitelja, imenovan je guverner. Njega je, na preporuku ugarskog ministra predsjednika, imenovao kralj. Između 1870. i 1889. godine guverner je istodobno bio ravnatelj, direktor gradskih financija i član Gornjeg doma u parlamentu. Provizorij je potrajao do 1918. godine, a raspadom Austro-Ugarske monarhije prestao je djelovati i Riječki gubernij.
1870. 8. Srpnja
rođen je u Rijeci Karlo Pergoli, arhitekt koji je, između ostalih radova, 1903. izradio projekt za rekonstrukciju i prenamjenu Doma ubožnice "Braća Branchetta" u Zgradu Medicinskog fakulteta, 1904.provjerio projekt Nove ribarnice, a 1913. pratio početak njene gradnje. Diplomirao na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji 1894. godine. Do 1898. radi kao arhitekt kod Zammatia u Rijeci, potom prelazi kod Francesca Matiassia, gdje radi do 1902. godine, kad na koncu prelazi u Gradski tehnički ured kao asistent.
1870. 28. Srpnja Kraljevski reskript aktivira tzv. "Provizorij" (Provisorium - privremena uprava na nekom području, prema franc. provisoire: privremen, srednjovj. lat.: Provisorius, lat.: provisorium) u Rijeci koji se još naziva i "Drugi gubernij". Pošto je pitanje Rijeke i nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe ostalo neriješeno, Hrvatski je sabor 20. Srpnja 1870. prihvatio ugarsku upravu Count József Zichy de Zich et Vásonkeőnad Rijekom pod uvjetom da to stanje bude privremeno, a to je potvrđeno i vladarovom odlukom od 28/29. Srpnja 1870. Prema kraljevoj odluci, gradom Rijekom i kotarom riječkim upravljati će guverner "Rijeke i hrvatsko-ugarskoga primorja". Njega je na prijedlog predsjednika ugarske vlade imenovao sam kralj. Ovlasti su mu bile autonomija Rijeke, zakonodavstvo, politička uprava grada i kotara te vršenje pomorskih poslova u primorju Translajtanije. Riječki gubernij je neposredno trebao biti potčinjen zajedničkoj Ugarskoj-hrvatskoj vladi,  a u  stvari u unutrašnjim poslovima, u sudstvu, bogoštovlju i nastavi bio je podređen mađarskoj vladi. Između 1870. i 1889. godine guverner je istodobno bio ravnatelj, direktor gradskih financija i član Gornjeg doma u parlamentu. Pošto se pregovori o Provizoriju nikada nisu obnovili, to stanje je potrajalo do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Za novog guvernera imenovan je 10. Kolovoza 1870. József Zichy di Zich et Vásonkeö (13 Studeni 1841 – 11 Studeni 1924) (Slika desno). Ostat će na položaju do 5. Prosinca 1872. Prvog guvernera Pomorske oblasti naslijedio je 1872. godine grof Géza Szapáry, 1883. godine grof Ágost Zichy, a u Ožujku 1892. godine grof Lajos Batthány. Njega je naslijedio 1896. godine Tivadar Batthány, kasnije, 1899., grof László Szapáry, 1905. barun Ervin Röszner, 1907. grof Sándor Nákó, 1911. i 1914. grof  István  Wickenburg, 1913. Tamás Bíró i 1918. Zoltán Jekelfalussy. Bez guvernera djelovala je Pomorska oblast u periodima od 1897. do 1898., zatim 1904., 1906. i 1910. godine, a u tom su vremenu zamjenici guvernera upravljali tom institucijom. U sljedećim će godinama Rijeka postati drugi grad po veličini u mađarskoj monarhiji. (Izvor: rijeka.hr > POVIJEST GRADA, Također: wikipedija > Riječka krpica, Također: enciklopedija.hr > provizorij, Također: MAJA POLIĆ: "Riječka krpica'' 1868. godine i uvjeti za njezino naljepljivanje na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, Također: enciklopedija.hr > Corpus separatum)
1870. 10. Kolovoza nakon što je Hrvatski sabor prihvatio Hrvatsko-ugarsku nagodbu od 24. Rujna 1868. i čime je Rijeka potpala izravno pod Mađarsku, pod kojom će, provizorno, ostati sve do propasti Monarhije 1918. godine, instaliran je prvi nagodbeni guverner Rijeke, Grof Jozseph Zichy. Sjedište mu je bilo u staroj, skromnoj, jednokatnoj Guvernerovoj palači, smještenoj između palača Vranyczany i Zmaić (nasred današnjeg Jadranskog trga), s elegantnim parkom koji ju je odvajao od morske obale. Tako je Rijeka postala "mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski".
1870. 17. Kolovoza
imenovano je gradsko predstavništvo Rijeke koje je istog dana pristupilo glasanju za izbor predsjedništva. Od 51 glasača najveći broj glasova (36) je dobio Ernesto de Verneda i time postao gradonačelnik (podesta'), a podpredsjednik (s 34 glasa) Federico de Thierry, te drugi podpredsjednik (s 29 glasova) Giovanni Francovich. Ernesto de Verneda će na toj dužnosti biti nešto više od dva mjeseca, od 17. Kolovoza 1870. do 23. Listopada 1870. (Izvor: Giovanni Kobler:  Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, scritte dal Fiumano Pubblicate per cura del municipio, str:230, 01 Sječnja 1896, Stabilimento tipo-litografico Fiumano di E. Mohovich, Također: Giovanni Stelli: Per una storia di Fiume)
1870. 28. Rujna na sjednici gradskog Predstavištva, na kojoj je sudjelovao i guverner, priopćeno je carsko odobrenje u vezi imenovanja gradonačelnika Ernesta de Vernede, čime je definitivno konstituirano novo gradsko Predstavništvo. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., knjiga II.)
1870. 01. Listopada Ugarska je sklopila sporazum s Austrijom o razdvajanju pomorskih službi, a dva dana poslije osniva se Riječka Pomorska oblast (Governo Marittimo per il Littorale Ungaro-Croato - Magyar király tengerészeti hatóságnak Fiume). Djelovala je u razdoblju 1870. – 1918. godine na području grada Rijeke i čitavoga Ugarsko-hrvatskog primorja. U njezinu je sastavu bila posebna tehnička služba odgovorna za gradnju pomorsko-tehničkih uređaja namijenjenih sigurnosti plovidbe, te za gradnju luka, skladišta, ukrcajnih i prekrcajnih naprava i drugih objekata pomorske privrede, kao i za nadzor brodograđevne industrije. Ukinuta je 1924. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 364.)
Viktor Car Emin1870. 01. Studenoga u mjestu Kraj pokraj Lovrana rođen je Viktor Car Emin (Na slici ljevo Ema i Viktor Car), hrvatski književnik i publicist, preporoditelj istarskih Hrvata. Od zaborava je sačuvao znamenitu misao starih kapetana i mornara: "Krepat ma ne molat!" Karijeru započinje kao pučki učitelj i istaknuti borac za nacionalnu ravnopravnost, u završnoj etapi hrvatskog narodnog preporoda Istre i Kvarnerskih otoka. Stojeći godinama na braniku hrvatskih nacionalnih interesa Car Emin, prvo kao pravaš i sljedbenik Supilovih političkih ideja, potom u doba talijanskoga fašizma nastavlja borbu za narodnu slobodu, da bi napokon svoje djelovanje zaključio kao jugoslavenski unitarist. Među Eminovim najbližim sušačkim prijateljima bio je pjesnik i publicist Nikola Polić, koji će napisati predgovor njegovoj komediji u tri čina "Vicencica", gdje se opisuje propast nekad cvatuće Rijeke. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Emin se sa Sušaka ponovno vratio u svoju Opatiju, gdje umire 17. Travnja 1963. godine. I samo kao zanimljivost, svoju ljubav prema svojoj supruzi Emi r. Jurković, Viktor Car pokazuje na način da je svom imenu dodao posvojnu imenicu "Emin".Riječka zastava 1870 (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 64, Irvin Lukežić: VIKTOR CAR EMIN, Također: wikipedija > Viktor Car Emin)
1870. 18. Studenog Riječka zastava u upotrebi od 10 Lipnja 1870 do oko 1900., sve do propasti Austro-ugarske monarhije bila je mađarska trobojica s gradskim grbom u sredini. Još uvijek je u upotrebi štit propisan od Leopolda I., sa dvoglavim orlom, a sa svake strane su prikazana dva sveca zaštitnika grada. Sa ljeve strane grba nalazi se Sveti Modesto, a na desnoj, zaštitnik grada Rijeke, sveti Vid. U rukama drže palmine grane. Ovaj put kao pozadina zastave je u upotrebi stara originalna riječka zastava odobrena od Gradskog vijeća 18. Studenog 1780. Nakon proglašenja Riječke države u skladu s Rappalskim ugovorom, ova je zastava, za svo vrijeme njena postojanja, bila i državnom zastavom, ali bez štita, samo sa dvoglavim orlom u sredini. (Izvor: Službene novine grada Rijeke 31. Ožujka 1998., broj 6, str. 390)
1870. godine izgrađena je na Brajdici zgrada za potrebe školovanja muške i ženske djece, tada pučka , a danas Osnovna škola „Centar“. Za njeno ostvarenje zaslužni su arhitekti Mate Glavan i Julije Stanisavljević.  Zanimljivo je znati da je Mate Glavan prvi sušački školovani arhitekt i domaći sin, rođen na Podvežici, vrlo aktivan u kulturnom i javnom životu Rijeke i Sušaka. Volio je pjevati, te je jedan od pokretača pjevačkog društva „Jadranska vila“. Poznat je kao projektant Hotela "Kontinental", "Čitaonice na Trsatu" i drugih objekata. To je bio jedan od prvih objekata izgrađenih na području Brajdice. Zgrada svojom harmoničnom linijom i mjerom predstavlja izvanredno arhitektonsko rješenje zrelog historicizma. Pečat novog stila gradnje nosi novogradnja još jedne pučke škole (danas graditeljska i poljoprivredna tehnička škola) iz 1909., koja zajedno sa zgradom iz 1877. čini jedinstvenu prostornu cjelinu. Tek je 1885. Općina Sušak odlučila parcelirati područje Brajdice i prodati za izgradnju moderne gradske četvrti. To područje podno Trsata, u ravnici uz Rječinu koja seže prema moru, nije bilo planske gradnje, već su se tu nalazili stihijski izgrađeni objekti kao štale, barake i ostali pomoćni gospodarski objekti. To je područje zbog svog položaja bilo najvrijedniji dio Sušaka. Za taj je projekt bila zainteresirana i Riječka podžupanija, kao i Zemaljska vlada u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije, na Brajdici je tako izraslo novo gradsko središte Sušaka s vrlo lijepom i planskom arhitekturom u duhu historicizma i secesije. Ovaj koncept postupno prelazi na izgradnju u niz duž Strossmayerove ulice, gdje se ističu dvije luksuzne zgrade, „kuće Ružić“ a završava slobodnostojećim kućama i vilama na Pećinama.
1870. 28. Studenog
, nakon što je stigla Carska potvrda izbornih rezultata u Rijeci, Giovanni de Ciotta (Rijeka, 24. Travnja 1824.  – Lovran,  6. Studenog 1903.) polaže prisegu te je svečano postavljen za gradonačelnika na sjednici gradskog Predstavništva koja je održana na današnji datum.
1870. 30. Studenoga u Fužinama je rođen Dr. Andrija Rački jedna je od najviđenijih ličnosti Trsata, odnosno Sušaka u istočnome dijelu današnje Rijeke, Andrija Račkiu prvoj polovini XX. stoljeća. Svećenik, teolog, povjesničar te kulturni djelatnik podrijetlom iz Gorskoga kotara, koji je velik dio svojega života proveo na Trsatu. Studirao je teologiju u Senju (1889–92) i Innsbrucku (1892), a doktorirao u Zagrebu 1898. Od 1895. do 1902. predavao je kanonsko pravo i povijest Crkve na Visokoj bogoslovnoj školi u Senju. Dragocjene podatke o trsatskoj svakodnevici možemo pronaći u njegovoj pisanoj ostavštini. Rački je rođen u znamenitome rodu Rački, iz kojega potječe i dr. Franjo Rački, prvi predsjednik Jugoslavenske (točnije: Južnoslavenske, sadašnje Hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti, najbliži suradnik biskupa dr. Josipa Jurja Strossmayera, kanonik te vrlo istaknut političar, znanstvenik i povjesničar. Iako Goranin po rođenju, Andrija Rački bio je zaljubljenik u more, pa ne odlazi u zavičajni Gorski kotar, već se vraća u Primorje, i to na Trsat godine 1902., gdje je dobio kanoničku investituru za tamošnju župu sv. Jurja. Kao datum toga događaja naveden je 29. Lipnja, a kao početak upravljanja Račkoga tom župom uz sam Kaštel navodi se 15. Kolovoza iste godine. Ondje je službovao do 1933. godine, kada je umirovljen. Trsatsko je razdoblje života A. Račkoga događajima najispunjenije i najplodonosnije te se smatra ključnim za poznavanje njegova lika i djela. Godine 1906. bio jedan od utemeljitelja "Glazbe Trsat" te je bio njezin predsjednik od utemeljenja do 1914. i, ponovno, od 1929. godine do svoje smrti kao i da je sudjelovao u radu najvažnije tadašnje kulturno-političke hrvatske institucije na Trsatu – Hrvatske čitaonice i Pjevačkoga zbora "Jadranska vila" na Sušaku. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Maja POLIĆ: PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA, Također: Hrvatska Enciklopedija: Rački, Andrija)
1870. 14. Prosinca po nalogu guvernera Giuseppe Zichya, gradsko zastupstvo Rijeke (La civica rappresentanza di Fiume) imenuje povjerenstvo od 17 članova za izradu novog gradskog statuta Rijeke. Rijeka je 1870. godine u potpunosti pripojena Mađarskoji obnovljen je gubernij. Rijeka je veliko gradilište u kojem projektiraju znameniti europski arhitekti iz Trsta, Beča, Leipziga, Budimpešte te domaći majstori. U Rijeci će svoju rezidenciju izgraditi i Statut Stabilimento tecnico in Fiume, 1870nadvojvoda Josip, brat cara Franje Josipa I. Mađarska ubrzano razvija Rijeku u svoj najveći pomorsko-lučki centar, te se razvija određeno suparništvo između dvije najveće luke u Monarhiji, Rijeke pod mađarskom, i Trsta, koji je bio pod austrijskom upravom.
1870. 20. Prosinca Počimlje izlaziti "Giornale di Fiume : commerciale, marittimo e politico". Izlaze dnevno, osim ponedjeljka, od do 30. Prosinca 1871. Glavni urednik jeCarlo Salvadori, a tiska se u Tipografia patriotico fiumano. Ni sadržajno ni grafički nije blizak istoimenim novinama iz 1865. godine. Većeg formata, bez ilustracija, sadržajno definirane pod naslovom, donose veliki broj rubrika iz privrednog i političkog života.
1870.
Rijeka je pripojena Mađarskoj i obnovljen je gubernij, a 10. Kolovoza svečano Torpedo 1870ustoličen grof Jozsef Zichy kao novi guverner Rijeke i Ugarsko-hrvatskoga primorja.
1870.
staro Adamićevo kazalište dobilo je aparat za električno svjetlo.
1870.
dolazi do restruktuiranja "Riječkog tehničkog zavoda" ("Stabilimento tecnico di Fiume"). Donosi se novi statut firme (slika desno), mijenja se dionička struktura, a osnovni kapital društva utvrđuje se na 250.000 forinti. Tvrtka izdaje 1.000 dionica po 250 forinti, a prema jednoj od točaka statuta kapital se može postupno povećati na 10.000.000 forinti izdavanjem novih dionica, ali to mora potvrditi skupština društva. U isto vrijeme Whiteheadov torpedo dostiže domet od 700 metara i brzinu od 7 čvorova (Slika ljevo). (Izvor: Statuto della Società di Costruzioni di macchine e bastimenti, Stabilimento tecnico in Fiume, Rijeka, 1870., DAR, sign. PO-1, kutija 36., b.b./1870)
1871. Uspostavljena je redovita brodska linija Rijeka-Volosko-Ika-Lovran
1871. 01. Svibnja Izdane su prve mađarske poštanske marke. Od prvoga su dana korištene i u Rijeci.
1871. 11. Lipnja
Englezi otkupljuju pravo na korištenje i razvoj torpeda za cijenu od 15.000 Funti. Isto su učinili nešto kasnije i Francuska (1872.) za 8.000 Funti, Italija za 100.000 florina (oko 42.000$, i Njemačka (1873.), Danska, Švedska i Norveška (1875.), Rusija (1876.), Turska Portugal, Argentina, Belgija, Čile i Grčka (1877.). Cijena jednog torpeda je bila 5.000 zlatnih franaka po komadu. Dozvola za razvoj torpeda dana od strane tvornice "Silurificio Whitehead" i prodaja licence bila je jedna od najvećih ekonomskih pogrešaka tvornice u njenoj sveukupnoj povijesti.
1871. 31. Srpnja je istekao zadnji dan do kojega su se u Rijeci mogle koristiti austrijske poštanske marke. Od 01. Kolovoza su se mogle koristiti samo mađarske marke. (Izvor: martinas.eu > Ivan Martinaš: FILATELIJA I POVIJEST RIJEKE, Također: ANTUN HERLJEVIĆ: RAZVOJ POŠTANSKE SLUŽBE S OSVRTOM NA POŠTU U RIJECI)
1871. 01. Studenoga Nakon što je 1868. u Rijeci uvedena mađarska uprava, Josip Zichy, ondašnji riječki gubernator objavio je toga dana "Uredbu o utemeljenju Trgovačkoobrtničke komore za grad Rijeku i njezino područje" (Regolamento per l'istituzione della Camera di commercio e d'industria per la citta di Fiume e suo tentono), iako je to zapravo bio samo formalnopravni akt kojim se postojeća komora i njezino djelovanje podvrgavaju i usklađuju s ugarskim zakonima te nema značenje pravnog akta o stvarnom osnutku nove komore. Riječka Trgovačko-obrtnička komora praktički nije prekidala rad, niti je tim aktom dobila neka bitno nova svojstva ili ovlasti. Ni osoblje nije promijenjeno. Nastavila je djelovati kao i dotada. (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924., str: 21)
1871. 10. Studenog rješenjem Zemaljske vlade otvorena je dvorazredna nautička škola.
1871. Juraj Matija Šporer pokreće osnivanje morskog balneološkog instituta za liječenje skrofuloze u Rijeci. Balneologija (lat.+grč.) je znanost koja se bavi istraživanjem ljekovitih mineralnih voda, a skrofuloza (scrophulosis) je oblik tuberkuloze pluća od koje su nekad obolijevala samo djeca koja su živjela u vrlo slabim higijenskim prilikama. (Izvor: Kos-Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština, Hrvatski muzej turizma-DAR, Opatija-Rijeka, str. 17.)
1872. 21. Travnja Emidio Mohovich je registrirao tvrtku pod nazivom "Stabilimento tipolitografico fiumano" sa sjedištem u prizemlju kuću Corossacz (ex Persich) kbr. 567.
1872. 29. Travnja gradski urar Baraga, koji je godinama bio zadužen za održavanje sata na gradskom tornju, ne bi li spriječio pad jednog protutega kada je pukla jedna kukica (uncino) u mehanizmu, nagnuo se tako nesretno da su ga zahvatili zupčanici mehanizma i zagušili. Ovaj će nesretni događaj ponukati gradsko predstavništvo (Rappresentanza) da se napokon pobrine za i tako predviđeni novi sat. Novi sat je napokon pušten u pogon sljedeće godine.
1872. godine pod uspješnom upravom Eugenea Frémonta riječka se tvornica papira ponovo modernizira. Izgrađena je nova brana, a istodobno je izgradnjom novog tunela pogonska vodena snaga dosegla jačinu od 1200 konjskih snaga. Te iste godine osnovana su zastupništva sa skladištima svih Oklopna fregata "Radetzky" k.u.k.vrsta papira u Beču i Budimpešti. Na taj način tvornica je mogla uspješno sudjelovati na javnim licitacijama za dobavu papira državnoj tiskari.
1872. 15. Lipnja Rijeka proglašena Municipijem, dobila novi statut potvrđen od ministarstva unutrašnjih poslova Ugarske. Guverner Zichy predao novi statut općini Rijeka i rekao: "Nihil de nobis sine nobis". (Ništa o nama bez nas). Općinom je upravljalo zastupništvo od 56 članova s podestatom(gradonačelnikom) na čelu. Posebnu situaciju u Rijeci činili su istovremeno postojanje guvernera, kojeg imenuje ugarska vlada i koji je zadužen za resor pomorstva, te gradonačelnika (podesta) koji upravlja gradom.
1872. isporučen je i posljednji parni stroj tvornice "Stabilimento Tecnico di Fiume" za austrijsku ratnu mornaricu. Ugrađen je u k.u.k. oklopnu fregatu "Radetzky" koja se gradila od 1870. do 1873. u brodogradilištu "San Rocco" u Trstu, u vlasništvu "Stabilimento Tecnico Triestina", a prema nacrtima Josefa Romaka. Deplasman broda bio je 4.054 tona. U brod je ugrađen riječki dvocilindrični horizontalni parni stroj nominalne snage 600 konjskih snaga, indicirane snage 3.792 konja. Brod je mogao ploviti maksimalnom brzinom od 14,2 čvora. Na slici ljevo, Oklopna fregata Radetzky. (Izvor: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str:20)
1872. Kada je započela intenzivnija izgradnja riječke luke, Lučka je uprava od "Riječkoga tehničkog zavoda" naručila jaružalo, poseban brod koji je služio za produbljivanje i čišćenje dna riječke luke. Brod je bio pogonjen parnim strojem snage 30 konja i imao je deplasman od 197 tona. Jaružalo je bilo u pogonu u riječkoj luci više od trideset godina jer ga 1907. spominje i "Annuario Marittimu Ungherese". (Izvor: Il Curaporti, La Bilancia, 3. Siječnja 1873., Također: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str:30)
1872. je godina kada je groblje Kozala u Rijeci postalo komunalno. To je zapravo prvi početak ove komunalne djelatnosti. Iz te godine datira i Evidencija ukopa u Knjizi mrtvih.
Lionello Liberatus Lenaz1872. 17. Kolovoza
u Rijeci je rođen znanstvenik iz područja medicine Lionello Liberatus Lenaz (slika desno). Rođenje kao drugo djete Vincenza Riccarda, riječkog veletrgovca i Alojzije Maroevich, domaćice. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Rijeci. Sa 17 godina ostaje siroče i o njemu se je brinula sestra, a zahvaljujući bogatoj ostavštini uspjeva si 1889. platiti školovanje u medicinskoj školiu Beču koju sa najvećim uspjehom završava 1895. Nakon školovanja 6 godina radi kao asistent u Poliklinici za nervne bolesti u Beču. 1901. vraća se u Lionello Lenaz: "Lezioni di ematologia"Rijeku gdje vodi novoosnovani bakteriološki laboratorij, a u isto vrijeme radi i kao konzultant za interne bolesti. Bakteriolog, teoretičar neurologije i hematologije znanstvenik i liječnik. Posebno je pridonio napretku hematologije čime je demistificirao leukemiju i prvi utvrdio da je njeno porjeklo neoplastično, a ne hyperplastično kako se vjerovalo do tada. Svojim je istraživanjem maloga mozga te ekstrapiramidalnog i vegetativnoga sustava dao bitan doprinos i neurologiji. Autor je mnogih medicinskih tekstova, ukupno 32, a najpoznatiji mu je rad "Lezioni di ematologia" (slika ljevo) štampana u Milanu 1935. godine. Politički je bio vezan uz talijanski autonomaški pokret. 1918. ulazi u "Comitato direttivo del Consiglio nazionale italiano" i 30. Listopada 1918. jedan je od potpisnika deklaracije o aneksiji Rijeke. Umro je iznenada u svojoj vili u Lovranu kasno popodne 03. Listopada 1939. Upravo je završavao X poglavlje svoje posljednje knjige "Lezioni di neuropatologia"(Micich M., "Lionello Lenaz" (1872-1939), in Fiume. Rivista di studi adriatici, n. 5, Roma 2002. i Juraj Sepčić, Amir Muzur, Ante Škrobonja, "LIONELLO LENAZ (1872-1939) – AUTORE DI TESTI MEDICI, SCIENZIATO E MEDICO", Izvorni rad Acta med-hist Adriat 2006;4(2);219-234)
1872. 22. Kolovoza s navoza riječkog "Stabilimenta" porinuta je u more "Nixe" (na slici desno), prva parna jahta izgrađena u Austro - Ugarskoj Jahta Nixe proizvedena u Stabilimento Tecnico di FiumeMonarhiji. Taj "prelijepi parobrod" građen od željeza bio je dug 49 m, širok 6 m, težak 135 tona, s trocilindričnim parnim strojem jačine 100 KS i 3 jarbola. Imao je i aparat za destilaciju vode iz mora, što je u ono vrijeme bilo vrhunac tehnologije. Građen je za nadvojvodu Ludovika Salvadora od Toskane. Građen je po njegovim specifičnim zamislima. Kumovi broda bili su gospođa Smith i Heinrich von Littrow, riječki lučki inspektor. To je bila prva naručena jahta u brodogradilištima Austro- Ugarske. Do tada su se jahte za carsku obitelj naručivale skoro ekskluzivno u engleskim brodogradilištima. "Riječki tehnički zavod" bilo je jedino brodogradilište u Carstvu koje je moglo prihvatiti takav posao. Jahta Nixe sagrađena je kao brod namijenjen putovanjima iz zadovoljstva u kojem se može živjeti duže vrijeme u velikom luksuzu. Brod je projektirao inženjer Otto Schlick, a parni stroj je konstruirao direktor Tehničkog zavoda Robert Whitehead. Zbog navigacijske greške kapetana, jahta se 5. Ožujka 1893. nasukala u blizine luke Alžir. Brod je nakon nasukavanja napušten i kratko vrijeme nakon toga se potopio. Njegovi ostaci još i danas leže na istomu mjestu. (Izvor: Irvin Lukežić: Robert Whitehead engleski tvorničat torpeda iz Rijeke, ICR, Rijeka 2010., str. 83, Također: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str 30)
1872. 13. Srpnja u Riječkoj tehničkoj tvornici (Stabilimento tecnico fiumano) porinut je "Hrvat", prvi parobrod željezne konstrukcije s riječkih navoza i najdugovječniji brod sagrađen u Parobrod Hrvat, Stabilimento technico FiumanoRiječkome tehničkom zavodu. Brod je napravljen prema nacrtu riječkoga inženjera Otta Schlicka za domaćeg naručitelja, "Brodarsko društvo" iz Senja, a namijena mu je bila prijevoz putnika i robe između Rijeke i Senja. Brod je to željezni brod, dužine 34,65 m i širine 4,80 m te 82 BRT, pogonjen parnim strojem od 130 konjskih snaga, s devet članova posade (slika ljevo). 04. Rujna obavio je probnu vožnju na relaciji od Rijeke do Senja, a redovnu liniju između dviju luka uspostavio je 7. Rujna iste godine. (Izvor: Šime Peričić: Pomorstvo Senja u prošlosti, Vjesnik PAR 38/1996., str. 196) Isprva je vozio pet puta tjedno ljeti i tri puta tjedno zimi, zaustavljajući se pritom u Novom Vinodolskom, Selcu, Crikvenici, Vozu, Kraljevici i Bakru. Senjsko brodarsko društvo je bankrotiralo 1877., a brod Hrvat preuzima konzorcij od šest dioničara pod imenom "Uprava parobroda Hrvat". Od 1879. brod ulazi u novu tvrtku "Parobrodarstvo Ivan Krajač i drugovi" u Senju. Brod je potom plovio u sastavu brodarske kuće "Ungaro-Croata", koja ga je 1902. prodala brodogradilištu M. U. Martinolich u Malom Lošinju. Tu je obnovljen i preprodan brodaru Drioli Nicoli u Izolu, pod imenom "Besenghi". Godine 1911. brod prelazi u vlasništvo talijanske firme "Società di Navigazione Monfalconese" u Monfalconeu. S popisa brodova nestaje 1916., a 1917. je demoliran. (Izvor: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str:31, Također: Radojica F. Barbalić, Doprinos parobroda "Hrvat" stvaranju obalne linijske plovidbe na Jadranskom moru, Senjski zbornik br. 17., str. 264, Također: KRATAK POVIJESNI PREGLED NASTANKA I RAZVOJA JADROLINIJE, Također: Hrvatska enciklopedija, Hrvat)
1872. Početkom godine Royal Laboratory of Wolwich ugrađuje na svoja torpeda dva propelera s obrnutim smjerom rotacije (duo-prop), a inovaciju primjenjuje i Whitehead.
1872.
Utemeljena Riječka banka (Banca Fiumana) s pola milijuna forinti temeljne i uplaćene glavnice.
1872.
Gradnja Gradske plinare prema nacrtima Ignazija Rossija.
1872. 28. Kolovoza Municipalno zastupstvo od 56 članova izabralo je Ernesta Vernedu za gradonačelnika, ali on se ubrzo, radi bolesti, povukao s dužnosti. (Izvor: Hrvatski institut za povijest, Zagreb, stručni članak, Šime Demo: RIJEČKI ISUSOVAC FRANJO KSAVER VERNEDA I NJEGOVA PJESMA GUVERNERU RIJEKE JÓZSEFU MAILÁTHU, Također: formula1-dictionary.net, Vlast u Rijeci kroz stoljeća, Gradonačelnici Rijeke prije 1948)
1872. Giovanni de Ciotta izabran za gradonačelnika. Bio je na toj dužnosti bez prekida do 1896. Kao čovijek sa velikim političkim iskustvom i brojnim vezama u vladi, započeo je i završio veliki broj projekata u kojima je Rijeka kasnije mogla uživati, bez da se jako optereti gradski buđet. U njegovo vrijeme u Rijeci je završen projekt vodovodne mreže, izgrađeno novo kazalište "Teatro Comunale" (otvoren 3. Listopada 1885), kanalizacijske linije za odvođenje oborinskih voda sa ulica i trgova, otvoreni su brojni gradski parkovi, mnoge osnovne škole i nova zatvorena tržnica. U njegovo je vrijeme otvorena i nova pruga Rijeka - Karlovac (1873) i uređena nova luka uz veliku financijsku pomoć države posebno tokom perioda od 1881. do 1890.
1872.
godine upaljeno je petrolejsko svjetlo petnaest metara visokog svjetionika na rtu Oštro. Njegovo upozorenje bilo je vidljivo do udaljenosti od 14 nautičkih milja.
1872. 03. Studenog godine Giovanni de Ciotta je izabran za gradonačelnika Rijeke. Tu će dužnost uspješno obnašati  punih 25 godina, sve do 1896. godine. Spominje se često kao najuspješniji riječki gradonačelnik. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 77, Igor Žic: MONARHIJSKA RIJEKA)
1872. tokom velikih radova na proširenju riječke luke, otvoren je na zapadnom dijelu Martinšćice (Cirkul) veći kamenolom. Takvi kamenolomi postojali su i u Žurkovu, Preluci, Ponsalu, Kantridi i Zviru. U razdoblju od 1872. do 1898. potrošeno je iz tih kamenoloma 186.542.103 tona raznog materijala. Samo iz
kave u Martinšćici iskopano je u tom vremenu 21,4 milijuna tona materijala. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 321.). Kamen se vadio iz kamenoloma: Martinšćica 27%, Žurkovo 34%, Preluk 40%, Ponsal (prostor Rafinerije nafte, odnosno brodogradilišta "3.maj") 11% , te iz nekoliko manjih kamenoloma. U Martinšćci prosječno je radilo 410 radnika, a u Žurkovu 225. Uslijed korištenja eksploziva i teških uvjeta rada do kraja 1894. poginulo je 12 radnika, 49 je teže, a 122 su lakše ranjena. (Igor Žic: Riječka luka kroz stoljeća, (članak 7/10), NOVI LIST 2001.)
1873. 02. Veljače Statut udruge "Pompieri volontari Fiume" prihvaćen je na (osnivačkom ) generalnom kongresu članova održanom. Barun Vranyczany izvješćuje riječki Magistrat da su poslovi oko definitivnog formiranja udruge dobrovoljnih vatrogasaca pri kraju. Ministarstvo unutrašnjih poslova ga je prihvatilo uz neke manje izmjene i dopune. Za zapovjednika riječkih dobrovoljnih vatrogasaca izabran je barun Šimun Vranyczany, riječki patricij rođen 1850. u Senju.
Geza grof Szapary de Szapar1873. 03. Veljače Započelo nasipavanje za buduću Rivu Szapary. Trajat će do svibnja 1878. Tokom radova na proširenju riječke luke otvoreno je više velikih kamenoloma u okolici Rijeke. Najveći su bili u Martinšćici, Žurkovu, Preluci, Ponsalu, Kantridi i Zviru. U razdoblju od 1872. do 1898. potrošeno je iz tih kamenoloma 186.542.103 tona raznog materijala. Samo iz kave na Martinšćici iskopano je 21.4 miliuna tona materijala.
1873. 26. Veljače je za riječkog guvernera imenovan Géza gróf Szapáry de Szapár (slika ljevo). Instaliran je 23. Travnja 1873., a na dužnosti će ostati do 1. Studenog 1883.
1873.
godine utemeljena je Primorska štedionica. Od samog početka financirala je list "Primorac", prve novine na hrvatskom jeziku koje su donosile vijesti, dopise i članke iz politike, gospodarstva i pomorstva. Uređuje ga N. Hajdić te kasnije Martin Polić, sin istoimenog brodovlasnika, a list se tiskao u lokalnoj Primorskoj tiskari do 1878. godine.
1873.
Nakon sto je Rijeka dobila novi statut 15. Lipnja 1872., nametnula se potreba za izgradnjom nove vijećnice i suvremene gradske kuće. Općina je vec 1833. godine preselila iz Palaco Komune u zgradu obnovljenog augustinskog samostana. Zbog toga počinje gradnja nove palače riječkog Municipija koja dominira Trgom riječke rezolucije. Riječki gradonačelnik Giovanni de Ciotta povjerio je taj zadatak mladom arhitektu dr. Filibertu Bazarigi. U središtu trga je kameni stup za gradsku zastavu tzv. "Stendardac", s reljefnim prikazom Sv. Vida, zaštitnika grada Rijeke koji drži model grada u ruci. Podignut u 16. stoljeću kao znak zahvalnosti austrijskog cara Riječanima u borbi protiv Mlečana. Na trgu se nalazi i Crkva sv. Jerolima građena u sklopu augustinskog samostana kao zaklada riječkih gospodara grofova Devinskih.
1873. Ožujak
nakon financijskog sloma bečke, berlinske i budimpeštanske burze, nastao je opći gospodarski zastoj koji je izravno utjecao i na poslovanje "Riječkoga tehničkog zavoda" i općenito riječke industrije. Nakon isporuke zadnjega naručenog broda (brod "Vinodol" sa "Senjsko brodarsko društvo"), "Riječki tehnički zavod" ("Stabilimento Technico di Fiume") ostaje bez posla i upada u financijsku krizu. Sklapaju se prvi ugovori za prodaju torpeda, ali isporuke i naplate još nema pa za tvornicu nastupaju teški poslovni trenuci te tvrtka odlazi u stečaj i bankrotira. Robert Whitehead preuzima tvornicu te je početkom 1875. transformira u privatno poduzeće pod nazivom “Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead“ (Fabbrica Torpedini di Roberto Whitehead). M. Cattaruzza u svojoj knjizi "Sotto i mari del mondo, La Whitehead 1875–1990" preispituje ulogu R. Whitehada u likvidaciji Riječkoga tehničkog zavoda. Situacija nije potpuno jasna – kako se dogodilo da tehnički direktor tvrtke, nakon što tvrtka ode u likvidaciju, postane novi vlasnik te iste tvrtke?(Izvor: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str:25, Antonio, Cattaruzza, Marina, Sotto i mari del mondo, La Whitehead 1875–1990, izd. Gius. Laterza & Figli Spa., Rim-Bari 1990.)
1873. u proljeće dolazi do financijskog sloma bečke, berlinske i budimpeštanske burze, nastaje opći gospodarski zastoj koji je izravno utjecao i na
poslovanje riječke industrije. (Izvor: Irvin Lukežić: Robert Whitehead engleski tvorničat torpeda iz Rijeke, ICR, Rijeka 2010., Također: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str 40)
1873. 24. Lipnja porinut i na pokusnu je vožnju isplovio je parobrod "Liburno" od 272 tone nosivosti izgrađen u riječkom brodograđevnom poduzeću "Stabilimento tecnico fiumano", po nacrtima ing. Oscara Schlika, (u nas od prije poznatijeg po nacrtima za parobroda "Hrvat"). Dugačak na vodenoj liniji 44,60 m, širok 6,70 m, gaz mu je bio 2,46 metara, bio je to prvi parobrod na vijak (propeler) izgrađen u našem gradu. Porinuće broda bilo je posebno svečano i kao dio ceremonijalnog otvaranja željezničke pruge Sv. Petar – Rijeka. Za goste na otvaranju pruge organizirao se poseban izlet brodovima "Austrijskog Lloyda" koji su zastali ispred Riječkoga tehničkog zavoda da bi putnici mogli prisustvovati porinuću parobroda "Liburno". Brod je godinu dana plovio po Jadranu i Sredozemlju, do pomorske nezgode 21. Srpnja 1874. u luci Molfetta u Italiji, nakon čega je 23. Siječnja 1875. na dražbi prodan novim talijanskim vlasnicima za 38.000 forinti. Bio je tako dobro građen da je za nove vlasnike i pod novim imenom plovio još skoro šezdeset godina. (Izvor: Irvin Lukežić: Robert Whitehead engleski tvorničat torpeda iz Rijeke, ICR, Rijeka 2010., str. 90., Također: Radojica Fran Barbalić – Ivo Marendić: Onput, kad smo partili, MH – Ogranak u Rijeci, 2004., str. 21., Također: La Bilancia, Navigazione a vapore, 10. Rujna 1873., Također: Annuario Maritimo 1875, Bastimenti a vapore a lungo corso, str. 93.)
1873. 24. Lipnja otvorena je i pruga koja povezuje Rijeku sa Svetim Petrom (Pivkom). izgrađena je između Sv. Petra na Krasu (danas Pivka) i Rijeke, kao prva pruga koja je dotaknula područje Istre. Duljina joj je iznosila 55,4 km a posljednja 2,4 km i stanica Rijeka pripadali su tada Ugarskoj.  Društvo južnih željeznica je osiguralo svoj dio sredstava te 20. Svibnja 1869. donijelo Zakon o izgradnji pruge Sv. Peter – Rijeka. Za izgradnju dijela pruge na ugarskom teritoriju donesen je zakon 9. Kolovoza 1870. Građevinske radove preuzela je francuska tvrtka "Gober, Remont, Lewi & Co", ali je zbog teškoga terena zapala u poteškoće i bankrotirala. Društvo južnih željeznica samo je završilo radove i 25. Lipnja 1873. pustilo u promet prugu. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA 2008. , J. Orbanić:  Riječka pruga, Također: Građevinar 4/2015, Branko Nadilo, Krešimir Regan: Začeci hrvatske industrijske baštine, Također: fluminensia.org > Goran Moravček : Riječka pruga – tuga i želja duga, duga, 17. Kolovoza 2012., Također: Istrapedija, J. Orbanić : Željeznice)

Zemlja Franje Josipa (Kaiser-Franz-Joseph-Land)
Geosphere na Cape Fiume
Na gornjoj slici "Zemlja Franje Josipa" sa prikazom pozicije
Cape Fiume na otoku "Champ Island", a na donjoj zagonetne
kamene geosfere
1873. 30. Kolovoza ekspedicija na jedrenjaku Tegetthoff, na kojem je bilo i 9 mornara iz Rijeke i okolice ugledala je nepoznato kopno. Ekspedicija je trajala od 1872. do 1974. i potpuno slučajno otkrila novu zemlju koju su nazvali Zemlja Franje Josipa (Kaiser-Franz-Joseph-Land) (slika ljevo gore). Brod "Tegetthoff" sa posadom od 24 člana isplovio je iz luke Tromsø 30. Srpnja 1872.. 21. Kolovoza ostali su zarobljeni u ledu sjeverno od Novaya Zemlya. Led ih je odvukao u nepoznate polarne predjele, i tu su 30. Kolovoza 1873. ugledali skupinu od 85 otočića koje su nazvali Zemlja Franje Josipa, po Austro-Ugarskom vladaru Franji Josipu I. 20. Svibnja 1874. kapetan  Karl Weyprecht odlučuje da ekspedicija napusti zarobljeni brod i da se sa sanjkama i sa 3 čamca za spašavanje probaju vratiti na evropsko kopno. 15. Kolovoza 1874. ekspedicija je stigla do otvorenog mora i u čamcima krenula u pravcu Novaya Zemlye.  23. Kolovoza ugledali su Ruski jedrenjak "Nikolaj" koji ih ukrcava, a 3. Rujna stiže u Vardö u Norveškoj. 25. Rujna ekipa vlakom stiže u Beč gdje su dočekani sa velikim počastima. Tokom dramatičnog putovanja od 800 kilometara kroz ledene krajeve, koje su prošli uglavnom pješke pod teškim okolnostima, otkrili su mnoga interesantna područja, a jedno od njih je nazvano i po gradu Rijeci, u čast riječkih mornara. Nazvali su ga Cape Fiume i nalazi se na jugu otoka "Champ Island" koji je lociran u centru arhipelaga. Poznat je po velikom glečeru i kamenim geosferama (slika ljevo dolje), kamenim kuglama čiji nastanak još uvijek nije objašnjen. Posada je bila sastavljena od: 9 Austrianaca, 1 Mađar, 1 Moravian Čeh, 1 Italian (?), i 12 pomoraca iz Istre i riječkog područja (Rijeka, Cres, Bakar, Volosko, Lovran, Plomin, Mali Lošinj). Sa riječkog područja su: Pietro (Petar) Lusina - noštromo (sa Krka, inače komandant trgovačke mornarice), Anton (Ante) Večerina - stolar (iz Drage kraj Rijeke),  Lorenzo Marola i Pietro Fallesich (Falešić) (iz Rijeke ili Bakra?), Antonio Cattarinich (Katarinić (sa Malog Lošinja), Vincenzo (Vicko) Palmich (iz Lovrana ili Voloskog), Giorgio Stiglich (Štiglić) (iz Bakarca ili Bakra?), Giacomo (Jakov) Succich (Susić) (iz Voloskog) i Franzesco (Fran) Lettis (iz Voloskog). Ekpediciju je organiziralo "Bečko Geografsko Udruženje". Svrha ekspedicije bila je da se pronađe pomorski prolaz sa sjevera prema istoku, tj otkriti preko sjevera put do Beringova prolaza. Sekundarni je cilj ekspedicije bio stići čim bliže Sjevernom polu. Procjenjena vrijednost ekspedicije je bila 175.000 florina, a financirali su je plemići i bogataši Austro-Ugarske monarhije. Tri glavna donatora su bili grof Johann Nepomuk Wilczek (1837–1922), Dora Pejačević, poznati hrvatski skladatelj i Mađarski grof Ödön Zichy (1811–1894). Brod "Tegetthoff" je specijalno građeni brod za ovu ekspediciju prilagođen za polarne uvjete. Težio je 220 tona i imao je tri jarbola i pomoćni parni stroj snage 75KW. Nosio je dovoljno hrane koja može posadi potrajati 3 godine. Nosio je 3 čamca za spašavanje, nekoliko polarnih saonica i 8 polarnih pasa. (Izvor: Mirela Slukan Altić:

AUSTRO UGARSKA POLARNA EKSPEDICIJA - POVODOM 140. OBLJETNICE OTKRIĆA ZEMLJE FRANJE JOSIPA, Također: Povodom izložbe Hrvati u ledenom zagrljaju Arktika: HRVATI U LEDENOM ZAGRLJAJU ARKTIKA, Također: Polarna Ekspedicija, AUSTROUGARSKA EKSPEDICIJA NA SJEVERNI POL (1872 - 1874), Također: poduckun.net > Crtica iz povijesti, Nikola Cvjetović: I Vološćani su otkrili Zemlju Franje Josipa, Objavljeno 30.08.2011.)
1873. 24. Rujna u Rijeci je prijavljen prvi slučaj bolesnika oboljelog od kolere. Ovo je četvrti put da se u Rijeci pojavila kolera, a epidemija traje do 12. Studenog iste godine. Od 26 regestriranih bolesnika, umrlo ih je 19. U Srpnju u lazaretu u Martinšćici provedena je zaštitna mjera izolacije na sidru zbog pojave kolere u Italiji. (Izvor: Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije 1900-2000, Rijeka 2000., str. 27. (Marijan Bradanović), Također: Lukas, D., Beus, A.: "Kolera ponovo prijeti", Liječnički vjesnik, god. 116, br. 7–8, str. 169–174, Zagreb, 1994.)
1873. 23. Listopada svečano je otvorena željeznička pruga koja povezuje Rijeku sa Karlovcem, na dan uoči Carevdana (rođendan careva) 17. Kolovoza, ali je u promet puštena dva mjeseca kasnije jer se čekalo dovršenje nasipa kod Svete Ane na današnjoj Vežici u Rijeci. Pruga od Rijeke da Karlovca imala je dužinu od čak 176.2 kilometara, što je mnogo ako se zna činjenica da su ta dva grada udaljena zračnom linijom samo oko 90 kilometara. Razlog tome su mnogobrojna vijuganja jer se ta pruga penje do najviše točke od čak 837 m nadmorske visine. Gradnju pruge financiralo je Ugarsko Ministarstvo za javne radove i komunikacije, a izvođač je bilo austrijsko poduzeće "General Bau - Unternehmung der Carlstadt - Fiumaner Eisenbahn" sa sjedištem u Beču. Gradilo ju je 23.000 radnika brzinom od 112 metara na dan od 26. Srpnja 1869 do 23. Listopada 1873, ukupno 1581 dan. Inače, u Habsburškoj Monarhiji sve su pruge smatrane pomoćnima u odnosu na prugu Beč–Trst iz 1857. godine. Nakon otvaranja pruge, već prve godine bura je prevrnula tri vagona kod  Stari satni mehanizamPlasa, pa su naknadno sagrađeni burobrani. Premda je ta pruga iz 1873. stara danas već oko 140 godina, njena je trasa još uvijek u upotrebi.
(Izvor: HŽ-Hrvatske željeznice, Više autora: Sto dvadeset godina dalmatinskih pruga, str.3, 5, 12, Također: Goran Moravček: Riječka željeznica na sporednom kolosijeku)
1873. je na prostoru užeg centra grada uveden je omnibus kao oblik gradskog prijevoza od željezničke stanice do trga Adamich.
1873.
godine satovi na sve četiri strane gradskog tornja na Korzu zamjenjeni su satnim mehanizmom koji je pokazivao vrijeme u Beču na međunarodnoj izložbi. Taj je sat i danas u funkciji. (Slika desno). Naime, 29. Travnja 1872. gradski urar Baraga, koji je godinama bio zadužen za održavanje sata na gradskom tornju, ne bi li spriječio pad jednog protutega kada je pukla jedna kukica (uncino) u mehanizmu, nagnuo se tako nesretno da su ga zahvatili zupčanici mehanizma i zagušili. Ovaj će nesretni događaj ponukati gradsko predstavništvo (Rappresentanza) da se napokon pobrine za i tako predviđeni novi sat.
1873. Listopad Prva nogometna utakmica odigrana između osoblja Riječke tehničke tvornice (Stabilimento Tecnico Fiumano, kasnije tvornica Torpedo), u kojoj su bili zaposleni velikim dijelom Hrvati, a tako je bilo i s protivničkom ekipom Mađarskih Državnih željeznica (MAV). Momčadi su izašle na prvi nogometni teren u Hrvatskoj, u današnjoj Baračevoj. Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak pišu u knjizi "Rijeka nogometa 1873.-1948." da je igralište imalo dimenzije 94 x 53 metra, te potvrđuju da su "u igru bili uključeni Riječani (domaći strojarski radnici koji su ipak činili nukleus Whiteheadove tvornice torpeda)." Prema do danas dostupnim, a zabilježenim podacima, bila je to uopće prva nogometna utakmica odigrana na tlu današnje Hrvatske (podatak koji se nalazio i na službenim stranicama FIFA-e: (Japan i Južna Koreja 2002. i UEFA-e: Portugal 2004. povodom održavanja Svjetskog i Europskog nogometnog prvenstva). Inače, prvu loptu u Zagreb donio je Frane Bučar 1893. godine. Inače, na internetskoj stranici Hrvatskoga Nogometnog saveza Hrvatske tvrde da se prva nogometna utakmica u Hrvatskoj dogodila u Županji 1880. Da ne bi bilo nejasnoća, mudroliju a-la HNS dijeli i "Hrvatski nogometni leksikon", što ga izdavački potpisuje Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Još ljepše, u njemu se Rijeka uopće ne spominje. Možda tek zato da se vidi kako između nogometnih i enciklopedijskih glava ponekad u nas i nema ozbiljnije razlike. (Izvor: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak, Rijeka nogometa, 1873.-1948., Grafika Zambelli, Rijeka, 2006., Sveti Florian zaštitnik vatrogasacastr. 27., Također: Enciklopedija jugoslavenskog nogometa, ur. Mladen Delić, Spektar, Zagreb, 1974.)
1873. Počele su pripreme za međunarodnu izložbu u Beču, na koju su kao izlagači bili pozvani poznati riječki zlatari Ante Mihić, Franjo Elenz i Petar Bačić, kao proizvođači morčića. Pozivu su se odazvali Elenz i Mihić.
1873. 16. Studeni Na generalnom kongresu noosnovanog "Pompieri volontari di Fiume" održanom tog datuma za zapovjednika riječkih dobrovoljnih vatrogasaca izabran je barun Šimun Vranyczany, riječki patricij rođen 1850. u Senju. Na slici ljevo, Sveti Florian zaštitnik vatrogasaca.
(Izvor: JVP Rijeka, Povijest)
1873. 7. Prosinca jaka bura je nedaleko od Rijeke odnijela jednu diližansu i prevrnula vlak. Tada su u putničkom vlaku poginula 3 putnika, dok ih je 11 bilo povrijeđeno. (Izvor: istrianet.org > Meteorology:  Razuzdana Priroda, Također: Ivan Blažević, "Razuzdana priroda", Kalendar 1991 - Franina i Jurina, Libar od Grozda (Pula, 1991), p. 108-110.)
1873. Naručen generalni urbanistički plan razvoja Rijeke (Piano generale di allargamento, regolazzione e distribuzione della città di Fiume), kojim se pokušalo riješiti pitanje uređenja povijesne jezgre, urbanizirati područja zapadno i sjeverno od gradskog središta, zatim utvrditi razvoj lučkih postrojenja i industrijskih zona, te posebno mrežu glavnih cestovnih komunikacija namijenjenih sve intenzivnijem prometu i trgovini, kao i podizanje novih javnih građevina. Natječaj nije uspio, budući je zbog žurbe bio manjkavo pripremljen. Da bi se nekako širenje grada ipak ozakonilo, zadržan je na snazi građevinski pravilnik iz 1859., a za izgradnju pojedinih gradskih četvrti povremeno su donošena parcijalna rješenja. (Izvor: Julija Lozzi-Barković: Secesija u arhitekturi Rijeke, ICR, Rijeka 2010., str. 11.)
1874. Nakon dezintegracije bakarskog municipija 1874. godine osnovano je više manjih upravnih općina. Upravna općina Trsat obuhvačala je područje Trsata, Sušaka i Podvežice. Kasnije, zbog financijskih problema manjih općina, općini Trsat pripojene su općine Draga, Kostrena Sv. Barbara i Kostrena Sv. Lucija. Područje gradske općine Sušak proteže se od Mrtvog kanala, odnosno državne granice s Kraljevinom Italijom na zapadu, do uvale Sršica, nasuprot Kraljevici, na kostrenskom poluotoku, u dužini od 10 km. Na sjevernom kopnenom dijelu granica se proteže od Orehovice do Svetog Kuzma pa Park Mlaka, poznatiji kao Giardino Pubblicodo mora u širini od oko 2,5 km. U to vrijeme grad na zapadu graniči državnom granicom prema Italiji, a na sjeveru s općinama Grobnik, Cernik - Čavle i Krasica, te na istoku s općinom Bakar.(Izvor,: Naredba br. 40 od 27. travnja 1874. god. , Zbornik zakona i naredaba Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Nova općina od 1. X. 1874. godine, Također: Andrija Rački, Povijest grada Sušaka, Tisak Primorskog štamparskog zavoda d. d. Sušak, Sušak, 1929.,
str. 41. i dalje.)

1874. Nakon smrti A. Mihića, njegovu su zlatarsku radnju odkupili Pavle Scarpa i Gigante. Od tada se Gigante dao samo na usavršavanje izrade morčića.
1874.
Otvoren Park Mlaka (slika ljevo), poznatiji kao Giardino Pubblico a prije toga kao Cecilinovo. Riječ je o prostoru oko nekadašnje crkve sv. Cecilije, na lokalitetu Mlaka, zapadno od Podpinjola, od obale do stare ceste za Trst. Glavni posjednik na tom prostoru bio je samostan augustinaca, kojem je pripadala i crkvica. Projektirao ga je dr. Filibert Bazarig prema sugestijama gradonacelnika G. Ciotte na zemljištu koje je tadašnja općina kupila od baruna Jurja Vranyczanyja. Park je obuhvaćao površinu od 37.000m2 raspoređenih na 3 terase. U parku je bila i bista carice Elizabete, lijepe žene cara Franje Josipa, koju su anarhisti ubili 1898. godine, iako se nikad nije bavila politikom. Krajem XIX. stolječa i taj je park najljepše opisao Dragutin Hirc, prirodoslovac i putopisac iz Zagreba (Zagreb, 6. Travnja 1853. - Zagreb, 1. Svibnja 1921.):

"Nu i Cecilinovo vriedno je na Rieci posjetiti; svaki dan polaze tamo kola i voze za jeftinu cienu. U ovom je perivoju lovorika tako na gusto porasla, da se čovjek izmedju crnih stabala ne može provući. Mjeseca travnja tisuće se cvietaka iztiče medju tamnim lišćem dočim na okolo cvatu suručice, pavenke, ružmarin i mnogo južno bilje. Ugodne puteljke, obrubljene kamenjem, ukrasuju modrocvjete pavunike, dočim zamašne hrastove povija bršljan.
Uz puteljke smještene su i klupe ili je sjedalo u pećinu uklesano, a najugodnije je u lovornjaku, gdje je debela hladovina i svjež, miomirisan dah, Ovdje si osamljen, to je mjestance koje ljubovnici rado traže, te se u toj polutami miluju i dragaju, no to je mjesto kamo takodjer slavuljevi biglisaji dopiru". (Hirc: 1891., str. 44)

1874. Gradonačelnik Giovanni de Ciotta, jedan od Adamićevih unuka, donosi generalni urbanistički plan. Plan se i danas čuva u arhivu Instituta za Urbanizam u Rijeci. U isto vrijeme dovršio je i obnovu i nadogradnju Municipija (nekadašnji augustinski samostan) koji je dobio današnji izgled. Zahvaljujući tome ulica od Korza prema današnjoj Bonaviji, postala je Via del Municipio.
1874. Na mjestu starog hotela na obali riječke luke Josip Gorup započinje gradnju novog hotela "Europa" koji je projektirao Tršćanin Giuseppe Bruni. Zgrada u stilu venecijanskog klasicizma iznikla je na prostoru srušenog starog hotela Europa, ali je bila višestruko veća, zauzevši cijeli blok na obali. U isto se vrijeme gradi i "Hotel de la Ville" (danas restoran Indeks u Krešimirovoj ulici). Njega je projektirao i izgradio Ivan Bakarčić za svoju obitelj. Zgrada je imala četiri kata, a na svakom po deset soba prema Korzu Deak, te sedam prema Brajdi, ukupno 68 soba sa 120 kreveta. Vlasnik hotela bio je G. Scheider. Unutrašnje uređenje bilo je raskošno, s impresivnim brončanim lusterom u predvorju, velikim restoranom i pivnicom koja je imala prostranu vrtnu terasu. Uz ova dva objekta egzistiraju i "Alla Stela" ( nekadašnje kazalište/hotel Pošti ), "Al Re d'Ungheria" ( na novoj lokaciji ), "Al Nuovo ritornello" na Korzu i "Aquila nera". (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1874. godine sušački posjednik i industrijalac Franjo Binovsky, na Rječini, nešto sjevernije prema Pašcu, gradi mlin na 4 kamena, s turbinom od 55 konjskih snaga. Za pogon turbine izgradio je i prokop (kanal) do nove građevine. Nekoliko godina kasnije pridružuje mu se mesarski poduzetnik iz Rijeke Adalbert Ruhr, a on je 1884., uz mlin, podigao i malu Tvornicu koštanog ljepila. Kasnije, 1890., na Rječini, na predjelu Koparovo, njih dvoje utemeljuju i Tvornicu umjetnih gnojiva "Ruhr & Binovsky".
1874. Piazza Municipio, trg ispred zgrade Municipija prvi put je popločena. Do 1874 trg je bio uređen kao park, što je u stvari bio ostatak nekadašnjeg vrta samostana Augustinaca. Trg je dobio ime "Piazza Capriccio". U to se je vrijeme vlast htjela rješiti svih ostataka bivših Augustinaca, i kada

Riječka plinaraNovi pogon riječke plinare

se je glasalo o popolčavanju trga ispred crkve sv. Jerolima i Municipija, onorevole Giovanni Ossoinack je bio protiv toga, smatrajući da je parkić ljepši od trga, bez obzira što je nasljedstvo Augustinaca i da je to samo bacanje novca. Pošto je bio bio nadglasan rekao je: "la creazione di questa piazza non era altro che un « capriccio » di chi la aveva proposta " (izrada tog trga nije drugo nego inat (capriccio) onoga ko je to predložio).
1874. 01. Siječnja
puštena je u pogon nova "Gradska Plinara" (Slika desno) koju je izgradila bečka tvrtka "WIENER GASINDUSTRIE GESELLSCHAFT". Stara, na Školjiću, smetala je širenju grada a nije imala ni dovoljno kapaciteta, pa je komuna odlučila da se izgradi nova Plinara "daleko van grada" na današnjoj lokaciji (tri kilometra je za ondašnje prilike bilo daleko) uz željezničku prugu koja će omogućiti lakši transport kvalitetnog kamenog ugljena za isplinjavanje. Te je godine plinara je u četiri peći sa po šest retorti uz jedan gazometar od 1.150 m3 proizvela 934.000 m3 rasvjetnog plina. Do kraja stoljeća izgrađen je još jedan gazometar (plinosprema) od 1.150 m3 te tri peći sa po sedam horizontalnih retorti na klasično ručno punjenje.
1874. 15. Sječnja u Firenci je umrla kneginja Ioanna de Nugent (Giovanna Nugent von Westmeath), kći Lavala Nugenta i njegove supruge Giovanne Riario-Sforza, i supruga Antonia conte Pallavicini-Fibbia Marchese di Centurione. Rođena je 1821. u Veneciji. Pokopana je na Trsatu.
1874. dolazi do ukinuća bakarskog municipija. Trsat je sa susjednim selima potpadao pod municipij slobodnoga kraljevskog grada Bakra, tada najvećeg hrvatskog grada. Razvrgnućem bakarskoga municipija osnovana je posebna upravna općina Trsat, kojoj su pripali Sušak i Vežica. Sjedište općine bilo je na početku u povijesnoj jezgri na Trsatu u današnjoj osnovnoj Školi Trsat, a 1877 premješteno je bliže novom trgovačkom i poslovnom središtu u Sušak, u kuću Večerina u Strossmayerovu ulicu. Prvim trsatskim načelnikom izabran je poznati političar i kriminalist dra Marijan Derenčin. 1876. godine općini Trsat pripajaju se Kostrena i Draga. Već 1877. godine sjedište općine premješta se na Sušak, u kuću Večerina u današnjoj Križanićevoj ulici. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1774. 24. Ožujka umire Antonio de Verneda y Rovira Sanleda (Juan Francisco Verneda y Sauleda), c. inžinjerijski kapetan u miru, grobnički kapetan i bivši upravitelj imanja Ramona Frederica de Vilana-Perlasija (Urgell, Španjolska 1663. - Beč, Austria, 5. Lipnja 1741.). Rođen je 1693. u Genovi.
1874. 03. Aprila na zahtijev Graskog Poglavarstva, angažiran je Dr. Josef Koettstorfer (Steinhaus b. Wels, Gornja Austrija, 1. Veljače 1835. - Steinhaus b. Wels, Gornja Austrija, 24. Rujna 1910.), prvi profesor kemije i voditelj laboratorija za analizu na riječkoj Mornaričkoj Akademiji (od 1869. do 1895. god.), da analizira riječke vode. Od predloženih sedam, Poglavarstvo je prihvatilo analizu dvaju izvora: Mustaccione i Sasso Bianco. Izvještaj analize dostavljen je 12. Svibnja 1874. uz prijedlog da se mjerenja ponove nakon sušnog perioda na jednom od ova dva izvora te da se analiza proširi na Lešnjak i Zvir, što je i prihvaćeno.
1874.
11. Srpnja Dekretom br. 2312 Građevinski ured u Rijeci uzima zadatak da izvede park na Mlaki (Cecilinovo).

 

Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas


Natrag na vrh stranice