Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.

 

Povijest grada Rijeke (1800 - 1825 godina)

1800. 1. Sječnja Sirotinjski zavod se administrativno odvaja od Gradske bolnice i počinje djelovati samostalno.

Izjava tehničkog inspektora mlina Žakalj
Izjava tehničkog inspektora
mlina Žakalj

1800. 16. Ožujka Braća Andrija, Petar, Antun i Fran Barčić prodali su komad svoje šume na desnoj obali Rječine na području zvanom Žakalj, Luki Matkoviću, trsatskomu veleposjedniku da ondje sagradi mlin. Mali mlin u Žaklju uz Rječinu vodio je Gašpar Matković. Nakon nekoliko godina prodao ga je Tršćaninu Ottaviu Fontana koji je 1841. izgradio veliki mlin (Slika ljevo). Radio je u okviru tvrtke "Stabilimento commerciale di farine". Nakon požara 1862., obnovljen je i povećan. Požar u zgradi "Stabilimento commerciale di farina in Zakalj" ( trgovačko društvo za proizvodnju brašna u Žaklju ) izbio 11.Ožujka 1862. uvečer. Vijest o požaru stigla je do grada u 22 sata. Godine 1894. mlin pada pod stečaj i prestaje raditi. Na javnoj dražbi nekretnine je kupio Robert Whitehead, vlasnik tvornice torpeda u Rijeci, koji ga je nakon nekog vremena darovao gradu Rijeci.
1800. 12. Prosinca Antun Gnamb, arhitekt koji je stavio je neizbrisiv trag u urbanoj strukturi grada, dobiva zaduženje da izvede nacrt i troškovnik za obnovu kupole Gradskog tornja. Inače, Anton Gnamb je stigao u Rijeku tek 1773. i neumorno radio sve do svoje smrti 1806. Bio je autor projekta stare Guvernerove palače na današnjem Jadranskom trgu, obnove kupole gradskog tornja, ali i brojnih gradskih kuća.
1801. Druga veća obnova Gradskog tornja, ovaj put po projektu Riječana Antuna Gnamba (?.- Rijeka, 1806.), riječkog arhitekta i urbaniste. Prva je obnova obavljena nakon velikog potresa 1750. Članovi Kapetanskoga vijeća dogovaraju o postavljanju nove kupole tornja. Izrada se projekta i povjerava inženjeru Antunu Gnambu. Odlučeno je da se lukovičasta kupola skine, postavi na novu armaturu, a majstor limar Andrija Remer, Gnambov suradnik na obnovi tornja, predložio je da se kupola prekrije Adamićeva kuća desno od trsatskih stubadugotrajnijim cinčanim limom. Kao spomen na tu obnovu, ali i na brigu Magistrata i ostalih uglednika, u prolaz tornja je postavljen kameni zapis na latinskom jeziku čiji prijevod glasi:

"Ova kula (je) 1750. potresima oštećena, a zatim radišnom brigom Magistrata 1753. obnovljena. Skladnije je obnovljena novim dogradnjama 1801. godine od riječkog vijeća i puka (za vrijeme) presvjetlog gospodara Josipa (Jozsef) od Klobusiczky upravnog guverneta i gradskog kapetana, suca i rektora Emanuela Gergotića i Antuna Gaussa"

19. stoljeće, početak, pojavljuje se Sušak kao naselje, kada broji oko dvjestotinjak stanovnika. Naseljem je dominirala tzv. Adamićeva kuća, trokatnica izgrađena tik do početka trsatskih stuba (na mjestu današnje zgrade Grada Rijeke na Titovom trgu, na slici desno se vidi ugao te kuće), te nekoliko manjih zdanja. Na Kortilu (današnji Hrvatski kulturni dom na Sušaku) nalazila se prastara crkvica Sv. Lovre, izgrađena 1478. godine. Preko mosta (oltre ponte), kako su Riječani tada nazivali prostor preko Rječine, spajali su se važni cestovni pravci - Lujzijanska cesta (ulica Račkoga) te Karolinska cesta (današnja Kumičićeva ulica) i Dorotejska cesta (Šetalište 13. divizije). Naselje Sušak zajedno s Trsatom nalazilo se u okviru Bakarskog municipija.
1801
. Ugarski palatin nadvojvoda Josip 6. Kolovoza doputovao u Trst, odakle nastavlja prema Kopru, Poreču, Puli i Pazinu, naposljetku posjetivši Učku i Rijeku. U Ugarsku se vratio preko Senja i Karlovca
1801. 18. Prosinca donesena potvrda kojom Car Franjo II. odobrava Antoniu Daniju pravo na bavljenje poštanskom službom u Rijeci. Potvrda i se i danas čuva u DAR-u.
1802. 10. Veljače u Rijeci je umro Emmanuel-François de Bausset-Roquefort (Marseille prvi pravilnik o požarima za grad Rijeku i slobodnu luku Rijeka iz 1802 godine24. Prosinca 1731 - 10. Veljače 1802), biskup Frejusa (1766.-1801.), francuski prognanik. Pokopan je u crkvi sv. Vida
1802. 06. Travnja
u Rijeci je donesen "Pravilnik o požaru" propisan za grad i slobodnu luku Rijeka. Riječanin Giovanni Giustini napisao je pravilnik (slika ljevo) po nalogu riječkog guvernera Joszefa Klobusiczkog. Temeljio se na "Pravilniku o požarima" za ugarske zemlje propisanom carskom odlukom od 26. Lipnja 1788. Sam pravilnik podijeljen je u četiri dijela ( Prevencija požara, Rano otrivanje požara, Brzo gašenje, Postupci za izbjegavanje tužnih posljedica nakon gašenja požara ) s ukupno sto članaka. Od važnijih stavari koje Pravilnik propisuje vrijedi spomenuti da svaka kuća mora imati barem jedne škale kojima se moglo popeti na krov, sić, željeznu kuku, bačvu punu vode, fenjer, a oni koji su imali konje, morali su uvijek biti spremni priteći u pomoć prevozeći vodu.
1802. 1. Svibnja osnovano je (registrirano je 2. Ožujka ) novo dioničko društvo za pomorsko osiguranje "Camera nuova d'assicurazioni di Fiume & Carlstadt", kojem su ravnatelji bili Andrija Lj. Adamić, Paolo Scarpa, Francesco Tomassich i Antonio Nais. Društvo prestaje djelovati pod francuskom okupacijom, a 1822. ponovo je obnovljeno kao "Società degli Assicuratori ungarici in Fiume". (Izvor: Adamićevo doba 1780.-1830., MGR 2005., str. 33.-34.)
1802. 11. Studenog na sjednici Kapetanskog vijeća primljeni su u riječke patricije i položili svečanu prisegu Andrea Lodovico Adamich, Giuseppe de Balass i najpoznatiji direktor riječke tvornice šećera, Nizozemac Peter de Vierendeels.
1802. 20. Prosinca Paolo Scarpa je imenovan za konzularnog agenta (potkonzula) kraljevine Napulja i Sicilije u Rijeci. 10 godina poslije, u periodu od Siječnja 1812. do Kolovoza 1813., postaje gradonačelnik Rijeke, a ujedno je i jedan od najbogatijih ljudi Rijeke svoga vremena. 1844. u Opatiji gradi vilu Angiolinu kao svoj ljetnikovac sa velikim parkom, čija, se gradnja smatra početkom opatijskog turizma. Rođen u Porto Secco di Palestrine kod Venecije 1763.
1802. Rijeka ima svaki dan poštansku vezu s Trstom i Lublja nom i svaki dan dobiva poštu. (Izvor: A Herljević: Razvoj poštanske službe s osvrtom na poštu u Rijeci)
1803. Riječka vatrogasna postrojba prolazila je svaka tri mjeseca inspekcije, koje su prijavljivale svaki kvar ili nedostatak na opremi. Tako je te godine Andrea Renner sastavio jedan iskaz općinske opreme koja nedostaje, te prijedlog opreme koja nedostaje i treba je nabaviti.
1803. Započeta gradnja Lujzinske ceste od Rijeke preko Čavli do Kamenjaka. Lujzijana je i građena na poticaj Karlovčanina, zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (Karlovac, 23. Studenog 1752. - Zagreb, 16. Prosinca 1827.), nakon što prethodne ceste od Karlovca do Rijeke, odnosno Senja, Karolina građena od 1726. do 1732. i Jozefina građena od 1770. do 1779., više nisu mogle držati korak s gospodarskim i prometnim zahtjevima novog vremena. Projektiranje i gradnju Lujzijane od Rijeke do Netretića, od 1803. do 1809., nadzirao je vojni časnik, graditelj i inženjer Filip Vukasović (Sv. Petar (Bruvno), Senj, 1755. – Beč, 9. Kolovoza 1809.) podrijetlom iz poznate senjske uskočke obitelji.
1803. 05. Ožujka podmaršal Filip Vukasović (Senj, 1755. - Beč, 1809.) (Slika desno) u pismu otposlanom iz Rijeke obavještava biskupa Vrhovca o izuzetno teškim radovima na trasiranju Lujzinske ceste, teškom terenu i o tome kako se muči s iskolčenjem trase po strmim liticama nad usječenim kanjonom Rječine, te Nacrti za Lujzinsku cestu, koju je Filip Vukasović planirao već prije kraja 18. stoljećaGeneral Barun Filip Vukasovićkako su radoviopasni po život. U pismu navodi i kako su mnogi radnici zbog niskih nadnica napustili gradilište, te su otišli u Kranjsku gdje su mogli zaraditi više. Vukasović, koji je izrekao "izgradio sam Lujzijanu s novci i Primorci", nije dočekao završetak svojeg najznačajnijeg graditeljskog djela. Preminuo je 1809. u Beču, tijekom rata protiv Napoleonove vojske nakon ranjavanja u bitci kod Aspena. Za sobom je ostavio nedovršenih posljednjih 15 kilometara ceste od Netretića do Karlovca. Vukasovićevu su cestu, premda ne prema izvornim zamislima (na slici ljevo nacrti za Lujzinsku cestu, koju je Filip Vukasović planirao već prije kraja 18. stoljeća), dovršili njegovi ratni neprijatelji, Francuzi. Ukupni troškovi gradnje Lujzijane premašili su, u to vrijeme značajnu svotu, 1,5 milijuna mađarskih forinti. Po izgradnji, cestom je, odlukom francuskog maršala Marmonta (Châtillon sur Seine, 20. Srpnja 1774. - Venecija, 22. Ožujka 1852.), upravljalo Dioničko društvo, sastavljeno od austro-ugarskih dioničara, koje se o njoj skrbilo i nakon odlaska Francuza, sve do 1881. kada u potpunosti dolazi pod državnu nadležnost. U njestu Prilišću kraj Karlovca nalazi se nedavno obnovljeni miljokaz na kojem je uklesano latinskim pismom i rimskim brojevima, da je od Rijeke (Fiume) udaljen 15 njemačkih (kopnenih) milja, a od Karlovca (Carlstadt) 3 milje, što bi značilo da je Lujzijana bila dugačka nešto manje od 18 njemačkih milja (1 milja je oko 7,5 kilometara). Cesta je dobila ime po ženi francuskog, a od 1809. do 1813. i hrvatskog, cara Napoleona Bonaparte, Mariji Lujzi (Beč, 12. Prosinca 1791. – Parma, 17. Prosinca 1847.). Kako se, međutim, počela graditi pod upravom Habsburške monarhije, prvobitno je dogovoreno da će se nova cesta nazvati po ženi tadašnjeg austrijskog cara Franje I, Mariji Ludoviki – "Via Ludovicea". No čast da nosi njezino ime ipak je pripala carici Lujzi. Lujzijana je građena u skladu s najnaprednijim tadašnjim dostignućima gradnje planinskih cesta te je po ocijeni više stručnjaka bila najbolja cesta Austro-ugarske monarhije, a po nekima i "najljepša u Europi". Ispravila je nedostatke prethodnih cesta od Karlovca do Hrvatskog primorja, dobivši blaže zavoje, veću širinu, lakše uspone koji ponegdje ipak dosižu i preko 6 posto. Nakon izgradnje, oko 140 kilometara duga Lujzijana je bila većinom makadamska cesta, no postepeno je posve popločena kamenim kockama kako bi se konjska kopita, vukući zaprege, manje otklizavala putem za kišnog vremena, odnosno blata i snijega. Takva je ostala sve do 1957. kada je u cjelosti asfaltirana.
1803. 10. Studenog Potpisan ugovor između Općine Rijeka i Andrije Ljudevita Adamića o gradnji kazališta. (Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:170)
Franjo II. Car svetog Rimskog Carstva1804. 28. Travnja Puštena u promet stalna i redovita poštanska linija između Rijeke i Zadra i između Istre i Dalmacije.
1804. 11. Kolovoza Franjo II. (poznat još i kao Franjo I. na slici ljevo) (Firenca, Italija, 12. Veljače 1768. - Beč Austrija, 2. Ožujka 1835. ), posljednji car Svetog Rimskog Carstva koji je vladao od 1792. do 6. Kolovoza 1806. (kada je Sveto Rimsko Carstvo propalo nakon velikog poraza koje je Treća koalicija doživjela od Napoleona u Bici kod Austerlitza), ugarski, hrvatski i češki kralj (1792.-1835.), austrijski nadvojvoda i austrijski car, proglasio Austriju carstvom, a sebe austrijskim carem s imenom Franjo I. (Pragmatika Verordnung, Titel des Kaisers). (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Mladen Švab: HABSBURGOVCI, 2002, Također: wikipedija > Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva)
1805. 26. Prosinca Požunskim mirom Napoleon je dobio Dalmaciju i počeo je razmišljati kako da se dokopa cijele Hrvatske. 1809. pod generalom Mermontom, punim imenom Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont (Châtillon sur Seine, Francuska, 20. Srpnja 1774. - Venecija, Italija, 22. Ožujka 1852.) počeli su prodirati preko Velebita, a nakon što su potukli austrijsku vojsku u bitci kod Wagrama (5–6 Srpnj 1809), mirom u Schonbrunnu potpisanim 14. Listopada 1809. Francuzi su dobili Hrvatsku.
1805. 9. Rujna U Rijeku ulaze francuske jedinice pod zapovjedništvom francuskog divizijskog generala Jean-Mathieu Serasa ( Oza, Francuska, 16. Travanj 1765. - Grenoble, Francuska, 14. Travnja 1815.). Francuzi su u Rijeci ostali do 13. Rujna ali su za to naplatili kontribuciju u iznosu od 135.515 forinti, koja je raspodijeljena na vrijednost sve imovine u gradu. (Izvor: Grupa autora: Adamićevo doba 1780. – 1830., Riječki trgovac u doba velikih promjena, Rijeka 2005., str.176, Također:  Povijest Rijeke 1988, str.164, Također: wikipedija > Jean Mathieu Seras)

 
Teatro Comunale Adamich
Teatro Comunale Adamich, Srušeno je jer je postalo opasno za korištenje zbog mogućeg požara. Danas je tu Pallazo Modello. Ovo je jedina sačuvana slika

1805. 3. Listopada Na mjestu stare zgrade stanice vojne straže koja je tu imala svoje urede, pod rukovodstvom Valentina Defranceschija otvoreno je veliko Adamićevo Kazalište (Slika desno), a zatvoreno je staro Gerliczyjevo kazalište. Dana 28. Prosinca 1798. Andrija Ljudevit Adamić, pod rukovodstvom arhitekta Valentina Defranceschija izrađuje nacrt Novoga kazališta. U to se vrijeme već počinju graditi i veliki Theater an der Wien u Beču i Teatro nuovo u Trstu. Adamićevo kazalište veličinom gotovo ne zaostaje za prijestolničkim i konkurentskim. S 1600 mjesta, gledalistem u obliku potkove, s parterom i četiri reda loža te galerijom, bilo je centar društvenog života grada i tada jedno od najvećih u Europi. Eliptičan tlocrt gledališta pokazuje da je znao za teorije koje su tvrdile da taj oblik omogućuje najbolju vidljivost i najbolje širenje zvuka u gledalištu. Bilo je u upotrebi do 1883. i stajalo je na mjestu današnje zgrade Palazzo Modello, tj. Gradske knjižnice. U zgradi je bila i prodavaonica kave i kavana Caffe, a kasnije i kazino koje je otvoreno 04. Listopada 1806. U isto je vrijeme zatvoreno staro  Kazalište Bono – Gerliczi (otvoreno je 1764. godine) jer nije zadovoljavalo potrebe rastućega grada. Ugovor između riječke Općine i Andrije Ljudevita Adamića o gradnji kazališta bio je sklopljen 10. Studenoga 1803. Iste godine ugovorom koji je sklopljen između Adamića i riječkog Magistrata oformljen je i stalni orkestar. Hrvatski rodoljub, svećemik i ilirac iz Bakra Adolf Veber Tkalčević piše u Gajevoj "Danicihrvatskoj" u Ožujku 1848. godine poduži članak pod nazivom "Niešto o Plakat predstave Adamićevog kazalištakazalištu" u kojem kaže:

"Rieka kao što se ponosi liepimi sgradami, tako slovi takodjer prekrasnim i ukusnim kazalištom. Stoji pokraj mora, otkud se do osam ulicah na ove strane grani. ... Veliko i sjajno, ukusno i veličanstveno. Putnici kažu da mu neima ni u Tarstu druga. To je njegova vanjska slika. A kad unutra stupiš, eno pobre! goleme radosti. Stvar nepoznata biva jasnia, ako je prispodobimo sa poznatom. Nutarnji prostor riečkog kazališta, skoro je dva puta veći od zagrebačkoga. Lože pomoljivaju se malko izvan reda sgrade, te pružaju oku milovidnu različitost. Obložene su crljenom kadifom, a nad njimi vise svi oni zastori. Boja im je različita, a svake se veće svečanosti drugi metju tako da je ono kazalište uviek novo. Riečju, ako uzmeš u obzir sjajnost i velelipje, tada iščezava zagrebsko kazalište pred riečkim kano tmina pred suncem."

U razdoblju od 1836 do 1854 u kazalištu su izvedene 52 opere raznih autora, od čega čak 45 praizvedbi, što bi značilo da su se spred riječkom publikom svake godine izvodila nova djela. 1845. biti će izveden Verdijev "Nabucco", inače napisan samo tri godine ranije. Na slici desno, "plakati" kazališnih predstava štampani na svili bili su jedan od načina najava predstava u Adamićevu kazalištu. U Adamićevom kazalištu je nakon završenog konzervatorija orkestrom ravnao Ivan pl. Zajc. Od 1870. staro Adamićevo kazalište imalo je aparat za električno svjetlo. U Ožujku 1845. Adamićevo kazalište je otkupila od nasljednika riječka Općina te je od tada do rušenja 1883. godine to bio "Teatro Civico di Fiume" (Gradsko kazalište Rijeke). Zgrada je srušena stoga što nije mogla pružiti sigurnost gledateljima u slučaju požara. Na prostoru srušenog Adamićevog kazališta uzdigla se bankovna palača Modello u kojoj su danas, među ostalim, smještene službe HNK Ivana pl. Zajca, Zajednica Talijana Rijeke – Circolo i Gradska knjižnica Rijeka. Sjedala iz partera srušenog kazališta prenesena u Teatro Ricotti (kasnije Teatro Fenice). (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček: Adamićevo kazalište u Rijeci, 03. 10. 2012, Također: rijeka.hr > ADAMIĆEVO KAZALIŠTE, Također: Muzeja grada Rijeke, VELIKO ADAMIĆEVO KAZALIŠTE, autor izložbe: Ervin Dubrović, Također: mr.sc. Nana Palinić: Izložba 125 godina električne energije u Rijeci, Organizatori: Elektroprimorje Rijeka i Državni arhiv u Rijeci, Također: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:168-172)
kula Svetog Jeronima1806.
srušena kula Svetog Jeronima (slika desno, klik za veću rezoluciju). Bila je dio zida koji je opasivao Rijeku. Kula se je nalazila na jugo-zapadnom uglu zida i bila je najveća kula na južnom djelu zida.
1806. 9. Srpnja A. Lj. Adamić predlaže Magistratu da u svojoj novootvorenoj radionici za izradu jedara zaposli 18 dječaka od 8 do 14 godina bilo iz siromašnih obitelji ili od samohranih majki. Onima koji se pokažu uspješni, omogućit će o svom trošku učenje čitanja, pisanja i glazbeni odgoj kako bi se nakon školovanja mogli uključiti u gradski orkestar. Zaposlenim dječacima davao bi i mjesečnu plaću. (Izvor: Temelji moderne Rijeke 1780.-1830., MGR, Rijeka 2006., str. 238.)
1806. 12. Srpnja Osnivanjem Rajnskog saveza nestalo je Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, a car Franjo II. se 6. Kolovoza 1809. odrekao rimskog prijestolja i proglasio se austrijskim carem. Time je njemački jug došao pod francuski utjecaj, a Austrija je politički potisnuta u stranu.
1806. 4. Listopada. U Adamichevu je kazalištu otvoren gradski "Casino nobile". Svaki član kasina godišnje je plaćao 10 forinti članarine. Kasino se je zvao „Casino degli impiegati e dei Commercianti“ i okupljao je gradsku trgovačku elitu i nalazio se na prvom katu kazališta. U istoj zgradi bila je uređena i plesna dvorana koja se davala u najam. (Izvor: TEATARi, povijesni prizori, Rijeka, svibanj 2013., str:57, Također: Adamićevo doba 1780. – 1830., Riječki trgovac u doba velikih promjena, Rijeka 2005., str.41)
1806. u Svibnju Adamić otvora novu tvornicu brodskih jedara (luneta) i u njoj zapošljava 17 dječaka bez roditelja starih između 10 i 14 godina, štićenika riječke ubožnice. Osim plaće, dječaci su o Adamićevu trošku naučili čitati i pisati. (Državni arhiv u Rijeci, JU 2, knjiga 157. sjednice od 1./2. i 20. svibnja 1806. (točka 81 odnosno 571)).
1806. godine Adamich predlože gradskoj upravi:

"Budući da ovome gradu nedostaje zgrada koja bi bila primjerena velikoj i prostranoj kući za prihvat gostiju, te budući da sam 22. Travnja kupio Paravićevo (bogati posjednik Čabarske gospoštije, op. aut.) gradilište u susjedstvu nove zgrade Gradske straže s visokim zidom, odlučio sam na njemu podići zgradu za smještaj stotinu ljudi, sa stajom za pedeset konja i ostavom za trideset kočija."

Pri tome je priložio nacrt objekta dugačkog 17 i širokog 19 klaftera (32x36 metara). Ovaj projekt realizirao je tek njegov unuk Eugenio Ciotta 1842. U toj zgradi, koja je stajala na samoj obali, supružnici Adam i Catterina Ricotti otvorili su 1845. godine hotel Re d'Ungheria (Ugarski kralj). (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1806. u brodogradilištu Frana Vicka Katalinića u Martinšćici izgrađen je brigantin Temistocle od 165 tona nosivosti, 6 topova i deset članova posade. Građen je za riječanku Josefu Manesterotti.
1807. Ponovno je osnovana pomorska škola, koja je u prijašnjem izdanju djelovala pod isusovcima sve do 1773.
1807. 22. Kolovoza edil Filip Fichtl podstavio riječkom magistratu prijedlog popravka rimskog luka (Arco Romano) u Starom gradu. Edili su bili magistrati (državni službenici) odgovorni za održavanje javnih građevina, za organizaciju državnih svečanosti i za održavanje javnog reda u gradu Rimu i rimskim gradovima. (Izvor: Bekić, Luka, Nikolina Radić Štivić: TARSATIČKI PRINCIPIJ - KASNOANTIČKO VOJNO ZAPOVJEDNIŠTVO, Grad Rijeka, 2009)
1808. 03. Sječnja Agostino Danni intervenira u zaštitu rimskog luka i traži da se očuva netaknut. Obrazložio je to činjenicom da je luk jedini antički spomenik u gradu.
1808. Općina donjela odluku da se sruši zvonik (danas znan kao Kosi Toranj) pred Zbornom crkvom Marijina uznesenja. Rušenje je, na sreću, spriječila francuska okupacija.
1808.
Uvedena je diližansa od Rijeke preko Bakra, Kraljevice, Crikvenice i Novoga do Senja u oba smjera.
1808. Na ponovne zahtjeve Riječana da im se vrati nautička škola, Marija Terezija svojim dekretom iz te godine u Rijeci ponovo otvara nautički tečaj. Vodi ga samo jedan učitelj - Petar Fauribolt i predaje sve predmete. Škola je bila smještena u jednoj prikladnoj prostoriji u zgradi gimnazije. Međutim zbog samo 4 učenika, francuske invazije i smrti profesora, tek otvoreni tečaj prestaje s radom od 1809. do 1813. (Izvor: Milivoj Čop: Riječko školstvo (1848-1918), ICR, Rijeka 1988., str. 29.)

Luizijanska cesta i Banska vrata iznad Rijeke
Luizijanska cesta iznad Rijeke. Ovo je mjesto danas znano kao "Banska vrata", ali nije uvijek bilo tako. Prije toga ovaj se usijek zvao "Porta Hungarica" sve do 1848 kada su hrvati po nalogu Bana Josipa Jelačića zauzeli Rijeku. Tada je i uklesana ploča koja kaže:
"Banska vrata
Na spomen Jelačića bana
MDCCCXLIX"

1808. 19. Kolovoza kralj Franjo I. sankcionirao Zakonski članak 1807: 4. koji je odredio da Rijeka pripada Ugarskom kraljevstvu. Od 1807. pojavilo se i pitanje statusa Rijeke. Zakonski članak 1807: 4. odredio je da Rijeka pripada Ugarskom kraljevstvu, na što je Hrvatski sabor, odgovarajući na ovaj zakonski članak, 1808. godine donio zaključak u kojemu se ističe da je grad Rijeka integralni dio Hrvatske te zbog toga riječki guverner u Saboru ima mjesto i pravo glasa neposredno iza velikih župana, a gradski poklisari imaju mjesto i pravo glasa među poklisarima kraljevskih gradova. (Izvor: Ladislav Heka: HRVATSKO-UGARSKI ODNOSI OD SREDNJEGA VIJEKA DO NAGODBE IZ 1868. S POSEBNIM OSVRTOM NA PITANJE SLAVONIJE, str: 8, Također: Ladislav Heka: Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska, Zbornik Pravnog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci vol. 28. br. 2. (1991), str. 897-1440.)

1809/1810. Dovršena je “Lujzinska cesta” (započeta 1803.) kao nova veza Rijeke i Karlovca.  Bila je nazivana najljepšom planinskom cestom u Europi. Dobila je ime po Mariji Luisi, kćeri austrijskog cara i drugoj Napoleonovoj ženi (Banska vrata iznad Rijeke na slici desno).
1809. 9. Travnja Austrija je objavila rat Francuskoj. Bojišnica se protezala od Španjolske i Italije na jugu do Poljske i Njemačke na sjeveru. Glavna bojišta i najveća vojna koncentracija bila su u Bavarskoj i Sjevernoj Italiji. (Izvor: NIKOLA TOMINAC: HRVATSKE KRAJIŠKE PUKOVNIJE U FRANCUSKO-HABSBURŠKOM RATU 1809. GODINE (II) Marmontov rat u Lici i Dalmaciji, Također: VOJNA ENCIKLOPEDIJA, knjiga 1, Beograd 1958. i knjiga 2, Beograd 1959. M. VOINOWICH, 1907, 50.)
1809. 28. Svibnja Francuski general Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont (Châtillon sur Seine, 20. Srpnja 1774. - Venecija, 22. Ožujka 1852.) osvaja Rijeku, nametnuvši gradu velike kontribucije. Naime, kako je Rijeka u to vrijeme bila austrijska, Marmont je na putu iz Zadra kroz Gospić i Senj, sa namjerom da pomogne Napoleonu kod Beča, zapravo, osvojio Rijeku i zatražio, po običaju, ratnu kontribuciju od 460.000 forinti. Zatražena svota isplaćena mu je u kovanom i papirnom novcu, djelomično i u obveznicama, kožama i platnu. U Rijeci su se iscrpljene i gladne Francuske postrojbe odmarale do 3. Lipnja. Iz Rijeke je Marmont manje-više neometano nastavio proboj prema Ljubljani i Mariboru. Bečkim mirom od 14. Listopada Rijeka je pripala Napoleonovu carstvu, ušavši u sastav Ilirskih provincija. Zbog izbijanja rata s Francuzima Rijeka unovačila dvadeset i dva pješaka i jednoga konjanika. Okupacija je trajala do 1813. (Izvor: wikipedia>Auguste de Marmont, Također: Vladimir Brnardić: Marmontov rat u Dalmaciji, Hrvatski vojnik, broj 255, Kolovoz 2009., Također: NIKOLA TOMINAC: HRVATSKE KRAJIŠKE PUKOVNIJE U FRANCUSKO-HABSBURŠKOM RATU 1809. GODINE (II) Marmontov rat u Lici i Dalmaciji)
1809. 03. Lipnja U ratu sa Francuskom, dio ustanika-insurekcijske vojske, koji se nalazio u Primorju i Istri krenuo je s vojskom na pohod na grad Trst. Iz Rijeke je krenulo pet četa 4. korpusa pučkih ustanika pod zapovjedništvom bojnika Portnera, eskadron banderijalnih husara, bojna istarske zemaljske obrane i više drugih manjih odjela. S morske strane trebali su doći Englezi s dva linijska broda i tri fregate. Ipak pohod na Trst je odgođen.
1809. 14. Listopada nakon poraza koji je car Franjo II. doživio je kod Wagrama 1809. godine, car je morao potpisati Schönbrunnski mir kojim je Napoleonu ustupio područje južne Hrvatske, Like i Gorskog kotara, pa sve do Zagreba. Bečkim mirom u Schönbrunu, Austrija je Francuskoj praktički ustupila Istru i Hrvatsku južno od Save. Schönbrunnskim mirom Rijeka dolazi pod francusku vlast, i Napoleon (Ajaccio, 15. Kolovoza 1769. – Sveta Helena, 5. Svibnja 1821.) proglašava Ilirske provincije, u kojima Rijeka ostaje sve do 26. Kolovoza 1813. Taj sporazum bio je krah Pete koalicije za vrijeme napoleonskih ratova, nakon što je Napoleon teško porazio Austrijance u Bitci kod Wagrama. Austrijsko Carstvo izgubilo je 83 000 km² svog teritorija sa oko 3 500 000 stanovnika. (Izvor: wikipedija > Mir u Schönbrunnu, Također: Povijest.hr, Dražen Krajcar: Napoleon zavladao polovicom Hrvatske – 1809.)
Karta Ilirskih Provincija1809. 14. Listopada Napoleon proglašava Ilirske provincije ((francuski: Les Provinces Illyriennes, talijanski: Province Illiriche). Tekst proglasa na talijanskom glasi:

"Napoleone Imperatore de' francesi, Re d'Italia, Protettore della Confederazione del Reno. Abbiamo decretato e decretiamo cio' che segue: Il circolo di Villacco, la Carniola, la Provincia d'Istria gia' austriaca, le Provincie di Fiume e di Trieste, i paesi conosciuti soto il nome di littorale, la parte della Croazia, e tutto cio' che ci e' ceduto sulla dritta della Sava, la Dalmazia e le sue isole, saranno designate col nome di Provincie Illiriche. Al nostro Campo Imperiale di Schoenbrunn li 14. Ottob. 1809." Potpis: Napoleone.
("Napoleon, francuski imperator, Kralj Italije, zaštitnik konfederacije Reno. Ovim dekretom odlučujem sljedeće: okrug Villacco, Carniola, Istarska Provincija koja je bila Austrijska, Provincije Rijeke i Trsta, krajevi poznati po imenu "littirale", dio Hrvatske i sve desno od Save, Dalmacija i njeni otoci, od sada će biti poznate pod imenom "Ilirske provincije". Iz našeg imperialnog kampa u Schoenbrunnu. 14. Listopada 1809." Potpis: Napoleon")
(Izvor: wikipedija > Ilirske pokrajine, Također: Hrvatska Enciklopedija, Ilirske pokrajine)
1809. 12. Sudeni prestaje ugarska vlast u Rijeci i nasljeđuje je miješano povjerenstvo s ovlastima do aktiviranja francuske vlasti. 14. Studenog 1809. Rijeka i cijelo Primorje predani su, na temelju zaključaka o miru u Schönbrunnu, Francuzima i time službeno započinje njihova okupacija. U Rijeci je imenovan intendant De Chassenon, a u gradu se smjestilo dvije tisuće francuskih vojnika.(Izvor: Croinfo.net, Forum, Studeni - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Povijest.hr, Mir u Schönbrunnu)
1809. do 1813. Rijeka je u sastavu Napoleonove provincije Illirije, kada dobiva poštanske žigove FIUME ILLIRIE. (Izvor: Ivan Martinaš: FILATELIJA I POVIJEST RIJEKE)
1809. U Rijeci djeluje trideset privatnih manufaktura i tvornica za preradu duhana.
1809. utemeljena je prva riječka masonska loža. Ne zna se njezino ime, ali se zna da je radila je pod zaštitom lože Velikog Orijenta Francuske. U loži je do 1813. radilo trinaestero braće.
1810. započela je s radom "Trgovačko-obrtnička komora" u Rijeci, pet godina nakon one u Splitu, koja je bila prva u Hrvatskoj. Imala je znatan utjecaj na razvoj graditeljske djelatnosti, pogotovo poticanjem gradnje cestovnih prometnica, riječke luke i lučkih uređaja, skladišta, te trgovačkih, industrijskih i drugih objekata važnih za gospodarski razvoj Rijeke.
1810. 18. Kolovoza u Rijeci je rođen Ljudevit Josip Cimiotti-Steinberg (talijanski: Lodovico Giuseppe Cimiotti Steinberg, Njemački: Ludwig Josef von maršal Auguste Frédéric Louis Viesse de MarmontCimiotti Steinberg), riječki povjesničar, povijesni pisac i zastupnik grada i kotara Rijeke u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru. Umro je u Beču 26. Kolovoza 1892. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, članak preuzet iz Hrvatskog biografskog leksikona, izdanje 1983. - 2013., Tatjana Blažeković: Cimiotti Steinberg, Ljudevit Josip, Također: Luigi Maria Torcoletti: Notizie bibliografiche concernenti la storia di Fiume. Fiume (I polugod.), 1(1923) str. 130)
1810. Rijeku okupiraju Francuzi. U toku francuske okupacije Rijeke vojne vlasti su zatražile od riječkog Magistrata da im nađe mjesto prikladno za popravak i gradnju ratnih brodova, negdje oko ušća Rječine. Umjesto toga ponuđena im je Kraljevica. (Izvor: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 35.)
1810. francuski general i maršal Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont (Châtillon sur Seine, 20. Srpnja 1774. - Venecija, 22. Ožujka 1852.) (slika desno) dolazi u Rijeku kao guverner Ilirskih provincija. Rijeka priređuje u njegovu čast ples, na koji su bili pozvani bogatiji građani. Posebnim pozivom upozoravaju se uzvanici da dođu u otvorenim cipelama i svilenim čarapama.
1811. Nakon što su mirom u Schonbrunnu 14. listopada 1809. Francuzi dobili Hrvatsku, Ilirsku su pokrajinu, dekretom iz 1811. godine, organizirali na sljedeći način: Vrhovna je uprava podjeljena na 6 građanskih (Kranjska, Koruška, Istra, Građanska Hrvatska, Dalmacija, pokraina dubrovačka), i jednu Vojnu pokrainu (vojna kraina). Građanskoj Hrvatskoj je glavni grad bio Karlovac i imala je tri okružja: karlovačko, riječko i senjsko. Na čelu Građanske Hrvatske bila je intendancija karlovačka Fran Kurelac(intendance de la Croatie civile), a njoj su bile podređene intendance u Rijeci i Senju. Napoleonov namjesnik u iliriji bio je maršal August Marmont za kojeg kažu da nije vladao silom nego pravednošću i ljubaznošću.
1811. 14. Sječnja u Bruvnu u Lici rođen je Fran Kurelac  (Bruvno u Lici, 14. Siječnja 1811. - Zagreb, 18. Lipnja 1874.) (slika ljevo), hrvatski književnik i filolog, političar i skupljač narodnoga blaga, borac za jezičnu čistoću i za to da hrvatski književni jezik bude sinteza narodnoga govora i starih pisanih spomenika.  Radio je na nacionalnom buđenju, osobito u Rijeci, gdje je okupio krug istomišljenika i zajedno sa njima bio je jedan od osnivača Riječke filološke škole. 1849. godine imenovan je od strane Banskog vijeća za privremenog učitelja hrvatskoga jezika u Rijeci, ali je mjesto izgubio kad je govorom "O preporodu knjige slovinske na jugu” (Trst 1853.) prosvjedovao protiv ukidanja hrvatskoga jezika i pretvaranja riječke hrvatske gimnazije u talijansko-njemačku. 1848. objavio je "Govore u riječkoj gimnaziji". Pjesme i proglase iz Rijeke objavljuje u djelu "Fluminensia" 1862.  Važnija su mu djela: "Govori iz rimskieh pisac" (1849.), "O preporodu knjige slovinske na jugu"  1853., "Pokorni i inipsalmi Davidovi u slovinski jezik na čislo i miru po Š. Budineu" 1861.,  "Runje i pahuljice" 1866–68., "Vlaške rěči u jeziku našem" 1872. Prevodio je klasične pisce i skupljao građu za rječnik "Barbarismi, Idiotismi, rukopisi". (Izvor: Wikipedia, Fran Kurelac)
Givanni Kobler1811. 22. Kolovoza.u Rijeci je rođen Giovanni Kobler (slika desno), riječki odvjetnik, povjesničar i pisac. Otac Marko Valentinov iz Kranjske i majka riječanka Teresa rođena Lusser. Otac koji je služio vojsku u našim krajevima, tražio je 1801 godine državljanstvo u Rijeci za sebe i svoje nasljednike. Giovanni je rođen u zgradi koja je stajala na mjestu današnje robne kuće Varteks. Cijeli trg danas nosi Koblerovo ime, a u doba njegova dolaska na svijet kao obiteljsko boravište bila je upisana adresa Vicolo dell’Erbe br. 223. Školovao se u Rijeci i Zagrebu. U Rijeci je bio činovnik suda i gradskoga poglavarstva, te odvjetnik u građanskim, kaznenim i mjeničnim sporovima. Bio je i kotarski sudac, a zatim je prešao u Zagreb gdje je bio pomoćnim referentom Kraljevskog banskog stola. Vrhunac karijere postigao je imenovanjem za predsjednika Stola 1861. i predsjednika Apelacijskoga suda. Umirovljen je 1871. godine nakon čega se posvetio istraživanjima povijesti Rijeke, Kastva i istarskih kvarnerskih općina. Istraživao je u arhivima i knjižnicama u Veneciji, Udinama, Gorici, Ljubljani, Grazu, Beču, Kastvu, Pazinu, Puli, Rovinju i Poreču. Njegovo djelo "Memorie per la storia della liburnica città di Fiume", objavljeno u tri knjige 1896. godine i do danas je ostalo nezaobilazno štivo svih onih koji se žele temeljitije upoznati s prošlošću Rijeke, ali podjednako i s poviješću Opatije, Kastva, Bakra, Veprinca, Mošćenica i drugih okolnim mjesta. Umro je 2. Srpnja 1893. godine u rodnome gradu i nije dočekao objavljvanje svoga djela. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Kozali. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček: Giovanni Kobler najznačajniji povjesničar Rijeke, 22. Kolovoza 2012, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, M. Bertoša: Kobler, Giovanni)
1811. 18. Studenog u Rijeci je službeno zaživjela trgovačka komora. Prvom sastanku komore prisustvovali su: Paolo Scarpa, Ivan Anderlić, Vincent Tiepolo, Angeo Licudi, G. I. de Ridder (Rafinerija šećera) i Josip Tomasić, a odsutni su bili Andrija Ljudevit Adamić i Kristofor Luppi. Prema tadašnjim propisima članovi komore su mogli biti trgovci koji su najmanje deset godina bili u poslu. Na početku svog rada Komora je održavala sjednice u stanu predsjednika Paola Scarpe, da bi potom ušla u dvije prostorije Adamićeva kazališta. (Izvor: Nikola Crnković, Trgovačko-obrtnička komora u Rijeci, str: 4)
1812. Francuzi su ukinuli stari pomorski lazaret sv. Karla u Rijeci. Brodovi su radi karantene od 1812. do 1833. (sve do izgradnje lazareta Sv. Franje u Martinšćici) upućivani u Kraljevicu. Poput prvoga i novi je lazaret u Martinščici djelovao devedesetak godina – do Prvoga svjetskog rata. Tada je pretvoren u vojnu bolnicu. Nakon rata je poslužio međunarodnim vojnim snagama, potom talijanskoj vojsci (do 1922.) i vojsci Kraljevine SHS (do 1925.). Potom je preuređen u đačko ljetovalište. Tijekom Drugog svjetskog rata njime su se koristile talijanska vojska (do 1943.), Njemačka (do 1945.) a poslije rata JNA. (Izvori: Radmila Matejčić: Kako čitati grad, Adamić, Rijeka 2007., str. 147., isto: Nikola Polić: Sušačke subote, ICR, Rijeka 1989. str. 208)
dr. Antonio Felice Giacich1813. 23. Svibnja u Lovranu je rođen liječnik i političar dr. Antonio Felice Giacich (Antun, Gijačić, Đačić, Jačić; Giacich, Antonio Felice Giuseppe)(Lovran, 23. Svibnja. 1813. - Rijeka, 2. Svibnja 1898.) (slika ljevo), od oca Giovanija Nepomučena i majke Marije de Segher. Gimnaziju polazi u Rijeci, a studij medicine u Beču i Padovi od 1830. do 1838. Nakon povratka u Rijeku 1839., Giachic započine svoju lječničku karijeru kao lječnik opće prakse i kirurg-operater, a kasnije specijalizira okulistiku i opstetriciju. Ubrzo postaje ravnateljem riječke bolnice "Svetog Duha". Isticao se kao stručnjak u svojem području, ali isto tako i u javnom životu grada. U Lipnju 1843. "Ecco del littorale Ungarico" donosi vijest o uspješnoj operaciji urođene očne Lezioni Mediche per Naviganti, Dr. Antonio Felice Giacich, 1887katarakte na djevojčici Katarini Cuculić iz Kukuljanova, a o tome su pisali i Tršćanski dnevnici, a on objavljuje opis operativnog izlječenja te sljepe djevojčice u radu "Cenno di una cieca natta"(objavjeno: Fratteli Karletzky, 1840.). Početkom 1860-tih, ističe se svojim javnim istupima, političkim člancima i brošurama u kojima zastupa teze o riječkoj autonomiji i postaje jedan od najglasnijih branitelja njenog "italijanstva" i aktivno sudjeluje u promađarskim agiracijama. Najveće zasluge stekao je u području pomorske medicine te ga možemo smatrati njezinim pionirom u Habsburškoj Monarhiji. Naime, potaknut zaključcima Međunarodnog kongresa u Parizu 1851. posvećenog zdravstvenim problemima u pomorstvu, Giacich je 1858. napisao prvi medicinski priručnik namijenjen pomorcima pod nazivom Lezioni mediche per i naviganti (slika desno) koji je doživio ukupno pet izdanja od riječkog izdavača "Stabilimento Tipo-Litografico di E. Mohovich". Valja isto istaknuti studiju o sprečavanju endemskog luesa "Sullo Scrilievo" (1862.), u kojoj daje jedan od najzapaženijih priloga u razjašnjavanju misteriozne epidemije u ono vrijeme poznate kao kao "Škrljevska bolest (Morbus Scrlievo)" koja se krajem XVIII.stoljeća pojavila u mjestu Škrljevu i proširila u okolna područja, Rijeku, Istru, na otoke i prema Sloveniji. Godine1869. izabran je za jednog od četiri izaslanika grada Rijeke u "regnikolarnu deputaciju" za rješavanje riječkog pitanja. Umro je 2. Svibnja1898. od staračke iznemoglosti i upale pluća. (Izvor: wikipedia>Antonio Giacich, Također: Ante Škrobonja , Dr. Antonio Felice Giacich (1813. – 1898.) i njegovi doprinosi razvoju pomorske medicine, Također: kbc-rijeka>povijest)
1813. 1. Srpnja
 Britanska eskadra pod zapovjedništvom admirala Tomasa Freemantlea (20. Studeni Britanski napad na Rijeku 3. srpnja 1813. (privatna zbirka, Engleska - presnimak iz knjige Adamićevo doba 1780.-1830.)1765. – 19. Prosinac 1819.) uplovila je u Kvarner. Eskadru su sačinjavala tri linijska broda, svaki sa 74 topa – "Milford", "Eagle" i "Elizabeth", te fregata "Bachante" i brik "Haughty" s 250 topova. Navečer 2. Srpnja usidrila se na oko 4 milje od grada.
1813. 3. Srpnja  - 26 Kolovoza britanska pomorska ratna eskadra pod admiralom Fremantleom, Nelsonovim kumom, kojoj je na čelu bio kapetana John Leard, približila se Rijeci i izvršila bombardiranje male francuske Napoleonove jedinice locirane u gradu (slika desno). Bombardiranja grada je započelo u 9.20 sati. Nakon bombardiranja grada, Francuzi napuštaju Rijeku, a već u 11 sati kod utvrde ispred kapucinskog samostana u grad se iskrcava oko 600 engleskih vojnika koji iz državnih skladišta odnose sve vrijedno. Trgovački brodovi usidreni pred gradom bili su opljačkani i spaljeni. Odnošenje zaliha nastavilo se je i slijedeći dan. Englezi su, poslije pljačke i paleži, koju je velikim dijelom spriječila

Karolina Riječka
Karolina Belinić, poznata kao Karolina Riječka

pregovorima Karolina Belinić (Karolina Riječka), otplovili 5. Srpnja za Kraljevicu. Paolo Scarpa, riječki gradonačelnik i trgovac bježi iz grada. Nakon tih događaja smijenjen je sa dužnosti. Nakon bombardiranja i pljačke, šteta na kapucinskom samostanu iznosila je, prema kasnijim procjenama gradskog inženjera Johanna Bernta, 397 forinti i 52 karantana. (Izvor: wikipedija > Karolina Riječka, fluminensia.org > Goran Moravček: Suzne oči Karoline Riječke, 27. Kolivoza 2012., Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek: NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ, Također: karolina-rijecka.com > Karolina Riječka, Tko je Karolina Riječka - Caroline of Rijeka?)
1813. 3. Srpnja, Karolina Belinić rođena Kranjec (Rijeka, 21. Travnja 1791. - ?)(slika ljevo) je spriječila uništenje grada, nagovorivši engleskog kapetana Johna Learda (1760. - 8. Listopad 1843.) da prestane sa bombardiranjem i paljenjem. Riječki je gradonačelnik i trgovac Paolo Scarpa pobjegao iz grada, a ona je dobila nadimak Karolina Riječka. Karolina je bila udana za veletrgovca Andriju Belinića iz Lovrana. Njezin otac Franjo Kranjec, pomorski kapetan, posjednik i trgovac podrijetlom iz Voloskog, bio je u Rijeci britanski vicekonzul za Ugarsko primorje od 1797. do 1806., a nasljedio ga je na toj dužnosti sin Ignacije, Karolinin Igrani film"Karolina Riječka", 1961brat, pa se pretpostavlja da je Karolina iskoristila svoj položaj sestre vicekonzula kako bi došla do engleskog zapovjednika Fremantlea. Karolina Belinić je 3. srpnja 1813. imala 22 godine i već majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do epizode napada engleske flote na grad. 1829. godine pronađena je kopija spisa koja se čuva u Državnom arhivu u Rijeci iz kojeg se vidi da se Karolini Belinić priznaju zasluge za spašavanje Rijeke prilikom engleskog napada. O Karolininim poznim godinama nemamo više nikakvih podataka. Vjerojatno se, već kao mlada udovica, razočarana i zbog nepravedna zapostavljanja svoga hrabroga djela, posve povukla iz javnoga života. Nezna se čak niti kada je umrla. Posljednji se puta spominje u oporuci svoje majke Anne Marie ud. Kranjec, pisanoj 12. Svibnja 1842. godine. 1961. prema scenariju Zvonimira Berkovića i u režiji Vladimira Pogarčića snimljen je i cjelovečernji film (slika desno) u cinemascopu i boji u produkciji beogradskog "Avala filma" o događajima te 1813. godine. Film "Karolina Riječka" poprilično je fascinantan uradak u okvirima ondašnje jugoslavenske kinematografije, koja je usprkos skromnim materijalnim uvjetima uspjela kreirati film koji ne izgleda bitno slabije od raskošnih holivudskih povijesnih produkcija četrdesetih i pedesetih. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek: NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ, Također: Goran Moravček: Suzne oči Karoline Riječke, 27. Kolovoza 2012., Također: wikipedia>Karolina Riječka, Također: Irvin Lukežić, "Karolina Riječka između stvarnosti, književnosti i urbane legende", objavljeno u: "Drago Gervais: zbornik radova" (Liburnijske teme: knj. 16), Katedra Čakavskog sabora Opatija, Opatija – Rijeka, 2007., str. 35.)
1813. 26. Kolovoza u jutarnjim satima General Laval Nugent, sa austrijskom vojskom ulazi u Rijeku i oslobađa je od Francuza. To se desilo poraza Napoleona kod Leipziga. Na čelu krajiških jedinica general Nugent nastavio je prema Trstu, slijedeći francusko začelje. U isto doba kapetan Lazarić s bataljunom dobrovoljaca zauzima Pazin, Buzet i Pulu i napreduje prema Trstu, i pridruži se Nugentovim trupama. Kao provizorni guverner Ilirskih provincija imenovan je artiljerijski general barun Lattermann, a kao delegirani politički povjerenik (komesar) u Rijeci barun Lederer, pod kojim su bili privremeni magistrati Rijeke, Bakra, Vinodola, Hreljina, Fužina, Cresa, Lošinja, Krka, Kastavske gospoštije i Pazinske grofovije. (Izvor: Muzeologija 28, Igor Žic: Museum Nugent, Također: Matica hrvatska, Vijenac 494, Igor Žic: O ljudima i zmajevima, Također: Vodič kroz Fondove i Zbirke državnog Arhiva u Zagrebu, HR-DAZG-847 Nugent Albert, 28. Listopada 2008., Također: cro-eu/forum > Nugent - Rodoslovlje)
1813. 27. Kolovoza Gvardijan kapucina Toma da Giavarino poslao je admiralu Fremantleu zamolbu da se nadoknadi šteta nanesena samostanu, što je Ivan Lupis (Giovanni Biagio Luppis von Rammer)ovaj prihvatio rado i velikodušno. Prema procjenama gradskog inženjera Johanna Bernta. šteta je iznosila 397 forinti i 52 karantana. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1813. 27 Kolovoza U Rijeci je rođen Ivan Lupis (Giovanni Biagio Luppis von Rammer) (27 Kolovoz 1813. – 11 Sječnja 1875.) (slika ljevo), čovijek koji je došao na ideju o torpedu i uz Whiteheadaovu pomoć je izrađen prototip. U Rijeci se obitelj Lupis prvi puta pojavljuje sredinom XVIII stoljeća. Kapetan Jakov Luppis Lukin, rodom Dubrovčanin je prvi poznati član riječkog ogranka te obitelji i doselio je u Rijeku 1761. godine i oženio se Riječankom Margeretom Superinom.
Le Notizie del Giorno1813. 14. Rujna, Francuzi u protunapadu još jednom i posljednji put zauzimaju Rijeku.
1813. 15. Rujna
Francuzi Rijeku ponovno prepuštaju Nugentovim husarima i to bez borbe.

1813. 8. Rujna
počinju izlaziti prve riječke novine “Le Notizie del Giorno” (slika desno). Izlazile su do Listopada 1814. Primjerak ovih novina otkriven je slučajno, prilikom postavljanja izložbe o Rijeci u Padovi u Lipnju 1956. godine, iseljenik Armando Dalmin ustupio je za postav svoj primjerak lista "Notizie del Giorno" (Cella 1957: 197). Prvi broj novina je u cijelosti je sačuvan u arhivu društva "Societa' di studi Fiumani" u Rimu, te je objavljen i preveden u časopisu "Fluminensia" 1992. godine (Konestra-Srdoč 1992: 15). Tiskane su u tiskari braće Josipa i Antona Karletzky, a izlazile su utorkom, četvrtkom i subotom. Formom podsjećaju na bilten, sastoje se od dva lista i donose vijesti s europskih bojišta te informacije vezane uz Rijeku, Zagreb, Berlin i Podgrad. Od pojave tih prvih pravih riječkih novina do sljedećeg naslova proći će dvadeset devet godina. (Izvor: Novi List, Kim Cuculić: Novine kao slika stare Rijeke: U 19. stoljeću izlazilo 20 novina, Objavljeno: 16. listopad 2014., Također: Cella Sergio: Il primo giornale fiumano (1813-1814), Fiume - Rivista di studi fiumani, IV (1957), 3-4, str. 197-200, Također: Ines Srdoč-Konestra: O prvim riječkim novinama, Fluminensia, 4 (1992), br.2, str. 15-24)
1814. 28. Sječnja Umro car Karlo Veliki.
1814.
01. Veljače nakon što je Rijeka već 1802. imala svaki dan poštansku vezu s Trstom i Lubljanom, nakon francuske okupacije stupile su na snagu stare austrijske odredbe i ponovno je uspostavljena poštanska diližansa za putnike od Rijeke do Trsta. (Izvor: A Herljević: Razvoj poštanske službe s osvrtom na poštu u Rijeci)
1814.
23. Srpnja Austrijski car objavljuje da su nekadašnje Ilirske provincije ponovno ušle u sastav Austrijske Monarhije. (Izvor: wikipedija > Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Naslovnica, Povijest, Riječki ljetopis, Također: Dugo devetnaesto stoljece (1797 - 1918), HRVATSKI FILATELISTIČKI PORTAL, FRANCUSKA UPRAVA I ILIRSKE PROVINCIJE 1806. - 1814.)
1814. 30 Svibnja Rijeka i formalno podpada pod Austriju, ali sa manjim ovlastima nego što ih ima Trst. (Izvor: Dugo devetnaesto stoljece (1797 - 1918))
1814. 01. Studenog Trsat je sa Sušakom, Podvežicom i Dragom, pripao cesarsko – kraljevskoj vladi u Trstu. Bakar je tražio da mu se vrate ta mjesta kao dio bakarskog municipija, ali mu je to uspijelo tek 1833. (Izvor: Vinko Antić: Trsat od davnih do današnjih dana, Rijeka, 1982., str:60)
János Pétar gróf Szápáry, Guverner Rijeke, 1788 - 17911814. 1. Prosinca U Rijeci osnovano Okružno poglavarstvo, podređeno Namjesništvu austrijskog primorja u Trstu. Okrug je obuhvaćao riječki, bakarski, crikvenički, fužinski, čabarski, kastavski, lovranski, labinski, belajski, pazinski, podgradski, krčki, creski i lošinjski kotar.
1815. 2. Ožujka u Budi je umro grof János Péter Szapáry, bivši riječki guverner. Rođen je 1757. godine u Budi (Slika ljevo).
1815. Općina Rijeka traži od Lučke kapetanije naplatu statutom redviđenih daća za popravke i gradnju brodova, s tim
da se novac predaje gradskoj blagajni. Takse su se naplaćivale i za brodogradnju na ljevoj obali Rječine, gdje su
od 1815. do 1829. brodove gradili Anton Katalinić, Matij Kozulić i Grgur Medanić. To su već veći brodovi koji imaju nosivost i do 400 tona. (Izvor: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 178.)
1815. Otvorena je prva osnovna škola za djecu s Trsata i Vežice. Od 1818. do 1824. osnovna škola djeluje na njemačkom jeziku, a od 1846. škola počinje stalno djelovati na hrvatskom jeziku. (Izvor: os-trsat>povijest, Također:www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1816. 13. Svibnja. Austrijski car Franjo I. na putu iz Trsta u Postojnu Adamićeva zgrada uz Trsatske stube, 1890posjetio Rijeku.
1816. Zatvoren riječki lazaret.
1816. zatvara se privremena bolnica koja je djelovala od 1795. (21 godinu!), za vrijeme haranja i liječenja endemije nespolnog luesa (sifilisa), poznatog kao "škrljevska bolest". Nalazila se je u tadašnjoj Adamićevoj kući (slika desno) na početku Trsatskih stuba. Prestankom endemije i preseljenjem preostalih bolesnika na odjel riječke Bolnice Sv. Duha, ta je zgrada prestala djelovati kao zdravstvena ustanova. Adamićeva kuća srušena je nakon Prvoga svjetskog rata i na tome mjestu izgrađena je zgrada Prve hrvatske štedionice, ali je i ona poslije nekoliko puta prenamjenjena.
(Izvor: Pregledni rad, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:4)
1817. 05. Kolovoza Car Franjo I. dopušta gradu Rijeci da se ponovno služi naslovom "Najvjernijega grada" (Fedelissima Città). Ovaj naziv bio joj je prvi puta dodijeljen još 1515. godine od cara i kralja Maksimilijana I.
(Izvor: Forum Croinfo.net,  Tema: Listopad - značajni događaji , autor: Iliria, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, scritte dal Fiumano, Volumes 1-3, str: 219, Stabilimento Tipo-litografico Fiumano di E. Mohovich, 1896)
1817. 22. Prosinca u Rijeci je rođen riječki  slikar Giovanni Simonetti (Rijeka, 22. Prosinca 1817. – Venecija, 7. Studenog 1880.). Simonetti se smatra se najvećim riječkim slikarom pretprošlog stoljeća. Izrastao je u vrsnog portretistu, majstora ulja na platnu, o čemu svjedoče platna s likovima onodobne gradske društvene kreme. Uspjeh je postigao i svojim minijaturama, pastelima i akvarelima krećući se između neoklasicizma, bidermajera i romantizma. Danas je  poznato njegovih sedamdesetak slika, akvarela i minijatura. Umro je u Veneciji 07. Studenog 1880. od moždane kapi.
1818. 21. Travnja u prostorijama Franjevačkog samostana, u današnjoj "maloj" redovničkoj blagovaonici, započinje s radom Pučka škola na Trsatu ("Schuola trivialis Tersacti"). Podatke o prvoj godini rada Osnovne škole "Trsat" otkrio je  slučajno 1967. godine pater Franjo Emanuel Hoško (Pakrački Antunovac, 25. Ožujka 1940.), franjevac u trsatskom svetištu Majke Božje, u franjevačkoj kronici Liber Literarum Pastoralum, koja se vodi od 16. stoljeća. Iz prostorija franjevačkog samostana nastava se premiješta u Ulicu Petra Zrinskog, u rodnu kuću Hadrijana Mandela Bademića (Trsat, 22. Studenog 1863. — Rijeka, 28. Svibnja 1902.), pjesnika i proznog pisac, autora zbirke putopisa i crtica iz života Primoraca. Nekoliko godina potom škola radi i u zgradi pokraj Trsatske čitaonice, u kojoj se danas nalazi trsatska podružnica Erste Banke. Konačno, 1864. godine gradi se školska zgrada na sadašnjoj lokaciji. Nalogom bana Ivana Mažuranića, koji je i posjetio školu, 1875. godine na zgradi je dograđen jedan kat. (Izvori: Osnovna škola "Trsat" Rijeka - Povijest škole i Grad Rijeka: OSNOVNA ŠKOLA "TRSAT")
1818. 24. i 25. Travnja Austrijski car sa suprugom opet posjećuje Rijeku.
1819. 27. Srpnja u Rijeci je rođen Pietro Stefanutti, kipar. Umro je od kolere u Veneciji 4. Veljače 1858. Bio je autor fontane podignute u Rijeci u čast dolaska cara Franje Josipa u Rijeku 1852. Fontana je uklonjena 1874. jer je smetala odvijanju prometa. Donji dio fontane nije sačuvan, a statua sedanas nalazi u državnom arfivu u Rijeci. Proslavio se kao vrstan kipar mnogobrojnih profanih i sakralnih skulptura, fontana i ukrasa pa tako i poprsja G. B. Cambierija izrađenog 1840. (Izvor: Boris Vižintin, Umjetnička Rijeka XX stoljeća, str.135/36)
1819. Tijekom godine Adamić se intenzivno angažira na isporuci hrastovih trupaca u Veliku Britaniju te je u Rijeci i
Bakru ukrcano 5.500 tovara u 11 nava i 3 brika. Tijekom 1820. u lukama Rijeke, Bakra i Kraljevice bila su nakrcana 33 broda s teretom hrastova drveta za brodogradilišta u Engleskoj.(Izvor: Temelji moderne Rijeke 1780.-1830., MGR, Rijeka 2006., str. 246., također: Adamićevo doba 1780.-1830., MGR 2005., str. 62.)
Karta Rijeke 1850, bez Mrtvog Kanala1820. riječki Ancorista i brodski kovač Andrija Perušić (1784 - 1825) otvorio je poznatu kovačnicu za izradu ankora, brodskih lanaca i brodske opreme. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 348.)
1820. 14. Veljače car Franz I. Patentom odobrava privilegij na 50 godina društvu vlasniku Lujzinske ceste.
1820. zbog velikih troškova zbog stalne potrebe za čišćenjem dna Rječine zbog nanosa pjeska i šljunka nakon svake poplave, odlučuje se da se otkupi dio "grande braida" (sadašnja Brajdica, dio od hotela Kontinental da mora) i da se iskopa kanal i da se u njega preusmjeri tok Rječine, a staro korito (današnj Mrtvi kanal) da postane luka (na slici ljevo, staro korito Rječine i Rijeka sa okolicom). O ovom se prijedlogu raspravljalo dosta godina jer je nedostajalo sredstava za njeno ostvarenje. Negdje u isto vrijeme došlo se i do ideje da se umjesto luke na Fiumari počme sa gradnjom luke u centru grada i da se produži postojeći lukobran u pravcu zapada. Ta je ideja bila preferirana od strane Rijeke jer se je shvatilo da luka u Fijumari uskoro neće moći zadovoljiti potrebe prometa. Ipak, 1855., posao je obavljen i Fiumara je postala luka za male brodove od mora pa do mosta.
1820. 20. Lipnja dekretom Gradskog magistrata Rijeke osnovana je Glazbena škola. Počela je s radom početkom II. polugodišta školske 1820./1821. godine, a velike zasluge u pokretanju i organiziranju glazbene škole ima prvi učitelj škole, Venceslav Wenzel (1784. – 1835.), skladatelj i dirigent rođen u češkom mjestu Police. Bio je i orguljaš zborne crkve i gradski kapelnik kazališnog orkestra. Do 1835. vodeća je gradska glazbenička ličnost u Rijeci. Od 1855. do 1862. godine u školi, kao nastavnik gudačkih instrumenata radi i poznati skladatelj Ivan Zajc mlađi.
(Izvor: Glazbena škola Ivana Matetića Ronjgova Rijeka, Povijest, Također: Kvarnerski Baštinski Vremeplov, Diana Grgurić: GLAZBENA BAŠTINA, TAkođer: Školska knjižnica GLAZBENA ŠKOLA IVANA MATETIĆA RONJGOVA RIJEKA, Povijest školske knjižnice)

Pogled na Tvornicu papira, 19. st. litografija, sa KozalePogled na Tvornicu papira, sredina. 19. st., litografija,
sa Kozale

1821. 1 Rujna Andrija Ljudevit Adamch kupio mlin na Lučicama, u dolini Rječine nasuprot Zvira, preuredio ga i pokrenuo malu tvornicu za preradu papira na Rječini (Slika ljevo). Osnovna sirovina za proizvodnju papira bile su krpe od kudelje i lana. Proizvedene količine bile su relativno male i izvozile su se uglavnom u Dalmaciju. Ovaj projekt bio je vezan uz Waltera Smitha, brata britanskog agenta za trgovinu drvom Adama Smitha. Walter je bio dobavljač prnja tvrtke »Browen, Smith & Comp«, koja je prnje iz Vojne krajine, preko riječke luke, isporučivala britanskim tvornicama papira. 1824. godine Adamich je zbog velike zauzetosti i drugih poslovnih prilika koje su mu se otvarale, prodao mlin engleskom industrijalcu Williamu Molineu, izdanku ugledne obrtničke obitelji. No, nakon samo tri godine, Moline je prodao tvornicu engleskim industrijalcima Charlesu Meynieru i Walteru Craftonu Smithu za iznos od 14.000 zlatnih franaka ili za 20.000 forinti. Walter je uknjižio tvornicu na brata, Adama Smitha, koji je dao novac za kupnju. Francuz Luois Meynier ušao je u ime i s kapitalom brata Charlesa u zajedničko ulaganje. Koncem 1827. zatražili su za tvornicu, kao isključivi i trajni privilegij, uvoz sirovina iz Ugarske i Hrvatske po nižoj carinskoj stavci. U to doba u luci je na ukrcaju prnja radilo i do 400 ljudi, a time su se bavili trgovci Thomas Smart, Antun Morović, Karlo Šporer, Biaggio Rossi, Ksaver Derenčin i drugi. U to vrijeme mlin za proizvodnju papira sastojao se iz dviju zgrada od kojih je jedna bila stambena. 1824. tu je bilo zaposlen 21 radnik, a 1827. Iz te manufakture razvila se u svijetu poznata Tvornica Smith & Meynier. Ta se godina smatra godinom osnutka Tvornice papira Rijeka. Tvornica je mijenjajući vlasnike i prilagođavajući se stalno novim tehnologijama prolazila kroz mnoga sjajna razdoblja ali i padove te postala zaštitni znak riječke industrije. Nažalost ugasila se je 2005. godine nakon čak 184 godina djelovanja. (Izvor: wikipedija > Andrija Ljudevit Adamić, Također: MUZEJ GRADA RIJEKE, Tvornica papira, KRONOLOGIJA, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Andrija Ljudevit Adamić, Također: Igor Žic – Riječka industrija 1750. – 1945. godine – Drvo i papir kolo vode, Također: Maja Hadžić, Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira)
1821. 9. Svibnja otvorena prva hrvatska Glazbena Škola. Vodili su je Vjenceslav Wenzel i Josip Prohaska.
Gradska bolnica Sv. Duha (Ospedale civico Santo Spirito)1821. U to je vrijeme stara bolnica kraj Crkve Marijina Uznesenja postala neadekvatna i riječki jedini civilni doktor i protomedik Gian Battista Cambieri otkupljuje staru tvornicu voska (Massa Cavalli e Licudi) na cesti za Brajdu preko puta današnjeg pomorskog fakulteta, za 10.000 forinti (slika ljevo), i preuređuje je. U dijelu tvorničkog vrta bit će sagrađena bolnica za duševne bolesti (najstarija u nekadašnjoj Jugoslaviji) i kapela Sv. Duha, a u tu je kapelu kasnije prenesena iz stare kapele bivše Gian Batista Cambieribolnice sv. Duha istoimena oltarna pala, kvalitetan slikarski rad s početka XVII. stoljeća (sada u kapeli Sjemeništa). Ustanova, do tada nazivana Opći sirotinjski zavod, 1857. mijenja ime u Opća bolnica. Gradska bolnica Sv. Duha (Ospedale civico Santo Spirito) svečano je otvorena 1. Lipnja 1823. Otkupzemljišta i zgrada bivše tvornice voska te novogradnje i prilagodba postojećih zgrada novoj namjeni stajalo je na koncu 20 tisuća fiorina. Premda je bolnicu dotacijom potpomognuo i Franjo I., nadvojvoda Josip i žena mu Doroteja, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, Andrija Ljudevit Adamić i mnogi drugi, prekretnica u financijskom priljevu dogodila se 1835., kada riječki liječnik Giovanni Battista Cambieri oporučno ostavlja Bolnici Sv. Duha sav svoj imetak od od 28.040 fiorina, omogućujući proširenje bolnice, materijalno pomaganje gradske sirotinje. Punim imenom Gian Batista Cambieri (Slika desno) ovaj liječnik u Rijeci počinje službovati kao zreli 43-godišnjak, 1797. godine pa sve do svoje smrti 30. Rujna 1838. godine. U Rijeci se Cambieri istaknuo kao pokretač suvremene medicinske znanosti, ugledan protomedikus Hrvatskog primorja i medicinski znanstvenik koji se posvetio proučavanju veneričnih bolesti koje su u to doba na ovom području poprimale oblik epandemije. Nakon njegovesmrti osnovana je Cambierijeva zaklada koju je osobno potaknuo car. (Izvor: D. Klen (gl. ur.), "Povijest Rijeke", str. 199, Također: G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, sv. 1., str. 148.)
1822. 27. Veljače Laval Nugent of Westmeath, grof, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa, komandant reda Marija Threzije i rimski princ, je imenovan vijećnikom i patricijem riječkim. (Izvor: rijeka.hr > LAVAL NUGENT - POSLJEDNJI FRANKOPAN, GOSPODAR TRSATA, iz:(Linić: "Obzor", 20. Studenoga 1940), Također: ANTUN HERLJEVIĆ: PREGLED OPĆINSKE ORGANIZACIJE U BAKRU U XIX STOLJEĆU) 
1822. 18. Travnja sastavljen je "Iskaz imovine ukinutog Augustinskog samostana u Rijeci" koja se predaje Primorskom vjerskom fondu (Küstenländisches Religionsfond).
1822. 5 Lipnja Nakon povratka pod habsburšku vlast, 1816. Beč Rijeku uključuje u novu jedinicu, kratkotrajno živuću Kraljevinu Iliriju, odakle je 1822. Guido ProdamRijeka kao corpus separatum ponovno vraćena hrvatsko-ugarskom saboru. Dolazak pod vlast Ugarske značio je brži razvoj, budući da je Rijeka bila glavna izvozna točka za mađarsko gospodarstvo. Civilna administracija Rijeke prebačena pod ovlasti Ugarske. (Izvor: Tea Peričić-Mayhew: ČIJA JE RIJEKA 1848.? Nekoliko gledišta gradskog vijeća prije dolaska Josipa Bunjevca, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 50.-52/2011., str. 87-103., Također: wikipedio>Corpus separatum)
1822. 12. Rujna
je u Rijeci rođen Guido Prodam (Slika ljevo). On je bio prvi Riječanin koji je avionom letio nad gradom i tim letom postaje prvi pilot u monarhiji koji leti nad morem. Zagrepčani i Riječani tako su u kratkom roku među prvim Hrvatima vidjeli revolucionarni izum aviona nad svojim gradovima. Slavoljub Penkala konstruirao je i napravio prvi avion u Hrvatskoj 20. Lipnja 1910. i odmah ubrzo izveden je i prvi let (5. Srpnja 1910.). Guido konstruira i svoje avione. 1912. konstruira dva jednosjeda, Prodam I i Prodam II, a 1913. konstruira vojni dvosjed Prodam III. Pridružuje se KuK Zračnim snagama (Zračne snage monarhije). U Nadgrobna ploča Henry Meynier na Kozalizračnoj bitci 1918. protiv 4 RAF-ova aviona je oboren i teško povrijeđen ostavši nakon toga invalid. Umro je u Budumpešti 1948.
1822. 10. Listopad
a u Parizu je rođen Henry Meynier. Od 1876. radio je u stričevoj i poslije vlastitoj tvornici papira u Rijeci punih sedamdeset godina. Bio je uključen i u mnoge druge poslove, bio je predsjednik Tvornice kemijskih proizvoda (Stabilimento di prodotti chimici), predsjednik Riječke kreditne banke (Banca di credito fiumano), a bio je i jedan od prvih dioničara Stabilimento tecnico Fiumano. Umro na Sušaku 8. Ožujka 1912., a pokopan je na groblju Kozala. (nadgrobna ploča na slici desno)
1822. 15. Listopada
u Rijeku je doputovao kraljevski komesar grof Jozsef Majláth mlađi, kao predstavnik obnovljene vlasti ugarske krune nad gradom. Navečer je održana svečana predstava u velikom Adamićevom kazalištu. Na fasadi dostojanstvene građevine pisalo je na latinskom i hrvatskom:

"Živjela Hungarija nama sklona
Živjela Austrija blaga
Što su tople želje
Našeg grada"

Pod grofom Mailathom kompletirano je gradsko vijeće s 50 vijećnika. Inače, Josef (Josip) je bio sin istoimenog prvog guvernera Josipa Mailath de Szekhelya koji je bio gubernijalni povjerenik od 9. Kolovoza 1776. pa sve do 1779., a tad je službeno imenovan guvernerom. Guverner Mailath stariji, između ostalog, utemeljio je 1779. trgovačku komoru, a 1780. trgovačku burzu. (Izvor djelomično: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1822. povećava se zgrada Benediktinske ženske škole, što je bio i dokaz o uspješnosti škole. Te je godine Rijeka prešla u ruke Ugarskog carstva i prilozi Benediktinkama za školu i samostan su pali na samo 928.41 srebrni fiorin godišnje. 1823. Ugarski car je donirao 500 fiorina, a carica 700 fiorina što i dalje nije bilo dovoljno za održavanje škole i samostana i benediktinke su bile primorane zatražiti dobrovoljne priloge.
Robert Whitehead1822. 7. Studenog
Svečana predaja Ugarskog primorja guverneru Majláthu.
1822. Laval Nugent je bio prihvaćen kao riječki patricij. (Izvor: Tea Mayhew: Iz zapisnika sjednica kapetanskog vijeća Rijeke početkom četrdesetih godina 19. stoljeća, str: 4)
1823. Gaspare Matcovich (Gašpar Matković) (1797. - 1881., papà Gasparo kako su ga od milja zvali njegovi sugrađani), pokreće veliko brodogradilište iza stare riječke ribarnice. Gradio je jedrenjake svih veličina. Riječani sa sa čuđenjem znali promatrati rađanje velikih jedrenjaka koji su se porivali u more sa krmom naprijed, a gradili su se za brodovlasnike iz cijelog svijeta, pa čak i za Ameriku. Brodogradilište je gradu donosilo prihod i do 2.000.000 fiurina godišnje. (Izvor: Edoardo Susmel: Fiume attraverso la storia dalle origini fino ai nostri giorni, Fratelli Treves Editori, Milano 1919., str. 82.-83.) Iste su godine u Rijeci djelovala još četiri nova škvera i to jedan na Sušaku i tri na Pećinama.
1823. 03. Januara U Balton-Le-Moorsu u Engleskoj rođen Robert Whitehead osnivač i vlasnik Stabilimento tecnico, jezgre buduće Tvornice torpeda. 1858. imenovan je tehničkim direktorom firme Stabilimento tecnico fiumano, a 1873. kupuje Stabilimento zajedno s G. contem Hoyosem i G. Ciottom i utemeljuje Silurificio Whitehead. Umro u Becket Parku u Engleskoj 16. Studenog 1905. (Slika Desno). (Izvor: Edwyn Gray, Robert Whitehaed – The English Engineer, n. d.)
1823. 17. Veljače pod predsjedanjem carskog i kraljevskog povjerenika Joszefa Majlátha održano prvo zasjedanje Velikog vijeća, na kome je broj članova vijeća upotpunjen do 50.
1823. 08. Ožujka u Slovačkoj je rođen Gyula grof Andrássy (Oláhpatak /Vlachovo (sada u Rožňava District, Slovačka) 8. Ožujak 1823. – Volosko, kraj Rijeke, 18. Veljače 1890.), sin grofa Károly Andrássya i Etelke Szapáry. Premijer je Mađarske od 1867. do 1871., a potom i ministar inozemnih poslova Austro-Ugarske od 1871. do 1879. Jedan je od najznačajnijih državnika svoga doba.
1823. 24. Ožujka
Ferenc Ürményi prvi puta predsjeda, kao guverner, velikom vijeću. Ostat će na položaju do 1836. godine.
Gradska bolnica svetog Duha, Rijeka1823. 26. Veljače carev i kraljevski povjerenik Joszef Majláth odlučuje da do vladareve odluke Rijeka sačuva svoje vrhovništvo nad Trsatom, Sušakom, Podvežicom i Dragom, sa razlkom da se čisti prihod isplaćuje bakarskom municipiju.
1823.
1. Lipnja predana na korištenje nova bolnica Sv. Duha ("Ospedale civico Santo Spirito", slika ljevo) i Sirotinjski zavod. Bolnica i Sirotinjski zavod bili su pod istom upravom, a njihov se rad uglavnom financirao iz zaklade dr. Cambierija koji je Gradskoj bolnici oporučno ostavio svoj cjelokupni imetak.
1823.
Uspješno je pokrenuta proizvodnja papira u novoj tvornici.
1823. došlo je do sporazuma između Rijeke i Bakra oko jurizdikcije nad Sušakom. Pošto je u doba francuske okupacija grad Sušak pripadao gradu Rijeci, gdje je bilo i sjedište kotara, Rijeka nije htjela da nakon odlaska Francuza vrati bakarskom municipiju Trsat, Sušak, Dragu i Podvežicu. Bakar je uporno tražio od Rijeke da mu vrati Trsat i okolna mjesta. Međutim zastupnik Rijeke na hrvatskom saboru vindicira ta mjesta za Rijeku "jer da ih od Rijeke rastavlja samo Rječina; Bakar da je daleko, te da je samo Rijeka kadra garantovati tamo red i mir. Nadalje da nije nipošto zgodno da riječka luka (luka je bila tada na ušću Rječine) i riječki lazaret, koji će se graditi u Martinščici, budu pod dvije jurisdikcije."
Ugovorom se je odredilo:
a) granice Sušaka;
b) Bakar predaje Sušak na upravu gradu Rijeci a sebi reservira teritorijalnu pripadnost;
c) Bakar ustupa Rijeci na uživanje javna zemljišta a Rijeka se obvezuje, da će svojim novcem popravljati putove;
d) Rijeka se obvezuje, da će svake godine plaćati Bakru 600 forinti za ustupljeno pravo vinotočja; 145 forinti i 30 kruna kao odštetu za urbarijalna prava itd. ...
Školjić 1830.1823.  uz veliko zalaganje Andrije Ljudevita Adamića službeno je otvoren Park na Školjiću. Na monumentalnom ulaznom portalu stajale su dvije velike barokne skulpture venecijanskog kipara Orazia Marinalija (Bassano, 24. Veljača 1643. - Vicenza, 7. Travanj 1720.) (Danas su ispred Državnog arhiva, no u lošem stanju.) Stabla posađena u četiri reda pružala su se u duljini od 300 i širini od 25 metara. Park je porušen 1899. godine, kada je grad dobio električni tramvaj, čije je okretište uređeno upravo na Školjiću.

Rosa Leard, Hrvatska slikarica i grafičarka
Rosa Leard, autoportret, litografija, detalj s "Portreta riječkih ličnosti", 1840 (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka)

1823. 1. Rujna u Rijeku dolazi Antun Mihanović kao "zemaljski poslanik riječkoga pomorskog okruga". Antun Mihanović je autor stihova hrvatske himne "Lijepa naša", koju je napisao službujući u Rijeci kao Gubernijski tajnik, a godine 1827. bio je zastupnik Rijeke na Požunskom saboru, ali je ubrzo opozvan zbog liberalnog držanja. (Izvor: Temelji moderne Rijeke 1780.-1830., MGR, Rijeka 2006., str. 247.)
1823. 18. Rujna u Rijeci rođena je Rosa Leard, Hrvatska slikarica i grafičarka (Slika ljevo, autoportret), kći Johna Learda, britanskog konzula i kćeri riječkog građanina De Zanchia, člana prve riječke privremene vlade u doba Napoleonove vladavine. Slikarstvo je studirala u Firenzi i Rimu. Slikala je pejzaže, te portrete riječkih ličnosti u tehnici akvarela, ulja i tempere. Jedno od njezinih djela je i oslikavanje evangelističke crkve u Rijeci. Kratko pred smrt udala se za Camilla marchese de Varese. Umrla je u Veroni 10. Prosinca 1860. 2000. godine dio ulice Strmica dobiva ime Rosa Leard. I njezin otac Johna Leard se amaterski bavio slikanjem. (Izvor: rijeka.hr > PORIJEKLO IMENA ULICA NA TRSATU, Također: croinfo.net > forum, Tema: Umjetnička djela s temom Rijeke i okolice)
1823. na Sušačkoj strani rade četiri nova škvera i to jedan na Sušaku a tri u Pećinama. Sama luka sastoji se iz 1.760 m zidane obale i 8 pristaništa. Godine 1856. sagrađeno je na Pećinama 13 brodova s 5.672 tona, u Martinščici 4 broda s 1.529 tona, na Sušaku 4 broda s 1.475 tona. Godine 1857. sagrađeno je na Pećinama 7 brodova s 3.382 tone, u Sušaku 2 broda s 579 tona; god. 1886. na Pećinama 2 broda a 1.143 tone, u Martinščici 1 brod s 508 tona. 
1824.
Izgled zvonika Crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije (Asunta) (kosi toranj) bio je bitno izmjenjen. Tada je crkva dobila današnje klasicističko pročelje, po projektu arhitekta Josefa Storoma. Tom je prilikom od građana skupljen doprinos za uljepšanje zvonika u iznosu od 1.066 fiorina. Nacrt za njegovu obnovu načinio je gradski edil Adam Olf, a balustradu oko lože za zvona izveo je poznati riječki kamenorezac Marco Chiereghini, koji je izradio stupove i vijence na pročelju crkve. Cijelu tu obnovu inicirao je Andrija Ljudevit Adamić, koji je ujedno odigrao ulogu i poduzetnika gradnje. Zbog njegovog zalaganja nije došlo do rušenja te starodrevne građevine koja se, izgleda, već nagnula na jednu stranu krajem 18. stoljeća. Općina je još 1808. odlučila da se zvonik zbog dotrajalosti sruši, jer je, prema mišljenju stručnjaka, prijetila opasnost zbog njegove oUrbanus Papa V. Tersactensibug salutemštećenosti. Provedbu te odluke djelomično je osujetila francuska okupacija Rijeke, ali i privrženost građanstva prema tradicionalnim vrijednostima.
1824. Crkva Gospe Trsatske dobila sadašnje pročelje i zvonik (slika ljevo). Zvonik je, mjesni graditelj Jakov Matković, tad izgradio u još uvijek živoj baroknoj tradiciji. Motiv šestokrake zvijezde, koji se javlja
na nekoliko mjesta u ukrasu pročelja, zapravo je prikaz izvornoga grba Frankopana. (Izvor: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011, Također: Svetište Majke Božje Trsatske, Također:)
1824. Grof Laval Nugent za jednu forintu godišnje dobiva od bakarskoga municipija ruševine trsatskog Kaštela. U tome su mu svesrdno pomagali blizak prijatelj Andrija Ljudevit Adamich i tadašnji guverner Ürmeny. 14. Sječnja 1824. Laval Nugent dobija pismo od Adamića u kojem svjedoči o kupnji trsatskog kaštela, i u kojem između ostalog piše: "Prekjučer bili smo s guvernerom (Urmanyem) u Bakru i zaključili posao sa trsatskim kaštelom, koji smo postigli s jednom forintom na godinu plativom zajednici "in Signum Dominii". Kada dobijem ispravu izdat ću ustupnicu u korist vaše ekselencije i njenih baštinika." Počeo ga je postupno obnavljati. Uređenje je povjerio venecijanskom arhitektu i kiparu Giacomu Paronuzziju. Povijest grada TrsataSredišnji objekt, po njegovoj ideji, postao je dorski hram "Mir junaka", u kojem je planirao sarkofage za suprugu i sebe. Po njegovoj zamisli ispred hrama podignuta su dva stupa: onaj kojim je Napoleon obilježio svoju veliku pobjedu kod Marenga 1800. te drugi, s njim u paru, kojim je Nugent obilježio svoje pobjede 1813. te završetak operacija u Marengu. U samoj grobnici, koju je gradio umjetnički klesar Scrosoppi, a u kojoj je Niccolo Bregatto dovršio mramorni oltar 1854., bilo je položeno tijelo Giovanne Riario-Sforza, umrle u Parizu 1855. Tijelo feldmaršala Nugenta položeno je u sarkofag obložen mramorom. 1862. Na sarkofazima su izvorno stajale mramorne biste supružnika koje je isklesao Antonio Canova (Possagno, Republika Venecija, 1. Studeni 1757 – Venecija, 13. Listopad 1822) ), najveći kipar klasicizma, još 1822. U monografiji "Fernkorn" Hansa Auerenhammera, otisnutoj u Beču 1959, navodi se da su "Zmajevi" postavljeni ispred Nugentove grobnice 1863/1864. Originalno je istočni trsatski zmaj imao kraljevsko žezlo i dekorativnu, metalnu traku s geslom obitelji Nugent "Decrevi" (Odlučio sam), dok je zapadni imao štit s većim grbom obitelju Nugent te manjim Riario-Sforza. (Izvor: Igor Žic, Laval Nugent -posljednji Frankopan gospodar Trsata, Također: wikipedia > Laval Nugent, Također: Muzeologija 28, Igor Žic: Museum Nugent, Također: Matica hrvatska, Vijenac 494, Igor Žic: O ljudima i zmajevima, Također: Vodič kroz Fondove i Zbirke državnog Arhiva u Zagrebu, HR-DAZG-847 Nugent Albert, 28. Listopada 2008.)
Giovanni de Ciotta1824. 30. Lipnja Laval Nugent šalje pismo Ljudevitu Adamiću kojim mu se zahvalio za pomoć prilikom kupnje kaštela. (Izvor: Igor Žic, Laval Nugent -posljednji Frankopan gospodar Trsata, Također: wikipedia > Laval Nugent)
1824. Rođen Giovanni de Ciotta, (slika ljevo) od oca Lorenza, bogatog trgovca i majke Luise Adamich, kćeri industrijalca i političara Andrije Ljudevita Adamića (Andrea Lodovico Adamicha). Završio je gimnaziju u Rijeci, a zatim upisao Vojnu akademiju u Beču. Dostignuvši čin Majora, 1859. napušta vojsku i vraća se u Rijeku gdje se posvećuje svojoj profesiji inžinjera i počinje se baviti politikom i javnim životom. Povezao je Giovannija Luppisa s Whiteheadom te se spremio uključiti u trgovanje budućim, usavršenim "čuvarom obale" (torpedom) koji bi mu, prema ugovoru, donio desetinu dobiti. U jednom izvještaju policije iz 1861. piše:
"visoki i angažirani član mađarske partije u Rijeci, neprijatelj sadašnjeg režima, miran, staložen, elegantan, ne libi se izraziti svoja stajališta o aktualnoj politici".
Bio je riječki gradonačelnikod 1872. do 1903.
1824. u Srpnju
Opći zavod za siromašne (Istituto generale dei Poveri) spojen je s bolnicom Sv. Duha, i imao je zadaću pružiti utočište siromasima i bolesnima, izdržavati izvanbračnu djecu i siročad i omogućiti mladima osposobljavanje za zanate i postići da grad zabrani prosjačenje (Marijan Matejčić, "Zaklada dra G. B. Cambierija (Fondazione Camberiana) u Rijeci," u: Ars Aesculapii: Prilozi za povijest zdravstvene kulture Rijeke i Hrvatskog primorja, autori Radmila i Marijan Matejčić (Rijeka: ICR, 1982.), 58 (57 – 62).).
1824. 14. Listopada u Rijeci je rođen inženjer Joseph Leard (Giuseppe Leard).  Pohađao je Inženjerijsku i Vojnu akademiju u Beču, a kasnije je služio i kao aktivni časnik u austrijskoj vojsci. Nakon demobilizacije 1867. nastanio se u Rijeci i posvetio inženjerskom pozivu. Godine 1872. gradonačelnik G. Ciotta imenuje ga ravnateljem Tehničkoga ureda grada Rijeke. Bio je izuzetno sposoban arhitekt i graditeljski stručnjak, a posebno se iskazao u rješavanju problema komunalne infrastrukture. Zajedno s arhitektom i građevinskim poduzetnikom Venceslaom Celligoiem, osnovao je zajedničko građevinsko poduzeće. Njegovom zaslugom Rijeka je dobila u to doba najsuvremeniji sustav opskrbe pitkom vodom. Također, prema Leardovim projektima izgrađeni su lučki gatovi i veliki lukobran, te postrojenja brodogradilišta u Brgudima. Projektirao je i stambene zgrade ponajviše u neorenesansnom stilu. Od 1875. do 1879. postavljen je za zapovjednika riječkih vatrogasaca. Bio je član gradskoga zastupništva i mnogih općinskih komisija, pasionirani sakupljač umjetnina i slikar-amater. Umro je u Rijeci 23. Sječnja 1897. (Izvor: Irvin Lukežić: Riječke glose: opaske o davnim danima: Izdavački centar Rijeka, 2004., str:259)
1824. Ivan Matija Kozulić (Gian Matteo Cosulich, 1760.-1846., costruttore navale iz Chioggie) moli dozvolu za gradnju škvera na Pećinama (pored ulaza u željeznički tunel koji je djelovao do početka sedamdesetih). Taj je škver čini se preuzeo Andrija Zanon (1748.-1868.). Od 1829. do 1846. on je tu (na
prostoru od 274 hvata ispod svog vinograda) sagradio 36 jedrenjaka duge plovidbe izvrsne kvalitete, od kojih je neke poznati tršćanski kapitalist Spiridion Gopčević prodao Argentini. Zbog izvanredne izrade i brzine te naoružanja Argentina ih je uvrstila u svoju ratnu mornaricu pod novim imenima. Godine 1844. prodani brigantin "Restaurador Rosas" postaje čak komandni brod argentinske ratne mornarice. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 348, 349)

 

Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas


Natrag na vrh stranice