Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.

 

Povijest grada Rijeke (1750 - 1800 godina)

1750. U razdoblju od 28. i 29. Studenoga pa do 17. Prosinca zabilježeni su u Rijeci jaki potresi s epicentrom u samom gradu i imali su intenzitet do VII stupnja MCS ljestvice. Niz podrhtavanja tla zabilježen je od 1750 pa sve do 1751. Uz podzemnu buku potres je trajao pola minute. Najjači udar bio je 17. Prosinca. Većini zgrada u gradu napukli su zidovi , a oštečeni su i krovovi. Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. Studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. Prosinca. U Svibnju 1751. zabilježen je i plimni val izazvan potresom. Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), crkva sv. Roka, crkva sv. Tri Kralja, crkva sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge. Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent od Westmeatha (Ballynacor, 3. Studenog 1777. - Bosiljevo, 22. Kolovoza 1862.) dvadesetih godina 19. stoljeća. Najjače oštečenje je pretrpio gradski toranj s gradskim južnim vratima, crkva Svetog Roka i župna crkva. Ljudskih žrtava nije bilo. U znak zahvale za prestanak potresa uvedeno je zavjetno štovanje sv. Filipa Nerija. Gradska vrata su popravljena 1753., a potpuno restaurirana 1801. Na tom je poslu angažiran riječki kipar Antonio Michelazzi (Gradisce di Isonzo (Gradiška na Soči), Italija, 1. Studenoga 1707. - Rijeka 1772.). Za restauraciju je sakupljeno 2695.12 fjorina, a olovo sa krova stare kupole je prodano za 512.2 fjorina. Kako je to vrijeme snažna baroknog utjecaja u umjetnosti, Michelazzi za tada veliki iznos od 80 dukata izrađuje monumentalni barokni portal ostavljajući lepezasto postavljeno kamenje oko luka vrata.Gradski toranj postaje gradska reprezentativna građevina vizualno podijeljena na prizemlje s ulazom nad kojim je reljef habsburškog dvoglavog orla, prvi kat s reljefnim poprsjima careva Leopolda I. i Karla VI. iznad kojih je sat te drugi kat s prozorima. Na arhitravu portala latinski su natpisi koji slave careve čije su odluke zauvijek izmijenile grad. Krov je i dalje četverovodan, a na njegovu su vrhu kugla i križ. U potresu je stradala i Crkva Svetog Jurja na Trsatu. Podigli su je sredinom 13. st. krčki knezovi Frankapani i posvećena je zaštitniku Trsata. Crkva se spominje i u Vinodolskom zakoniku 1288., jednom od prvih pravnih dokumenata u Europi. U crkvi su postavljeni oltari sv. Jurja, sv. Sebastijana i Majke Božje od Karmela, a prigrađena joj je kapela Sv. Dizme. Ponovo je sazidana 1754. godine. Godine 1866. uklonjen je trijem i podignut zvonik. Glavni oltar izradio je 1797. godine Ksaver Medelini (vjerojatno Venecijanac), a tri manja oltara izradio je riječki klesar Dorigo. Slike su izradili Ferdinand Ludwig (Senj) i Giovanni Fumi (Rijeka). Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.
Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak  i Rječina potekla iz novoga izvora. Veliki potres promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala jer je po nalogu carice Marije Terezije 1753. krenula izgradnja riječkoga Novog grada tzv. Civitatis novae. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Potres 1750. promijenio lice Rijeke, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, potresi, Također: Novi List, Vedrana Simičević: Nemirno tlo: Na riječkom području..., Objavljeno: 10. studeni 2011, Također: GRAĐEVINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI, Dr.sc. Nana Palinić: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE)

Rijecka tvornica secera

Slika riječke Tvornice Šećera i Čokolade, ulje na platnu sa početka 1800-tih

1750. Nizozemsko najveće trgovačko društvo iz Antwerpena "Proli i Arnold" utemeljuje Riječku Rafineriju šećera (slika desno). Ta firma od 1752. djeluje s centralom u Rijeci, a ubrzo je postala najveća privatna kompanija cijele Habsburške Monarhije, ukupne površine od 17 tisuća četvornih metara. Područje tvornice bilo je bogato ispresijecano vodotocima, koji su korišteni u proizvodnji. Rafineriju su vodili holandski trgovci i poduzetnici koji su 1. Srpnja dobili povlasticu za proizvodnju šećera na 25 godina. Ta je povlastica produžavana tako da je rafinerija radila sve do 1828. Na čelu je bila velika holandska trgovačka kuća Arnold sa sjedištem u Antwerpenu. Zapošljavala je oko 600 ljudi. Na stručnim i najbolje plačenim mjestima bili su stranci iz Holandije i Hamburga. Godine 1768 rafinerija je zapošljavala 704 radnika. Od toga je bilo 49 stranaca (Holandija, Hamburg, Francuska), 316 iz Austrijskih zemalja (Istrani, Kranjci, Primorci, Austrijanci), 339 domćih radnika. Svi upravitelji su bili iz Antwerpena i Anversa u Belgiji. U rafineriji je radilo ukupno 6 majstora (svi odreda stranci), 52 stručna izučena radnika (34 stranca, 18 Hrvata). U Lončariji rafinerije radili su majstori iz hrvatske. UKotlariji majstori iz Pruske, a radnici iz Hrvatske. Nadničari i kočijaši bili su Hrvati i Slovenci (Kranjci iKorošci). I ako se zna da je Rijeka, primjerice, godine 1758. imala svega 5000 stanovnika, jasno je koliku je važnost imao taj golemi pogon. To je bilo izrazito kapitalističko društvo prilagođeno za veliko Austijsko unutrašnje tržište, vođeno od stranaca i u korist stranog kapitala. Firma je imala predstavništva diljem Europe (Beč, Graz, Lisabon, Levant) i svijeta (Philadelphia, Santiago de Chille, Krim). Od 1774. godine koncesija rafinerije prešla je udruštvo "Compagnie privilegiee de Triest et Fiume" i u ovoj drugoj fazi razvoja sagrađena je upravna zgrada. Nalazi se na riječkom predjelu Brajda, na današnjoj adresi Krešimirova 28. Godine 1786., u doba silna uzleta kompanije, dobila je novu administrativnu palaču, jednu od najvećih tvorničkih zgrada na Kompleks Tvornice Šećera danasJadranu. Šećerana je radila do 1828. Na nju danas podsjeća sačuvana velebna kasnobarokna upravna palača. Osim tog povlaštenog društva postojala je još jedna tvornica šećera koja se zvala "Josip Hencke i sin" jednako korisna gradu, no skromnija u opsegu. Ona je donosila znatnu korist njenu vlasniku. (Izvor: Krasanka MAJER, Petar PUHMAJER: Palača šećerane u Rijeci, Grad Rijeka u suradnji sa Hrvatskim restauratorskim zavodom, Rijeka, 2008., Također: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, Također: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1750. 1. Listopada Marija Terezija potpisala dekret o privilegijama riječkoj rafineriji šećera. Na slici ljevo, kompleks zgrada rafinerije šećera danas, "E", "H", "T" i upravna zgrada. (Izvor: Irvin Lukežić: Riječke glose, str.19, IZDAVAČKI CENTAR RIJEKA, 2004, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 41, Irvin Lukežić: NIZOZEMCI U RIJECI)
1750 - 1754 godine Rijeku je pogodila cijela serija potresa s epicentrom u samom gradu. Potresi su se događali gotovo svakodnevno i imali su intenzitet i do 7 stupnja Merkalijeve ljestvice, pa je veći dio stanovništva u par navrata čak i napuštao svoje domove. Serija potresa završila je 1754. godine i od tad počinje pojačana seizmička aktivnost na Kvarneru. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
Noi Maria Teresia1751. Novi potresi manjega intenziteta nastavljaju se sve do Svibnja. Carica Marija Terezija Carica Marija Terezija dodjeljuje velika financijska sredstva za obnovu grada, 4000 forinti. Oštećen je zvonik Zborne crkve Marijina Uznesenja. Pokazat će se kasnije, potres je zauvijek promijenio grad i označio novu epohu u njegovu urbanom i urbanističkom oblikovanju. Obnavljaju se oštećeni objekti unutar zidina, a istovremeno se, uz dopuštenje Carice, počinje ostvarivati novi urbanistički plan i izgradnja Novoga grada – Civitas Novae. Na dokumentu potpisanom od carice na kojoj dopušta širenje grada (slika desno), kao uvod piše:

Noi Marra Teresa
per la Dio Grazia Imperatrice Vedova de'Romani, Regina dell'Ungheria, Boemia, Dalmazia, Croazia, Schiavonia, Galizia, Lodomeriae ecc, Arciduchessa dell Austria, Duchessa della Borgogna, Stiria, Carintia, e Carniola ; Gran - Principessa della Transilvania, Margravia della Moravia, Duchessa del Brabante, Limburgo, Luccemburgo, della Gheldria, di Wirtemberga, della superiore ed inferiore Silesia, di Milano, Mantova, Parma, Piacenza, e Guaftalla, di Auschwitz e Zattor, Principessa della Svevia, Contessa di Absburgo, della Fiandra, del Tirolo, Hennegau, Kiburgo, Gorizia e Gradisca, Margravia del Sacro-Romano Imp., della Burgovia, dell'alta e bassa Lusazia, Contessa di Namur, Signora della Marcae di Mechlina ecc. Duchessa Vedova della Lorena, e di Baar, Gran - Duchessa di Toscana ecc, ecc.

(Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Biblioteka: Edukativni programi 5, Gradski Toranj, Autorica teksta: Denis Nepokoj)

1751. prvi put se spominje pavlinski gostinjac (gostinjac otvoren od strane svećenika Pavlinskog reda) u Rijeci. Održao se do 1788., a sama zgrada, u nekadašnjoj Ulici Rov, do 1970. godine. Od gostinjca je sačuvan samo amblem pavlinskog reda, ugrađen iznad ulaza u poznatu kavanu "Dva lava" (danas "Boa"Riječka tvornica šećera), prema zamisli projektanta Igora Emilija. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Zorislav Horvat: Srednjovjekovna pavlinska arhitektura, Također: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., knjiga 2., Također: Igor Žic: Riječka gostoljubivost, Adamić, Rijeka, 2000., str. 12.)
1752. Popravak Gradskog tornja nakon potresa. Portal izveo riječki kipar Antonio Michelazzi. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: GRAĐEVINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI, Dr.sc. Nana Palinić: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE)
1752. sagrađena upravna zgrada riječke tvornice šećera (slika ljevo). Povijesna su istraživanja potvrdila pretpostavku konzervatora da upravna zgrada nije sagrađena osamdesetih godina 18. stoljeća, kako je to svojedobno pisala Radmila Matejčić pozivajući se na ploču s natpisom na glavnom stubištu. Naime, u arhivskim spisima pronađen je podatak da je sagrađena 1752. godine, u doba direktora Arnoldta, Kennedyja i Wellensa, te da je 1785. godine stradala u velikom požaru, nakon čega je obnovljena i raskošno opremljena štukaturama i zidnim slikama. To se zbilo u vrijeme najpoznatijeg direktora, Petera de Vierendeelsa. Zasad nije poznato tko je gradio i obnavljao zgradu, ali su na temelju analogija iznesene pretpostavke da se radi o majstorima iz Furlanije i Venecije. Namjena Upravne zgrade tijekom godina mijenjala se. Prvotna namijena bila je upravna zgrada rafinerije šećera, potom u razdoblju od 1834. - 1851. godine u njoj je bila smještena vojarna, od 1851.1949. godine bila je upravna zgrada tvornice duhana, a od 1949.2000. godine njezina namjena bila je upravna zgrada tvornice brodskih strojeva "Rikard Benčić". (Izvor: Materijal za poglavarstvo o Upravnoj zgradi bivše tvornice šećera, Također: wikipedija > Palača šećerane, Također: Hrvatski restauratorski zavod, , Također: Građevinar 4/2015, INDUSTRIJSKA BAŠTINA, PRIPREMILI: Branko Nadilo, Krešimir Regan: INDUSTRIJSKA BAŠTINA RIJEKE – CENTAR, str:397)
1752. brigu o zdravlju preuzima država, organizira se zdravstveni magistrat, a u luci se podiže (1763.) zdravstveni kasino (zgrada-ured) s ministrom (upraviteljem), kancelarom (pisarom) i gvardijanima (zakletim nadglednicima). Radi bolje kontrole kontumacije, na obali su postojale stražarske kućice (kažoti). Do 1752,, za zdravstvo u Rijeci brinulo se Gradsko vijeće koje je odobravalo licencije protomediku (izbor obnavljan svake tri godine), primaljama, ljekarnicima i kirurzima. Lučki kapetan (istodobno i "kancelar zdravlja") određivao je prema potrebi, brodovima mjesto kontumacije i nadgledao je. Brigu o luci i zdravstvu na brodovima preuzelo je riječko Namjesništvo, zajedno s pravom naplate lučkih pristojba. (Izvor: Giuseppe Viezzoli: Contributi alla storia di Fiume nel Settecento, Fiume, Società di Studi Fiumani, Anno X – 1932., str. 178.Temelji moderne Rijeke 1780.-1830., MGR, Rijeka 2006., str. 84.)
1752. 26. Siječnja Nakon carske naredbe. Rijeka je u političkim, vojnim, trgovačkim i pomorskim poslovima pala pod djelokrug tršćanske intendanture koja je od 1575. godina bila pod carskim kapetanom. Kao transmisija između grada i intendance osnovan je iste godine Kapitanat gradskog namjesništva (Kommerzassessorium) odnosno Luogotenenza governiale – Cearea Luogotenenza povjeren riječaninu Felice de Gerliczy. U skladu s tim
novim ustrojbama riječkom lukom od 1752. ne ravnaju više općinski, nego državni službenici. (Izvor: Edoardo Susmel: Fiume attraverso la storia dalle origini fino ai nostri giorni, Fratelli Treves Editori, Milano 1919., str. 71.), (Izvor: Attilio Depoli: Fiume XXX ottobre 1918, (a cura di Mario Dassovich), Li Causi Editore, Padova 1982, str. 112.)
1752. krajem te godine carica Marija Terezija svojom rezolucijom traži od Rijeke da se produži istočna riva Fiumare da bi time luka bila bolje zaštićena, i traži da joj se dostave planovi izgradnje na njeno odobrenje. Plan joj je predstavljen već sljedeće godine. Predloženo je da se konstruira molo na ljevoj obali dužine 25 Klaftera (oko 47,5 metara) i sa malenom utvrdom na svom kraju. Marija Teresia je odobrila planove i financije od 8.000 Fiorina sa time da radovi na lukobranu imaju prioritet u odnosu na druge radove u gradu. Radovi su krenuli sljedeće godine sa velikim troškovima ali su poslovi sporo napredovali. Radovi su završili 1782. (Izvor: Attilio Depoli: Bulletino della deputazione fiumana di storia patria, Vol. V, Fiume 1921, str. 37.)
1753. 3. Studenoga Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila novi urbanistički projekt Rijeke i gradnju riječkog Novog grada, tzv. "Civitatis novae". Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom Mađarski nacrti tvornice Šećera, kasnije Benčića iz 1903 godineurom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta. Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine nastavio i Antonio Gnamb, (?. – Rijeka, 1806.), riječki arhitekt i urbanist. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Potres 1750. promijenio lice Rijeke, 28. Studenog 2012)
1753. u Rijeci počinje djelovati trgovačka uprava - Cesarsko kraljevsko namjesništvo Rijeke, Trsta i Bakra, poznato i pod nazivom "Komerzasesorij",prvo kao porotni sud, a zatim i kao posebno namjesništvo, koje je, u osnovi, imalo zadaću da izvršava naređenja tršćanske Intendance. (Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, Također: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1754. Potpuno dovršen industrijski kompleks Rafinerije šećera. Na slici desno, Mađarski nacrti tvornice šećera iz 1903. godine, kasnije tvornice Rikard Benčić. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1754. godine carica Marija Terezija je odobrila prvi urbanistički plan nove Rijeke i tada je Stari grad respektiran kao urbana cjelina koja se mora ostaviti u svojim okvirima. Tipična riječka kuća iz tog vremena bila je bez dubokih temelja, zbog podzemnih voda. Ako je bila na višem položaju, imala je u podrumu žitnice. Konobe su bile u prizemlju, kuhinje na prvom, a sobe na drugom katu. Vrlo šturi opis tipične riječke kuća pružio nam je riječki kancelar i notar Antun de Reno de Mutin u svojim općinskim notarskim spisima iz XV. stoljeća. Tu se jasno razlikuje obična kuća (mirišće) od kurije i patricijske kuće, za koju doznajemo da je na prvom katu imala središnju "salu", tj. prostoriju koja gleda na dva pročelja, a u prizemlju prodavaonicu, radionicu ili skladište, organizirano s najvećom ekonomičnošću. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 42/43, Igor Žic: KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME  II. DIO, Također: Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća)
1754. 22. Travnja počinje restauracije crkve Svetog Roka nakon što je bila oštećena u potresu koji je pogodio Rijeku 17. Prosinca 1750. Restauraciju je vodio inženjer Giovanni Antonio de Verneda (1693. - 24. Ožujka 1774.), i radovi su bili završeni 8. Rujna iste godine. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu, 16. Kolovoz 2012.)
1754. 10. Lipnja isusovac Franjo Ksaver Orlando, rođen u Rijeci 09. Prosinca 1723., otvara u Trstu javnu državnu nautičku školu. Školu je pohađao 21 učenik. Bila je to prva javna nautička škola na Jadranu, i među prve tri (Marseille 1728. i Hamburg 1749.) u Evropi. (Izvor: Boris Franušić: Franjo Ksaver Orlando, osnivač prvih pomorskih škola na Jadranu, Također: Morsko Prase, Željko Stepanić: Prva javna nautička škola na Jadranu, Također: Hrvatska Enciklopedija, isusovci)
manipulativni žig V: Fiume, odnosno Von Fiume1755. Rijeka je dobila prvi manipulativni poštanski žig : V:FIVME (Slika Ljevo). Rijeka ga je dobila samo četiri godine nakon žiga Beča, prvoga žiga u Austrijskom Carstvu. To je i prvi poštanski žig na području Republike Hrvatske. Sve riječke marke na jednom mjestu s opisom mozete skinuti ovdje, a izložak s markama Fiume je ovdje. O početku njegove uporabe postoje u stranoj stručnoj filatelističkoj literaturi manje nepodudarnosti, pa tako na primjer R. Dehn početak njegove uporabe smješta još ranije u 1754. godinu ali za to ne navodi nikakav dokaz ili preuzeti izvor. (Izvor: Ivan Martinaš: FILATELIJA I POVIJEST RIJEKE)
1755. restaurirana crkva "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) koja je bila oštećena nakon potresa 1750.Potrošeno je 4.318 fiorina. (Izvor: wikipedija > Crkva Uznesenja Marijina)
1755. Prve statistike jedrenjaka Rijeke, Bakra i Senja - Rijeka ima 12 jedrenjaka duge plovidbe (patentiranih) sa 1.394 tona, Senj 21 (patentiran) sa 1660 tona. Već 1759. Rijeka ima 27 jedrenjaka i 233 člana posade, a Senj 39 jedrenjaka i 334 člana posade. Tih je godina Senj u svakom pogledu nadvisivao Rijeku, premda je ona uživala naklonost austrijskih vlasti. Može se stoga reći da je njegovo brodarstvo u nekim razdobljima bilo jače i bolje od riječkoga. (Pomorski zbornik JAZU, Zagreb 1962., str. 155. (Stjepan Vekarić: Naši jedrenjaci za dugu plovidbu)
Barun Filip Vukasović1755. u Svetom Petru u Bruvnu u Lici rođen je hrvatski ratnik i graditelj barun Josip Filip Vukasović (Senj, 1755. - Beč, 9. Kolovoz 1809.) (slika desno), najpoznatiji član plemićke obitelji Vukasović. Ratovao je sa svojim postrojbama diljem Europe, a ponajviše u Italiji i Francuskoj. Poznat je kao graditelj Lujzinske ceste, ceste od Senja do Sv. Jurja i od Senja do Novog Vinodolskog, a realizirao je i mnoge druge graditeljske projekte. U posljednjoj borbi 1809. borio se sa svojom divizijom kod Asperna te na kraju kod Wagrama, gdje je 6. Srpnja smrtonosno ranjen (pogodila ga je u nogu topovska kugla) te je poslan na liječenje u Beč, gdje 9. Kolovoza 1809. godine umire od posljedica ranjavanja. Smrću njegovog sina Filipa 1844. izumrla je muškoj liniji ova slavna senjska plemićka i uskočka obitelj. Vukasovići se u Senju se javljaju oko 1537., tj. nakon pada Klisa pod Osmanlije, kada se nekoliko članova ove obitelji doseljava u Senj iz Dalmacije. Stekli su ugled kao iskusni časnici pa su i odlikovani od austrijskog cara te stekli plemstvo i grb. Godine 1665. dobili su i senjsko plemstvo i bili uvedeni u gradski patricijat. Senjski vojvoda Vinko Vukasović dobio je plemstvo od cara Leopolda I. 28. Siječnja 1667., a plemstvo je potvrđeno na Hrvatskom državnom saboru 1719. Godine 1714. dodijeljeno je viteštvo senjskim plemićima Vukasovićima: Petru, Jurju, Filipu, Antonu i Vinku. Kao bogati građani i plemići u Senju su imali raskošnu baroknu kuću s renesansnim balkonom i pročeljem. U toj kući je tri puta boravio austrijski car Josip II., pa se i danas ova građevina zove "kuća Marije Terezije" (u kojoj je danas smješten Gradski muzej). (Izvor: vojnapovijest.vecernji.hr, Umro hrvatski vojskovođa i graditelj...., Također: Hrvatska Enciklopedija, Vukasović, Filip (Josip Filip), Također: wikipedija > Josip Filip Vukasović, Također: Enver Ljubović: Senjski uskoci i plemići Vukasovići…)
1755. donesen novi urbanistički plan za razvoj Novog Grada (Civitas Nova) na području između gradskih zidina i mora. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Također: Vanda Ekl: Živa baština, Izdavački centar Rijeka, 1994.str: 80)
1755. Sagrađen stabilan most kod Školjića. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1756. Riječki konzul u Dubrovačkoj Republici grof Branković dao je ostavku na svoju službu. Otada se za strane konzularne službenike brinula isključivo austrijska država. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1757. u gradskim se zidinama uz postojeća južna, sjeverna i istočna otvaraju i četvrta, zapadna vrata, neposredno iza kuće Monaldi. Stare obrambene zidine srednjovjekovne Rijeke postaju nepotrebna granica između staroga i novoga dijela grada. Car Josip II. donosi 1780. godine odluku o rušenju gradskih zidina i kula, a četiri godine poslije zatrpava se rov na Korzu. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Također: Vanda Ekl: Živa baština, Izdavački centar Rijeka, 1994.)
1758. prvi poznati lučki kapetan u Rijeci bio je Giovanni Giuseppe de Gerliczy ili de Gerlicich (1721.-1798.), brat tadašnjeg carskog namjesnika Feliksa de Gerliczyja. Službovao je od 1758. do svoje smrti. Osim toga radio je kao zdravstveni provizor, zapovjednik broda za obalni nadzor "Prontezza" (sagrađen 1758.) i pobirač carskih prava nad sidrištem i škverom. Pored tih uglednih funkcija spominje se kao upravitelj bratovštine "Confraternità dell Immacolata concezione" te vlasnik starog kazališta. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 365.)
Pavlinski kortil na Sušaku1759. Pavlini kupuju vinograd s kućom Sussach (znana isto kao i Pavlinski kortil na Sušaku, danas je na mjestu te kuće zgrada Hrvatskoga kulturnog doma u Strossmayerovoj ulici, slika ljevo) na području ispod crkvice Svetog Lovre, u novonastalom naselju od samo nekoliko kuća s približno 100 duša. Zemljište i kuća bili su vlasništvo riječkog kapetana Benzona odnosno njegove supruge "plemenite gospođe Ivane Benzon". U zapisu piše "...Vigna colla casa sita in teritorio di Tersat, nominata Sussach , con tutte le loro partienze presso s. Lorenzo..." Smatra se prema jednoj verziji da je poslije i cijelo naselje, upravo prema nazivu te kuće, dobilo ime Sušak. Prvi put se spominje i gostinjac crikveničkih pavlina kao njihov novi zakup, u kojem organiziraj hospicij za okolni narod. Pregradnjom kuće i nadogradnjom druge dugačke kuće s arkadnim dvorištem, cijeli taj kompleks zgrada dobiva nov izgled i novo ime: Cortile ili Kortil, što znači "dvor" ili "dvorište". U tom Kortilu pavlini osnivaju spomenuti gostinjac koji radi do 1765. kada ga prodaju obitelji Woland za 1000 forinti. Kortil je i poslije preprodavan, a korišten je i u industrijske svrhe do 1934., kada je srušen zbog izgradnje sadašnjega Hrvatskoga kulturnog doma. No prema nekim podacima, dio Kortila opstoji od 1780. do 1786. (dakle kada više nije bio u vlasništvu pavlina!) kao neka vrsta hospicija-bolnice, ali se u daljnjem razvoju kao takav više nije održao. Pavlini su do tada već posjedovali pravi hospicij u Rijeci, tj. s desne strane Rječine u kući zvanoj Vernada – današnji kbr. 8 do 10 u Starčevićevoj ulici (srušena je 1970. i tu je sada kavana "Boa", a prije njega kavana "Dva lava" na kojoj je i danas grb pavlina). Taj je hospicij djelovao u Rijeci od početka XVIII. stoljeća (kada je od vlasnika Stjepana Celebrinia kupljena kuća), a služio je kao interna bolnica za bolesnu braću pavline, ali ne i za ostalo pučanstvo u gradu. Službeno se prvi put spominje 1751. i pavlini su ga koristili do ukinuća reda 1786. godine. (Izvor: Pregledni rad, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:2, Također: Acta med-hist Adriatica, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:10)
1759. U Trstu, Rijeci, Senju i Karlobagu službeno uvedene bečke mjere i utezi. (Izvor: Acta med-hist Adriatica, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:9)
1759. Spominje se prva kazališna "zgrada" u Rijeci, a nalazila se izvan zapadnih gradskih zidina. Zgrada je bila drvena prizemnica, no o kazališnim predstavama malo se zna, jer ih je malo i bilo.
1760. U luku uplovilo 1.342 brodova. Od toga 656 austrijskih, 528 mletačkih, a ostali su papinski, turski, napuljski i dubrovački. (Izvor: La zona industriale del Carnaro, Società del libro italiano, Roma 1941., str. 57.)
1762. restauriran krov zvonika na crkvi Svetog Roka. Tom je prilikom krov pokroven olovom, a radovi su koštali 1263,21 fiorina. (Izvor: Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Više autora: ZBORNIK RADOVA, KNJIGA XV, Rijeka, prosinac 2012., str: 253)
1762. U arhivi u Beču nađen je podatak da cijelu austrijsku trgovačku mornaricu čini 1.047 pomoraca i od toga 190 iz Rijeke, 202 iz Bakra (del dominio di Buccari), 215 iz Senja (Segna), 108 iz Kastva (dominio di Castua), 132 iz Lovrana i Ike. (Izvor: Ivan Erceg: Stanje pomorstva grada Rijeke u vrijeme reinkorporacije (1776/77), Historijski zbornik 1960., str. 405.)
1764.  15. Studenog zahvaljujući poduzetnosti Nicole Crespija, užara i poduzetnika iz Riminija, prva manufaktura brodskih konopa (Fabbrica cordami) na Škurinju započinje sa radom. Kvaliteta konopa i užarije što se tu proizvodila pribavila je ovoj tvornici 1802. godine carski dekret o posebnim privilegijama. (Izvor: TVORNICA KONOPA RIJEKA (1764-1974), Rijeka 1974.) Iz nje se razvila Riječka tvornica konopa, najdugovječnija gradska firma. Ugašena je 1999. godine nakon 235 godina neprekidnog rada. To je bilo najstarije i najdugovječnije industrijsko potrojenje u povijesti Rijeke. (Izvor: Jerko LUŠTICA, Robert MECILOŠEK: TVORNICA KONOPA RIJEKA (1764-1974), Rijeka 1974., Također: Građevinar 4/2015, Branko Nadilo, Krešimir Regan: INDUSTRIJSKA BAŠTINA RIJEKE – CENTAR, str:5)
1764. Radi velikih hladnoća 1763. koje su uništile sav urod maslina, velika nestašica hrane diljem Primorja. Od 1. Ožujka do 15. Travnja u Rijeci su od upale pluća umrle četrdeset i tri odrasle osobe. Općina je ponovo dopustila da se dvaput tjedno, u vrijeme karnevala, u Palacu održavaju javni i krabuljni plesovi.
1764. Giuseppe Bono, doseljenik iz Italije, u svom dopisu gradskom Namjesništvu piše "da se neki dobar kazališni komad ne može igrati u daščari te će se prema ovdje navedenim uvjetima i povlasticama svake godine o pokladama, a i u drugo vrijeme, moći prikazati neki dobar kazališni komad i priređivati javne krabuljne plesove za sve ljudske slojeve", te upućuje molbu da mu se dopusti da na vlastitome zemljištu sagradi kazalište. Namjesništvo udovoljava njegovoj molbi, a Bono svoje kazalište publici otvara u Prosincu 1765. godine. Smješteno izvan gradskih zidina, u Ulici Municipio, Bonovo je kazalište bilo prvo riječko zidano kazalište. Imalo je trideset i osam loža i moglo je primiti tri stotine gledatelja. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci)

Teatro Bono-Gerliczi u Rijeci
Zgrada se sastojala od prizemlja,
dva kata i krovišta. Ispod tlocrta 1. i 2. kata (slika gore) označeno je mjerilo u hvatima (klafter). Građevina je pravokutnog oblika. Gledalište je oblika izduženog slova 'U', sa 19 loža. Lože su podjednake veličine, osim središnje i dviju krajnjih uz proscenij, koje su veće. Pristupni hodnik koji opasuje lože zauzima prostor do zidova, osim desnog kuta u kojem su ucrtana dva kraka stubišta. Na pravokutnoj pozornici označene su klizne kulise − po pet redova sa svake strane.

1764. "I ženski svijet može da na Rijeci uči knjigu te 1764. otvaraju tamo školu Marija Zagalovsky r. Lenac i Antonija Sandrini a imade ženska škola zajedno s internatom uza samostan sestara sv. Benedikta. Tamo su študirale mnoge djevojke našeg Primorja onamo dopred par decenija." objavljeno u knjizi koju je Andrija Rački (1870-1957) svećenik, poliglot (služio se je sa 16 jezika) i pisac objavio 1928.
1765. Travanj, završena gradnja "kazališta Bono" (na slici desno nacrt-tlocrt zgrade kazališta) kao prva prava kazališna građevina koju je dao sagraditi Giuseppe Bono (Bon), inače doseljenik iz Italije. Kazalište, koje publici otvara u Prosincu 1765. godine, istodobno predstavlja i prvo namjenski građeno kazalište na našem području u razdoblju baroka. Ono ima sve elemente tipičnog talijanskog baroknog kazališta – pozornicu na kojoj se odvija igra, lože, a u sklopu kazališta nalazila se i igračnica. Kazalište je locirano izvan gradskih zidina, pored zapadnih gradskih vrata zvanih Augustinska vrata, u Ulici Municipio, na mjestu istočnoga krila današnj zgrade Sveučilišne knjižnice i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, isprva kao samostojeća građevina, a kasnije kao jedna od kuća u nizu. Zgrada je stajala na rubu tada posve neizgrađenog Dolca, odvojena tek uskim prolazom od dvije kuće podignute kad i kazalište, koje su stajale otprilike na mjestu današnje Sveučilišne knjižnice i hotela Bonavia. Bono, međutim, već 1770. godine prodaje svoju zgradu Giuseppeu de Gerlicziju koji je 1784. daje u zakup Općini, zadržavajući dva balkona (lože) u prvom redu. U vrijeme dolaska cara Josip II. von Habsburga 1775. kazalište je već vodio Giuseppe de Gerliczy (izvorno Grličić, 1721.-1798.). U toj jednostavnoj, ali prilično masivnoj zgradi, bilo je mjesta za 300 posjetitelja − u parteru i 38 loža. Osim plesova i zabava, tek povremeno su se davale i ne odviše ozbiljne predstave različitih putujućih družina. Prostor je bio osvijetljen s 54 svjetiljke i 5 lustera, na kojima su izgarale svijeće. 1786. održana je u toj zgradi i prva redovita opena sezona, a 1796. prikazivala se je drama o Francuskoj okupaciji Rijeke. Već nakon nekog vremena kazalište nije zadovoljavalo potrebe rastućega grada te je početkom 19. stoljeća započela gradnja novog teatra, Adamićevog kazališta koje je otvoreno 3. Listopada 1805. Gerliczyjevo kazalište, uz česte promjene vlasnika, održalo se sve do 1804. kada prestaje aktivnost. Zgrada prelazi u vlasništvo Giovannija de Kertiza, poslije Antonija Zazanicha, koji ga oko 1820. godine pretvara u stambenu zgradu, a potom u hotel "K pošti" a kasnije ponovo u stambenu zgradu. Zgrada je srušena 1886. godine prilikom gradnje Osnovne škole za djevojčice. Kazalište Bono-Gerliczi važno je, budući da je prvi put na teritoriju Hrvatske riječ o posebnoj, namjenski građenoj građevini, a ne o adaptaciji. Iako su već pola ili čak stoljeće ranije postojale kazališne zgrade u Hvaru, Dubrovniku, Zadru, Trogiru i Splitu, Bonovo je kazalište sagrađeno 18 godina prije zadarskog Nobile Teatra, dosad smatranog prvim namjenski građenim kazalištem u Hrvatskoj. Iako smo već tih davnih dana imali kazalište, tek je 1945. godine odigrana prva predstava na hrvatskom jeziku. (Izvor, djelomično: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci)1765. 18. Kolovoza najstariji sin Marije Terezije, po smrti oca Franje I. Stjepana Lotarinškog izabran je za cara Svetog Rimskog carstva pod imenom Josip II. (Schönbrunn, Beč, 13. Ožujka 1741. - Beč, 20. Veljače 1790.), rimsko-njemački car, ugarsko-hrvatski i češki kralj. Time je postao i njezin suvladar. Baš kao i Marija Terezija ostao je upamćen kao prosvijećeni apsolutist koji je brojim reformama pokušao izgraditi modernu i efikasnu državu. Njegove brojne i ekstenzivne reforme sezale su u sva polja državne djelatnosti – uprava, vojska, crkva, školstvo, društveni odnosi. (Izvor: wikipedija > Josip II., car Svetog Rimskog Carstva, Također: Hrvatska Enciklopedija, Josip II., Također: Hrvatski Povijesni Portal, Nicole Albrecht: Vjerska politika Josipa II. Objavljeno 29/08/2014)

Andrija Ljudevit Adamić
Andrija Ljudevit (Ludovik) Adamić

1766. 28. Studenog rođen je u Rijeci Andrija Ljudevit Adamić (slika ljevo, portret sa nacrtom svog kazališta u ruci)
1766. Produžena je crkva Svetog Girolama (Sveti Jeronim) (današnji Municipij). Crkva je produžena "15 koraka prema istoku". Bunar ispred crkve je u isto vrijeme otvoren za opću upotrebu.
1768. Prema podacima iz arhive "Srpske pravoslavne crkvne opštine" u Rijeci, te se je godine iz turske Bosne u Rijeku doselilo 82 osobe srpske pravoslavne vjere. To su sve uglavnom bili trgovci žitom i duhanom, a u Rijeku ih je privukla svoboda vjeroispovjesti i privilegije slobodne luke. Nakon što su dobili državljanstvo, od carice Marije Terezije traže i pravo na gradnju crkve.
1768. riječka "Privilegirana tvornica sećera" upošljava 700 osoba od 5 000 stanovnika Rijeke.
(Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:8)
1769. u Rijeci je rođen jezikoslovac, prevoditelj i sastavljač rječnika Josip Završnik (1769. – 1843.). Završnik je svojim jezičnim rješenjima preteča Ljudevita Gaja, predvodnika nacionalnog pokreta i osobe na čijim pravopisnim reformama izrasta današnji standardni hrvatski jezik.
1769. od ove godine teritorij slobodne luke Rijeka, proglasom Marije Terezije, obuhvaća cijeli grad.
1770.
zbog naraslih troškova za uzdržavanje i odgoj nezakonite djece, počine se plaćati dodatna daća na vino u prilog Fonda za siromašne. U Zavodu za siromašne izdržavano je 30 siromaha i 25 djece, a među njima i veći broj djece mlađe od 7 godina. Zavodski režim bio je veoma strog, uz razvijeni sustav fizičkog kažnjavanja.
1771. U Rijeku je te godine uplovilo 3.000 brodova, no samu luku neprekidno zatrpavaju nanosi Rječine. Koristi se i lijeva i desna obala Rječine i drveni gat pred gradskim vratima, ali se brodovi povremeno upućuju u Bakar i Kraljevicu.
(Izvor: Petar Strčić: Od početka XVIII stoljeća do današnjih dana, Županija primorsko-goranska, ICR, Rijeka 1996., str. 182)
1772. 19. Sječnja Tršćanski biskupi zaključuju da je većina Riječana za prelazak Rijeke pod Tršćansku Biskupiju, i tako Rijeka prekida veze sa Pulskom Biskupijom i prelazi pod Tršćansku.
1773. je uređeno prvo groblje izvan grada i nalazilo se na južnom obronku brijega Kalvarije. Godine 1800. prestalo se pokapati na tom groblju, a teren zajedno sa kapelom prodan je 1824. Franji Hanzliću. Kapela je preuređena u stambenu kuću (kuća ispod koje prolazi željeznički tunel na ulasku ispod Kozale).
1773. 27. Ožujka
u Rijeku iz Trsta dolazi Antonio Gnamb (?. – Rijeka, 1806.), najznačajniji barokni graditelj druge polovice 18. stoljeća u Rijeci i Hrvatskom primorju, , geometar, inženjer, hidrotehničar (sam se naziva i “hydraulico”). Gnamb je svoju sudbinu vezao uz Rijeku i proživio je u njoj više od trideset godina, sve do svoje smrti. Od njegovih arhitektonskih djela ističe se stara guvernerova palača (zgrada Riječkog gubernija, 1780.) koja je bila smještena na današnjem Jadranskom trgu,  a srušenu krajem 19. stoljeća u vrijeme izgradnje nove Guvernerove palače. Na tom je projektu isprva radio kao graditeljski inspektor (ispettore tecnico, Bauinspektor), a potom i kao glavni inženjer (dirigente ingegnere). Osim toga zatrpao je sve rovove oko Rijeke (1780.), srušio gradske bedeme, te oblikovao osnovu današnjega Korza. Projektirao je niz privatnih kuća, poput palače Vuković (1789.) (Korzo 2), a pripisuju mu se i palača Wohinz (Korzo 8) te palača Adamić (1787.). Njegova je djelatnost bila vrlo široka. Izrađivao  je i pojedine detaljne zemljopisne karte, planove riječkoga Novoga grada, projektira inženjerske zahvate u planu nove luke na franjevačkoj brajdi (na području današnje Delte), zajedno s pristupnim cestama, mostovima, skladištima i drugim potrebnim sadržajima, pa čak predviđa i crkvu za pomorce. Osim u gradske, lokalne planove i izgradnje, bio je i nadzornik izgradnje u Ugarskom primorju uključen na neki način i u velike državne zahvate. Među najzanimljivijima je prijedlog Antona Gnamba - "Razmišljanja o preduvjetima za uspješniju trgovinu Ugarskog kraljevstva prema takozvanom Ugarskom primorju. (Rifflessioni sopra l’aggievolezza d’un piu vantaggioso Commercio dal Regno d’Ongheria verso si detto Littorale Ungarico, Fiume, 10. giugno 791)".
(Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:10, Također: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija riječke luke i prometnica, Također: RASTKO SCHWALBA, Adamićevo doba – najznačajnije razdoblje riječkog urbaniteta, u: Novi Kamov, V, br. 2, sv. 15, 2005., Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Ervin Dubrović: ANTON GNAMB I RIJEČKI TRGOVAČKI PUTOVI U OSAMNAESTOM STOLJEĆU )
1773. 21. Srpnja Papa Klement XIV. potpisuje ukinuće isusovačkog reda, te je car Josip II. dva dana kasnije zatvorio njihov kolegij u Rijeci. To je učinio 25 dana prije nego što je papa objavio Breve ("Dominus ac Redemptor") kojim službeno ukida red Družbe Isusove. U buli izdanoj od pape piše:

"maturo consilio, ex carta scientia et plenitudine potestatis apostolicae saepedictam societatem extinguimus et suprimimus, tollimus et abrogamus omnia et singula ejus officia, ministera et administrationes, domus, scholas, collegia, hospitia,..... et loca quaecuanque gravis in provincia, regno et ditione exsistentia, modo quolibit ad eam partinentia."

Breve "Dominus ac Redemptor"
Breve se sastoji od četrdeset i pet paragrafa, u kojima se navode pritužbe protiv isusovaca, ali niti jedna osuda. Navode se prijašnje optužbe protiv Družbe, a ne govori se dali su istinite. Na kraju donosi se zabrana isusovačkog reda ali ne i osuda njegovog djelovanja.

1773. 16. Kolovoza (21. Srpnja ?) Papa Klement XIV. (Giovanni Gangenelli, Rimini, Italija, 31. Listopada 1705. – Rim, 22. Rujna 1774.) objavljuje Breve ("Dominus ac Redemptor") kojim ukida red Družbe Isusove. (Engleska Wikipedija navodi 21. Srpnja kao datum potpisivanja bule pa kaže: " The pontiff went on to suppress the Jesuits, writing the decree to this effect in November 1772 and signing it on 21 July 1773… …suppressed the Society of Jesus by the brief Dominus ac Redemptor of the 21 July 1773…". ) Breve, kojim se Družba ukida, već je bio potpisan 21. Srpnja 1773. ali još nije bio objavljen. Prava bitka se je vodila između Rima, s jedne, i Pariza (francuskog kralja Louis XV Franuski) i Madrida ( španjolskog kralja Karla III.) s druge strane, zbog želje tih zemalja za ukidanjem crkvenog reda Družbe Isusove, zbog straha tih vladara i lokalnih crkvenih vlasti od školovanih podanika i straha od prosvjetljenja koje su Isusovci zastupali. Isusovci će se prvi zalagati za prekid progona vještica, pripadali su najžešćim protivnicima apsolutističkih teorija države, zalagali su se za priznanje svih naroda koji su odbijali kršćansku vjeru, kao i za ukidanje ropstva, a biti će znameniti i po svojem radu u znanosti. U Portugalu (3. Rujna 1759), Francuskoj (Studeni 1764), Brazilu (1754.), Parmi (1769.) i Španjolskoj i svim njenim kolonijama (1767.), Isusovci su de facto već bili protjerani. Prethodni papa, Papa Klement XIII bio je protiv ukidanja reda, a isto to se može reći i za Klementa XIV, ali on je morao popustiti pod političkim pritiscima Francuske, Španjolske, Portugala i još nekih katoličkih zemalja jer je "Bio bojažljiv. Bojao se diplomata, plemića, Isusovaca, a najviše svojih Kardinala"(I. Jäger B. I. - Ukinuće Družbe Isusove). Znakovito je i to da Klement XIV. nije donio Bulu o ukidanju Reda, već podnesak, odnosno Dekret, koji ima manje obvezujuću snagu i lakše ga je opozvati. To će i učiniti njegov nasljednik papa Pio VII. (1800.-1823.) 1814. godine. Diplomatski i politički pritisak je bio toliki da su neke katoličke zemlje prijetile da će se odijeliti od Crkve ukoliko se Družba Isusova ne ukine. Unatoč tome, isusovci su još uvijek imali moćne zaštitnike u vladarima njemačkih zemalja, kao i zemalja pod vlašću carice Marije Terezije, a napose pruskog kralja Fridrika II. I ruske carice Katarine II., koji su se protivili ukidanju isusovačkog reda i to iz praktičnih razloga. Naime, isusovci su vodili mnoge škole u tim zemljama, a sami su ih i financirali. Kasnije će se to njihovo protivljenje ukidanju Reda pokazati opravdanim, jer je njihovim ukidanjem zatvoreno mnogo škola. Ukinuće Družbe Isusove, to jest papin breve je jedna od najvećih pobjeda dvorskoga apsolutizma i lažnoga prosvjetiteljstva nad Crkvom i njezinom Glavom. Papin potpis bio je silom iznuđen, a papa je bio pod golemim moralnim pritiskom. Po nekim povjesničarima Klement XIV. je ubijen od strane jezuitskih redovnika (kao osveta za zabranu reda), dok po drugima umire prirodnom smrću. Komisija koja je bila sastavljena od ljekara na internacionalnom nivou, izvršila je obdukciju, ali nisu pronašli tragove otrova kao što se pretpostavljalo. Provođenje odluke započinje breveom "Gravissimis ex causis" 16. Kolovoza 1773. kojim se formira komisija koja će uputiti isusovce u provedbi raspuštanja. Nekatoličke zemlje kao što su Prusija i Rusija zabranile su proglašenje bule

Karta Tabula Ducatus Carnioliae Vindorum Marchiae et Histriae, početak 17-tog stoljeća
Karta Tabula Ducatus Carnioliae Vindorum Marchiae et Histriae, početak 17-tog stoljeća

u svojim zemljama, te su isusovci nastavili svoje djelovanje u tim zemljama. Papa Pio VII. ponovno je uspostavio red 1814. godine. (Izvor: MAY 19, 1769: THE ELECTION OF POPE CLEMENT XIV, Također: wikipedija > Družba Isusova, Također: ISUSOVCI.hr > PAPE I ISUSOVCI, Hrvatska enciklopedija,, Isusovci, The American Catholic quarterly review, Također: I. Jäger B. I.: Ukinuće Družbe Isusove, str: 6-10)
1773. 13. Rujna Marija Terezija transkriptom ukida Isusovački red i time provodi u praksu zahtjev iz bule Pape Klementa XIV. (dva mjeseca ranije, 21. Srpnja 1773.) da se raspusti kompromitirani red isusovaca i raspuste sve njihove institucije (tollimusetabrogamusomnia eiusofficia, monasteria, administrationes, domus, scholas, collegia, hospitia). U istom transkriptu Marija Terezija zahtjeva bezuvjetan nastavak rada svih škola u Hrvatskoj. Transkript je došao u Rijeku 22. Rujna, i od sljedećeg dana Rijeka više nema Isusovačkog reda. Po naređenju Marije Terezije, sredstva prikupljena prodajom isusovačkih dobara moraju ostati u gradu i biti upotrebljena u održavanje crkava, bolnica i za stipendiranje učenika u isusovačkim školama (Fondo degli studi). Zarada od prodaje je bila ogromna i kako sljedi:

- Poslovne Nekretnine (vinogradi, skladišta, kuće, dućani): 148.785.4 fiorina
- Vrijednost škola (nisu prodane, prešle su u vlasništvo grada): 50.000 fiorina
- Kapital u samostanu: 32.565.42 fiorina
- Vrijednost koju grad nije dobivao jer su isusovci bili oslobođeni plačanja (porez, carina, razna davanja...): 2.139.47 fiorina
Ukupna zarada grada: 233.490,29
fiorina

(Izvor: wikipedija > Marija Terezija, kraljica Ugarske, Također: I. Jäger B. I. - Ukinuće Družbe Isusove, Također: Vanda Ekl: Živa baština, Izdavacki centar Rijeka, 1994., ,str: 208)
1773. 23. Rujna u 07,00 sati ulazi u kolegij riječkih Jezuita (isusovaca) komisija poslana od strane carice Marije Terezije, u namjeri da se sva pokretna i nepokretna dobra reda Jezuitskog popiše i uruči povjereniku carice, a vezano na dekret koji se odnosi na papinu bulu u svezi protjerivanja i zatvaranja Isusovaca - Jezuita. Tako se u riječkom kolegiju gore rečenog datuma i sati komisija sastala sa riječkim Isusovcima, te po predaji svih dobara, komisija je zapečatila sve prostorije a Isusovci su bili potjerani iz zavoda (kolegija), što su ga oni sami sagradili i živjeli u njemu zadnjih 150 godina. U trenutku zatvaranja, u dvokatnom baroknom zdanju sjeverno od današnje Katedrale svetog Vida nalazili su se isusovački seminar, kolegij, gimnazija i dva fakulteta (teološki i filozofski). Popis imovine će se provesti iste godine dok će knjige zbog obimnosti posla pričekati do 1777. godine kada ce riječki patriciji i vijećnici Luigi de Orlando i Anselmo Nepomuceno Peri sastaviti: "Inventario e Catalogo della Biblioteca dell'estinto Collegii de Padri Gesuiti di Fiume" koji se danas čuva u Državnom arhivu Rijeke. Knjige isusovačkog kolegija prelaze u vlasništvo riječke općine da bi zajedno s knjigama kasnije osnovane Nautičke akademije i velikim donacijama riječkih plemića Giulia de Benzonia i Giuseppe Marottia iz 1779. postale dostupne javnosti 1782. godine. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988., str.159, Također: Irvin Lukežić: Inventar i katalog stare isusovačke knjižnice u Rijeci, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 39(1997), str. 31-124.)
1773. Isusovac Franjo Ksaver Orlando (Rijeka, 9. Prosinac 1723 - 23. Listopada 1784.), rođeni Riječanin, po naredbi Marije Terezije seli se iz Trsta sa svim nastavnim pomagalima i knjižnicom u Rijeku gdje utemeljuje prvu nautičku školu u Rijeci, koja je djelovala do 1794. godine. On  je još 1753. utemeljio u Trstu prvu javnu pomorsku školu na Jadranu. Njegova predavanja zapisivali su studenti i prema tim rukopisnim udžbenicima desetljećima se održavala nastava nautike u Trstu i Rijeci. Uz njega predaje doktor filozofije Vjekoslav Capuano. Prvi predaje aritmetiku, algebru, geometriju, trigonometriju te nautičku geografiju, potonji pak trigonometriju, matematiku, dvostruko knjigovodstvo (scriptura duplex), astronomiju i nautiku. 
1774. 25. Travnja u Beču Marija terezija izdaje zbirku pomorskih propisa pod nazivom Editto publico di navigazione mercantile austriaca (slika desno) , u pomorskoj literaturi poznatiju kao zakonik pod nazivom Edikt. Sastojao se od sedam dijelova. U prvom djelu naslovljenom "O službi lučkih kapetana" uređeno je pravo upravljanja lučkih Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmontkapetana nad lučkim područjem. Edikt je u praksi služio i nakon propasti Habsburške Monarhije, sve do 1945. godine.
1774. 20. Srpnja Rođen Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont (Châtillon sur Seine, 20. Srpnja 1774. - Venecija, 22. Ožujka 1852.) (slika ljevo), maršal. 1810. Maršal Marmont dolazi u Rijeku kao guverner Ilirskih provincija, a grad priređuje ples povodom tog posjeta. (Izvor: wikipedija > Auguste de Marmont, Također: Hrvatski povijesni portal,  Ivana Tucak: Auguste Frédéric Louis Vièsse de Marmont, 23. Lipnja 2008.)
1775. 13. Svibnja Car Josip II. posjetio Rijeku. Doplovio je iz Senja i prenoćio u gostionici na Fiumari. Idućega dana bio je na svečanoj službi Božjoj u zbornoj crkvi Marijina Uznesenja, a uvečer pogledao kazališnu predstavu. Iz Rijeke je 15. Svibnja otputovao put Trsta. Nezna se koliko je Josip II. bio zadovoljan večernjim programom, no znamo da nije bio posve zadovoljan onim što je vidio u Rijeci. Većina se ekonomskih aktivnosti svodila na izuzetno uspješnu Rafineriju šećera, koja je prerađivala uvezenu šećernu trsku. Tu firmu, koja je zapošljavala 1.000 ljudi u vrijeme dok je u cijeloj Hrvatskoj bilo 300 manufakturnih radnika, vodili su Nizozemci, a u njoj je i carica Marija Terezija, njegova majka i suvladarica, imala dionice. No sve ostalo bilo je prilično skromno i daleko od uspješnosti koju je vladar očekivao. Morao je ustvrditi da se stvari ne razvijaju kako je to zamislio njegov djed Karlo o razvoju grada i luke. Kao suvladar svoje majke Marije Terezije (koja je stvarna vladarica habsburških zemalja), predlaže da se Rijeka dodijeli Ugarskoj jer je Austriji očito nepotrebna. (Izvor, djelomično: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija Riječke luke i prometnica, str: 364)
Lokot riječkih gradskih vrata1775. 2. Srpnja veliko nevrijeme s tučom gotovo potpuno uništilo ljetinu.
1775.
proglasom cara Josipa II grad prestaje biti utvrda i vrata na svim ulazima u grad se skidaju. Sjeverna vrata kod crkve Svetog Vida srušena su 1778., vrata kod Zborne crkve Uznesenja Marijina 1790., a vrata kod Municipija 1806. (Memorie per la storia della Liburnica cita di Fiume - Kobler, Giovanni). Lokot gradskih vrata (slika ljevo) se i danas čuva u Povjesnom i Pomorskom muzeju. Može se ozbiljnije graditi izvan gradskih zidina. Još se i danas mogu vidjeti dvije masivne željezne šarke oko kojih su se obrtale vratnice. Osim toga, zabranjeno je sahranjivanje ljudi u crkvama i oko njih. Dana 13. Prosinca carskom zapovijedi uveden običaj da pokojnika treba pokopati 48 sati nakon što je utvrđena smrt.
1775. srušen Bastion Svetog Jeronima, zgrada uz kulu Svetog Jeronima, na zidu koji je opasivao Rijeku. Kula se je nalazila na jugo-zapadnom uglu zidina. Na tom je mjestu kuću podigao Ludovik Henry i u toj je zgradi dugo godina bila pošta po kojoj se je ulica gdje se je nalazila zvala Poštanska ulica (današnja Supilova ulica).
1775. prema dostupnim podacima Bakarski kapetan i upravitelj od 1768. do 1776. godine bio je Franjo Mihael pl. Mikulić. Bakrom i njegovim područjem upravljao je posebni carsko-kraljevski upravitelj (administrator) s naslovom kapetana (capitanius). On je bio glavni predstavnik viših vlasti, a uz njega je bio podkapetan (vice capitanius) koji je obnašao i službu kraljevskog dohodarnika s jednim pomoćnikom nadglednikom. Neposredni upravitelj bakarskog dominija (gospoštije) bio je kaštelan ili porkulab koji je birao dominijalnog sudca ili sudca gospoštije (giudice del dominio), dok je puk birao svoje sudce.
1776. car Josip II. donio odluku da se gradska vrata više ne moraju zatvarati noću, kao i da se grad slobodnije može širiti izvan zidina.
1776.
završena zgrada prve riječke pošte koju je dao sagraditi Pietro Henry. Nalazila se otprilike na mjestu sadašnjeg parkića preko puta stepenica uz hotel Bonavia. Ulica/trg koja je išla od Korza, paralelno sa zidinama, prema strmom i neizgrađenom zaleđu (prema sadašnjoj Guvernerovoj palači) nosila ime "Contrada della Posta". (Izvor, djelomično: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1776. Rijeka je imala 5.132 stanovnika, a među njima šezdeset i jednog svjetovnog svećenika, 22 kapucina, 11 augustinaca i 20 benediktinki.
1776. Marija Terezija osnovala je Riječki gubernij, koji se kao oblik uprave održao do 1918. godine. Za prvog guvernera postavljen je grof Josip Mailath de Szekhely. U cijeloj Monarhiji samo su Trst i Rijeka imali taj sustav uprave. U Rijeci je funkcija guvernera bili rezervirana za pripadnike najmoćnijeg mađarskog plemstva (Mailath, Zichy, Erdödy, Batthyany), ali ju je obnašao i ban Josip Jelačić. Gubernij je ukinut 31. Kolovoza 1848. ulaskom Josipa Bunjevca u Rijeku. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija Riječke luke i prometnica, str: 364)
Grbovnica Severinske županije dodijeljena od carice Marije Terezije1776. 14. Veljače reskriptom Marije Terezije, a na prijedlog svog sina i suvladara, Josipa II., osnovana je Severinska županija (Comitatus Szeverinensis), administracija nad Rijekom i njenim teritorijem prenesena na Mađarsku (Ugarsku), a time je ukinula i Tršćansku intendancu i čitavu Trgovačku provinciju. Marija Terezija dvorskim dopisom određuje:

"Otkako je Dvorsko trgovačko vijeće sjedinjeno s Češko-austrijskom dvorskom kancelarijom, primorski grad Rijeka sa svojim zemljištem ima utjeloviti Kraljevini Hrvatskoj i stoga ga ubuduće imade nadzirati i upravljati samo Ugarska dvorska kancelarija putem Hrvatskoga Kraljevskoga namjesništva."

(Grbovnica Severinske županije dodijeljena od carice Marije Terezije na slici desno). Ovakva dvorska formulacija prvi put je grad čvršće usmjerila prema Pešti, no pri tom je ostavila puno prostora za različita tumačenja. U teritorij Severinske županije ušao je Riječki gubernij i svi krajevi koji se nalaze s desne strane Karolinske ceste (krećući od Karlovca prema Rijeci), dok su krajevis lijeve strane Karolinske ceste (npr. Bakar) prvotno bili pripojeni Vojnoj krajini, ali su 1777. godine također priključeni Severinskoj županiji. Županije je imala sjedište u Karlovcu,a za velikog župana bio je postavljen upravitelj Riječkog gubernija (gubernator, veliki župan (comes supremus)), koji je u ime kralja, upravljao svim upravnim, sudskim i vojnim poslovima neposredno ili posredno preko podžupana, a imao je sjedište u Rijeci, dok su se županijske skupštine uglavnom održavale u Karlovcu. Velikog župana imenovao je kralj. Marija Terezija je 23. Travnja 1779. grad Rijeku s kotarom proglasila odijeljenim tijelom (corpus separatum) pridruženim ugarskoj kruni pri čemu je to područje praktički postalo neovisno od Severinske županije. Severinsku županiju ukida Josip II. reskriptom od 20. Ožujka 1786. i njezin teritorij priključuje Zagrebačkoj županiji kao posebni distrikt. (Izvor: wikipedija > Severinska županija, Također: Hrvatski državni arhiv, Severinska županija (Comitatus Szeverinensis) (1776 - 1786), Također: Vera Zmajić: RIJEČKI SPISI IZ ARHIVA UGARSKE KOMORE (ACTA FLUMINENSIA) 1776—1804.)
Jozsef Majlath de Szekely1776. 05. Rujna Odlukom donijetom u Požunu (Bratislavi) Rijeka postaje središnjicom dviju pokrajinskih oblasti, a riječki guverner ujedno i veliki župan Severinske županije. Osnutak Riječkoga gubernija dao je bitan impuls izgradnji Rijeke kao najveće ugarske luke, što znači velikog izvoznog trgovačkog čvorišta za izvoz proizvoda Panonije, prije svega žita, i to sa širokih prostora koji sežu sve do Vojvodine i Transilvanije. (Izvor: wikipedija > Severinska županija, Također: Hrvatski državni arhiv, Severinska županija (Comitatus Szeverinensis) (1776 - 1786), Također: Vera Zmajić: RIJEČKI SPISI IZ ARHIVA UGARSKE KOMORE (ACTA FLUMINENSIA) 1776—1804.)
1776. 21. Listopada Kraljevska uprava iz Trsta preko vijećnika baruna Riccija je izručila Rijeku Kraljevskoj ugarskoj vladi, tj. povjerenicima Jozsefu Majlathu i Nikoli Škrlcu. Plan grada i luke Rijeka (von Benko), 1776. (Živa baština)Dana 11. Studenoga održana je prva općinska sjednica pod novim režimom. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., knjiga III., str:4)
1776. Kapetan von Benko izradio Plan slobodne luke i grada Rijeke, na kojem je detaljno prikazana struktura utvrđenog Starog grada, izvangradska izgradnja i parcelacija obradivih brajdi i dolaca uz porječje Rječine i na cijelom potezu zapadne obale. (na slici desno "Plan grada i luke Rijeka" (von Benko), 1776. (Živa baština) (Izvor: Arhitektura historicizma u Rijeci 1845-1900., Moderna galerija Rijeka, 2001., str. 60.)
1776. senjski je plemić Marko Susani najveći je brodovlasnik Rijeke. Njegovi su jedrenjaci (4 jedrenjaka čija nosivost iznosi 551 tonu) imali 20% cjelokupne tonaže brodova tada evidentiranih u Rijeci, dok je na njima bilo ukrcano 19% pomoraca riječke trgovačke flote. Susani se zalagao za školovanje djece za pomorski život. Za to vrijeme Rijeka ima 24 brodovlasnika i suvlasnika brodova. (Izvor: Šime Peričić: Pomorstvo Senja u prošlosti (Vjesnik PAR, 38/96, Rijeka 1996., str. 191)
1777. 5. Rujna Kraljevskom poveljom carica i kraljica Marija Terezija vratila je Bakar u državnopravni okvir hrvatskoga Kraljevstva, a drugom poveljom od 13. Svibnja 1778. proglasila je Bakar slobodnim gradom i pomorskom lukom, odredivši njegov kotar koji se prostirao od Trsata do Šmrike.
1777. 17. Srpnja od tog datuma potječe prvi zahtjev gradskog vijeća Rijeke kojim predlaže kupnju trsatske gospoštije. Razlog prijedloga je ograničenost Rječke luke na ušće Rječine pa se razmatra mogućnost širenja pomorske djelatnosti na sušačkoj obali, za što je potrebna privola Bakra i hrvatskih vlasti. Kroz luku prolazi gotovo 3.000 jedrenjaka, a više od tri četvrtine su bili brodovi pod austrijskom i mletačkom zastavom. (Izvor:Željko Bartulović: Sušak 1919.-1947., Adamić, Rijeka 2004., str. 18.)
1777. 21. Listopada József Majláth de Szekely (Slika ljevo) postao riječki guverner. Na položaju će ostati do 1783.
1777. Osnovana prva ženska škola pri samostanu benediktinki. Carica Marija Terezija osigurala je za nju dotaciju od 400 fiorina, a njezin sin Josip II. još dodatnih 40 fiorina.
1777. grad, zajedno sa bližim prigradom ima nešto preko 5.000 stanovnika.
1777. Carica Marija Terezija izdaje patent o obvezanosti ovjeravanja (cimentiranja) utega, vaga, duljinskih i obujamskih mjera kojima se mjeri u trgovini. Radi ujednačavanja mjerenja u Habsburškoj monarhiji Hrvatski sabor 1733. godine uveo i u Hrvatsku jedinstvene, tzv. požunske mjere.
1777. godine kroz riječku luku prošlo je čak 3000 jedrenjaka. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija Riječke luke i prometnica)
1777. U sudske je institucije uveden ugarski način uknjižavanja, dok su bilježničke knjige prestale biti jedini pravovaljani dokumenti u dužničkim poslovima i kupoprodajnim ugovorima.

Laval Nugent, potvrda o činu, 1843
Laval Nugent, potvrda o činu izdana 1843

Grb obitelji Laval Nugent

1777. 3. Studenog rodio se u Ballynacoru u Irskoj Laval Nugent of Westmeath (Ballynacor, 3. Studenog 1777. - Bosiljevo, 22. Kolovoza 1862.), grof, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa i rimski princ (Slika desno). Vjeruje se da je bio sin Ignatiusa Nugenta, kneza Svetog Rimskog Carstva (Holy Roman Empire) i koji je ubijen u bitci za Beograd, i unuk Patricka Nugenta od Farthingtona. Nakon očeve smrti vjeruje se da ga je usvojio stric, pukovnik Oliver Nugent, koji ga je i uveo u austrijsku vojsku kao kadeta u inženjerskim jedinicama. S posebnom kraljevskom dozvolom 1793. stupa u austrijsku vojsku, gdje je bio štićenik svoga drugog strica, podmaršala Jacoba Roberta Nugenta. 1805. dobija čin potporučnika, a 4 godine kasnije čin generala. Nugent brzo napreduje tijekom Napoleonskih ratova te je 1809. general-bojnik i načelnik stožera nadvojvode Johanna u Italiji. Na mirovnim pregovorima s Napoleonom u Schönbrunnu bio je drugi opunomoćeni austrijski pregovarač – uz ministra vanjskih poslova grofa Metternicha – no odbio je potpisati predložene uvjete kojima je Austrija gubila Hrvatsku južno od Save i radi toga napušta austrijsku vojsku. Na svoju ruku oslobađa Hrvatsku 1813. krenuvši s brigadom iz Zagreba, preko Bosiljeva, prema Rijeci. Iste godine, nakon teških borbi oslobodio je Istru od Francuza te ispred crkve Sv. Justa (San Giusto) u Trstu 10. Studenog 1813 završava operacije postrojivši hrvatske vojnike pod austrijskom zastavom. Austrija mu nakon te njegove pobjede daje vojni čin Feldmaršala i titulu kneza Svetog Rimskog Carstva. Nakon što je vratio papu Pija VII. u Rim 1815, dobio je od njega titulu Rimskog princa i dva dekorativna oklopa (danas u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci), a na napuljsko prijestolje ponovno vraća kralja Ferdinanda I Bourbona. Bavio se arheološkim istraživanjima u Minturnu, gdje je iskopao rimske skulpture i starogrčke vaze, što je sve, preko Venecije, prenio u Hrvatsku. U Napulju ženi groficu vojvotlkinju Giovannu Riario-Sforza, koja je bila srodnik Frankopana. Tada započinje Lavalov interes za Frankopane i Hrvatsku. Posebno je bio opsjednut Frankopanima, kao nesuđenom kraljevskom obitelji. 1826. vraća se u Austriju gdje od cara, kao nagradu za svoja djela, dobiva dozvolu za kupnju ruševina Trsatskog dvorca koji je u kasnijim godinama i restaurirao. Obnovu prostora budućega muzeja povjerio je venecijanskom kiparu Giacomu Paronuzziu. Smatrajući se, preko žene, Giovanne Riario-Sforza, nasljednikom Frankopana, odlučuje otkupiti i ostale njihove nekadašnje posjede od Vinodola do sjeverne Hrvatske. Od grofova Auersperg 1820. kupuje Bosiljevo, rodno mjesto Frana Krste Frankopana, Staru Sušicu kupuje 1823., 1837. od vojnog erara kupuje Dubovac, 1834. gradi dvorac Stelnik i 1855. kupuje najljepši dvorac u Hrvatskoj, Januševac. Na vrhuncu moći obitelj Nugent posjedovala je četrnaest dvoraca u Hrvatskoj. Laval Nugent bio je vrhovni vojni zapovjednik Šlezije i Moravske (1839–1840), Hrvatske (1840–1842), Unutrašnje Austrije i Tirola (1848–1849). Trebao je biti i hrvatski ban 1840. ali uspjelo mu je postaviti glinskog pukovnika Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Bio je najmoćniji plemić u Ilirskom pokretu i zaštitnik Ljudevita Gaja, na kojeg je osobno pazio njegov sin Albert. 1843. utemeljio je na Trsatu "Museum Nugent", kao prvi muzej u tadašnjoj Hrvatskoj – s neobičnom i bogatom zbirkom umjetnina. Umro je u svom, nekad frankopanskom, dvorcu u Bosiljevu 22. Kolovoza 1862. Iz Bosiljeva njegovo je tijelo prevezeno u grobnicu "Mir junaka" u starom gradu Trsatu nad Rijekom, i položeno kraj sarkofaga njegove žene. U grobnici su na mramorne sarkofage postavljene tri biste koje je izradio Antonio Canova 1822. u Veneciji: Laval, žena i njihova najstarija kći Beatrix. Lavalov sin Arthur zbog rastrošnosti prodaje sva imanja osim Trsata i Bosiljeva, gdje i umire 1897. godine bez djece. Stariji Lavalov sin Albert zauvijek napušta Hrvatsku i umire 1896. godine u Londonu, a njegova izvanbračna kći Ana Nugent prodala je Bosiljevo i živjela na Trsatu i bila posljednja vlasnica Trsata. Umrla je u šest sati prijepodne u dobi od 84 godine na Trsatu 04. Rujna 1941. (Izvor: Muzeologija 28, Igor Žic: Museum Nugent, Također: Matica hrvatska, Vijenac 494, Igor Žic: O ljudima i zmajevima, Također: Vodič kroz Fondove i Zbirke državnog Arhiva u Zagrebu, HR-DAZG-847 Nugent Albert, 28. Listopada 2008., Također: cro-eu/forum > Nugent - Rodoslovlje)
1778. Sječanj U Rijeci je ukinut prastari pučki običaj lova na bikove (caccia del toro), koji se održavao na gradskim ulicama. Naime, riječki povjesničar Giuseppe Viezzoli u časopisu Fiume iz 1936. u radu "Contributi alla storia di Fiume nel settecento" pod naslovom "Lov na bika/La caccia al toro" donosi zanimljivu sličicu iz stare Rijeke. Prema njemu, nekoć je u Rijeci postojao običaj da se odigra na nekom od riječkih trgova (u gradu ili izvan njega) lov, zapravo utrka, sa bikom. Sličan starinski običaj nalazimo u Pamploni i Veneciji. I tako je bilo sve do Siječnja 1778. godine kada su nekolicina članova Vijeća patricija i guverner grof Giuseppe Maylath de Székely žestoko prosvjedovali protiv te "zaostale" pučke fešte koja je svojim "primitivnim" običajem dovodila u pogibelj živote gledatelja i prolaznika koji su se okupljali "nenadano poradi ilegalnih utrka izluđenih životinja!" Zadnja utrka jurećih bikova održala se na prostoru Piazze Scarpa (današnjeg Jelačićevog trga) jer je te godine Sudsko vijeće Rijeke strogo zabranilo manifestacije toga tipa. Inače, Rijeka je u to vrijeme, prema popisu pučanstva iz 1777. imala 5123 žitelja. (Izvor: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala, str: 7)
1778. radi širenja grada i olakšane komunikacije sa gornjim "prigradom" srušena su sjeverna ilil Gornja gradska vrata.
1778. u Rijeku iz Venecije useljava mletački trgovac Paolo Scarpa, otac poznatog i cijenjenog riječkog trgovca, političara i dobrotvora Iginia (Higina, Higinia) Scarpe (Rijeka, 11. Lipnja 1794.- Rijeka, 16. Svibnja 1866.). Doselio se sa dva brata, Vincenzom i Antonijem. Paolo Scarpa je s Carlom Muschlerom 1787. vodio i posjedovao trgovačko poduzeće. Riječkim je građaninom postao 1798., a 1803. vijećnikom. Od 1802. bio je napuljski vicekonzul, a dužnost riječkoga gradonačelnika obnašao je od Ožujka 1812. godine, u doba francuske uprave. Tokom napada engleske ratne pomorske eskadre na Rijeku 1813., Paolo bježi iz grada. Nakon tih događaja, u Kolovoza 1813, smijenjen je sa dužnosti. Paolo Scarpa oženio je 1785. godine Mariju Tomašić (Tomasich) podrijetlom iz Opatije s kojom je dobio sina Iginia.
1778. 13. Svibnja poveljom Marije Terezije (Palača Hofburg, Beč, 13. Svibnja 1717. - Palača Hofburg, Beč, 29. Studenog 1780.), češke i ugarsko-hrvatske kraljice, austrijske nadvojvotkinje, prve i jedine žene koja je vladala Habsburškom Monarhijom, Bakar dobiva status slobodnog grada ("kraljevski slobodni i trgovački grad") i slobodne trgovačke luke što dovodi do razvoja pomorskog prometa, trgovine i pojačane izgradnje, odredivši i njegov kotar koji se prostirao od Trsata do Šmrike, ali je kapetan riječki guverner. U Bakru je ustanovljena gradska općina (Magnifica Communitas Buccarana), a grad je dobio i gradsko poglavarstvo (magistratus) i kapitanalno vijeće (Consilium Capitaneale – Senatus urbis), grb, autonomiju i crkveni patronat, čime je ustanovljen gradski patricijat. 23. travnja 1779. godine Marija Terezija je potvrdila patricijat gradu Bakru u nasljedstvu te mu je dopustila da može aspirirati na ugarsko državno plemstvo.
1778. iz te godine potječe prvi poznati prijedlog proširenja luke koja je do tada bila u Riječini uz današnju Fiumaru. Prikazan na nepotpisanom planu grada, prvi je poznati prijedlog za izgradnju potpuno nove luke smještene uz ušće Rječine, ispred Franjevač ke brajde (današnja Delta). Nije poznato je li to već bila zamisao Antona Gnamba. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija Riječke luke i prometnica, str: 365)
1778. 01. Lipnja građevinski inspektor i arhitekt Anton Gnamb prikazao je pred Gradskim vijećem svoje rješenje kanalizacije van gradskih zidina. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se gradski opkop kanalizira, tj. nadsvodi krupnijim kamenim blokovima, a gornja površina preuredi u prometnicu. Tako uređen kanal prvobitno je služio za odvodnju oborinskih voda, a kasnije kao kanalizacijski kolektor. Taj je projekt realiziran 1781. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija Riječke luke i prometnica, str: 365)

Corpus separatum, Rijeka
Corpus separatum adnexum

1779. 23. Travnja, detaljnom poveljom carice Marije Terezije Habsburške (sljedila je i diploma sa istim datumom) osnovan "Corpus separatum adnexum" (slika ljevo). Time se odcjepljuje Rječinom od bakarskog (hrvatskog) područjaje i izdvaja iz dotadašnje provincije "Austrijsko primorje". Rijeka postaje autonomnim područjem u sastavu zemalja svete Ugarske Krune. Rijeka je odijeljeno, sv. Kruni Kraljevine Ugarske pridruženo tijelo. To je u monarhiji bila karakteristika samo Rijeke i Trsta. Nejasna formulacija te povelje dovela je kasnije do mnogih problema jer kaže da se: "grad Rijeka sa svojim kotarom ima smatrati i nadalje kao zasebno tijelo pridruženo kraljevskoj Ugarskoj kruni, ali tako da se ne mješa sa ostalim bakarskim ili drugim područjem koje pripada Kraljevini Hrvatskoj..." Time je vladarica izazvala brojne polemike i otvorila "Riječko Pitanje", Koji je bio državno pravni status Rijeke, dali je Rijeka bila izdvojeni mađarski ili hrvatski teritorij, i mnoga druga pitanja. (Izvor: Andrija Rački: Prilozi k povijesti grada Sušaka, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1991., str. 179.)
1779. 24. Srpnja Srpnja Čeh Lovro (Lovrenz, Lorenco) Karletzky dobiva dozvolu da otvori tiskaru. Dobivši potrebno odobrenje Velikoga vijeća grada Rijeke, braća Josip (Giuseppe) i Anton (Antonio) Karletzky postaju prvi službeni gradski tiskari, a njihova tiskara prva gradska, uskoro i gubernijska, tiskara koja će pod vodstvom ostalih pripadnika obitelji Karletzky u Rijeci djelovati idućih stotinjak godina. Ta prva riječka latinična tiskara je djelovala u gradu do 1889. godine. Prve objavljene novine u Rijeci, "Notizie del Giorno", koje su izlazile od 8. Rujna 1813. pa sve do Listopada 1814. štampane su u njihovoj tiskari. Prema definiciji novina i obilježjima to su bile istinske novine koje su izlazile utorkom, četvrtkom i subotom. Drugi po redu riječki dnevnik "Eco del litorale ungarico" (Odjek Mađarskog primorja), novine koje su izlazile su dva puta tjedno, srijedom i subotom, a prvi je broj  tiskan 5. Travnja 1843., također su tiskane u Privilegiranoj gubernijskoj tiskari braće Karletzky. U njihovj je tiskari štampan i uvedeni gradski novac karantan (hrv.: križar, tal.: carantan, njem.: Kreuzer). Naredbu o tiskanju tog novca potpisao je gradski potkapetan Giuseppe Agostino Tosoni (1804.-1856.). Novčanice su, u tiskari braće Antonio i Giuseppe Karletzky dovršene krajem 1848. godine. Tiskane su na papiru tvornice Smith & Meynier iz Rijeke. Ukupno su poznate tri emisije toga papirnatog novca. Novčanice su bile u opticaju do 1853. godine, kada je prefekt grada barun Kellersberg naredio njihovo definitivno povlačenje. Od sve tri emisije u opticaj je stavljeno 200 000 primjeraka u vrijednosti tadašnjih 16 500 forinti. Poznat je veoma mali broj sačuvanih primjeraka ovog novca. (Izvor: Sanja Holjevac: HRVATSKI SLOVOPIS U IZDANJIMA RIJEČKE TISKARE KARLETZKY OBJAVLJENIMA U RAZDOBLJU OD 1836. DO 1878. GODINE, Također: enciklopedija.hr > Karletzky, Također: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Stručni rad, Lea Lazzarich: Izvori o riječkim povijesnim novinama 1813. - 1918.)
1779. 27. Rujna Gubernij je toga dana dekretom dopustio Židovima da ustanove vlastitu bogomolju, „kehile”, pa je odlučeno da se ona otvori u privatnoj kući obitelji Penso. Time je otvorennajstariji poznati židovski molitveni hram "španjolskog ritusa" u Rijeci. Židovska Sefardska Općina osnovana je 26. Rujna 1781. godine, a u kući Isaka Mihaela Pensa, koji je bio podrijetlom iz Splita. Druga privremena bogomolja tijekom 1836. nalazila se u kući Celebrini, a za treći po redu hram Mozes Saul ha-Levi 12. Sječnja 1837. daruje Općini vlastitu trokatnu kuću čija su vanjština i unutrašnjost iste godine preuređene po nacrtima gradskog edila Adama Olfa. Nalazila se u starom gradu u Calle del Tempio (danas Ul. J. Trdine), stara k. č. 251/246, poslije br. 5. (Izvor: Židovska općina Rijeka, Povijest, 18. stoljeće)
1779. 26. Listopada knjige isusovačkog kolegija prelaze u vlasništvo riječke općine da bi zajedno s knjigama kasnije osnovane Nautičke akademije i velikim donacijama riječkih plemića Giulia de Benzonia i Giuseppe Marottia iz 1779. postale dostupne javnosti 1782. godine. U službenom aktu o donaciji, dana 26. Listopada 1779. de Benzoni navodi broj primjeraka donacije i zahtjev da ona bude javno dostupna:
"qual libreria amontera di presente a 900 volumi incirca; e cio affine si erriga una Biblioteca publica a ventaggioso, e comodo Proffito nelle Scienze tanto delli figli della Patria, che degl' Esteri Studenti"
. 04. Veljače iste godine Giuseppe de Marotti nudi, a 23. Prosinca Kapetansko vijeće prihvaća jednako uvjetovanu donaciju privatne knjižnice s katalogom. Već 1780. godine ukazuje se namjera za spajanjem dviju navedenih darovanih knjižnica s knjižnicom isusovaca. Tek koncem godine 1782. spojene su knjižnice Benzoni i Marotti s knjižnicama isusovačkog kolegija i nautičke akademije. 1782. godine osnovana je gradsko-gimnazijska knjižnica, koja uz to što zadržava svoje prvotne obrazovne funkcije postaje ujedno i prva javna knjižnica u Rijeci. 1839. gradsko-gimnazijska knjižnica posjeduje 5652 naslova u 9200 svezaka. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Povijest, Ažurirano 19.7.2016.)
1779. 01. Studenog, nakon što je Hrvatski sabor 1733. godine uveo u Hrvatsku jedinstvene, tzv. "požunske (ugarske) mjere", 01. Studenog 1779. te su mjere i utezi uvedeni i u Rijeku. Požunske su mjere uvedene radi izjednačavanja mjerenja na području Habsburške Monarhije, a postupak je pokrenut u 18. stoljeću ujednačavanjem mjernih jedinica i postupaka, za ono doba ponajprije u trgovini i ljekarništvu. Time su dotadašnje samosvojne hrvatske mjerne jedinice, kao što je bio hrvatska pinta, akov, hrvatski lakat, zagrebački polić i mnoge druge, otišle u povijest. Požunske su mjere bile valjane sve do 1. Siječnja 1876. kada je zakonskim člankom Hrvatsko-ugarskog sabora uveden Metarski sustav, čime je Hrvatska uključena u svjetsko mjerno jedinstvo. (Izvor: Zvonimir JAKOBOVIĆ: Početci mjeriteljstva u Hrvatskoj, str:2, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1779. 1. Studenog prema pisanju Luigi Marija Torcolettija (Rijeka, 3. Svibnja 1881. - Zoagli, 20. Studeni 1956.) u njegovom djelu "La chiesa e il convento degli Agostiniani" 1944, str 65) na poticaj tadašnjeg guvernera grofa Josipa Mailatha de Szekhelya je u Rijeci osnovana trgovačka burza (La Borsa Mercantile) i Kazino (Casino) sa sjedištem u kući Anselma Perija (casa Gresani, nekadašnja zgrada Municipija). Prema zapisniku sjednice Kapetanskog vjeća održanog 16. Studenog 1779. odlučeno je da:

„...se uredi Bursa i Casino kao zajenički objekat, odnosno mjesto za sastajanje trgovaca, nakojem bi mogli raspravljati. Casino je mjesto za javnu korist građana, gdje bi časni ljudi, ovdašnji ili stranci, mogli provoditi večernje sate zajedno u zabavi i razgovoru prema običajima trgovaca u talijanskim gradovima. Prije navedeni objekti moraju biti blizu i do njih mora biti lagan pristup. Gubernator utvrđuje zajedno sa kapitanima građansku javnu zgradu koja treba biti u središtu grada.Odlučeno je da će jedna velika dvorana biti namjenjena okupljanju. Uz to bila bi prostorija nazvana Segreteria, namjenjena za arhiv i političko pravno djelovanje. Još bi bile manje prostorije za rad odvjetnika, odnosno za neometano pisanje ugovora. Velika dvorana bila bi zajednočka, danju Burza, a noću Casino. Uz to bi bila i kuhinja“.

Obližnja kavana "Grigioni" opskrbljivala ih je sladoledom, hranom i pićem. Sve je bilo osvjetljeno uljanom rasvjetom i voštanicama. Zimi se prostor

Stara guvernetrova palača, Rijeka
Stara Guvernerova palača na današnjem Jadranskom trgu. U daljini se vidi kupola Palače Ploech. Prizemlje su zapremali prostori za poslugu, kuhinja, kolnica i štala, a kat guvernerov stan s reprezentativnom dvoranom dimenzija 6x8 metara. Skromnu klasicističku građevinu projektirao je Anton Gnamb, građevinar koji je neposredno prije toga definirao Via del Governo (Korzo , kao ulicu ispred srednjovjekovne Rijeke. Između nove palače i mora ubrzo je oblikovan mali, dopadljiv park. Josip Mailath de Szekhely bio je gubernijalni povjerenik sve do 1779., a tada je službeno imenovan guvernerom.

zagrijavao.
1779. Iz Splita doseljava nekoliko židovskih trgovačkih obitelji, nakon čega dolazi do osnivanja židovske samostalne bogoštovne općine s vlastitom bogomoljom i grobljem izvan gradskih zidina.
1780. na mjestu današnjeg Jadranskog trga sagrađena je stara Guvernerova palača po projektu Riječana Antona Gnamba (slika ljevo). Srušena je 1896. godine.
1780.Car Josip II. donosi odluku o rušenju Riječkih gradskih zidina i kula, a četiri godine poslije zatrpava se i rov na Korzu. Neke su se kule srušile i prije carske odluke, primjerice Bastion sv. Jeronima na jugozapadnom uglu zidina srušen je između 1760. i 1762. godine. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Također: Vanda Ekl: Živa baština, Izdavački centar Rijeka, 1994.)Povijesna zastava grada Rijeke
1780. 18. Studenog na temelju prijedloga Gradskog vijeća prihvaćena je upotreba povijesne zastave grada Rijeke.
Povijesna riječka zastava, kao i grb ima tri osnovne boje i bila horizontalno podijeljena na tri polja: karmin crvena, žuta i plava. Karmin (crvena) je boja vatre i krvi, pa je povezana sa energijom, ratom, opasnosti, snagom, moći i odlučnosti, kao i sa strašću, željom i ljubavi. To je emocionalno intenzivna boja. Žuta je boja sunca. Povezana je sa srećom, radošću, intelektom i energijom. U heraldici žuta predstavlja čast i odanost. Plava je boja neba i mora. Često se povezuje sa dubinom i stabilnočću. Zastava je i bila je u upotrebi od 1848. do 1947. Prikazana je na slikama "Slava Rijeke" G. Butkovića i "Italia o morte" Carla Wostryja i nalazimo je kao sastavni dio medalja i značaka. Nakon Drugog svjetskog rata nije više korištena, a na natječaju za novu gradsku zastavu 1998. Ministarstvo uprave RH odbilo je dizajn utemeljen na ovoj trobojnici. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Tamara Mataija: Osviještena baština – Zastave, Rijeka, Studeni 2012.)
1780. Barun Giuseppe Marotti darovao gradu 1382 sveska svojih knjiga.
1780. zapadno i istočno od gradskog tornja započeta gradnja Korza.
Andreas Möller - Nadvojvotkinja Marija Terezija u dobi od 11 godina (1727.)1780. 29. Studenog umire Marija Terezija, kraljica Ugarske (na slici desno na portretu Andreasa Möllera - Nadvojvotkinja Marija Terezija 1727. u dobi od 11 godina). Postala je vladarica nakon smrti svoga oca, cara Karla VI, u Listopadu 1740. godine. Bila jedini ženski vladar svih habsburških posjeda i posljednji član dinastije Habsburg. Vladala je kao nadvojvotkinja Austrije, kraljica Ugarske, Češke, Hrvatske, Galicije i Lodomerije, kao vojvotkinja Mantove, Milana, Parme, Piacenze i Guastalle, te kao vladarica Austrijske Holandije i brojnih grofovija. Brakom je bila carica Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, njemačka kraljica, velika vojvotkinja Toskane i kratko vojvotkinja Lotaringije. Marija Terezija nije posjedovala intelekt svojih sinova, ali su je ipak karakterizirale osobine cijenjene kod monarha: dobrodušnost, razumnost, odlučnost, te, najvažnije od svega, spremnost da prizna svoju grešku. Kao mlada vladarica koja je morala voditi dva dinastička rata, vjerovala je da njen interes mora biti interes njenih podanika; kao iskusna vladarica shvatila je da interes njenih podanika mora biti njen interes. U Rujnu 1745. Franjo Stjepan Lotarinški (lotarinški vojvoda Franjo Stjepan), muž Marije Terezije, okrunjen je za cara pod imenom Franjo I. i time je dinastija postala poznata kao Habsburg-Lothringen. Iz toga se braka rodilo 5 sinova i 11 kćeri. Od njihove djece sinovi Josip i Leopold bili su neposredni nasljednici prijestolja, a kći Marija Antonija, u povijesti poznata kao Marija Antoaneta postala je francuska kraljica i supruga Luja XVI.. Puna titula Marije Terezije, nakon smrti njenog muža 1765. glasila je:

"Marija Terezija, milošću Božijom, carica-udovica Svetog Rimskog Carstva, kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije, Lodomerije, itd, nadvojvotkinja Austrije, vojvotkinja Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske, Brabanta, Limburga, Luksemburga, Gueldersa, Württemberga, Gornje i Donje Šleske, Milana, Mantue, Parme, Piacenze, Guastalle, Auschwitza, Zatora, Lotaringije, i Bara velika kneginja Transilvanije, kneginja Švabije, markgrofica Moravije, Burgaua, Gornje i Donje Lusatije, grofica Habsburga, Flandrije, Tyrola, Hennegau, Kyburga, Gorizije, Gradiške i Namura, gospodarica Marka i Mechlina, vojvotkinja-udovica Lotaringije i Bara, velika vojvotkinja-udovica Toskane."

Jean-Étienne Liotard - Marija Terezija (1762.)Razdoblje od 40 godina njene vladavine znano je kao Terezijanizam. Kada je njezin suprug Franjo I. preminuo 1765., suvladar joj je postao sin Josip II., tako da je dio ovih reformi nastao i pod njegovim utjecajem. U razdoblju od 1740. do 1763. godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka - prije svega Šleske, ali i talijanskih zemalja. Terezijanizam je obilježen primarno centralističkom vladavinom i apsolutizmom koji su za cilj imali provedbu prosvjetiteljskih ideja u Monarhiji. Marija Terezija (slika ljevo, portret Marije Terezije Jean-Étienne Liotarda iz 1762.) bila je uz Fridrika II. tada jedini europski monarh koji je primijenjivao prosvijećeni apsolutizam kao državnu politiku, a kasnije će to primijenjivati Josip II. i Katarina II. Velika. U njezino vrijeme Hrvatska je podijeljena na županije, kao veće, i okružja, kao manje sastavne teritorijalne jedinice. Na čelo županija postavlja župana, a niže i srednje plemstvo okupljalo se na županijskim skupštinama. 1767. godine formirala je Hrvatsko kraljevsko vijeće, čime je uvelike povećala ulogu Hrvatske i smanjila njezinu ovisnost o Ugarskoj. Sjedište vijeća je do 1776. bilo u Varaždinu, kada je u gradu izbio veliki požar, nakon čega je preseljeno u Zagreb. Kraljica je vijeće ukinula 1779. godine kada je sve njegove ovlasti prenijela na Ugarsko namjesničko vijeće. Gospodarske reforme Marije Terezije bile su primarno usmjerene na reformiranje feudalnih te uređivanje kmetskih odnosa. Njezin otac, Karlo VI., još je 1737. donosi prvi urbar (Urbari su dokumenti koji su smanjili davanja kmetova feudalcima i uredili međusobne odnose), a ona je time nastavila 1756., donošenjem Slavonskog, i 1780. donošenjem Hrvatskog urbara. Uvela je opću školsku obvezu, tako da su sva muška djeca od 6 do 13 godina morala pohađati školu. U vrijeme njene vladavine počinju prvi sukobi Hrvata s Mađarima, a u njima se Marija Terezija na kraju priklanja Mađarima.
1780. Simon Adamić, otac Andrije Ljudevita Adamića počeo restauraciju kapelice svetog Martina u Martinšćici. 1785 kada je kapelica već bila restaurirana i dograđena, proširio se glas da je Simon tokom restauracije našao ogromno blago u temeljima crkve. U ono je vrijeme isto kao i danas, vrijedilo pravilo da se dio nađenog blaga mora predati državi. Vlast je optužila Adamića da je utajio taj dio i uz pomoć Adamićevi svjedoci14 svjedoka smjestila ga u zatvor u Crikveničkom kaštelu. Ni dan danas niko nije siguran dali su optužbe bile istinite ili lažne, ali obitelj Adamić je i prije i nakon tog događaja bila izuzetno bogata trgovačka obitelj. Nakon 2 mjeseca, 24. Travnja, Simon je uz pomoć sina Andrije Ljudevita bio oslobođen optužbi i oslobođen. Od benediktinki kupuje vrt i parcelu uz Rječinu uz koju gradi kuću. Simon je oprostio sucima na lažnoj optužbi, ali ne i onoj četrnaestorici svjedoka. U sljedećim je godinama dao izraditi 14 kipića-stupova (slika desno) i svaki je stup imao isklesanu glavu po jednog od svjedoka. Kipiće je napravio poznati kamenorezac Josip Capovilla. Smjestio ih je ispred svoje kuće na Fiumari gdje su ostali na sramotu tih ljudi sve do 1883 kada su odstranjeni jer su ometali promet. Kipići su danas smješteni ispred Guvernerove palače.
1780. Priliv robe iz Ugarske i Hrvatske porastao je u toku 5 godina (1775. - 1780.) za 405% (ili prosječno godišnje 81%), iz drugih austrijskih zemalja za 320% (ili godišnje 64%), a riječka je proizvodnja uvećana za 85% (ili godišnje 17%). U Rijeci je iz dana u dan rastao, adekvatno novčanom, i fizički volumen roba, prema tome bivalo sve više i više tereta za brodove.
1781. Uvedena jedinstvena cijena u svim riječkim gostionicama i krčmama: objed s juhom, kuhanom govedinom i povrćem koštao je šest karantana; noćenje, objed i večera jedan fiorin.
1781. 25. Listopada car Josip II izdaje "Edikt o vjerskoj toleranciji" kojim se rješavaju sva postojeća pitanja oko bogomolja, crkvi, škola, groblja i drugih pitanja nacionalnih manjina i manjinskih vjera u carstvu. Iako je donešen 1781. počeo se provoditi tek 1783. Katolička će Crkva i dalje imati prednost. Njime se osigurava sloboda vjeroispovjesti i gradnje vlastitih hramova u mjestima gdje se nalazi više od sto obitelji određene vjeroispovijesti. Tim su patentom pripadnici drugih konfesija (židovi, protestanti i pravoslavni vjernici) dobili jednaka prava kao i Katolici. Mogli su osnivati crkvene općine, škole, baviti se obrtom i trgovinom kao i slobodno oblačiti, međutim njemačka prezimena su im i dalje bila nametnuta.
1781. 26. Rujna osnovana je židovska sefardska općina u Rijeci. Osnivači su bili Isak Mihael Penso, koji je bio podrijetlom iz Splita, braća Josip i Leon Ventura i Piazza. Tada je u Rijeci živjelo 25 Židova (iz obitelji Penso, Ventura i Diocoen). Sefardska Općina osnovana je u kući Isaka Mihaela Pensa. (Izvor: Izdavač: Židovska općina Rijeka · Pripremila: Irena Deže Starčević: Židovi u Rijeci, Također: fluminensia.org > Goran Moravček: Srušena riječka sinagoga, 27. Studenog 2012)
1781. ušće Rječine, koje je služilo kao glavna gradska luka, je bilo toliko zatrpano da je bilo potrebno produbljivati i samo dno korita rijeke. Inženjer
Struppi tada izrađuje projekt glibodera, ali do njegove gradnje nikada nije došlo. ujedno predlaže da se u koritu Rječine iskopa jama u kojoj bi se taložili riječni nanosi (Državni arhiv Rijeka-C). Iz tog vremena datiraju i prvi podaci o pojavama nestabilnosti na padinama oko toka Rječine. (Izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 5)
1782. 06. Veljače U Rijeci rođen, slikar (umro u Rijeci 28. 12. 1849). Poznat je po svojim radovima u Rijeci. Za Zbornu crkvu Uznesenja Marijina načinio je sliku svete Marije Magdalene i još neke slike, za kapelu na Kalvariji načinio je sliku "Pogreb Isusov", a za župnu crkvu svetog Jurja na Trsatu nacrtao je sliku svetog Dižmaša (Sveti Dizma). Neki pogrešni podaci navode godinu rođenja kao 1780.
Riječka tvornica šećera1782.
U Rijeci otvorena i četvrta ljekarna.
1782. 12. Srpnja u "zamolnici" upućenoj carici Mariji Tereziji, riječki Srbi traže svoja prava u vezi gradnje svoje crkve, groblja, načina ukopavanja mrtvih, plačanja katoličke stole... . Pozivaju se i na privilegije dobivene od cara Leopolda I koje je potvrdio i Karlo VI, a obnovila i Marija Terezija. U to su vrijeme u Rijeci živjele 82 srpske pravoslavne porodice (Giovanni Kobler, Memorie della Liburnica citta di Fiume, vol:2)
1782. Započeta izgradnja upravne zgrade Rafinerije šećera (danas Rikard Benčić) (Slika ljevo) po projektu Andrea Menninija iz Trevisa (Ovo je prihvaćeni podatak, ali netočan. Povijesna su istraživanja potvrdila pretpostavku konzervatora stare upravne zgrade da upravna zgrada nije sagrađena osamdesetih godina 18. stoljeća, kako je to svojedobno pisala Radmila Matejčić pozivajući se na ploču s natpisom na glavnom stubištu. Naime, u arhivskim spisima pronađen je podatak da je sagrađena 1752. godine, u doba direktora Arnoldta, Kennedyja i Wellensa, te da je 1785. godine stradala u velikom požaru, nakon čega je obnovljena i raskošno opremljena štukaturama i zidnim Uldarico (Ulderico) Moro: Projekt Teatra Nobile, 1784.slikama.)
1783. 07. Siječnja ugledni Riječki posjednik Francesco Thiepolo uputio je Gradskom vijeću molbu za podizanje "Teatra Nobile" (slika desno) o vlastitom trošku, što opisuje u osam točaka. Zauzvrat traži besplatno zemljište u susjedstvu kuće Battiani, monopol na 25 godina, tokom kojih će organizirati priredbe, balove tokom karnevala, osigurati bolji orkestar i dvije komične družine svake godine. Obvezuje se izgraditi kazalište u dvije godine, u kazalištu napraviti klub (Casino) za ugledne građane, osigurati jednu ložu za Gubernij i jednu za suce rektore te omogućiti bolje osvjetljenje od sadašnjeg. Od Vijeća traži, ukoliko je suglasno s danim uvjetima, da pripreme ugovor. Gradsko vijeće je predmet razmatralo 11. Veljače, 28. Studenoga i 11. Prosinca 1783. godine te tražilo na uvid ugovor s Giuseppeom Bonom i de Gerliczijem − vlasnicima kazališta Bono, mišljenje Gubernija, kao i mišljenje o kazalištu u talijanskom gradu Mestre. Razlozi zbog kojih ih je zanimalo upravo ovo kazalište bili su ti što se radilo o novom, nedavno otvorenom kazalištu − Teatru Balbi. Donesena je odluka da arhitekt Uldarico Moro, projektant kazališta u Gorici (Gorizia), izradi nacrt novoga kazališta u Rijeci. Izgleda da je nacrt je prezentiran 29. Svibnja 1784. godine. Postojanje stubišta na pozornici ukazuje na kompleksniju scensku tehniku, u više razina, tj. vjerojatno postojanje radnih galerija i uređaja u nadstroplju. Točna projektna pozicija kazališta ni danas nije utvrđena sa sigurnošću, ali Nana Palinić u svome radu "Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci" govori da je na planu Antuna Gnamba iz 1785. godine "Plan nove Rijeke i njezine Rječine" prikazana buduća pozicija zgrade južno od zgrade Stare pošte (na mjestu današnjeg Trga Republike), uz obalu je crtkano ucrtana pravokutna zgrada opisana kao "Kazalište". Kako je riječ o godinama kada je naručen projekt" Teatra Nobile", logično se može pretpostaviti da je gradski edil Antun Gnamb bio upućen u ovu, kao i ostale inicijative vezane za gradnju javnih zgrada, te da je u novi plan, tada u nastajanju, ucrtao poziciju budućega kazališta. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Također: Erceg, I. (1998.), Jozefinski katastar grada Rijeke i njegove uže okolice (1785/87), Školska knjiga, Zagreb)
XVIII stoljeće prestala je potreba za utvrdama i gradskim zidinama i počelo je pokrivanje kanala koji je opasavao rijeku i gradske zidine. Tokom 1782. pokriven je veći dio južnog kanala uz trošak koji su pokrivali pola grad, a pola vlasnici kuća uz kanal.
1784. 01. Srpnja
Kapetansko vijeće je odlučilo da se na Gradski toranj postavi lukovičasta kupola, sad već dotrajali sat zamijeniti novim, a kuglu i križ koji su krasili stari krov, zamijenila je skulptura jednoglavog orla što ga je izradio poznati riječki kotlar Ludovico Ruppani. Kod najboljeg su ljubljanskog urara Johanna G. Widmana naručena čak četiri nova sata za sve četiri strane tornja, koja su idućih gotovo 90 godina otkucavala točno vrijeme. Godine 1890. skulptura je uklonjena tijekom obnove Gradskog tornja i predana Gradskom muzeju, a nova s dvoglavim orlom je postavljena 1906. (Izvor: wikipedija > Gradski toranj u Rijeci, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka 2010., Volim grad - poznam grad Biblioteka: Edukativni programi 5, Denis Nepokoj: Gradski toranj - Grad Rijeka, Rijeka, 2010)
1784. Gradska je uprava na nekoliko godina pruzela u najam Bonovo kazalište ( poznato i kao Gerlyczijevo, po kasnijemu vlasniku). U njemu se održavala poneka dramska i čak i operna sezona, ali i nadalje neredovito, sve do 1804. godine.
1784. 23. Listopada
u Rijeci umire Franjo Ksaver Orlando, osnivač prve javne nautičke škole na Jadranu u Trstu. Franjo Orlando rođen je u Rijeci 09. Prosinca 1723. Talijanski biografi ističu da mu je otac Antun po prezimenu Talijan (bio je sudac, a 1730. - 1732. i 1734. upravitelj grada Rijeke), ali za majku Barbaru prešućuju da je bila iz hrvatske obitelji. Obitelj Orlando generacijama je živjela u Rijeci. U rodnom gradu završio je isusovačku gimnaziju i ušao u Družbu Isusovu. Nakon toga završava filozofski studij u Beču. 1773., po naredbi Marije Terezije seli se iz Trsta sa svim nastavnim pomagalima i knjižnicom u Rijeku gdje utemeljuje prvu nautičku školu u Rijeci, koja je djelovala do 1794. godine. Njegova predavanja zapisivali su studenti i prema tim rukopisnim udžbenicima desetljećima se održavala nastava nautike u Trstu i Rijeci. Pokopan je uz pjevanu svečanu misu u crkvi Sv. Vida. U Listopadu 1989. prilikom čišćenja grobnice kosti su mu zajedno s ostalima iz groba bačene u kosturnicu riječkog gradskog groblja. (Izvor: Franjo Ksaver Orlando osnivač prvih pomorskih škola na Jadranu, BORIS FRANUŠIĆ)
1785. Dovršena je “Anina cesta”, koja je povezala Rijeku s Pazinom, preko Učke.
1785. Antun Gnamb objavljuje svoj "Plan nove rijeke i njezine Rječine".
1785. Ispred stare Guvernerove palače sagrađen mol dužine 38 m, koji je kasnije zatrpan nasipavanjem, a ponovo "iskopan" tj. otkriveni su njegovi dijelovi kad su se kopali temelji za zgradu Palazzo Adria. Te godine obala se nasipavanjem pomaknula približno do pravca Ulice Rade Končara, a godine 1808. bila je pomaknuta do Obale JRM (današnja Riva). (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1476. (Ing. Cvjetko Premuš: Urbanistički razvoj riječke luke))
1785. 10. Travnja u prisustvu gornjokarlovačkog episkopa Genadija Dimovića (Šikaluš u Baranji 1710. - Plaški, 20. Prosinca 1796.) postavljen je kamen temeljac za pravoslavnu "crkvu sv. Nikole". Crkva sv. Nikole kronološki je najmlađa barokna sakralna građevina u Rijeci, a stilski najsuvremenija. Gradnja je započeta 1786. po projektu riječkog arhitekta i graditelja Ignazija Henckea (Rijeka, 17. Srpnja 1740. - 1. Rujna 1798.), a završena je 1790. godine. (Izvor: TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA, Hodočastiti Svetištima, PRAVOSLAVNA SVETIŠTA, Također: wikipedija > Pravoslavna crkva sv. Nikole u Rijeci, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:176)
1785. na sušačkoj strani Rječine, na području Kortila – oko današnjeg sušačkog nebodera i HKD-a, Pavlini otvaraju hospital. (Izvor: Petar Strčić, "Zdravstvena kultura u Zapadnoj Hrvatskoj," u: Medicinski fakultet u Rijeci 1955. – 1995., str:15, 20, Također: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Amir Muzur: ZAKLADA BRAĆE BRANCHETTA: IDEJA KOJA JE NADRASLA SAMU SEBE)
Erceg Ivan- Jozefinski katastar grada Rijeke i njegove uže okolice (1785-87)1785. U riječkoj gimnaziji započela nastava na njemačkom jeziku.
1785. godine je započela, a 1787. godine je završena izrada "Jozefinskog katastra grada Rijeke i njegove uže okolice" (slika ljevo). Koncept katastra temelji se na izmjeri i procjeni zemljišta i biljnih kultura koje su se na njemu uzgajale. U katastru su navedeni vlasnici zemljišta, zemljišnih parcela s kućom i kućnim brojevima kao i imena i prezimena vlasnika. To je jedini povijesni izvor takve vrste sačuvan na tlu hrvatskih zemalja iz tog doba.
Grb pavlinskog reda1786. 01. Veljače registrirana trgovačka tvrtka "Simone Adamich e Figlio", zajednička tvrtka oca Šimuna i sina Andrije LjudevitaAdamića. Tvrtka je radila sve do 1800. godine.
1786. 07. Veljače
dekretom od strane Josipa II austrijskog (Schönbrunn, Beč, 13. Ožujka 1741. - Beč, 20. Veljače 1790.), rimsko-njemačkog cara, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja od 1780. do 1790. ukint je Pavlinaski red (Red svetog Pavla prvog pustinjaka, latinski: Ordo Fratrum Sancti Pauli Primi Eremitae, u narodu znani i kao “bijeli fratri” zbog boje habita) koji je u Hrvatskoj djelovao od 1244, a bavili su se odgojnom i obrazovnom djelatnošću. Na slici desno, grb pavlinskog reda. Nakon mnogih crkvenih reformi i nastojanja da crkvu i sve vjere približi narodu, Car Josip ukida i neke redove koji nisu trebali biti ukinuti. Jedni od njih su i "serviti" koji su održavali bolničke ustanove. Dio novaca i prihoda od konfiscirane imovine bio je preusjeren u novoosnovani Religijski fond, a dio je bio upotrjebljen za daljnje reforme, osnivanje novih župa, gradnju i popravljanje crkvi diljem Monarhije. Josip II. bio je sin Marije Terezije i njezin suvladar od 1765., kada je preminuo njegov otac Franjo Stjepan Lotarinški. (Vjerska politika Josipa II., Objavljeno 29/08/2014 od , u Hrvatskiv povijesni portal)
1786. biskupija zabranjuje zvonjenja crkvenih zvona radi rastjerivanja oluja i oblaka jer "je zvuk zvona vec više puta privukao munje" (izvor: Giovanni Kobler - Memorie Per la Storia della Liburnica Citta di Fiume, scritte dal Fiumano, strana 86.) (Giovanni Kobler, 22. Kolovoza 1811 – 02. Srpnja 1893 )
1786. 20 Ožujka
 Kralj Josip II. ukinuo Severinsku Županiju čime Rijeka postaje dio Ugarske kao "Ugarsko Primorje". Primorje se sastojalo od tri kotara, Riječkog, Bakarskog i Vinodolskog (hrelinskog) (od Rijeke do Senja), a svime je upravljao guverner. (Izvor: Albino Senčić, GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAKA 1888 - 1945, str: 4)
1786. 27. Ožujka Riječka je općina angažirala Giuseppea Bertnija Muillera (nastanjenog u Rijeci) da održava gradske javne satove.
1786. 29. Travnja carskom odlukom Sušak je pripojen Rijeci.
1786. 5. Rujna prema podacima iz fonda riječkog Magistrata, Gaetano Pierini, prvi riječki školovani liječnik-zubar (Chirurgo-Dentista), porijeklom iz Italije, je zatražio dozvolu za rad u našem gradu i traži "che gli fosse concesso il libero esercizio della sua profesione" (da mu se dozvoli, ako je moguće, slobodan rad u njegovoj profesiji) Inače, 12. Travnja 1777. godine predana je molba Gaetana Pierinija, Chirurgo-Dentista, "Vijeću umoljenih Dubrovačke Republike" za prijem u državnu službu u funkciji Chirurgo-Dentista. Molba je bila prihvaćena istoga dana, uz plaću od 8 dinarića (grossetta) na dan. Službovao u Dubrovniku osam godina, od 1777. do 1785. da bi zatim preselio u Rijeku i tu nastavio službu. On je ujedno bio prvi školovani zubarski liječnik u Hrvatskoj. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji)
1786. Dovršena je upravna zgrada Rafinerije šećera (sada poznata kao Rikard Benčić) po projektu Andrea Menninija iz Trevisa, najmonumentalniji takav objekt iz tog vremena u Hrvatskoj.
1786.
U starom gradskom kazalištu izvodila se talijanska opera tijekom jeseni i zime.
1786. 19. Srpnja U Rijeci je osnovana primaljska škola, kao prva u Hrvatskoj u kojoj se nakon završetka i položene zakletve dobivala svjedodžba. Za voditelja je postavljen tadašnji kirurg-sekundarac, koji se navodi i kao prvi kirurg-opstetričar u Rijeci, dr. Giacomo (Jakov) Cosmini., za čije je polaznice bio pripremljen i teoretsko-praktični priručnik na hrvatskom jeziku. U svom znanstvenom članku "Začeci i razvoj medicinskih škola u Rijeci", docent Medicinskog fakulteta u Rijeci Milan Zgrablić piše da se u Rijeci spominju primalje koje su oko 1715. godine nakon 14-dnevnog tečaja morale polagati ispit. (Izvor: m.srednja.hr > Jeste li znali, M.G.: Povijest obrazovanja medicinskih sestara u Hrvatskoj spominje se od 15. Stoljeća,12. Svibnja 2016, Također: Acta med-historia Adriatica 2006;4(1);85-96 , Pregledni rad, Vladimir Uremović, Lovro Mirošević, Ivan Vukelić: RAZVOJ PRIMALJSKOG ŠKOLSTVA U RIJECI, Također: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji)
1787. U Rijeci je postojalo šest kavana. Prva kavana u Zagrebu otvorila je svoja vrata tek 1820. godine. Velikom broju kavana pogodovala je blizina Trsta, koji je stoljećima najveća europska luka za uvoz i prženje kave
1787. Rijeka je došla pod crkvenu vlast senjsko-modruškog biskupa i u njezinom je sastavu ostala do konca Prvoga sv. rata i početka talijanske uprave. Do te je godine grad crkveno pripadao Pulskoj biskupiji čiji su biskupi bili mletački podanici. Istovremeno, Rijeka je bila pod vlašću Habsburgovaca koji su bili u neprijateljstvu s Mlečanima. Stoga se arhiđakon, koji je imao sjedište u crkvi kod Kosog tornja, često ponašao kao da je biskup. 
1787. odlučeno je da se sruši crkva Svetog Fabijana i Sebastijana sagrađena 1291., ali crkvene vlasti su odlučile da ipak ostave crkvu. Otvorena je nanovo 1791. za službu naroda. 1833. gradske vlasti ponovo žele srušiti crkvu sa obrazloženjem da onemogučava normalan "promet" kroz Kale S.Sebastiano, ali vjernici su to ponovo onemogučili.
1787.
Prema popisu stanovništva iz te godine Bakar je bio najveći hrvatski grad sa 7.656 stanovnika Rijeka je imala 5.956, Varaždin 4.814, a Zagreb 2.815 stanovnika.
Adamićevi svjedoci1787. 24. Travnja Simeon Adamić, otac Andrije Ljudevita Adamića izlazi iz zatvora nakon što je lažno optužen za utaju legata. Naime, on je kao vlasnik velikog posjeda u Martinšćici na kojemu se nalazila prastara kapela sv. Martina, krenuo u obnovu kapele i naišao na arheološko nalazište. Mašta puka je radila i pročulo se da je našao veliko blago. Optužili su ga da je zatajio dati eraru određeni legat od ukupne vrijednosti nađenog "blaga". Vlasti su poduzele istragu i našli četrnaestoricu svjedoka koji su ga teretili za utaju legata, pa se ugledni riječki veletrgovac Simeon Adamić našao u zatvoru u crikveničkom kameralnom kaštelanatu. Na intervenciju svog sina Andrije kod cara Josipa II, Simeon Adamić je odmah pušten iz zatvora s posebnom preporukom da mu se dalje ne smeta. Carski gest bio je veoma proračunat, dvor je itekako vodio brigu o spretnim uvoznicima i trgovcima duhanom da bi pustio da u zatvoru trune sposoban poduzetnik. Nakon izlaska iz zatvora Simeon Adamić vraća lažnim svjedocima na interesantan način. Od benediktinki kupuje vrt i parcelu koja se pruža do obale Rječine (današnja Fiumara). 24. Studenog 1787. godine, općina mu daje dozvolu da sagradi kuću na Rječini. Procjena vrijednosti kuće bila je velika za ono vrijeme, iznosila je 100.378 fiorina. Grad nije ni slutio da će ih Adamić tako lukavo nadmudriti stavivši pred svoju kuću galeriju lažnih svjedoka: finu damu visoke frizure, oficira, elegantnog gospodinčića, kočijaša, služavku i staru dadilju. Porodična kuća, dugačku da na nju u dužinu može staviti četrnaest prozorskih otvora, a u osovini svakog prozora Simeon stavlja uz pločnik stupić na kojem je dao isklesati glave četrnaest lažnih svjedoka. Nakon što je Kuća "Adamić" prodana pomorskom kapetanu Dioniziju Jakovčiću, ostali su ti stupići i dalje na svome mjestu sve do 1882. godine, jer su služili, uz ostale stupiće, kao zaštita pješaka od nasrtaja konja. Riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta koji je bio unuk Andrije Ljudevita Adamića te je godine izvadio pradjedove "svjedoke" i stavio ih u perivoj svoje vile. Kasnije su preneseni u park pred Historijskim arhivom i najzad su izloženi u lapidariju muzeja kao svjedočanstvo jednog, za povijest Rijeke, veoma značajnog vremena.(Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, Također: Grupa Palazzo Adamichautora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1787. 24. Rujna čak i prije dobivanja dozvole, na potezu Rječine započinje gradnja kuće Adamić (slika ljevo). Najizrazitiji je primjer baroknog neoklasicizma. Plastični detalji ove kuće, kao što je glava žene sa šeširom nad balkonskim vratima i glava ispod strehe za odlijevanje kišnice, proizvod su odlične kiparske radionice. Smatra se da ih je izrađivao Francesco Capovilla, poznati klesar s kraja osamnaestoga stoljeća, suradnik arhitekta Antona Gnamba. Kuća je u devetnaestom stoljeću otkupljena od vlade u Zagrebu, podignut je još jedan kat, a u adaptiranu građevinu smjestila se Kraljevska velika gimnazija u Rijeci. (Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:11, Također: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007)
1787. 06. Listopada je datum na planu proširenja riječke luke koji je izradio Anton Gnamb. Taj plan u posve neizmijenjenu obliku ostaje aktualan sve do kraja stoljeća. Gnambova je nova, umjetna luka sa zatvorenim bazenom, smještena odmah po kraj stare, uz ušće Rječine. Predviđeno je i da se postojeći drveni most preko Rječine zamijeni zidanim koji bi se gradio nešto južni je, na položaju koji bi bio na trasi kojom bi se sa gradi la nova cesta kroz franjevački vrt, da se bolje poveže riječka sa sušačkom stranom. Ta kođer je bilo predviđeno da se malo produlji i zidanim obalama regulira ušće Rječine, što je bilo nužno i zbog gradnje lukobrana nove luke. Gnamb je dobro razradio i cjelokupno funkcioniranje lučkog sustava i osmislio prostore i objekte za zdravstvenu zaštitu, održavanje reda i obranu luke od napada s mora.
1787. u Rijeci je osnovana škola crtanja (Scuola di disegno). Djelovala je do 1894. godine kada je zamijenjena Industrijskom školom te tečajevima crtanja koje su održavali neki domaći i strani slikari. Glavne crkve u rijeci oko 1300-tih i kasnijeOvu školu pohađali su učenici

Pravoslavna crkva svetog Nikole, Rijeka
Crkva sv. Nikole (chiesa dei Greci ortodossi)

koji su se pripremali za obrtička zanimanja. Nastava se održavala nedjeljom u kapeli crkve Sv. Vida. Od 1866. godine škola crtanja više nije djelovala samo nedjeljom već tijekom čitavoga tjedna. U ovoj školi podučavao je i slikar Giovanni Fumi predajuči osnove ornamentalnog crteža.
1788. srušena crkva Santa Barbare koja se nalazila na istoimenom trgu (danas trg na kojem je terasa kafića Sport). Klik na sliku ljevo za link na veću verziju.
1788. 10. Travnja Postavljen kamen temeljac i započeta gradnja pravoslavne crkve sv. Nikole (chiesa dei Greci ortodossi) (slika desno) prema nacrtima Ignacija Henkea, a po uzoru na Saborni hram Gornjokarlovačke Episkopije. 21. Rujna iste godine Hencke ugovara sa slovenskim klesarom Matijom Brinjevcem klesarske radove, Antonom Grbcem ugovara kovačke radove, a sa vlasnikom riječkog kamenoloma Luigijem Perretijem nabavku kamena. Već 1790. građevinski su radovi bili dovršeni, sve osim unutrašnjosti. 1794. majstor Stjepan Konti iz Ribnice izrađuje 35 stasidija (vladičanski "sto") za unutrašnjost crkve, a 22. Kolovoza iste godine majstor Nikola Janez doprema i dva zvona. U to doba u gradu prebivaju već osamdeset i dvije obitelji pravoslavnih trgovaca.
1788. 16. Lipnja, carskom je uredbom Josipa II. (Schönbrunn, Beč, 13. Ožujka 1741. - Beč, 20. Veljače 1790.), naređeno raspuštanje reda Augustinaca, a time i Augustinskog samostana utemeljenog još u 14. stoljeću (1315.). Do samog raspuštanja reda došlo je 29. Lipnja iste godine. Sva dobra su konfiscirana a kasnije rasprodana. Od tog je novca osnovan fond za razvoj drugih parohija, za pomoć siromašnima, a sve do 1809 iz tog se fonda izdvajalo svake godine 300 fiorina za financiralnje i održavanje crkve Svetog Girolama. Tada su u gradu ostale samo benediktinke i kapucini te franjevci na obližnjem Trsatu.
1789. 24. Lipnja Carskom odlukom od tog datuma ukinut riječki kaptol, sa tim da se odluka počinje primjenjivati od 1. Studenog 1789. Grad je podijeljen na dvije župe: zapadni dio Rijeke s Plasama i Brajdom pripao je ocima kapucinima, a istočni sa Sušakom župi Uznesenja Marijina. (Izvor: Forum Croinfo.net,  Tema: Lipanj - značajni događaji)
1789. napravljen prvi pečat Općine Sušak sa glavom svetog Lovre u sredini.
1789.
Utemeljena prva glazbena škola u okviru tzv. Normalne škole (Normalschule).
1788. 07. Rujna Andrija Šporer osnovao samostalnu trgovačku tvrtku za promet šećerom, kavom, željeznim predmetima, voskom, duhanom te svom robom podrijetlom iz Ugarske. Pod njegovim imenom tvrtka je poslovala do 12. Kolovoza 1807. (Izvor: Pregledni znanstveni rad : Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924., Također: Lukežić, Irvin: Fluminensia Slovenica,  Biblioteka Fluminensia, svezak 12 , Izdavački centar Rijeka: Kulturno-prosvjetno društvo "Bazovica", 2007.)
1789. 26. Rujna Arhiđakon Toma de Peri poslao je Gradskom vijeću odluku o prvoj podjeli Rijeke na dvije župe. Granica je išla od mora, preko Gradskog tornja do Kaštela. Kapucini su preuzeli 1. Studenog zapadni dio grada i upravljali su svojom župom 18 godina, do njenog ukidanja 1807. godine. Nakon ukidanja župa, grad je još dugo ostao jedinstvena župa. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1789. Kobler tvrdi da je na zapadnom dijelu Pomerija, na jugoistočnom dijelu općine Plase, ispred nekadašnje kuće Gorup, već 1789. riječki proto (costruttore navalis) Filip Zeniković (Zelenković - Zencovich) (1756.-1831.) podigao malo brodogradilište čija će aktivnost potrajati sve do 1870. kada je zemljište uzeto za željeznicu. U blizini tog brodogradilišta rastao je veliki "pino" (pinija) po kome je taj predjel nazvan (Al Pino, Vicolo del Pino, Contrada del Pino, hrv. Podpinjol). (Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1554: (prema Kobleru, Memorie.. II dio, str. 197-198)) Prema drugim izvorima, na koja se poziva D. Klen, 1806. započelo je djelovati brodogradilište "Pod Pinjol" na prostoru od 721 četvornog hvata. (Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 346.)
1789. u proljeće, engleski putopisac Thomas Watkins u svom sedamnaestom pismu poslanom iz Venecije iznosi svoje utiske nakon posjeta Rijeci:

"Rijeka je jedna od rijetkih luka koje pripadaju austijskom caru, koji je, mnogim mudrim povlasticama i zaštitnim mjerama, znatno unaprijedio njen trgovački promet(...). Premda sam već mnogo puta slušao povoljne opise tog grada, uvjeravam Vas da je on znatno premašio moja iščekivanja. Kuće su velike, ulice široke i prepune svijeta raznih narodnosti. Kao cijelina, on ostavlja utisak trgovanja, vrijednosti i bogatstva. (...). "

Tlocrt pravoslavne crkve svetog Nikole u Rijeci1790. 28. Svibnja dovršeni su građevinski radovi na riječkoj Pravoslavnoj crkvi Svetog Nikole, sve osim unutrašnjosti (slika desno, tlocrt crkve). 1794. majstor Stjepan Konti iz Ribnice izrađuje 35 stasidija (vladičanski "sto") za unutrašnjost crkve, a 22. Kolovoza iste godine majstor Nikola Janez doprema i dva zvona. Crkva je elegantni kasnobarokni hram sa naznakama rokoko stila ali i sa elementima klasicizma, uska i visoka građevina koja se savršeno uklapa u red baroknih zdanja. Odstupanje od klasičnog Bizantijskog stila treba tražiti u rigidnosti propisa tadašnjih crkvenih i gradskih vlasti (tlocrt na slici desno). Iznad zapadnog portala a ispod dvoetažnog zvonika postavljena je mramorna ploča sa latinskim i srpskoslovenskim tekstom o dozvoli za početak gradnje hrama:

VENERATA COMUNITAS FLVM SLAVO SERB OR.ECL.CUMBENIGNA
RESOLUTIONE SVA C. R. IMP. MAESTATIS.JOSEPHI II SVB D. 10. SEPT:1785. ERECT
HOC D. TEMPLVM St NIKOLAI PRO SE ET SUIS POSTERIS.

U srpskom (čirilićnom) dijelu teksta se ponavlja da je hram sagrađen:

"благим дозвољењем его Ч. К. Импер. величества Јосифа 2го от 10. септ. 1785го лета Господњег"
("blagim dozvoljenjem ego Č. K. Imper. veličestva Josifa 2go ot 10. sept. 1785go leta Gospodnjeg")

(Izvor: wikipedia>Pravoslavna crkva sv. Nikole u Rijeci, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007., Također: Drago Roksandić: O gradnji crkve sv. Nikole u Rijeci i o povijesti moderne Rijeke)
1790. 27. Svibnja Rijeku je posjetio napuljski kralj Ferdinand IV. Idućega dana pridružio mu se austrijski car Leopold II, nadvojvoda Aleksandar i napuljska kraljica s kćerima Marijom Terezijom i Marijom Karolinom, budućim suprugama nadvojvoda Franje i Ferdinanda.
Gian Battista Cambieri, litografija Ivana Bernta1790. na prijelomu 18. i 19. stoljeća u okolici Rijeke izbila je luetična epidemija, u puku znana kao škrljevska bolest koja je ponajviše zarazila Dragu, Krasicu, Kukuljanovo, i naročito Škrljevo i koja se je počela širiti i prema Istri, Sloveniji i ostalim djelovima Hrvatske. Bolest je prvi put analizirana od strane protomedika Massicha koji vjeruje da je to kombinacije sifilisa i svraba. Nakon njega je 1797. Giovanni Battista Cambieri (slika ljevo), riječki patricij i dobrotvor, te protomedicus Hrvatskoga primorja koji je završio medicinu u Paviji u Italiji, ponovo proučavao tu bolest i vjerovao je da je to "morbus sui generis". On je bio nadareni medicinar i iskoristio je svo svoje znanje da zaustavi tu bolest. Objavio je svoja izučavanja u talijanskom medicinskom žurnalu 1812. i 1819. Proučavao je na tisuče bolesnika u lokalnim bolnicama i nakon toga je otvorio i privatnu bolnicu sa odjelom veneričnih bolesti. Vremenom je došao do zaključka da je ta bolest vrsta sifilisa, endemski sifilis tj. škrljevska bolest (koju je pod ovim imenom u svjetsku medicinsku literaturu uveo dr. Antonio Felice Giacich). Gian Battista Cambieri bio je veliki filantrop koji je oporukom 1835. godine ostavio Gradskoj bolnici sredstva u iznosu od 28.040 fiorina te je nakon njegove smrti osnovana Cambierijeva zaklada koju je osobno potaknuo car.
1791. 21.Travnja u Rijeci se rodila najslavnija od sviju Riječanki, Karolina Belinić, rođena Kranjec, (Rijeka, 21. travnja 1791 - ?, nakon 1829.) udana Belinić (Karolina Riječka), od oca Francesca Kranjeca, koji se obogatio spretnom trgovinom i postao ugledan riječki građanin, i majke bečanke Ane Marije Stolz. Istog je dana i krštena u Kapucinskoj crkvi. Kumovi su joj bili Matija Paravić, riječki patricij, i Ludvika Kraljić. Sam obred obavio je Blaž Kršul, kapucinski kapelan. Bila je udana za Andriju Belinića (1789–1828), kapetana gradske garde. Majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do epizode napada engleske flote na grad. Karolina je prema legendi, na početku Srpnja 1813. u doba Napoleonskih ratova spasila grad od razaranja, tako što je uspjela je nagovoriti zapovjednika britanske flote,Vice-Admiral Sir Thomasa Francisa Fremantlea (20 November 1765 – 19 December 1819) da prekine bombardiranje Rijeke i paljenje brodova u luci nakon iskrcavanja britanske vojske. God. 1817. uzalud traži od cara priznanje za taj pothvat, ali joj tek 1829., na njezinu molbu, kapetansko vijeće Rijeke odaje priznanje, a njezin je muž još za života bio primljen među riječke patricije zbog zasluga u sprečavanju sukoba britanske vojske i riječkih građana. Prema tom događaju Drago Gervais je napisao dramu "Karolina Riječka", a snimljena su i dva filma – "Karolina Riječka" i "Udovištvo Karoline Žašler".
O Karolininim poznim godinama nemamo više nikakvih podataka. Vjerojatno se, već kao mlada udovica, razočarana i zbog nepravedna zapostavljanja svoga hrabroga djela, posve povukla iz javnoga života. Nezna se čak niti kada je umrla. Posljednji se puta spominje u oporuci svoje majke Anne Marie ud. Kranjec, pisanoj 12. Svibnja 1842. godine. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek: NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ, Također: Goran Moravček: Suzne oči Karoline Riječke, 27. Kolovoza 2012., Također: wikipedia>Karolina Riječka)
1791. 10. Lipnja riječki trgovci i stručnjaci sastavili su i predali trgovinskom povjerenstvu Požunskog sabora više iscrpnih i temeljitih prijedloga i elaborata kojima obrazlažu koncepcije razvoja gospodarstva, trgovine i izvoza preko riječke luke. Anton Gnamb predaje svoj elaborat pod imenom "Razmišljanja o preduvjetima za uspješniju trgovinu Ugarskog kraljevstva prema takozvanom Ugarskom primorju. (Rifflessioni sopra l'aggievolezza d'un piu vantaggioso Commercio dal Regno d'Ongheria verso si detto Littorale ongarico, Fiume, 10. giugno 1791)". Iako je poziv za podnošenje prijedloga bio upućen prije svega trgovcima, Gnamb se osjećao pozvanim i mislio je da ima što reći - ne o samoj trgovini nego o preduvjetima za njen razvoj, prvenstveno o komunikacijama i makrourbanističkim zahvatima - o cestama i riječnim putovima koji će Rijeku čvršće povezati s unutrašnjošću i omogućiti nesmetan protok robe. Vrlo je jasno i točno predvidio i nove razvojne mogućnosti, od kojih su se neke ostvarile tek nakon više od dvadeset godina, nakon izgradnje nove ceste - Lujzijane.
(Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija riječke luke i prometnica: str:4)
1792. Od te godine pa do 1809. izvoz žita preko Rijeke dosegao je godišnju vrijednost od 8 milijuna forinti, a takav rezulta nije bio dostignut sve do izgradnje željeznice. (Izvor: RIJEKA, fotomonografija, Grafički zavod Hrvatske, 1970.)
1793. Sačinjen je popis riječkih trgovačkih tvrtki i veletrgovaca:
Adamich Simone e Figlio, Bienenfield Adamo, Cavalli direttore della fabrica PotaschCragnez Francesco, Foresti Giovanni Batt. Direttore della fabrica cuoj, Nais Gianbattista e Comp., Orlando Giuseppe direttore della Fabrica cerre, Pisarello Carlo e Figli, Plenario Giuseppe, Santarelli Santo e Comp., Sporer Andrea, Tomasich eredi, Wohinz Michele, Attelievich Fratteli, Buranello Giovenni, Candellari Paolo, Cercich Giacomo, Circovich Cristoforo, Dani antonio, Dani Spiridone, David Giusepe, Luppi Giovanni, Muschler Carlo, Maurizi Demetrio, Manati Carlo, Ostoich Pietro, Poglayen Giovanni, Papich Gregorio, Petrovich Trifone, Rainovich Ignazio, Rajovich Teodoro, Rasevich Geremia, Susanni Marco, Summacampagna Saverio, Sacabeti Arsenio, Silenzi Lorenzo, Scarpa Paolo, Vucovich Fratelli, Vucovch e Nicolich, Zitter Giacomo
1793. gradska općina je za 945 forinti kupila teren na Kozali na kojem je bio vinograd ukinutog augustinskog reda sa namjerom da ga pretvore u groblje. 1836. općina kupuje i susjedni vinograd i šumu od zemljoposjednika Tudorovicha za 3.600 forinti sa namjerom da prošire grblje. Na tom je djelu terena bila i kapela S. Michele, koja i danas, uz male promjene stoji na ulazu u groblje.
Iginio (Higin) Scarpa1794. 11. Lipnja rođen je riječki poduzetnik, brodovlasnik i trgovac Iginio (Higin, Higinio) Scarpa (slika ljevo), podrijetlom iz mletačke obitelji doseljenoj u Rijeku. Bio je glavni ravnatelj riječke trgovačke kuće Paolo Scarpa, koju je utemeljio njegov otac Paolo (umro u 72 godini 21. Travnja 1837.), a kasnije i jedan je od osnivača "Fonderie metalli" (Ljevaonice, 1854.). Bio je patricij i gradski vijećnik od 1823. do 1859. godine. Imao je važnu ulogu prilikom reinkorporacije Rijeke Ugarskoj 1822. godine. Scarpa je i među prvim pobornicima modernizacije i osnivanja tvornica – sudjeluje u osnivanju Plinare i Parnog mlina. Zalaže se i za izgradnju ceste za Šent Peter (Pivka) te željeznice. Član je Banske konferencije o željezničkom pitanju 1862. te predsjednik riječkog odbora Prve dalmatinsko-hrvatsko-slavonske gospodarske izložbe u Zagrebu 1864. Zalagao se za gospodarski boljitak Rijeke i njezino prometno povezivanje sa svijetom. Godine 1844. godine sagradio je na svom imanju u Opatiji Villu Angiolinu, nazvanu prema njegovoj preminuloj supruzi Angeli / Angiolini Scarpa rođ. Sartorio (preminula 25. Listopada 1832. u 30 godini života). Izgradnjom te vile počeo je razvoj turističke Opatije. Nosio je titulu viteza i bio je danski počasni vicekonzul u Rijeci. Casa Stefulla (zvana i stara pošta) danas novi KrašPomagao je brojne dobrotvorne akcije. Umro je 1866. godine u Rijeci. Grobnica Iginia Scarpe nalazi se na groblju na Kozali, a na kamenu grobnice uklesan je tekst: HYGINIUS EQUES SCARPA SIBI ET SUIS EREXIT, MDCCCLXI (Higin, vitez Scarpa, podigao sebi i svojima, 1861).
(Izvor: FLUMINENSIA, IGINIO (HIGIN, HIGINIO) SCARPA, Također: wikipedia>Villa Angiolina u Opatiji)
1794. 1. Kolovoza otvorena stalna poštanska linija kočijom, jednom tjedno, na relaciji Rijeka-Lipa-Materija-Trst, mada već ranije postoji takva veza između Rijeke i Zagorja. Poštanska postaja i ured u Rijeci bili su na mjestu nekadašnje, a sada srušene, Case Stefulla (sada zgrada novog Kraša, slika desno), tik do zgrade Radio Rijeke. Postmajstor (poštanski sližbenik) u to je vrijeme bio Petar Henry koji je 10. Srpnja 1766. kupio pravo na poštu od Mihaela Belluzzia za 10.000 forinti. Godine 1799. Henry prodaje poštu Antunu Dani, a taj je ustupa svom sinu Vicencu, koji je čast riječkog postmajstora vršio nekoliko decenija.
(Izvor: Kobler: Memorie per la storia liburnica città Fiume, knjiga II., str:58, 87)
1795. 11. Studenog Andrija Ljudevit Adamich se prvi put obraća riječkoj općini za zahtjevom da bude primljen u gradsko patricijsko vijeće. Zahtjev nije bio prihvaćen. Tačno nakon godinu dana, 11. Studenog 1798. Malo i Veliko vijeće grada Rijeke na svojoj sjednici odlučuje da se, uvažavajući ga kao uspješnog poduzetnika i pripadnika gradske elite, Andrija Ljudevit Adamić ipak primi u gradske patricije. Da bi postao patricij morale su proći još tačno četiri godine kada, 11. Studenog 1802. Adamich konačno i postaje riječki patricij.
(Izvor: Ervin Dubrović: Adamićevo doba 1780-1830, Izdavač: Muzej grada Rijeke, 2005., str:23-25, Također: Ervin Dubrović: Temelji moderne Rijeke 1780-1830, str.234-236)
1796. 12. do 19. Ožujka u Rijeci proslavljena petstota obljetnica pobožnosti čudotvornoga raspela sv. Vida. Prema suvremenim izvorima okupilo se tada više od šezdeset tisuća ljudi.
1796. 10. Lipnja u Zagrebu je rođen je Antun Mihanović, autor stihova hrvatske himne "Lijepa naša", koju je napisao službujući u Rijeci gdje je obnašao službu Gubernijskog tajnika, a godine 1827. bio je zastupnik Rijeke na Požunskom saboru, ali je ubrzo opozvan zbog liberalnog držanja.
(Izvor: fluminensia.org>Goran Moravček : Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu, objavljeno 14. Ožujka 2013., Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleža , Mihanović, Antun)
1796. 28. Studenog U ispravi municipija grada Bakra prvi se puta spominje Sušak kao dio grada Trsata. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1796. U kazalištu se prikazivala drama o francuskoj opsadi Rijeke 1702.
XVIII. Krajem stoljeća Rijeka je počela odbacivati svoju rimsko−srednjovjekovnu ljušturu i započelo je njeno oprezno širenje duž obale. Prema popisu stanovništva iz 1787. godine Bakar je bio najveći hrvatski grad sa 7.656 stanovnika Rijeka je imala 5.956, Varaždin 4.814, a Zagreb 2.815 stanovnika.
1797.
23. Ožujka. Francuzi prvi put okupirali Rijeku. Ubrzo su se, međutim, bili prisiljeni povući. Dana 17. Listopada potpisano je primirje u Campo Formiu kod Udina.
1797. 03. Februara
Rođen Josip Bunjevac. Josip Bunjevac, podžupan Zagrebačke županije bio je imenovan od strane bana Josipa Jelačića 5. Rujna 1848. banskim povjerenikom za Rijeku, nakon što je u tom gradu preuzeo vlast 31. Kolovoza 1848. Na toj dužnosti ostao je do 6. Kolovoza 1850., kada je ustrojena Riječka županija.
1797. 12. Lipnja Franjo Kranjec (otac Karoline Belinić - Karoline Riječke), pomorski kapetan, trgovac i posjednik, imenovan je za britanskog vicekonzula za područje Ugarskoga primorja sa sjedištem u Rijeci, a njegovu dužnost kasnije će nastaviti obavljati njegov sin Ignacije, Karolinin Igrani film"Karolina Riječka", 1961brat. Franjo je utemeljio vlastitu tvrtku za trgovinu drvom i duhanom, posjedovao je tri kuće u ondašnjoj Rijeci te veće skladište žita. Kroz godine njegova je imućnost rasla te se profilirao kao uspješan gospodarstvenik i dioničar. Ženio se dva puta, a Karolina je najstarija kći iz njegova drugog braka s Bečankom Annom Marijom Stolz.
(Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek: NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ, Također: Goran Moravček: Suzne oči Karoline Riječke, 27. Kolovoza 2012.)
1797. 17/18. Listopada
u Campo-Formiju kod Udina sklopljen mir između Napoleona, pobjednika ratnih pohoda na Apeninskom poluotoku, i delegata rimsko-njemačkog cara Franje II. Mirovni sporazum je odredio raspodjelu teritorija, a Napoleon tim traktatom predaje Veneciju Austrijancima i konačno priznaje austrijska prava na istočnu jadransku obalu. Time je i Rijeka pripala Austriji. Andrija Ljudevit Ludovik AdamićTeritorij Mletačke Republike je podijeljen, a Belgija je pripala Francuskoj. Mir su potpisali Napoleon, kao predstavnik Francuske, i grof Ludwig von Cobenzl, kao predstavnik Austrije. Mir je označio pad Mletačke Republike, kraj Prve koalicije, završetak Napoleonovog pohoda u Italiju te završetak prve faze Napoleonskih ratova.
(Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Campoformijski mir, Također: wikipedija > Mir u Campo Formiju)
1798. 28. Prosinca Adamić izrađuje nacrt Novoga kazališta. U to se vrijeme već počinju graditi i veliki Theater an der Wien u Beču i Teatro nuovo u Trstu. Adamićevo kazalište velićinom gotovo ne zaostaje za prijestolničkim i konkurentskim. Adamić je inzistirao da kazalište bude na mjestu stražarnice (gdje je danas Palazzo Modello) iako je prostor među postojećim zgradama bio skučen. Eliptičan tlocrt gledališta pokazuje da je znao za teorije koje su tvrdile da taj oblik omogućuje najbolju vidljivost i najbolje širenje zvuka u gledalištu. Prema mišljenju akademika Cvite Fiskovića, nacrt Novoga kazališta (Teatro nuovo) izradio je sam Adamić i potpisao ga s A. L. Adamich delineavich (delineavit), a na nacrtu je rukopisom ispisan naslov "Piano Del Teatro nuovo da erigersi nel sito dell' atuale Corpo di Guardia in Fiume (Nacrt Novoga kazališta koje će se podići na mjestu postojeće Vojne straže u Rijeci)" (na slici ljevo Adamić sa nacrtom svog kazališta).
1798. Započeta gradnja prvog velikog kazališta po projektu građevinskog vojnog inženjera Andrije Ljudevita Adamića.
1798. u Rijeci je osnovana tiskara Lovre Karletzkog. Bila je to prva tiskara na Kvarneru nakon one glagoljaške Šimuna Kožičića. U njoj će se iste godine štampati i prva riječka knjižica na hrvatskom jeziku tiskana latinicom, "Poboxnost krixnoga putta koja cinise od M.M. C.C. P.P. Kapucinov u Rike". Tiskara je djelovala do 1889.
1799. 14. Lipnja u Rijeci je rođen pisac Antonio Fulvi. Taj je pisac talijanskog kulturnog kruga rodjen od oca Josipa Nikolina i majke Josipe rođene Grabar Tomine. Otac porijeklom iz Ferma u Italiji bio je klobučarski majstor koji se koncem 18. stoljeća doselio u Rijeku. 1796. osniva veliku radionicu za izradu šešira koja čak dobiva povlasticu austrijske vlade. Objavio je zbirku pjesama "Il vita - Metro". Fulvi je pripadao siromašnom krugu čestitih ljudi koji nisu bili opterećeni osobitim književnim pretenzijama. Poezijom se izgleda počeo baviti slučajno u već poznim godinama. Antonio Fulvi umro je u Rijeci 1862. godine.
18. stoljeće, kraj stoljeća, prema jednoj statistici, u Rijeci je proizvedeno 15.000 kvintala šećera, 4500 kvintala duhana, 1200 svile, 750 kože, 750 modre galice i 350 kvintala voska. Ukorak s industrijom razvijala se trgovina i pomorstvo. U 18. stoljeću u Rijeci je već bilo 5 brodogradilišta, 7 tvornica svijeća, poduzeće za soljenje mesa i ribe, 6 štavljaonica kože, 3 tvornice užadi za brodove, 5 destilerija likera, 2 tvornice modre galice, 7 predionica svile, staklarna, sapunara, tvornica struna za violine i 3 šećerane . Bile su tu i radionice jedara, vesala, jarbola, 12 mlinova. Poznata je bila proizvodnja namještaja od maslinova drveta, koje se dobro prodavalo na zapadnoj jadranskoj obali. Od malo iznad 3000 stanovnika oko 1719. godine, do konca se stoljeća u Rijeci stanovništvo udvostručila, iz temelja se mijenjaju gospodarski i društveni odnosi, a to je, prirodno, utjecalo i na urbanistički razvoj grada.
(Izvor: Katedrala sv. Vida, 17. i 18. stoljeće grada Rijeke)

 

Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas



Natrag na vrh stranice