Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.

 

Povijest grada Rijeke (1700 - 1750 godina)

Kamena vrata, rijeka
Slika iz knjige T.G.Jacksona, Dalmatia Quarnero and Istria (Oxford-1887)

1700. Riječki patricij Klaudio de Marburg prvi upozorio znanstvenike na Stara vrata (Arco romano) u Starom gradu. Luigi Ferdinando Marsigli (1658 – 1730) u knjizi "Dannubius Pannonico-Mysicus" prvi puta spominje Stara vrata (Arco romano) u Starom gradu (slika ljevo). U knjizi opisuje Arco Romano i kaže da ima opseg otprilike "60 geografskih stopa" i visinu "malo manje od 5 geografskih stopa". Također izražava mišljenje da su vrata sagrađena da bi se proslavila pobjeda imperatora Claudia II protiv Gota. Također izražava čuđenje "kako je takva građevina koja je sagrađena bez vezivnog materijala i bez željeznih pojačanja preživjela 13 stoljeća".
P. Marian u svojoj knjizi "Austria Sacra" piše da je današnji Arco Romano mogao biti jedan koji je ostao od dva podignuta luka sagrađena u čast pobjede Tiberija nad Panonima i Ilirima.
Povjesničar Dr. Kendler piše u jednom članku u "Eco di Fiume" od 29. Kolovoza 1857, da ta vrata nisu podignuta u ničiju čast, nego da su to jednostavno bila vrata na ulazu u grad, ali ta teorija i nije jako vjerojatna jer gradske zidine su bile sjevernije, a i na ostacima Arca Romana nema tragova učvrščivanja vrata, ne postoje rupe za učvrščivanje klinova sa vratnicama (šarkama).
1701.
Izbija rat za španjolsku baštinu. U Rijeci proglašena ratna kontribucija od jedan posto od ukupne vrijednosti pokretne i nepokretne imovine građana.
1702. 11. Rujna Francuske trupe pod zapovjedništvom admirala Claude du Forbina (Gardanne, Francuska, 6. Kolovoz 1656 – Saint-Marcel Castle, Francuska, 4. Ožujak 1733) opsjedaju Rijeku. Kada je opsada ozbiljno zaprijetila gradu, riječke su benediktinke potražile utočište u susjednom kaštelu grada Grobnika. Opsada je trajala do 14. Rujna, a Riječki

Karta Antonija de Vernede sa već izgrađenim riječkim predjelima izvan gradskih zidina
Karta Antonija de Vernede iz Srpnja 1762. sa već izgrađenim riječkim predjelima izvan gradskih zidina i predgrađa (Borghi) od mosta na Rječini do Lazareta, Pod brojem 22 vidi se položaj Fortina sa topovskom baterijom.

su suci na dan sretnoga oslobođenja od opsade proglasili u znak zahvalnosti trajan zavjet održavanja svečane službe u crkvi sv. Vida. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1703. Kao reakcija na francuski napad na grad, Riječki je magistrat o vlastitu trošku podigao malu tvrđavu (fortino) za smještaj topovske baterije na obalnome putu (s morske strane) ispod Kapucinskoga samostana, otprilike na sadašnjem trgu Žabica. Tvrđavica je srušena 1872. radi proširivanja tadašnjeg Zichyjeva trga.
1704. zvonik crkve "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) je pogodio grom dok su svećenici zvonjavom pokušali otjerati prijeteće oblake.
1704.
Slikar Cristoforo Tasca (1667-1737) na stropu refektorija Franjevačkoga samostana na Trsatu izvodi kompoziciju "Bezgrešna djevica kojoj se klanjaju sv. Franjo i sv. Antun", a godinu dana kasnije i sliku "Čudesno umnožavanje kruha" i kompoziciju "Izraelci sabiru manu u pustinji", te portrete franjevačkih svetaca sv. Bernardina, sv. Bonaventure i sv. Petra Alkantara.
1705. 12. Kolovoza
u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina održane svečane zadušnice u povodu smrti cara Leopolda I. Kapetan barun Terzi pojavio se u dugoj kabanici, tadašnjem žalobnome znaku.
1705. Smještena na ušću Rječine, luka je u 18. stoljeću bila sve češće zatrpana riječnim nanosima, pa su čišćenja sve učestalija (1705., 1708., 1716., 1720., 1727., 1752.).
1705. Zagrebački biskup Martin Brajković postavlja na ulazu u svetište Gospe Trsatske rešetku od kovanog željeza, koja je umjetnički visoko stručno izvedena a nalazi se ispred glavnog oltara crkve.
1705. u Rijeci djeluje 5 brodogardilišta: 1. Brodogradilište ispred grada, smješteno između Gradskog tornja (Torre civica) i tvrđave (Bastione) San Girolamo; 2. Brodogradilište ispred kapelice S. Andrea; 3. Brodogradilište Santa Cecilia, ispred Ville Gorup (poznato i kao trg Pino); 4. Brodogradilište Cattalinich smješteno na desnoj obali ušće Rječine; 5. Brodogradilište Giustini, Tomicich e Ivancich smješteno na ljevoj obali ušće Rječine.
1706. 3. Veljače Rijeka dobiva diplomu cara Josipa I. kojom potvrđuje riječki statut i privilegije, a samostanu augustinaca privilegije podijeljene po svojim precima.
1707. 01. Studenog u talijanskom mjestu Gradisca d’Isonzo rođen je Antonio Michelazzi, riječki kipar talijanskoga (furlanskog) podrijetla. U Rijeci je od 1733. do 1772. imao vlastitu kiparsku i klesarsku radionicu, koja je u domaću sredinu uvela oblike europskog, venecijanskoga baroka, pa je stoga i prozvan "sculptor fluminensis". Od riječkih historiografa Giuseppe Viezzoli prvi spominje Michelazzija kao autora propovjeclaonice u crkvi s v. Vida. Osim toga, najznačajniji su mu radovi oltari sv. Josipa i sv. Franje Ksaverskoga također u crkvi sv. Vida, glavi oltar u crkvi sv. Jeronimu te u crkvi sv. Petra i Pavla u Bribiru, oltar sv. Jurja i bl. Augustina Kažotića iz 1746. danas u župnoj crkvi u Lupoglavi kraj Dugog Sela. Vera Horvat, također, navodi da je Michelazzi radio za zagrebačku katedralu mramorni oltar sv. Jurja u istoimenoj kapeli. Od 1744. g. vršio je dužnost sekretara talijanske isusovačke "Bratovštine Gospe od žalosti" u Rijeci. Njegovi su radovi u samome vrhu hrvatskog baroknog kiparstva. Umro je 1772. u Rijeci. (Izvor: Radmila Matejčić: Antonio Michelazzi "skulptor fluminensis", Također: Hrvatska Enciklopedija, Michelazzi, Antonio)
1708. obavljaju se radovi na proširenju Augustinske crkve Svetog Jeronima.
1709. Na riječkom području te je godine zavladala velika studen zbog koje je propao cjelokupan urod maslina.
1709. 07. Rujna Vatikanski "Zbor za vjerske obrede", na molbu trsatskog gvardijna Petra Francetića koji je dva desetljeća vodio trsatsko svetište, dopušta da svjetovni i redovnički kler Senjske biskupije i svi franjevci Hrvatsko-slovenske pokrajine sv. Križa mogu moliti božanski časoslov i služiti misu "Svete kućice loretske", a 23. Rujna iste godine dopuštenje je potvrdio i papa Klement XI (1700-1721). Od tada se 10. Svibnja svake godine slavi kao "blagdan Gospe Trsatske". (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 5)
Trsatske stube sa kapelama i ulaznim trijemom, 17281709. povjesničar Škrobonja navodi da je otvorena prva prava ljekarna u Rijeci, blizu gradskih vrata, i da je pripadala Pietru Bertossiju (Škrobonja, "Socijalno-medicinske prilike", strana 81.). Međutim neki arhivski materijali svjedoče da su još 1696. u Rijeci djelovale tri ljekarne.
1710. napisana je disertacija riječkog biskupa Jurja Franje Marottija iz koje saznajemo da su hodočasnici išli na koljenima Trsatskim stubama - "gdje se vide tragovi krvi" (na slici desno trsatske stube sa kapelama i ulaznim trijemom, 1728).
1711. Isusovci su sklopili ugovor s Pasqualeom Lazzariniem (zetom Giovannija Paccassija koji je 1696. izradio prvi mramorni oltar u Crkvi Sv. Vida posvećen Žalosnoj Gospi) o izradbi mramornog oltara za svetište, na koji se trebalo u posebnoj niši postaviti Čudotvorno raspelo. Lazzariniu je za oltar trebalo isplatiti 750 dukata, a on ga je bio dužan o svojem trošku dopremiti u riječku luku do mjeseca Rujna 1711. godine. Tek su godine 1717. dovršeni kipovi za glavni oltar. Prema ugovoru o izgradnji oltara trebali su to biti kipovi Sv. Vida i Sv. Franje Ksaverskog, međutim, u ugovoru od 1717. isusovci naručuju kipove Sv. Vida i Sv. Modesta, koji su i postavljeni na oltar. (Izvor: wikipedia>Katedrala sv. Vida u Rijeci, Također: katedrala-rijeka.eu>Katedrala svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1712. Završen veliki mramorni oltar u novoj crkvi Svetog Vida. Do sada se je služba održanala na privremenom, drvenom oltaru napravljenom 1659. (Izvor: Katedrala Svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Katedrala Svetog Vida, Glavni oltar, Također: wikipedija > Katedrala sv. Vida u Rijeci)
1712. 14. Rujna kada katolička crkva slavi praznik Svetog Križa, u novoj crkvi Svetog Vida slavi se postavljanje Čudotvornog Raspela koje je od sada postavljeno iznad glavnog oltara. Do sada je raspelo bilo postavljeno iznad bočnog oltara.
1712.
 14. Listopada nakon što je do tada privremeno čuvano u crkvi sv. Roka, a zatim, od godine 1659. na oltaru sv. Ignacija u novoj crkvi sv. Vida, čudotvorno raspelo (najznačajniji umjetnički srednjevjekovni spomenik, što ga posjeduje grad Rijeka.) preneseno je u crkvu sv. Vida i postavljeno na glavni oltar.
(Izvor: Katedrala svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: wikipedija > Čudotvorno Raspelo)
1713. Budući da je u Hrvatskoj izbila zarazna bolest, na mostu preko Rječine na Fiumari podignuta je grabljasta zaštitna rešetka.

Čudotvorna slika Gospe Trsatske. Original koji se čuva u riznici trsatskoga samostana1714. Ukrašena luneta nad trijumfalnim lukom crkve Gospe Trsatske, gdje je Cristoforo Tasca naslikao "Blagovijest" i "Čudo prijenosa Svete Kućice iz Nazareta na Trsat", o trošku Ignaca Androche, gospodara Krupe i Kostela.
1715. zbog gradnje Karlove ceste koja je počimljala na Piramidi, obnovljen je most preko Rječine
1715. 8. Rujna. Održana velika vjerska svečanost na Trsatu prigodom krunjenja čudotvorne Gospine slike (Slika ljevo). Vatikanski kaptol poslao je dvije zlatne krune Krista i Marije. Na inzistiranje i traženje gvardijana trsatskog svetišta Petra Francetića, koji je u biskupu talijanskog grada Verone kardinalu Franji Barbarigu našao zagovornika svoga nauma i posrednika kod Kaptola bazilike sv. Petra u Rimu koji je dodijelio iz zaklade kneza Aleksandra Sforze dvije zlatne krune kojima će se ovjenčati slika velike i čudotvorne Majke preblažene djevice Marije i malog Isusa u njezinim rukama. U procesiji prije krunidbe Petar Francetić sam je nosio krune. Krunidbu slike je obavio pićanski biskup Franjo Ksaver Marotti (1713-1740), rodom Riječanin. Grad Rijeka darovao je trsatskoj crkvi svjetiljku vrijednu dvjesto forinti. Svečanosti krunjenja slike prisustvovalo je 60.000 vjernika. Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena "Majka milosti". Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist  (umro u Grčkoj, oko 74). Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. Slika je imala iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Slika i danas stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznosi samo prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe. O podrijetlu slike Gospe Trsatske i vremenu kad je našla mjesto na Trsatu prvi piše povjesničar trsatskog svetišta Franjo Glavinić (Kanfanar, 23. Lipnja 1585. - Trsat, 6. Prosinca 1652.) u svom djelu "Historia Tersatana". On tvrdi da je ta slika jedna od onih koje valja pripisati sv. Luki, autoru mnogih Bogorodičinih slika. Isticanje sv. Luke kao autora slike oslanja se na neprovjerljivu sveopću kršćansku predaju. Bila je to prva krunidba jedne Gospine slike izvan Italije. Dvije godine kasnije okrunjene su čudotvorne slike u Čenstohovi u Poljskoj i na Svetoj gori u Sloveniji. (Izvor: Glas Koncila, Emanuel Hoško: UZ 640. GODINA SLIKE GOSPE TRSATSKE, Milosna, čudotvorna i sveta slika, Također: wikipedija > Crkva Gospe Trsatske, Također: Svetište majke božje trsatske, Čudotvorna slika Majke Božje Trsatske, Objavljeno 18. Sječnja 2016.)
1715. riječki su vijećnici odlučili nanovo urediti gradski arhiv i izraditi katalog svih dokumenata. Sredinom istog stoljeća, 1742., zaključkom gradskog vijeća potiče se sređivanje općinskih spisa, kako bi se isti mogli deponirati i čuvati u javnom arhivu. Predlaže se i uređenje kancelarije i arhiva s ciljem boljeg čuvanja akata i sudskih spisa.
1716. Car Karlo VI. provodi regulaciju cesta koje Monarhiju povezuju s morem. Rijeka proširuje cestu što vodi od Sv. Mateja do Lipe kako bi postala prohodna za kola.
1716. vrši se velika restauracija na crkvi "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) koja je trajala 10 godina. 19. Sječnja 1726 crkva je posvećena i održana je prva misa u obnovljenoj crkvi.
1716. godine dvorsko namjesništvo u Grazu naređuje sudskome vikarijatu u Rijeci da provede postupak protiv nekolicine ljudi optuženih zbog čarobnjaštva. Zbog toga je u Kastvu četrnaestero ljudi osuđeno na smrt zbog zločina vračanja.
1716. 28. travnja
proglašene su u Rijeci velike svečanosti prigodom rođenja sina Karla VI. (Beč, 1. Listopada 1685. - Beč, 20. Listopada 1740.) . Karlo VI (punim imenom Karl Josef Franz; bio je car Svetog Rimskog Carstva, kralj Češke (kao Karlo II), kralj Ugarske, Hrvatske, Napulja, Sicilije i Sardinije, nadvojvoda Austrije (kao Karlo III), te kao vojvoda Tešina, Parme i Piacenze.
1717. 2. Lipnja Car Karlo VI. proglasio je patent o slobodi plovidbe Jadranom, čime je ukinuo stoljetni venecijanski monopol. Patent započimlje riječima:

"Mi Karlo VI (...) proglašavamo Našom Carskom Milošću svim vjernim stanovnicima i podložnicima(...) i dajemo im na znanje da, radi promicanja, uređenja i uvečavanja trgovine u Našim Nasljednim Zemljama i to prije svega u Donjoj Austriji i u morskim lukama, da smo smatrali uputnim i korisnim opskrbiti svim važnim sredstvima, te prihvatiti i podupirati one, koji bi izrazili želju nastaniti se ondje, i priznati im među svim drugim sredstvima sigurnu i slobodnu plovidbu Jadranom (...).

Kapela Svetog NepomukaU ovoj posljednjoj formulaciji o slobodi plovidbe sadržana je suština svih kasnijih carskih regulativa.
1717. 09. Srpnja patentom cara Karla VI ozvaničeno je prvo veće doseljavanje Srba u Rijeku. Dozvoljeno je da se 208 srpskih porodica sa područja turske Dalmacije doseli u Rijeku na carsko zemljište u okolici grada. Odobreno im je da se bave trgovinom, da mogu podići crkvu i imati svog sveštenika, da slobodno mogu graditi kuće i da ih nitko nesmije omrtati u ispovjedanju svoje vjere. Podpali su pod jurisdikciju grčko-neunijatskog Arhiepiskopa "gentilis Iliricae seu Rascianie" i  mitropolita karlovačkog Vikentija (Vićentija) Popović-Hadžilavića (Janjevo ? — Sremski Karlovci, 23. Listopad 1725).
1717. izgrađen kip i Kapela Svetog Nepomuka (zaštitnik mostova) (slika desno). Kapelu su na ušću Riječine izgradili  riječki isusovci, da bi nakon stradanja u poplavi 1856 bila postavljena na granici izmedju Rijeke i Sušaka, oštećena u vrijeme D'Annunzijeva "Krvavog Božića" 1920. pa restaurirana. Tu je ostala do kraja ll svjetskog rata. Zanimljivo je da je do kraja ll sv. rata bila podjeljena izmedju dvije drzave, 2/3 pripadalo je Jugoslaviji, a 1/3 Italiji. 11. Rujna 1999, Kapela je restaurirana.
1717. 14. Veljače
Dubrovački senat svojim zaključkom proširuje konzularno područje konzulata u Rijeci na Senj i Bakar.
1718. 16. Travnja Car Karlo VI. diplomom izdanom u Beču potvrđuje privilegije samostanu reda Pustinjaka sv. Augustina u Rijeci izdane 1472., 1528., 1548., 1555. i 1706. godine (Confirmatio Privilegiorum Conventus Ordini Eremitarum S. Augustini. Fluminis... ,P.P. Agostiniani).
1718. dugo su se vremena u Rijeci maskirali i mnogi svećenici, uživajući zajedno s pukom u karnevalskom veselju, sve dok 1718. godine biskupskom uredbom maskiranje, posebno svećenika, nije proglašeno "đavolskim djelom". Ali ni ta uredba nije uspjela uništiti tradiciju maškara u Rijeci. (Izvor: Saša Dmitrović: "Mala povijest velikog karnevala", ulomci objavljeni u "Rijeka info"od 26. Siječnja 2006: Slavica MRKIĆ MODRIĆ: Riječki karneval ni od čera)

Karlova povelja kojom daje povlastice za naseljavanje strancima i za podizanje industrije, detalj
Detalj povelje kojom car Karlo VI poziva
strance investitore da ulažu u
Rijeku i Sušak od 18. Ožujka 1719.

1719. 18. Ožujka, Car Karlo VI. (1. Listopad 1685 - 20. Listopad 1740) proglasio je Trst i Rijeku slobodnim lukama, što je bitno unaprijedilo razvoj ta dva grada i u Rijeci stvorilo nove okolnosti koje su se odražavale u jakom razvoju pomorstva i trgovine te urbanizaciji grada izvan gradskih zidina. Predložio je da se u Trstu i Rijeci izgrade lazareti. (Slika ljevo). (Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:16, Također: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988., Također: Marijan BRADANOVIĆ: Riječka luka kroz povijest izgradnje lazareta, Osvrt na razvoj isočnojadranskih karantena do početka 18. stoljeća, Rijeka, str:245)
1719. Počinje djelovati ispostava Carske privilegirane orijentalne kompanije. Radi organiziranja brodograđevne proizvodnje kompanija je počela u Rijeku dovoditi majstore umjetnike i rukotvorce iz Nizozemske, Švedske, Hamburga i drugih naprednih europskih središta. Time su udareni temelji i buduće evangeličke (protestantske) zajednice u gradu.
1720. 19. Travnja Karlo VI. donosi Pragmatičku Sankciju. Tim je ključnim zakonom Karlo VI. regulirao pitanje nasljedstva u slučaju da umre bez sina. On je bio jedini muški Habsburgovac i bez muških nasljednika, te je želio osigurati prijestolje i za žensku lozu svoje dinastije. Poticaj mu je dao Hrvatski sabor donijevši godinu dana prije, 9. Ožujka 1712.Hrvatsku pragmatičku sankciju. Karlo je čitav život bezuspješno nastojao da i europske zemlje priznaju Pragmatičku sankciju. Kad je umro bez sina godine 1740., naslijedila ga je njegova najstarija kći Marija Terezija. Nakon njegove smrti to su su osporile Francuska, Pruska, Bavarska, i Saksonija i time pokrenule Austrijski nasljedni rat koji je trajao od 1740. do 1748. Marija Terezija se usprkos tome uspjela održati na prijestolju. Pragmatička sankcija bila je jedan od temeljnih zakona Habsburške Monarhije, kasnije Austro-Ugarske sve do njene propasti godine 1918.

 
Pragmatička sankcija Karla VI.
Pragmatička Sankcija Karla VI.

1720. 27. Travnja Riječko gradsko vijeće je zaprimilo Pragmatičku sankciju Karla VI naslovljenu "Ai Nostri Fedeli cari giudici e consiglio dell Nostra citta di Fiume" (slika desno). Sankcija je sadržavala:
- 1. Mišljenje krune o stalnosti i nepodjeljivosti djelova pod vlašću Austinske krune i o nasljednim pravima prvorođenih sinova Hasburgovaca.
- 2. Opis na koji imperator želi proširiti pravo nasljedstva u slučaju da djeca nasljednika nisu muška djeca.
- 3. Želju da prethodna dva članka budu prihvaćena "kao zakon".
- 4. Želja imperatora da "to što bude prihvaćeno u "Nostra fedele ed umillisima Comunite di Fiume", kojoj se
povjeravamo, da prizna naše povjerenje i odgovori nam pismeno skromnom deklaracijom".
Patricijsko vijeće Rijeke formalno je prihvatilo Pragmatičku sankciju 12. Rujna 1720., ali sankcija nije sadržavala sve djelove koje su riječani od nje očekivali pa je 1. Rujna 1725. iz Beča poslan reskript sa promjenama i zahtjevom da bude prihvaćena. Zaprimljen je 29. Studenog 1725. i može se naći na stranici 481 u knjizi protokola riječkog Savjeta (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano). Kratak dio te Sankcije sadržava dio koji glasi:

Car Karlo VI. sa obitelji
Car Karlo VI. sa obitelji

"In Nomine Jesu Christi Domini Nostri. Quandoquidem etc. (parte narrativa). Quamobrem nos infrascripti, in generali civitatis Fluminis S.ti VitiConsilio congregati iterum Sacratissimo et Invictissimo Csesari Carolo VI Romanorum Imperatori semper Augusto, Domino ac Principi nostro Clementissimo, ingentes ac immortales gratias agimus, quod… inter inalienabilia Serenissimae Austriacae Domus Suae haereditatis membra civitatem nostram adnumerare et universo haereditario imperio suo incorporare dignatus sit;.... jam allegatae acceptationi nostrae inhaerentes, singuli et universi, nemine discrepante, ex certa scientia, deliberata voluntate et nostra sponte.... cunctis dispositionibus et conventionibus Divorum Imperatorum ac Principum nostrorum Primogenituram et Majoratum Serenissimae Domus Austriacae concernentibus, ac praesertim summe dicti Imperantis Augusti declarationi seu interpretationi et ad sexum foemineum exstensioni die 19 aprilis 1713 promulgatae nosmetipsos, posteros ac successores nostros, nostramque civitatem sempiterno indissolubilis obligationis vinculo.... adstringimus, eamque in ordine ad primogenialem et majoralem successionem austriacam perpetuam et individuam in infinitum, seu pragmaticam sanctionem et fundamentalem perpetuo valituram legem agnoscimus et accipimm ejusque observantiam.... jurato promittimus."

Karlo VI je posljednje godine svoje vladavine proveo pripremajući svoje zemlje za ženskog vladara, ali nije pripremao svoju kćer, nadajući se da će ipak dobiti sina. Ipak, prije smrti 1740. godine uspio je u nastojanju da sve evropske zemlje priznaju njegovu kćer za nasljednicu. Međutim, nakon njegove smrti Francuska, Pruska, Bavarska, i Saksonija su opovrgle obećanje dato Karlu, i osporile Terezijino pravo na vlast, čime je započet Rat zaaustrijsko naslijeđe. Austrija je u tom ratu izgubila Šleziju, ali je Marija Terezija sebi ipak osigurala vlast u Austriji. Kruna cara Svetog Rismkog Carstva data je zetu cara Leopolda I, Karlu Bavarskom. Time prvi put u stotinu godina car Svetog Rimskog Carstva nije bio Habsburg. Kao Karlo VII, izgubio je Bavarsku u ratu sa Marijom Terezijom i ubrzo potom umro. Njegov sin Maksimilijan priznao je Mariju Tereziju za vladaricu, a ona mu je u zamjenu vratila Bavarsku. Potom je za cara Svetog Rimskog Carstva izabran Franjo Stjepan Lotarinški, muž Marije Terezije, čime je ona postala carica. Zaključak Riječkog gradskog vijeća u vezi sankcije glasi:

"Perpetuo valituram agnoscimus, accipimus et ejus observationem jurato promittimus'." (Priznajemo, da ona (tj. pragmatička sankcija) imade svoju vrijednost, primamo je i prisegom se obavezujemo, da ćemo je provoditi)

Taj je znameniti akt slan na prihvaćanje provincijama, a ne gradskim municipijima, te Rijeka u tom smislu čini izuzetak. 12. Rujna iste godine riječko gradsko vijeće prihvaća sankciju. (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: wikipedija > Pragmatička sankcija iz 1713.)
1720. na području Zagrada Pravoslavna je zajednica sagradila groblje i malu kapelu Setog Jurja. Kapela i groblje su prikazani na katastarskoj mapi Rijeke iz 1800-te na istočnom uglu na kojem se susreću ulica Sv. Andrije (nekad Erazma Barčića) i ulica Pomerio (nekad Žrtava Fašizma). Na katastarskoj mapi iz 1861. taj je predio označen kao"Cimitero greco abandonato" (napušteno pravoslavno groblje). Oko 1861. dodjeljena je pravoslavnoj općini parcela na općem groblju, pa su staro groblje i crkvica prodani Smithu i Meyneru.
1720. 07. Rujna diplomom izdanom u Beču Karlo VI. (Beč, 1. Listopada 1685. - Beč, 20. Listopada 1740.), hrvatsko-ugarski kralj (Karlo III.) i rimsko-njemački car od 1711., iznova potvrđuje prava, povlastice i statut gradu Rijeci.
(Izvor: Zavod za povijesne i društvene znanosti, Maja POLIĆ: “RIJEČKA KRPICA” 1868. GODINE I UVJETI ZA NJEZINO NALJEPLJIVANJE NA HRVATSKO-UGARSKU NAGODBU)
1720. 12. Rujna Riječko gradsko vijeće prihvaća Pragmatičku sankciju Karla VI.
(Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)

Nacrt izgradnje Lazareta 1720
Nacrt izgradnje Lazareta 1720
1722. građani, vječnici, plemići i pučani Rijeke šalju predstavku vlade i Komori u Gracu molbu da se u Rijeci osnuje "Studij Filozofije" u Isusovačkom kolegiju. Upozorava se na korist koju bi grad i krajevi Hrvatskog primorja i Kvarnerski otoci imali od škole. Grad je odlučio financirati rad filozofskog fakulteta u sklopu isusovačke gimnazije, pa car Karlo VI odobrava 1. Lipnja 1724. rektoru isusovačkog kolegija da osnuje "Studij Filozofije i Moralne Teologije".
1722.
U Rijeci i Trstu osnovana su kraljevska trgovačko-pomorska sudišta.
1722. Kako je Rijeka sve više jačala kao pomorski i lučki grad, a kuga i druge zarazne bolesti (naročito venerične) neprestano prijetile, na području današnjeg KBC-a u Rijeci uspostavljen je Lazaret sv. Karla, s prvom zidanom lukom, kao prihvatilište za brodove iz rizičnih luka (slika ljevo). Ovaj lazaret je Car Karlo VI odlučio sagraditi vlastitim sredstvima, a uz gradnju lazareta vezano je ime riječkoga arhitekta Antonija de Vernede. Djelovao je po pravu i redu mletačkog lazareta. U njemu su stalno bili uposleni prior, gvardijan, kancelist, liječnik, kirurgi kapelan, a iz carske je blagajne bio plaćen samo prior. Posjedovao je nekoliko zgrada za raskuživanje robe i ljudi, s prostorijama za osoblje, te malo pristanište Mandrać gdje su se privezivali manji brodovi. Prva karantena u europskom pomorstvu bila je uvedena u Dubrovniku još 1377. godine. Ploča i natpis sa godinom 1722. iznad ulaza u lazaret kaže:
[1]722 1722
IMP(ereret) CAES(ar) CAROLUS VI Zapovijedi car Karlo VI (=šesti)
A(rchidux) A(ustriae) P(ius) F(elix) AVG(ustus) austrijski nadvojvoda, pobožan, sretan, uzvišen,
NE COM(m)ERCIO MARIT(imo) da se javno zdravlje
ne narušava pomorskom trgovinom
SALVS PUB(blica) LAEDERETVR
LVSTRANDIS ADVENIS (pa je) za čišćenje putnika i roba
MERCIBVSQVE
HAS AEDES PUBLICAS ovo zdanje
AERE PRIVATO CONDIDIT vlastitim novcem podigao
Bio je dovršen 1725. godine i predstavljao je jedan od najsuvremenijih zdravstvenih objekata na Jadranu. Djelatnost Lazareta prestala je 1812. godine za vrijeme Francuza, a na njezin se rad nastavlja karantena izgrađena u uvali Martinšćica.

(Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 68, Igor Žic: KRALJEVICA, Također: Luka Rijeka d.d., O nama, Povijest, Također: KBC Rijeka, Povijest, Također: Serija: Jadranske studije, Marijan Bradanović: Riječka luka kroz povijest izgradnje lazaretalazareta, Osvrt na razvoj isočnojadranskih karantena do početka 18. stoljeća, .2006, str:245)
1723. 09. Prosinca u Rijeci je rođen Franjo Ksaver Orlando, osnivač prve javne nautičke škole na Jadranu, u Trstu 1754. godine, koja je služila pomorcima iz austrijskoga primorja. Otac Antun bio je riječan, sudac, a od 1730. do 1732. i 1734. bio je i upravitelj Rijeke, a majka Barbara bila je također iz hrvatske obitelji. Obitelj Orlando generacijama je živjela u Rijeci. U rodnom gradu završio je isusovačku gimnaziju i ušao u Družbu Isusovu. Nakon toga završava filozofski studij u Beču. 1773., po naredbi Marije Terezije seli se iz Trsta sa svim nastavnim pomagalima i knjižnicom u Rijeku gdje utemeljuje prvu nautičku školu u Rijeci, koja je djelovala do 1794. godine. Njegova predavanja zapisivali su studenti i prema tim rukopisnim udžbenicima desetljećima se održavala nastava nautike u Trstu i Rijeci. Umire u Rijeci 23. Listopada 1784. (Izvor: Franjo Ksaver Orlando osnivač prvih pomorskih škola na Jadranu, BORIS FRANUŠIĆ)
1723. Od te godine veliko vijeće riječke komune podređeno je (glede trgovinskih i pomorskih poslova) vladi Unutarnje Austrije u Grazu, a riječki je Crkva svetog Vidakapetan izvršni organ za provedbu vladine gospodarske politike. Iste te godine osnutkom Trgovačkog suda oduzeta je riječkom magistratu sudbenost u trgovinskim i pomorskim sporovima. (Izvor: Vodič historijskog arhiva Rijeka, Pazin – Rijeka 1980., str. 55.)
1724. završava se krov na crkvi Svetog Vida (Slika ljevo). (Izvor: Crkva svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1724. 17. Sječnja u Rijeku stiže prva vijest o kugi u 18. stoljeću, pa je u Riječkom primorju proglašena kontumacija (karantena). Strašna pošast zahvatila je područje od Sarajeva preko Jajca i Banja Luke, na zapad.
1724. 04. Veljače Gradsko vijeće Rijeke postavlja zahtjev za otvaranje studija filozofije, koji bi ono podupiralo, što Karlo VI. odobrava 1. Lipnja iste godine, te je 1726. godine osnovan studij u trajanju zlatnom krunom okrunjena slika Gospe Trsatskeod dvije godine. (Izvor: Vanda Ekl: "Živa baština" studije i eseji, Izdavački centar Rijeka, 1994. str 203)
1725. Preuređen pomični most na Rječini, ispod kojega su lađe mogle ploviti sve do Školjića. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1725. 13. Srpnja na Trsatu je preminuo profesor filozofije i teologije na franjevačkim visokim školama u Ljubljani i Trsatu, upravitelj trsatskog svetišta i gvardijan samostana i provincijal, Petar Francetić. Godina rođenja se razlikuje od izvora do izvora, ali rođen je u Rijeci, ti izvori kažu 1644., 1645. ili 1650. Redovno se potpisivao kao "Petrus a Flumine" (Petar iz Rijeke). Gvardijan Petar Francetić je započeo niz akcija: 1692. osniva bratovštinu Gospe Trsatske; 1709. ishodio je uspostavu blagdana Gospe Trsatske (blagdan Majke Božje Bistričke uspostavljen je tek prije desetak godina). Za vrijeme pape Klementa XI., 1715. godine, na Trsatskom svetištu je zlatnom krunom okrunjena slika Gospe Trsatske (na slici desno). Organizator krunidbe lika Majke Božje Trsatske bio je fra Petar Francetić. Na dužnosti gvardijana trsatskog svetišta proveo je dvadeset i dvije godine, tijekom kojih je s namjerom obnove samostana na Trsat pozvao slavnog venecijanskog slikara Christophora Taschu, koji je između ostalog u prostoru oko glavnog oltara na platnu izradio sliku Marijina navještenja. (Izvor: Trsatsko Svetište, BAZILIKA MAJKE BOŽJE TRSATSKE, Povijest orgulja u Trsatskom svetištu, Također: Trsatsko Svetište, Povijest Svetišta Majke Božje Trsatske, PAPE I Pragmatična SankcijaTRSATSKO SVETIŠTE, Također: Novi List, Mirjana Grce: Krunidbu Gospe Trsatske prije 300 godina ishodio Riječanin Petar Francetić, Objavljeno: 27. kolovoz 2015., Također: imehrvatsko.net > Petar Francetić)
1725. 01. Rujna Pragmatična Sankcija (slika ljevo) donesena 27. Travnja 1720. nije sadržavala sve djelove koje su riječani od nje očekivali pa je iz Beča 01. Rujna 1725. poslan reskript sa promjenama i zahtjevom da bude prihvaćena. 19. Studenog 1725. Karlo VI. potvrđuje povlastice i jamstva Rijeke i Trsta kao slobodnih luka. Riječko gradsko vijeće je zaprimilo Pragmatičku sankciju Karla VI 29. Studenog 1725. i može se naći na stranici 481 u knjizi protokola riječkog Savjeta. Naslovljena je "Ai Nostri Fedeli cari giudici e consiglio dell Nostra citta di Fiume". (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Denis Nepokoj: Gradski Toranj)
1725. Carski zapovjednik u Brinju Franjo Gabrijel Aichelburg podigao kapelu sv. Ignacija Loyole na Trsatskim stubama i dao sagraditi gornji dio stuba. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1725. inženjer Antun Matia Weiss predložio trasu i nacrt Karolinine ceste.
(Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Car Karlo VI. (III.) u Rijeci, Također: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 69, Goran Moravček: CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA)
1726. na traženje riječkog puka, Isusovci u Rijeci otvaraju studije filozofije i matematike sa 49 slušača. Trajao je dvije godine i bio je odvojen od gimnazije. Teološki studij je otvoren 1928 sa 28 studenata.
(Izvor, djelomično: Grad Rijeka, RIJEKA KROZ STOLJEĆA)
1726 19. Sječnja crkva "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) je nakon Karolinska cestaobnove posvećena i održana je prva misa u obnovljenoj crkvi. Crkva je produžena na ulaznom djelu i sanktuariju. Srušene su i dvije kapele koje su se naslanjale na zvonik. Jedna je bila kapela Svetog Antona, a druga kapela Svetih Kosma i Damjana.
1727.
Završeni radovi na zvoniku pred Zbornom crkvom Marijina uznesenja. Tom je prilikom zvonik dignut na današnju visinu. Naime, Sve do kraja 18. stoljeća nijedan crkveni zvonik u Rijeci nije smio, kao u liburnijskim mjestima, biti vertikalni akcent naselja. Kako je grad bio ujedno i tvrđava, visina zvonika podlijegala je zakonima za gradnju utvrda, stoga nisu smjeli stršati izvan linije bedema.
1728
. Dovršena je Karolinska cesta (slika ljevo), koja je povezala Rijeku s Karlovcem kao prva ozbiljnija veza sa zaleđem nakon propasti Rimskog Carstva. Dobila je ime po Karlu VI. Karolina povezuje Karlovac s Bakrom, a prolazi kroz mjesta Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Osojnik, Vrbovsko, Ravnu Goru, Mrkopalj i Fužine. Najviša točka joj je između Belog Sela i Brestove Drage (970 metara) iznad Sungera i Mrkoplja. Od 1732. godine prolazi kroz Mrkopalj, a u Brestovoj Dragi nalaze se ostaci potpora za most (stupovi, upornjaci), što je u ono vrijeme bio jedinstven primjer gradnje u svijetu. Karolinska cesta nije imala velik kapacitet, a usto je bila i prilično strma te je u nepunih 100 godina, zbog velikog povećanja prometa, izgrađena još jedna cesta kroz Gorski kotar, u to doba jedna od najmodernijih prometnica u svijetu, Lujzijanska cesta.
(Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija riječke luke i prometnica, str:365, Također: MLADEN GRGURIĆ: Izgradnja prometnica i trgovačkih putova, u: Temelji moderne Rijeke, Također: wikipedija > Karolina)
1728. 15 - 17 Rujna Car Karlo VI. (1685.-1740.) (odnosno hrvatski kralj Karlo III.) doputovao je u Rijeku zainteresiran za izgradnju ratne luke u Kraljevici, ali i za riječki lazaret čiju gradnju je osobno financirao, te za tek dovršenu Karolinsku cestu između Rijeke i Karlovca. Potom se car kopnenim putem uputio u Bakar, a u Kraljevicu je stigao brigantinom iz Bakra. Tako se dva dana kasnije i vratio u Rijeku, gdje je u riječkome Kaštelu priređena velika svečanost u njegovu čast. Potom je kolima nastavio putovanje novom Karolinskom cestom od Rijeke, preko Drage, Sv. Kuzma, Piketa i Ravne Gore do Karlovca. Kralj je iste godine odlučio potaći pomorsku trgovinu u Kraljevici i ondje izgraditi ratnu luku s brodogradilištem. Kraljevička ratna luka trebala je odvratiti Mletačku Republiku u mogućem ometanju slobodne plovidbe Jadranskim morem.
1728. 16. Rujna
Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. Rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao car Karlo VI., (odnosno hrvatski kralj Karlo III.), po kome je prometnica i dobila ime. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček : Car Karlo VI. (III.) u Rijeci, 12 Kolovoza 2012, Također: wikipedija: Karolina, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Goran Moravček:CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA, Također: Hrvatska enciklopedija, Karolinska cesta)
1728.
uklonjen je mehanizam za pokretanje mosta prebačena preko jarka s vodom koji je opasavao gradske zidine.
1728. Osnovan je teološki fakultet koji je djelovao do 1778. godine.
1729. 28. Travnja, ukazom austrijskog cara Karla VI. Habsburškog (a on je ujedno bio i hrvatski kralj Karlo III.) osnovano je Brodogradilište Kraljevica, u prirodnom zaljevu, sa zaleđem bogatim šumama i građom za gradnju brodova. Najstarije hrvatsko brodogradilište proglasilo je stečaj 22. Ožujka 2012.
1730. 22. Ožujka Prema mišljenju neumornog istraživačg i strastvenog filateliste Nikole Rukavine, jednog od najvećih poznavatelja hrvatske predfilatelije, u Rijeci je otvoren državni poštanski ured Austrijskog Carstva.
1730. Riječanin Ivan Antun de Benzoni (Giovanni Antonio de Benzoni) (Rijeka, 1687. – Rijeka, 3. Prosinca 1745.) postavljen za senjsko-modruškoga biskupa.
1733. 28. Travnja Leopoldo Carlo barone Rayn je postao riječki kapetan. Na toj će dužnosti ostati do 1740.
1734. od ukupnog izvoza preko riječke luke koji je iznosio 300.000 forinti, 200.000 otpadada samo na izvoz stoke. (Izvor: Ljubinka Toševa Karpowicz: Pravoslavna opština u Rijeci (1720-1868), Beograd-Rijeka 2002., str. 41.)
1736. Rijeka je za potrebe rata austrijskoj državi darovala četiri tisuće forinti. U isto su vrijeme Bakrani i Riječani pod Casa Gresanizastavom Dubrovačke Republike trgovali solju između Napulja i Trsta.
1739.
Kada je rat sa Turcima postao neizbježan, s Malte je u Rijeku doputovalo 350 mornara, odakle su krenuli do Beograda kako bi se priključili dunavskoj floti. Određeno je da s Austrijskog i Hrvatskog primorja treba unovačiti još petsto mornara.
1739.
godine zbog opasnosti od epidemije kuge zabranjeni su u Rijeci svi krabuljni plesovi na javnim mjestima.
1740.
Pošto veličina zgrade Municipija (tadašnja Casa Gresani slika desno) više nije odgovarala veličinim svojoj funkciji, počelo se je razmišljati o kupnji kuće doktora Perija koja je trebala preuzeti funkciju. Umjesto toga, gradsko vjeće je odlučilo da se na postojećoj zgradi podigne kat. Zadatak da prezentira tu mogućnost i arhitektonske nacrte je dobio inžinjer Antonio de Verneda (1693. – 1774.). Na sastanku savjeta grada Rijeke je odlučeno da se nakon završetka radova na fasadu palače stavi ploča sa posvetom koja je trebala zauvijek podsječati na privilegije koje je imao naš grad. Nažalost, nezna se sadržaj te ploča koja je postavljena 1767., i malo nakon toga skinuta zbog zahtjeva vlasti toga vremena.
1740. 17. Srpnja u Rijeci je rođen arhitekt Ignacije Hencke (Rijeka, 17. Srpnja 1740. - Rijeka, 1. Rujna 1798.), projektant pravoslavne crkve sv. Nikole u stilu kasnog baroka.
(Izvor: wikipedija > Ignazio Hencke, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 1988., Također: Skripta za internu upotrebu na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch.: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE)
1740. Obnovljen je zakon prema kojem su strancima u Rijeci bila ograničena prava trgovanja na malo koja su bila povlastica riječkih građana.
1742. 6. Svibnja posvećena je crkva Svetog Vida i veliki oltar od strane biskupa Pulskog Giovannija Bilbija. Građevina ipak još nije potpuno završena i još je trebalo završiti zvonik i na fasadi su falili neki detalji.
1742.
prva nedjelja nakon Uskrsa, Biskup Pulski Andrea Balbi posvećuje crkvu Chiesa di Santa Maria Assunta (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja). Malo nakon toga i biskup Senjsko Modruški Giovani Antonio Benzoni posvećuje novi oltar Svetog Raspela.
1743.
sagrađen zvonik crkve svetog Roka, ali nije dugo trajao jer su krović i nosač zvona napravljeni od mekog drva koje je nakon nekog vremena ispucalo radi izloženosti kiši
1744
. restauriran je prostor iza oltara i oltar crkve Svetog Jeronima (današnji Municipij). Novi oltar izrađen od mramore financirao je G. Minolli. Crkva je povećana 1766. (produžena 15 koraka prema istoku). Bunar ispred crkve je u isto vrijeme otvoren za opću upotrebu. Iznad bočnih vrata koja vode u Giovanni Antonio de Benzoni Riječaninsakristiju, u crnom kamenu je uklesano "Monumento di Giuseppe Minolli, fondatore dell' altare e santuario a. 1744".
1744. 24. Kolovoza
novi glavni oltar Crkve sv. Jerolima klesao je Antonio Michelazzi, a posvetio ga je senjsko-modruški biskup Antun Benzoni (Giovanni Antonio de Benzoni) (slika ljevo). Na oltaru je slika nepoznatog mletačkog majstora iz 18. stoljeća s prikazom Rijeke.
1745. 03. Prosinca u Rijeci umire biskup senjsko-modruški Giovanni Antonio de Benzoni

Jean-Étienne Liotard - Marija Terezija Austrijska

Jean-Étienne Liotard - Marija Terezija
(1762.)

Riječanin (Rijeka, 1687. – Rijeka, 3. Prosinca 1745.). Sin je Giovannija Felice de Benzoni i Orsole Marotti. Obitelji Benzoni i Marotti pripadale su u 18. stoljeću među uglednije riječke porodice. Juraj Franjo Marotti, Benzonijev ujak, bio je od 1714. do 1740. pićanski biskup. Giovanni je gimnaziju te filologiju i teologiju završio u Perugi gdje je 1713. promoviran za doktora. Za svećenika je zaređen u Rimu 1717. nakon čega se vraća u Rijeku gdje iste godine postaje kanonikom Zborne crkve Uznesenja Marijina, a zatim generalni vikarom pićanskog biskupa. Nedugo nakon toga Karlo VI. ga imenuje modruškim arhiđakonom, a zatim osobnim savjetnikom kod svog veleposlanstva u Rimu te čuvarom carskog arhiva u Rimu. Car ga je 21. Travnja 1730. imenuje biskupom senjskim i modruškim, a papa Klement XII. potvrdio je imenovanje 2. Listopada iste godine. Vjeruje se da je kao biskup katkad odlazio propovijedati bosonog. Biskupijama Senjskom i Modruškom upravljao je smrti. Pokopan je u riječkoj Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina.
1747. Uvedena je poštanska kočija koja je povezala grad s Trstom i Bečom.
1748. Carica Marija Terezija (slika desno) osnovala je s ciljem povećanja trgovačkih aktivnosti Primorsku trgovačku provinciju (Provincia Marcantile del Litoriale)(njem. Österreichisches Küstenland, tal. Litorale Austriaco), koja je obuhvaćala luke: Akvileju, Trst, Rijeku, Bakar, Senj i Karlobag. Trstu i Rijeci ostavlja režim slobodnih luka. Središte upravne jedinice bilo je u Trstu (I.R. Suprema Intendanza Commerciale). Odluka o upravnoj jedinici u Trstu odgođena je po pitanju Rijeke do daljnjega, na što upućuje točka 35 carske odluke od 29. Studenog 1949. Ipak, odluka o upravnoj jedinici u Trstu se je počela primjenjivati i na Rijeku nakon carske odluke od 15. Prosinca 1752 i Trst preuzima upravu, a za reviziju odluka je zadužen Graz. Takva je situacija trajala do 1776. kada je došlo do daljnjih promjena.
1749. 11. Sječnja Carskim reskriptom zatraženo je od riječke općine da predloži mjere kojima bi se unaprijedila riječka trgovina. U izvješću koji je općina sastavila, nakon savjetovanja sa riječkim trgovcima, na prvom je mjestu istaknuta potreba izgradnje dobre luke.
1749. Hrvatski publicist i političar Imbro Tkalac (1824.-1912.) u svojim "Uspomenama iz Hrvatske 1749.-1843." zapisao je: "Te maškarade su došle u Karlovac iz Italije preko Rijeke; u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima nije toga bilo.". Na pokladne plesove na Trsatu, koji su se održavali na pokladni utorak, sjatila cijela Rijeka, a 1823. trajali su do dva u noći, sve do Pepelnice, pa su se građani žalili, kažu povijesni zapisi. Nešto kasnije, 1896., pojavio se i priručnik znamenite hrvatska prosvjetiteljica Marije Jambrišak (1847. – 1937.)pod naslovom "O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama, pa tako i za vrijeme karnevala". U toj je knjižici, među ostalim, pisalo: "Kad muškarac želi s kojom ženskom da pleše, mora da se prije s njom upozna, a poziva je na ples riječima: Smijem li moliti?" (Izvor: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala, str: 8) Riječki karneval danas je svrstan među 500 najvažnijih manifestacija u Europi i 34 najegzotičnija zbivanja u svijetu.

 

Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas


Natrag na vrh stranice