Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.

 

Povijest grada Rijeke (1650 - 1700 godina)

1651. 14. Kolovoza, nakon što ga je Ferdinand III. (Graz, 13. Srpnja 1608. - Beč, 2. Travnja 1657.), Car Svetog Rimskog Carstva od 15. Veljače 1637. pa do svoje smrti, kralj Mađarske i Hrvatske, kralj Bohemie i Austrijski Arhiduka, proglasio svojim nasljednikom, Ferdinand IV. (8. Rujna 1633. – 9. Srpnja 1654.), poziva grad Rijeku da se pripremi na polaganje svečane prisege na vjernost caru. Postoji i analogni reskript Ferdinanda III. od 26. Srpnja 1651. Ferdinand IV. je bio najstariji sin Ferdinanda III, Cara svetog Rimskog Carstva, i njegove prve žene, Maríe Ane Španjolske. Proglašen je kraljem Bohemie 1646. i kraljem Mađarske 1647. Izabran je za Kralja Rimljana, što bi značilo Svetog Rimskog Carstva, 31. Svibnja 1653. Umro je od malih boginja u Beču, čime je njegov nasljednik postao njegov mlađi brat Leopold.
Franjo Glavinić1652. 06. Prosinca umro Franjo Glavinić (Kanfanar, 23. Lipnja 1585. - Trsat, 6. Prosinca 1652.) trsatski gvardijan, svećenik franjevac, teolog, književnik i historiograf, povjesničar Svetišta Gospe Trsatske, jedan od najobrazovanijih starohrvatskih intelektualaca i književnik Ozaljskog kruga koji je većinom pisao na tronarječnoj kajkavskoj ikavici, a dijelom na talianskom i latinskom (slika ljevo). Bio je redovnik franjevac franjevačke provincije Bosne Hrvatske. Rođen je u višečlanoj plemićkoj obitelji koja se u Kanfanaru u Istri doselila iz Glamoča u Bosni. Već sa 14. godina stupio je franjevački red u samostanu na Trsatu, a godine 1600. obukao je i franjevački habit i 1609. postaje regionalni poglavar franjevačkog reda i na tom položaju je potvrđen 1612. i opet 1619. Od 1613. do 1616. i ponovo od 1642. do svoje smrti 1652. bio je trsatski gvardian, a od 1622. do 1626. služio je i kao član provincijalnog savjeta na Trsatu. Tada se istakao organizacijom revizije i tiskanja liturgijskih knjiga na glagoljici, pa je često putovao u Beč zbog tiskare koju je htio dopremiti u Rijeku. Vršio je i službu ilirskog propovjednika u Rijeci.
1654. Postavljen natpis na arhitravu portala Gradskog tornja koji slavi cara Leopolda I.  (Beč, 9. Lipnja 1640. - Beč, 5. Crkva svetog Roka i samostan BenediktinkiSvibnja 1705.)
1656. Dovršena je gradnja samostana benediktinki pored crkve sv. Roka (Slika desno).
1656.
Osnovana bratovština raspela (Crocefisso) u crkvi sv. Vida (Brašćina svetog Križa ili Bratovština od Agonije). Ta je bratovština nastala kao odvojeni dio isusovačkog smjera, jedna od tada deset riječkih bratovština, i sa istim vjerovanjima i učenjima, ali sa zadatkom da održava štovanje čudotvornog raspela u crkvi Svetog Vida. Jedan od članova reda je bio i Pietro barone de Argento, u to vrijeme kapetan Rijeke i Trsata (1672 - 1694). Pravila Brašćine, čiji je službeni jezik bio hrvatski, sastavio je o. Nikola Hermon u priručniku “Brašno duhovno” i objavio u Ljubljani 1693. godine.
1657. Na temelju oporuke Jerolima Stemberga, nekadašnjega župnika u Jelšanama, položeno je 3000 forinti kao zaklada za osnutak gradske zalagaonice za pomoć siromašnima (Monte di Pieta).
1658. 27. Listopada tokom posjete Rijeci, biskupski namjesnik Francesco Bartiroma donosi zabranu prikazivanja u crkvi hrvatske predstave "Muke gospodina našega", koja je u zapisniku s vizitacije upisana na taj dan. Među inim, Bartiroma je onim svećenicima koji govore misu na hrvatskom (in lingua illirica) naredio da je ne smiju govoriti "na svoj način", jer da je to "teška zloporaba propisa Svete Rimske Crkve", nego da ju kazuju "prema posljednjem tiskanom misalu", a taj je bio glagoljički istočnoslavenizirani Levakovićev misal iz 1631., protiv kojega je u Rijeci tada postojala stanovita oporba. Ta se zabrana odnosila i na glagoljaša Jurja Manzina koji je tada već bio rukom napisao svoj hrvatskolatinički "Missal Hervaski". Taj se misal rukom prepisivao i iz njega se misa služila u Rijeci i diljem riječke okolice do izdanja Parčićeva misala 1893. (Izvor: Nina Kudiš-Burić i Nenad Labus (prir.), U kraljevskim stranama, str. 39., Također: Darko Deković, Missal hervaski)
Prvi riječki grb1659. 6. Lipnja car Leopold I. odobrava Rijeci grb dvoglavog orla s obje glave okrenute na istu stranu. Orao u kandžama drži posudu iz koje teče voda, a ispod je napisno INDEFICIENTER (u značenju «nepresušivo»). Dotad je na riječkom grbu bio prikazivan zaštitnik Rijeke sv. Vid kako drži u ruci grad. Povelja je napisana latinskim jezikom na listu pergamenta, u sredini je nacrtan grb, a na dnuvisi carski pečat u zaštitnoj drvenoj kutiji. Povelja (slika desno) se danas čuva u Riječkom državnom arhivu (DAR). Povelja glasi:

“Mi, Leopold, Božjom sklonom milošću izabrani Car Rimljana vazda Uzvišen, te Njemačke, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvarske, Slavonije, Kralj, Nadvojvoda Austrije, Vojvoda Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske i Wurttemberga, Knez Tirola i Gorice, Priznajemo i svjedočimo za Nas i Nasljednike i Sljedbenike Naše. S obzirom da Nam vjerni Suci i Općinstvo Grada Rijeke Svetog Vida ponizno podastrijeli postarali Znak ovaj, Štit očito ovalanobla oblika, u kojem je polju crvenom Orao Carski dvoglavi, krila sa obiju strana raširenih, kljunova također otvorenih, jezika crvenih isplaženih, i iznad kojeg je Kruna Carska zlatna, a inače je nebeske boje, traka sa obje strane unatrag razvučenih zlatnim resama urešenih, kićena, uljevo okrenuta i jednako postavljena, dok desnom nogom na hrpi kamenja, u dnu postavljenoj, ljevom dotičući se ovalna suda, iliti krčaga duguljasta, mrke boje, na kamenju ležećeg i u ljevu stranu štita otvorom okrenuta, i iz uprav posude rijeka što polag kamenja onog hrpe uljevo u velikoj količini istječe, obilato izljevajuči opaža: duguljasta cedulja koljoj su oba kraja zavrnuta unatrag, niže štita poprijeko primetnuta, s natpisom NEPRESUŠAN (INDEFICIJENTER)”

(Izvor, djelomično: wikipedia>Grb Rijeke, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Car Karlo VI. (III.) u Rijeci, objavljeno: 12. Kolovoza 2012., Također: Grad Rijeka, SLUŽBENE NOVINE broj 6, Utorak, 31. Ožujka 1998., str: 390, Članak 6.)
1659. u novoj crkvi Svetog vida završava se veliki oltar koji posvećuje senjski biskup, i Isusovci napuštaju crkvu Svetog Roka i mise se počinju obavljati u novoj crkvi, iako crkva još nije potpuno završena. Za sada, veliki oltar je napravljen od drva, i radovi na mramornom su još uvijek bili u tjeku. Počinje i organiziranje premještanja Svetog raspela iz crkve Svetog Roka u novu crkvu. Samu svečanost premještanja je vodio kanonik Giovanni Osbatich. Povorka je krenula sa Fiumare, preko obalnog područjai natrag na "Piazza Grande", i konačno u crkvu. Zapisano je da je Čudotvorno Raspelo bilo nošeno od 4 svečenika i bilo je položeno na "zlatno platno", poklon imperatorove udovice Eleonore. Oltari Sv. Ignacija i Sv. Franje Ksaverskog završeni su 1658., a posvetio ih je senjski biskup 1659. godine. Svi su ti oltari bili drveni, a tek se koncem 17. stoljeća, pod utjecajem mode mramornih oltara, počinju graditi novi, tako da su do 1740. svi oltari bili zamijenjeni mramornima. (Izvor: wikipedia>Katedrala sv. Vida u Rijeci, Također: katedrala-rijeka.eu>Katedrala svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1660. Rijeka je iskazala počast caru Leopoldu I. pred komesarom grofom Friedrichom Athemsom
1662.
Franjo Knežić predao patronat nad crkvicom Sv. Tri Kralja franjevcima.
1663. 18. Lipnja
Riječke patricijke otputovale su u Trst i Rab, odakle su dovele redovnice benediktinke. Iz Raba je u Rijeku došla i Camilla Androcha, rođena Riječanka koja prije toga provodi 11 godina u samostanu sv. Justine. Iz Trsta su doputovale 3 benediktinke: Giustina Bojardi, Eugenia Cheirsainer i Eleonora. Tršćanske i Rabsku svećenicu je 20. Srpnja uveo u samostan biskup Ambrosio Fracassini. Na taj način riječki je samostan i službeno počeo djelovati. Dva dana potom osam riječkih djevojaka ušlo je u novicijat. Imena su im Giovanna Wassermann, Ludovica Corsi, Anna Jachlinich, Susanna Gaus, Orsola Calli, Catterina i Barbara Fiorini i Catterina Zottinis. Svaka od njih donjela je dotu u vrijednosti od 300 dukata.
(Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE, Također: Giovanni Kobler:PRILOZI ZA POVIJEST LIBURNIJSKOG GRADA RIJEKE, Također: Acta med-historia Adriatica 2013; 11(1); 2);9-26, Pregledni clanak, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA)
1663. 5. Srpnja. u Rijeku stiže dekret Svete Stolice sa odobrenjem o osnivanju samostana Benediktinki. Sa ovim je i službeno odobreno osnivanje samostana i Benediktinskog reda u Rijeci, iako su radovi na samostanu već započeli 1645. i Benediktinke su već tada bile u Rijeci. Kao dokaz toga je i natpis koji se nalazio iznad ulaznih vrata samostana na kojem piše:

COENOBIUM DEO MILITANTIUM VIRGINUM
SUB DIVI PATRIARCHAE BENEDICTI INSTITUTO
ILL. MI D. FRANCISCI KNESICH
PIA LIBERALITATE FUNDATUM
ANNO DOMINI MDCLXII

Datum na epigrafu ne pokazuje na datum službenog osnivanja samostana, nego datum kada je zgrada samostana završena. (Izvor: rijeka.hr>Samostan Benediktinki, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1663. 20. srpnja. U Rijeku dolazi Biskup Ambrogio Franossini iz Pule i obnavlja naredbu po kojoj se mise moraju održavati na latinskom jeziku, a Stari grad kroz stoljećaevanđelja i pjevanja mogu biti na ilirskom (hrvatskom) jeziku.
XVII Stoljeće grad je imao dva ulaza, jedan prema moru ispod gradskog tornja, a drugi otprilike na mjestu gdje je danas zvonik crkve Svetog Vida (slika ljevo, crtež iz izvješća G. Pieronia, 1639). 1664. otvorena su i treća vrata za ulazak u grad kod današnje Zborne crkve Uznesenja Marijina (Assunta, Kosi Toranj) na mjestu današnjeg Croatia Recordsa. Četvrta gradska vrata kroz tadašnje gradske zidine su otvorena 1757. na lokaciji u blizini Municipija na današnjem trgu Republike Hrvatske.
1668. 11. Travnja grad i službeno prepušta crkvu Svetog Roka benediktinkama.
1670.
Dovršen cijeli isusovački kompleks sa svim zgradama isusovačke gimnazije i studija filozofije i teologije. Veliku pomoć su imali od Grofice Ursule Thonhausen koja im je 12. Sječnja 1634. zavještala cjelokupnu Kastavsku gospoštiju čime su oni postali kolektivni feudalci na tom području. Osim toga, 1634. donirala im je daljnjih 30.000 fiorina za izgradnju Seminara.
1671. 30. Travnja oko 9 sati u jutro u Bečkom Novom mjestu (Wiener Neustadt) pogubljeni Fran Krsto Frankapan (Bosiljevo, 4. Ožujka 1643. - Bečko Novo Mjesto, 30. Travnja 1671.), i Petar Zrinski Mač kojim su pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan(Vrbovec, 6. Lipnja 1621. - Bečko Novo Mjesto, 30. Travnja 1671.). Pokopani su u grob uz zvonik obližnje crkve. Godine 1885. zvonik je srušen, a svi grobovi uz njega prekopani. Po nalogu gradonačelnika Pöcka kosti Zrinskog i Frankopana noću su prenesene u mrtvačnicu na mjesno groblje. Tu su ležale mjesecima u jednom sanduku i nitko nije znao što da radi s njima. Dr. Velimir Deželić saznao je za to, a i za želju Mađara da oni preuzmu kosti, te je nekolicina Hrvata čak pomišljala da izvrši krađu kostiju iz mrtvačnice uz napomenu da se tu radi o "svetoj krađi", no plan se izjalovio jer su kosti opet u tajnosti treći put premještene, ovaj put u skupnu grobnicu siromašnih - u gornji desni kut groba. Taj je treći pogreb obavio u Travnju 1885. grobar Josip Pugl. Shvativši da se radi o Hrvatima izuzetno vrijednim posmrtnim ostacima grobar je dobro upamtio mjesto gdje je položio te kosti, pa je kasnije napravio detaljan plan koji je dao dr. Velimiru Deželjiću. Taj isti plan imao je i hrvatski književnik Eugen Kumičić. Na slici desno mač kojim su pogubljeni slavni Hrvati: hrvatski ban grof Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan. (Izvor: CROINFO.NET, Svi pogrebi Zrinskog i Frankopana, Napisao: Z, 28 Ožujak 2016, Također: Hrvatski povijesni portal, Hrvoje Petric: Zrinsko-frankopanska urota)
1671. Novo obnavljanje gradskog tornja. Osim ure, toranj dobiva i svoje prve dekorativne elemente. Tako Johann Weichard Valvasor (slovenski Janez Vajkard Valvasor) (Ljubljana, Svibanj 1641 - 19. Rujan 1693 in Gurkfeld) na svojim prikazima ovjekovječuje toranj nad čijim je lûkom iznad ulaza reljef dvoglavog orla koji predstavlja grb obitelji Habsburg. Toranj je viši, a piramidalni je krov zamijenjen četverovodnim. Ispod reljefa 1695. je godine dodan iCrkva Svetog Jurja na Trsatumemorijalni natpis posvećen caru Leopoldu I, koji je Rijeci 1659. godine dodijelio grb.
1673. 26. Sječnja Biskup Smoljanović (umro u Rijeci 1678. godine, a pokopan je na groblju na Trsatu) posvećuje crkvu Sv. Jurja na Trsatu i njezin glavni oltar. Crkva se nalazi  ispod Trsatske gradine, na mjestu sa kojeg se pruža pogled na Kvarnerski zaljev (slika ljevo). Crkva Svetog Jurja na Trsatu ima dugu povjest koja datira još iz 13. stoljeća, kada je osnovana. Podigli su je krčki knezovi Frankopani, koji su dobili Trsat na upravljanje 1223. godine od hrvatskog kralja Andrije II. Arpadovića (Ostrogon, 1177. - Eger, 21. Rujna 1235.) (Vladao od 1205. do 1235.) i sagradili kaštel sebi za stanovanje i za vojnu posadu. Ispod kaštela su podigli crkvu sv. Jurja, zaštitnika vitezova (i Trsata). Odabrali su ga za svoga obiteljskog patrona i njemu u čast su gradili crkve po mjestima kojima su upravljali. Župna crkva Svetog Jurja spominje se još 1288. godine u Vinodolskom zakoniku, koji spada među prve pravne dokumente u Europi. Prvi poznati župnik (a i jedan od potpisnika vinodolskog zakonika) bio je vlč. Paškal Vazmina. Prva crkva bila je znatno manja od današnje, bila je produljena do današnjeg kora za vrijeme župnika Nikole (Mikule) Antonića, 1660. godine, a 1674. godine posvećeni su oltari svetog Sebastijana i Blažene Djevice od Karmela i u njih smještene svete moći. O tome svjedoči i ploča u svetištu crkve. Crkva je jako oštećena u potresu 1750. godine. Nakon četiri godine 1754., dao ju je iznova obnoviti župnik Josip Zandonati.
1675. Na sušačkoj Fratarskoj brajdi otkriven rimski nadgrobni kamen na kojemu se spominje vojnik VIII. kohorte.
1676. 12. Svibnja nakon dugog spora sa nekim Karlom Berdarinijem, općina dobiva, a zatim poklanja Rijeka sa ucrtanim usponom i tri križa kalvarijezemljište na brdu Goljak članovima Bratovštine od Agonije (od Raspela) i Isusovcima za izgradnju Kalvarije i postavljanje tri križa na vrhu brda. Inače to je zemljište oduvijek bilo gradsko vlasništvo, ali ga je prisvojio Karlo Berdarini.
1676. 14. Rujna otac Mijo Šorša, rodom iz Samobora, (upravitelj isusovačkog samostana od 1675.), Isusovci i članovi Bratovštine od Agonije (od Raspela) na brdu Vojak (Volgiak - Goliath - Goljak - Vojka) podižu kalvariju nazvanu Salus Populi (zaštitnik naroda) (na slici ljevo plan grada sa ucrtanim putem na Goljak i sa ucrtana tri križa). Tog dana poveli su Riječane na svetkovinu Uzvišenja sv. Križa na Goljak kako bi ondje postavili golemo raspelo koje su nosila čak 24 čovjeka i kraj njega još dva velika križa. Na tom su se mjestu otprije održavale javne pobožnosti na koje je znalo doći više tisuća ljudi. Za tu je svrhu općina ustupila zemljište na vrhu brda. Zemljište je oduvijek bilo u vlasništvu općine, ali ga je prisvojio Karlo Berdarini. Nakon dugog spora općina ga je dobila natrag i nakon toga poklonila Bratovštini. Zapisnik sa sjednice gradskog vijeća od 12. Svibnja 1676 kaže:

"Desiderando il Padre dela Comp. di Gesu Presidente della congregazione del Crosifisso eriger nel monte Goliath vulgo Salis Populi, tre croci et a suo tempo il Sepolcro colle stazioni..."

Dvije godine kasnije, nastojanjem nadvojvode Josipa podignuta je na Kalvariji kapela Sv. Groba, a 1683. godine je pokraj raspela donesen kip Majke Župna crkva svetog Jurja na TrsatuBožje do kojega su svakog 18. Travnja stizale procesije. (Izvor - djelomično: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1677. 04. Travnja umire grofica Konstance Rosane Herberstein, supruga riječkog kapetana. Tom prigodom pogrebna povorka je krenula iz riječkog Kaštela uz sudjelovanje sveukupnog svećenstva i članova uglednih bratovština. Na polovici mosta preko Rječine, posmrtne ostatke su nakon prigodna blagoslova preuzeli trsatski franjevci i uz posebne ceremonije dovršili ukop na Trsatu. Taj događaj je opisan i sačuvan u matičnoj knjizi umrlih Trsata.
1678. 26. Sječnja posvećeni su oltari svetog Sebastijana i Blažene Djevice od Karmela i u njih smještene svete moći u crkvi Sv.Jurja na Trsatu (na slici ljevo, crkva danas). O tome svjedoči i ploča u svetištu crkve. Župnik Nikola (Mikula) Antonić dao je uklesati u kamen oltara koji je 1678. načinio meštar Valentin, među ostalim, datum posvete oltara crkve "letta 1678. na dan 26. Ienara" (Ienara = Januara), tj. 26. Siječnja 1678. godine.
1680. Riječka luka je prvi put regulirana 1680. godine. Tada je njezina južna obala izravnana, uređeno je ušće Rječine za prihvat brodova, a poravnana je i morska obala zapadno od grada. Tom prilikom izrađen je od strane ustrijskog vojnog inženjera K. Sticha plan grada (izvornik u ratnom arhivu u Beču). (Izvor: Mirko Marković: Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka, Adamić, Rijeka 2002., str. 132.)
1683. 15. Studenog. riječki arhiđakon Pietro Gaus je postavljen za Kapetana riječkog sa vlašću "papira, pera i tinte" (con posseso temporale colla consegnia di carta, penna e inchiostro.)
1684. Na desnoj obali Rječine (Fiumara) posađen je drvored topola. U Rijeci djeluju dva brodogradilišta, jedno uz ušće Rječine gdje je preseljen škver iz Cerovice (Rečice) i drugo na prostoru današnje Žabice.
1686. Grad Rijeka ima već 1686. svog stalnog postmajstora (poštanskog činovnika), domaćeg sina Eustahija Babi(ć), koji tu službu 1710. prepušta vjerojatno svom sinu Srećku Babiću (Felice Babi). Grad im je plaćao godišnje za tu službu 40 škuda. (Izvor: Kobler: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, knjiga II, str: 86.) Već oko 1650. godine imademo poštanskih spisa u kojima se nalaze popisi čitavih poštanskih pošiljaka uz imena i adrese primaoca i pošiljaoca. Iz tih podataka jasno se vidi da su se tek oko 1650. godine privatnici mogli početi služiti poštom. (Izvor: ANTUN HERLJEVIĆ: RAZVOJ POŠTANSKE SLUŽBE S OSVRTOM NA POŠTU U RIJECI, str:8)
1687. Bratovštini sv. Nikole dodijeljeno je zemljište pored Fiumare i novčana potpora za podizanje brodogradilišta.
1689. Tiskana knjiga J. W. Valvasora ''Slava vojvodine Kranjske'' u kojoj je objavio poznatu grafiku Rijeke. To je bila prva knjiga koja se ozbiljnije bavila Liburnijom. U njoj se Valvasor opsežno osvrće na Rijeku, Kastav, uskoke, narodne običaje, Volosko, Opatiju Svetog Jakova, Veprinac, Lovran, Mošćenice i Brseč, donoseći uz to i bakroreze pojedinih mjesta. O životu u Rijeci i Trsatu piše:

"U ovom gradu život je veoma ugodan. Tuj možeš dobitii izvrsna jela i vina, zrak je zdrav, voda hladna i zdrava. Snijeg rijetko pada, no ga odmah nestaje. Često duva vrlo jaki i oštri sjevernjak". "Ovdje vlada u zimsko doba vanredno jaka bura i tako žestoka, da se ne može niti na ulicu". "Na Trsatu bjesni veoma oštri sjevernjak, koji je tim jači, jer je tamo šuma isječena. Manja zvona na zvoniku, zvone u sav mah, kad duva bura, jer ih ona amo tamo njiše. No su Trsaćani s tim nemilim gostom barem u toliko zadovoljni, jer im čisti zrak te ne ima tamo niti traga priljepčivim bolestima".

1690. u crkvi Gospe Trsatske grobnički kapetan Franjo Frankulin daje sagraditi kapelu Sv. Antuna Padovanskog i grobnicu.
1690. u Rijeci se otvara prvi konzulat, i to Dubrovačke Republike. Naime, dubrovački su senatori 1690. imenovali svoga sugrađanina Petra Svilokosa (latinizirano Svilocossi) službenim konzulom Dubrovačke Republike u, kako se tada običavalo govoriti, Rijeci Senjskoj. Dubrovački su konzuli u Rijeci bili: Kapetan Petar Svilokos (1690—1703), Doktor prava Josip Antun Svilokos Jurković (pisano Jurcovich odnosno Ghiurcovich), sin spomenutog Petra, vršio razne druge funkcije u Rijeci (1704.-1723), Dr Martin de Terzi, Riječanin (1723.-1736.); Marko Antun Orebić, prior Lazareta u Rijeci, po obiteljskom podrijetlu s Pelješca (1736.-1742.), Ivan Teodor Svilokos Jurković, sin Josipa Antuna, na službama u Rijeci (1742.-1752.) Antun Vito Barčić, iz poznate riječke obitelji (1752.-1797.) i Fortunat Vito Barčić, sin Antuna.
1691. 9. Studenoga. Patricijski vijećnik Giovanni Fiorini u gradskome vijeću mačem je nanio smrtonosni ubod pisaru Pietru Paradisu. Pietro Paradiso je postao cancelliere (zapisničar) 1687., i bio je poznat po svojoj drskosti i prepotentnosti i često je znao uvrijediti vječnike i municipalne savjetnike. Tog je dana uvrijedio i udario šakom u glavu i savjetnika Giovanni Fiorinija, i ovaj ga je mačem, koji je uobičajeno bio nošen na boku, ubo u trbuh nanjevši mu smrtne povrede. Fiorini je bio osuđen u Rijeci, ali je nakon žalbe sudu u Grazu bio proglašen nedužnim i oslobođen 25. Studenog 1700. Pietrov djed Giovanni Paradiso bio je također Riječki kancelar od 1625. do 1648. 1674. umire, a na poziciji zapisničara ga nasljeđuje njegov sin Nicolo. Nicolo umire 1687., a njega nasljeđuje njegov sin Pietro Paradiso. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Knjiga 2, Rijeka, 1896.)
1691. Podignuta kapela Sv. Ante Padovanskog i završena izgradnja izgorjelog trsatskog samostana, koji je sada obimom dvostruko veći. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1692. brat tadašnjeg gvardijana, zagrebački sudac Ivan Uzolin daruje franjevačkom svetištu na Trsatu Monumentalni mramorni glavni oltar. Pripisuje se radionici goričkog majstora Giovannija Pacassija. U središtu oltara je kopija znamenitog triptiha Gospe Trsatske, čiji se original danas čuva u samostanskoj riznici. (Izvor: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011 )

Kip Svetog Leopolda Bogdana Mandića u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci
Kip Svetog Leopolda Bogdana Mandića u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci

1693. Nikola Hermon objavio u Ljubljani molitvenik i priručnik bratovštine raspela (Crocefisso) (Brašćina svetog Križa ili Bratovština od Agonije)osnovanoj u u crkvi sv. Vida pod nazivom "Brašno duhovno". Pisan je na  lokalnoj riječkoj čakavštini sa određenom količinom ostalih jezičnih tipova.
1923. od 16. Listopada do 11. Studenoga u Rijeci je boravio Sv. Leopold Bogdan Mandić (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. Svibnja 1866. - Padova, 30. Srpnja 1942.) (njegov kip na slici ljevo), drugi kanonizirani hrvatski svetac rimokatoličke Crkve, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana. Bio je u Rijeci kreatko vrijeme, svega 28 dana kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. Rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 2. Svibnja 1976. godine, a 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim.
1693. 19. Rujna
preminuo je Janez Vajkard Valvasor / Johann Weichard Valvasor, (Ljubljana, 28. Svibanj 1641. - Krško, 19. Rujna 1693.) kranjski plemić, geograf, polihistor, povjesničar, topograf, etnograf, kartograf, crtač, član Janez Vajkard Valvasor, "Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka"engleskog Kraljevskog društva (Royal Society) u Londonu i zemljopisac koji je ostavio zanimljiva svjedočanstva o našim krajevima u drugoj polovici 17. stoljeća. U njegovom monumentalnom djelu Slava vojvodine Kranjske (Die Ehre deß Herzogthums Crain), objavljenoj u Nürnbergu 1689. godine, uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada na Rječini, koji je potpisao graver Andreas Trost. Slika je naslovljena "Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka" (slika desno). Među ostalim, ostavio nam je zapise o Klani, Lovranu, Mošćenicama, Kastvu… Janez Vajkard Valvasor opisao je Rijeku i susjedni Trsat gotovo žurnalistički. Njegova je priča zanimljiva i danas, jer je zapisao neke običaje koji nam oslikavaju duh vremena bolje od kakve suhoparne znanstvene studije.
1694. 8. Srpnja novi riječki kapetan barun Ottaviano de Terzi prisegnuo je na poštivanje općinskoga statuta u novoj crkvi sv. Vida
1695. Obnova i barokizacija zborne crkve Uznesenja Marijina.
1696. U gradu djeluju tri ljekarne.
1696.
gorički majstor Leonardo Paccassi završava prvi mramorni oltar u Crkvi Sv. Vida, koji je bio posvećen Žalosnoj Gospi. Oltar su utemeljile obitelji d'Argento i Lazzarini. Međutim, bočni su se stupovi tijekom podizanja polomiti pa je Paccassi morao međašne profile i uklade na novim podlošcima zamijeniti stupovima, skratiti crvene stupove i uskladiti ih s crnima. Isusovci su 11. Travnja 1708. počeli pregovarati i s Giovanniem Paccassiem o izradbi mramornog oltara za svetište, na koji se trebalo u posebnoj niši postaviti Čudotvorno raspelo. Paccassi im je poslao više nacrta radi odabira. Smatrao je da smještaj Raspela valja razriješiti u sklopu izgradnje cijelog oltara, a ne, kako su isusovci željeli, da se niša izradi neovisno o oltaru. Isusovci nisu sklopili ugovor s Paccassiem, već 1711. s njegovim zetom Pasqualeom Lazzariniem, također goričkim majstorom oltara (Capo Mistro da Altari).(Izvor: wikipedia>Katedrala sv. Vida u Rijeci, Također: katedrala-rijeka.eu>Katedrala svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)


Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas


Natrag na vrh stranice