Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.

 

Povijest grada Rijeke (1600 - 1650 godina)

1601. u pisanim izvorima spominje se nama najstariji poznati most preko Rječine i to u doba kapetana Gašpara Knežića, uglednog riječkog suca i vlasnika trsatske gospoštije. Knežić je most dao sagraditi u vrijeme kada je došao u posjed trsatske gospoštije i u izgradnju je uložio vlastiti novac. Otada se prostor na lijevoj strani riječine počinje označavati kao "Preko mosta" ili "Spod Trsata". Taj je most prikazan na Vojnom planu riječkih utvrda iz godine 1625., te na crtežu iz Izvješća Giovannia Pieronia iz 1639. Sudeći prema tim planovima, most je bio u neposrednoj blizini kule Lešnjak. Drvena konstrukcija mosta nije odoljela snažnim vodenim strujama, pa je nakon urušavanja godine 1640. na račun državne blagajne i franjevačkog samostana na Trsatu sagrađen novi drveni most. Riječko gradsko vijeće raspravljalo je o gradnji mosta već 1597., ali to zbog nedostatka novca nije ostvareno.
1602. Preko Rječine nije bilo kuća, osim carinikovog stana na mostu i jednog konačišta u kome se nalazio carinski ured. Kuća je bila drvena sve do 1627. kada je sagrađena nova, od kamena, s time da se u slučaju rata može porušiti. Nazivali su je kuća na prijevozucasa del traghetto. (Izvor: Željko Bartulović: Sušak 1919.-1947., Adamić, Rijeka 2004., str. 416.)
1604. 12. Svibnja kada je počeo opadati promet Rijeke na korist primorskih luka, knez Ferdinand upozorava je pismom vlasti u Kočevju, Kostelu, Primanu i Postojni, da se ne služe bakarskom lukom, već da posjećuju "secondo le antiche usanze il porto di San Vito". U Rijeci se u to vrijeme plaćala carina od 2,5% koje u Bakru nije bilo. (Izvor: Igor Žic: Kratka povijest Rijeke, Adamić, Rijeka 2006., str. 39.)
1605. riječki trgovac Francesco Bunetti osigurava svotu od 500 srebrnih talira za osiguranje gradnje ženskog Benediktinskog samostana.

Ferdinand I., punim imenom Ferdinand Karl Leopold Joseph Franz Marcelin
Ferdinand I., punim imenom Ferdinand Karl Leopold Joseph Franz Marcelin

1605. Papa Paolo V. odobrava, na zahtjev Rijeke, da grad može graditi i dobiti Kapucinski Samostan.
došlo je do sveobuhvatne obnove gradskih zidina i Kaštela
1606.
24. Veljače nadvojvoda Ferdinand (budući Car Ferdinand II. na Slici desno) kupio i poklonio gradu zemljište za gradnju Kapucinskog samostana. To je zemljište pripadalo Augustinskom samostanu i na njemu je bila mala crkvica Svetog Augustina. Riječki Municipij 26. Lipnja počinje skupljanje dobrovoljnih priloga za izgradnju crkve. Darovi su se mogli sastojati od novca, drva, čavala, kamena i vina. Nadvojvoda Ferdinand bio je žestok borac za katoličku crkvu i izdašno je pomagao svaku protureformatorsku djelatnost.
1606. 3. Ožujka
u Rijeci se sastalo Gradsko vijeće i otposlalo papi Pavlu V. (Rim, 17. Rujna 1552. – Rim, 28. Prvi most preko Rječine, G. Genova, dio slikeSječnja 1621.) zamolbu za utemeljenjem kapucinskog samostana u Rijeci.
1607.
riječki municipij traži od pape da se odobri gradnja Benediktinskog samostana u Rijeci, i obavještava Vatikan da je riječki trgovac Francesco Bunetti spreman donirati svotu za gradnju zgrade u kojoj bi bio samostan. Sve do 1640 godine nema nikakvih povjesnih zapisa u vezi tog samostana.
1607. U to vrijeme Uskoci su bili stalni gosti, iako ne dobrodošli, na istočnoj obali Rječine. Tamo su sagradili i svoju gostionu koju je narod zvao "l'osteria dei Uscocchi" (slika ljevo). Čak su i okupirali baraku "la capanna del traghettiere" na desnoj obali Rječine, a naplatu trajekta su prisvajali. To je došlo do tuda da su riječke vlasti odlučilo da uništi most.(Izvor: Silvino Gigante: Fiume nel secolo XVI, Bullettino della Deputazione Fiumana di storia patria, Vol. IV, Fiume 1918., str. 63.)
1608. (1609?)Stefano della Rovere imenovan je carskim kapetanom, odnosno upraviteljem Rijeke u ime nadvojvode Ferdinanda. On je odmah poduzeo niz građevinskih zahvata nužnih za obranu grada od Venecije, počeo je obnavljati kaštel, popravljaju se bedemi, a kapetan nastoji disciplinirati Uskoke koji u Rijeci imaju arsenal, žitnicu i brodogradilište. Bio je diplomat na relaciji Venecija – Graz, ambasador i političar u najvažnijim trenutcima Rijeke, oko sklapanja Milanskoga mira i provedbe mirovnih zaključaka na Kvarneru. (Izvor: fluminensia.org>Riječki kapetan Stefano della Rovere, Piše: Goran Moravček, Objavljeno: 13. 06. 2016, Također: ZBORNIK DRUŠTVA ZA POVJESNICU-KLANA Prilozi za ·povijest, kulturu i gospodarstvo, Svezak 2. , Klana, 1996., Tisak: Žagar, Opatija)
1609. Riječki kapetan Stefano della Rovere ponovo dopušta trgovinu s uskocima. (Izvor: fluminensia.org>Riječki kapetan Stefano della Rovere, Piše: Goran Moravček, Objavljeno: 13. 06. 2016)
1609. Nadvojvoda Ferdinand (kasniji car Ferdinand II.) poklonio je zemljište kapucinima koji su dobili dozvolu Gradskog vijeća da, isključivo doprinosima vjernika, mogu podići svoj samostan.
1609. 26. Srpnja Prvi darovatelji za izgradnju kapucinskog samostana bili su Riječani: Franjo Bardarini, Battista Urban, Matija Zaladia, Ascanio Jakominić, Franjo Parcblin, Andrija Španić, Bartol Kučić, Franjo Dorić, Ivan Franković, Ante Kučić, Đuro Grohovac, Ivan Logar, Nikola Barčić, Andrija Diminić, Giacomo Pianzzai, Đuro Milić, Giovanni Antonio Paolino, Giovanni Zanchi i Ferrante Capuano.
1610. U Hrvatsku su kapucini najprije došli u Rijeku gdje 1610. grade svoj samostan. U Zagreb (Gornji Grad, Grič) dolaze 1618. te djeluju sve do 1788. kada je samostan raspušten odredbom cara Josipa II. U Varaždin dolaze te grade svoj samostan 1699., u Osijek 1703., u Split 1691., u Karlobag 1710., u Beograd 1718. (Izvor: Samostan i Župa sv. Leopolda B. Mandića, Zagreb, KAPUCINI U HRVATSKOJ)
1910. Venecija je zbog napada uskoka pod vodstvom Riječana na njene brodove u Bakru, proklamirala u Zadru, da će svaki riječki pomorac, kojega uhvate, biti osuđen na 12 godina na galije, a roba mu zaplijenjena. Ako koji predstavnik Venecije ubije Riječanina, ne će biti kažnjen.(Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 160.)
1610. nakon što se vratio u domovinu sa školovanja (prve razrede gimnazije na Trsatu, humanističke razrede u Ljubljani, logiku (7. razred) u Cremoni, a filozofiju (8. razred) u Piacenzi), Glavinić je godine 1610. izabran provincijalom na kapitulu koji se održavao na Trsatu. U to mu je vrijeme bilo 25 godina, što svjedoči o tome koliko je bio ugledan i poštovan. Bio je provincijalom provincije Bosne-Hrvatske za trogodište 16101613. Po drugi put je izabran za trogodište 16161619, također na kapitulu na Trsatu. I po treći put je izabran 16191622 na ljubljanskom kapitulu. Iz njegova navoda saznajemo da je godine 1615. bio trsatski gvardijan. Iz toga se može zaključiti da je za tu službu izabran nakon svoga prvog provincijalovanja god. 16101613. (Izvor: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIĆ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA, str:6, Također: FRANJO GLAVINIć: Historia Tersattana, str. 45.)
1610. 28. Kolovoza postavljen je kamen temeljac za novi skromni kapucinski samostan, koji je ubrzo sagrađen. Odabran je teren koji je pripadao augustinskom samostanu, na kojem je bila i stara crkva sv. Augustina. Podignut je zajedničkim milodarima. Posvećenje, na čast sv. Augustina, izvršio je 14. Lipnja 1613. godine pulski biskup Klaudio Sozomeno. (Izvor: Franjevci Kapucini, Rijeka - Samostan Gospe Lurdske, Informacije, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1612. 04. Veljače nakon što je Gašpar Knežić, zakupnik trsatske gospoštije došao u sukob s Franjevačkim samostanom na Trsatu u vezi opsega i Rijeka, dio karte, oko 1500.granica njihovog posjeda, na taj su datum komisari vrhovne vlasti (nadvojvode) zajedno s predstavnicima samostana utvrdili granice franjevačkog posjeda ovako: "došli su do prve međe, tj. trougloga kamena na obali mora, pučki nazvana fratarski kamen (...) i zatim penjući se prema istočnom dijelu do prvog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje Podgrič, gdje je nađen urezan križ na kamenu, postavljenom u zemlju, i odredili da se ureže drugi na trajno sjećanje; zatim penjući se javnim putom do drugog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje, gdje se također našlo križ urezan u kamenu postavljenom u zemlju, naredili da se tamo ureže drugi na trajno sjećanje; (...) zatim skrenuvši nalijevo javnim putom - granicom sa sjeverne strane u ravnici gdje su (...) naredili urezati još jedan križ kao znak pa penjući se sveudilj javnim putom kojim se kolima dolazi do trsatskog kaštela, do drveta koji se pučki zove Kopriva; zatim nastavivši javnim putom do ugla Kapele Sv. Jurja odnosno župne crkve blizu kaštela na istočnoj strani; zatim spuštajući se neobrađenim brdom do rijeke (...) koja dijeli Rijeku od trsatskog kaštela i to sredinom rijeke i sredinom morskog zaljeva (per medium laci mariš) prema zapadnoj strani i odatle dolazeći preko zaljeva na jug završili su kod međe naprijed spomenute tj. kod trouglog kamena, pučki nazvanog fratarski kamen". Prema jednoj od klauzula zapisnika od 4. veljače 1612. komesari su s "većim dijelom trsatskog naroda jasnim i izričitim riječima upravitelja samostana postavili u stvarni i tjelesni posjed svih dobara, vinograda, prihoda mlina, prava i nadležnosti koje se nalaze u spomenutoj frankapanskoj darovnici rečenom samostanu (...) učinjenoj po pokojnom (...) Martinu Frankapanu". Iz toga ispada su da tadašnji Franjevački posjedi obuhvaćali veliki dio današnjeg Sušaka i Trsata koji se proteže od samostana do sušačke bolnice u smjeru zapad-istok i čitavog područja južno od te crte do mora. Iz toga bi slijedilo da su svi obrađivači toga područja plaćajli podavanja samostanu, a ne trsatskoj gospoštiji. Te su međe revidirane 1795. i 1839.(Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprave broj 110 i 111.)
1612. 12. Sječnja po naređenju nadvojvode, carski kapetan Rijeke Stefano della Rovere (?, druga polovica XVI. st. – Rijeka, 1638.) uvodi fratre u posjed na Trsatu koji im je ranije oduzeo Gašpar Knežić (1601.— 1619.), zakupnik trsatske gospoštije, upravitelj gradskih žitnica, sudac, veleposjednik i kapetan Trsata. Spor između Gašpara Knežića, trsatskog zakupnika i franjevaca trajao je godinama, a odnosio se na određivanje granica fratarskog i samostanskog posjeda na Trsatu. Granice su konačno odobrene ispravom od 16. Sječnja i potvrđene 04. Veljače iste godine.
1613. 14. Lipnja Pulski biskup Cornelio Sozomeno dolazi u Rijeku i posvećuje Kapucinsku crkvu Svetog Augustina, čija je izgradnja trajala 3 godine. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA 2008. R. Matijašić : Pulska biskupija, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Giovanni Kobler: PRILOZI IZ POVIJEST LIBURNIJSKOG GRADA RIJEKE)
1615. 13. Lipnja Biskup Claudio Sozomeno (brat Cornelia Sozomena) posvetio oltar u crkvici Sv. Tri Kralja, koju je podigao Gašpar Knežić, osnivač samostana benediktinki. (Izvor: Giovanni Kobler: PRILOZI IZ POVIJEST LIBURNIJSKOG GRADA RIJEKE, Također: Lovorka Čoralić: PRILOG ŽIVOTOPISU PULSKOG BISKUPA CLAUDIA SOZOMENA (1583-1604), Hrvatski institut za povijest, izvorni znanstveni članak, 15.04.1998)
1615. Višegodišnji sukob Venecije i Austrije prerastao je u nemilosrdni Uskočki rat koji je bijesnio duž  kopnene granice Austrije i Venecije, ali i na Kvarneru.
1615. Kao osvetu za poraz, koji im je nanio Krsto Frankopan kod San Servola, u blizini Trsta, mletački providur doplovio je s deset galija i pedeset naoružanih brodova pred Mošćenice. Bez obzira na žestoke napade, građani Mošćenica, potpomognuti s 24 njemačka vojnika, obranili su grad.
1616. Mlečani na juriš pokušavaju osvojiti Trsat. No prije toga je nadvojvoda Ferdinand poslao u grad jaku posadu, te je njihov napad odbijen. (Izvor „Trsat, od davnina do današnjih dana“,Antić,Matrljan,Pavešić, Svetić;Tipograf Rijeka 1982., str.55)
1616. Prva vijest o dolasku isusovaca u Rijeku, kada se general isusovačkog reda pismom obratio ispovjedniku nadvojvode Ferdinanda, Bartolomeu Villeru, sa željom da posreduje u osnutku kolegija u Rijeci. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1618. 10. Travnja - 08. Kolovoza U prostorima riječkog kapucinskog samostana i Kaštela započelo je dogovaranje oko provedbe Madridskog mira, kojim je okončan krvavi Uskočki rat. Pregovori su trajali dva dana. Austrijskog cara zastupali su barun Carlo Harrach i kranjski namjesnik Hans Edling, a Veneciju Antonio Priuli (Venecija, 10. Svibnja 1548. - Venecija, 12. Kolovoza 1623.), 94. mletački dužd, i Nicolò Contarini (Venecija, 26. Rujna 1553. - Venecija, 2. Travnja 1631.) 97. mletački dužd. U Kaštelu riječki kapetan Stefano barone Della Rovera, sa svim počastima prima izaslanike Venecije i izaslanika cara Ferdinanda I. Grad je zadivljen. Pregovori su trajali pet mjeseci, a u tom se vremenu uskoci su prisilno raseljeni u planine. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, S. Bertoša: Uskočki rat, Također: wikipedija > Uskočki rat)
1618. 08. Kolovoza U riječkom kaštelu, sjedištu carskog kapetana Stefana della Rovera, objavljeno je Stabiliziranje mira u dogovaranju oko Madridskog mira (dogovaranje je započeto 10. Travnja 1618. u prostorijama riječkog kapucinskog samostana), kojim je okončan Uskočki rat između "Serenissime" (Mletačke Republike) i Habsburške Monarhije, rat koji je još nazvan i Rat za Gradišku. Madridski mir je označio je završetak rata i Austrija prepušta uskoke njihovoj sudbini: postali su opterećenje i državni razlozi nalagali su da se poduzmu krajnje mjere: uskoci su raseljeni po Lici, ali većina je otpremljena na Žumberačko gorje  koje se tada naziva i uskočko gorje, neki su ukrcani na španjolske lađe, nešto malo ih je ostalo u Istri a još manje ih je ostalo u Senju. Njihove fuste i bracere spaljene su na obali mora ili prodane Veneciji. Senj je dobio njemačku posadu. (Izvor: Katedrala sv. Vida: 17. i 18. stoljeće grada Rijeke, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, S. Bertoša: Uskočki rat, Također: wikipedija > Uskočki rat)
1619. sagrađena crkvica Sveta Tri Kralja. Sagrađena je na trgu Sveta Tri Kralja (kasnije trg Miller, a danas Pavlinski Trg), i gradnju je u potpunosti financirao Gaspare Knezich, municipalni savjetnik Rijeke i zemljoposjednik sa Trsata, i uz dobrovoljni prilog Antonia Millera od 1000 fiorina. Crkva je srušena u Svibnju 1840. u suglasnosti sa biskupom radi proširenja trga na kojem se je nalazila. Ime trga je tada i promjenjeno u Piazza Miller po donatoru crkvice.
1619. 20. Ožujka
U Beču umire car Matija (njemački: Matthias), (Beč, 24. Veljače 1557. - Beč, 20. ožujka 1619.), koji je vladao kao ugarsko-hrvatski kralj Matija II. od 1608. do 1619, kao car Svetog Rimskog Carstva (1612. - 1619.), a kao češki kralj (1611. - 1619.). Bio je četvrti sin cara Maksimilijana II i kastiljsko-aragonske infante i austrijske nadvojvotkinje Marije. Djed po ocu mu je bio Ferdinand I, car Svetog Rimskog Carstva, a djed po majci Karlo V,car Svetog Rimskog Carstva. Carevi Ferdinand I i Karlo V bili su braća, što znači da su Matijini roditelji bili rođaci u prvom koljenu. Matijin stariji brat bio je Rudolf II, car Svetog Rimskog Carstva. Kao car naslijedio ga je Ferdinand II.
1619. car Ferdinand II. preuzima prestolje. Njegova se politika mogla sažeti u održavati mir s Turcima, Vojnu krajinu naseljavati Vlasima i odvojiti je od Hrvatske, zauzdati Veneciju na Jadranu, češke i njemačke protestante čim više potisnuti vojnim pohodima, a sve druge velikim ulaganjima u katoličke samostane i crkve. U Rijeci je intenzivno pomagao trsatske franjevce i kapucine, a dovodi i isusovce, koji utemeljuju gimnaziju, kolegij i počinju gradnju nove crkve svetog Vida.
1622. Riječko se vijeće obraća preko svojih sudaca, Jacominia i Bonoa, dvojici isusovačkih propovjednika koji su za četrdesetnicu prolazili kroz Rijeku za Senj, s time da posreduju u svojih glavara kako bi ovi u Rijeku poslali jednog isusovca radi poduke mladeži, dakako uz godišnju plaću i osiguran smještaj.
Gradsko se vijeće obratilo i generalu Muziu Vitelleschiu s molbom da u Rijeku pošalje malu koloniju isusovaca, poput slične kolonije u Trstu, koja bi u Rijeci osnovala svoj kolegij. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
Kapela svete Ane na Trsatu1623. 05. Travnja riječka općina upućuje pismo generalu Družbe Isusove Muziu Vitellesciju u Rijeci, o želji i htijenju grada za utemeljenjem isusovačkih škola i zavoda zbog poduke riječke mladeži i moli da se osnuje isusovački kolegij. 10 Listopada 1627. u Rijeku stižu Isusovci (Jezuiti) iz Trsta, kojima je Vijeće ustupilo crkvu sv. Roka, darovalo im jednu kuću, jedan podrum, komad vrta i godišnje dvjesto forinti.
1624. 24. Kolovoza
u Rijeci umire prva žena baruna Stefana della Rovere, Anna, barunica Paar. Stefan della Rovera bio je riječki carski Kapetan i tadašnji feudalni upravitelj Rijeke. Povodom njene smrti della Rovera je dao sagraditi kapelu sv. Ane i obiteljsku grobnicu (Slika desno). Za oltar sv. Ane, slikar Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis, Talijan koji je radio u Grazu, na dvoru nadvojvode Ferdinanda, naslikao je oltarnu palu "Sv. Ana Trojna" s članovima obitelji della Rovere i njihovim svecima zaštitnicima: Sv. Stjepan je barunov zaštitnik, Sv. Ana je baruničina zaštitnica, a Sv. Ferdinand i Sv. Fridrik zaštitnici su barunovih sinova. Čitavo stoljeće nakon nastanka, de Pomisova je slika uklopljena u sadašnji drvorezbareni oltar. Sačuvani natpis na ploči između oltara sv. Ane i prvotnog oltara sv. Franje svjedočio tom pothvatu. Da su barun i članovi njegove obitelji tu pokopani potvrđuje i natpis na ploči ispod oltara i onaj njemu nasuprot, ugrađen u zidani stup koji dijeli glavnu od pobočne lađe. (Izvor: Svetiste majke bozje trsatske, BAZILIKA MAJKE BOŽJE TRSATSKE, OLTARI, Također: Biblioteka TURIZAM I BAŠTINA, Brošura svetišta - Svetište Trsat, MARIJAN BRADANOVIĆ, fra EMANUEL HOŠKO: MARIJIN TRSAT)
1625. 08. Travnja Car Ferdinand II diplomom poklanja riječkom isusovačkom kolegiju polovicu riječke desetine vina, janjića i žita, što je inače pripadalo njemu kao suverenu, a gradska uprava ustupa isusovačkom kolegiju zgradu koja je do tada služila za školu (domus Scholae publicae). Obrazovni sustav Družbe Isusove razrađen u "Ratio Studiorum Societatis Jesu" i uključuje obvezno osnivanje knjižnice čiji fond odgovara s potrebama studija raspoređenog u tri skupine: humaniora, artes naturales i theologhia. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1627. 02. Kolovoza u Rijeku dolaze dva Isusovačka svećenika da bi ispitali mogučnost osnivanja reda u Rijeci, izgradnju crkve i samostana. U Rijeci ih je primio i ugostio u svojoj kuću riječanin Giovanni Agatich, Senjski biskup. Prvu misu su održali u crkvi Svete Barbare. (Izvor: G. Viezzoli, La Compagnia di Gesù a Fiume, 1627-1773, Rivista- Rivista IX/1931, str. 192-230, Također: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1627. 16. Kolovoza odlukom gradskog Vijeća isusovcima je za bogoslužje privremeno dana Crkva Sv. Roka, a Vijeće se obvezalo da će za "podučavanje i disciplinu sinova" isusovcima izdvajati po 200 fiorina na godinu. Crkva Sv. Roka, tada skromna kapela, bila je podignuta 1599. kao zavjet građana poslije kuge. Nalazila se tik do Zborne crkve, uza sjeverni gradski zid. Predana im je 2. Listopada 1627. kao i Cikulinova kuća i vrt. Predavanja su u gimnaziji započela 10. Listopada 1627, a bilo je upisano više od 100 učenika. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, TAkođer: Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci, Izvorni znanstveni rad, Nina Kudiš:  PROJEKT GIACOMA BRIANA ZA ISUSOVAČKU CRKVU SV. VIDA U RIJECI)
1627. 01. Listopada u Rijeku dolazi Lovro Grisogono (lat. Laurentio Chrysogono, Laurentius Chrysogonus) (Split, 18. Travnja 1590. - Trst, 24. Ožujka 1650.), osnivač i prvi rektor Jezuitskog kolegija u Rijeci od 1627. do 1633., koji je pokrenuo i organizirao visokoškolsku nastavu u Rijeci i time uspostavio temelj kasnijem razvoju sveučilišta. (Izvor: Više Autora: Lovro Grisogono - osnivač i prvi rektor isusovačkog kolegija u Rijeci, Također: FLUMINENSIA, Goran Moravček: LOVRO GRIZOGON, Također: wikipedija > Lovro Grizogono)

Nacrt crkve Svetog Roka i samostan Benediktinki u Starom gradu, srušen 1914Nacrt crkve Svetog Roka i samostan Benediktinki u Starom gradu, srušen 1914

1627. 10 Listopada Na poziv grada u Rijeku stižu Isusovci (Jezuiti) iz Trsta, kojima je Vijeće još 16. Kolovoza 1627 . ustupilo crkvu sv. Roka (slika ljevo, nalazila se otprilike ispred današnje OŠ Nikola Tesla), darovalo im jednu kuću, jedan podrum, komad vrta i godišnje dvjesto forinti,a u svrhu obuke naroda ustupilo im je kulu "Sokol", što je bio sagrađen nedaleko Fuimare a bio je dio gradskih zidina. Njihova velika donatorica Contessa Orsola Thonhausen istakla se velikim donacijama: 1648 14000 fiorina za izgradnju seminara, 1649 16000 fiorina i 1650 1000 fiorina za izgradnju nove crkve Svetog Vida. To su samo neke, najveće donacije u novcu. Osim toga poklonila je redu i mnoga zemljišta i kuće na Veprincu, Mošćenicama i Kastvu. (Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:515)
1627. 19. Studenog Rektor Isusovačkog Kolegija Zlatoper sklapa ugovor s graditeljem oltara "artefice di altari" Pasqualleom Lazzariniem o podizanju oltara Sv. Ladislava i Sv. Stanislava. Oltar je u crkvi trebao biti postavljen u Kolovozu 1728. godine. Ugovoren je za 900 fiorina, no održi li Lazzarini riječ i izradi ga do mjeseca Kolovoza, dobit će još 120 fiorina. Oltar je trebao biti izgrađen od najboljega kararskog, francuskog, afričkog i paragonskog mramora. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1627. 21. Studenog Isusovci kraj katedrale Svetog Vida osnovaju gimnaziju. Gimnazije je inaugurirana i nastava je započela dva dana kasnije. Upisano je 150 đaka iz Rijeke, Primorja, Istre, jadranskih otoka, pa čak i iz Kranjske, iako su imali bližu gimnaziju u Ljubljani i Trstu1630. Godine car Ferdinand potvrdio joj je prava I povlastice koje su uživala sveučilišta i akademije u njegovim nasljednim zemljama. (Izvor: Matica hrvatska, Riječki ljetopis, Također: Prva riječka hrvatska gimnazija, Povijest)
Oko crkve sv Vida zgrade Isusovačkog Kolegija i Seminara oko crkve sv Vida vide se zgrade Isusovačkog Kolegija i Seminara1880. 1627. 23. Studenog, Isusovci su inaugurirali gimnaziju (kolegij) u Rijeci, treću u Hrvatskoj, nakon Lepoglave (1503., osnovali su je Pavlini) i Zagreba (1607.) (na slici desno, oko crkve sv Vida vide se zgrade Isusovačkog Kolegija i Seminara, oko 1880.). U prvo vrijeme se nalazila u "Sokol Kuli" koju im je darovao grad. U samom početku gimnaziju je pohađalo 150 đaka iz Rijeke, Primorja, Istre, jadranskih otoka, pa čak i iz Kranjske, iako su imali bližu gimnaziju u Ljubljani i Trstu. Iste godine isusovci su podigli i tri drvena križa na vrhu brijega Goljak, koji se otada naziva Kalvarija. Godine 1638. počeli su graditi crkvu sv, Vida, godine 1648. internat, godine 1670. gimnazijsku zgradu, a 1695. kolegij (redovničku kuću). Do današnjeg zvonika sv. Vida bila je smještena gimnazija, do nje kolegij (kasnije trgovačka škola, a zatim neke druge škole), do kolegija internat ili konvikat. U tom konviktu bila je do vremena sloma Ugarske smještena madžarska gimnazija. U Dubrovniku je kolegij osnovan tek 1658. iako je grad tražio osnivanje već 1555. Godine 1726. Isusovci su u Rijeci osnovali i filozofski fakultet, a 1728. teološki fakultet sa 28 slušača, a prvi mu je profesor bio O. Franjo Obermayer. "Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Jesu" temeljni je dokument o ustroju isusovačkog obrazovnog sustava koji propisuje osnivanje knjižnice za potrebe profesora i studenata. Knjige isusovačke knjižnice temelj su fonda Sveučilišne knjižnice Rijeka. Sve knjige koje su bile u posjedu isusovačkog kolegija imaju na naslovnoj stranici zapis "Collegij. Soc. Jesu Fluminensis Catal. Inscriptus" ili "Collegij Soc. Jesu Tegestini Catal. inscriptus" uz koji je dodana godina. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Prva riječka hrvatska gimnazija, Povijest)
1628. članovi riječke Družbe Isusove ustanovljuju svoje školsko kazalište na latinskom i talijanskom jeziku. Polaznici riječke Isusovačke gimnazije predstava San Bernardino di Sienapriređivali su različite priredbe (declamationes) i glume (actiones). U zgradi isusovačke gimnazije je priređeno prostrano i visko gledalište (theatrum) gdje su đaci priređivali događanja dva puta godišnje po instrukcijama svojih profesora.(M. Vanino, Isusovci i hrvatski narod II, knjiga I., Zagreb 1987, strana 275.) Repertoar priredbi je bio raznolik, od igrokaza sa prikazima iz Biblije i života svetaca, raznih alegorijskih priredbi, pa do tragedija pisanih po legendama grčkih bogova i veselih talijanskih komedija. Osim u gimnazijskoj dvorani, priredbe su izvođene i na javnim mjestima, a najčešće na trgu svetog Vida. Već 1629., kada je izvedena i prva predstava gimnazijalaca "Sveti Bernardin iz Siene", uz predstavu je izdana i prigodna publikacija, knjižica (slika ljevo), koja je štampana u Trstu za "izvedbu na dan svetog Ivana Krstitelja u izvedbi učene mladeži Družbe Isusove u Rijeci svetog Vida", s posvetom senjskom biskupu I. K. Agatiću nazočnom prigodom izvođenja ovog scenskog životopisa". Ujedno je to i nastariji sačuvani tekst Isusovačkog kazališta u Hrvatskoj.
1628. Kapetan S. della Rovere podigao dvorsku kapelu sv. Stjepana unutar Kaštela. Iste godine carski zastupnik u Rijeci Karlo Wassermann sa suprugom izgradio kapelu sv. Karla na Trsatskim stubama.
1629. U Rijeci počinje raditi Isusovačko kazalište, prethodnica profesionalnih kazališta. Prvi javni prikaz izveden je 1629. godine, i to u nazočnosti biskupa Senjsko-modruške biskupije Ivana Krstitelja Agatića. Bila je to predstava "San Bernardino di Siena", čiji je tekst, prema do danas poznatim izvorima, najstariji sačuvan tekst jedne isusovačke predstave izvedene u hrvatskim kazalištima. Danas se kratak prikaz drame "San Bernardino di Siena" čuva u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu. Isusovačke se predstave izvode nekoliko puta godišnje, najčešće krajem jeseni, na završetku školske godine u Kolovozu te 31. Srpnja na dan Sv. Ignacija, osnivača reda. Predstave se izvode u prostorima kolegija, ali i na javnim mjestima, osobito na trgu ispred crkve Sv. Vida, i najčešće su na latinskom, službenom jeziku svih isusovačkih škola. Tek kasnije izvode se i tekstovi na talijanskom, pa i na hrvatskom.
1629. 5. Ožujka veliki požar tokom noći uništio Franjevački samostan na Trsatu skupa s knjižnicom i arhivom. Crkva Gospe Trsatske ostala je sačuvana. Ostala je nedirnuta crkva i crkvena oprema. Istarski svećenik, trsatski gvardijan i provincijal Franjo Glavinić je nakon katastrofalnog požara govorio o osnivanju samostana. Glavinić do u pojedinosti opisuje požar, pa o posljedicama kaže: "Franjevačka provincija, najviše je oštećena uništenjem biblioteke i arhiva. Biblioteka je bila poznata i količinom i kakvoćom knjiga. I patri iz Bosne i oni iz Hrvatske, bježeći pred Turcima, sa sobom su na Trsat donosili odasvud knjige i dokumente da ih ondje osiguraju pred turskom najezdom. I ja sam mnoge knjige donio iz Španjolske kada sam ondje godine 1626. bio na generalnom kapitalu". Bilo je u toj nesreći i sreće: spašena je — veli Glavinić — crkva, a došlo je do izgradnje novog, boljeg samostana. Obnovu samostana započeo je fra Mihael Kumar, kasniji pomoćni biskup u Ljubljani. Glavinić poduzima dugotrajnu obnovu cijelog kompleksa koja traje do 1691. (Izvor: rijeka.hr > KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: FRANJO GLAVINIĆ: Historia Tersattana, str:288. i 289.)
1630. Car Ferdinand II. potvrdio isusovačkoj gimnaziji u Rijeci pravila i beneficije koje su uživala sveučilišta i akademije u ostalim austrijskim nasljednim zemljama.
1630. i 1635. u Rijeci je podignuto davanje na vino. Razlog su bili povećani troškovi održavanja gradskih zidina. Novo davanje je nazvano "Nuova Imposta" i morali su je plaćati svi, uključujući i kler.
1630. 11. Travnja u sklopu isusovačkog kolegija otvorena je latinska gimnazija.
1630. provincijal fra Mihael Kumar, kasniji pomoćni biskup ljubljanski, dozidao je obnovljenom samostanu dva krila: jedno usporedno s južnim dijelom staroga samostana, a drugo u produžetku zapadnog dijela (tu je1904. dograđeni drugi kat).
1631.-1642. na Trsatu djeluju švicarski slikar franjevac Serafin Schön koji je u klaustru samostana oslikao Marijin život u 32 freskoslike, a u samostanskoj blagovaonici "Večeru Svete Obitelji", dok je u crkvi naslikao oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole i Gospe Loretske (danas u samostanu).
1632. Na Fiumari podignut je prvi most, koji se radi prolaska brodica mogao podizati. Raniji promet se je odvijao skelom.
1632. godine na Isusovačkom kolegiju počinje se predavati moralna teologija, što uz postojanje vlastite knjižnice obilježava početak visokoga školstva u Rijeci.
1633. 31. Lipnja
u jednoj je diplomi Ferdinanda II. spomenut vestibul stare crkvice svetog Vida koja se je nalazila nešto niže od današnje nove crkve svetog Vida. Pošto je Sveti Vid bio zaštitnik grada, ta je crkvica imala veliko značenje u narodu, što se može vidjeti iz dokumenta iz 27. Travnja 1634. kada je grad postavio isusovcima neke uvjete prije rušenja te crkve.
1633. 31. Srpnja Ferdinand II izdaje povelju riječkom Isusovačkom kolegiju kojim potvrđuje sva ranija darovanja i priznaje sloboštine "...i sve i pojedine prerogative naše akademije i sveučilišta u Gracu, Beču i drugdje...". Time učenici Isusovačkog kolegija dobivaju građanska prava i povlastice koje su imali članovi akademije ili sveučilišta u Grazu, Beču i drugdje u Europi. Po tim ovlastma riječkoj gimnaziji je bilo dopušteno da se razvije u sveučilište. Sveučilište i akademija postaju posebna pravno zaštićena jedinica u gradu, s izričitim sudskim izuzećem od redovnog gradskog sudišta. Time je Riječkiisusovački kolegij dobio građanska prava i povlastice koje su imali članovi drugih akademija i sveučilišta u Srednjoj Europi, poput onih u Grazu ili Beču. Tu je povelju kasnije potvrdio i njegov nasljednik Ferdinand III. Povelja je pisana Grofica Uršula Thanhausenlatinskim jezikom na trideset i sedam listova pergamene i ovjerena vlastoručnim potpisima vladara. Takvi su uvjeti omogućili da se riječki isusovački kolegij razvije u sveučilište, što se i dogodilo 1726. Taj su studij osim Riječana pohađali i mnogi studenti iz Istre, Dalmacije i Kranjske, dok su predavači uglavnom bili talijanskog ili njemačkog podrijetla. 
1634. 12. Siječnja? (po nekim izvorima 29. Rujna 1630.) Grofica Ursula Thonhausen (Slika Ljevo) zavještala je Isusovcima za uzdržavanje cijelu Kastavsku gospoštiju s gradovima Kastvom, Mošćenicama i Veprincem, kojom su oni upravljali kao lenski gospodari, i namještali svoje kapetane. Prema darovnici, grofica je također za izgradnju Crkve Sv. Vida dala 10.000 fiorina. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1634. Isusovci, zbog podzemnih voda, odbacuju projekat gradnje nove crkve između Sokol kule i Via dell Fosso (današnja ulica Ante Starčevića). Grad im poklanja zemljište kraj gornjih vrata za gradnju nove crkve. Uvjet za dobivanje terena, postavljen od gradskih vlasti je bio:
- da se i nova crkva zove crkva Svetog Vida
- da bude otvorena za službu narodu, a posebno na proslavama dana Svetog Vida
- da se na službama pjeva Ave Marija
- da zvono ostane slobodno i da se može slobodno upotrebljavati u slučaju napada na grad, požara, ili smrti.

Taj zahtjev grada potvrđen je dokumentom od 27. Travnja 1634. Dok nova crkva ne bude izgrađena koristiti mogu staru crkvicu Svetog Vida koja se je tu nalazila.
1634. 06. Ožujka u oporuci popa Mate Drnjevića spominje se crkva na području Crekvine u Kastvu.
1635. Ferdinand II. izdaje uredbu, kojom je odredio da rektoru isusovačkog kolegija u Judenburgu (Štajerska), tadašnjem feudalnom gospodaru Kastavske gospoštije, pripada vlasništvo nad osobama i stvarima na njezinom području. Tom je uredbom Ferdinand izričito ukinuo zakone koji su važili na tom području. Ali propisi uredbe se uglavnom nisu primjenjivali na području Kastavske gospoštije jer su naišli na ogorčen otpor stanovništva, naročito u općini Kastav. A i približavalo se vrijeme kada su isusovci iz Judenburga morali predati gospoštiju novom feudalnom gospodaru, isusovačkom kolegiju u Rijeci, pa stoga i nisu imali jako interesa zaoštravati odnose sa Kastavcima, Veprinčanima i Mošćeničanima i to u korist budućeg gospodara. Riječki su isusovci preuzeli to područje 1637.

Čudotvorno raspelo u crkvi svetog Vida u Rijeci
Čudotvorno raspelo nalazi se danas u crkvi Svetog Vida

1635. 27. Kolovoza Isusovci vraćaju gradu samostan Svetog Franje i crkvicu Sveta Tri Kralja koja su im bila dana na upotrebu, a 21. Listopada 1635. u vlasništvo im prelazi stara crkvica Svetog Vida. Ta je crkvica tu postojala još od antičkih vremena i nezna se godina kada je sagrađena. Ne postoje niti podaci o obliku te crkvice, jedino se zna da je imala vestibul i zvono. Kakva je to bila srednjevjekovna crkva sv. Vida u gradu Rijeci doznajemo po najstarijim slikama grada iz XVI. stoljeća. Tada je sv. Vid bila još malena, jednobrodna crkvica s polukružnom apsidom iza oltara i prizidanim trijemom pred crkvom. U njoj su riječki kapetani, namjesnici feudalnih zemaljskih gospodara, svečano polagali zakletvu na dan kada bi u Rijeci stupali u službu. Ne znamo kako je crkva sv. Vida bila iznutra uređena, ali pouzdano se zna što se nalazilo pod krovom njezina trijema. P. Bauzer, 1638 rektor isusovačkog kolegija, bio je prisutan kada je položen kamen temeljac nove crkve, i vidio je staru crkvu, kaže u svojim povjesnim spisima da je u vestibulu (stare) crkvice Svetog Vida bilo smješteno Čudotvorno Raspelo (Slika ljevo). On kaže u istim spisima da je crkvica postojala već 1296. Čak je i u jednoj diplomi Ferdinanda II iz 31. Lipnja 1633. spomenut vestibul crkvice. Pošto je Sveti Vid bio zaštitnik grada, ta je crkvica imala veliko značenje u narodu, što se može vidjeti iz dokumenta iz 27. Travnja 1634. kada je grad postavio isusovcima neke uvjete prije rušenja crkve. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu, 16. 08. 2012, Također: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1635. 21. Listopada Isusovci dobivaju od grada Rijeke u vlasništvo staru crkvicu sv. Vida. Ta je crkvica tu postojala još od antičkih vremena i nezna se godina kada je sagrađena. Do tada su koristili crkvu sv. Roka, u kojoj su bili od svog dolaska u grad 10. Listopada 1627. godine. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu, 16. 08. 2012, Također: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1636. 13. Veljače
gradska komisija dala pozitivno mišljenje o lokaciji za gradnju isusovačke crkve. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1636.
Dovršena gradnja isusovačkoga kolegija. To je bila građevina na dva kata s trideset soba, ručaonicom i svim ostalim potrebnim prostorijama. Grofica Ursula Thonhausen je dodala daljnjih 30.000 fiorina za izgradnju seminara i zakladu za stipendije pa je izgradnja započela 1646.

Crkva Svetog Vida, Rijeka
U Kamen temeljac nove crkve svetog Vida uklesano je sljedeće:
                                D.O.M.
JESU CHRISTO CRUCIFIXO
B. MARIAE SEMPER VIRGINI
SS. VITO MODESTO ET CRESCENTIAE
ANNO D. 1368 DIE 15 JUNII
----------:-----------
URSULA COMES A THONHAUSEN
NATA BARO DE HOLNEG COLEGII SOC. JESU
FUNDATRIX
CONFERENTE PLURIMUM AUGUSTAE MEMORIAE
FERDINANDO II
ADJUVANTE MAGN. COMUNITATE FLUMINIS
JUDICIBUS ANT. MARCHESETTI ET ANT. SUDENICH
----------:-----------
RECTORE P. MARTINO BAUZER
P. LEONARDUS BEGNUS
BARTHOLOM. WINTERLAITER
FRANC. OLIVERI TAGLIAPIETRA
(Bogu dobrom i svevišnjem, Blaženoj Mariji vazda
Djevici, svetima Vidu, Modestu i Krescenciji, godine
Gospodnje 1638. dne 15. lipnja: Za vladanja pape
Urbana V111, rimskoga cara Ferdinanda III., biskupa
posvetitelja Julija Saracena u prisutnosti cesarskog
zastupnika Stefana della Rovere, baruna i kapetana;
grofica Ursula Thonhausen, rođena barunica de
Hollneg, utemeljiteljica kolegija Družbe Isusove, uz
obilan prinos Ferdinanda II. uzvišene uspomene, uz
pomoć poglavite općine Rijeke, za gradskih sudaca
Jurja Marchesettia i Arztuna Sudenića, za rektora
o. Marthza Baučera, o. Leonarda Bagna, Bartol
Winterlaiter, Frallcesco Olivieri klesar.)
 U kamen je ugrađen i srebrni medaljon, donacija imperatora
Ferdinanda III. Ona je jedna od posljednjih iz skupine medalja
nastalih u doba protureformacije pod umjetničkim utjecajem
G. P. de Pomisa.
Na jednoj je strani medalje lik Ferdinanda Il. i latinski natpis:
                  FERDINAND. II ROM. IMP.
AUGUSTAE PATRIS MEMORIAE ACTIS STABILITIS
TEMPLO SOCIETATIS JESU FLUMP
RIM. LAP. POS. ANNO DOMINI MDCXXXVIII
IMPERI SUI II
(Bogu dobrom i svevišnjem posvetio Ferdinand II., car rimski,
utemeljitelj riječkoga kolegija Družbe Isusove
povećanom riječkom desetinom, prihodom Kastva,
po moću za gradnju, obilnim povlasticama.)


Na drugoj je strani latinski natpis i lik Ferdinanda III:

FERDINAND II ROM. IMP.
COLLEGII SOC. JESU FUNDAT.
AUCT. DECIMIS FLUMINEN.
VECTIGALIBUS CASTUAE OPE FABRICAE
AMPLISS. PRIVILEGIIS
D.O.M. SANXERAT
(Ferdinand III., car rimski, nakon što je učvršćeno djelo
njegova oca uzvišene uspomene, položio je prvi kamen
riječkoga hrama Družbe Isusove godine Gospodinove
1638, vladanja svoga druge.)

1637. riječki isusovci preuzimaju Kastavsku gospoštiju koju im je Grofica Ursula Thonhausen zavještala 12. Siječnja 1634. (po nekim izvorima 29. Rujna 1630.).
1637. Isusovci ruše staru crkvicu Svetog Vida i odlučuju da će koristiti crkvu Svetog Roka dok nova ne bude gotova. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1637. Počeli pripremni radovi na podizanju crkve sv. Vida na mjestu gdje se nalazi starija istoimena crkvica.
1638. 19. Travnja Stara crkvica Svetog Vida je srušena, a Čudotvorno Raspelo je istog dana, u procesiji, privremeno preneseno u crkvu Svetog Roka gdje ostaje do 15. Lipnja 1659. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1638. 15. Lipnja, na dan kada se slavi Dan Svetog Vida postavljen je kamen temeljac za novu crkvu Sv. Vida (slika desno) po projektu isusovca Giacoma Briana (časni brat Jakov Brianni)( Modena, Italija, oko 1589. - Busseto, Italija Listopad 1649) koji je izradio projekt i za kolegijsku zgradu, a projektirao je i monumentalnu baziliku u Kastvu koja nikad nije dovršena (Crekvina). Od njega potječe i nacrt za crkvu isusovačkog Kolegija u Trstu. Riječka crkva svetog Vida je jedina kružna sakralna građevina na širem području Primorja. Voditelj radova bio je Francesco Olivieri. Projekt je kasnije znatno izmjenjen i crkva je s prekidima građena do 1744. godine. Za gradnju pilastara Isusovce je zanimao kamen s mrljama pa se je Olivieri odlučio za kamenolom Sv. Martina iz kojega je za sebe vadio kamen. Njeni mramorni oltari doprinose tome da je Rijeka grad s najviše mramornih baroknih oltara na istočnoj obali Jadrana, više od Dubrovnika, Zadra ili Splita. U temelje crkve položena je medalja koju je darovao Ferdinand III, a bila je iskovana u carskoj kovnici u Sanct Veitu u Koruškoj. Ona je jedna od posljednjih iz skupine medalja nastalih u doba protureformacije pod umjetničkim utjecajem G. P. de Pomisa. (Izvor: wikipedia>Katedrala sv. Vida u Rijeci, Također: katedrala-rijeka.eu>Katedrala svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:9)
1638. umire Stefano della Rovere (?, druga polovica XVI. st. – Rijeka, 1638.), od 1608. do 1638. godine bio je carski kapetan u Rijeci. Godine 1609. dopustio je trgovinu s uskocima, a 1624. dao na Trsatu sagraditi kapelu sv. Ane i obiteljsku grobnicu. Za njegove uprave bio je obnovljen riječki kaštel, 1627. je počela je raditi isusovačka gimnazija i obnovljen je trsatski samostan. Godine 1628. dao je sagraditi dvorsku kapelu svetog Stjepana unutar kaštela. Ostavio je za sobom mnogo pisanih povjesnih dokaza o životu, zakonima i običajima riječkog kraja koji su nepresušni izvor saznanja.
1639. Nakon požara obnovljen gradski toranj i povećana gradska vrata, ali visina se i izgled tornja ne mijenjaju. To je bila i prva obnova tornja.
1640. Dovršena gradnja prvog mosta preko Rječine. Kako tvrde gradske knjige, na mostu se je počelo raditi oko 1632. Izgleda, ali nigdje nije nađen točan podatak, da se je dio mosta otvarao da bi se omogučio prolazak brodovima sa jarbolima (drugi izvori tvrde da jeprvi pomični most sagrađen tek 1753.). Izgradnju su financirali Franjevci trsatskog samostana sa uplatom od 200 forinti, uz pomoć državne blagajne. Franjevci su se obavezali uplaćivati i godišnju ratu od 20 forinti za održavanje mosta. Do tada se je za prelazak Rječine koristila barža. Prelazak preko mosta se je naplačivao po istoj cijeni po kojoj se je do tada naplačivala barža, i čak je i ime mostarine bilo "dazio di traghetto" vjerovatno jer je ime bilo udomačeno u narodu. Građani Rijeke bili su izuzeti od mostarine. Sa obje strane mosta su podignute i kuće za naplatu mostarine s krčmama za osvježenje putnika. Jedna od tih kuća na Sušačkoj strani mosta je zabilježena na karti iz tog vremena kao "Hosteria dove allogiano Scochi - Krčma gdje odsjedaju Uskoci" (na slici ljevo slika prvog drvenog mosta na slici G. Genove iz 1671., dio veće slike). Most se nalazio nešto južnije od današnjeg hotela Kontinental. 1677 prestaje se naplačivati mostarina za prelazak ljudi, a nastavlja se plačati za životinje i kola. 1715 most je obnovljen.
1640. 26. Travnja Donesen je novi Trsatski statut koji je vrijedio i kroz cijelo 18. stoljeće. (Statuto di Tersatto fatto novamente sotto li 24 Aprile 1640) Povod su bile oštre razmirice među trsatskim pučanstvom i Stefanom della Rovere, riječkim kapetanom koji je upravljao Trsatom. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1640. riječan Francesco Cinesich oporučno ostavlja Rijeci svoja dobra u Munama, ali pod uvjetom da se iskoriste za gradnju Benediktinskog samostana u Rijeci. Rijeka preuzima dobra i uz pomoć dva savjetnika započinje projekt za gradnju samostana uz crkvu Svetog Roka.
1640.
Na Trsatu dovršen dio Franjevačkoga samostana, u kojem je refektorij za koji fra Serafin Schön dovršava sliku Mistična večera Gospodinova. Riječki barokni slikar Ivan Franjo Gladić naslikao palu na oltaru sv. Petra "Predaja ključeva sv. Petru" u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina. Trsatski kapetan i član gradskog vijeća Rijeke oporučno ostavio Gospoštiju Mune i golemo bogatstvo za osnivanje samostana benediktinki.
1642. U Urbaru grada Grobnika sastavljenom 1642. godine stoji, između ostalog i slijedeći propis: "U Ričini nijedan ne smi lovit ribe, pod penu od 25 dukata, budući ova ribarija je začuvana samo za gospodu".
1644. 01. Kolovoza biskup senjsko - modrušanski biskup Pietro Mariani šalje pismo riječkim sucima rektorima i poziva ih na Trsat na proslavu i posvećenje temelja nove crkve koje se treba održati 24. Kolovoza iste godine. (Izvor: FRANJO GLAVINIĆ: Historia Tersattana)
1644. 24. Kolovoza. Postavljeni i posvećeni temelji za novu franjevačku crkvu i obnovu u okviru samostana na Trsatu, koju posvećuje senjsko-modruški biskup Petar Mariani. U crkvi podignut mramorni oltar sv. Katarine, te sagrađeno pjevalište i kor unutar crkve. Radovi traju do 1651. U to je vrijeme Franjo Glavinić bio gvardijanom, i to po drugi put. To saznajemo i iz lista Vuka Frankopana Glaviniću od 30. Ožujka 1644. Gvardijanom ga oslovljava i hrvatski ban Nikola Frankopan u svom listu senjskom biskupu Petru Marianiju, 3. Kolovoza 1644. Za to svjedoče i pisma Gašpara Frankopana od 29. Rujna 1645, od 9. Svibnja 1647. i od 16. Kolovoza 1647. To utvrđuju i listovi Vuka Krste Frankopana od 5. Travnja 1648., od 4. Srpnja 1648. i od 26. Rujna 1648. Za godinu 1649. i 1650. ne postoje pismeneh potvrde o tome da je Glavinić gio Gvardijan, ali je to po redovničkom pravu to sigurno bio jer ga takvim opet naziva knez Vuk Krsto Frankopan u svomu pismu od 1. Veljače 1651., a isto tako i Gašpar Frankopan u pismu od 13. Svibnja 1652. (Izvor: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIĆ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA, str:8, Također: FRANJO GLAVINIĆ: Historia Tersattana, str: 268-269, 276, 277, 284. 285, 288, 289, Također: Svetište majke božje trsatske, KRONOLOGIJA NAJVAŽNIJIH DOGAĐAJA, Također: Svetište majke božje trsatske, SEDAM  STOLJEĆA TRSATSKOG SVETIŠTA)
1644. Djelomično je dovršena crkva sv. Vida.
1645. 07. Srpnja Mario Badoer, biskup pulski, preuzima organiziranje i gradnju Benediktinskog samostana, ali još uvijek pod kontrolom riječkih municipala. 17. Srpnja gradska vlast traži od Benediktinki da se, kako traže pravila svetog Benedikta, predstave narodu i da predstave poglavarku samostana i jednu učiteljicu koja će držati nastavu u ženskoj školi.
1646. 4. Travnja Grofica Ursula Thonhausen izdala povelju u Grazu, kojom daruje tri donacije (14.000, 6000 i 10.000 njemačkih fiorina) od ukupno30.000 fiorina za gradnju đačkog internata (Seminarium s. Ignatii) u Rijeci u kojem će učenici moći naučiti pravila odjevanja i ponašanja (arte di buoni costumi), znanost, (Scienze) i umjetnost (arti liberali). Iste godine započinje i gradnja seminara. Osim nje donacije su dali i Matteo Modercin, kanonik iz Bakra (2.000 dukata), Lorenzo Zaccaria Kanonik iz Csanada (3.600 fiorina), Sebastioano Glavinich, biskup Senja i Modruše (1.200 fiorina), Giovanni Paolo Domicelli iz Boljuna (3.600 fiorina) i isusovac Antonio Ferriciuoli (2.810.40 fiorina). Tako je do 1670. dovršen cijeli Isusovačkikompleks.
1746. postavljena ura na zvoniku nove katedrale svetog Vida. Rad je ljubljanskoga glavnog urarskog majstora Baltazara Hoffmanna. Prema dogovoru općine i isusovaca, stara zvona male crkve Sv. Vida trebala su biti prenesena u zvonik nove crkve, da bi mogla zvoniti kad zatreba. Ta su tri zvona najprije smještena na privremeni drveni zvonik, sagrađen 1650. Sadašnji je zvonik na kojemu je i Hofmannova ura, podignut 1727., kada je dovršena i kupola. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1647. namjena Slogin-kule se mijenja i postaje barutana i skladište municije. Napravljena su dvostruka vrata i kamene stube.
1647. u trsatskom svetištu izgrađena Kapela sv. Franje Asiškog. Donirao ju je Matija Rakamarić. Smještena je u uglu Velikog klaustra, uz prolaz koji vodi u dvorište, pred Kapelom zavjetnih darova. Sadašnji barokni oltarski retabl izrađen 1724. godine, djelo je franjevačke, drvorezbarske radionice koja je u to doba djelovala na Trsatu. Središnji reljefni prikaz Stigmatizacije sv. Franje uokviren je bogatim drvorezbarenim okvirom. Za tu je kapelu ciklus Križnog puta naslikao Bakranin Nenad Petronio. (Izvor: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011)
1648. u Udinama objavljena knjiga "Historia Tersattana" fra Franje Glavinića. Kako je Glavinić od rane mladosti boravio najvećim dijelom na Trsatu, "Historia Tersattana" fra Franje Glavinićanaravno da se najviše zanimao za tu crkvu isamostan, pa je odlučio napisati trsatsku povijest. To je djelo izašlo tiskom pod naslovom "HISTORIA TERSATTANA Raccolta dalle antiche e moderne Historie, Annali e Traditioni". Djelo se nalazi se u franjevačkoj knjižnici na Trsatu, a i zagrebačka Narodna sveučilišna biblioteka ima dva primjerka pod brojem 35-B.Z.180 i 35-58.241. U franjevačkoj riznici na Trsatu kraj tiskane knjige izložen je i originalni Glavinićev rukopis u velikom formatu koji nosi natpis "HISTORIA TERSATTANA ove si contiene la vera relatione della translatione delta Santa Casa hereditaria della Vergine Gloriosa da Nazareth a Tersatto, e da Tersatto a Loreto, quando, come, perche, e da chi fosse trasportata con alcune piu pertinenti alla Chiesa e Monasterio Tersattano. Raccolta Dall'antiche historie, e moderne, annali e traditioni, per H Molio Reurendo Padre F ran - cesco Glauinich, lstriano, dell’Ordine de Minori Osseruanti di San Francesco, della Provincia Bosna Croatia e Carniola, Padre, Theolo- go, e Predicatore Apostolico etc. Anno del Signore MDCXXXXVI"(slika ljevo). (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIĆ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA, str: 10-11)
XII. Stoljeće, sredinom tog stoljeća pod pokroviteljstvom riječkih Augustinaca osnovana u crkvi svetog Jeronima "Bratovština Gospe od Krunice", koja u toj crkvi posjeduje i zajedničku grobnicu. Augustinci su bili zaslužni i za osnivanje rane "bratovštine Bezgrešnog Začeća" (1573) koja je okupljala samo plemički stalež i koja je tjekom bogoslužja nosila toge pepeljaste boje, sa kapuljačom preko glave i samo sa otvorima za oči. Za njih je bila karakteristična i praksa međusobnog bičevanja i organiziranja posebnih uskršnjih procesija.

 

Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas


Natrag na vrh stranice