Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.

 

Povijest grada Rijeke (1400 - 1600 godina)

1400. Flumen St. Viti/Sant Veit am Pflaum/Flumen/Reka/Rika maleni je pomorski gradić s većinskim hrvatskim stanovništvom, u kome se obavljaju svi poslovi vezani uz more i trgovinu i obrti vezani uz pomorstvo. U portu Flumine i pred gradskim vratima sklapaju se poslovi oko prijevoza roba, a u obližnjim malim brodogradilištima rade drvodjelci (carpentarius), rezači drva (seccator), kovači (faber), brodograditelji (calefatus, calafatus), mornari (marinarius). Trguje se svim robama: drvom, opremom za brodove, željezom i željeznim proizvodima, pa vinom, žitom, maslinama, smokvama, mesom, ribom, solju, vunom, pamukom, platnom i dr. Roba dolazi morem iz najudaljenijih krajeva i luka Sredozemlja (Pirej, Barcelona!!!), a odlazi duboko u unutrašnjost srednje Europe (sol, riba, vino, ulje, suhe smokve). Zapravo se veliki dio trgovačkog procvata Rijeke u XV stoljeću bazira na trgovini željezom iz Kranjske i uljem iz Dalmacije. (Izvor: Ferdo Hauptmann: Rijeka od rimske Tarsatike do Hrvatsko-ugarske nagodbe, Matica hrvatska, Zagreb 1951., str. 33.)
1402. Nikola IV. Frankapan, nakon smrti svoje majke preuzima stvarnu vlast nad Vinodolom, dakle i Trsatom.
Obiteljski grb Walsee1408.
Rambert Walsee je potvrdio zakladu Hugona Devinskog augustinskom samostanu u Rijeci te se potrudio samostan obnoviti, dograditi i opremiti potvrdivši mu (1429) nanovo Hugonovu darovnicu. Na slici desno obiteljski grb Walsee. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, I. Jurković: Walsee-Enns)
Crkva sv Jeronima Rijeka1408. dovršena je Crkva sv. Jerolima (Slika ljevo). To je bilo vrijeme vladavine Ramberta Walsee, a tijekom stoljeća više je puta obnavljana. Nakon što su Mlečani 1509. zauzeli Rijeku opljačkali su crkvenu imovinu i zapalili samostan. Redovnici su se, nakon bijega iz Rijeke zbog napada Mlečana, vratili 1514. godine, a u doba priora Ivana Primožića obnovljeni su 1543. crkva i samostanske zgrade. Uslijed potresa 1750. godine crkva je znatno stradala nakon čega je 1768. barokizirana i produžena dobivši uglavnom današnji izgled. Glavni oltar klesao je Antonio Michelazzi (Gradisce di Isonzo, Italija, 1. Studenoga 1707 - Rijeka, 1772.), a posvetio ga je senjsko-modruški biskup Antun Benzoni (Giovanni Antonio de Benzoni (Rijeka, 1687. – Rijeka, 3. Prosinca 1745.)24. Kolovoza 1744. Na oltaru je slika nepoznatog mletačkog majstora iz 18. stoljeća s prikazom Rijeke. (Izvor: wikipedija > Crkva sv. Jeronima u Rijeci, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007., Također: fluminensia.org > Goran Moravček: Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci, 07. Rujan 2012)
1414. Rambert Walsee ponudio je Veneciji prodaju Rijeke i još nekoliko kaštela. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1418. Rambert II Walsee postaje definitivni gospodar Rijeke. Tom je prilikom potvrdio zakladu svog djeda Hugona VI. Augustinskom samostanu u "Terra fluminis sancti Viti" ili “Gradu Svetog Vida”. Vladao je Rijekom do 1422. Te godine vlast preuzima Rambert III Walsee koji je vladao do 1450. kada umire. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1420. 23. Srpnja prvi se puta o prošteništvu na Trsatu govori u pismu (ispravi) pape Martina V. U tom pismu, koje je sačuvano u originalu u Arhivu Urbanus Papa V. Tersactensibug salutemfranjevačkog samostana, papa izražava želju "da bi se crkva blažene Marije na Trsatu (...) posjećivala uz odgovarajuće počasti (...) i da bi sami vjernici dolazili tamo to radije zbog pobožnosti, što bi se tamo na osnovi dara nebeske milosti vidjeli bogatije obdareni itd." Zato papa daje oprost od dvije godine dvije četrdesetnice na nametnutu pokoru onim posjetiocima crkve blažene Marije koji posjete tu crkvu na određene blagdane, odnosno oprost od 100 dana onim posjetiocima koji je posjete kroz 8 dana nakon tih blagdana (odnosno kroz 6 dana nakon Duhova) i ujedno pridonesu pomoć za održavanje i popravak te crkve na ruke upravitelja crkvene imovine. Međutim, ti će oprosti vrijediti samo za idućih 10 godina, tj. do 1430. (Arhiv franjevačkog samostana, br. 2. Ispravu se obično datira s 23. Srpnjem 1419. Međutim, isprava je datirana s 10 kalendama kolovoza (= 23. srpnja) i trećom godinom pape Martina V. Martin je konsakriran 21. Studenoga 1417, pa prema tome treća godina njegova pontifikata teče od 22. Studenog 1419. do 21. Studenoga 1420. Dakle, isprava je sastavljena 1420, a ne 1419, što je uočeno i na starom regestu na samoj ispravi.) (Papa Martin V. daje oprost od dvije godine i dvije četrdesetnice onima koji posjete crkvu Sv. Marije na Trsatu u ove blagdane: Božić (25. Prosinca), Obrezanje (1. Siječnja), Bogojavljenje (6. Siječnja), Uskrs, Spasovo (četrdeset dana poslije Uskrsa), Tijelovo (četvrtak prije Presvetog Trojstva), Duhovo (osam nedjelja poslije Uskrsa), zatim na Svijećnicu (2. Veljače), Blagovijest (23. Ožujka), rođenje Majke Božje (8. Rujna), Uznesenje Majke Božje (15. Kolovoza), rođenje Ivana Krstitelja (24. Lipnja), dan Petra i Pavla (29. Lipnja), dan posvećenja crkve Sv. Marije i Svi Sveti (1. Studenoga). Oprost se daje uz uvjet da je hodočasnik dao pomoć za održavanje i popravak crkve. Uz isti uvjet daje se oprost od 100 dana hodočasnicima u oktavama tj. kroz 8 dana nakon tih istih blagdana, izuzev Obrezanja, Svijećnice, Blagovijesti, posvećenja crkve Sv. Marije i Svih Svetih odnosno kroz 6 dana nakon Duhova.) (Izvor: Svetište Majke Božje Trsatske, Povijest,  PAPE I TRSATSKO SVETIŠTE, Također: Svetište Majke Božje Trsatske, Povijest,  PET I POL STOLJEĆA FRANJEVAČKOG SLUŽENJA GOSPI TRSATSKOJ, Također: Emanuel Hoško – Na vrhu trsatskih stuba)
1426. Nikola IV. Frankopan postaje Ban Hrvatske i Dalmacije. Obavljao je tu dužnost do 1432. Titula mu je bila: "Nicolaus de Frangepanibus Veglie, Modrusie, Vinodolii necnon Segnie, regnorum Dalmatie et Croatie banus". Nikola IV. je najslavniji član u cijeloj historiji porodice Frankopana i uopće u hrvatskoj povijesti. On je nakon smrti oca Ivana zavladao gotovo cijelom baštinom svojih predaka, a to bi značilo golemim dijelom cijele Hrvatske. Osim svoje djedovine dobio je i od rimskog cara Sigismunda, za posuđenu svotu od 28.000 forinti, u zalog mnoge gradove kao Bihać s kotarom, Sokol, Knin, Ostrovicu, Skradin, Poljica i sve Vlahe u Hrvatskoj. Nikola IV. je prvi iz porodice Krčkih knezova uzeo naslov "Frankopan" - "de Frangepanibus" koji je postao zajedničkim imenom ove slavne kuće. Vladao je otokom Krkom, gradom Senjem i njegovim kotarom, zatim županijama: Gackom, Vinodolom, Modrušom, Drežnikom i Slunjom i Cetinjem. Otok Rab ga je 1395. godine izabrau za svojega gospodara. K tome je bio u krvnoj vezi s carem Sigismundom i raznim njemačkim grofovima. (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:3, Također: wikipedija > NikolaFrankopan)
1426. na pomorskoj karti koju je izradio mlečanin Jacopo Giroldi Veneziano (de Venetus) naznačeni su Fiume, Bocari, Bokarici itd. (Izvor: A. Pertusi: Le isole maltesi dall’epoca bizantina al periodo normanno e svevo (secc. VI-XIII) e sescrizioni di esse dal sec. XII al sec. XVI, Source: Byzantinische Forschungen. 5(1977)(253-306))
1428. Rambert Walsee ženi kćer Nikole Frankopana Ozaljskog Barbaru (1450 - 1490), a time potvrđuje i učvrsčuje skladne odnose ne samo s moćnim susjedima u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, nego preko njih i s Mletcima. (Izvor: Pregledni znanstveni članak, Marija Šercer: Žene Frankopanke)
1429. Rambert Walsee potvrđuje darovnicu koju je njegov djed Hugon VI. Devinski ostavio augustinskome samostanu u Rijeci, za koga veli da je "iznova podigao, izgradio i opremio samostan braće sv. Augustina Pustinjaka u Gradu Gvetog Vida”. Ta je darovnica i dio njegove druge oporuke od 30. Kolovoza 1385. (Djelomočno, Izvor: MILKO KOS: JEDAN URBAR IZ VREMENA OKO 1400. O IMANJIMA DEVINSKIH I WALSEEOVACA NA KVARNERU)
1430. Nikola IV. Frankopan, ishodio od Ancone (grada u Italiji) pogodnosti za svoj put u Rim, gdje ga je papa Martin V. svečano primio, i na osnovi
prijepornih ljetopisa, dao mu novi grb (dva lava koji lome dva kruha) i Draga kraj Rijeke, Vladimir Udatny, 1951., Zagreb, Moderna galerijapriznao da su krčki knezovi Frankapan rimskog porijekla i u srodstvu s rimskim Frangepanima. Od tada se slavna hrvatska plemićka obitelj podrijetlom s otoka Krka naziva
Frankopanima. (Izvor: KLAIĆ, Krčki knezovi Frankapani 1, Zagreb 1901, 202, 328 (bilj, 116), Također: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2). Valja ovdje istaknuti da je još u 19. stoljeću utvrđena neutemeljenost veze Frankopanas rimskim Frangepanima pa je tim manje shvatljivo ustrajavanje nekih naših povjesničara da tu obitelj valja umjesto uobičajenim imenom nazivati Frankapanima. Ban je dao i svome sinu, koji mu se rodio g. 1417., iz poštovanja prema izabranom papi ime Martin. Rimski kralj Sigismund iznova mu potvrđujei cijelu hrv. banovinu sa svim gradovima, kotarima i županijama.(Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:5, Također: wikipedija > NikolaFrankopan)
1431. 7. Travnja (datum s darovnice izdane u Novom) kojom Martin Frankopan poklanja trsatskim Franjevcima područje istočno od Rječine pa sve do mora, zajedno sa crkvicom Svetog Lovre i sjenokošom u dolini zvanoj "Draga". To je prvi put sa se u nekom pisanom dokumentu spominje Draga, naselje kraj Rijeke. Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske utemeljeni su kao zadužbina kneza Martina Frankopana (? - 4. Listopad 1479). Na slici ljevo, draga sa poklonjenom sjenokošom, znana i kao “Trsatska luka" (Polje), a protezala se uz sadašnji željeznički nasip blizu Sv. Ane. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1432. 26. Lipnja kako piše stari hrvatski kroničar: "Godine 1432., umro je plemeniti ban Mikula (Nikola IV. Frankopan), ijunija 26. dan, a njegov sin Anž (Ivan) bio je u kralja danskoga, a knez Štefan uz kralja Ugarskog. Kako je slavni knez bio čestita života u obitelji, svjedoči nam to, što ga je Bog blagoslovio brojnim potomstvom. Imao je naime 10 sinova i jednu kćer.". (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:5, Također: wikipedija > NikolaFrankopan)
1434. Pod Trsatskim brijegom franjevci na lijevoj obali Rječine uređuju vinograd Brajda. Danas se za to područje koristi ime Brajdica. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1436. godine prvi put se spominju Židovi u Rijeci. Bili su uglavnom trgovci, koji su živjeli su na području Ziecha ili Zudecca, odnosno Giudecca u Starom gradu, a ono se nalazilo otprilike na zapadnom dijelu današnjeg Klobučarićevog trga na mjestu škole Nikola Tesla. Najstariji židovski doseljenici, tzv. Marchigiani, stigli su iz talijanske pokrajine Marche. (Izvor: Izdavač: Židovska općina Rijeka, Pripremila: Irena Deže Starčević: Povijest Židova na riječkom području, Rijeka, lipanj 2011.)
1436. rođen je riječki kancelar i notar Antun Franjin de Renno de Mutin (Antonium Francisci de Reno Mutinensem). Poznat je po njegovoj knjizi koja sadržava najstarije sačuvane riječke kancelarijske i notarske spise. Knjiga se čuva u trezoru Državnog arhiva u Rijeci pod oznakom: Odjel uprave, B) Rijeka: 29) Općina Rijeka, I/88 (Opći Inventar Državnog arhiva u Rijeci, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci I, Rijeka 1953,365). Ti spisi datirani su godinama 1436. - 1461., i sadrže 750 stranica. Knjiga je pisana latinskim kurzivom sa tendencijom gotice (corsiva gotizzante). Teritorij Rijeke pripadao je kroz to vremensko razdoblje feudalnim gospodarima Walsee, koji su godine 1399. nasljedili prijašnje gospodare knezove Devinske, posredstvom Ramberta Walsee, muža kćerke posljednjeg člana roda Devinskih, Hugona Devinskog. Antun Franjin de Reno de Mutin umire u Rijeci 1461. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., Također: MIRKO ZJAČIĆ: KNJIGA RIJEČKOG KANCELARA I NOTARA ANTUNA DE RENNO DE MUTI NA (1436 — 1461))
1437. Antun de Reno de Mutin, riječki gradski notar, u svojim zapisima navodi "apothecariusa" Antonija Pertusana, bjegunca iz Venecije. On 1440., prema istom izvoru, uzima u zakup od bratovštine sv. Ivana "apoteku" na gradskom trgu. Ta je "apoteka", međutim, već sljedeće godine ostala ispražnjenom, da bi je 1441. u zakup uzeo riječki kirurg Giusto/Just Vidotić. Vjerovatno ovdje nije riječi o pravim ljekarnama, već samo o travarima,
rizotomima ili aromatarijusima. (Izvor: MIRKO ZJAČIĆ: KNJIGA RIJEČKOG KANCELARA I NOTARA ANTUNA DE RENNO DE MUTI NA (1436 — 1461))
1437. 13. Svibanj u glasovitoj knjizi riječkog notara i kancelara Antuna de Reno de Mutina, prvi se puta, sa tim nadnevkom, spominje jedan riječki brico (barber) imenom Henrik, sin pokojnog Matije, koji je stigao iz Zagreba i bavio se i ranarstvom i zubarstvom. Cijena lječenja je bila od 2 do 16 zlatnika. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896.)
1438. Rijeka je dobila hospital – bolnicu. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 52, Igor Žic: RIJEČKE GODINE, Također: rijeka.hr > RIJEKA KROZ STOLJEĆA)
1438. Objavljeno je da je: La pesca del tonno nel seno di Preluca era libera ai pescatori di Fiume e Castua. Iste je godine ostalo zabilježeno i prvo ime riječkog ribara: Toncho piscator. Slijedi Andreasio piscatore (1451). Tada već postoje razlike između majstora-ribara, vlasnika ribolovnih sredstava i običnih ribara, koji spomenuta sredstva uzimaju u zakup. (Izvor: Irvin Lukežić: Riječke glose – opaske o davnim danima, ICR, Rijeka 2004., str. 65-66.)
1438. Proširena zborna crkva Uznesenja Marijina.
1438. 19. Lipnja u vezi s tunolovom Gradsko vijeće Rijeke donijelo je sljedeću važnu odluku u gradskoj loži, u prisutnosti carskog kapetana Jakova Raunachera te Mavra Vidonića, Pavla Krezolića, Ivana Mizulića, Stjepana Ruševića, Mavra Glavinića, Ambrozija Krezolića, Kuzme Radolića, Vita Barulića i Nikole Mikulića:

"Svaki ribar riječke i kastavske zemlje (grada) može polagati u more mrežu za lov na tune u Preluci (Prelucham) i ne smije drugog pretjecati tj. može u more položiti mrežu samo ako ih već netko drugi nije položio." (Gigante S.: Libri del cancelliere Antonio di Francesco de Reno, II, Rijeka, 1912., str. 72)

1440. Utemljene su i dokumentirane prve drogerije Justa Vidotića i A. Pertusana (1440. i 1443.). Drogerije su trgovale različitim pripravcima, što je uključivalo i pigmente za slikanje, kao i različita veziva, pa su bile vrlo važne za umjetnički obrt. Često su uz drogerije, odnosno priručne apoteke, bili vezani ranarnici-brijači, koji su se ubrajali u stalež uslužnih zanatlija. Bavili su se brijanjem i šišanjem, ali i jednostavnijim liječničkim uslugama: liječenjem rana, puštanjem krvi i vađenjem zuba. U Rijeci su se u XV. stoljeću time bavili Pavao i Just Vidotić.
1440. u riječkim spisima spominju se prvi školovani "kirurzi", neki maestro Jacobo di Giorgio i Tomaso di Giovanni iz Venecije. Otprilike u isto vrijeme povjesničar Kobler piše i o prvoj bolnici u Rijeci koja se nalazila u dijelu grada Sveti Sebastian. (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Amir Muzur: ZAKLADA BRAĆE BRANCHETTA: IDEJA KOJA JE NADRASLA SAMU SEBE, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta` di Fiume, Svezak 3., (Rijeka: Mohovich, 1896), str:57)
1440. godina otvaranja prvog hospitala u Rijeci u Ulici sv. Sebastijana. Ne može se s preciznošću odrediti točnu godinu njegova nastanka u Rijeci, no vjerojatno je riječ o 1440. ili neposredno prije toga. Giovanni Kobler u "Memorie per la storia della liburnica città di Fiume" spominje spis u kojem piše kako te godine grad već posjeduje takvu ustanovu, dok Mirko Dražen Grmek spominje 1441. godinu kao godinu osnutka prvog hospitala (Izvor: u "Bolnice", u: Medicinska enciklopedija, sv. 2., Zagreb, 1958., str. 212., Citirano Prema A. Škrobonja, Socijalno medicinske prilike u Rijeci tijekom 15. i 16. stoljeća, str. 79.–80, 104.–105.). Lokacija je na mjestu na kojem i danas postoji crkvica Svetih Fabijana i Sebastijana. Ne zna se do kada djeluje, ali svakako tijekom 15. stoljeća. (Izvor: Giovanni Kobler: "Memorie per la storia della liburnica città di Fiume", Također: Medicinska enciklopedija, sv. 2., Zagreb, 1958., str. 212.)
1442. Potpisan ugovor s graditeljskim majstorom Jurajem (Juraj Matejev Dalmatinac) iz Zadra (Zadar, početkom 15. stoljeća — Šibenik, 1473/75.) za podizanje srednjeg broda zborne crkve Uznesenja Marijina (Assunta).Isti majstor je 1445.godine sagradio kapelu i kameni oltar. (Izvor: wikipedija > Juraj Dalmatinac, Također: wikipedija > Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, Također: fluminensia.org > Goran Moravček: Kosi toranj, 25. Studenog 2012, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Povijest, Riječki ljetopis)

Molitva "Oče Naš" na glagoljici
Molitva "Oče naš" u tri vrste glagoljice u rasporedu: starija obla glagoljica, hrvatska uglata glagoljica i brzopisna kurzivna glagoljica.

1443. 28. Prosinca došlo je do prvoga poznatog pokušaja ukidanja glagoljaških misa (glagoljanja) izravno u Rijeci. Naime, toga dana, u pisarnici riječkoga javnog bilježnika Antuna de Renna de Mutina sastali su se riječki kapetan Jakob Raunacher, arhiđakon i župnik riječki Matej pok. Dunata i Stjepan Blažinić, te vijećnici (suci) Ambrozije (Krezolić), Stjepan Ružević, Mavro Vidonić, Kuzma Radolić, Vid pok. Mateja, Nikola Mikolić i Tomaš pok. Nikole i tu su potpisali prisegu da će svi "jednodušno i svim silama raditi na tom da se u poslovanje riječke zborne crkve i u riječki kaptol uvede uporaba latinskoga jezika, te da se nitko od njih nikada neće protiviti ovoj stvari svoje prisege, koju su dali svom zemaljskom gospodaru Reimbertu III. Walseeu i gradu Rijeci". Bilježnik de Renno upisao je ovu prisegu u svoju knjigu 29. Prosinca 1443. Tokom riječke povijesti glagoljanje je zabranjivano više puta, ali tek je 1944. godine i potpuno nestalo iz misa (slika ljevo). U to vrijeme se u Rijeci rabe 4 jezika: talijanski u brodogradnji i trgovini, njemački u trgovini i upravi, kao i latinski, kojim se zapisuje sve dogovoreno i ugovoreno, te hrvatska ekavska čakavština, koja snagom svoga etničkog podrijetla kroatizira mnoge strane riječi te zbog lakšeg sporazumijevanja tada stvara osnove fijumanskoga dijalekta. Crkvene se matice vode na hrvatskom i pišu glagoljicom (još u XVI i XVII stoljeću). (Izvor: Vjekoslav Štefanić, Glagoljica u Rijeci, str. 401-402., Također: Milorad Stojević, Glagoljica u Rijeci, str. 185 i 188., Također: Darko Deković, Zapisnik misni, str. 41.)
Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano 1444. 27. Svibnja Rambert Walsee upućuje odredbu gradskim vlastima da organiziraju godišnji sajam koji bi počinjao oko 27. Lipnja svake godine (na dan sv. Ivana Krstitelja) i koji bi trajao 7 dana. Odredba uređuje da bi građani Rijeke koji izlažu na sajmu trebali biti oslobođeni nekih davanja (carina?) osim pri prometu željeza i kože. (Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano) (slika desno).
1444. svako je kućanstvo moralo platiti namet od jedne marke (oko 8 Libara) na godinu. S obzirom na loše prihode (oko 100 maraka godišnje), Grof Rambert Walsee se odriče tog svog feudalnog prava. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., Knjiga I)
1444. 24. Lipnja Rampert Walsee utemeljuje sajam Svetog Ivana Krstitelja, tako da je od 21. do 27. Lipnja svake godine Rijeka zona slobodne trgovine. Osim pri prometu željeza i kože (a to je roba kojom grad najčešće posluje), trgovci tjekom tog razdoblja ne plaćaju nikakvu carinu za sve vrste robe. Ušteda trgovaca nije mala jer ustalih dana u godini stranci i došljaci moraju platiti carinu i mitnicu za svu robu u visini od 2 dukata za izvoz i 2 dukata za prekomorski uvoz. Povjesničar Hrabak navodi da je Rijeka tog vremena imala još 5 sajmova: oko Božića (5 dana prije i 15 poslije), oko Korizme (8 dana prije i 2 nakon početka Korizme), Uskrsa (8 dana prije i 8 poslije), za vrijeme proslave Svetog Vida (8 dana prije i 8 poslije) i od 15 Rujna do Svetog Franje (4. Listopada). (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., Knjiga I)
1445. 21. Sječnja prvi se put nalazi zapis sa imenom zaljeva Martinšćica i kapelice svetog Martina (Sambotel, Mađarska, 316./317. - Tours, Francuska, 11. Studenoga 397.) u uvali Martinšćici, izgrađenoj na samoj obali. Spominje se u oporuci bakarskog popa Tome Partića koji ostavlja svom sinovcu Luki Stričiću kapelu svetog Martina i uz to mlin na potoku Javor koji teče Martinšćicom i nešto plodnih nasada. Kapela svetog Martina po kojoj je zaljev i prozvan pripadala je zajedno sa okolnim posjedima bakarskom kaptolu. U to je vrijeme uvala bila puna vinograda. Svake godine na dan 11. Studenog puk bi silazio u uvali da proslavi sveca i da mu zahvali na dobrom vinu. 1737. kapelica je razrušena,a od tada se sva slavlja i crkvene dužnosti obavljaju u crkvi svete Lucije u Kostreni. Razrušenu je kapelu svetog Martina 1780. kupio riječki građanin Simeon Adamić, otac Andrije Ljudevita Adamića. Ali to je već druga priča. (Izvor: Bakarska Zvona, Mjesečnik za kršćansku kulturu, studeni 2009. broj 9/426, str.12-13)
1445. 16. Prosinca na crkvi "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) vrši se velika restauracija u gotičkom stilu. Majstor Juraj Dalmatinac (Zadar, početak XV. st. – Šibenik, između 1473. i 1475), hrvatski i talijanski  kipar i graditelj iz Zadra, završava gradnju kapele i kamenog oltara. O njegovoj mladosti, školovanju i prvim radovima zna se vrlo malo, a nije mu poznato ni obiteljsko ime. Isto je poznat kao: Juraj Matijev Dalmatinac, Juraj Šibenčanin, Juraj Zadranin, Georgius de Sebenico, Giorgio Dalmata, Georgius Dalmaticus, Georgius quondam Mathei de Jader, Giorgio da Sebenico, Giorgio Schiavo. (Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Radmila MATEJCIC: Kako citati grad / Rijeka jucer, danas, Rijeka, 2007, str:63)
1446. Riječka je općina darovala zbornoj crkvi srebrnu monstrancu tešku 14 maraka i 6 unči. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., Knjiga I)
1449. U staroj crkvici sv. Vida održano općinsko vijeće. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1449. Kada su Frankopani 1449. godine u Modrušu podijelili svoja imanja, Trsat i Bakar, Novi, Bribir, Kotor pripali su knezu Martinu. Martin umire 1479. i pokopan je na Trsatu u crkvi. Vlasništvo nad Trsatom preuzima Matijaš Korvin.
1449. Riječko gradsko vijeće propisalo je pravilnik o prodaji ribe, kojim je regulirana opskrba grada, propisane prodajne cijene ribe, određene daće i kazne za prekršaje, utvrđena privilegirana opskrba i odabir ribe. Pravilnik je razlikovao ribu nastanjenu u pješčanom podmorju od one koja se lovila na kamenitom tlu. Zbog obilja ribe i pokvarljivosti ljeti su cijene bile niže, a zimi su se povećavale zbog težih uvjeta ribolova. Kako se pravilnik pokazao dobar, preuzima ga i Statut iz 1530. godine, koji kaže:

"Predviđeno je i određeno je, da se nijedan ribar ili drugi prodavač riba u gradu Rijeci ne usudi i ne odvaži prodavati ih u čamcu, nego je dužan odnijeti ih ili dati ih odnijeti na uobičajeno mjesto kod klaonice, gdje se prodaju ribe… Isto tako iz poštovanja gradskih službenika, želimo da svaki prodavač riba ima ponajprije prodati velemožnom gospodinu kapetanu i uglednom gospodinu vikariju i gospodi sucima grada Rijeke i tkogod protivno uradi i uskrati prodati ili ne izabere i ne sačuva bolje ribe za rečene službenike radi njihova izbora, neka se kazni s kaznom od 40 soldina i svatko može optužiti i neka ima polovicu osude, i neka se drži u tajnosti."(Herkov, Z.: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Zagreb, 1947., str. 312 - 313)

Knjiga notara Antun de Reno de Mutina1449. 1. Ožujka U glasovitoj knjizi riječkog notara i kancelara Antuna de Reno de Mutina (slika ljevo) koja se čuva u Državnom arhivu u Rijeci, u Naredbi od 1. Ožujka 1449. na str 372. nalazimo najstariji spomen o običaju maskiranja u Rijeci. U 15. su stoljeću maske ili krabulje u Rijeci bile zabranjene, o čemu svjedoči i odredba Gradskog vijeća od navedenog datuma, gdje stoji da će svatko tko maskom prekriva lice, odnosno ičim što osobu čini neprepoznatljivom, biti kažnjen odsijecanjem ruke, visokom globom i teškim zatvorom. Maskiranje je dovodilo u "opasnost" javni red, osim ako nije bilo određeno vrijeme, način i mjesto maskiranja jer su maškare nastojale slobodno kritizirati vlast i vrijeđati pojedince. Spomenuta odredba glasi:

"Nulla persona audeat vel preasumat induere larvas sive aliquam rem ponere supra faciem, qua facies esset coperta aut intuentibus non bene nota sub poena librarum 50. aut truncations unius manus vel standi per mensem in carcere."(Neka se nitko ne usudi niti odvaži staviti masku ili ma koju drugu stvar na lice, tako da ono bude zakriveno i promatraču slabo raspoznatljivo pod prijetnjom kazne od 50 libara ili odsijecanja ruke ili 3 mjeseca u zatvoru.)

Od ove odredbe bili su izuzeti gosti maskiranog plesa u Kaštelu. Ta je odredba ublažena kad je 1546. godine pridodano da se zabranjuje, pod prijetnjom globe od 50 libara, bacati u krabulje naranče i prljave predmete (cum narancis, marcidis et aliis rebus sporchis trahere contra mascharas). Ovakve drakonske kazne tumače se pobudom neugodnih osjećaja, a ne radosti i veselja koje krabulje trebaju pobuđivati, no nitko nije dovodio u pitanje opstojnost plesova, maskiranja, ludosti, budalaštine, rasipnosti, deranja, pijančevanja, povraćanja ili pak raspojasanosti kako bi se dalo naslutiti. Naprotiv, bilo je i svećenika koji su se maskirali, što im je biskupska uredba od 1718. godine strogo zabranjivala: "Redovniki i žakni gredu u krabonose, u tance, kola i norije, ča je na veliki škandal ljudstva, pa se to zabranjuje i proglašuje đavolskim djelom." (Djelomični izvor: Majda Bembić: Sve što (ne)znate o Riječkom karnevalu,  Moja Rijeka, 14.01.2014., Također: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala, str: 6)
1450. podignuta kapela sv. Trojstva u crkvi sv. Jerolima. Kapelu s križnorebrastim gotičkim svodom su dali podići Martin i Margareta (Lamberger) Raunacher, koji su u njoj bili i sahranjeni. Mramorna nadgrobna ploča postavljena je na zid samostanskog hodnika kod ulazu u kapelu, koja je tijekom obnove 1768. godine ili kasnije kada je bilo zabranjeno pokapati u crkvama, odnosno u grobnicama bez vanjskog izlaza, pretvorena u sakristiju. U nekoć oslikanoj kapeli  bilo je sahranjeno još nekoliko uglednika.
XV. stoljeće, sredina, poznati riječki notar Antonio de Reno prvi put spominje rođene riječke zubare (barbire ili cavadente). On spominje dvojicu riječkih majstora, Pavla Vidotića (Pavlus Vidotich barbitonsore, 1438. i 1448.) i nekog Justa (Justus barbitonsore, Justo barbero da Fiume, 1449.). U to se vrijeme zubarska djelatnost smatrala sporednom djelatnošću i lječnici su je izbjegavali. Zbog toga ta je grana medicine bila prepuštena brijačima (barbiere), laicima, nadrilječnicima i šarlatanima, i oni su se uglavnom bavili vađenjem zuba, a popravci su bili skoro pa nepoznata stvar. Zbog toga su ih zvali i "cavadenti" (oni koji vade zube). Prvi školovani lječnik - zubar u Rijeci, Gaetano Pierini, pojavio se 5. Rujna 1786. godine i došao je iz Dubrovnika gdje je već ranije imao zubarsku praksu. Školovan je u Italiji za zubnog kirurga (chirurgo-dentista).
1452. jedan dokument iz te godine spominje brodogradilište na morskoj obali Rijeke, "…in Chantero in litore maris ante dictam terram Fluminis…" . Relativno živa trgovina morem u Rijeci u XIV stoljeću upućuje da je tada u okolici Rijeke postojala i brodogradnja - iako su rijetki dokumenti koji to spominju.
1453. 12. Srpnja svečanom bulom iz Rima, papa Nikola V. (15. Studenog 1397., Sarzana - 24. Ožujka 1455., Rim) ovlastio je Martina Frankopana da na Trsatu, na mjestu stare kapele, sagradi samostan i crkvu ("kuću s klaustrom, spavaonicama, blagovaonicom, vrtovima i vrtićima i ostalim nužnim radionicama pokraj spomenute crkve, za koje nije potrebno daljnje odobrenje (...), s time da je preuzmu braća (...) reda Sv. Franje od Obsluživanja (Franjevci)"). Da je gradnja crkve ubrzo uslijedila, ukazuje podatak iz knjige riječkog notara Antonija de Renna de Mutina, u kojoj se navodi da je fra Pavao, imenovao Venecijanca Georgiusa Granda svojim zastupnikom kako bi, preko duždeve kancelarije, ugovorio da majstor Antonio Vivarini (Antonio da Murano) dovrši oltarnu sliku za Trsat. Za trsatsku je crkvu Antonio izradio sliku na drvu koja je prikazivala Bogorodicu s djetetom. Dugo je stajala na jedinom oltaru, ali je, vjerojatno zbog vlage, propala početkom XVII. stoljeća. Gradnju je financirao Martin Frankopan. (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, Također: Biblioteka Baština, Broj 16, MARIJAN BRADANOVIĆ,  fra EMANUEL HOŠKO: Marijin Trsat, Također: fluminensia.org > Goran Moravček : Gospa Trsatska, Rijeka, 10. Svibnja 2013.)
1455. postoje dokazi da već te godine na Trsatu djeluju Franjevci (red Sv. Franje od Obsluživanja), ali još nije postojala mogućnost da se osnuje redovnička zajednica jer na Trsatu još nije bio dovoljan broj redovnika, tj. njih 12. To je jedna od osnovnih pretpostavki za osnivanje redovničke zajednice (tzv. domus formata). Međutim, već iduće godine, i to 9. Kolovoza 1456. franjevačka zajednica na Trsatu ima svoga gvardijana. To se dade zaključiti po upisu koji je Notar Antun de Renno upisao u svoju knjigu da je "brat Pavao, gvardijan samostana crkve Sv. Marije na Trsatu, reda Sv. Franje od Obsluživanja" naredio Mlečaninu Jurju Grandu da poduzme korake kod mletačkih vlasti kako bi one prinudile slikara Antonija de Murano da dovrši sliku koja bi trebala stajati iza glavnog oltara. Dakle, prvi gvardijan na Trsatu pojavljuje se već 2,5 godine nakon utemeljenja samostana.
1455. u Rijeci se otvara škola na talijanskom jeziku.
Fiume nel medio evo: le origini del comune - Edoardo SusmelXV stoljeće, prva polovica, gradić Rijeka (stara rimska Tarsatica) ima gotovo 500 stanovnika (Izvor: Munić: Venecijanci u Rijeci, strana 51). Podaci o broju stanovništva su neujednačeni, jer drugi autor (Susmel, Fiume nel Medio Evo, strana 77, na slici desno) navodi da Rijeka u tom periodu ima 1000 stanovnika.
1455. 11. Veljače Gradsko vijeće po izričitom nalogu Wolfganga Walsee-a, donosi zaključak da od tada pa unaprijed nijedan svećenik ne smije postati kanonikom riječkoga kaptola ukoliko ne zna latinski, niti se smije poslati na ređenje biskupu onaj klerik koji ne zna čitati latinski. Nije poznato kako se provodila navedena zabrana, ali je iz daljnjih zbivanja vidljivo da je riječko svećenstvo nastavilo glagoljati, što je bila djelomična pobjeda većinskoga riječkog hrvatskog građanstva nad zemaljskim gospodarom, pulskim biskupom, a najviše
nad malobrojnim tuđinskim trgovačkim vladajućim slojem koji je, ako je za velikih blagdana htio pribivati svečanoj misi u riječkoj zbornoj crkvi, morao slušati obred i pjevanje na njemu nepoznatom – staroslavenskom. Mise na latinskom taj je stranački sloj mogao slušati vjerojatno u crkvici sv. Vida koja je bila uz gradsku utvrdu, i nakon 1315. u augustinskoj samostanskoj crkvi sv. Jeronima. (Izvor: Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U RIJECI, str.3)
1455. Općinsko je vijeće odredilo da svaki stranac primljen u riječko građanstvo mora položiti prisegu vjernosti. (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della liburnica citta` di Fiume. Svezak 3.
Rijeka: Mohovich, 1896)

1457. u Rijeci se otvara Kaptolska škola na hrvatskom jeziku sa glagoljskim pismom.
1460. Donijet je Trsatski statut pisan glagoljicom. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1461. Wolfgang Walsee pokušao je, ovaj put posredovanjem krčkoga kneza Ivana, još jednom prodati Rijeku Veneciji.
1464. 23. Lipnja
. Nakon diobe imanja između sinova Wilfganga i Ramberta, kvarnerski je dio, a time i Rijeka, pripao Wolfgangu, koji ga je već sljedeće godine predao Fridriku III. Habsburškom kao nasljedno dobro. Dvadesetak godina poslije prodajom (12. Ožujak 1483) je i Rambert Mlađi prepustio Fridriku III. svoj dio istarske baštine (gradove i kule Devin, Senožeč, Prem te niz manjih posjeda u Istri i na Krasu). (Izvor: wikipedija: Herren von Walsee)
1465. 1. Rujna. Wolfgang Walsee predao Rijeku s Kastvom, Veprincem, Mošćenicama i Gotnikom Fridriku III. Habsburškom (21. Rujna 1415. Innsbruck, 19. kolovoza 1493. Linz) kao nasljedno dobro. Obitelj Walsee su, od konca 14. stoljeća, bili prisutni u središnjoj Istri i Rijeci, gdje su naslijedili rod Devin koji je ostao bez muških naslijednika, što se kasnije i njima dogodilo, a njihove su posjede preuzeli stari poznanici - Habsburgovci. U doba dok je Rijeka bila u vlasništvu dinastije Walsee, gradska administracije postaje vrlo razrađena. To se može vidjeti iz knjige koju je vodio Municipijalni savjetnik. Kapetan je bio glavna ličnost u hijerarhiji vlasti. Živio je u kaštelu i predsjedavao je sastancima ukoliko je želio intervenirati u odlukama, a ako ne, sastanke je vodio prvi sudac rektor (primo giudice rettore). Dva suca rektora bila su birana na godinu dana i imali su izvršnu moć i presuđivali su u manjim slučajevima po pitanju policije. Savjet, sastavljen od određenog broja savjetnika biranih doživotno, vodio je brigu o političko - ekonomskim problemima. Isto tako Savjet je presuđivao u većim slučajevima u sferi aktivnosti suda, sudskog rektora (rettore tribunale) i u slučajevima pritužbi na odluke suda. Ovlasti Savjeta mora da su bile velike jer je poznato da su jednom prilikom, 29. Kolovoza 1437. (Kobler) odbili molbu jednog talijanskog trgovca da bude izabran za savjetnika iako je dobio preporuku od samog Wolfganga Walsee. (Izvor: wikipedija > Rijeka (grad), Također: KARTA EUROPE, RIJEKA, objavljeno: 07.10.2008, Također: wikipedija > Rijeka, Također: Radmila MATEJČCIĆ: Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str.514)
1466. Fridrik III. Habsburški preuzeo je grad Rijeku kao svoje kućno dobro. Tada je Rijeka imala oko 3000 stanovnika.
1466 - 1468 negdje između te dvije godine umire Wolfgang Walsee. Do toga zaključka se došlo na osnovu nekih carinskih dokumenata. Naime, imperator Frederik III. određuje da se dio carine uplačuje Trsatsko svetišteu fond koji je 1466. za Augustince osnovao Wolfgang od Walsse u "Unserer Stadt zu St. Veit am Pflavon". Znači te godine Wolfgang je još bio živ. Nakon toga postoji datum 20. Travnja 1468. gdje imperator Frederik III. određuje da će se za prihode od carine brinuti Gulielmo di Arensperg, znak da je Wolfgang Walsee već bio mrtav. Između ta dva datuma nema spominjanja Walseea. (Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano).
1468.
12. Kolovoza Franjevci iz Bosne preuzimaju Trsatsko svetište (slika ljevo). Knez Martin Frankapan daruje franjevcima Kotor, i neke dohotke svojih gradova Bakra, Bribira, Novigrada, Otočca, Okića i Kostajnice. Nešto kasnije iste godine daruje im i kapelu Sv. Lovre na Sušaku.
1470.
Prvi prodor Turaka preko Bakra, Grobnika, Klane sve do rijeke Soče. Kasnijih godina, napadi Turaka ostavljaju teske posljedice na Rijeku, pogotovo u ekonomskom pogledu. Zbog napada u riječkom zaleđu bio je otežan protok osoba i roba iz i u Rijeku. Radi tih problema Austrija dekretima skreće promet roba prema luci Trst. Prvi dekret iz 1489. određuje da sva roba koja ide iz Italije za Austriju i obratno, mora proći preku luke Trst. Drugi dekret iz 1489. određuje da sav uvoz ulja za upotrebu u Monarhiji mora proći carinu u Trstu (Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Monumenta Historico – Juridica, Urbaria Lingua Croatica Conscripta, "Hrvatski Urbari", Volume 1, Sabrao i protumačio Radoslav Lopašić, Zagreb, 1894, str: 3, Također: N Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi)
1471. Rijeka pripada Austriji i postaje dio Austrijske Krajine. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1472. prikaz Kvarnera na pomorskoj karti koju je 1472. izradio najglasovitiji sastavljač pomorskih karata (tzv. portulana i atlasa) XV stoljeća Gratiosus Benincasa za nas je posebno zanimljiv jer je zabilježio prilično obilje naše toponimije, premda na talijanskoj jezičnoj verziji (Fiume, San Martin, Bucari, Bucarici, Segna, San Giorgio, Pago). Karta Jadrana iz te godine jedna je od najvećih portulanskih karata hrvatskoga primorja.(Izvor: Mirko Marković: Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka, Adamić, Rijeka 2002., str. 37.-39.)
1479. 4. Listopada Na dan sv. Franje umire Martin Frankopan (Rođen u Kotoru ili Brinju 1416.). Sahranjen je u svetištu Gospe Trsatske. Trsat i ostale posjede ostavio je oporukom  ugarsko-hrvatskom kralju Matiji Korvinu (mađarski: Hunyadi Mátyás ili Corvin Mátyás) (Kolozsvár, 23. veljače 1443. - Beč, 6. travnja 1490.). (Izvor: wikipedija > Obiteljsko stablo knezova Frankopana, Također: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str: 7, Također: Grupa autora: "Trsat od davnih do današnjih dana", Narodna čitaonica Trsat, Rijeka, 1982., str.50)
Veliki relikvijar ili moćnik1483. 12. Ožujka Rambert Walsee prodajom prepušta Fridriku III. svoj dio istarske baštine, a sa time i gradove i kule Devin, Senožeč, Prem te niz manjih posjeda u Istri i na Krasu. Dokument o tome se čuva u austrijskom državnom arhivu u Beču.
1483.
(1485. ?) kneginja Barbara Frankopanka, zaviješta Franjevačkom samostanu na Trsatu Veliki relikvijar ili moćnik (Slika desno), i danas najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana. Veliki Barbarin moćnik s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti. Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Barbara je bila kći kneza Sigismunda Frankopana, nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, poznata imena umjetnika koji je stvorio Barbarin trsatski relikvijar, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar (2 1/2 X 2 3/4 lakta) od srebra, a iznutra pozlaćen s moćima od 36 svetaca, sa zapisom na bosančici (bosanskoj ćirilici). Natpis kaže: "Gospođa despotovica Barbara". Trsatski kroničar fra Franjo Glavinić (Kanfanar, 23. Lipnja 1585. - Trsat, 6. Prosinca 1652.) je zapisao da su u "to djelo dostojno jedne kneginje utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma". (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str: 7, Također: Biblioteka Baština, Broj 16, MARIJAN BRADANOVIĆ,  fra EMANUEL HOŠKO: Marijin Trsat, Također: Pregledni znanstveni članak, Marija Šercer: Žene Frankopanke)
1483. Zbog Osmanske prijetnje, car Maximilian I. pokreće geopolitičku reformu kojom se mijenja administrativna podjela u zaleđu. Rijeka postaje pogranični grad između teritorija ugarsko hrvatske krune na istoku i Svetog Rimskog Carstva na zapadu. Predvođena je kapetanom, kojem se strani diplomati obraćaju kada su njihovi sunarodnjaci suočeni s neprilikama, a i za opskrbu robom pod izravnim državnim nadzorom, naprimjer oružjem.
1483. Umire Rambert Walsee. Na nadgrobnoj ploči na njegovom mauzoleju piše:
"A.1483 am Erichtage des M. Mai ist gestorben der W. H. Reimprecht vom Wallsee und liegt hier begraben". Rijeka postaje porodično imanje Habsburga.
1484.
Balthasar Dürer (de Durr) riječki kapetan od 1484 do 1490 dao je augustincima nekadašnju kuću Gresani, koju je temeljito obnovio. O tome je ostao kameni natpis u augustinskom samostanu. Ta zgrada bila je u funkciji gradske vijećnice od 1532. do 1835. godine. Zauzimala je čelno mjesto na današnjem Koblerovom trgu, tačno nasuprot Gradskog tornja. Ta je kuća bila i elitno mjesto za izlaske u srednjovjekovnom gradu, gdje su se tijekom važnijih blagdana priređivali plesovi sa strogim rasporedom sjedenja: prednost su imali kapetan, vikar, suci i vijećnici, pa ugledniji građani i njihove žene. Strancima i njihovim ženama određivao se položaj za stolom prema ugledu.
1485.
godine podignuta je, u crkvi sv. Jeronima, kapela u čast Majke Milosti. 1578 posvećena je Bezgrješnom Začeću, kada ju kao dvoranu za molitvu počinje koristiti Bratovština Plemenitih ili Bratovština Bezgrješnog Začeća. U tu je svrhu kapela korištena do ukinuća augustinskog reda 1788. Ovu, nekoć oslikanu, gotičku kapelu podigao je Gašpar Rauber, riječki, pazinski i tršćanski kapetan, koji je i sahranjen u njoj uz svoje najbliže. U kapeli su bile grobnice uglednih riječkih obitelji. U drugoj polovici 18. stoljeća postavljen je u kapeli oltar Bezgrješnog Začeća, a palu je naslikao Ivan (Giovanni) Simonetti (1817. – 1880.)
1485.
vojska cara Friedricha III. Habsburškog, ratujući sa Matijom Korvinom, ugarsko – hrvatskim kraljem, osvaja Trsat, te je i Gospoštija trsatska postala nasljedno dobro dinastije Habsburg. U požunskom miru 07. Studenog 1491. između kralja Vladislava II. Jagelovića i cara Fridrika III., u čl. 35. uglavljeno je da Fridrik uživa doživotno posjed Trsata, a po njegovoj smrti će ga njegov sin Maksimilijan vratiti Vladislavu. Na isto se obvezao i Maksimilijan u ispravi od 02. Sječnja 1492. u Innsbruku. Obvezu nije nikada ispunio. Kapetansku službu u tom gradu od sada obavljaju riječki podkapetani, odnosno kapetani.
Najstarija Portolanska karta kojoj se zna autor1492. 02. Sječnja Maksimilijan I. ispravom sa tim datumom ponovo vraća Grad Trsat kralju Vladislavu II. I tako se Grad Trsat vraća u ruke porodice Frankopana.
1492. portugalski kartograf Jorge de Aguiar izrađuje najstariju Portolansku kartu kojoj se zna autor (slika ljevo). Na karti se koriste portugalska imena luka, tako da se Rijeka - Fiume na ovoj karti zove "Finati", a topografski je označena i Rječina. Karta je pohranjena u "Beinecke Rare Book and Manuscript Library, Yale University, New Haven, USA". Riječ "portolanska" znači pomorska karta sa označenim "portima" - lukama.
1499. Kapetansku službu na Trsatu obavlja Ivan della Torre (Thurn), bivši riječki kapetan 1496.  (Rački 1947:4)
XV. stoljaće Židovi se prvi put spominju u Rijeci u 15. stoljeću gdje dolaze kao trgovci koji su najčešće stanovali u području koje se zvalo Ziecha (Zudecca, Giudecca).
1500. 24. Veljače Rođen Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva, najmoćniji vladar u prvoj polovici XVI. stoljeća. Umro je 21. rujna 1558.
1501. 17. Ožujka grčki provizor Petar Malipiero u pismu piše o riječkoj buri. Pismo nam prenosi Andrija Rački (Fužine, 1870 - Rijeka, 1957) svećenik, povjesničar, kulturni i politički djelatnik i poliglot (služio se je sa 16 jezika) i pisac u svojoj knjizi "Povijest grada Sušaka" (Primorski štamparski zavod, 1929 - Sušak) objavljenoj je 1928. iz koje porenosim taj dio o našoj buri:

"... Tako nam je spominje u n.pr. dva mletačka pisma iz g. 1501. Te je godine u siječnju putovao iz mletak u Senj mletački poslanik Juraj Pizani te je dospjevši u Senj pisao pismo u Veneciju, gdje se ispričava, što je nešto zakasnio. Tamo veli, da ga je nevrijeme primoralo, da se zakloni u neku luku i tamo da je morao ostati 3 dana (Non potutto zonzer avanti e sta tre di in un porto per fortuna).
No da je to nevrijeme , ta «fortuna» doista naša bura, dokazuje nam pismo , što ga je napisao 17. Ožujka 1501. u Veneciji grčki provizor Petar Malipiero. On naime referira u Mletke, da je prispio u Krk Marko Anton Coutarini sa svojom lađom te da se čudi, kako se usudio ploviti po Kvarneru radi nevremena. Spominje da je morao ostati u nekoj luci punih 9 dana zbog bure (per buora)."

1508. 26 Svibnja  - 2 Listopada 1509 U ratu između cara Maksimilijana I (koji je te iste godine podigao riječki i tršćanski stendarac) i Mletačke Republike venecijanska vojska pod zapovjedništvom admirala Andree Contarinija i mletačkog kapetana Navagiera zauzima Rijeku 27. Svibnja. Navagiero prisiljava riječkog carskog kapetana Johanna Raubera da se povuče s 250 momaka iz Rijeke u Ljubljanu. A 28. Svibnja 1508. prisilio je i grad Trsat, u kome za zapovjednika postaje Rabljanin Jeronim Crnotić, da mu se preda. U to vrijeme tranzitna trgovina kroz Rijeku je u velikom padu i doseže najnižu razinu. Okupacija je trajala do proljeća 1509. Kraj vladavine Mlečana, kao znak osvete, obilježavaju pljačke i palež, u kojima je uništen i gradski arhiv. Već Sljedeće godine rimski car Maksimilijan ju vraća pod svoju vlast. (Izvor: Denis Nepokoj , Gradski Toranj, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka 2010., Također: Hrvatsko kolo: naučno-književni zbornik, knjiga II, Matica Hrvatska, 1906, Politička povijest grada Rijeke, str: 224, Također: Dr. Franjo Rački: Rieka prama Hrvatskoj , Zagreb 1867, Str:5)
1508. 28. Svibnja Mlečanima se predaje i Trsat, u kome za zapovjednika postaje Rabljanin Jeronim Crnotić.
1509. Lipanj Bernardin Frankapan, uz pomoć bana Bota, uspijeva istjerati Mlečane iz Trsata. Bernardin Frankopan vlada Trsatom i njegovim posjedom do svoje smrti 1529., kada Trsat ponovno postaje carsko dobro, a u kaštel je smještena krajiška straža.
1509. 8. Listopada mletačka flota pod zapovjednikom Trevisanom ponovo okupira Rijeku sa 15 galija i 2500 vojnika. 2. Listopada mlećani su prešli preko zidina i teškom mukom ponovo pokorili Rijeku. Prema venecijanskim izvorima grad se je srčano branio i nanio Mlečanima velike gubitke. Tom prigodom Šimun Kožić Benjaopljačkane su i crkvene riznice i desio se pravi pokolj od strane Mlećana. Venecijanski izvještaji kažu da su njihova posada i vojskovođe odlučile..."bruxeremola terra et cussi feze...non sparagnando nessun..."(zapaliti ćemo zemlju i tako je bilo...ne štedeći nikoga), a oni koji su pružali otpor bili su "...tajadi a pezi..."(izrezani na komade). Sve je bilo spaljeno, od kaštela i augustinske crkve Svetog Girolama i njihovog samostana do crkve Svetog Jeronima, a odnešeno je sve što se je odnesti moglo. Grad se dugo nije oporavio od tog mletačkog pohoda. Augustinci su pobjegli iz grada i vratili su se u Rijeku 1514. Iste godine Mlećani su istjerani iz Rijeke.
1509. 07. Studenog
Šimun Begna Kožičić (lat. Simon Begnius ili Simeone Begna, Zadar, oko 1460 - Ožujak 1536), (Slika desno) zadarski patricij, ugledni kraljevski diplomat papinskoga dvora i ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II., pisac-latinist, vrstan govornik i uvaženi sudionik Lateranskoga koncila čiji se govori tiskaju na latinskome, prevode na nacionalne jezike i šire Europom, postao je modruški biskup. U Rijeku stiže 1529. kao prognanik pred navalom Turaka. Kasnije, od 1530. do 1531. i prvi poznati riječki tiskar, nakladnik, prevoditelj, priređivač glagoljskih izdanja. Tiskao je u Rijeci uz pomoć majstora tiskara (štampaduri) iz Brescie (Italija) šest knjiga na crkvenoslavenskome i hrvatskome (čakavskome) jeziku, glagoljskim pismom. Time je Kožičić učinio grad Rijeku hrvatskom kulturnom i duhovnom metropolom hrvatskoga glagoljaštva i europskoga ranoga tiskarstva.
1510. "Era passato poco più di mezz'anno dalla triste giornata della distruzione e Fiume già era munita di un porto nuovo, come notava Polani, non senza sgradita sorpresa" (prošlo je malo više od pola godine od tužnog razaranja, a Rijeka je već imala novu luku, kako je to, ne bez iznenađenja, zabilježio Polani) (Izvor: Silvino Gigante: Fiume nel secolo XVI, Bullettino della Deputazione Fiumana di storia patria, Vol. IV, Fiume 1918., str. 22.)
1511. Četiri riječka brigantina sa po 25 ljudi na svakome (cum 25 homini per un) pod vodstvom Andrije Jakominiča napadaju Mlečane u Kvarneru ispred mjesta Cresa, ali za odmazdu, Rijeka je ponovo napadnuta i drugi put u tri godine izložena pljački, paležu i ubojstvima.
1511. velika poplava uništava dio Rijeke uz Rječinu, a nanosi su bili i do tri metra visoki.
1511. 26. Ožujka
grad Rijeku i okolicu zadesio snažan potres. U tršćanskim analima je također zabilježen snažan potres, koji je "uzrokovao rušenje vrhova planina", a mnoga naselja bila su porušena.
1512. 04. Travnja u Rimu je zaključeno primirje između Svetog Rimskog Carstva i Mlećana. Primirje su potpisali car Maksimilijan I i mletački Dužd Leonardo Loredano, a sve u prisustvu Pape Julija II. (5. Prosinca 1443. – 21. Veljače 1513.)i kralja Ferdinanda Aragonskog (10. Ožujka 1452. Sos del Rey Católico - 25. Siječnja 1516., Madrigalej).

Maksimilijan I
Maksimilijan I, car Svetog rimskog carstva
Portrait naslikan od Albrechta Dürera, 1519 (Kunsthistorisches Museum, Vienna). Maximilian drži u ruci njegov osobni simbol, plod nara.

1514. vraćaju se u Rijeku Augustinci koji su izbjegli za vrijeme i nakon napada Mlećana 1509. Tražili su od grada da im plati odštetu za posjede koji su bili uništeni nakon napada. Prior Giovanni Primosich poduzima korake i počinje kompletna restauracija svih zgrada. U jednom pisanom izvještaju iz 29. Lipnja 1556. poslanom vladarima republike kaže se da je "detto priore aveva fatto restaurare quasi tutto il convento e la chiesa" (rečeni prior je obnovio restauraciju cijelog samostana i crkve).
1515.
2. Siječnja Reskriptom cara Maksimilijana I. (Bečko Novo Mjesto, 22. Ožujka 1459. - Wels, 12. Siječnja 1519.) (Slika ljevo) upućenom riječkome općinskome vijeću gradu je priznato pravo nošenja titule"najvjernijeg grada" (civitas fidelissima). U istom reskriptu car gradu Rijeci podjeljuje pravo na dva sajma godišnje, prvi 24. Lipnja na dan sv. Ivana Krstitelja, te drugi na 8. Rujna, na dan rođenja Blazene Djevice Marije.
1516. provodi se velika rekonstrukcija Zborne crkve Marijina Uznesenja koja je bila uništena nakon pohoda Mlećana. Tada je postavljena i velika prozorska ruža.
1519. 12. Sječnja umire je car Maksimilijan I.  Habsburški (Bečko Novo Mjesto, 22. Ožujka 1459. - Wels, 12. Siječnja 1519.) , njemački kralj i car Svetog Rimskog Carstva od 1508. godine do svoje smrti, sin  Fridrika III. Habsburškog. Nakon očeve smrti 1493. postao je glavni nasljednik vladarske kuće Habsburg. On je dinastiju Habsburg učinio najmoćnijom evropskom dinastijom putem osvajanja i sklapanja dinastički povoljnih brakova sebe (prvo s vojvotkinjom i nasljednicom Burgundije Marijom Burgundskom, potom s Anom Bretonskom 1489. i Biancom Sforza 1493.), svoje djece (svog sina Filipa sa Ivanom, kraljicom Kastilje, Maksimilijan je uspostavio dinastiju Habsburg u Španiji i omogućio svom unuku Karlu (kasnije Karlo V., car Svetog rimskog carstva) da se domogne krune Kastilje i Aragona.) i rodbine. Očevom voljom izabran za cara (nasljednika) Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda 1486. godine i iste godine okrunjen u Aachenu. Mirom u Požunu 1491. s hrvatsko-ugarskim kraljem Vladislavom II. Jagelovićem osigurao pravo Habsburgovaca na hrvatsku i ugarsku krunu i uzeo naslov hrvatsko-ugarskoga kralja. Godine 1508., uz pristanak pape Julija II., uzeo naslov “izabranoga rimskog cara” te su otada njemački kraljevi uzimali carski naslov. Nakon smrti naslijedio ga je unuk Karlo (V.) Španjolski i na taj način istovremeno je zavladao Svetim Rimskom carstvom i Španskim carstvom.
1520. do 1521. u Rijeci se je školovao Primož Trubar, pisac prvih knjiga na slovenskom jeziku, osnivač slovenskog književnog jezika i književne kulture.
1520. nakon problema sa Turcima i ratom sa njima, i naređenja da se trgovački promet koji je inače išao kroz Rijeku preusmjeri preko Trsta, trgovina se počimlje oporavljati te prihodi od četrdesetica (porez državi, četrdeseti dio prodane vrijednosti) rastu sa 868 dukata 1521.godine, na 1526. dukata 1523. godine.
1522. 7. Veljače Briselskim ugovorom između cara Karla V. i njegova brata nadvojvode Ferdinanda, podjeljeni su posjedi njemačkih i španjolskih Habsburga. Ferdinand uz Austrijske zemlje, te Kranjsku i Korušku dobija i njihove posjede u Istri i Furlanskoj, Trst, Goricu, slovensku krajinu i grofoviju Ortenburg, kao i Tirol s Vorarlbergom i habsburške posjede u Švabskoj. Tim je ugovorom Rijeka pripala nadvojvodi Ferdinandu.
1520. 03. Ožujak u Labinu rođen Luteranski reformator, teolog, lingvist, filozof i crkveni povjesničar Matija Franković - Vlačić Ilirik (Mathias Flacius Illyricus) (Labin, 3. Ožujka 1520. - Frankfurt na Majni, 11. Ožujka, 1575.)(slika ljevo). Njegova obitelj nosila je i prezime Franković a i Matija se je u početku služio njime. Proveo je većinu života u Njemačkoj, prvo kao student, a kasnije kao profesor teologije. 1544. godine na Wittenberškom protestatnskom sveučilištu postaje magistar slobodnih umijeća, te profesor hebrejskog i grčkog jezika. Bio je bliski suradnik Luthera i Melanchthona, a od 1549. godine otvoreno istupa kao idejni pokretač borbe protiv pape. Posvetio je cijeli život predavanju, širenju i obrani onoga što je smatrao izvornim Lutherovim razumijevanjem. Pored obitelji s 18-toro djece, stigao je napisati više od 200 knjiga, pamfleta i drugih radova. Najzrelije i najopsežnije mu je djelo "Ključ Svetog Pisma" (Clavis scripturae sacrae, Strasbourg, 1567.), u kojem se potvrdio kao tvorac protestantske hermeneutike i hermeneutike uopće, ali i  "Catalogus Testium Veritatis" (Katalog svjedoka istine) i "Ecclesiastica Historia" (poznatiji kao Magdeburške centurije). Bio je to prvi rad iz crkvene povijesti napisan iz protestantske perspektive).
1522. 03. Travnja Car Karlo V., iz Brussellesa izvješćuje dužda Antonia Grimania (Venecija, 28. Prosinac 1434. - Venecija, 7. Svibanj 1523.) o ugovoru između njega i njegova brata, potpisanim 7. Veljače iste godine, kojim su nasljedne zemlje podijeljene između njih dvoje na način da mu je on, Car Karlo V., namijenio obje Austrije, Štajersku, Karantaniju, Kranjsku, Goricu, Trst, Gradišku, Marano, i susjedne krajeve (Kras, austrijsku Istru, Rijeku, Metliku).
1525.
gradsko vijeće je poslalo vikara Goffreda Confalonierija u Trst da prouči njihove gradske statute i da ih iskoristi za sastavljanje Riječkog gradskog statuta.
1526. pod blagoslovom Ferdinanda I. Rijeka poduzima potvrđivanje svojih statuta koji su bili prilagođeni odnosima u Rijeci i potrebama vremena. Sve je bilo uredno regulirano i podjeljeno u 4 dijela: političko-ekonomska pitanja, civilno sudstvo, problemi kriminala i policijska pitanja.
1526. 29. Kolovoza nakon poraza ugarske vojske u Mohačkoj bitci kod Mohača između Hrvatsko - Ugarskog kraljevstva i Osmanskog carstva, Hrvati oduševljeno izabiru Krstu Frankopana za svoga bana. On je bio jedan od najslavnijih vojskovođa svojega doba u Hrvatskoj i Ugarskoj. Najveću je slavu stekao slavu braneći dugi niz godina Hrvatsku od navala turaka. Poginuo je u bitci 27. Rujna 1527., kad je opsjedao Varaždin htijući ga oteti pristašama kralja Ferdinanda. Njegov otac, knez Bernardin, prenijeo je njegovo tijelo u Modrušu i tu ga s velikim počastima pokopao u obiteljsku grobnicu. (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:11)
Nikola barun Jurišić od Kisega1527. 1. Sječnja Habzburzi postaju Hrvatsko-Ugarski Kraljevi.
1527. Turci zaposjeli trsatski kaštel i u njega smjestili tisuću zarobljenika.
1528. 20. Ožujka Nikola barun Jurišić od Kisega (mađarski: Miklós Jurisics), (slika desno) (Senj, oko 1490. - Kiseg, 1545.), hrvatski plemić, vojskovođa i diplomat, rodom Senjan, slavni junak u bojevima s Turcima, postao je riječki kapetan. Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč. 30. Kolovoza 1532. razočarani Sulejman I. je sa svojom iscrpljenom vojskom napustio opsadu grada s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg.
1529.
Frankopani gube Trsat koji je u njihovom posjedu bio od 13. stoljeća, a vlast preuzimaju Habsburgovci. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2)
1529. Antonio Senato iz Ancona postaje prvi municipalni doktor i vjerovatno prvi doktor u Rijeci sa fakultetskin obrazovanjem. (KORIJENI RIJEČKE MEDICINSKE MISLI I TRADICIJE I OKOLNOSTI OSNIVANJA MEDICINSKOG FAKULTETA U RIJECI, Amir Muzur, Ante Škrobonja)
1529. 17. Srpnja kralj Ferdinand I. Habsburški u Budjejovicama grobničkim upraviteljem imenuje Gaspara Waldersteina od Račica, što ovaj prihvaća svečanom izjavom dan kasnije. Grobnikom potom upravlja vrhovni zapovjednik (‘kapetan’) krajiške vojske u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Ivan (Hans) Katzianer von Katzenstein, koji ni nakon što je Stjepan III. postao punoljetan, (vjerojatno uz kraljevu podršku) Frankopanu ne želi izručiti naslijeđe. Nakon dugotrajnih natezanja, Stjepan III. ‘Ozaljski’ konačno je ipak oko 1536. uveden u posjed.
1530. 20. Ožujka Nikola Jurišić, ( rođ. Senj, 1490 - umro Kőszeg, Mađarska, 1545), postao riječki kapetan. Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 Sulejmanovih turskih vojnika na njihovom vojnom pohodu prema Beču.
1530. 23. Srpnja
Car Ferdinand I. Rijeku proglašava “Magnifica comunitas terrae Fluminis Sancti Viti” (latinski - Comunitas terrae Fluminis S. Viti), Comunita di Fiume S. Vito (talijanski)), Predivna zemlja Fluminis Sancti Viti. Grad je bio posebna oblast ili posebna općina. U gradu je vladara zastupao kraljevski kapetan, kojeg je imenovao sam vladar. Kod stupanja u službu, kraljevski je kapetan morao u crkvi sv. Vida položiti prisegu u ruke gradskih sudaca i vijećnika. Stanovništvo se grada Rijeke dijelilo u to doba u patricije i građane, kmetova više nije bilo. (Izvor: Arhivsko gradivo, HR-DARI-32, Archivio Storico del Comune di Fiume (1921 - 1953))

Riječki municipalni statut iz 1530Link na još jednu sliku Municipalnog Statuta grada Rijeke
Riječki municipalni statut iz 1530

1530. 29. Srpnja, 1531. Car Ferdinand I. potvrdio je prvi Riječki statut (Statutum terrae Fluminis anno 1530) (slika desno, link na još jednu sliku je ispod slike). U Riječkom statutu sadržane su četiri knjige (dijelovi odijeljeni po građi). To je jedan od najobuhvatnijih statuta svoga doba ne samo na ovim, nego i na mnogo širim prostorima. Statut koji Rijeka dobiva danas predstavlja neprocjenjiv izvor za razumijevanje života grada u srednjemu vijeku. Djelomični prijevod iz statuta:

«Naređeno je i određeno, da velmožni g. kapetan izabran od kralja Ferdinanda, nadvojvode Austrije, našega premilostivog gospodara, ima doći na područje grada Rijeke radi vršenja svoje službe, te ga imaju sa svim počastima dočekati činovnici i stanovnici spomenutoga grada Rijeke. I prilikom samog ulaska ima u slavu i čast svemogućega Boga i njegove preslavne majke Djevice Marije i časnih svetaca i mučenika Vida, Modesta i Krescencija obići crkvu Sv. Marije, zatim crkvu Sv. Vida, zaštitnika spomenutoga grada, te u navedenoj crkvi Sv. Vida u nazočnosti naroda zakleti se na ruke g. Sudaca i vijećnika grada Rijeke kao zastupnika čitave općine, da će u granicama svojih mogućnosti, kako je obećao kraljevskom veličanstvu i samog prejasnog vladara sve statutem, naredbe i prava, i da će pravosudne, milosti, povlastice i počasti rečenoga grada unapređivati, i da će svakome pravedno suditi bez izuzetaka s obzirom na osobu, te da neće nikome činiti nepravde niti sprečavati suđenje… Naređeno je i odredjeno, da se na dan Sv. Martina u mjesecu studenom obavi izbor g. Sudaca grada Rijeke i da na prvome mjestu velmožni g. kapetan, koji u to doba bude, ima izabrati po svojoj volji za suca jednog iz viječć dvadesetpetorice (i onaj), koji bude od spomenutoga g. kapetana izabran, neka jest i neka bude smatran potvrdjenim od velikog vijeća. A zatim neka veliko vijeće ceduljama i glasovnicama izabere drugog suca…
Još hoćemo i određujemo, da služba spomenutih činovnika, tj. sudaca, četvorice kapetana gradskih kotara i općinskog procjenitalja, ima trajati samo 6 mjeseci, koji se imaju računati od dana njihova izbora i nastupa službe, a služba računovona ili gradskih komornika i satnika ima trajati samo jednu godinu. I suci imaju kao svoju običajnu plaću od gradskog satnika i komornika dobivati po 25 libara malih svaki pojedini od njih. Jednako tako određujemo, da se za gradsku službu ne mogu izabrati oni, koji imaju (u zakupu?) daće ili dio gradskih daća ili koji su u to doba gradski dužnosnici, ako odmah, i to prihvate...

Prva knjiga u devetnaest rubrika regulira ustrojstvo gradske uprave. Druga knjiga, s pedeset i četiri rubrike, govori o pravima građana, treća knjiga obuhvaća područje kaznenoga prava, a u četvrtoj knjizi Statuta obrađeni su izvanredni propisi. Izvornik Statuta pisan je latinskim jezikom na 37 listova pergamene presavijenih napola i povezanih u dva dijela. Neki pravnici Statut grada Rijeke smatraju najbolje uređenom skupinom propisa te vrste u vremenu u kojemu je primjenjivan. U Gradskom statutu grada Rijeke nalazimo i prve pisane podatke a time i zametke brige o zaštiti od požara o gradu. Briga o zaštiti od požara stara je koliko i gradovi, jer je riječ o stvarnoj opasnosti, a s druge strane riječ je i o zajedničkom interesu svih stanovnika nekog grada. Postojala je odredba po kojoj kancelari na svršetku godine spise moraju pohraniti u općinskoj kancelariji i to s oznakom godine da se lakše pronađu. Ta je odredba omogućila dugu tradiciju čuvanja općinskih spisa u Rijeci. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček : Graditelj Trsatskih stuba Petar Kružić izgubio glavu, 12. Ožujka 2013, Također: Izdavač: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Volim grad - poznam grad,  Biblioteka: Edukativni programi 5, Denis Nepokoj: Gradski toranj, Također: Herkov, Z.: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Zagreb, 1947.)
1530. Riječki statut iz te godine precizno određuje obveze mlinara i pekara:

"Naređujemo i određujemo, da su svi mlinari dužni žito, koje im predaju druge osobe radi mljevenja, dobro izmljeti. I dužni su ga primiti po težini ili po mjeri, kako to vlasnik žita bude htio. I u jednakoj množini ili težini imadu vratiti mlivo rečenog žita. I ako koji mlinar ukrade mlivo ili žito, koje mu je dano, ili ga pokvari, neka se kazni s 20 soldina za svaki puta i za naknadu štete."...."Naređujemo, da nijedan pekar ili prodavač kruha, ne smije ispeći kruh za prodaju manje težine, niti ga patvoriti, i tko protivno uradi neka se kazni svaki puta na 20 soldina. I svaki prodavač kruha dužan je pod jednakom kaznom, predočiti ga gradskom satniku i službenicima gradskih kotara, koji ga budu htjeli izmjeriti."...."…u pogledu crnog kruha ili miješanog, neka bude do ocjene prodavača da ga izrađuju, kako im se svidi, samo dok ga ne budu izrađivali u manjoj težini." (Izvor: Herkov, Z.: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Zagreb, 1947., str. 307-308)

Veliki problem bio je s trgovinom vina, ali i kontrolom proizvodnje i prodaje, pa je i to odredio Riječki statut:

"Naređeno je, da svaka osoba koja patvori u nekoj posudi ili mjeri vino, koje ima radi javne prodaje u gradu Rijeci u krčmi ili izvan nje, i to vino se pronađe, da ga je patvorio dodavanjem neke smjese ili drugog vina, vode ili sličnog, ili ako se očito ustanovi po sudu stručnjaka, da je patvoreno, neka se takva osoba kazni od 3 libre za svaki modij vina i na gubitak rečenog vina koje ima pripasti općini." (Herkov: 1947., str. 289-290)...."Naređujemo i određujemo, da se nijedna osoba ne usudi za svoju potrebu ili za potrebu svoje obitelji unositi ili dati unositi strano vino ili vino koje ne potječe iz distrikta riječkog… pa ni iz vinograda, koji su na području presvjetlog grofa Bernardina Frankopana. Izuzimlju se četiri obitelji naših građana, koje – temeljem prastarog običaja, o čijem početku ne postoji protivno sjećanje – nose svoje vino – godišnje pobrano iz rečenih vinograda u grad Rijeku tj. Franko Veselarić, Martin Milčić, Filip de Fermo i gospođa Franka Akačić. Ipak mogu strani trgovci i ostali nositi ili dati unositi vino iz kneževine Ancone sve do Cesene i iz cijele kraljevine napuljske." (isto, str. 290-291)...."Isto tako radi izbjegavanja svojevoljnog traženja, koje katkad znadu postaviti krčmari prigodom kupovanja vina na veliko od građana, određujemo, da se ubuduće neka ne usudi nijedan krčmar ni gostioničar kupovati u svrhe spremanja novo vino, izuzevši od početka berbe sve do blagdana svetog Martina. U drugo pak vrijeme ne mogu na nikakav način od građa kupovati vino na veliko u svrhu preprodaje u krčmi pod kaznom od 10 libara." (isto, str. 309).

Riječki statut nadzirao je i rad mesara:

"Naređujemo i određujemo, da svaki mesar i ostali, koji budu htjeli prodavati meso na klaonici grada Rijeke, mogu – pod prijetnjom kazne od 5 libara – meso prodavati samo na dozvoljene dane prema propisima statuta i za vrijeme sajmova. Isto tako da nijedan mesar ni koja druga osoba ne smije prodavati pokvareno i smrdljivo meso…Isto tako da je svaki mesar dužan na malo prodati od onog mesa koje kupac hoće…" (isto, str. 310-311).

Prvi pisani spomen prostitucije nalazimo u Statutu grada Rijeke. Reguliran je bio i njihov rad , gdje »knjiga četvrta ili četvrti dio o izvanrednim prilikama« u svom petom članku pod nazivom »O TOME GDJE BLUDNICE MOGU STANOVATI« donosi:

"Naređujemo i određujemo, da sve bludnice, o kojima postoji javni glas i mišljenje, da su bludnice ili svodilje, imadu stanovati izvan gradskih cesta, i da ne mogu stanovati u kućama, smještenim kraj samih cesta, nego imadu stanovati na udaljenim mjestima kod zidova grada Rijeke. I ako su bile zatečene, da na drugom mjestu stanuju, neka se kazne sa 10 libara svaka od njih i neka se izbace s navedenoga mjesta ili stana. I ako bi koja osoba u navedenim zabranjenim mjestima dala u najam nekom kuću ili stan spomenutim bludnicama, ili besplatno prepustila njima ili njihovim svodiljama, neka se kazne s 5 libara toliko puta, koliko je puta protivno učinila..." (isto, str. 305)

Vidljivo je iz Riječkog Statuta da je stanje zubiju bilo vrlo važno i da su se zubi već onda smatrali važnim djelom tijela. Vidljivo je to i u odjeljku "O ranama i udarcima, s krvoprolićem ili bez njega". Pa tamo kaže:

"I ako usljed nekog udarca izbije zub, neka se kazni s 5 libara za svaki izbijeni zub. Ako se pak slomi zub, neka se kazni polovicom kazne i u obim slučajevima neka se kazni i kaznom za udarce". (isto, str. 248)

Prvi su put određene i kazne za bacanje otpadnih voda na javne površine

O ONIMA, KOJI BACAJU VODU ČISTU ILI NEČISTU S VISOKA ILI S NISKA I O ONIMA, KOJI DRŽE NA JAVNIM CESTAMA GNOJ ILI SMEĆE. I O ONIMA, KOJI ZAGAĐUJU CESTE
Naređujemo, da se nijedna osoba ne usudi i ne odvaži s visoka ili s niska baciti čistu ili nečistu vodu, ili drugo smeće na javne ili slične ceste pod kaznom od 40 soldina za svakog, koji protivno uradi i za svaki puta. I ako tkogod baci na neku osobu štogod od rečenog, neka se kazni danju rečenom kaznom, a noću neka se kazni dvostrukom, i neka se dade puna vjerodostojnost uz samu prisegu onoj osobi, na koju je bilo bačeno, i neka ima trećinu kazne. Još neka se nitko ne usudi držati pred svojom kućom gnoj ili drugo smeće ili na javnom putu, ili sličnom ili kod kojeg bunara, ili na gradskom trgu, pod navedenom kaznom od 40 soldina.

U grad se ulazilo preko drvenoga mosta koji se spuštao iznad jarka s vodom. Most se navečer podizao i do idućega je jutra ulaz u grad bio nemoguć. Svaki pokušaj ulaska ili izlaska iz grada krišom, preko gradskih zidina bio je riskantan potez, reguliran čak i Statutom. Tako se u točki 44. Statuta izrijekom kaže:

"Naređujemo da se svaki onaj koji prijeđe preko zidova riječkih ili kroz rupe u zidovima - danju ili noću - bio on stranac, građanin ili izgnanik, kazni kaznom od 15 libara danju, noću neka se kazna podvostruči. (...).

Zanimljiva odredba Riječkog statuta jest kazna za djecu koja "zagađuju" javne ulice i prostore. Očito je da su djeca s manje srama i nelagode obavljala nuždu na javnim prostorima i time zaslužila posebnu napomenu u Statutu. Odgovorni roditelji (skrbnici) bili su dužni platiti kaznu od 10, odnosno 20 solda ukoliko je dijete bilo starije od 8 godina. Osnovna mjera za žito bio je star, a u Rijeci i na cijelom području Vinodola iznosio je 38 do 39 litara. Vencijanski star bio je dvostruko veći i iznosio je 80 litara. U cijelom srednjem vijeku, pa sve do 1876. godine, osnovna mjera za težinu u Hrvatskoj bila je funta, koja je iznosila oko 560 grama. (Izvor: Herkov, Z.: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Zagreb, 1947.)
1530. riječki statut piše o najstarijem riječkom brodogradilištu koje je bilo podignuto ispred gradskih zidina na morskoj obali (in Chantero in litore maris ante dictam terram Fluminis). Brodogradilište je bilo vlasništvo općine i Statut je predviđao da vlasnici brodova u brodogradilištu moraju plaćati Škvernu daću koja je ovisila o veličini broda i kretala se od 300 do 1000 stara nosivosti (1 star = 38 do 39 litara). Škver se je davao u jednogodišnji zakup i služio je za gradnju i izvlačenje brodova na obalu radi popravaka.


1530.-1531. U Rijeci djeluje glagoljska tiskara koju je osnovao modruški biskup Šimun Kožičić Benja (lat. Simon Begnius iliSimeone Begna, Zadar, oko1460 - Ožujak 1536) Tijekom dvije godine u njoj je tiskano šest knjiga na glagoljici i hrvatskom jeziku. Tiskara je donesena iz Šimun Kožičić Benja, BukvarVenecije, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Domenico i Bartolomeo iz Brescie. Prvo je izdanje "Bukvar"(Psaltir) bez impresuma (knjižica sadrži par osnovnih kršćanskih molitvi). Prvo datirano tiskano izdanje je "Officii blaženie devi marie" izdano 15. Prosinca 1530. To je ujedno i prvo izdanje u kojem se spominje Šimun i Rijeka kao grad u kojem je djelo tiskano. Ta je godina značajna i za Rijeku jer je iste godine car Ferdinand I. odobrio gradski statut. Prva knjižica tiskana 1531. bila je "Oficij rimski" (Molitvenik, Bukvar, slika ljevo, prvo izdanje pisano u glagoljici 1530.). Sljedio je "Misal hruacki" (misal) izdan 28. Travnja 1531, pa onda "Knižice krista" (knjiga rituala) izdan 2. Svibnja 1531, i konačno "Knižice odh žitie rimskih arhiereovhi cesarovh" (povjesna knjžica o rimskim papama i vladarima) od 25. Svibnja 1531. 27. Svibnja 1531 tiskana je i posljednja knjiga, "Knižice odh bitie redovničkoga" (priručnik o ponašanju svećenika). Rođen je u vrlo značajnoj obitelji Benja-Kožičić. Majka mu je bila iz Venecijanske obitelji Contarini. Roditelji su htjeli da postane vojnik, ali se je on odlučio na svečenički život. Papa Julius II. imenovao ga je 7. Studenoga 1509. modruškim biskupom (slika ljevo). 1529., bježeći pred Turcima dolazi u Rijeku. "Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh", pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru.Tokom Petog Lateranskog Koncila u Rimu 27. Travnja 1513., Šimun Kožičić Benja je održao govor pod nazivom "De Croat[i]ae desolatione" (Izolirana Hrvatska) i tražio pomoć u borbiprotiv Turaka. Održao je još jedan govor pred Papom 5. Studenoga 1516.Govorio je o tragičnim prilikama u Hrvatskoj koju su pustošili turski osvajači. 1532. vraća se u Zadar gdje i umire u Ožujku 1536. Pokopan je u Franjevačkom samostanu Sv. Jeronima na otoku Ugljanu. gdje je njegov brat Ivan Donat postavio i nadgrobni spomenik. Ime osnivača riječke tiskare u latinskim se dokumentima nigdje ne navodi kao Kožičić, već kao Simon Begna, de Begna, Begnio, Begnii ili Begnius. Na koricama njegovih riječkih knjige međutim, on se potpisuje kao Šimun Kožičić Zadranin – bez Benja, pa mu povjesničar Ferrari-Cupilli kasnije zamjera što se u »hrvatskih knjigah« voli "zvati hrvatskim prezimenom Kožičić". Šimun se, ipak, nikada nije odrekao obiteljske plemićke loze i staleža. Obiteljski grb – panteru s podignutim prednjim nogama – postavio je na svoju biskupsku palaču u Modrušu, a isti je motiv uzeo i za tipografski znak svoje riječke tiskare.
XVI.
stoljeće, sredina, Rijeka ima oko 3.000 stanovnika unutar gradskih zidina.
1531.
Kliški kapetan Petar Kružić (16. Listopada 1491. - okolica Klisa, 12. Ožujka 1537.) dao je sagraditi kapelu u čast Svetog Nikole, zaštitnika pomoraca, jer je Kružić u stalnom ratovanju protiv Turaka često putovao morem, a i kao zahvalu Gospi Trsatskoj za vojne uspjehe na Duvanjskom polju. Zavjetna kapela smještena je već na samoj zaravni nadomak franjevačke crkve na vrhu već postojećeg zavjetnog puta. Tom prilikom, na trasi već postojećeg zavjetnog puta prema trsatskom svetlištu, sagradio je i prvi dio Trsatskih stuba, i to prvih 128 stuba (danas ih ima 561), a u crkvi Gospe Trsatske dogradio je kapelu sv. Petra. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011, str:65)
1532. Augustinski samostan prodaje kuću nekadašnjeg riječkog kapetana Baltazara de Dura Općini i ona se adaptira u Gradsku vijećnicu.

Kapetan Petar Kružić
Petar Kružić

1537. 12 Ožujka stradao je Petar Kružić (slika desno) braneći Klis pred naletom Muratbega. Turci su mu odrubili glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je za 1000 dukata prodali njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra. Na nadgrobnoj ploči latinskim jezikom je zapisano: “Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537". Petar Kružić je rođen 16. Listopada 1491. godine, vjerojatno u ličkom mjestu Nebljuhu u blizini Lapca. Povjesničar i putopisac Johann Weikhard Valvasor navodi da je Kružić bio vlasnikom istarskog Lupoglava, a Pavao Ritter Vitezović je isticao Trsat kao mjesto rođenja kliškoga junaka dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potjecao iz Poljica. Stube Petra Kružića prikazane su na najstarijem poznatom prikazu Rijeke iz 1578. godine, koji je izradio kartograf Ivan Klobučarić, redovnik augustinac. Kružić je dao sagraditi 1531. godine o svome trošku 118 stuba. Te godine je od klesana kamena sagrađena i kapela sv. Nikole nedaleko crkve Gospe Trsatske, koju je također dao podići Kružić. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti.
1545.
rođen Ivan Klobučarić Fluminensis (Dubašnica na Krku, oko 1545 ili 1550 – Fürstenfeld, Austrija ili Rijeka, oko 1605.) poznati slikar i kartograf. U raznim izvorima i literaturi zabilježen i kao Giovanni, Hans, Ioannes, Johannes, s prezimenskim inačicama Clobucarius, Clobucciarius, Klobučijarič, Klobucziarich te s pridjevkom de Flumine, Fiumano, Riječan ili Fluminensis.
(Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 41, Igor Žic: KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME)
1546. nalazimo podatke da se te godine unutar franjevačkog samostana na Trsatu, uz današnju crkvu Blažene Djevice Marije (ili Gospe Trsatske, kako je ovdašnji puk naziva), na današnjem Frankopanskom trgu nalaze prostorije za bolesnu braću fratre, tj. samostanski interni hospicij s bogatom ljekarnom. U njemu, prema zapisima iz 1738. djeluje i tzv. brat-ranarnik (brat-kirurg), ali se ne zna sa sigurnošću je li u ljekarni posebno radio i brat-ljekarnik (kao u mnogim drugim samostanima) ili je ta dužnost bila objedinjena u jednoj osobi. U tom razdoblju rada samostanskog hospicija osobito se istaknuo brat-ranarnik Moseo Smrekar. Oko samostana bio je i vrt za uzgoj ljekovitog bilja. Godine 1745. prvi put nalazimo i zapis da su u tome franjevačkom hospiciju pružane usluge i okolnom pučanstvu Trsata. Međutim, takve usluge prestaju godine
1758. objavom tzv. Carske zabrane carice Marije Terezije, kojom se svim samostanima u državi zabranjuje pružanje zdravstvenih usluga "civilnom pučanstvu". Tako se taj prvi i najstariji nucleus medicina na lijevoj strani Rječine nije nikada razvio u pravu bolnicu. (Izvor: Pregledni rad, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:2, Također: Zbornik radova, Darko Deković: "Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme", Rijeka, 1997., str. 139.–152., Također: Acta med-hist Adriatica, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:10)
1548. 10. Listopada kralj Ferdinand I. šalje diplomu Augustinskom samostanu u Rijeci u kojoj mu garantira zaštitu. Isto je odredio da je samostan oslobođen plačanja poreza na prodaju vina koje su sami proizveli u svojim vinogradima, ali ne i vina koje preprodaju.
1552. 12. Travnja jaka turska četa slegla se u Grobničko polje. Turci ponovno provaljuju pljačkajući sve do Grobnika. Otevši pod Grobnikom veliki broj stoke, a sutradan krenula dalje. U potjeru za njom krenuli su pazinski kapetan i upravitelj Ivan (Jakov) de Dur, te riječki Ivan Apfalter. Tjerali su Turke do Brinja, ali su im ovi umakli u gore.
1555. 29. Listopada Ferdinand I. dodjeljuje riječkom samostanu augustinaca jurisdikciju nad opatijom Sv. Jakova, zametkom današnje Opatije.
1556. pronađen sačuvani fragment (iz te godine) srednjovjekovne pasije (rano dramsko djelo) "Muke Spasitelja našega", koja se izvodila na hrvatskom jeziku. Premda tematski ograničene na sakralne teme, liturgijske su drame imale izrazito pučka obilježja. Baš kao i u ostalim europskim središtima, i u Rijeci su prvi srednjovjekovni scenski prikazi vezani uz crkve, u kojima se izvode liturgijske drame. Pretpostavlja se da ta pasija potječe iz Rijeke.
(Nikola Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta, Školska knjiga, Zagreb, 1978, str. 2.)
1558. 21. Rujna od malarije umire bivši car Karlo V. (24. Veljače 1500. - 21. Rujna 1558.), najmoćniji vladar Evrope u prvoj polovici XVI. stoljeća. Car Svetog Rimskog Carstva kao Karlo V. Kralj Španjolske (odnosno Aragona, Leóna i Kastilije) kao Karlo I. 16. Sječnja 1556. Karlo V se odlučio na abdikaciju kako bi spriječio mogući građanski rat između svog sina Filipa i brata Ferdinanda od Austrije oko podjele države.
1561. 14. Listopada je datum na najstarijem nađenom, a ujedno i jedinom kamenom spomeniku u Rijeci na kojem je glagoljski natpis. Natpis se nalazio na nadvratniku na kući Vičević, koja se nalazila u blizini crkve Sv. Vida u Starom gradu. Na dnu latinskog teksta ispisana je godina na glagoljskim č. f. m. a. (1561.)

+1561. DIE 14 MENSIS OCTOBRIS MAGISTER
GASPARVS MVRATOR. VNA CVM EIVS VXORE BARBARA. HOC
OPVS PERFECIT MANV PROPRIA. QUI DEO AGVNT GRATIAS
č. f. m. a. (glagoljicom)
(+ 1561. dana 14 mjeseca oktobra majstor Gašpar zidar zajedno sa svojom ženom Barbarom ovo djelo dovrši svojom rukom. Oni Bogu zahvaljuju. 1561.)

Kamena greda sa natpisom i danas stoji u lapidariju Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Nadvratnik s natpisom majstora Gašpara)
1563. Trsat se spominje kao carski grad u posjedu generala Ivana Lenkovića.
(Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2)
1564. 25. Srpnja nakon što je podijelio svoje nasljedne zemlje među sinovima Maksimilijanom, Ferdinandom i Karlom, umire car Ferdinand I.  (dvorac Alcalá de Henares kod Madrida, 10. Ožujka 1503. - Beč, 25. Srpnja 1564.), austrijski nadvojvoda (1521. - 1564.), češki kralj (1527. - 1564.), ugarsko-hrvatski kralj (1526 / 1527. - 1564.),  i car Svetog Rimskog Carstva (1556. - 1564) iz dinastije Habsburg, sin Filipa Lijepoga Habsburgovca i španjolske princeze Ivane Lude, brat Karla V., koji mu je 1521. dao na upravu austrijske zemlje. Tom podjelom nadvojvoda Karlo dobija u nasljedstvo dio carstva koje je dobilo ime Unutrašnja Austrija, a sjedište joj je bilo u Grazu. Pripadale su joj Štajerska, Karantanija, Kranjska, austrijska Istra, Trst i Rijeka. (Izvor: wikipedija > Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva, Također: enciklopedija.hr > Ferdinand I.)
1564. Nakon smrti cara Ferdinanda I. austrijske su nasljedne zemlje podijeljene između njegovih sinova Maksimiljana II., Ferdinanda II. i nadvojvode Karla II. Nadvojvoda Karlo zadužen je za tzv. Unutarnju Austriju (Inner-Osterreich, Inner-osterreichishe Lander) sa sjedištem u Grazu, kojoj je pripala i Rijeka.
1567. Nadvojvoda Karlo u Rijeci rukovodi organizacijom obrane Primorja od turske najezde. (Izvor: vikipedija > Karlo II, nadvojvoda Unutrašnje Austrije, Također: wikipedija > Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva)
 1566. 23. Travnja Nikola IV. Zrinski, sluteći skoru smrt, u Čakovcu sastavlja oporuku moleći Stjepana III. Ozaljskog da po njegovoj smrti ne mijenja dogovor, već Grobnik i ostale gradove ostavi njegovim sinovima. Nikola IV. gine u obrani Sigeta, 7. Rujna 1566., a Stjepan III. vjeran zadanoj riječi upravlja Grobnikom zajedno s nećacima. Da bi osnažio njihovo pravo nasljedstva, knez Stjepan u svojoj oporuci sastavljenoj na Veliki četvrtak 1572. ponavlja da Juraj IV., Krsto i Nikola V. Zrinski sve prije spomenute posjede "v Prymoryw y owde na Harwathyh drže kako wlazthowythu zwoyu y prawu Dydynu y Bassthynu".
1567. Tokom posjeta Rijeci nadvojvoda Karlo obećva gradskom skloništu siromašnih staraca i nemoćnih bolesnika materijalnu pomoć. Po kapelici "Svetoga Duha" dobilo je to sklonište ime bolnica "Sveti Duh". Godina 1572. smatra se godinom osnutka prve riječke bolnice. Ostat će u Starom gradu do XIX. stoljeća. (Izvor: Acta med-hist Adriat, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:5, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, sv. 1., str. 148.)
1568. Trsat je imao oko 50 kuća. Među organima i institucijama spominje se osim kapetana i namjesnika i vojna posada (oslonac vlasti), općinsko vjeće sa 12 "staraca", satnik (povremeno se zove i župan) kao izvršni organ, župnik (plovan) koji je uput bio i općinski kancelar - notar, procjenitelj (štimadur) i upravitelj crkvene imovine (kaštald).
1568. Dovršena izgradnja drvenog gata (zvanog "palificata") nasuprot gradskih vrata. Važnije lučke operacije obavljale su se na obalama ušća Rječine koje je bilo duboko uvučeno u kopno, na mjestu današnjeg Školjića. Ušće Rječine prije je imalo drvene obale koje su poslije zamijenjene zidanom obalom.(Izvor: Edoardo Susmel: Fiume attraverso la storia dalle origini fino ai nostri giorni, Fratelli Treves Editori, Milano 1919., str. 73.)
1570. u Rijeci je rođen Ivan Agatić Krstitelj (1570 - 30. Listopad 1640.), senjsko-modruški biskup. U Rijeci je stupio u Augustinski samostan, a u Urbinu u Italiji je 1597. zaređen za svećenika. U nekoliko je navrata bio prior samostana u Rijeci (1604., 1609/1610., 1615.). 1607. senjani ga predlažu za svog biskupa što dvor i prihvaća, a iste godine Nikola Zrinski mu kao izabranom senjskom biskupu dodjeljuje administraciju Modruške biskupije. 1616. godine stekao je od Pape Pavla V titulu doktora teologije, a 07. Srpnja 1616. isti ga papa proglašava senjskim biskupom i administratorom Modruške biskupije. Pokopan je u crkvi na Trsatu ispred oltara Svetog Petra.
1572. Gradski savjet odlučuje da uvedu nove takse na vino i ulje. Tim bi se taksama trebala financirati bolnica Svetog Duha (Ospedale dello Spirito Santo). Bolnica je preseljena na novu lokaciju koja je sada bila kraj crkve Asunte (Marijinog uznesenja). Ta se godina uzima kao godina osnutka riječke bolnice. Od samih početaka, a posebice nakon velike epidemije kuge
1599. godine, pokazalo se da je ta bolnica nedostatna za potrebe stanovništva Rijeke i okolice i kolika je, ustvari, potreba za većom bolnicom. Unatoč tome, ona će ostati u Starom gradu sve do 19. st. Tada se seli na područje Brajde, zapravo preko puta današnjeg Pomorskog faksa.(Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Povijest KBC-a, Također: Mitja Jelovčan: Zaboravljena Rijeka, Bolnica svetog Duha)
1573. 26. Ožujka Nadvojvoda Karlo poklanja riječkoj bolnici (hospiciju) crkvu sv. Marije na Škurinjama zajedno s pripadajućim zemljištem. Također, na prijedlog kapetanatskog vijeća podjeljuje Rijeci privilegij ubiranja poreza na vino i ulje u korist hospicija. Zahvaljujući tome, i stjecanju većeg posjeda u Škurinjskoj Dragi, bolnica i ubožnica dobile su bolji temelj za svoj rad. (Izvor: Acta med-hist Adriat, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:5)
1575. Augustinci su osnovali "bratovštinu Bezgrešnog Začeća" koja je okupljala samo plemički stalež i koja je tjekom bogoslužja nosila toge pepeljaste boje, sa kapuljačom preko glave i samo sa otvorima za oči. Za njih je bila karakteristična i praksa međusobnog bičevanja i organiziranja posebnih uskršnjih procesija.
1576. 13. Sječnja Gradski kapetan donio odluku "da se na praznične dane u Rijeci nitko ne usudi držati otvoren dućan, niti prodavati bilo što."
1577.
Giovanni Clobuciarich Fiumano (Klobučarić) službeno preuzeo dužnost priora samostana augustinskog reda u Rijeci Svetog Vida. Godine 1578. poslao ga je nadvojvoda Karlo u povjerljivu misiju papi Grguru XIII. u Rim, zajedno sa senjskim kapetanom Gašparom Raabom. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 41, Igor Žic: KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME)

1578 godina ivan klobucaric
Najstariji prikaz luke iz 1578, Autor Ivan Klobučarić- prior Riječkog augustinskog samostana. klik na sliku za veću rezoluciju
1578 godina ivan klobucaric

1579. napravljen prvi i najstariji poznati nacrt Rijeke. Djelo je Ivana Klobučarića, a čuva se u bečkom Ratnom Arhivu. (Slike gore). (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 41, Igor Žic: KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME)
1582. nadvojvoda Karlo založio je trsatski dominij senjskom kapetanu Gašparu Raabu, podrijetlom Istraninu za 3.403 fiorina i 20 solada.
Dok je Raab bio vlasnik trsatskog kaštela, dao je sniziti rimsku kulu za pola njezine visine i glavni je ulaz preselio s istočne na zapadnu stranu, a za izgradnju novih vrata koristio se materijalom iz dopola srušene tzv. rimske kule. Kako nadvojvoda Karlo nije vratio posuđeni novac, Trsat je naslijedio Raabov zet Gašpar Knežić. Gašpar Knežić nastavio je držati grad u zakupu i usput nanio mnogo nevolja trsatskim franjevcima i gradskim stanovnicima, a slično se događalo i za uprave njegova sina Franje. Kasnije je Trsat vraćen Frankapanima, ali ne za dugo, jer je bio uključen u Vojnu krajinu. Kasnije su se nad Trsatom smjenjivali razni upravljači koji su najčešće bili i riječki kapetani. Za tih je upravitelja grad potpuno zapušten pa je početkom 19. stoljeća došao pod upravu grada Bakra. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 3)
1582. 24. Veljače  papa Grgur XIII. je, po savjetu njemačkog astronoma Christophera Claviusa i napuljskog astronoma i fizičara Aloysiusa Liliusa, Gregorijanski kalendarobjavio reformu do tada važećeg Julijanskog kalendara. Uvođenje novog kalendara, Gregorijanskog kalendara, koji koristimo i danas, papa je izvršio bulom "Inter gravissimas" (slika ljevo) izdanom 24. Veljače 1582. godine. Ta bula propisuje da 1582. godine nakon datuma 4. Listopada ima slijediti datum 15. Listopada, dakle 10 dana je jednostavno preskočeno. Naime, problem je kod svakog računanja vremena u tome što Zemlja ne obiđe Sunce točno za 365 dana, nego postoji još neki ostatak. Taj ostatak iznosi 5 sati, 48 minuta i približno 45 sekundi. Stari julijanski kalendar rješavao je taj problem uvođenjem prijestupne godine, čime se dobiva jedan puni dan svake četvrte godine. Problem je što je time godina korigirana na dužinu od 365 dana i 6 sati, što je previše za 11 minuta i 15 sekundi. Tih 11 minuta i 15 sekundi nagomilavalo se svake godine tijekom korištenja julijanskog kalendara, pa je do 1582. nastao znatan višak dana, koji se čak primijetio i u pomicanju godišnjih doba. Cilj gregorijanske reforme kalendara bilo vratiti datume na ono stanje kakvo je postojalo 325. godine u doba Prvog nicejskog koncila. Budući da 1582. manje 325 iznosi 1257 godina, potrebno je pomnožiti te godine s navedenih 11 minuta i 15 sekundi. Time se dobiva otprilike 10 dana. Tih 10 dana jednostavno je preskočeno. Druga odluka odnosila se na prijestupnu godinu. Odlučeno je da je prijestupna godina svaka godina koja je djeljiva s četiri, osim godina djeljivih sa 100 kod kojih su prijestupne samo one djeljive s 400. Tu se pojavljuje glavna razlika između Julijanskog i Gregorijanskog kalendara, budući da potonji ima 97 prijestupnih godina u svakih 400, a Julijanski kalendar 100. (Izvor: Studentski.hr > NA DANAŠNJI DAN, Uveden Gregorijanski kalendar, Također: wikipedija > Gregorijanski kalendar, Također: Povijest.hr > Dražen Krajcar: Uvođenje Gregorijanskog kalendara – 1582.)
1582. 16. Srpnja Papa Grgur XIII. podjeljuje privilegij oprosta oltaru Sv. Petra u crkvi Sv. Jerolima. Pergamena s olovnim pečatom se čuva u DAR. (Izvor: Crkva sv. Jeronima u Rijeci, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007. Također: fluminensia.org > Goran Moravček :Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci, 07. Rujna 2012)
1583. na Trsat prenesen drveni kip Gospe Slunjske. Gospin kip najprije je bio u crkvi Sviju Svetih na Ivšić Bradu. Kad su Turci zapalili samostan nije bilo mogućnosti za obnovu pa je fratar o. Bernardin 1583. Gospin kip odnio u samostan na Trsat gdje se i danas čuva kao "Gospa Slunjska" u Kapeli zavjetnih darova.
1583 07. Veljače Claudio Sozomeno je imenovan biskupom Pule namjesto preminulog biskupa Mateja Barbabiance (1567- 1582). Kao pulski biskup Sozomeno je već na samom početku pokazao odiučan nastup u namjeri da na svom području u cijelosti provede reforme obnove zaključene na Tridentskom koncilu. Godine 1586. ukinuo je stari akvilejski obred, koji je do tada vrijedio na ovom području, i umjesto njega uveo rimski. Odluka je dopunjena 1596. godine kada je odredeno da sve katedrale Akvilejske provincije nadalje upotrebljavaju rimski brevijar i ritual. Sozomeno je i djelovao u
skladu s odlukama Tridenta putem kojih je nastojao poboljšati pastoralni rad, uvesti čvršču disciplinu u redove svjetovnog svečenstva i redovništva, te osnivanjem škola i sjemeništa poboljšati prilično lošu naobrazbu klera. Tijekom svog dvadesetdvogodišnjeg biskupovanja Sozomeno je najviše ostao zapamćen po sukobu s riječkim Kaptolom. Claudio Sozomeno ostao je na položaju pulskoga biskupa do 1604. godine. Tada je, obolivši od malarije, svoje mjesto ustupio bratu Corneliju, kojega je več ranije imenovao generalnim vikarom. Nakon odlaska iz Pule, Claudio Sozomeno je proveo ostatak života u Mlecima, gdje je i umro oko 1622. godine. (Izvor: Giovanni Kobler: Memoríe per la storia della liburnica città di Fiume, Fiume 1896., Također: Lovorka Čoralić: PRILOG ŽIVOTOPISU PULSKOG BISKUPA CLAUDIA SOZOMENA (1583-1604), Hrvatski institut za povijest,, izvorni znanstveni članak, str:2)
1585. rođen Franjo Glavinić  (Kanfanar, 23. Lipnja 1585. - Trsat, 6. Prosinca 1652.), jedan od najčuvenijih trsatskih gvardijana, književnik, pisac većega broja povijesnih kompilacijskih i nabožnih knjiga na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, povjesničar Svetišta Gospe Trsatske, i jezični reformator. Redovničko odijelo obukao je godine 1600, a ne godine 1598, kako pišu Kukuljević i Rački. (FRANJO GLAVINIĆ, Historia Tersattana, str. 50: Glavinić zapisuje da je učio »l'humanita in Lubbiana, riciuesse l'habito Francescano in Tersatto l'anno 1600. Studib logica in Cremona, Filosofia in Piacenza, Theologia in Bologna, et dopo fatto Lettore, e Predicatore Generale l'anno 1610 torno in Provincia di Bosna Croatia...«) Bio je redovnik franjevac, provincije Bosne Hrvatske (Reda S. Francisca Male Bratye Obßlusechih, Darsaue Bosne Heruaczke). Podaci o datumu njegovog rođenja se razlikuju od izvora do izvora, ali ovaj podatak o njegovom rođenju je vlastoručni podatak samoga Glavinića u njegovu rukopisu "L’origine della provincia di Bosna Croatia" koji se čuva u Arhivu trsatskog franjevačkog samostana. Glavinić vlastoručno piše da se rodio 1585. (FRANJO GLAVINIĆ: "L’origine della provincia di Bosna Croatia dell'ordine de Minori Osservanti di San Velika Utvrda (Fortezza Maggiore)Francesco", rkp., str. 50: »Ministro Padre Francesco Glauinich, nacque in Istria I'anno 1585.«). (Izvor: wikipedia>Franjo Glavinić, Također: Istrapedija.hr, S. Bertoša, U.: Glavinić, Franjo, Također: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIČ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA)
1592. Prvi put se spominje Velika Utvrda (Fortezza Maggiore) (na slici ljevo pod brojem 1), i Bastion svetog Jeronima.
1593. Pulski biskup Claudio Sozomeno (umro 1607.) ponovo je zabranio glagoljanje u riječkoj zbornoj crkvi , što je dovelo do otpora gradske uprave, ali i crkvenih vlasti Rijeke. Naređuje da se u liturgijama i misama nesmije koristiti staroslavenski jezik nego samo latinski (zabranio je obavljanje crkvene liturgije "in lingua illirica"). Ova je zabrana izazvala neočekivano oštar otpor riječkih građana i gradskoga vijeća koji se, prema do danas poznatim izvorima, očitovao u za ono doba neuobičajenoj odluci da se obustavljaju sva podavanja riječkoj Crkvi dok se u zbornu crkvu ne vrati sveta misa na, kako su to sami gradski vijećnici u odluci naveli, njihovom materinskom hrvatskom jeziku. Taj sukob Riječana i pulskoga biskupa završio je tako da je biskup odustao od potpune zabrane i 12. Srpnja 1594. dopustio da se u riječkoj zbornoj crkvi glagolja uz određena ograničenja. Koliko god je tada otpor Riječana da zaštite glagoljanje bio jak, ono je u Rijeci, gradu koji je bio jako prometno i trgovačko središte i koji je zbog toga bio pod jakim i stalnim utjecajem latinske i germanske kulture, običaja i jezika, postupno uzmicalo iz svjetovnoga života i opstajalo uglavnom samo u crkvi. Ovom Sozomenovom zabranom riječko glagoljaštvo doživjelo je jak udar, od kojega nije nestalo, ali se od njega nikad više nije potpuno oporavilo. (Izvor: Giovanni Kobler: Memoríe per la storia della liburnica città di Fiume, Fiume 1896., Također: Lovorka Čoralić: PRILOG ŽIVOTOPISU PULSKOG BISKUPA CLAUDIA SOZOMENA (1583-1604), Hrvatski institut za povijest,, izvorni znanstveni članak, str:2, Također: Vjekoslav Štefanić, Glagoljica u Rijeci, str. 411.)
1593. trsatski franjevci otvaraju gramatičku školu za svoj podmladak.
1593. 21. Travnja Zapisnik Općinskog vijeća od tog datuma kazuje da je toga dana veliko i malo vijeće sastavljeno od 34 viječnika, a u nazočnosti Kapetanova zamjenika Bernardina Barbe, pozvalo preda se riječkog arhidakona, župnika i ostale svečenike Kaptola te od njih u ime Općine zatražilo da ponovno uvedu liturgiju na "ilirskom" jeziku, koji viječnici nazivaju materinskim jezikom ("nostra lingua materna"). Sukob je poprimio razmjere političkog, austrijsko-mletačkog neprijateljstva te je, nakon brojnih pregovora, medusobno upućenih izaslanstava i prijepiske, riješen 1594. godine kornpromisnom
odlukom da se na sve pomične i druge velike blagdane, kao i jedne nedjelje u mjesecu, pjevaju mise na latinskom, a u ostale dane na hrvatskom jeziku. Da se na riječkome području nastavilo glagoljati i posiije 1594. godine, svjedoči nam pismo Claudijeva brata i kasnijega pulskoga biskupa Comelija Sozomena iz 1611. godine, upučeno riječkom arhidakonu, a u kojem se poglavar pulske crkve žali šlo se u riječkoj zbornoj crkvi liturgija obavlja na "ilirskom" jezikom, te pod prijetnjom crkvene kazne odreduje da se bogoslužje mora obavljati isključivo na latinskom jeziku i prema rimskom obredu. (Izvor: Lovorka Čoralić: PRILOG ŽIVOTOPISU PULSKOG BISKUPA CLAUDIA SOZOMENA (1583-1604), Hrvatski institut za povijest,, izvorni znanstveni članak, str:2)
1593. -1728. tokom tih godina Rijeka je samostalno, kao grad izdvajala za davanja (porezi, carine...) Austrijskoj vladarskoj kući. To je bilo dosta neuobićajeno jer su u to vrijeme gradovi uplaćivali davanja zajedno sa provincijama u koje su bili uključani. To je već bio znak riječke neovisnosti i samostalnosti. Kada je za Rijeku uveden taj običaj nije tačno poznato, ali vjerovatno je bio nadvojvoda Karlo taj koji je htio da se to radi na taj način.
1594. Općinsko vijeće donosi odluku da se Venecijanci kao neprijatelji zemlje ne mogu primati među riječko građanstvo.
1595. 18. Sječnja u crkvi "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja), izvršeno krštenje mlade ropkinje koju je Giovanni dei Galli kupio od Uskoka. Najstariji zapisani podatak o krštenjima na našem području potječu baš iz ove crkve 1594. 1597 kršteno je 106 osoba, a 1603. 322 osobe.
1595. 19. Studenog carski dvor izdaje ukaz kojim se određuje da se grad mora sam brinuti o luci, lučkim poslovima i higijensko sanitarnoj zaštiti u luci, a ta je dužnost povjerena dvojici posebno odabranih patricijskih vjećnika. U to su vrijeme brodovi loš uvijek pristajali uz jedini drveni mol izgrađen od balvana koji se je nalazio odmah ispred gradskih vrata i gradske ure, ili na Fiumari koja je služila kao gradska luka.
1595. 24. Svibnja Turci provalili na Grobničko polje, Zapalili Grad Grobnik. Rijeka je direktno ugrožena.
1595. 19. Studenog Temeljem dvorskog ukaza riječka općina preuzima upravu i skrb nad lukom i higijenskosanitetskoj zaštiti zajedno s glavnim prihodima. Općina je za tu svrhu posebno birala dvojicu patricijskih vijećnika. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 357.)
1597. hrvatski ban Toma Erdödy  (?, 1558. – Krapina, 17. siječnja 1624.) i njegova žena Ana Marija daruju Svetištu na Trsatu srebrni kip Bogorodice.
1597. riječkim je brodograditeljima zabranjeno da grade brodove za Uskoke. Razlog je bio njihovi stalni napadi i prijetnje gradu i brodovima koji su u njega pristajali. To je dovelo do toga da su riječke vlasti 1600. godine zatvorile (pregradili) ulaz u luku (ušće Rječine) lancem da bi spriječili ulaz uskočkih brodova (Mediante una catena di ferro fu chiusa in Fiume l'imboccatura della Fiumara contro gli Uskoki)(Izvor: Attilio Depoli: Bulletino della deputazione fiumana di storia patria, Vol. V, Fiume 1921, str. 39.)
Nacrt crkve Svetog Roka u Starom gradu, srušen 19141599. 15. Lipnja velika epidemija kuge. Prvi slučaj bolesti pojavio se u tvornici kože. Kuga je u Rijeci trajala od Lipnja do Rujna, a umrlo je više od tristo osoba (osmina stanovništva). Nakon prestanka bolesti, procesiju zahvalnosti Gospi Trsatskoj zaustavili su naoružani Trsaćani strepeći i sami da će biti izloženi opasnosti od zaraze. (Izvor: Acta med-hist Adriat, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:5-6, Također: A. Škrobonja, Socijalno medicinske prilike u Rijeci tijekom 15. i 16. stoljeća, str. 80.) Zato Riječani kao zavjet grade crkvu sv. Roka tik do zborne crkve (slika desno). Velika većina bolesnih bila je smještena u crkvi Svetog Nikole. Te se godine i prvi put u službenim spisima grada pojavljuje bilo kakav podatak o crkvi Svetog Roka. (Izvor: Matica hrvatska, Hrvatska revija 2, 2002., Tatjana Buklijaš: KUGA: NASTAJANJE IDENTITETA BOLESTI) Pretpostavlja se da je građena između 1599. i 1613. godine. Prema zapisima Dr. Kandlera u njegovom djelu "Indicazioni per conoscerele cose storiche del litorale" objavljene 1855., crkva Svetog Roka je sagrađena 1291. kao znak zahvalnosti vjernika zbog prestanka pošasti kuge. Sveti Rok je bio proglašen zaštitnikom protiv kuge i rođen je tek 1295, što znači da taj podatak o gradnji crkve nemože biti tačan. U našim se krajevima dan iza Vele Gospe, 16. Kolovoza, tradicionalno slavi Rokova – blagdan sv. Roka (Montpellier, 1295. – Montpellier, 1327. ), sveca Rimokatoličke crkve, hodočasnika, dobrotvora, zaštitnika od kuge i kolere. Kada su isusovci stigli u Rijeku, gradsko Vijeće im je 2. Listopada 1627. godine privremeno ustupilo tu crkvu , a oni su skrbili o njoj do 21. Listopada 1635. kad su dobili od Grada staru crkvicu sv. Vida. Tri godine potom kapela sv. Vida je trebala biti srušena kako bi se na istome mjestu izgradila veća crkva. Zbog toga je 19. Travnja 1638. čudotvorno Raspelo iz sv. Vida prenijeto u kapelu sv. Roka i ondje je ostalo do 15. lipnja 1659. godine nakon čega je postavljeno na glavni oltar nove isusovačke crkve, buduće riječke katedrale. Predana je na korištenje časnim sestrama benediktinkama 1668.godine. Crkva sv. Roka je bila u više navrata pregrađivana, a nakon što je stradala u potresu 1750. godine barokizirana je 1754. prema zamisli riječkog arhitekta Giovannija Antonija de Vernede. Zvonik je bio izgrađen 1743., a obnovljen je 1762. Zvona je blagoslovio 1659. godine Petar Marijani, senjski i modruški biskup. Osim mramornog oltara sv. Roka bio je u crkvi podignut i žrtvenik sv. Josipa čiju je izgradnju omogućio 1682. godine Zilio Zamarchi sa suprugom. Uz taj je oltar osnovana i Bratovština sv. Josipa za sretnu smrt. U vrijeme obnove Zborne crkve Uznesenja Marijina zborni kaptol je od 1716. do 1726. u crkvi sv. Roka obavljao svoje dužnosti te je ona tada postala i središtem riječke župe. Kada su časne sestre preselile na Podmurvice napuštena je i crkva sv. Roka te je srušena 1914. godine. Oltar sv. Roka bio je nakon rušenja crkve prenesen u sjemenišnu kapelu, ali je kasnije  nestao. Orgulje je kanonik Mate Balas 1903. preselio u crkvu Majke Božje Snježne i Belgradu gdje se i danas nalaze, oštećene. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE, Također: A. Škrobonja, Socijalno medicinske prilike u Rijeci tijekom 15. i 16. stoljeća, Također: G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, sv. 1., str. 139.–140.)
1599. godine Mlečani su tokom tri mjeseca držali Rijeku u pomorskoj blokadi. Rijeka tada ima nešto preko 2000 građana.

 

Riječka povijest općenito
History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka
Prapovijest - 1400
1600 - 1650

1700 - 1750
1800 - 1825
1850 - 1875

1900 - 1925
1950 - 1975
2000 - 2015
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Riječka vlast kroz stoljeća
O Rijeci na engleskom jeziku

1400 - 1600
1650 - 1700
1750 - 1800
1825 - 1850
1875 - 1900

1925 - 1950

1975 - 2000
2015 - Danas


Natrag na vrh stranice